Najtiši jazz čuo sam ispod suha lišća. Noćas, dok sam pijuckao koktel Suhi poljubac. Sada je svježe jutro. Grlo suho od prethodne noći, u kojoj sam tražio odgovore. Nekakve tragove. Prikrivali su se pod lišćem, prikradali živici. Krivudali, zaobilazeći vlagu. Malo naprijed, malo unatrag. Na koncu, zora je naišla za njima i prebrisala ih granom sunčeve svjetlosti. Ali, zrikavci su bili svjedoci. Prigušene žarnice njihovih krila što su probijale ispod lišća. Gotovo nijemi. Glas ih je skoro sasvim izdao, rasušio se. Zvučni suhi list sporo je u luku dopirao do mene. Zamalo ishlapjela zvučnost. Rasušena puhaljka među zubima. Šapat iz bivše oaze usana. Dry Leaves. Autumn Leaves. Tragovi jeseni se primiču. Pod lišćem treba tražiti. Lišće slušati.
***
JAZZ NA IZDISAJU ili CHETE, ŠTO JE TO LJUBAV?
Zvuk pušten iz plućnog tjesnaca. Iz prostora zgusnute slobode. Putuje i priziva suzvučje. Ne očekuje nekontroliranu lavinu, ali na snagu sva- kako računa. Treba dospjeti do tvojega uha. Treba dati do znanja da želi da ga se čuje. Treba odjek svojega drugoga. Želi voljeti! Želju živjeti! Dije- liti se! Suzvučati! Putuje i polako se rasplinjuje. Zar nigdje? Nikako? Barem vjetar. Što treba ras- puhati? Što odsjeći? Što istisnuti? Truba urasta u vrž. Zov u mahovinu. Zvuk u lišaj. Šum u trulo lišće. Do čega je ako nije do zvuka? Ako nije do izdaha? Ni korak ti se ne čuje. Možda ga više i nema. I što je to zapravo ljubav? Znaš li ti Chete, što je to ljubav? Može li se zamisliti svijet kojemu truba ne treba? Bi li ga takvoga mogao voljeti? Bi li pristao na njega? Ili se jednostavno više i ne pitaš, nego samo tako pjevušiš dok se ne okuraži tišina?
***
MELANKOLIČNI PSIĆ
Chete, melankolični dečko. Trubiš iz duplji. Iz suhe hrastove kore. Ja šetam drvorede. Kao psića. Trubim kisik. Izgaram sumrak. Rijedak sam. Zaostao oblak nakon utihe. Polako se zgušnja- vam. Grančice na obzoru stanjuju se kao alveole. Napušta ih svjetlost, prelijeću ih vrane. Livada je sklopila cvjetove, suncokret je izdahnuo sunce. Trubi povečerje kao brod s daleke pučine. Chete, melankolični dečko, samo ti sjedi. Raskomoti se. Noga preko noge. Ovo je tvoja klupica. Ja moram dalje. Šetati melankoličnog psića. Trubiti mu nešto svoje kao tvoje. To je to. Pobratimstvo truba u šumskom svemiru.
______________________________________
IVAN BABIĆ (Imotski, 1961.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je kao profesor filozofije i ruskog jezika i književnosti. Od 1984. godine prevodi poeziju, prozu i teorijske tekstove s ruskog jezika za mnoge hrvatske časopise i novine i za 3. program Hrvatskoga radija. Od 1994. do danas zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba, a trenutno radi kao voditelj mreže Knjižnice Sesvete. Osnivač je i već više od dvadeset godina voditelj tribine Kulturni četvrtak u Sesvetama, kao i programe Sesvetski pjesnički maraton, Stihotron itd. Do sada je objavio devet knjiga poezije: Kasna molitva prstiju, 1999., Zvizda, 2007., Stigme svagdana, 2011., Koncepcija vrta, 2014., Pogledi, 2016., Koncepcija vrta (e-izdanje), 2019., Umjetno disanje, 2020. , Stihovodi, 2021. (poezija za djecu) i Šuma (Naklada Bošković, 2023). Godine 2015. dobitnik je Nagrade “Tin Ujević” za knjigu Koncepcija vrta, a ove je godine u užoj konkurenciji za tu nagradu s knjigom Chet Baker na plaži.
„Bogu hvala, napokon je ostarila onoliko koliko je pričala o tome i, sreća, ova druga je, konačno, dovoljno besna u krugu porodice!”
Izjava umetnika: hteo sam da zabeležim tačnost momenta prolaznosti i veoma profesionalnu ljudsku moć zaborava. Kada sam bio mali, otac me je posvećeno učio da gledam kroz ocookulare radili su na ćutanje i veoma sam srećan što se, napokon, ne bavim time. Svoje buduće vreme, posvetiću pamćenju ljudskih potreba i svom malenom ožiljku na ivici vilice. Sve izložene fotografije su na prodaju i od prikupljenog nezadovoljstva kupićemo novi balans pripadajućem društvu. Želim vam prijatno druženje, baš onakvo kakvo smo mi imali, dok niste postali deo moje izložene prošlosti.
***
Naslov fotografije: Moja kaomajka
Fotografija: eksponat, broj 2:
„Kaomajka, moram da ti kažem – napokon si se udala.“
Izjava umetnika: često sedim u krugu porodice. Ta pozorišna publika znači mi sve, iako, uglavnom, nemaju pojma o čemu pričaju. Tada sam video kaomajku i kaokćer u prijatnom razgovoru, jer ova druga se napokon udala, a ova druga ume da priča o stvarima o kojima apsolutno ne zna ništa. Posle smo se susreli u foajeu i onda su mi obe objasnile predstavu, nakon što sam završio sve te, pozorišne, škole. Očigledno je da sam pao ispit kritike. Napokon mi je objašnjeno šta i kako da mislim.
***
Naslov fotografije: Samoća
Fotografija: eksponat, broj 3:
„Ja volim da budem sama, ali i da drugi sede pored mene u isto vreme, dok ja gledam sve ponovljive gluposti, pričaju mi, a ja ih ne slušam. Volim samoću.“
Izjava umetnika: Jednom sam sedeo pored moje majke i pokušavao da shvatim koliko ona ume da petlja prstima po slovima. Tada sam shvatio da slova nisu samo za govor, kao ni podrška, pa sam pustio svoju majku da me voli, tako što će me, povremeno, okrznuti pogledom u svojoj samoći.
_________________________________
GORICA RADMILOVIĆ (1992) diplomirala je i masterirala na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na Odseku za srpsku književnost i jezik. Zaposlena je kao stručni saradnik na projektu Leksikon pisaca srpske književnosti u Matici srpskoj. Piše poeziju, prozu, pozorišnu kritiku i naučne radove. Objavila knjige poezije: Striži masku, konak nemaš (2017), Sedi, uješće te kamen (2022). Priredila: Jovan Ljuštanović, Pozorište kroz zečje uši, Novi Sad 2021; Jasmina Topić, Sada smo na ostrvima, Novi Sad 2022.
ukrala sam pero faberovo germansko ciganima na buvljaku sve samu istinu da zapišem
a najradije bih se najela pečenja i zaspala
***
GLAD
prišao si mi kapetane prišao da ti prećutim da dolazim iz tamnice iz analitičke ravnice sa dna epskog mora da na balkanu ponovo učim da hodam i govorim
prišao si mi kapetane prišao u postojbini vojvode milenka gde su muškarci hrabri i neuki na adi kale pokolju dahije otmu turcima žene eros se kao vatromet rasplamsa zemlju oslobodi
***
CICHORIUM INTYBUS L.
