Category: poezija

PET PJESAMA DANICE PAVLOVIĆ IZ ZBIRKE “ZABAVA KOD MOJIH JA”, Kulturni centar Novog Sada, 2025.

poezija

SVETKOVINA

Pričajte očima i glasom boje slonovače
Komunicirajte korenjem
Gledajte porama
Izdišite kiseonik
U užem izboru za život

Provlačite se kroz godove
Mumificiranih osmeha
Indigo kopija sekvoja iz parka
Kroz otkucaje srca planete
Nikada nikada same
Sestre u nevidljivom kolu
Miluju moć
Ušuškanu
Uzavrelu na našim
Dlanovima
U srčanim komorama
Novog doba

***

ŠESTI CIKLUS

S Natalijom Marković

Uslovi su dobri
U zoo-vrtu istrebljenih vrsta,
Deca gledaju hologramske projekcije po’ouli ptice,
istočne pume i severnog belog nosoroga.
Dok Zemlja postaje Venera, ali to se neće brzo desiti,
Osećaju toplotu dok obrisi nekog drugog detinjstva
miluju njihove programerske ruke.
Medvedi postaju roboti, tragovi zvezdanog jezika
kriju se u krznu pume,
Kada će doći jutro puno polarne svetlosti?
Sibirski tigar je tužan i sanja snežne bajke,
Zagrljaje mećave i miris vetra.
Pokriveni senkama pantomime,
Ptica grabljivica pored vatre,
Sakupljači dugih noći,
Čekaju u redu ispred šatora kriogeničara.
Šumski duhovi su napravili novu društvenu igru
za sve životinje,
Imitacija planine i beskrajnih okeana.
Crno Sunce na horizontu besmislenih pokreta
porodice lavova,
Strah je zaspao na vlažnom lišću,
Svežina novih manifesta zelenih vodenih boja.
Vuk je pitao jelena: „Da li ćeš znati sutra kada osvane
jutro na Antarktiku ko sam ja i kojim jezikom
govorim?”

***

PRUŽI RUKU

SF duše zgrožene su prizorom kože
Koja otpada
Nije to epiderm
Dekadencija pospešuje varenje
U kašičici grada
Crvena svetlost ima oblik ostarelih lica
Hologrami turističke zone
Podzemlje otkucava
U ritmu oduvanog maslačka
Duh tranzicije spava ispod mosta
Protočnosti umiranja
Zatvori oči i sve to neće nestati

***

KOD MARGARET U GOSTIMA

Sedimo i ćutimo
Sa travom i vetrom i zvezdama
Nevidljivim
Na plavom nebu drvenoj tavanici

Komunikacija je svedena
Na odraz u prozoru na disanje
Vibriranje trepavica otvorenih očiju
U sopstvenim isparenjima
Blizina odsustvo
Priziva
Vazduh se lepi od autoritarijanizma
Iznova iznova
Sloboda se osvaja
Stalno i teško
Izmiče prosipa se u sekundama
Bezbrižnost je sapeta u nervima

Intimne stvari kao što je pisanje
Radim krišom
Intimne stvari kao što je disanje
Radim krišom
Dok se polako podiže
Ektoplazma nad deponijom
Ka visinama

***

KLJUČ

Jednostavnost je putovanje
Moje ime je koža
Instant verzija sebe
Zaključana u kutiji androida
Reinkarnacija prostora i vremena

Zaljubljena u svoj tekst
Zaljubljena u svoje telo

Ne postoji
Nastaje
Sad je vidim
Sad ne vidim
Tu čarobnu knjigu
Raste i smanjuje se
U isparavanju sadržaja

Ludi zajedno ludi
Igraju se bogova
Slave kišu
Epigenetički inženjering
Na raskršću vremena i prostora

Suze su hladne majske noći
Noći borovnica prolaze
Devojčica sanja da spava
Jezik je realnost
Raste i rastače se
Kroz ključaonicu
svemira

_______________________________

DANICA PAVLOVIĆ (1976, Beograd), učestvovala je u projektu Centra za stvaralaštvo mladih Dnevnik 2000 (2001) i projektu A megaphone (ChainLinks, 2011). Objavila je zbirke pesama Vertikalni horizont (Matica srpska, 2002) i Slobodna teritorija (Orion Art, 2011).
Kao članica Ažinove škole poezije i teorije koju je vodila Dubravka Đurić, bila je urednica i autorka u zborniku Diskurzivna tela poezije (AŽIN, 2004).
Zastupljena je u antologijama Tragom roda – smisao angažovanja (Deve, 2006), Iz muzeja šumova (V. B. Z., 2009), Prostori i figure (Službeni glasnik, 2012), Van, tu: free (OFK, 2012), Restart (Dom kulture „Studentski grad”, 2014) i Cat Painters (Dialogos, 2016). Pesme su joj objavljene u časopisima u Srbiji, Poljskoj, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj, Turskoj i SAD. Od 2008. godine je bila jedna od saradnica časopisa ProFemina.

PET PJESAMA LUKA PALJETKA IZ ZBIRKE “NEBO ZA DUGA RASTAJANJA”, Naklada Bošković, 2020.

poezija

TIŠINA

A onda dođem, sam, u negdašnji naš dom
i smišljam način kako do jutra ću preživjet
bez tebe koje nema, sada, i nikad više,
kako to gavran kaže, neće ni biti, sivjet
zidovi počeli su sve jače, sve je tiše
nego je ikad bilo i ne bih bilo kom

poželio tišinu takvu, a uvijek netko
govori nešto što će također povijest biti,
a nije, mi smo povijest, najvažnija, a neće
zapisati je nitko u knjige, neki rijetko
spomenut će nas, možda, ipak, uz malo sreće,
zapisat će u svoje kapi nas stalagmiti;

bili smo, sad nas nema, što bismo više htjeli:
pili smo što smo pili, jeli smo što smo jeli.

