Tih 70 skontat ćete npr. kad stavite šešir, pogledate se u ogledalo i zaključite da ponajviše sličite ogromnoj gljivi. Nezgodno, brate. Ono, i prije, kad vam sinonim za opuštenost biva još veća pogrbljenost. Ili od svega ispražnjena, plutajuća glava. Zaboravljanje svakodnevnih stvari, mijenjanje mjesta predmeta (telefonska slušalica u frižideru). Jesu I’ to, moguće, simptomi starosti? Jesu. Moja prijateljica Mira veli kako se čovjek umori samo brojeći do 70. A kako se tek organizam umori noseći sam sebe 70 godina? Umori. I ostari. Je l’ to tužno? Pa… ovisi, kako kad. Nekad je i smiješno. Ali, ako se ne može nikako izbjeći, a ne može, dobijete razne, blago rečeno, čudne želje i potrebe. Koje, uglavnom, sami sebi i ispunite (ako je ikako moguće). Npr. da si kupite nekoliko skupih i ekstravagantnih modela odjeće koji uopće ne pripadaju vašem stilu. Da izgubite nešto suvišnih kilograma. Kvalitetno se ošišate. Kupite mrak parfem. Lak za nokte nemoguće boje. Da izgledate. Zašto? Pojma nemam. Kome? Uglavnom, sebi. Prijatelji i znanci na to ne obraćaju pozornost. Imaju već definitivan vaš lik, neće ga mijenjati. Moguće da, onako općenito, zamijete kako baš dobro izgledate. Ali takve su primjedbe u običaju. Nije pristojno reći nekom kako se naglo postarao, izborao, pogrbio, omlitavio i duhovno retardirao. Zatim, sa 70, ma koliko bili u formi, krepki i puni energije, po sili zakona, vi odlazite u mirovinu, penziju ili pokoj, što mu dođe isto. Iskreno, otpisani ste. Idite u ništa i dotrajte što je moguće prije. Oslobodili ste radno mjesto, oslobodite i životni prostor mlađima. Zar vam nije jasno, zaboga?! Ta hoćete li da vam se nacrta? I to vaše ništa, za nekog bi moguće bilo n e š t o, halo?! E sad, s tih 70, dobijete neodoljivu potrebu da krenete živjeti. O, kojeg li apsurda! Ta, morate li uvijek u kontru? I tražiti nemoguće?! Naprimjer, postanete potrebiti nježnosti, koju vam više niko neće priuštiti, ni teorijski. A i zašto bi? Ili, tačnije, ko bi? Djeca? Eh, to su zapravo već odrasli ljudi. Oni se nježnosti srame u odnosu s majkama. A imaju, ako je imaju, usmjeritije na druge, primjerenije toj emociji. Supruzi? Hm, oni su nježnost odavno potrošili. Rijetki su još uvijek u stanju biti barem katkad nježni. Ili zaborave, kao popiti dnevnu terapiju. Prijatelji? Koješta. Prijateljstvo je već prešlo u naviku. Prestalo ili postalo kronično. I šta onda? Sami proizvodite željenu nježnost. Milujete: noćne leptiriće, breze u parku, oblake, satensku krevetninu, sviće u sjećanju, pejzaže, čašu koja treperi, voljenu knjigu, komadić kruha, novu ogrlicu, listove sobnog bilja… Milujete svoju divnu i davnu ljubav, kojoj obavezno dajete nadnaravne dimenzije. Ili… samo osjetite studeni val u cijelom biću. Laku jezu. Drhat. Brzo će proći i onda se možete nadnijeti nad prazninom. Ili okrenuti zidu. Uostalom, svejedno je. Imate sebe, kako i koliko želite i koliko ste u stanju podnijeti. Sindrom 70. Život kao daje prošao, da. Ali i kao da ga ima još, i tjera vas da ga živite, iz sve snage. Znameniti Starolozi na skorašnjem simpoziju (ili će biti debati?) ustvrdili su kako u neka doba, iza 70, izvjestan broj ljudi napokon skonta kako treba ipak mladima ustupiti životni prostor. Oproste se ako imaju od koga ili čega, zalegnu i izumru. Ili uobičajenije kazano, odu na neki bolji Svijet. Ali veći broj nesavjesnih pojedinaca, nastave živjeti. I onako, laganice, stare vrlo komotno. I traju. Na sveopći užas. Jer, zaključuju, ima pojedinaca koji će onda, za inat, tjerati i do stote. Gluho bilo. I što činiti stih famoznih 70 ili zaglavljeni u njima? Pojma nemam i sama se pitam kao dopisnik iz istih. Bilo bi najbolje, barem se meni čini, otputovati negdje (ako uopće postoji takvo što) gdje je dobro, jednostavno, čisto, zdravo, uvijek toplo i sunčano, bez nasilja i politike. Naravno, uz more. Plivati. Šetati. Čitati dobre nove, i drage stare knjige. Slušati glazbu. Pjevati dok se tuširate. Jesti plodove mora. Družiti se i razgovarati sa drvećem. Razmišljati. Pa onda ne razmišljati. Povremeno na Skype-u vidjeti i proćaskati s bližnjima. Gledati noću zvjezdano nebo. Pisati… Biti što dalje od: političkih zbivanja, crnih hronika (koje pune prostore sredstava javnog informiranja), zdravstva u cjelini, neimaštine, depresivnih svakodnevnica i svakonoćnica, prijatelja i znanaca krcatih negativnom energijom, razgovora o boleščinama, ciče zime, smoga, dugih, jesenjih kiša, suludih proljeća ni nalik tom godišnjem dobu, pisaca genijalaca koji s punim pravom očekuju Nobela, siledžija, narkomana, zalutalih metaka, loših kazališnih predstava, kuloara u kazalištu i okolo njega, loših festivala, zatrovane hrane i vode, elementarnih nepogoda… Što manje se navući na omiljenu, in, suvremenu književnost: opširne horor upute za korištenje (uglavnom smrtonosnih) lijekova. Taj književni pravac uznapredovao je u vezi s farmaceutskom industrijom, njezinim brendovima i trendovima. Biti što dalje, ali kako? Nikako. Bijeg je nemoguć u 70. Definitivno. Vrlo su čudne te 70-e. Ko nije vidio, vidjet će. Želim mu svaku sreću. Ali, šta je zapravo ta sreća? Tako bih trebala tačnu formulaciju iste. Halo, molim, što je sreća, čemu nalik, da li uopće postoji? Šutnja, moj Horacio. I gdje je tu priča, pripovijest i tomu slično? Ne da je jedna, mnogo njih su još kukuljice između ovih redaka. Čekaju novi oblik. I čekaju: Novu mladost. Ljubav na prvi pogled i ostale poglede. Odlazak na bolji Svijet. Milijun na lotu. Ponovno zdravlje. Mirovinske penzije. Djecu (ne ipak novu, onu postojeću što se razišla diljem Svijeta). Unuke koji govore stranim jezicima. Inspiraciju. Ukidanje depresije. Ljepotu koju obećava skupa kozmetika. Ljetovanje na moru (Kojem moru? Našem moru.). MESS. SFF. Rođendan. Godišnjicu mature. Besmrtnost. Novi dan. Čvrst san bez snova. Zvonjavu utihlog telefona. Nešto.