plavi cvet na kamenu šećer u krvi krv iz nosa sive usne vodopija
dušmanska gologuza ne prestaje da bokori s kolena na koleno u korovu našem
***
SITNA RIBA
ovde je reč o sitnoj ribi kofi punoj kedera deverika smuđ u džaku od NPK-a šire škrge beče oči po leđima udaraju starog ribara iz sećanja kedere bacamo na tiganj i jedemo kao čips ribu porimo u obliku slova T prvi rez grkljan drugi niz glatki stomak utrobu dajemo gladnim psima kada nam se u grlo zabije riblja kost gutamo velike komade domaćeg hleba umešenog sa 100% više babinih suza ovde je reč o sitnoj ribi dunavskoj sa granice koju smo pojeli i potrovali a onda se razišli
***
1935
izbledeli pogled naguran u ćoše čvornovati prsti hrasta u ubrzanom matematičkom računu radio si pevajući kamen na kamen slagao vence smo o đurđevdanu u dunav bacali konje na reci kupali imena u bukvu urezali vrelu zemlju bosi gazili golog preplanulog torza dečak u osmoj deceniji tom sojer vršačke gimnazije ukraden iz školske biblioteke zelenih tvrdih korica umesto biblije u kući u sopstvo samozasađen svetli primer kantovca među seoskom stokom ogromno skroman nem na uvrede radio si pevajući kamen na kamen slagao dok te crnom zemljom nisu prekrili bosonaga sloboda velika i strašna ćutnja kao kuća naša duboka i mračna kao bunar porodični podmukla kao bolest u terminalnoj fazi moćna kao nadolazeće mleko porodilje
***
OSVETA
više se ne plašim znam gde su ključevi grobna mesta kosti mojih životinja mogu da se osvetim popijem rakiju od šljive iz detinjstva koja cveta u oblacima kao sneg razvejana u smrdljivu kecelju skupljana mogu da se osvetim više se ne plašim
u pesmi
____________________________
MILIJANA RAJČIĆ diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Bavila se istraživanjima na polju vizuelne umetnosti i novih medija. Izlagala je digitalni print, interaktivne i audio instalacije. Pojmovno i toponimski pripada granici. Odrastala je na tromeđi Balkana, Panonije i Karpata. Deo mladosti provodi u Venetu (Italija) a studentske i dane nakon studija u Novom Sadu. Poeziju objavljuje od 2024. godine u književnoj periodici. Autorka je zbirke poezije Numerisano, Presing, 2025. Trenutno živi i stvara u Požarevcu, u gradu u kom je rođena 1982.
Na potiljku nam je sumnja tuđih očiju. Na čelu pogled u – prošlost, po običaju nježniju i bližu.
Zanimljivo da se ne može se udesiti da ne znamo jedan za drugoga. Po mirisima se prepoznajemo, starim fotografijama, koje sakrivamo i ti i ja.
Ne volimo da smo pred objektivom. Niti bilo ko od nas.
Fotografijama, kojih se malo ko uopšte može sjećati.
Eh… Uštirkani građani, smotre i zabave. Crvene staze i zvuk tranzistora na sjedištu broj 12, red posljednji – posljednji, naravno.
Defile zamišljenih proletera. Glatka čoja u bilijarskom salonu, onaj ringišpil iščezavanja.
U dosijeu Grada toliko je reskih sjećanja.
Da ne zaboravim:
Ovo ti pišem izdaleka, da bih te bolje vidio.
***
TANGO NEPOSTOJANJA
Planete i pallonete
I
Bio sam utjelovljenje Grada. Ne samo jednom – neka ostane zapisano!
Kao kada mi je bilo osam godina: imali smo tango loptu, tako okruglu i zvonku loptu ne vidjesmo.
Kako su samo letjele pallonete Grudskom mahalom.
Bila je to prva argentinska lopta, ona kojom smo prvi put dokučili mjesec.
Istina je – tako mi junskih stihova i svemogućeg komadića tisovine.
Bili su to naši čisti kladenci.
Bijeli kao podlaktica one djevojčice sa imenom najmlađe Hore.
Pred nju sam već izašao s rumenim mjesecom: bio sam utjelovljenje juna.
II
Lopta koja je učila svijetu
Kako smo letjeli… Kako smo samo letjeli ka mjesecu. Bijele pallonete. Baloni, balončići, baloni…
Tango nepostojanja tamo se još redovno izvodi. Ali nas ondje više nema.
Kako nas je ta lopta učinila svijetom, srodnicima s planetom. Lopta koja je učila svijetu.
Uzgred, igrali smo tada za prenos uživo, za huk:
Come Fare Il Palloneto?
III
Svi smo debitovali kao samci, kao drska grupa usamljenika.
Još letimo, letimo na toj lopti iz hiljadu devetsto sedamdeset i osme, tako okrugloj, elegantnoj i brzoj.
Tako nalik vremenu kada se zemlja odista i obrtala.
Kada su stvarno kružile planete.
***
MJESTO KOJE ME NAPUŠTALO
Niko me u onom Gradu nije vidio, a svi su me znali
Mjesto je to rođenja, i začetak same smrti. Po pravilu, takva je kartografija zavičaja.
Onih čuda više neće biti.
Sâm preslažem teške knjige i čini mi se da sam srećan. (Sad mi je nanovo devet godina i na spratu sam knjižare Mladost.)
Kuda oni dani, tu i ja. U neznanje današnjih stanovnika, u sfumato ranih slika.
Posmatram Grad očima odlazećeg čovjeka. I korakom onog koji se vraća.
Onog koji vidi dalje taj Grad na poludjeloj vodi.
Vidi ga kako se odriče samoglasnika i kako isparava.
U nevidjelicu, u ono što ne čujemo.
Pojavio se kao skladište životā, kao najbliža misao.
Makar izmišljeno kazivanje iz knjiga kojima se vraćam.
A niko me u onom Gradu nije vidio, jer to je mjesto koje me je i tada napuštalo.
***
ČESTO NAIĐEM DO GRADA
Do praznog poštanskog sandučića
A gdje je – do ni na jednoj strani svijeta, Grad ovaj neusaglašenih pokreta. Sve je ostalo isto, baš sve. Natpisi na ulazima. Nepromijenjene strane preplašenog svijeta. Nepostojeći ljudi.
Pa opet, biva da nam se čini i sve nekako prirodno, drugačije nego nekad.
Svakoga ljeta (odnedavno samo svakoga ljeta) dolazim tu da bih sebe pronašao. I nikako ne uspijevam.
Iako je, kažem, sve ostalo isto. Horizont od dima. Linije do vazduha. Razbokorena stvarnost. Osioni mladići i ljudi koji su još od mladosti stari. Utvarna lica gledaju svud osim u sebe.
Pa jesam li opet samo stranac i šta ja to tražim u ovom Gradu u kojem sam sve vidio?
Samo ponekad, noću, dok se usne suše i sužavaju dok se zjenice – nešto me zbiljski vrati ovom mjestu s kojim sam srastao.
U odjek jednog vremena minulog, noću, ulazim sâm i prepoznajem onog čudnog dječaka. I dragu samoću napuštenih dana: prazno poštansko sanduče, nepoznato prezime.
Onda se u vodi budim, doznajem da nijesam više u Gradu,
– nego u ponovljenoj samoći.
***
HEKSAGONALNI GRAD
Ona jutarnja svjetlost zaklanja mi vid, ne raspoznajem žive i mrtve građane. A izgleda da je i njima svejedno.
Nijesam samo jedanput prepoznao na nebu njegove oblike – ko hoće da vjeruje, neka ga, ko neće – isto tako i sa njim.
Tek, ukazao mi se vazdušni plan Grada.
Neizmjerni Grad pojavljuje se u uskomešanim povorkama.
Naguravaju se po nepisanom rasporedu sve bivši dječaci:
na svakom je rogu po jedna izgubljena generacija.
Još učim gledati šestougaoni svijet.
Za onog koji će umjeti da raspozna heksagonalne objekte – Grad još živi.
Tako mi se jedne noći ukazala čak i šestougaona mjesečina.
Tada sam znao da sam na pravom mjestu.
***
JE LI ČITAV GRAD SAMAČKI HOTEL?