***

NEKAD

Nekad nam je na dohvat bilo sve: kruške same
padale su pred naše noge i šljive plave,
i jabuke su k nama kotrljale se, bježi
od mene sada svaka grana, iz moje glave
najljepše misli hrle negdje u srce tame
i struji neki vjetar koji mi kožu ježi,

ne smijem pružit ruku onamo gdje sam znao
uvijek da ću te naći, kao da pružam prste
u ralje ovog strašnog vremena što sad živi
u svakom satu kuće ove; ne, meni nije žao
što sve izbjegava me, znam: tužan, kužan sivi
vuk sam u nekadašnjem ružičnjaku, bez čvrste

ograde, košute su nekada bile moje
družice na studencu, a sada sve se boje.

***

KAZNA

Svaku se večer svučem i legnem posve nag
u postelju i ne mogu zaspat, gledam
nekakav program koji uspava me, i zatim
prenem se i na isto mjesto se opet vratim,
a čini mi se kao da nije isto, predam
onom se koji bolji od mene je i trag

bolji će ostaviti, za tobom pođem, ruku
pružim na tvoje mjesto, vratim se kao gubav
i leprozan i hivom zaražen, nađem praznu
dionicu u onoj postelji gdje je ljubav
bila gnoj, gdje smo mogli posadit sve, za kaznu
ujutro odjenem se i prenem prema zvuku

imena tvoga, skuham kavu i zatim sjednem
za stol i postojati i ne htjednem i htjednem.

***

BEZNADNOST

Ne diše više sada kraj mene nitko, nitko,
ne dišem ni ja, možda i dišem: pluća rade
svoj posao, i srce, a nema u tom nade
nikakve, svuda stvara se oko mene se žitko
područje živog pijeska u koji tonu zgrade
najljepše od svih ikad sagrađenih; na vitko

koplje zvonika bubreg mjeseca svake noći
prolije živo srebro, u mrak se slije nesan
i molitvu bih neku izreći htio moći,
molitvu neku kratko, krotku, bez suza, suhu,
bezglasnu, da je gluhom mogu usadit uhu,
a ne mogu ovakav i beznadan i bijesan.

***

PONOVNI ODLAZAK LJETA

Odlazi ljeto nalik na neku vrlo lijepu
misao što bi mogla na kraju biti stih,
a pobjegne, ta drska zvjerčica, riječi traže
rješenje neko slično, a ne nađu ga, slijepu
ulicu nađu, usku, smrdljivu, čak i draže
to im je; kad svi viču bolje je biti tih,

a kada svi su tihi, još tiši; lišće metem
kao da metem svoje protekle dane, ljeto
odlazi kao lijepa misao što se zatim
preobrazi u tužnu, od nekih od njih spletem
ležaj, kad odem za njom da ponovo se vratim

i legnem poput lista pod stablo svog života
stihove buncajući, i nije me sramota.

LUKO PALJETAK (Dubrovnik, 19. VIII. 1943 – Dubrovnik, 12. V. 2024)

fotografija autora: Ivan Živković

PET PJESAMA KSENIJE GOLUBOVIĆ IZ ZBIRKE “SVI SMO SE RODILI LJUBOMORNI NA PTICE”, Poetikum, Kraljevo, 2025.

poezija

LEŠNICI I BOROVNICE

gledala sam vranu kako umire sama
gusta trava gutala je telo
utonulo u ravnodušnost

crne oči sa kapcima od kamena
stajale su otvorene na pola
ne upijajući okolinu
ne trzajući od vlažnih psećih njuški
ni vrelih guma

krila bez vidnih povreda
neprirodno pripijena
ljubila su vetar
svako pero na svom mestu
beskorisno

u nogama se krilo još malo života
za par koraka oko sveta
lešinarske kandže
svedene na pitomost
jedva su i zemlju grabile

kljun pomalo razjapljen
u vapaju za vazduhom
pomerao se u ritmu otežanog disanja
razbijanje opne oraha
samo daleka misao

iznela sam malo vode
šaku lešnika i borovnica
da utolim nemoć
ali do narednog jutra
obe su činije ostale netaknute

***

POGREBNI OBREDI SLONOVA

I

zabrinjava me
cikličnost sveta

astronomi su otkrili
zemljina najbliža crna rupa
uopšte i nije crna rupa

već dve zvezde
koje jedna drugoj
isisavaju život

nije li smešno –
oponašamo svemir
samo kada je na svom najgorem

II

saznajem
slonovi su svesni nebeskih tela
kao što su svesni
svojih tela u ogledalu

pitam se
da li su svesni
oko čijeg im vrata
kosti vise
kada u prašini afričkog popodneva
surlama
sahranjuju svoju braću

III

kada je primordijalna kaša
iznedrila ono što će postati čovek
nije znala
da će on
ceo svoj život
za to tražiti zaslugu

ne možeš zapljunuti
zemlju po kojoj hodaš
ona nikome
ne duguje
svoje pripadanje

***

KASNOCVETAJUĆA

kad si me rodila
nisi znala
koliko će proći
do mog prvog listanja

umesto zemlje
korenje sam pustila
oko tvojih nogu
obavila čvrsto
i terala te da za mene hodaš

sve nade si salila
niz jedan vrat
a taj se vrat
vukao po podu kao mahovina
ne izlazeći iz okvira tvoje senke

na cvećarstvu smo učili o predmeru i predračunu
i tome kako zelenu površinu treba projektovati
tako da u svako doba godine nešto cveta

kad si me posejala
da li si znala
da ću baš ja
biti poslednja

***

TERCIJARNI RELIKT

da sam ginkgo
u kori bih čuvala jezik dinosaurusa
svoju bih mudrost delila svakom
dovoljno hrabrom da pokupi plod
u preseku godova
krila bih istoriju sveta
ispisanu jezikom prirode
nastalom pre prvog ljudskog dodira

svoju bih kosu pustila žutu
da upija zrake hladnog sunca
pticama bude put za raj
zemlji čaršav što štiti od mraza
moje bi vlati prkosile vetru
170 miliona godina

da sam ginkgo
imala bih snagu
da preživim udar meteora
rodim se ponovo u pepelu
odtugujem izumrlo
faunu i floru ostalu bez imena
nepromenjene genetike
posmatrala bih tiho
sporu evoluciju preživelih

moje bi vreme teklo drugačije
u jednu bi granu
nekome stao životni vek
naučila bih da žalim
sve što umire brzo
svojim bih korenjem grlila kosti
čuvala nekom arheologu na poklon
mali prozor u nedokučivu prošlost