***
LJUBICA OSTOJIĆ rođena je 20. marta 1945. godine u Beogradu, a koncem iste godine nastanjuje se s porodicom u Sarajevu. Diplomirala je na Pedagoškoj akademiji, Likovni odsjek, i Filozofskom fakultetu, Komparativna književnost – teatrologija, u Sarajevu. Radila je kao dramaturg Dramske scene Pozorišta mladih, kazališni kritičar u revijama “Odjek” i “Književna revija” i listovima “Oslobođenje” i “Večernje novine“, urednik dokumentarne, eksperimentalne i poetske drame na Radio-Sarajevu, dramaturg-saradnik u Mostarskom Teatru Mladih 74 (MTM), predavač Dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti. Pisala je radiodrame, TV-drame i scenarije, kritiku i esejistiku iz oblasti kazališne umjetnosti, književnosti i likovnih umjetnosti. Bila je dramaturg je, dramatizator i adaptator brojnih predstava u suvremenom kazalištu. Njena poezija proza, kritika, drame i radio drame prevođene su na engleski, albanski, njemački, mađarski, makedonski, turski, slovenski, poljski, česki, bugarski, slovački, grčki, francuski… Bila je član Društva pisaca BiH od 1974. godine.
– tekst “Sindrom 70” Ljubice Ostojić preuzet je iz časopisa za književnost i kulturu “Život”, 1-2/2016 –
Moje kazivanje o ženskom pismu neće biti naučno, niti sa stanovišta nekog ko apriori zauzima ili brani neki stav ili zastupa neko unaprijed određeno mišljenje. Ono će biti isključivo po principu tzv. vlastite kože, odnosno svakodnevice i opažanja u stvarnom životu, u ličnim susretima, u uočenim pojavama.
Prije nego kažem svoja sasvim lična viđenja ženskog pisma, o kojem sam sticajem okolnosti u više navrata bila potaknuta razmišljati kao neko ko se dva puta našao u najužem izboru za Žensko pero, dakle prije tog mog razmišljanja, navela bih jedan, takođe vrlo znakovit, i sam po sebi dovoljno potvrdjujući, nazovimo ga događaj.
Naime, riječ je o 40-tom festivalu poezije mladih u Vrbasu.
Upravo tada je kulminirala jedna pojava prisutna u manjem ili većem obimu i ranijih godina, i na drugim sličnim manifestacijama, a koja se uporno previđa i prećutkuje.
Naime, u programu na kojem je predstavljena antologija najljepših pjesama za 40 godina Festivala, učestvovalo je 10-tak afirmisanih pjesnika, od čega su pozvane dvije pjesnikinje, a došla samo jedna.
Međutim, kada je došao na red centralni program u kojem se predstavljaju mladi pjesnici, finalisti Festivala, i kada se proglašavaju pobjednici, od njih jedanaest, čak devet su bile pjesnikinje, a samo dva pjesnika! Istini za volju, sva tri prva mjesta (barem toliko poštenja) pripala su upravo pjesnikinjama.
Kada ova dva programa stavimo jedan pored drugog, komentar gotovo da nije potreban.
Djevojke, mlade žene, očigledno sa više dara i potencijala, kasnije, zasnivajući porodice, postajući supruge, majke, domaćice, a, k svemu tome još zarađujući za “hleb svoj nasušni”, naravno da posustaju u vremenu i želji za stvaranjem, razmišljajući na već poslovično ženski način: – Najlakše i najbezbolnije mi je da se lišim nečeg što je samo moje, što se samo mene tiče, i nikog drugog ne ugrožava!-
Tako se u gladna usta nemilosrdne usedjelice – umjetnosti, baca sve manje tananih i maštovitih riječi i metafora, a sve više zlatnih suza.
Suzama od zlata, hrane, dakle, zvijer umjetnosti, bacajući sve veće komade svoga talenta i želje da stvaraju.
Zatvaraju u zlatne kaveze života i životne nužnosti – pticu, koja da bi pjevala, traži slobodu , prije svega!
I tako, odgađajući neminovno, budući stavljene pred nepravedan i nefer izbor, vremenom nestaje i potreba, i povlači se izvor žive vode iz duša njihovih, i samo još, pišući djetetu kakvu pismenu vježbu, osjete onu slatku jezu privlačnosti ponora, blizine zvijeri koja traži sve !!!
A godine prolaze. Oni koji sada nisu bili ni u užem izboru mladih pjesnika, nastavljaju da pišu – iz potrebe, od dosade, od düga vremena…Objavljuju, grade ime, postaju pjesnici, i popunjavaju prostor umjetnosti , tek periferiju, tek marginu, velikodušno ostavljajući pjesnikinjama, najčešće ženama ili bez vlastite porodice, ili sa vidljivom grižom savjesti!
* * *
Stvaralaštvo žena-pisaca, i umjetnica uopšte, čini mi se, obuhvata, svakako onaj suštinskiji i suptilniji dio ljudskog bitisanja!
Tanane niti koje se, nažalost, često smrse udajom, rađanjem, i inim ženskim poslovima i obavezama, ne daju za pravo da se ne vide makar započeti, makar do pola otkani ili izvezeni radovi njini, puni meke i nježne nijanse, ali i čvrstine i odrešitosti u pokretu ruke koja stvara.
Uglavnom nenametljive, i sa manjkom energije i vremena za nametanje, ostaju i dalje, i u 21. vijeku iza imaginarnih, nevidljivih, pa time i opasnijih, teže otklonjivih zidova društvene stvarnosti.
Konačno, žena nosi, bez obzira na emancipaciju, u pritajenim kutovima duše, pamti njena koža i njeno biće, podređeni položaj, iz kojeg nesvjesno žudi da se „osveti“, a time i da nadoknadi i da naplati za sve ono u prošlosti, kao Andrićev kmet Siman.
Često je to na njenu štetu, jer nejaka su, ipak, ženska pleća da postignu sve – sve ono što savremeni život pred nju stavlja – da bude i majka, i supruga, i nježna i brižna, i naravno, jaka, i u profesiji kojom zarađuje za egzistenciju – dobra, i povrh svega stvaralac.
Umjetnost, znamo, traži suze, znoj i krv, trpljenje do neizdrživosti kao način života.
A šta je drugo do surovo istinita metafora trpljenja svakog umjetnika, a žene posebno, „ružno pače“ koje ne zna da je labud , a u današnje vrijeme i sa više šansi da to i ne dozna, pred agresivnošću svake vrste, da pripada, dakle, carskoj lozi, viteškom redu, a to što se razlikuje od drugih (većine), jeste na štetu te većine!
Ako je duhovnost elita ljudskog postojanja, umjetnost elita duhovnosti, onda su žene-stvaraoci i njihova djela, elita i esencija umjetnosti. Riječ je, naravno, o ozbiljnom stvaralaštvu, naspram onog površnog segmenta, kiča, tzv.lakog, zabavljačkog, koje bespravno uzurpira ime – umjetnost.
Sve ove odrednice dovoljno govore o tome da je žensko pismo – sô koja preokreće na bolje svojstvo kompletne književnosti, i umjetnosti uopšte, kako domaće, tako i svjetske!
Njihov pogled, uvid u stvarnost je suštinski, ili barem dovoljno drugačiji.To je pogled nekog ko stvara život, ali i ko ga čuva, održava, usmjereva…
Muškarci stvaralaštvo često shvataju kao dopunu života, sporedni, relaksirajući, ili u najboljem slučaju, paralelni tok života.
U žena je ono – život sâm, način života uopšte. Jer, zar stvaranje, i to ono najuzvišenije nije i samo materinstvo, ali i kuhanje, i šivanje, i šminkanje i odijevanje… Naravno da je sjedinjenje ova dva pristupa i pogleda idealno, a ono je prisutno samo kod onih najvećih stvaralaca, žena ili muškaraca!
Žena suviše toga žrtvuje kada odvaja vrijeme za pisanje (stvaranje) da bi izbacivala “mlaka djelca” i površnosti. (Opet naglašavam da je riječ o ozbiljnim stvaraocima.)
Jer, ako mora da bira između pravljenja ručka za svoje dijete i bilježenja makar i sjajnog djela, većina će, po svojoj savjesti izabrati ono prvo. Muški dio svijeta zloupotrebljava ovu odgovornost i savjesnost koja je usađena kod žena, pa je tretiraju i kao slabost, i ostavljaju nam na plećima povelik kamen života, i ne sluteći da je on ujedno i tajni plamen života i možda neprestanotraženi kamen mudrosti !