Je li čitav Grad – samački hotel?
Sami smo kada stupimo na to nesigurno tlo.
Nijesmo sami kada uvidimo dobrohotnost pjesme.
A kada ugledamo srodnike, nađemo se u poluživoj postavci: ljudi rasuti kao geomorfne skulpture.
Što je Grad imao više ljudi, svijet je bivao usamljeniji.
Grad kao prvo načelo. Ona iluzija početnog pregleda:
Što je veći bio Grad – sužavale su se njegove granice.
Da li je onda i čitav svijet – samački hotel?
___________________________________________
PAVLE GORANOVIĆ rođen je 5.4.1973. godine u Nikšiću. Piše poeziju, prozu i esejistiku. Diplomirao je filozofiju, a magistrirao je i doktorirao iz oblasti teorije umjetnosti.
Objavio je knjige poezije — Ornamentika noći (1994), Čitanje tišine (1997), Knjiga privida (Podgorica), Kako mirišu knjige (2008), Cinober (2009), Grad punog mjeseca (2014), Imena čežnje (2015), Poezija (2017), Samački hotel (2024), monografiju Tin Ujević i Crna Gora (Zagreb, 2008), naučnu studiju Tin Ujević i ekspresionizam (Zagreb, 2019) i knjigu eseja Udvojena čitanja (Podgorica, 2022). Poezija mu je predstavljena i u grafičkoj mapi TaGoT (dvojezično izdanje, likovni radovi Rajka Todorovića, poezija Novice Tadića i Pavla Goranovića). Takođe, u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije — Bijelo Polje, objavljeno je multimedijalno izdanje Antologija Pavle Goranović (likovni prilozi: Lidija Nikčević; stihove govore: Žana Gardašević-Bulatović, Petar Novaković i Vladimir Savićević).
Izdanja na stranim jezicima: Knjiga prividov (Ljubljana, 2005), Доаѓаатангелитенарамнодушноста: изабранапоезија (Skopje, 2009), Reading of silence (2010), Читање на тишината (Skopje, 2010), Stinët e humbura (Tirana, 2013), Die schwindende Stadt (Wien, 2019), Great preparations (Riga, 2020). Knjige i književni radovi prevođeni su mu na više jezika (engleski, njemački, italijanski, francuski, ruski, slovenački, slovački, makedonski, poljski, bugarski, švedski, albanski, hebrejski…). Zastupljen je u brojnim antologijama crnogorske i eksjugoslovenske poezije i kratke priče, kao i u antologijama NewEuropeanPoets (SAD), Antologijipoezijeslovenskihzemalja, GrandTour — AJourneyThroughtheYoungPoetryofEurope (Münich, Njemačka) itd.
Priredio je izbore iz savremene crnogorske književnosti koji su objavljeni u Italiji, Slovačkoj, Hrvatskoj, Makedoniji i Sloveniji, kao i sljedeća izdanja: Antologija savremene crnogorske poezije i proze na italijanskom jeziku Dalla montagna nera (Lecce, 2010); izbor iz poezije Lesa Ivanovića Jutra jugova (prvo izdanje — Cetinje 2010; drugo, dopunjeno izdanje — Cetinje 2011); antologija Što vidiš? — savremeno crnogorsko pjesništvo (Zagreb, 2005); monografija Ratkovićeve večeri poezije (Bijelo Polje, 2006); Poezija članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2018); Izabrana djela Radovana Zogovića — I i II tom (Podgorica, 2019); Proza članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2020). Priređivač je i pisac predgovorā za brojne kataloge i monografije likovnih umjetnika.
Za književno stvaralaštvo dobio je niz priznanja i nagrada: Nagradu „Risto Ratković” za najbolju knjigu poezije objavljenu u Crnoj Gori, BiH, Srbiji i Hrvatskoj za 2009. godinu i Nagradu „Vito Nikolić” za najboljeg crnogorskog lirika u 2010/2011. godini. Takođe, nagrađen je i Državnom nagradom „Miroslavljevo jevanđelje” (2014) za najbolje književno, istoriografsko, etnografsko i publicističko djelo objavljeno u Crnoj Gori u prethodne tri godine. Dobitnik je najvišeg državnog priznanja — Trinaestojulske nagrade za 2019. godinu.
Ima status istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore.
Njegova bibliografija (autorka mr Vera Đukanović, Nacionalna biblioteka „Đurđe Crnojević”, Cetinje, 2020) sadrži više od 2500 jedinica.
Po njegovim pjesničkim djelima pozorište „Dodest” iz Podgorice priredilo je predstavu Pjesma za orgulje Santa Ceciliјe u adaptaciji i režiji Džonija Hodžića.
Redovni je član Crnogorske akademije nauke i umjetnosti, predsjednik Odbora za književnost i urednik Glasnika Odjeljenja umjetnosti CANU.
Slika kršćanske ikonografije: Gospa Žalosna, Beata Maria Virgo Perdolens, srca probodena sedmerim bodežima, sedmerim žalostima. Nekada zamišljam da mi koplje probada srce. Probadanje kao činjenica. Oslobođenje bez trajnih posljedica. Kontradikcija (dativ množine). Nije to fantazija o smrti.
Maštanje me smiruje.
Virginia ulazi u rijeku. Živim pokraj šume. Noću izađem. Ne bojim se mraka. Ne bojim se ljudi, samo da mi ne otmu ulogu. Dolazim do jezera. Tiho je. Mjesečina. Voda mirno stoji. Ne znam ima li ćuka. Čujem ga samo kod babe. Možda i ovdje. Ne sjećam se. Vjetar je. Patke spavaju. Čuju se žabe, ako je ljeto. Stavljam kamenje u džepove i ulazim u vodu. Prije me je opsjedao strah da ću upasti u jezero dok gledam suho granje kako pluta. Nikada nisam. Sada ulazim u jezero. Nije hladno. Muljevito je. Ulazim u tišinu.
***
Dvije žene, šminkaju se u podrumu francuske knjižnice.
Nisam stavila crveni ruž da ne bude too much. Umorna sam, bolesna sam, palo mi je željezo. Iscrpljena si. Pij si litru čaja od koprive, to ti mene podigne, i za ženske stvari.
Trampolin i dva crvena stolca, u dvorištu evangeličke crkve.
Crveni sako i dva psa, u parku Akademije dramskih umjetnosti.
Crveni sako, lakirane kaki mokasinke, mrkva hlače i nȉska lažnih bisera šeću bijelog i crnog psa. Bijeli pas skače kao na trampolinu. Trampolin je crn i plav.
***
Svi su gradski trampolini crni i plavi.
U perifernim kvartovima koji su postali elitnima pa žene u autobusima nose stvari u Hermès vrećicama; sada i one imaju Jane.
U crkvenim dvorištima jer vjernici imaju puno djece a djeci je dosadno pa da svima približe radost Kristovu. Crno-plavi trampolin radost je Kristova. Radost nekomplementarnih boja.
Strast čitanja: koncepti koji više ne postoje mrtvuju na torbama za špeceraj.
***
Poput djevojčice, gradi kućicu od stolaca na kojima piše zadaću i pravi loptice od plavoga plastelina (plava je boja za dječake).
Dva školska stolca pokraj stola, ex chatedra (ekskatedra), na stolu šalabahteri, dva trokuta, Odgen i Richardson misao simbol stvar/referent, nacrtana dvostruka strelica iznad dg, Ullmann smisao/pojam ime stvar, stol je star. Uredno polaže ruksak i smeđi montgomeri na izgrađenu kućicu. Ona je provokatorica čija urezana potreba za urednošću dokida subverzivnost. Ne mogu je neutralizirati ni lascivne opaske. Izgovara ih uz vragolasti smiješak. Ona je dečko.
***
Ako jezero ne bira tko će mu prići, odakle meni pravo?
***
Prenuo me osjećaj tebe.
A ptice mirno počinju pjevati.