***

SVI SMO SE RODILI LJUBOMORNI NA PTICE

čovek si dakle grub si
poželiš li nekad
da si lagan kao seme maslačka
da odluke nisu
kamenje u džepovima
da te Zemljino srce
ne vuče dole
dok leđa plaćaju cenu

svi smo se rodili
ljubomorni na ptice
pogledaj stare dečije crteže
imaš li na njima krila
eto ti dokaz
zar ne znaš
nije ni pticama lako
padaju sa petnaestih spratova
kao deca koju roditelji ne poznaju dobro

a ti si zaboravio na paperje
i bosonogi hod
nisi više jedno sa zemljom
sada si negde između
u prašini dana
i ne daš da te dotaknu
smradovi svakodnevice
trljaš kožu do crvenila
i ležeš u čistu posteljinu
siguran među sterilnim zidovima
tamo napolju
previše je ranjivo za život

ne izlaziš u prirodu
miris hlorofila
podseća na raspadanje
tako ćeš i ti mirisati jednom
kažu da mudrost dolazi s godinama
a zašto ti se onda
tek u osamdesetoj
leđa pretvore u upitnik

_________________________________

KSENIJA GOLUBOVIĆ rođena je 27.10.1993. u Segedinu, Mađarska. Odrasla u Novom Sadu, gde trenutno živi. Završila pejzažnu arhitekturu na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu.
Redovna učesnica radionica kreativnog pisanja održavanih u Omladinskom Centru CK13 u Novom Sadu, iz kojih su nastali zbornici „Dva ista čoveka” (2015) i „Možda je ovo mesto moje?” (2020). Njeni radovi se mogu naći i u prva tri broja časopisa „Beleške”, Omladinskog Centra CK13. Polaznica književne kolonije „Tekst je prisutan”, u organizaciji Omladinskog Centra CK13, u Malom Iđošu 2018. godine, iz čega je nastao zbornik “Ova strana kuće” (2019). Finalistkinja Festivala poezije mladih u Vrbasu 2018, 2020. i 2021. godine. Finalistkinja festivala Timočka Lira 2023. godine. 2024. godine na Timočkoj Liri osvojeno treće mesto za pesmu “Fossa magna”.
Zastupljena u knjizi „INDEKS 21: pregled novije novosadske poezije” (2021), izdavačke kuće Prelom. Zastupljena u zborniku „Rukopisi 46” (2023), „Rukopisi 47” (2024), kao i u zbirci „Tanane Revolucije” Kontrast izdavaštva.

TRI PJESME DUBRAVKE MATOVIĆ IZ NOVOG RUKOPISA

poezija

PILE

Kao što se vozi
autić na daljinsko upravljanje
vozi se i ova grupna
onlajn prepiska.
Kao darovi koka
orezanih krila i kljunova
linijom se kotrljaju poruke.
Pun mi je špajz
korneta i u njima
kukavičja jaja,
mućkovi, mućkovi
i jedno belo jaje
u tvojim očima.

***

KAD SMO IŠLI U SELO

Kad sam bila mala išli smo na selo
kod maminih roditelja.
U dvorištu su bile nova i stara kuća,
a u toj novoj bila je soba u koju se ne ulazi.
A kad uđeš u nju, uđeš u gomilu pšenice.
Zaroniš ruke i kolena i puštaš mlazeve zrna
da ti klize između prstiju,
hladna i meka. Ušao bi da se valjaš
ali nije dozvoljeno.
A kad porasteš, te sobe više nema
i te pšenice nema i ne ideš u selo
i nemaš svoju pšenicu
i ne možeš da osetiš to meko i hladno
što ima mekani zvuk i što miriše.
Možeš da kupiš pšenicu na džakove, imaš platu,
a šta da radiš njom,
da je voziš u vodenicu i čekaš u redu,
kao nekad što su čekali, da je samelju,
i tu prenoćili?
To u stvari nije vodenica, to je mlin na struju,
i tu više nema vampira, nema Save.
Moje se dete smeje „Leptirici“,
gleda drugim očima, pa uz njega
i ja smem da je gledam.
Sve lepo, sve žubori.
A u mom selu nije bilo vampira.
Bio je drekavac i bile su utvare u gluvo doba,
koje su se pretvarale u mačke.
Danas nema tih priča, ali ima straha.

***

ODRASTANJE SU RANE I OŽILJCI

Čaša hedonizma
ište čašu asketizma.
U duboke jeseni tonem dublje i ja
i tamo nanovo nalazim
primere tuđe nedoslednosti,
i oštećena sam,
o, oštećena sam!
Da imaš dobru liniju,
ne jedi slasno,
da se ne dokazuješ drugima,
koji znaju pravu vrednost tvoje vrednosti,
budi usamljenik.
I to je zamka!
Odrastanje su rane i ožiljci,
a i kad poraste ocu je potreban otac,
i majci je potreban otac,
i patrijarhu,
da pred njim sagne glavu
da se na nju spusti zaštitnički šaka.

__________________________________

DUBRAVKA MATOVIĆ objavila je tri zbirke poezije: Istorija baštovanstva (2023), u najužem izboru za nagrade „Biljana Jovanović“, „Milica Stojadinović Srpkinja“ i „Rade Drainac“; Mleko (2020) i Imam i nemam (2006), nagrađenu prvom nagradom na Festivalu poezije mladih u Vrbasu. Autor je i knjige eseja Sentimentalna kuhinja. Angažovana je kao urednica i moderator književnog programa ARLEMM festivala. Radi kao nastavnica srpskog jezika u Beogradu.