Nije žena, dakle, nesvjesna svoje pozicije, koja je s jedne strane teška i podređena, ali je svjesna i sve ljepote, odgovornosti i izabranstva Tvorčevog.
Ona je, dakle, najsličnija kraljeviću preobučenom u prosjaka! Dovoljno je da zna da svakog časa može pokazati svoj prsten-pečatnjak kao dokaz, i svi će pasti na koljena izvinjavajući se. Ali, zar se ne osjeća nesputano i slobodnije kao prosjak!
Zato, ne budite sigurni da već sledećeg trena neće iz svojih rita izroviti skupocjeni prsten, blistavi dokaz svog izabranstva, pripadnosti plemenitoj lozi, Redu vitezova duha!
***
EMSURA HAMZIĆ rođena je 1958. godine u mjestu Sveti Nikole. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1981. godine, gdje je završila i gimnaziju i osnovnu školu. Do sada je objavila petnaest knjiga. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Piše i za djecu. Uvrštena je u veliki broj antologija poezije i pripovijetke, kao i poezije za djecu, od čega je veći broj regionalnog i međunarodnog karaktera.. (Brisel – Belgija, Moskva – Rusija, Kopenhagen – Danska, Vupertal – Njemačka, Sarajevo i Banjaluka – BiH, Bijelo Polje, Cetinje i Podgorica – Crna Gora itd. ) Prevođena je na više stranih jezika, uključujući i japanski.
Nagrađivana za svoja djela, a svaka knjiga se našla u najužim izborima za najuglednije nagrade.
Njena prva knjiga pjesama „Ugljevlje“, Svjetlost, Sarajevo, 1988.god. bila je u najužem izboru za „Brankovu nagradu“.(među dvije knjige)
Knjiga priča „Jerihonska ruža“, Svjetlost, Sarajevo,1989. god, bila je u najužem izboru za Andrićevu nagradu 1990.god.(među tri knjige)
Knjiga pjesama „Tajna vrata“, Svetovi, Novi Sad, 1999.god. bila je u najužem izboru za „Vitalovu“ nagradu.
Knjiga priča „Večeri na Nilu“, Narodna knjiga, Beograd, 2005.god. takođe je bila u najužem izboru za nagradu „Žensko pero“, Politike Bazar, za Nagradu Društva književnika Vojvodine za najbolju knjigu, i nagradu „Karolj Sirmai“, za najbolju knjigu priča…
Njen roman “Jabana” objavljen je 2007.godine kod dva izdavača, u Narodnoj knjizi iz Beograda i Bosanskoj riječi iz Tuzle i Vupertala i našao se u najužem izboru za nagradu „Meša Selimović“ u Tuzli, nagradu „Žensko pero“ iz Beograda, te užem izboru za NIN-ovu nagradu.
Autorka je za knjigu „Semiramidin vrt“, Orpheus, Novi Sad, 2008.god.nagrađena nagradom Brankovog kola, Pečat varoši sremskokarlovačke za najbolju pjesničku knjigu u 2008. godini, a bila je i u najužem izboru za nagradu „Milica Stojadinović Srpkinja“. Takođe je, za istu knjigu, dobitnik i Međunarodne nagrade za kreativno ukrštanje kultura za 2009.godinu.
Za knjigu izabranih i novih pjesama „Zlatna grana“,dobila je nagradu „Milica Stojadinović Srpkinja“, za najbolju knjigu u 2012.godini.
Njena knjiga za djecu “Zemlja Dembelija”, bila je u najužem izboru za Nagradu “Gordana Brajović”, 2014.godine.
Na 33. Međunarodnom festivalu dječije pjesme “Naša radost 2018” u Podgorici (Crna Gora) njena pjesma “Kako i zašto,” opremljena muzikom Vesne Veljković, dobila je Pehar Festivalskog dječijeg hora “Zvjezdice” za najljepšu pjesmu.
Bila je u najužem izboru za Nagradu “Laza Kostić” za knjigu priča “Skarabej od žada”, 2021.
Dobitnik je nagrade “Kočićevo pero” Zadužbine Petar Kočić, Banjaluka – Beograd, za knjigu priča “Skarabej od žada”, 2021.
Autorka je napisala scenario i snimila 30 petominutnih priloga za Radio Novi Sad, o arhaizmima iz Vukovog Rječnika.
Priredila je za časopis “Život” iz Sarajeva, izbor izvornih i starih gradskih pjesama “Grančice mirisne”. 1990.godine.
Bavi se sakupljanjem, čuvanjem i prezentovanjem sevdalinke, kao nematerijalnog kulturnog nasleđa, te je držala predavanja i prezentacije u Novom Sadu, Beogradu, Dalju kod Osijeka, Sarajevu… tako da je 2017.godine objavila i knjigu “U đul bašti – sevdalinka kao nematerijalno kulturno nasleđe”, u “Službenom glasniku” iz Beograda, koja je naišla na izuzetan odjek.
Član je PEN Centra BiH, Društva književnika Vojvodine i Društva pisaca BiH, Udruženja književnika Srbije, te Srpskog književnog društva.
Živi u Novom Sadu i Sarajevu.
Objavljena djela:
Poezija:
Ugljevlje, Sarajevo: Svjetlost, 1988.
Tajna vrata, Novi Sad: Svetovi, 1999.
Boja straha, Beograd: Prosveta, 2002.
Semiramidin vrt, Novi Sad: Orpheus, 2008.
Zlatna grana (izabrane i nove pjesme), Novi Sad: Orpheus, 2012.
Sirius, Novi Sad: Zavod za kulturu Vojvodine, 2013.
Pripovijetke:
Jerihonska ruža, Sarajevo: Svjetlost,1989.
Večeri na Nilu, Beograd: Narodna knjiga 2005.
Smaragdni grad, Novi Sad: Dnevnik, 2011.
Skarabej od žada, Novi Sad: Agora, 2020.
Roman:
Jabana, Beograd: Narodna knjiga, 2007.
Jabana, Tuzla, Vupertal: BOSANSKA RIJEČ – DAS BOSNISCHE WORT, 2007.
Dječije knjige:
Kuća za dugu, pjesme i priče,Vrbas: Slovo, 1995.
Zemlja Dembelija, pjesme i priče, Vrbas: Biblioteka Danilo Kiš, 2014.
Eseji:
U đul bašti – Sevdalinka kao nematerijalno kulturno nasleđe. Beograd: Službeni glasnik, 2017.
Od gline i žada, Beograd: Službeni glasnik, 2020.
Nagrade:
Više nagrada za pojedinačne pripovijetke, pjesme, ili cikluse pjesama – (“Glas” iz Banjaluke, Časopis “Nur” iz Beograda, Laguna – iz Beograda, 2. nagrada na Goranovom proljeću iz Zagreba, Dečiji festival “Bulka” u Crvenki, Dječiji festival “Naša radost” u Podgorici…):
* Međunarodna nagrada za kreativno ukrštanje kultura, 2009.
* Pečat varoši sremskokarlovačke, Nagrada Brankovog kola, 2009.
* Milica Stojadinović Srpkinja, Nagrada Zavoda za kulturu Vojvodine, 2012.
* Nagrada „Kočićevo pero“, Zadužbine Petar Kočić, Banjaluka – Beograd, 2021.
– s talijanskog preveo BORIS MAKSIMOVIĆ, izdavač: Imprimatur i Ramajana, Banja Luka, 2021. –
Otkad sam pisac, od prve objavljene knjige, većina onog što sam napisao je otišla na pisma. Ne čuvam drugi primjerak, niti ih čitam prije nego što ih pošaljem. To je dopisivanje, plod neposrednosti koja se ne ispravlja. Pripadaju primaocu. Ovdje odgovaram na pismo jedne mlade osobe koja mi traži mišljenje u vezi sa sopstvenim porivom za pisanjem. Obraćam se nekome, ko mi je pisao uzalud, i ko će uprkos svemu, nastaviti tako da radi.