***
Ako budeš hodala poljima daleko ispred mene, neću te sustizati. Samo ću te gledati kako se stapaš s obzorom, sretna.
Ja ne mogu govoriti puno kada osjećam puno. A ti ni ne znaš.
***
Bila si lijepa jučer.
Same oči. Ne vide se usta. Pupoljci. Samo zelenilo. Nestvarno uokvireno čistim linijama, čistom otvorenošću. Bakreno zadebljanje kapaka, urezano glatkom kožom. (Obeshrabruje.) Dopušta razumjeti luđake koji žele zadaviti savršenu ljepotu.
Možda cirkularnost pomogne. Zelenilo muljevite vode kojoj se prepuštaju samoubojice. Otvorenost ledenjačkih brazda. Bakreni prozorski kapci razrušenih tvornica. (U suton.) Postojanost smrti. Slojevita ranjivost. Bila si lijepa jučer.
Jučer – kronologija izgubljenog vremena.
Vrijeme je pleonazam. A kada bi se vrijeme udvostručilo, bismo li se i mi udvostručili? Bila bi lijepa jučer. Ako vrijeme dovedemo u pitanje, bismo li postali svemogući? Bismo li mogli graditi paralelne svjetove?
Ako bismo mogli graditi paralelne svjetove i živjeti u njima paralelno s ovim životom, postojala bi paralelna ti i paralelno ja. Jer ako bismo mogli samo skakati iz ovoga svijeta u paralelni svijet, mi realni, a ne paralelni, i ako bismo mi realni uskočili u taj paralelni konstrukt (odjednom, u pokretu, povratku iz kasnoproljetne dokolice, u haustoru koji miriše po svili i vlazi), ne bismo se više nikada vratili.
Zato je bolje ograditi se od opasnih sentimenata paralelnom osobnošću, bogatim rječnikom i sintetičkom savršenošću, zazidanom realnošću. (Kao i sada.)
Bila si lijepa jučer.
Jučer – kronologija izgubljenog vremena.
***
Vrapci su uvjet nedjeljne tišine.
***
Smorilo me ovo vraćanje u prošlost.
Dvije djevojke razgovaraju u autobusu.
Na maturi ću pisati samo kratke rečenice jer ne znam pisati duge rečenice. Ma da, tako i ja, samo stavljam zareze svugdje gdje stignem.
Probat ću i ja sa zarezima, možda manje smaraju,
__________________________________
BUGA BOSANAC rođena je u Zagrebu. Diplomirala francuski jezik i književnost te lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše razne tekstove i glazbu, a službeno prevoditeljica, voditeljica projekata i slučajna layout developerka. Za vrijeme i nakon studija sudjelovala u pisanju i objavljivanju akademskih publikacija te konferencijama koje su se bavile vezom različitih jezičnih aspekata i shizofrenije. U isto vrijeme, bila potpredsjednica, glazbena producentica i voditeljica kazališnih projekata, performansa i instalacija u Udruzi Budna te pisala scenarije i glazbu za obrazovne emisije i dokumentarne filmove HRT-a. Pišući prozu, poeziju i publicistiku, bavi se slojevitošću identiteta, mogućnošću dijaloga između različitih društvenih slojeva te novim čitanjem tradicije u suvremenom kontekstu.
Sa kanapa, rastegnutog između vinjage i krova, visilo je zlatasto zvonce. Ispred čovekovih očiju bila je planina. Gotovo je rukom mogao dosegnuti do nje. U to da će uskoro ozeleniti nije bilo sumnje.
Žena mu donese kafu. I rakiju. Proteza razmigoljenog sunca klepetala je oko njih. Žar-zmija se obavila oko planinskog vrha.
Bio je tako star. Vek nikako nije uspevao da se odmakne od njega. Ljuljuškao se na stolici napred-nazad, napred-nazad.
Ni previše pametan, ni previše glup.
Čovek ko čovek.
(Njegove misli i nisu bile neke misli. Kada bi želeo da se načini mudrim, ponavljao je, posebno neznancima, to da se zakonima bave političari i pravnici, to da svako kroji odelo za sebe. (Citirane misli se dokopao davno, ispred šaltera, čekajući na isplatu). Inače bi o njemu, bojao se, mislili da je prostak, jednostavan, ovčar, sa šubarom, koji više nije ni ovčar. Koga žena izvede pred kuću i smesti na stolicu okrenutu prema planini. Sa koje posmatra svoj svet. Svet koji je samo nekoliko puta napustio. Jednom duže. Tada je išao u vojsku i rat. I nekoliko puta nakratko. Tada je posećivao odseljenu decu i završavao neodložne poslove).
Svega se sećao dok je posmatrao planinu. Samo je tu postojao. Onda je podigao štap i njime protresao zvonce. Zvuk se isprepletao sa zracima.
Rekao je ženi naslonjenoj na rukohvat stepeništa: ‘’Gle, babo, kako starac mre!’’,
I učinio je to.
***
PAVILJON
(II deo poeme, odlomci)
*
Soba je sada puna.
U njoj Igor M., iz Surdulice, muzičar.
Nebojša K., iz Leskovca, lekar, sa nosem koji je zamesio neki romejski pekar.
I pesnik (smućen od lekova, treći talac zajedničkih pehova).
*
Igor. Rođen 1977. godine.
Muziku iz filma ‘’Anđeo čuvar’’ trubi putevima Leskovca, Guče, Surdulice, Niša, Vranja, Beograda, Gadžinog Hana…
(I čuva snimke nekih nastupa, u mobilnom telefonu, spakovane za slučaj da zasijaju mesečeva deca, da zaplovi parobrod, ako uzvitla mećava, ako otkupljuje, kao nekada, otpad, ako mu kćer rodi još jedno unuče, ako ide u nadnicu da vadi krompir, bere maline, višnje, ili sakuplja odsjaje naviljaka raspojasanih trava).
*
Imam lepu kuću.
Gradili su je muzika, otkup gvožđa, nadnice.
I da t’ kažem, nije lako da se vadi krompir, da se nadniči, da se orezuju, beru maline i višnje…
Teško je…
Al’ meni dobro…
Za tri dana petsto evra.
Uh, što volim kad šušti lišće, trava, kukuruzi, i kad šušne lova!
(‘’Petsto evra’’, pitam ,’’za tri dana, od branja višanja i malina šišanja?”
‘’Ma gde od malina i – reče li ti – ‘višanja’?!
Ne, ne, ne, od sviranja!
Moglo bi i više, al’ meni dosta – srećan sam: para mi džep pipka, svirka mi dušu štipka’’).
*
Jedne noći njegovog plača ne beše.
‘’Vidiš, ne treba ti to’’, pomenuh, ‘’živ si. I bićeš živ još izvesno vreme. Koliko i bilo ko od nas’’.
‘’Znam, mili brate, al’ teško je, teško…’’
Pomerio je glavu prema prozoru, ka nebu, koje je u gradovima, u onaj sat, indigo.
*
Mašine su grizle ispod prozora. Bučni rovokopači i bageri, nemirne igračke za predgrađe snova užeglih bolesnika.
(Kloparali su raspamećeni besovi, burgijali po onima čija srca behu najedili stresovi).
*
Pustio je muziku.
‘’To je muzika iz filma ‘Anđeo čuvar’. Da li si gledao film?’’, pitam.
‘’Nisam, majke mi mile’’, odgovara, ‘’ali kao da jesam. Tu sigurno neko plače. A neko je, možda, srećan…
Teško je to… Teško…’’
*
Najbolje je meni kada sam u bolnici,
ali ne u ovoj,
već u onoj u kojoj radim.
Miran sam i od vas i za vas…
(Doktor je besan jer mu telefon nemilice zvoni,
a tek što nije zaigrao Đoković čijoj igri ne ume da odoli).
*
Opet telefon.
(‘’Ne, be, decu mi nosi, ne treba mi ništa!
Što ‘č’? Ne treba, ne!