PET PJESAMA AMARA LIČINE IZ ZBIRKE “POUZDANO MERENJE”, Festival poezije mladih Vrbas, 2025.

poezija

GLAS ĆE TE NAĆI

Gde god se sakriješ.

U vodi i vazduhu,
pećini i planini
u zagrljaju žene.

Glas će te naći

Zašto onda
ne otvoriš prozor, bar malo,
da vetar zavesu povije
i da te glas nađe.

***

DŽELATOVA KNJIGA

Sakupljam knjige,
stare, polovne, nepročitane,
ali i one sa izbledelim slovima.

U njima stalno nalazim tuđe beleške.

Zabeležene misli, podvučene,
zaokružene stranice
dopisane uzvike
Tako je!
Reci joj!
Maestralno!
Dosadno!

Ubacivani papiri kao bukmarkeri
na njima računi iz knjižare, piljare, kockarnice.

Recepti za kolače, široki, nečitljivi,
kojima uvek nešto fali
i koji nikada nisu pravi.

Imena prekrasnih devojaka
i uz njih srce, jer čitalac
nije znao ništa drugo da nacrta
ili nije smeo.

Brojevi telefona, nekada i bez imena pored.
Zvao sam, uglavnom se niko ne javlja.

Iz dželatove oskudne kućne biblioteke
u ruke mi stiže
knjiga puna opisa njegove ćerke,
na koricama je i opis zeta.

Idealno se uklapam

***

KUĆA

Nijedna kuća ne propada odjednom, čak ni one koje izgore.
Najprije je bio incest, svadba rođaka na kojoj nije bilo mladoženjine i mladine strane.
Troje dece i smijeh subotom zamaskirali su sve ostalo.
Dva brata, nerazdvojni, nasmrt su pretukli oca.
Kuća je ostala nedovršena.
Jedan sin je otišao u zatvor, a drugi sišao s uma.
Kad je izašao, stariji brat se preselio u Poljsku, a mlađi je stajao mirno na pljusku u centru grada i samo se sručio.
O majci i sivom očevom mercedesu u dvorištu niko ništa ne priča.

***

I

Moje pesme se skupljaju u radničke zborove
formirale su sindikat i traže povišice.
Hoće da naplate i putne troškove,
a mnoge ni same ne znaju odakle su došle.

Uveče listam njihove zahteve
tražim način za mirno rešenje spora
najproblematičniji stav potpisuje ova pesma:
Ako odu ostale, napuštam te i ja.

***

III

Niko nije odande gde je.
Stari Makedonac iz Aleksandrovih pohoda
se odavno odmara u zaboravu negde u Iraku.
Nema moć ni želju da izađe iz groba,

dođe u Prag, i potomku preko ćerke,
koju je napravio jedne noći u pohodu,
dok se odmarao nadomak Gaugamele,
pokaže rodoslov.

_______________________________

AMAR LIČINA rođen je 2001. godine u Novom Pazaru. Studira srpsku književnost i jezik na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Bio je finalista Festivala poezije mladih u Vrbasu i Ratkovićevih večeri poezije. Pobednik je 56. Festivala poezije mladih u Vrbasu. U izdanju SKC Kragujevac u ediciji „Prvenac“ 2022. objavio je zbirku poezije „Mera stvari“, za koju je dobio nagradu „Matićev šal“ i bio u užem izboru za nagradu „Đura Jakšić“. Drugu zbirku „Pouzdano merenje“ je objavio Festival poezije mladih Vrbas. Poezija mu je prevedena na francuski, engleski, španski i albanski jezik. Uređuje blog za poeziju „Libela“, član je redakcije časopisa „Eckermann“. Navija isključivo za FK Novi Pazar.

POEZIJA DOROTEE ŠUŠAK (iz rukopisa “DEMIURG GUŠI MUHE, CRVE, PAHULJE I VODU”)

poezija

PAUZA. ZAREZI SU OVDJE SAMO NA TREN.

Netko bi ti trebao reći
da će to sve jednom biti nevažno
i to što živiš u svom ruksaku 
samo s jednim džepom
iznutra i izunutra
i to što se tkanina s unutrašnje strane pupka
sabire u gusti čvor između
dva bubrega
dvije posvađane strane
dva limfna čvora
i to što se sladoled jučer ponovno otopio
što ti je val natopio srednje uho
i što te jednom više neće niti biti.
Netko bi ti trebao reći da je osjećati sve
previše, ali da ti to moraš i da je u redu.
Netko bi ti trebao reći:
‘Vidi most, pogledaj kako je stabilno za preći!’,
I netko bi ti trebao reći:
‘Nemoj stajati, tijelu je lakše kada padne vertikalno na površinu i u nju utone, nego kad se horizontalno gura i tali’.
Netko bi mogao i primjetiti taj skok 
čestice prašine i stanice mrtve kože skaču s tobom po trampolinu,
zamisli kako je tek njima. 
I to bi netko trebao reći.
Netko bi ti trebao reći 
‘Hej, pa ti si opruga’.
I onaj dječak na plaži što ti izgleda kao
kopač bazena u pijesku
i tvorac 
koji vrijeme između udaraca
vode koristi za utonuće u mel
s rukama prekriženim na potiljku
(a svaki novi val da bi se uspravio
i nastavio kopati)
netko bi ti trebao reći
da je moguće da on u jednom trenutku
jest hedonist,
a u drugom jest mrtvac
jer bazen od pijeska nekada 
je limeni akvarij,
a ponekad stakleni lijes.
Ruke prekrižene na potiljku
ili su uživalište 
ili pregled liječnika
ili predaja egzekutoru,
ali svakako su tkanina koja kida 
peritoneum.
Netko bi ti trebao reći da postoji više
od tri opcije
i da kad sve utihne, 
i publika i izvođači i voajeri,
ti još uvijek čuješ
glasnu tišinu,
sjetiš je dječaka koji je u pijesku iskopao izvor,
zakopao smrt,
i kojem je netko trebao reći 
‘više ti ništa ne trebam reći, ti sada sve znaš.