Ne šalji svoja djela piscima. Ne šalju se cipele koje sam napraviš obućarima da ih probaju obuti. Ne šalje se u kući napravljen slatkiš slastičaru da ga okusi. Postati piscima, zadati to sebi kao zadatak, definitivan ili privremen, ne ide preko kontakta sa drugim piscem. To je slijepa ulica, a ne ranžiranje.
Izdavačke kuće su rupa po mjeri bačene bilijarske kugle. Ako se odbije, zagubi, pristojno ignoriše, ne pribjegavaj laskanjima onoga koji će pristati da te objavi, ali o tvom trošku. Neće učiniti ništa od obećanog, kancelarija za štampu i distribuciju obratiće ti se za manje od godinu dana sa pitanjem da li namjeravaš da otkupiš neprodane primjerke jer će ih inače izrezati. Radije sebi pronađi štampariju, odštampaj koju stotinu primjeraka i podijeli ih znancima. To je sjetva. Možda nađeš nekog knjižara koji će prihvatiti da drži neko vrijeme tvoju knjigu u izlogu, dovoljan je i samo jedan knjižar u tvom gradu, ali jedan od onih od nekada.
Postati piscem nije put skiciran tačkicama: spojiš ih vrhom olovke i pojavi se slika. Kao i u drugim dobrim ljudskim djelatnostima radi se o tome da prihvatiš cik-cak, da budeš u pustinji. Ako pokušaš da slijediš četrdeset i dvije etape Izrailjeve nakon izlaska iz ropstva u Egiptu, otkrićeš stalno krivudanje koje daleko odudara od cilja. To je hod onog ko je izgubio put do kuće nemajući neki drugi.
Bar je Jevrejima dato na znanje da se radi o potpomognutom lutanju, opskrbljenom manom, na kraju kojeg se, četrdeset godina kasnije, nalazi odredište. Ali onaj koji čitav svoj prtljag trpa u fišek pisanja, mora poći na put bez ijednog znaka pomoći. Pisanje je poziv koji prije svega predviđa odustajanje od svakog drugog oblika izražavanja, od dodira sa daljine. To je izolacija, disciplina unutrašnje tišine, čak i unutar gomile. Ko piše, ima ispred sebe jednu umjerenu širinu praznine, na linije, kvadratiće ili tastaturu. Ne mora da je ispuni, mora da se u njoj nastani.
Nemoj imati vrhovne učitelje. Možeš se diviti pisanju nekog drugog, meni se to desilo s Argentincom Horheom Luisom Borhesom, koji je učinio da od trenja imenice sa pridjevom štrcnu iskre smisla. Ali, poslije moraš da se otreseš toga da bi nastavio sa pisanjem. Ako čitaš neku knjigu, čitaj je kao čitalac, ne kao autorov kolega. Inače ti se može desiti ono što opisuje Robert Valzer poslije čitanja Čarlsa Dikensa: očaj što počinješ da pišeš nakon njega. Očajavao je jer je Dikensa čitao kao pisac, znajući da nikad neće moći ispisati te stranice kao on. Ali to je logično, jer je Dikens na polju svog pripovijedanja na kojem briljira pa ako tamo kročiš to mora biti posjeta, kao čitalac, a ne kao neko ko se poredi sa autorom. Pročitaj kamion knjiga, kao što je radio i još uvijek radi moj prijatelj pisac iz Erta Mauro Korona, gorštak i samouki pripovjedač, pročitaj ih kao čitalac, bez primisli o poređenju između onoga što listaš i tvojih stranica.
Ne preporučujem radionice kreativnog pisanja. Postoje i drugi načini, a manje skupi, da se vježba poniznost učenja. Predani učenik nekog hasida, što je titula koju su nosili mudri Jevreji iz Istočne Evrope, bio bi poslan da počne sa „oprihten goles“, dobrovoljnim izgnanstvom. U usamljenom lutanju, daleko od biblioteka i škola, sa stalnim i svakodnevnim rizikom da se popusti, izgubi, dolazi usavršavanje ili poraz. Radionica kreativnog pisanja je taj skromni poraz, prihvaćen bez uslova. Na moru nema birtijā.
Ne preporučujem radionice kreativnog pisanja, ali pozivam da se nauči neki strani jezik. To je iskustvo koje sam probao da bih slijedio pjesnike u njihovim jazbinama. Bio sam dirnut od divljenja, osjećanja koje mora biti neprelazno: diviti se bez i najmanje primisli da se bude kao, bez i najmanje mogućnosti da se uspostavi poređenje, čak i minimalizirano, između osobe ili djela kojem se divim i mene samog.
Divljenje je suprotnost zavisti, koja je prelazna, koja ima potrebu da se bude kao ili na nečijem mjestu. Zavist je dioptrijska greška, ne poznaje udaljenost, uvjerava da se nešto nalazi nadohvat ruke. Divio sam se pjesnicima i pratio ih u njihovim jezicima. Posvetio sam se tome da ih prevedem za sebe, naprežući tako svoj italijanski vokabular, dižući ga na temperaturu preciznosti. Čak i ako su bili prevedeni nebrojeno puta bolje, želio sam svejedno zainatiti se u nekoj svojoj vjernosti originalu. Ova praksa divljenja je poboljšala moj jezik. Nisam to znao prije, prepoznajem to kasnije pa zbog tog preporučujem to iskustvo. Pozivam te da učiš neki drugi jezik, da svoj italijanski produbiš disciplinom prevođenja, podstrekom divljenja.
Plodne su čak i greške, nesporazumi u koje ćeš upasti. Njemački pjesnik Hajnrih Hajne pripovijeda o jednom svojem iskustvu kada je kao mladić učio francuski. Profesor ga pita kako se prevodi riječ „glaube“ (vjera), a on misli, ne može da se sjeti i na kraju, umjesto „foi“, kaže „credit“ (zajam). Razred prasne u smijeh, nastavnik ga prekori. Od tog trenutka, zaključuje Hajne, neponovljivo se pokvario njegov odnos sa religijom. Ali, meni se njegova greška sviđa. Vjera, vidio sam to kod onih koji se u njoj nastanjuju, jeste jedan stalni zahtjev božanstvu da bude tu, prisutno u svakodnevnom životu. Vjerujući je onaj koji, prema glagolskom prilogu sadašnjem, stalno obnavlja svoj čin vjere, zato što ga stalno stavlja u pitanje. Vjera je obnovljeno potraživanje zajma u suočenju s božanstvom. Bila je potrebna Hajneova greška da mi se to ukaže. U prevođenju se često dešavaju iznenadni sudari među izrazima pa riječi tako uvećavaju svoju energiju.
(…)
Ne piši piscima, piši muškarcima, ženama, piši pisma osobama, ne njihovim profesijama. Piši pisma koja ćeš zaboraviti, koja će biti bačena u koš, ostavljena bez odgovora. Piši ih ne očekujući potvrdu o primitku. Ona su nužna škola. Želiš i moraš zainteresovati to ime i prezime ispisano na koverti. Ta adresa je dokaz tvog ispita koji čeka jednog pisca. Ne piši piscima, piši njihovim životima. Piši naslijepo, neka tvoje pismo bude meduza u struji koja će se nasukati na plažu. Pismo je meduza u potrazi za milovanjem. Odranije znaš da će primalac pokušati da ga odgurne.
Posmatraj svoju stranicu kao slijed koraka na planini gdje je smrtno rizičan rub greške. Slogovi su koraci po malim osloncima, na njih moraš rasporediti teret rečenice, glasa. Upotrebljavaj tačku, zarez, dvotačku, navodnike, uvlačenje retka. Devetnaesti vijek je mnogo koristio uzvičnik, dvadeseti malo, ja sam ga ukinuo iz svojih redova, ali to nije pravilo, više je uzdržavanje. Moraju mi biti dovoljne samo napisane riječi da izazovu uzvičnik u onome ko ih čita, mora ga tamo staviti on ako ga osjeti, inače mi se čini kao emocija izazvana na vještački način, kao natpis „aplauz“ u emisijama.