Aaaa, u bolnicu? Ma katastrof!’’)
*
Nemoj da ih dovodiš kada ti kažem! Neće vas pustiti! Korona!
Pa, dobro, ženska glavo, radiš isto ovo u L. Ti bi pustila nekoga?
A, ne bi?! A ovde bi da probaš… Neće te pustiti…
Dobro, donesi mi četvrt bureka i jogurt…
*
‘’Ej, najvolim ‘Đelem, đelem’. To je naša himna. A ti?” ‘’Pa volim mnoge pesme…’’ ‘’A voliš li recitacije, a da su naše?’’ ‘’Da. Najviše jednu pesmu ‘Stražilovo’ pisca Crnjanskog i Raičkovićeve ‘Zapise o crnom Vladimiru’, i…’’
‘’Dovoljno. Ako ima na internet, ću pročitam. Ću zabeležim. Kako reče?’’
‘’ ‘Stražilovo’ i ‘Zapisi o crnom Vladimiru’…’’
‘’E, tako!’’, zapisao je naslove.
*
Dva dana kasnije njegove nabrekle beonjače sa tamnog lica slute:
‘’Pročitao sam, da ti kažem, obe (namučio sam se – muče više od trube): nisam razumeo baš sve u stihova priči, ali moja sudbina na Vladimirovu mnogo liči!’’
*
‘’Ju, šta radite gore?! Presede mi sendvič! Odmah da ste sišli!’’
‘’Ma nemoj, sestro, da me grdiš, nisam od ti’! Gde bi’ tako nešto? Zašto da ripim, da pidžamom vrapce rasterujem?
Dođi da vidiš došla mi žena i brat mi
i unuče moje da ga vidim
ćerka ga rodila slatko i mekano ko rani kukuruz ko kukuruzna svila
Al’ me ne vide, sestro, ne vide ni kad na radijatoru stojim, džaba mašem doktorovim novinama kroz prozor.
Ne bi me videli ni da stvarno poletim, da se sa simsa odlepim, da hodam vazduhom, da činim čuda!
Vičem u telefon: ‘Slepci, treći sprat, levo od bagera što kopaju dvorište!’
Slušaju i ništa.
A znaš li, sestro ‒ baš me zanima ‒ šta ovi dobri ljudi kopaju i danju i noću?’’
(Nebo je čisto, jesenje plavo zri, a meni, posutog smehom, od lekova se spi).
*
Sad’ u mome mestu od ranog jutra zuji jedna mala ptica – kolibri, koja je slična čigri.
Ovde je, pa, za tili čas, onde. Čini se za treptaj veća, a nije stiglo ni podne.
*
I mojim krajem leti taj zanimljiv živuljak, što podseća na kolibrija.
No unapred znam da ne vredi da te ubeđujem da nije reč o ptici, već o insektu.
(Našem čoveku je nemoguće bilo šta doreći.
Neke osobine mu ne može ni hirurški nož saseći).
*
‘’A onaj naš, doco, noćas izgubi na Openu?’’
‘’Izgubi. Šta ćeš? Kad neće ‒ neće, kurate smo sreće’’.
*
‘’U utorak Vas’’, rekoše mi, ‘’otpuštamo’’.
EPILOG
Izbušenih vena, raskopanog srca, još uvek van sene, evo novog mene!
UZ EPILOG
Kupujemo gvožđe, akumulatore, bakrače.
Kupujemo pocepane kazane, bakar, mesing.
Otkupljujemo usisivače, na licu mesta otplaćujemo!
Najbolje plaćamo vaše bušne šerpe!
Sve elektronsko, bilo koji televizor, uzimamo!
Za vaše stvari dajemo plastiku!
(‘’Pazi na rupe, bre, majmunu jedan!’’
‘’Isključi razglas, glupačo, slušu ni ljudi’’)!
Kupujemo! Kupujemo! Novac dajemo!
(Brat radi stari posao, a pomaže mu nova žena.
Igor sedla oblake.
Kombi juri li juri.
Za njim i pred njim samo putevi).
***
KAPA I KONTRABAS
Nasmešim se kada se setim toga:
Šetao sam podnožjem planine, pratio životinjski trag, iščekivao maglu, koja se već, nedorečeno, vešala o stabla.
Trag je vodio do livade i napuštenih torova.
I, onda, prvo sam naišao na okačenu belu kapu. Bila je kao okrenuto zvono, landarala na šiblju.
A, potom, na kontrabas raspuklog tela. Bez žica.
(Podsećao je na razgolićenog čoveka. Nalakćenog na drvo. Razjapljenog dubokog pupka. Širokih ramena. Koji je ostavljen. Zaboravljen).
Pitao sam se kako je moguće da to ne primetim pošto onuda često prolazim,
no vidljivo, izgleda, neretko zaobiđemo.
***
PTICA I PAUK
Ti si čuvena ptica ja čuveni pauk
Ili uopšte nisam čuven a malo je verovatno da sam i pauk
No mreže nesumnjivo postoje, grabe dane i nestaju sa njima…
*
Ponekad se, lepršajući, pretvoriš u svetlastu nit.
(Ne, ti svakako nisi ptica)!
Taj trenutak priželjkujem
pošto se tada prosipaju reči,
a sporedni put, kojim se krećem, nekuda vodi.
***
VREME SEBI NIJE VREME
Svi ti dolasci i odlasci. Sve te tanane putanje do sopstvenog odraza.
I vezivanje čvorova. Jednog za drugim. Dok ih ima.
__________________________________
DAMIR JOCIĆ rođen je 1973. godine u Svrljigu (Srbija). Pesnik i prozni pisac. Diplomirao je na Grupi za srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Nišu. Knjige: ‘’Vetrovi u pričama’’ (roman, Beograd, 1997), ‘’Lavirint tišine’’ (zbirka pripovedaka, Beograd, 2001), ‘’Teskoba’’ (roman, Beograd, 2004), ‘’Godina’’ (roman, Beograd, 2013), ‘’Opna’’ (zbirka pesama, Kraljevo, 2019), ‘’Dečak i druga priča’’ (roman, Beograd, 2024), ‘’Dani’’ (zbirka pesama, Kraljevo, 2024). Za roman ‘’Dečak i druga priča’’ dobio je Nagradu ‘’Dušan Radović’’ i Nagradu Zmajevih dečjih igara ‘’Rade Obrenović’’, dok su prethodne njegove knjige ulazile u izbore ili dobijale glasove za još neke ugledne književne nagrade (‘’Branko Miljković’’, ‘’Biljana Jovanović’’, ‘’Meša Selimović’’, ‘’Ninova nagrada’’). Živi u svom rodnom kraju.
Ostani večeras, vani je kiša, veliki su i tamni zastori nad gradom. Čitaću ti novu pjesmu, onu koja još nije ni dovršena. Vani je kiša, i mrak. I ništa se važno tamo neće dogoditi večeras. U pola do ponoći počinje film o kome smo razgovarali, Juliette Binoche ljepša nego ikad, još jedna neočekivana priča. Toplo je u sobi, i sve spremno na zaborav. Hajde, ostani večeras, možda dovršim istu ovu pjesmu, možda zaspiš usred moje priče o prokletstvu auto-ceste kod Ingolstadta, o onim magijskim Draženovim pokretima. Zahvaljujući tome još sam u godinama koje poželim.
Život, kažeš, prolazi brzo i najčešće je preko puta nas. Pa šta ako ove noći ostaneš: iz istog ćeš svijeta biti, biću iz iste tmine. Doznaćeš o onoj pjesmi jednoj, tako moćnoj, ‒ istina zaboravljenoj, koja je objedinila sve naslove mojih nenapisanih knjiga. I o tome da se nekad radujem nevremenu.