***

PAUZA. ZAREZI SU OVDJE BILI SAMO NA TREN.

Oko nas se Zbilja okreće kao metronom
zeru pre-manje melankolije za pisanje
prstohvat previše za življenje
gledanje istini u oči kao zecu
kojem treba prerezati vrat
kao krvi koju treba negdje iscijediti
do kraja da je ne ostane višak
visceralnosti ispod vučjeg krzna
utrobnosti ispod oznojene kože
mekanosti iz koje izvire pupčana vrpca
igre riječi dok negdje ne nestanemo
dok ne stanemo
negdje s ljetom
učahureni
gdje se ide s ljetom
u pijesku se skrivaju bakterije koje jedu meso
u ledu se skrivaju bakterije koje jedu meso
zašto se ne sakriješ negdje
gdje se ide s ljetom
Gdje da idem
kada ode ljeto?

***

GUŠI.

Da bi se sve odvijalo
beskonačan niz puta
prvo se ipak nešto
jednom mora dogoditi.
Jedan produljeni glas
treba barem jedan krik.
Jedno more,
treba barem jedan plankton
uronjen u sol
koja ga grize.
Jedno ljudstvo
treba barem jednog
od nas
da ga predstavlja
u množinama
u kojima se opet
može nestati
kao u kakvoj
predsilvestrovskoj
adventskoj
gužvi.
Ovo je spjev bez
zareza
u njemu za njih nema
vremena
i zato se udah
kao i u ronjenju
uzima samo na početku
i ispušta
na kraju svijeta
kao posmrtni hroptaj.
Sve se može i mora
proživjeti beskonačan niz puta
tako je govorio Zaratustra
ili barem oni koji su ga tako
odlučili shvatiti.

***

CRVE.

Čovjek koji zaboravlja svijet
može izgledati poput
fetusa u formalinu
skržljav
se jezik
otapa
u kiselini
stopljeni
pupoljci
odvajaju se u niti
svega što su
propustile kušati
na sondu se kuša
prokušana hrana
mama ptica žvače
bebi ptici
nasilno joj šireći
kljun
čovjek koji zaboravlja svijet
može izgledati poput
fetusa u formalinu
čovjek je
razvojna faza ribljeg organizma
u jednom se trenu
grana iz zgužvanih
hrptenjača
središnje
riblje kosti
treba paziti kad se
jede riba
umotati je u kruh
puno kruha
suši usta
kad se začahuri grlo
iz njega se povraća
gusta zemlja
fetus u formalinu
gomila je zavojitih
rebara
i svijenih kralježaka
koje prekida jedno
tamno
maleno
oko
na hidrocefalusu
od glave
pune tekućine
koja guta odluke
sjećanja o ranom djetinjstvu
željene ljubavi
i ideologiju
hipotonična otopina
je oceanska gutačica
sive tvari
od nje nestaješ
njoj se moliš
čovjek koji zaboravlja svijet
može izgledati poput
fetusa u formalinu
smiješna filmska vrpca
zaustavljena u pomaku
iako fetusu u formalinu
ne trebaju
pelene
kateteri
sonde
braunile
trahealne
kanile
respirator radi
upuh ispuh
upuh
kaže život
život
život
kao da je život sam po sebi
neka vrijednost
vrijedna rata
kad se ratuje
odlazi se mišlju
krajnjeg odlaženja
korak do
koraka od
čovjeka kojeg zaboravlja svijet
jer čovjeka koji zaboravlja svijet
zaboravi i svijet sam
ostavi ga da mrtvuje
u svojoj demenciji
iako diše
i ponekad izgleda živo
poput guštera kojem
morska djeca otkinu rep
pa ga pogurnu štapom
a on zamijeni osunčani trbuh
ribljom škrgom
i nastavi se kretati
goloruko
dok mu se mozak
ne oporavi od izljeva krvi
jer kad se deblo
krene gasiti
leđna je moždina
poput
žarulje na izmaku
ispuh
upuh
ispuh
puh
uh
hroptaj
kažu da može
trajati i satima
plaši druge žive
koji misle da su živi
samo zato što stoje
i čuju svoj miokard
kako aneurizmatski
pulsira u unutrašnjem
uhu
koje pamti
Čovjeka koji zaboravlja svijet.
Kad je moj djed iščeznuo
iz svoje ljušture od tijela
od njega je ostala
samo viskozna slina
i pokoji prst
za vezanje uz dasku kreveta
jer kažu da ne bi bilo dobro
da u bunilu izvadi
prvu i drugu i treću cijev
za njega je bolje tako
kažu
jer on sada ne zna
više ništa
za njega je bolje
je bolje je
za koga
je bolje
jer
jednog je dana
u buktinji žarulje
koja je proradila na čas
rekao piši
uzela sam papir
i zapisala naslov
‘Kako sam doživio vlastitu smrt’.
Sve nakon naslova
bilo je hroptajuće bunilo
od zatvora rata
do rata života
i smrti
no tema je djela
kažu
obično sadržana
već i samom naslovu
ili su nam barem
tako ponavljali u školi.