(…)
Nema ničeg svetog u pisanju. Ako ikad osjetiš iskušenje, otresi se i potisni sa svoje stranice oreol. U rudniku oreol oko čeone lampe označava prisustvo rudničkog gasa koji eksplodira u slučaju akumulacije. Kada se u tvom pisanju naduva iskušenje uzvišenosti i liturgije, obrati pažnju na svijetloplavi obris tog oreola koji upozorava na opasnost. Bježi sa te stranice.
Onaj oko glave svetaca za Mikelanđela je bio prava migrena i nema ga nijednog na plafonu Sikstinske kapele. Nisu se sviđali čak ni Leonardu. Kada mu fratri prema ugovoru nameću da ga stavi, crta jednu tananu uljanu nit oko ramena vitke djevojke među stijenama.
(…)
Čujem često kako se u diskusijama ponavlja rečenica: „Stidite se“. Radim to, stidim se svakoga dana, a trebalo da to radim češće. To je dobra mjera lične higijene, drži nerve napetima, preuređuje misli. Ako mi se desi da primim poziv da se stidim, rado ga prihvatim, a drugome želim isto. Dobro je stidjeti se. Ali, ne puštaj da glatko prođe rečenica koja poziva na ćutanje, koja uskraćuje pravo na riječ. Svuda se suprotstavljaj cenzuri, budi dobar obućar i brani pravo slobodnog hoda. Neka to za tebe bude sveto: slobodna riječ napisana, izrečena, otpjevana, deklamovana, na svakom javnom mjestu.
Pisac mora zasaditi bar jedno drvo. Pisac troši drvo, pulpu od koje se proizvodi papir. Svaka objavljena priča ima predgovor napisan motorkom. Stranice su bile listovi. Prije nego od inspiracije, one potiču od sinteze hlorofila, svjetla, limfe. Pisac mora svijet obeštetiti stablima. Imam tu udobnost da živim na selu i sve drveće na mojoj zemlji posadio sam ja. Rastu i šire po zemlji granati pokrivač. Obezbijedio sam hlad. Ovo ću moći odgovoriti o sebi, ovo je, na kraju računa, najbolji prihod mog vremena. Obezbijedio sam hlad.
(…)
Ne treba ti talenat, to je lažno svjetlucanje. Zasljepljuje narcizam koji svako od nas nosi uza se. Umišlja da ti obezbjeđuje prečicu do dara, a u stvari je prepreka ako sve ide kako treba, ako ne, onda je šaht pod nogama. Talenat je neprijatelj tvrdoglavosti, jedine potrebne discipline. Tvrdoglavost je podvrsta postojanosti, vrline koju nisam imao.
Suzbijaj u tijelu u svako doba pustošno izrastanje korova talenta. Uvjerava te da si u prednosti zbog nekakva miraza, ali to je prepucij koji treba obrezati svaki put kad proviri. Jer izrasta iznova, ohol i varljiv. Markira karte i obmanjuje te. To je lažni novac, prvi talenat Svetog Franje bilo je oružje. Briši daleko od onog ko ti priznaje talenat, neka za tebe to bude neugodna optužba koju ćeš dobrohotno negirati.
***
IDEALIST I USAMLJENIK
Odlomak iz pogovora Miljenka Jergovića
Erri De Luca, jedan od klasika suvremene europske književnosti i istinskih intelektualnih čuvara europskog i čovječanskog zajedništva, zapravo je fizički radnik. I to onaj bosanskog tipa. Dugo vremena radio je kao zidar, bauštelac s talijanskog juga, jer je, naravno, Napolitanac. Irgetio je i zidario po sjevernoj Italiji, u Francuskoj, a bogme i po Africi. Fizičkim poslovima bavio se i u Fiatovoj tvornici u Torinu. Bio je pomoćni radnik na torinskom aerodromu. Također, Erri De Luca profesionalni je vozač kamiona.
To je, dakle, ono što se o njemu treba na početku reći.
Krećemo dalje: kao osamnaestogodišnjak priključio se pokretu Lotta Continua. Pobornicima ovog pokreta, samo jednog od srodnih, koji su se tih mjeseci stvarali po Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, te širom zapadne Europe, tada iznimno moćna Komunistička partija Italije činila se nedovoljno odlučnom, jer je pristajala na ceremonijale parlamentarne demokracije i građanskog društva, a etablirane sindikalne organizacije, također vrlo snažne u Italiji, bile su, iz njihove perspektive, korumpirane i pod utjecajem krupnog kapitala i države. I tako su osnovali nešto što će, gledano s povijesne distance, funkcionirati kao pakleni stroj unutar društvene zajednice u sljedećih petnaestak godina. Lotta Continua će djelovati antisistemski i razorno. Proizvest će neke važne lijeve intelektualce. Utjecat će na društvena zbivanja. I biti jedan od zametaka onoga očaja koji će proizvesti lijevi i individualistički terorizam po Italiji tokom sedamdesetih. Eri će biti jedan od važnih ljudi u Lotta Continua, ali granicu načelnog humanizma, granicu ljudskosti nikada neće preći. Najprije zato što se za društvo neće zainteresirati preko političkih i politoloških definicija. Neće postati revolucionar. Neće manipulirati zajednicom. Erri De Luca će biti pisac.
Pisao je od ranih godina, ali knjige nije objavljivao.
Erri je idealist. Usamljenik, osobenjak i čudak. U mnogo čemu, on je naš čovjek. Takvih se oduvijek znalo naći po našim varošicama i palankama, po čaršijama i kasabama, voljenih i nevoljenih, ismijavanih, zlostavljanih, progonjenih. Pomalo je on lik iz pripovijetki Ive Andrića i iz finala “Na Drini ćuprije”. Rekao bih da je poznavao Tomu Galusa. Pritom, znatiželjan je preko svake mjere i, kao po nevolji, lako uči jezike. Završio je klasičnu gimnaziju, pa je savladao grčki i latinski, a kasnije je, bez vidljivog reda, jezike učio kako bi mu naišli. I kako bi ga na njih navodila njegova anarhična znatiželja. Recimo, Erri govori svahili. To što govori ruski je lako predvidljivo i normalno. A starohebrejski je, recimo, naučio zbog Biblije. Razumije se da zna i jidiš.
Ali za ovu priču posebno je važan starohebrejski. Erri De Luca veliki je poklonik biblijskih tekstova, naročito Starog zavjeta. Svakodnevno se bavi Biblijom. I valjda ne treba naglašavati da je na svoju žalost – ateist. Ali Biblija i nije vjernička literatura, nije katekizam, nije ni molitvenik, nego je Biblija maštarnik naše civilizacije, knjiga njezine povijesti i podsvijesti, čudesni i čudovišni imaginarij svega onog što bi se moglo dogoditi i svega što bi živom čovjeku moglo na um pasti.
Biblija je, uz radnički i građanski aktivizam, važno izvorište Errijevog poetskog, proznog i esejističkog teksta. U tome se gnijezdi i iz toga nastaje njegova mašta.
Počne li se ovim piscem baviti od “Pokušaja obeshrabrivanja”, čitatelj će, možda, ostati iznenađen potpunom, gotovo pasivističkom nezainteresiranošću Errija De Luce prema bilo kakvim propagandističkim efektima teksta koji piše. On nikoga ni u što ne uvjerava. On je na suprotnoj strani Brechtu i Majakovskom. Erri De Luca pjesnik je čovjeka koji stoji nasuprot carstvu. Nikad on nije pjesnik carstva. Nikad on ne piše u slavu sistema.