Biti srećan ‒ i danas čini samo nesklad sa razumom, zato ostani. Vani će se srušiti ideje, vani nema nijednog dostupnog kamena mudrosti, ni feniksa iz živinog sulfida nastalog. Niti riječi za nas dvoje. U pjesmi ostani onda: nikome ne moram reći da si to ti. Pustiću Jacquesa Brela i zajedno ćemo se sjećati gradova koje nijesmo vidjeli. Olympia 1961. Ne me quitte pas. Ne znam šta bih bolje mogao smisliti za ovu noć. Ostani kad je već toliko tvojih tragova ostalo. I veselimo se nevremenu. Ako ne želiš ti, ostani zbog pjesme, dodijeli joj kakav već hoćeš kraj, ne dozvoli da se zove ničijom. Molim te, ostani večeras, vani je kiša, tamni su zastori nad gradom.
***
NEDJELJA U LJUBLJANI
Ljudi su otišli svojim porodicama, zatvorili se u stanove, željni sna, sad već i sjutrašnjeg posla: vikend nas najprije raduje, a potom iznuri. Spuštao sam se niz Miklošičevu, mrzovoljni taksisti dolje su čekali vesele strance. Bilo je hladno u zamračenim veletrgovinama i restoranima pred zatvaranjem. Toga dana niko Ljubljanom nije toliko hodao. Čuo sam odnekud, iz javne govornice, valjda, tvoj glas. Tek tada sam znao koliko si daleko. Sjećam se još i toga da je u jednoj staroj ljubljanskoj gostionici ‒ lica konobarice se još sjećam ‒ neki Afrikanac nakon što je platio račun govorio društvu kako su ovdje ljudi tužni. Otišao sam na jedino mjesto koje me moglo okrijepiti, tamo gdje me čeka moja usamljena pjesma o vozu. Počeo sam da pišem kako je lažna ova noć bila, kako su lažni sati mog tumaranja gradom. Taksisti će nekoga sigurno odvesti, ja ću se vratiti svojim junacima bez biografije, doći će ponedjeljak sa novom iluzijom.
Nešto kasnije ta košmarna noć me uvjerila da postoje dva ista sna i da nedjelja nije jednako tužna u svakom gradu.
***
PRVI DANI JUNA
Prvi dani juna ovdje su obično tako lijepi i tihi da ih čovjek poželi za dane nekih novih početaka. Volio bih, a znam da biće tako, da nekad, u nekom dalekom junu, moje pjesme čitaju mladi očajnici. I po sjećanju ih izgovaraju djevojke koje će prestati da pišu jer će se udati.
U prvim smo danima juna stalno počinjali naše utakmice u gimnazijskom dvorištu. Počinjali maštanja o novim djevojkama, onima koje će ljeto dovesti u naš ubogi kraj.
Odavno vjerujem da postoji jedna junska noć, u kojoj se mjesec spusti do naših koljena i pretvori u fudbalsku loptu.
Vidim taj mjesec uvijek kad vidim loptu.
Kao kad u premaljeće tako čisto vidim da misao ona jedna jâvi kako dječak nikad ne bijah i kako možda vremena nemam ni za sjećanja.
***
RAZGOVOR SA PRIJATELJEM
Zapravo, kad se bolje prisjetim sinoć smo prvi put ozbiljno pričali o poeziji. U aperitiv baru Hotela „Crna Gora“ odzvanjale su naše riječi, zatrovane pjesmom i nekom čudnom nadom.
Sinoć smo prvi put ozbiljno pričali o poeziji. O njenoj suštini i neobjašnjivom duhu koji nas obuzima u trenucima kada smo sposobni da ne priznamo osobine svakodnevnog života, koji je kratak i tjeskoban i koji najčešće treba istrpjeti. Prvi put smo razgovarali o našim pjesmama koje takođe ne umijemo da objasnimo, nevjerovatnim počecima u koje niko nije vjerovao, ni oni najbliži, jednako kao protivnici.
Sinoć smo prvi put ozbiljno pričali o poeziji, o našim malim antologijama i dječačkom zanosu što još traje dok gledamo u fotografije velikih melanholičnih pjesnika i pričamo o knjigama, kriminalu i fudbalu. Životima pisaca i našim životima ‒ biografijama naoko nespojivim sa tekstovima.
Dok pričamo o poeziji, učini mi se, nekako se i sami promijenimo, prilagodimo govor melodiji neke trubadurske pjesme. Možda ponekad i proljetnom snijegu što se onako bezazlen u svom padu lijeno spušta niz naš Lovćen pusti, koji je naš prapočetak i odar, nas ‒ kao pjesnika i kao Crnogoraca. Lovćen, koji preci učiniše važnim i pomalo patetičnim, valjda sličnim mjestu kojem se dive drugi evropski narodi, sa velikim vrhovima i pjesnicima.
Zbilja, prvi put smo ozbiljno pričali o poeziji, u aperitiv baru Hotela „Crna Gora“, gdje su i naši zajednički prijatelji najčešće odsijedali, sinoć, dok su se pred nama motali razni tipovi, obigravali oko našeg stola, gledajući nas sa čuđenjem.
Odjednom si rekao da zbog dobre poezije vrijedi živjeti i da je najbolje da za koju godinu ostavimo sve, nađemo neku obećanu pučinu i pišemo, samo pišemo. Da uz crne masline, vino i mediteransko sunce napustimo stvarnost i zaposjednemo onu tišinu koja je naspram naših današnjih života.
Dodao si tada, baš te noći, da jedino dugujem svom daru. Zbog toga što sam mlađi, zbog naslijeđene uljudnosti i zato što sam u svojoj duši već raskrstio sa moćima poezije nijesam ti mogao odgovoriti da uopšte ne vjerujem da taj dug mogu ispuniti dok sam na ovom svijetu. Ni to da sam možda već odustao, jer se poeziji ne posvećujem dovoljno, niti sam joj dao koliko ona meni.
Ali je čudno da sam baš u to vrijeme stihove ispisivao samo na računima, na isječcima s kasa, priznanicama, raznim papirima koji su prvi bili nadohvat ruke kada su se svodila dugovanja. Na papirima koji predstavljaju svakodnevno svjedočanstvo o tome gdje, šta i kad sam kupio, gdje sam bio.
Dar je, dragi prijatelju, ipak odnekud drugo došao, njega se ne može kupiti, njega i ne treba objasniti. Pomislio sam dok sam se kroz park vraćao kući da je i dar kao sama poezija ‒ rijetko ga saznamo i rijetko cijenimo.
Ako kod mene dar postoji, ne stigoh da ti kažem tada, u aperitiv baru Hotela „Crna Gora“ ‒ učiniću sa njim ono što je nekad Paul Gascoigne. Biću sjena tamnih dana Georgea Besta.
Biću kao Rok Petrovič, koji bi pao ili bio prvi. Biću kao on, koji nikada nije izronio.
To je jedino što je te noći izostalo iz našeg razgovora.
***
NA MEĐUNARODNOJ LINIJI SOLUN‒MÜNICH
U prljavom vozu, na međunarodnoj liniji Solun‒Münich, pokušavam čitati Čovjeka bez svojstava Roberta Musila. A to je, uvjeravam se, na ovakvim mjestima gotovo nemoguće. Posežem za banalnim zamjenama: nastaviti čitanje je neuporedivo teže nego pronaći dremljivu bitangu u svakom kupeu, jednako u prvom i drugom razredu, na svim željezničkim linijama u ovom dijelu Evrope.
Zanimljivo, međunarodni voz često se zaustavlja i na lokalnim stanicama: tražim nevidljive simbole u tom nepoštovanju voznog reda.
Nalazim da je bolje odustati od čitanja. Zato ćutim i gledam, prvo u noćne pejzaže Slavonije, pa u ogledalo naspram sebe ‒ vidim svoje dvije nevelike torbe, naizgled ne toliko težak prtljag. Ali čini mi se da je nemoguće lišiti ga se.
Kako odmiče voz i kako se približava dan pomišljam da je svejedno na kojoj stanici izaći i čiji prtljag ponijeti.