*

“DEMIURG GUŠI MUHE, CRVE, PAHULJE I VODU samosvojan je i zaokružen pjesnički tekst koji se izdvaja visokom razinom svoje semantičke i sintaktičke promišljenosti, ritmičkom protočnošću, stilskom bravuroznošću te slojevitošću motivsko-tematskog i idejnog sloja. Rukopis je oblikovan u formi poeme, svojevrsnog spjeva sastavljenog od manjih sadržajno-strukturalnih dionica koje vješto povezuju dubinsku uvjetovanost mitološkim pričama i likovima zapadne civilizacije s aktualnim motivima današnjice, ali i s univerzalnim, svevremenskim figurama stradanja, bolesti i smrti. Spjev već u svojim početnim dijelovima uspostavlja interdiskurzivnu poveznicu s antičkom mitologijom, a preko nje i s motivsko-tematskim i jezičnim arealom književne tragedije, i ta će se poveznica na suptilan način provlačiti tijekom cijeloga pjesničkoga teksta. Ključni kodovi koji služe kao žarišne tematske točke pritom su vezani za obilježenost cjelokupnog živog svijeta, a ponajviše onog ljudskog, nasiljem, krvoprolićima, propadanjem, bolešću i smrću, ali i međugeneracijskim vezama koje, kao što svjedoči lirski subjekt (u ženskom rodu) ponekad generiraju i mnogo ljepše i nježnije efekte, poput emocionalne povezanosti, učenja i empatije.” – Andrijana Kos-Lajtman, iz obrazloženja uz dodjelu nagrade Goran za mlade pjesnike 2025.

_____________________________

DOROTEA ŠUŠAK (1996.) diplomirala je Dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Edukantica je realitetne psihoterapije i teorije izbora. Doktorandica je na poslijediplomskom studiju Znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Trostruka je laureatkinja nacionalne nagrade Marin Držić za najbolje dramske tekstove. Dobitnica je nagrade Radiofonton za najbolji radio-dramski tekst te je dvostruka laureatkinja nagrade za najbolji dramski tekst Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Potpisuje autorstvo, dramaturgiju i/ili režiju niza kazališnih i drugih umjetničkih projekata na nezavisnoj i institucionalnoj sceni diljem RH i regije. Višegodišnja je aktivistkinja u polju prevencije nasilja, poticanja mentalnog zdravlja te rodne ravnopravnosti. Izvršna je direktorica Centra za ženske studije te ravnateljica Centra za kulturu Trešnjevka. Laureatkinja je nagrade Goran za mlade pjesnike, za rukopis naslova Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu.

fotografija autorice: Sanjin Kaštelan

ČETIRI PJESME KATARINE PANTOVIĆ IZ NOVOG RUKOPISA

poezija

MELANHOLIJA, KAPITALIZAM, DEMONSTRACIJE, HARAM

Tačno u ponoć izbacujem glavu kroz prozor
jer znam da ću s desne strane ugledati tvoju glavu:
kao odrubljena, skoro da visi sa simsa, neobično
daleko od tvojih ramena.

Pozivaš me. Onda razgovaramo trećim jezikom
koji u ponoć reže kao nož kojim ludaci
kasape odeću u trenutku pomračenja.
Melanholija, kapitalizam, demonstracije, haram.
Bez obzira na to, srećan si kao svetionik.

Tvoja ljubav utiče na mene tako da:
krvarim, izlaze mi modrice, zatvara mi se oko.
U kosi nosim tvoju zamišljenu decu i unuke,
vozimo se Šindlerovim liftom do desetog sprata,
do policije, do granice. Ona mora biti nežna.

Na iznajmljenom biciklu donosiš mi cveće,
zabranjene knjige, vrtoglavicu.

***

METRO, VOZOVI

Uklopljen u jezuitsku scenografiju grada, dočekuješ me
raširenih ruku, kao skinut sa raspeća.
Oko nas železničke stanice,
pokretne stepenice, metroi, S-Bahnovi,
pruge, ulazak metroa u utrobu kita,
vagon metroa koji se giba kao kičma kineskog zmaja,
kapa koju mi odnosi vetar metroa koji šiba pored mene,
upozorenje o video nadzoru i iskorišćeni špricevi,
reklame za rat, reklame protiv rata,
doseljenici u šuškavim šaniranim jaknama,
eugenika, kroasani, kebab, nepovezanost duha i tela.
Pratimo nežni kabl Dunava, ova linija metroa je
uroboros, ulazi u samu sebe, stoga je nebitno gde počinje,
a gde se završava, dok gledamo u vodu, zahvataš te
velike sinonimne reči: srce, sunce, konstatujemo da ga
ovde nema dovoljno, tvoje malo i moje veliko slovo,
od ponuđenih lekova sa bilborda okrećemo glavu.

***

AKO SMO U ČEMU BILI USPEŠNI

Ako smo u čemu bili uspešni, bilo je to
u ratovanju.
Kažeš još: sve imperije su ružne i njihovo vreme prođe,
a onda moju odsečenu kosu zadeneš za pojas.

Nismo braća i sestre, nego sinovi i kćeri.
Nemaš pravo da priznaš: ja to zaslužujem,
zaposli oči negde drugde
i zamisli neiznikle olovne konzerve
i kasetne bombe.
Kako podrhtavaju u koncima dima.

U daljini, nežni prekrivač pepela miruje
nad temeljima, travom, licima.
Bonaca ovog predela je nepodnošljiva,
Nož predaleko.

***

LOZINKE ZA SUSRET

Kroz prozor nazire se obla panorama grada
izdajnička kao trudnički stomak.
Nemirna, ne malaksava, maketa u kamenim temeljima.
Kamen kao kamen, mrtav, ali zadržava miris.

Zabranjeno je osvrtanje, neophodno je
jedino gledati licem uperenim u daljinu,
u bliski susret lovaca na nebu.
U zamišljeno Mramorno more, zapadno od Bosfora.
Izvesno je da si tu.

Vuk si i dete i imaš sto godina*,
osmehuješ se nervoznim despotskim zubima.
Užasava te zvuk provlačenja kreditne kartice
i žudiš isključivo za ćerkom.

Lozinke za susret:
prelazak kolima preko vrlo visokog ležećeg policajca
ili trenutak kada avion uzleti s piste.
Takav čvor u stomaku.

*Oktavio Paz, “Nepredgovor” (Vasku Popi), 1985.