Premda je do kraja ostao izvaninstitucionalna pojava, osamljenik i suštinom anarhist, Erri De Luca vrlo je zainteresiran za ljude. Bavio se humanitarnim radom, vozio kamione pomoći u zaraćenu Bosnu i opsađeno Sarajevo, upoznavao ljude, promatrao ih, uživljavao se u njihove uloge i živote, razumijevao ih, ali bez patronizirajućih gesta. Erri De Luca je svakome ravan, sa svakim ravnopravan, ni od koga veći, važniji ni pametniji. Za čovjeka koji pomaže drugim ljudima to je važno. Za pisca, možda, i najvažnije.
***
BILJEŠKA O PREVODITELJU:
BORIS MAKSIMOVIĆ rođen je 1988. godine u Banjaluci. Na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci diplomirao je srpski i italijanski jezik i književnost. Do sada je objavio zbirku putopisa „Hadžiluk plemenitom snu“ i preveo s italijanskog jezika romane „Zakonik čovjeka od dima“ Alda Palaceskija i „Privremena savršenstva“ Đanrika Karofilja. Zajedno sa suprugom Sonjom osnovao je izdavačku kuću Imprimatur.
Knjigu možete naručiti na stranicama izdavačke kuće Imprimatur
ASIZI MILOŠA CRNJANSKOG: APSOLUTNI PROSTOR IMAGINACIJE
Asizi je grad u Italiji koji se opisuje u istoimenom eseju Crnjanskog. Na početku teksta diskretno se skreće pažnja putniku na dva puta koja vode u Asizi, odnosno u dva Asizija u koja se može stići. Crnjanski ovde pravi razliku između stvarnog prostora grada i umetnog prostora njegovog komercijalizovanog odraza.
Priče vezane za grad svakako učestvuju u stvaranju njegovog konačnog opisa. U izvesnom smislu, današnji Petrograd i nije kompletan bez onog značenjskog sloja koje su mu podarili Gogolj, Dostojevski, ili, čak Harms. Ili kako Svetlana Bojm primećuje, u Petrogradu su česte podudarnosti između čitanja i hodanja, i veoma je teško razlikovati stvarni Petrograd i gradski mit. S druge strane, prateći turističke brošure ne krećemo se u parametrima grada čiji se prostori otvaraju ka daljinama, niti se u njima stvarnost na neki način širi kroz bogatu fikciju kao u Petrogradu klasične ruske književnosti. U ovom slučaju pre će biti da se nalazimo stešnjeni u komercijalizovanim prostirima kartonske turističke zemlje. To je prostor udešen tako da predstavlja najprezentabilniju, veštački konstruisanu sliku onoga što turista očekuje, a priče vezane za grad pripremljene su kao gotov proizvod kojim se može trgovati. Kao što ocenjuje Živan Filippi, „turistička zemlja je dvodimenzionalna, poput stranica bedekera i geografskih karata”. Savremeni turista ostaje udobno zarobljen između simplifikovane fikcije i zašećerene i komercijalizovane stvarnosti, nikada ni ne pokušavajući da razluči granicu između jednog ili drugog.
Nasuprot kretanju kroz zadate koordinate ‘kartonske turističke zemlje’, moguće je Asiziju prići ‘pravim putem’, koji vodi iz Rima. Slično kao u opisu Pariza u Pismima iz Pariza (1921), vrt se može razumeti kao ključno mesto poetike ovog grada. Ali, za razliku od pariskih vrtova koji u svojim nizovima i igri ogledala invociraju lavirint i beskraj njegovih puteva, trg nalik vrtu koji se nalazi u centru Asizija odgovara samom mističnom centru lavirinta, odnosno mističnom zatvorenom centru moći ili tajnog znanja. Trg je izdvojen i zatvoren, u njemu se nalazi zatvoreni hram. U centru trga se nalazi kamena ruža koja posmatrača asocira na spiralu i znak zodijaka.
Ovako opisan trg-vrt poetski i deskriptivno odgovara unutrašnjem trgu u Veneciji u vizuelnoj noveli Huga Prata Priča o Veneciji ili Sirat al Bunduqiyyah (1976). Prat koji je odrastao u Lidu di Jezolu kraj Venecije, u noveli opisuje skriveni trg u čijem centru je bunar koji omogućuje putovanje između različitih stvarnosti. Tajni trg u Starom getu postaje mesto na kom je moguće da se susretnu svi likovi priče, pa čak i oni koji su umrli.
U hramu u srcu grada Asizija izobličava se prostor – u njegovu unutrašnjost zatvorena je beskonačna spoljašnjost, ili bar njen privid – u kamernom prostoru nazire se beskraj noćnog zvezdanog neba. U skladu s poetikom sumatraizma, neki od prisutnih predmeta u hramu pretvaraju se u isto vreme u znak odsutnog, pa tako latinske skulpture prizivaju sećanje na egipatske, mada među njima nema nikakve jasne ni neposredne veze.
Metafora vrta širi se odatle na čitav svet, čak i izvan grada. Sva zemlja koja se može sagledati iz Asizija, iz te fokusne tačke, preobražena je u vrt. U još jednoj ključnoj tački grada (odnosno njegove okoline) nalazi se vrt. U pitanju je dvorište manastira koji je još jedan prostor povišene valentnosti. Da prostor manastira treba čitati u svetlu apsolutnog prostora imaginacije kakav nagoveštava vrt ili lavirint, dokazuje i znak lavirinta koji se nalazi iznad njegovog ulaza.
Manastir u Asiziju i bukvalno i metaforički predstavlja dvostruki prostor, odnosno prostore različitog kvaliteta koji se prelivaju jedan kroz drugi. Manastir se sastoji iz dve crkve sazidane jedna preko druge. Donja je povezana sa htonskim, i sa simbolikom Meseca. Gornja crkva, ona koja se nalazi nad zemljom, povezana je sa solarnim aspektima, ili kako je Crnjanski opisuje: „Posle modre grobnice, na koju liči donja crkva, gornja, visoka, gotska, čini se kao da je sva od rumenog i žutog stakla, kad Sunce zalazi”. Donja crkva spušta se u zemlju i većim delom prati simboliku Bašlarovog podruma, odnosno ‘prostora iskopane zemlje gde vladaju snovi’, dok gornja sa svojom gotskom arhitekturom stremi nebu, i bliža je simbolici tavana, odnosno viših delova kuće. (Sam grad kome pripada manastir povezan je sa oba ova aspekta, i u širem kontekstu opisa grada spominju se Sunce i Mesec koji izlaze nad Asizijem.)
Svetlost je bitan element poetizacije i senzifikacije prostora obe crkve. U donjoj crkvi kroz tamu prosijavaju svetla fresaka i prelamaju se jarke boje kroz staklo, nagoveštavajući skriveni čudesni tajni vrt pod zemljom. U njegovom centru se nalazi usnula mrtva kraljica, i taj prizor potvrđuje da se pod zemljom krećemo kroz prostor bogat izvornim arhetipskim slikama gotovo sasvim očišćenim od suvišnih ukrasa.