– iz zbirke izabranih pjesama “POEZIJA”, 2017.
_______________________________________
PAVLE GORANOVIĆ rođen je 5.4.1973. godine u Nikšiću. Piše poeziju, prozu i esejistiku. Diplomirao je filozofiju, a magistrirao je i doktorirao iz oblasti teorije umjetnosti.
Objavio je knjige poezije — Ornamentika noći (1994), Čitanje tišine (1997), Knjiga privida (Podgorica), Kako mirišu knjige (2008), Cinober (2009), Grad punog mjeseca (2014), Imena čežnje (2015), Poezija (2017), Samački hotel (2024), monografiju Tin Ujević i Crna Gora (Zagreb, 2008), naučnu studiju Tin Ujević i ekspresionizam (Zagreb, 2019) i knjigu eseja Udvojena čitanja (Podgorica, 2022). Poezija mu je predstavljena i u grafičkoj mapi TaGoT (dvojezično izdanje, likovni radovi Rajka Todorovića, poezija Novice Tadića i Pavla Goranovića). Takođe, u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije — Bijelo Polje, objavljeno je multimedijalno izdanje Antologija Pavle Goranović (likovni prilozi: Lidija Nikčević; stihove govore: Žana Gardašević-Bulatović, Petar Novaković i Vladimir Savićević).
Izdanja na stranim jezicima: Knjiga prividov (Ljubljana, 2005), Доаѓаатангелитенарамнодушноста: изабранапоезија (Skopje, 2009), Reading of silence (2010), Читање на тишината (Skopje, 2010), Stinët e humbura (Tirana, 2013), Die schwindende Stadt (Wien, 2019), Great preparations (Riga, 2020). Knjige i književni radovi prevođeni su mu na više jezika (engleski, njemački, italijanski, francuski, ruski, slovenački, slovački, makedonski, poljski, bugarski, švedski, albanski, hebrejski…). Zastupljen je u brojnim antologijama crnogorske i eksjugoslovenske poezije i kratke priče, kao i u antologijama NewEuropeanPoets (SAD), Antologijipoezijeslovenskihzemalja, GrandTour — AJourneyThroughtheYoungPoetryofEurope (Münich, Njemačka) itd.
Priredio je izbore iz savremene crnogorske književnosti koji su objavljeni u Italiji, Slovačkoj, Hrvatskoj, Makedoniji i Sloveniji, kao i sljedeća izdanja: Antologija savremene crnogorske poezije i proze na italijanskom jeziku Dalla montagna nera (Lecce, 2010); izbor iz poezije Lesa Ivanovića Jutra jugova (prvo izdanje — Cetinje 2010; drugo, dopunjeno izdanje — Cetinje 2011); antologija Što vidiš? — savremeno crnogorsko pjesništvo (Zagreb, 2005); monografija Ratkovićeve večeri poezije (Bijelo Polje, 2006); Poezija članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2018); Izabrana djela Radovana Zogovića — I i II tom (Podgorica, 2019); Proza članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2020). Priređivač je i pisac predgovorā za brojne kataloge i monografije likovnih umjetnika.
Za književno stvaralaštvo dobio je niz priznanja i nagrada: Nagradu „Risto Ratković” za najbolju knjigu poezije objavljenu u Crnoj Gori, BiH, Srbiji i Hrvatskoj za 2009. godinu i Nagradu „Vito Nikolić” za najboljeg crnogorskog lirika u 2010/2011. godini. Takođe, nagrađen je i Državnom nagradom „Miroslavljevo jevanđelje” (2014) za najbolje književno, istoriografsko, etnografsko i publicističko djelo objavljeno u Crnoj Gori u prethodne tri godine. Dobitnik je najvišeg državnog priznanja — Trinaestojulske nagrade za 2019. godinu.
Ima status istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore.
Njegova bibliografija (autorka mr Vera Đukanović, Nacionalna biblioteka „Đurđe Crnojević”, Cetinje, 2020) sadrži više od 2500 jedinica.
Po njegovim pjesničkim djelima pozorište „Dodest” iz Podgorice priredilo je predstavu Pjesma za orgulje Santa Ceciliјe u adaptaciji i režiji Džonija Hodžića.
Redovni je član Crnogorske akademije nauke i umjetnosti, predsjednik Odbora za književnost i urednik Glasnika Odjeljenja umjetnosti CANU.
Te silne sobe po Beogradu i stanovi, te mansarde u koje vode uski prolazi, te silne sobe za poslugu, za guvernante, za učiteljice, malene, starih vrata sa klimavim bravama, vretenastih stepenica, visećih mostova.
Pa ta buka ulica i smrad benzina. Zatvoreni prozori. I dvorišta zgrada, escajg i dečiji plač.
Ti silni stanovi najčudnijih rasporeda, sa česmom u spavaćoj sobi i kuhinjom bez prozora koja je hodnik.
Ispupčen prozor na kraju sveta i napuštenog stovarišta.
Ti silni stanovi – lavirinti.
U predratnim zgradama grbova ispranih stogodišnjim kišama od starog sjaja samo visoki plafon i odjek naših reči.
Te silne terasice za dve stolice pune pepeljare i kafene šoljice, za budućnost. I jedan štrik sa crvenom haljinom za sve prilike.
I ta jedna soba, ugovorom zabranjena, prepuna jorgana, ćilima, mirisa protiv moljaca, spakovanih jastuka i teških gazdaričinih kaputa.
Razglednice u zabranjenim fiokama iz pedeset i pete, ružičasta gondola sa balerinom na navijanje. Dolce vita. I onda, miris prženica u tesnoj kuhinji i zvuk prve sirene za vazdušni napad.
Ti podrumski stanovi, vlage, stalne vlage, memle i buđi, i mrak jednog malog prozora i mraz pločica u kupatilu. Moć stare grejalice.
I ti kreveti beogradski, poispadalih federa, sa udubljenjima i ispupčenjima, škripavi i klimavi, dušeci iz prošlog veka, iz nekih srećnih vremena, za studente umesto za smetlište, ti kreveti što neprestano krckaju kao oraščići malih životinja.
I onaj prazni prostrani stan sa jednim dušekom na podu za dvoje, zrelim paradajzima sa Bajlonijeve pijace i prozorima bez zavesa.
I taj topli glas za kariranim stolnjakom na trotoaru sa drvoredom, i jednim letnjim predvečerjem, uz gitaru. Bésame mucho.
Ti silni pogledi iz studentske sobice na Pančevački most u noći kada se sjaji i svetluca kao budućnost, budućnost, budućnost za nas, kad sve ovo prođe.
***
MINIJATURA
Samo malim koracima po sobi hotela. Pustiti vodu da teče. Plašiti se hladnoće. Proveriti ima li ćebadi u ormarima. Upotrebiti majušne kozmetičke potrepštine. Zuriti u ekran u sitne sate.
A onda, kada se uveriš da ne možeš da zaspiš, noć je tako tamna, a mali frižider sa malim bocama tvoj je tajni ljubavnik: Foreign Affair.
I šta drugo: platićeš koliko košta.
***
U ZAGRLJAJU NIKAD NE ZNAŠ
U zagrljaju nikad ne znaš drhtiš li ti ili onaj koga grliš. Podrhtava li zrno vazduha među vašim telima.
Prođe li tramvaj, zadrhtaće i ulica pod vama nad kojom drhte semenke maslačka razletene vetrom.
Mali pas drhti pored vas kad zagrmi i kad se kiša sliva niz vaša lica i kapljice što spajaju tela, podrhtavaju, i nestaju u vašim porama.
Podrhtava i nebo nad vama kad jure mlaznjaci. I u susednoj radnji, krojačici podrhtava ruka dok provlači konac kroz iglu.
Nebrojeno puta učinila je isto, i svaki put – kao prvi.