____________________________________________

KATARINA PANTOVIĆ (Beograd, 1994) piše poeziju, književnu kritiku, esejistiku i naučne radove. Diplomirala je i masterirala na Odseku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gde je trenutno na završnim godinama doktorskih studija. Zaposlena je kao istraživač saradnik u Institutu za književnost i umetnost u Beogradu. Objavila je dve pesničke knjige: „Unutrašnje nevreme“ (edicija „Prva knjiga“ Matice srpske, 2019) i „Ritual pred spavanje“ (Sumatra izdavaštvo, 2022) koja je bila u najužem izboru za pesničke nagrade „Vasko Popa“, „Branko Miljković“, „Milica Stojadinović Srpkinja“ i „Lenkin prsten“. Objavila je i naučnu monografiju „Aktuelna čitanja Kafkinog dela“ (Službeni glasnik, 2023) i knjigu eseja i kritika o savremenoj srpskoj poeziji „Vizuelni citati sveta“ (Banatski kulturni centar, 2024). Sarađivala je kao izvršna urednica sa izdavačkim kućama Treći Trg i Srebrno drvo. Nagrade: „Mladi Dis“ za najbolji esej, „Brankova nagrada“ Matice srpske za najbolji naučni rad, „Bogdan Čiplić“ za najbolji neobjavljeni rukopis u žanru eseja.
U pripremi je njena treća zbirka poezije.
Živi i radi u Beogradu.

PET PJESAMA JELENE MIHOLJEVIĆ

poezija

GRANICE

Ona kaže, hodajući bosa po vrtu
Sva u bundici, u bijeloj
U meni je nešto povuklo kočnicu
Pokočila sam se i nestala je gipkost
Upravitelj vlakova dignuo je znak- stop
A kontrola leta samo sanjari i propušta

Ja joj velim, zašto si bosa po ledu
Po ovom tamnom, lisnatom ledu
Sad će Zemljica procvasti
Sad će se otkočiti, propupati
Zamirisat će na sve što volimo
Omekšati nam valove, čestice, kvark

Ona dodaje – neke zime ne prolaze
U meni je netko mali i cvokoće i drhti
Nikako da dobije prave zube
Da se zahormoni, zazumbuli
Samo grli jastuk i plače
Pali žigicu da se zagrije, pa baka

Ona kaže – stalno sam kraj granice
Ilegalno bih prešla, ilegalno pala
U zagrljaj prijeko, pod kaput koji znam
Granica je povučena, kažu da je zdravo
Ne želim prositi dokumente, momente
Promatram i čekam, pijem slano

I kad već mislim da su me svi zaboravili
I pitam se na koju stranu krenuti
Maštajući o novoj slici u pasošu
Kroz žicu mi muška ruka dugih prstiju
Pruži jabuku, nek ju glođem
I onda čekamo, jabuka i ja

Ona jabuka koja je bila
A sad je više nema
Upravo ta

***

ONA SE BUDI

Naša je ljubav kao napušteno dijete
Govori mi ona uz drugi srk kave
Miješajući mjesec u šalici
Kuckajući žličicom uz prvi pjev ptica

Naša je ljubav ostavljeno dijete
Koje drhti pred vratima vrtića
Opranih zubića, počešljanih kosica
Mali ruksak na leđima, stisnutih šačica

Naša je ljubav zanemareno dijete
I ono sad želi tantrume, želi složit frku
Želi nos koji curi, poderana koljena
Želi se baciti na pod pa da ga netko digne

Ali magla je, vrata su zaključana
Ostavili su ga prerano, nigdje nema nikog
Ni tete čistačice, ni kuharice
Ni pedagoga, ni kutka za lutke

Grad se budi tako okrutno, tako zimski
U dimu, u otrovima, u kolebanju
Samo vrane planiraju dan
Žele se kartati, žele sve obići

Naša je ljubav nevidljivo dijete
Koje sada mora biti snažno
Mora se uspraviti, zaziva roditelje
I što sad kad je sve iznad?

Izgristi si nokte, potući se na dvorištu
Razbiti loptom prozor, opsovati
Mora se postaviti, mora nastaviti
Ostavljeno dijete mora ostaviti

A majketi, kažem prijateljici
Koja spodoba ta tvoja prispodoba
Nemoj me ljutiti, zora je tek
Kod petog će srka biti bolje

Popij ovu toplu, gustu tamu
Zvecni zubima po cvjetnom porculanu
Queen-agerice, počešljaj kose
I baci se u more dana, dosta tih romana

Vidi kako je modro, vidi kako je slano
Vidi kako si crvena, pomahnitala od skoka
Vidi kako plutaš a srce lupa ritam
I ribe te zasad ne kane pojesti

***

RUŽEVNA

Neki su dani toliko čudni, baš čudni
Kaže ona, dah joj magleni lebdi nad lokvama Trešnjevke
Tako čudni, čudoviti
Baš se kuži da je umro Lynch

To su ljudi za kojima ne puštaš suze
Suze su već odavno kristalići,
Murano pastirice u vitrini,
Patuljci u vrtu koji se noću bude
I šeću se donjim etažama, nose epolete

Zadržavaju ti dah i dugo osluškuješ
Ne otvaraš oči da ne progledaš
Da ne vidiš te male potpetice
Koje ti pustoše ostave i suhe špajze

Čudan je ovaj dan, mislim da ću morati
Propušiti ponovno, propustiti
(Oči su joj mutne, crta tušem savršena)
Nisam znala kako dalje, veli ona
Pa sam cijelo jutro mijenjala ruževe
Imam cijeli ružičnjak

Pogledaj, ovo je boja mesa
Ovo je koralj a ovo mat
Satima isprobavam ruževe
Pojela sam toliko otrova
Bride mi usnice

Pa sam te pozvala
Preko plota dozvala
Da te pitam imaš li koju cigaretu
Perušku, brioš, tabletu?