U gornjoj crkvi, svetlost čini prostor toliko prozračnim, da delom poništava njegovu materijalnost, prolazeći kroz zidove koji postaju difuzni i propusni. Nasuprot zatvorenog prostora donje crkve obeleženog htonskim, tamnog prostora koji silazi u zemlju, prostor gornje crkve otvara se u spoljašnjost, kroz prozračne zidove. Kao što je donja crkva vezana za zemlju, gornja, obeležena solarnim principom, vezuje se s nebom i o njoj Crnjanski piše ovako: „U visini, sedam stotina godina stara, iznad bezmerne asiške ravni ona plovi u nebesa zvezdana sa svojim rujnim pročeljem, kao jedrom”. Gornja crkva slika je pragmatičnog, jasnog i savršenog ljudskog razuma, donja, komplikovanih linija i oblika nesagledivih u tami, odgovara iracionalnim dubinama imaginacije, snova i podsvesti. Ovo sasvim odgovara i Bašlarovom doživljaju poetike prostora, gde donja crkva odgovara podrumu, a gornja tavanu: „Sa snovima u svetloj visini, mi se (…) nalazimo u racionalnoj zoni intelektualizovanih projekata. Ali kad je reč o podrumu, strasni stanar ga dubi, kopa ga sve dublje, čineći njegovu dubinu aktivnom. Činjenica nije dovoljna, sanjarenje je dopunjava, u oblasti iskopane zemlje snovi nemaju granice. (…) U podrumu se kreću sporija, tajanstvenija bića (…) Na tavanu se strah lakše ‘racionalizuje’. U podrumu, (…) ‘racionalizacija’ je sporija i manje jasna: ona tu nikad nije definitivna.
Unutrašnji prostor obe crkve je difuzan, nagoveštavajući otvoren prostor u zatvorenom, odnosno stvarajući iluziju širenja prostora izvan sopstvenih fizičkih granica. U oba slučaja jedan od glavnih činilaca koji utiču na ovaj efekat je svetlost koja se u gornjoj crkvi preliva kroz zidove, stvarajući iluziju da je oni ne zaustavljaju, dok se u donjoj crkvi ono malo svetlosti što stiže razliva u bezbrojne dugine boje koje prskaju zidove. Freske, naročito u donjoj crkvi, postaju pre tragovi nego jasne slike, negde između prisutnosti i odsutnosti, relativizujući dodatno celu materijalnost same crkve.
Kroz centralnu ikonu Svete Klare prelivaju se oba prostora crkve, tako da ona postaje fokusna tačka i gornje i donje crkve. Freska je ambivalentna kao prostor obe crkve – ona je i jedva vidna, ponovo na prelasku iz prisutnosti u odsutnost, ali ipak tu. Obeležena je i Suncem i Mesecom, odnosno i solarnim principom, ali i iracionalnim svetom noći. (Nad njenim licem sija oreol koji se poredi sa Suncem, dok je njeno lice poput Meseca.) Ambivalentna slika Svete Klare produžava se dalje, pa se ona opisuje i kao svetica, ali i kao strasna sirijska igračica.
Kao i u drugim delima proze Crnjanskog, pisac pokazuje osetljivost prema protoku vremena, i napuklinama koje ono ostavlja, što je naročito blisko istočnjačkoj poetici. Oronulost freske čini je dragocenijom, i bližoj priviđenju. Njena propadljivost je vidna, i samo još dublje otkriva opštu prolaznost svih stvari koje su u svojoj konačnosti dragocenije, i Crnjanski je opisuje ovako: „Baš kroz lik na fresci, provlači se pukotina lepka, pa se glava čini kao jedna divna, tek malo pukla, vaza”. U japanskoj kulturi, pojava u kojoj napukline starosti čine predmete dragocenijim zove se vabisabi i odgovara poetici mono no awarea. U knjizi Ceremonija čaja, Kakuzo Okakura pojam vabisabi ovako objašnjava: „Zen, s budističkom teorijom prolaznosti i zahtevima za prevlašću duha nad materijom, gledao je u kući samo privremeno pribežište za tijelo. Samo telo bilo je tek kolibica u pustinji, krhko skrovište načinjeno od svezane trave (…). U čajnoj sobi kratkotrajnost se sugerira slamnatim krovom, krhkošću vitkih stubova, laganošću bambusovog potpornja, prividnom nemarnošću u izboru običnoga građevnog materijala”. Dalju vezu sa istokom podvlači i poređenje Svetog Franje Asiškog sa budističkim monahom pustinjakom.
NASTASJA PISAREV (Novi Sad, 1986) doktorirala je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu na temi Poetika kamernih prostora u prozi Miloša Crnjanskog. Objavila je dve knjigu književne teorije Poslednja staza heroja (Mali Nemo, 2013) i Poetika kamernih prostora u prozi Miloša Crnjanskog (Mali Nemo, 2020). Objavljivala je teoriju i prozu u više književnih časopisa (Letopis Matice srpske, Kultura, Sveske, Polja, Ulaznica, Hid, Zlatna Greda, Povelja), njena proza uvršćena je u više antologija i izbora (Apokalipsa juče, danas, sutra, Šekspirijens, Nova priča Novog Sada, Almahah priča DNK, Novosadska ženska proza).
Radi kao web urednik, književni kritičar i novinar u dnevnom listu Dnevnik (Novi Sad) i piše autorske tekstove o kulturi, popularnoj kulturi i internetu. Radila ilustracije za knjige i časopise. Stipendista Fonda za mlade talente republike Srbije, EFG Eurobanke, stipendije za studente doktorskih akademskih studija Ministarstva nauke, prosvete i tehnološkog razvoja, kao i poljske vlade. Govori engleski, ruski i poljski, služi se japanskim.
A, B, C, D, E, F, G, H, I, J, K, L, M, N, O, P, Q, R, S, T, U, V, W, X, Y, Z
uvod: GEOMETRIJSKI DUH
Latinični alfabet je materijalizacija geometrijskog Duha. Onog istog koji je u svojoj potrazi za istinom zapalio nestabilnu mješavinu tekućina i lansirao djecu zapadne civilizacije iz orbite već spoznatih iskustava prema onima koje tek treba spoznati.
Rođen kao nedonošće u obitelji trgovaca i mistika, svoje djetinjstvo provodi u Grčkoj kojoj, zbog otvorenog pogleda na svijet, ne smeta disproporcionalnost koja prati te mlade, pubertetske dane.
Stroge vojničine i hladni birokrati Rima, u težnji da ih dostojno predstavlja, rade na onim nezgrapnim detaljima koji im nisu bili po ukusu, i grade mu spomenike u kamenu, a onda mu, u maniri strogih roditelja, tj. skrbnika, govore kako se u kojoj situaciji treba ponašati, i kako treba izgledati, već ovisno o prilici.
Nakon epizode sa čovjekom na križu, koja je zapravo bila pravi razlog raspada tada već disfunkcionalne rimske obitelji, tumara po nesretnoj Europi u potrazi za svojim identitetom, svojim pravim ja. Napokon, pronalazi ga u domu dobrohotnog muža snažnih očinskih nagona, gospodina Karla.
Pun samopouzdanja, nastavlja se motati po okolnim zemljama. Kao stalni saveznik pametnih i progresivnih, postaje njihovim mentalnim produžetkom (ekstenzijom uma), i kao fraktalni uzorak, postiže spontanu samosličnost sa produktima koji su građeni kako bi bili spomenici vremena.
Cijelo to dugo vrijeme, nazovimo ga mističnom epohom, rađa se iz amorfnog limba koji ne poznaje svjetlost sve dokle god ga iz njega ne povuče i preciznošću kirurga na papir ili pergamenu ne iscrta za to posebno izvježbana ruka.
Oko 1450. mistična epoha završava bljeskom njemačkog racionalnog genija i stvari sjedaju na svoje mjesto. Oblici se ne mijenjaju ali tehnologija čini svoje…
A
Aleph, alfa, A.
Aleph su stari Sumerani koristili za označavanje životinje koju mi poznajemo kao Vol.
Kako im je ta beštija bila jako bitna, osmislili su piktogram koji je predstavljao njenu glavu. Izgledao je otprilike ovako: A Njuška je bila okrenuta prema dolje a rogovi prema gore.
Kasnije, kada su Grci preuzeli slovo, aleph je postao alfa, volovska glava je zarotirana čime su postignute dvije stvari:
prvo, slika slova je postala stabilna, drugo, pismeni dio drevne grčke populacije godinama se naslađivao činjenicom da su tim potezom ponizili Sumerane koje su (neopravdano) smatrali seljačinama.