***
PANORAMSKA REKLAMA
Gledali smo kako seku drveće i postavljaju panoramske reklame. I tad si mi rekao: Baš mi je žao drveta kao što mi je žao i tebe. Jer kad te ostavim, iz tvog srca niknuće panoramska reklama.
___________________________________
BILJANA ŽIKIĆ (1974, Jagodina) doktorirala je medijske studije u Ljubljani i diplomirala srpski jezik i književnost u Beogradu. Direktorka je ljubljanskog Kulturnog centra Danilo Kiš, producentkinja, urednica, izdavačica, autorka literarnih podkasta, autorka emisije Kontrola leta na Radiju Študent te novinarka emisije Sami naši Prvog programa Radija Slovenija. Živi i radi u Ljubljani. Pesme je objavila u zborniku Biće bolje/Bo že (KCDK, 2019), Balkanskom glasniku № 46 (BKG, 2021), časopisu Književni elementi 4 (Perun Artis, Bitolj, 2021), časopisu Paralele 25 (Javni sklad Republike Slovenija za kulturne dejavnosti, Ljubljana 2023-2024) te elektronskim portalima Čovjek – Časopis i Nomad.ba – RegionElle. Za pesme je dobila Zlatno priznanje na 46. smotri stvaralaštva na maternjim jezicima Sosed tvojega brega (JSKD, 2024). Pesme su joj prevedene na slovenački i makedonski jezik.
Sunce zalazi iza brega našeg malog sela. Na bregu, žmirkaju konture velikog hrasta. Zlatna ostrvca se tope i nestaju pred senkama koje gmižući rastu po tlu. Na kraju, odsjaja ima samo još na vrhu topole i još više, na belim stomacima lasta. Bez jasnih granica, sve se pretvara u nešto drugo: dan se ne završava, samo isparava.
Pokušavam da ne osećam potrebu da išta od viđenog premećem u reči, kao da bih pokvario ove skliske promene. Ne znam da pričam kao trava što raste ili sunce što zalazi. Da skratim put, poželim da fotografišem, ali senke kao da su se uvukle između sveta i mene. Ništa neće obuhvatiti celinu koja me prevazilazi. I to je dobro, kažem postiđeno, To je dobro, ponavljam i predajem se polako zastarelim početkom obraćanja:
daj mi, kažem (i već se stidim i pomalo sumnjam ali mi se dopada bezobalna tišina na čijoj ivici pričam) daj mi da budem sasvim prazan kao telo nekog instrumenta, tek oblik za prazninu, kad ćutim da se ne razlikujem od tišine, a svet neka sâm odzvanja na granici susreta.
***
JEDAN SAN
Ričardu Pauersu
Gledam sa visine, iz potkrovlja. San me postavio baš tu odakle inače mogu da sagledam prostor u kojem se odvijalo moje detinjstvo. Mogu, kao na dlanu, da razgledam slojeve zelenila sve do horizontal gde se šuštavo raspršuju. Mogu da vidim nekoliko sebe, u različitim uzrastima, kako lak kao vetar prolazim kroz treperenje krošnji i nestajem u gustišu.
Baš tu me postavio san da mogu lepo da sagledam kako je sve to posečeno. Sve do horizonta raste najsvetlija pustoš, raste sve više i u mojim plućima kao bele fleke bez vazduha. Čkiljim očima od sunca koje sve jače osvetljava san iznutra. Nema nijedne senke kao najblaže unutrašnjosti na svetu, one su izvan mene i sna. Ovde postoji samo spolja koje se dalje otvara i zaslepljuje.
Tu me postavio san kao da hoće iznutra da vidim ono što ostane iza posečenog drveta.
***
ŽMURKE
Budim se i otvaram oči kao posle brojanja u žmurkama. Kuća izgleda kako sam je i ostavio, ali iza svega bi moglo da se krije nešto, izgleda kao slika iz čije bi nevidljive pukotine nešto moglo da iskoči.
Voda se u cevima skriva od zvuka isticanja, moja devojka se skriva u uspavanom telu.
Svaki put kad trepnem ono što se krije kao da promeni mesto. A možda su pravila drugačija: otrkivati se tako sporo da onaj koji traži ništa ne primeti.
Struja utiče u aparate i održava im oblik, plima svetlosti zaobljava ivice zgrada.
Ali, sve što dolazi nije ono što čekam.
***
BAŠTA NA KIŠI
Ne pomeram se dok sedim i posmatram baštu na kiši, ali bašta se polako primiče ka meni. Iz zemlje, iz zelenila i najviše iz stabala, izlaze i primiču se tamnije boje, dodirom kiše izmamljene na površinu. Pod šumorenjem, čitava bašta nečujno izlazi iz svoje suve košuljice, za stepen dalja od providnosti, za stepen tamnija i stvarnija. Granice tela su razmekšane i unutra je bliže spoljašnosti nego inače, krenulo je vani kao rumenilo i druga blaga cvetanja. U oblačnosti i senci kiše, izgled stabala, lišća i trava ovlašno urastaju u mrak. Svetlost je ta koja izaziva cvetanje pojedinačnosti. Pred mogućnošću stvari da budu vlažne, obuzima me sladak mir što ti i ja nevoljno sledimo taj zakon i jedno pred drugo prostiremo vlagu kao dobrodošlicu, slični svim drugim bićima u celini bašte.
***
VUGA
Prvi put ove godine čulo se pevanje vuge. Kako reaguje tišina kad ponovo čuje taj glas? Tako obao, tako mastan i hranljiv da bi u budućnosti mogao postati voće, glatko kao dinja, ali dubljeg ukusa poput kruške ili mušmule.
Pesma uklizava u tišinu kao ulje u bocu, a onda se ponavlja, ponavlja da natopi preostalo golo drveće. Iz te će se pesme razviti poslednje krošnje sa kojima telo vuge zajedno treperi, gotovo uvek sa druge strane lista.
U nastavku godine, nesumnjiva pesma vuge, taj glas iz svetlog grla jutra, uvek dolazi sa visine ili iz daleka, silazi da nas dodirne toplim završecima.
Ne znam tako dugo pamćenje koje bi moglo da odgovori: je l se promenila pesma? Ili postoji uvek ista, a ptice uzimaju oblik vuge da podupru i održe pesmu kao što se šapatom između drveća prenosi ukus voća, kao što se osipaju ćelije tela, a lik ostaje isti.
Ako slušam dovoljno dugo, počinju da se bokore blede slike iz prošlosti: ja još uvek rastem, nije vidljivo golim okom, ali primičem se krošnjama gde pevaju nepoznate ptice, ta ista pesma, jednim od svojih krajeva, stiže do mog oca i ovog jutra nadnesenog nad baštom, pesma stiže do majke, ublažena zidovima još uvek mračne kuće, uliva im se u sluh mada oni to ne primećuju. Veliki dan se još uvek otvara nad svakim od nas.
Na čemu se zasniva sećanje? Možda je to jedna te ista pesma, pevana tako visoko da nadsvođuje različita doba, da silazi kroz sve godove nanizane oko početka. Možda se vuge koje me okružuju, natpevavaju sa prošlim vugama u meni. Ili prvo ptice pevaju u detinjstvu, a onda detinjstvo peva u pticama.
Slike se ljeskaju negde između pesme i sluha. i ne dotiču unutrašnjost pesme koja ostaje tako zatvorena da bi u budućnosti mogla postati kamen, ili neka druga stvar o koju će se odbijati naši ljudski lik.
____________________________________
UROŠ STOJILJKOVIĆ (1997, Velika Plana) završio je osnovne i master studije slikarstva na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Radi kao menadžer komunikacija u Društvu za zaštitu i proučavanje ptica Srbije. Poeziju objavljivao u Poljima, Listu i na sajtu Čovjek-časopis. Jedan od osnivača nevladine organizacije Obrazovno-kreativni centar Restart, angažovan u radu sa decom i mladima kroz različite oblike neformalnog obrazovanja.
čovjek-časopis 