Treba mi neki predmet
Neki koji se ne razmazuje
Trebam neku stvarčicu kao sidro
Da prođem, prođem kroz ovaj dan

Nestajanje je danas moje stanje
Žao mi je ruževa koji se suše
Koji stare i ističe im rok
Želim ih izvesti van

Neka šapću u noći, neka pjevaju
Neka se provedu, dovedu, u slijedu
Blistajući, sa zvijezdama
S nama
Pa tama

***

TANTI AUGURI

Kaže ona jutros:
Fešta je gotova
Čaše su se razbile čekajući
Mjehurići su ishlapjeli
Ruž se stvrdnuo
Potpetica pukla

Kaže ona, četkajući kosu plavu:
Fešta je gotova
Pjesme su bile pretihe
A moj glas uvijek preglasan
Ulijepila sam se tortom
I suzama mutila decilitre

Fešta je gotova
Veli moja prijateljica
Bilo je tako predugo
Tako prekratko
Poruke su bile nestajuće
Poziv je bio neuspješan

Jutro je došlo iznenada
Bilo je drhtavo i samotno
Bila je Lucy in the sky
Bilo je toliko puno ljudi
Samo je, moram reći
Otpočetka bilo gotovo

Baš onako, zauvijek

***

HOW TO DISAPPEAR

Govori mi ona jutros
Preko ograde
Stišćući šalicu
(Ptice nam se gnijezde
U jutarnjim kosama)

Kako da ja sad nestanem
Na primjer, baš nestanem
Prvo trebam biti negdje
Pa da me onda nitko
Naći ne može

Ne možeš nestati samo tako
Moraš prvo biti na jednom mjestu
Brojati dosta dugo žmirećki
I tak onda viknuti – ja idem!
Procedura se zna

Ti bi stalno bez pravila
Zašto nisi postavila granice
A svi smo ti rekli da moraš
Kakav je to život
S ptićima u pundži?

Trebaš se sabrati, uploviti
Ti si i lijevo i desno
I jučer i sutra
I vaga i blizanac i pasanac
I vjetar i superstar

Vrti mi se u glavi od tebe
Ajde, preskači
Napravim ti Keiserschmarrn
Da smo jelo, to bi bile mi
I rekli bi svi

Uf dobre su ove s pekmezom
Ali lijepe se nekako za prste
Ne mogu ih ni za glavu ni za rep
Ove gospođe-djevojke, ove susjede
Sad ih vidiš, onda opet ne

Jao vidi ove dvije
Pa nisu postavile granice
Ne igraju po pravilima
Sade te svoje artičoke
I dugo žmire i broje

Pa viknu: Ja lovim!!!
Pa viknu: Tko se nije skrio!!!
Onda zajecaju ili zveckaju
Pa u grmlju nestanu
Prestanu

_______________________________

JELENA MIHOLJEVIĆ kazališna je, televizijska, filmska i radijska glumica, a ima iza sebe i niz sinkronizacija animiranih filmova. S velikim interesom bavi se radom s mladim ljudima, profesionalcima i budućim glumcima, a i svima koji žele produbiti i podijeliti svoje znanje o bivanju na sceni, istražiti glumački proces. Vodi radionice i školu glume u organizaciji “Prozor u TV”. Do 1995. godine je članica ansabla Teatra &TD, a od tada je u anasablu GDK „Gavella”. Surađuje s Radioteatrom, Teatrom De Facto, kazalištem Moruzgva, teatrom Rugantino. Dobitnica je niza nagrada za glumačka ostvarenja (Nagrada hrvatskog glumišta, nagrada Vladimir Nazor…), a i odlikovana je redom Danice Marka Marulića za zasluge u kulturi.
Mišljenja je da proces rada na svom glumačkom biću nikada ne prestaje.
Piše pjesme jer mora. 2023. objavila je zbirku poezije “Taj glas” (Petrine knjige).

PET PJESAMA DAMIRA DAMIRA IZ ZBIRKE “LJUBAVNA PISMA SILVIJI PLAT”, PPM Enklava, 2025.

poezija

KAD KAŽEŠ LJUBAV

pomislim na poslednje dane leta
i otvoreno more
koje se nepokolebljivo
razbija o obalu.

***

TI SI

sveta anarhija,
južni Atlantski okean
opojni ukus absinta

Arturova prozna pesma
boja anadolijskog nara
Žana od Arka

Andaluzija
Šagalova Akrobatkinja
obris meseca u Amuru.

No, ovo nije ljubavna pesma
i ti ćeš zauvek ostati daleka
kao lice svekolikog boga.

***

LETO JE SAGORELO

Ja sam gepard
pretežno pustinjskih predela
i praznih čaša.

Ušetaj slana
u moju jesenju pesmu
prekratku za laži.

***

IZA ZATVORENIH ŠKURA

Lavež lutalica
plaši zoru.

Na hladnoj strani zida
raspeće Simona Petra.

Sa tvojih bedara
ližem so pet okeana.

Grehom najlepšeg gubitnika
sagorevam u tebi.

***

SANTA FE

Deca domorodaca
brojalicom rasteruju smrt
s jalove zemlje.

Nedostatak okeana
ne podrazumeva ljubomoru.

Za nama je
prva godina romanse
ili možda trinaesta.

Osećam se sigurno
u koži ljubavnika.

Iz grudi mi viri
Kafkin nož.

__________________________________

DAMIR DAMIR (Kotor, 1977), haiku pesnik, mornar, crtač, fotograf. Dobitnik je više međunarodnih haiku priznanja. Pesme su mu zastupljene u značajnim savremenim haiku antologijama i časopisima širom sveta: Modern haiku, The Heron’s nest, Simply haiku, The Asahi Shimbun, Haiku novine… 2018. godine u okviru serijala Haiku masters koji je emitovan na Japanskoj televiziji NHK proglašen je za haiku majstora meseca avgusta. Do sada je objavio zbirke haiku pesama: Otisci snova (2012), Sloboda u izmaglici (2013), Filigranska sećanja (2017) i Tri senke ptice (2022). Ljubavna pisma Silviji Plat su njegov iskorak u poeziju dužeg metra. Živi i radi u Beogradu.

fotografija autora: Nevena Ilić