Čak i Homer, za koga bismo vjerovali da je bio iznad niskih strasti, u šestom pjevanju Ilijade, stihovi 175–180, doduše indirektno, ismijava narod koji je izumio moderno pismo, riječima: “A kad deseta zora ružoprsta osvanu veće, Onda ga zapita i znak od njega vidjeti htjede, Znak što nošaše njemu od Preta, njegovog zeta. A kad nemili znak od svojega zeta primi, Najprije pomamnu ubit Himeru zapovjedi njemu.”
U prvom pjevanju, u stihovima 155–160, međutim, bez ikakvog uvijanja, Homer vrijeđa i ismijava riječima: “Niti mi potrše usjev u grudastoj u Ftiji onoj, Hraniteljici ljudi, među nama jer je daljina Velika: jesu brda hladovita i more šumno. Nego smo za tobom pošli, bezobrazniče, da imaš Radost, tebi smo čast i Menelaju tražili, kujo.”
B
kod alfabetskog pisma općenito su mi draži kurentni znakovi
iznimka je “B”
verzalni znak neprekrivene erotičnosti koji me kada ga god vidim ili nacrtam podsjeti na, e jebiga, možete misliti da sam autistični pervertit, ne zamjeram, fine sise, a boga mi i na fino dupence, sve žensko, naravno.
kulturan, rafiniran vizualni umjetnik u ovom će slovu prije vidjeti sliku bifore, romaničke arkade ili nekog drugog arhitektonskog detalja, ali ja ne.
kako je ovo posljednje slovo o kojem pišem dozvolite mi da zaključim. bez obzira na to kakav oblik poprime, slova i ostali znakovi u sklop alfabetskog pisma, materijalizirani su artefakti geometrijskog duha. bez obzira na konotacije koje pojam geometrijsko nosi sa sobom, slike ovih znakova dozvoljavaju, kako u svojim elementarnim, tako i u krajnje stiliziranim oblicima, bezbrojne interpretacije. (Je, ljepota je u oku promatrača, a interpretacija je u mozgu voajera.)?
C
Zanimljivo je promatrati tu zakrivljenu crtu kao stazu nekog planeta. Svi njutnovi zakoni gibanja pucaju u točkama gdje se linija prekida. Planet se kreće po kružnoj ili eliptičnoj putanji, staje, i vraća se natrag, odakle je i krenuo.
Još zanimljivije ako priči dodamo serife.
D
D je umjereno pregnantan oblik koji poziva da u mislima, po njegovoj lijevoj strani, nadocrtamo ideogramić žene okrenute u desno i dobijemo trudnicu.
Ako mu pak dodamo crticu koja reže vertikalni potez po pola dobiti ćemo smiješan znak koji označava smiješan glas sa kojim pri izgovoru Nijemci, Talijani i mnogi drugi narodi imaju puno problema.
Za razliku od njegovog kurentnog oblika, koji je strukturno zahvalan za razna estetiziranja, verzal je poprilično bezličan i potrebno je dosta truda da ga se učini dopadljivim.
Rezultati istraživanja koje sam proveo kod osoba različitih obrazovnih kategorija, pokazali su da je taj znak najbolje prošao kod skupine sa završenom srednjom školom usmjerenja tokar-varioc.
Izrazito negativno očitovali su se visokoobrazovani ispitanici sa završenim fakultetima iz područja prirodnih znanosti.
Pretežno mišljenje ove ispitne grupe svodi se na to da je oblik slova bezličan i da nema definiran karakter, preciznije, da nema jasno definiran karakter.
E
Na ovom mjestu trebam naglasiti da se svi tekstovi iz ovog ciklusa odnose na verzalne oblike.
Slovo E je seljačko slovo. Neću se iznenaditi ako se ne složite sa mnom i ako kažete da je za vas G seljačko slovo. Bilo bi ovdje materijala za raspravu ali dozvolite mi da iznesem svoje mišljenje o oba slova i uvjeren sam da ćete se na kraju složiti sa mnom.
Počnimo najprije sa glasom kao označenikom. Što vam kaže prijatelj čija vanjština to ničim ne odaje ali koji je u biti teška seljačina (pa zašto ti je onda prijatelj?, upitati će se pažljiviji čitatelj.) kada mu objašnjavate koncept Readymadea Marcela Duchampa? Kaže vam: “E?” ili u najboljem slučaju ako je još i Istrijan: “A ma.” Ok, a sada pređimo na formu.
Pokušajte srednji potez slova produžiti u lijevo za otprilike deset njegovih dužina… I… što ste dobili?
dobili ste vile, grablje, lopatu… Dakle, jasno je, slovo E u ruke i homo u njivu!
F
Slika ovog slova sjajno ilustrira položaj usana i glas koji preko njih izlazi kad izgovaramo riječi kao što su npr: fagot, fazan, fufa ili gof.
Kada je donja verikalna crta kraća od gornje, lako se može primijetiti da slovo poprima obrise profila onih ljudi koji imaju nekakvu blažu anomaliju u području donje vilične kosti, donjeg reda zubi ili donje usne.
To ne predstavlja problem vrsnim dizajnerima fontova koji vještim balansiranjem kontrasta u debljini poteza te pažljivim oblikovanjem serifa taj neugodni vizualni efekt lako dovode do upravo bravuroznih estetičkih rezultata.
Pišući ove stihove prisjetio sam se jedne epizode poljskog crtića Gustaf, u kojoj glavni lik, Gustaf, češljajući frizuru koja se sastoji od dvije dlake, koristi češalj koji izgleda istovjetno ovom slovnom znaku.
G
Kada bih svojim učenicima dao zadatak da odaberu jedno slovo koje po njihovom mišljenju na najbolji način ilustrira pojam “crna rupa”, bio bih izuzetno zadovoljan kada bi netko od njih odabrao upravo G, i to beserifno.
U smeću od filma “Interstelar” crna rupa koja se nalazi u blizini planeta na koji glupi astronauti trebaju sletjeti kako bi vidjeli da li je pogodan za život, zove se, to jest oni su je nazvali Gargantua.
Slovo G, bez obzira, svojom formom odlično opisuje fizikalne pretpostavke koje objašnjavaju ponašanje tog svemirskog tijela.
H
Nigdje mi se ne žuri. Poklon za ženin rođendan ću kupiti sutra. Imam još limenku Lowenbraua, a cigaru ću ići nažicati preko, kod Robija. Ili gore, kod Fulvija.
I
Bio sam svjedokom diskusije koja se vodila između dva dizajnera od kojih je jedan bio Oleg Morović a drugi Nikola Đurek.
Morović, dizajner mlađe generacije inzistirao je na tome da je slovo “I” najkul slovo kada nema serife, a kad ih ima, onda postaje jedno od najmanje kul slova, ako ne i najmanje kul.
Vjerovatno je problem koji je akademsku raspravu doveo do fizičkog obračuna ležao upravo u terminologiji koju je mladi dizajner koristio u sukobu mišljenja sa prekaljenim bardom hrvatske tipografije, dizajnerom istančanog senzibiliteta, čovjekom od struke koji ne samo da uvijek koristi, već i konstantno nadograđuje stručnu terminologiju novim izrazima.
Morović je naime zaista koristio riječi kul, najkul, i ne kul.
Đurek mu je staloženo, na početku, objašnjavao da serifi ne bi trebali biti faktor po kojem se a priori određuje estetika slovnog znaka, da ima puno drugih faktora koji su u igri, i da je to stvar šireg, puno šireg konteksta.
Ne moram ni naglašavati da mi je kao pasivnom sudioniku ovog događaja bilo jasno da je ovdje riječ o klasičnom sukobu generacija pa sam, u pokušaju da smirim situaciju i razgovor vratim na akademsku razinu, naručio još jednu turu pića ne sluteći da će alkohol još više usijati ionako vruću atmosferu, ali bilo je baš tako.
“Gospodine Đurek, to što ne prihvaćate žargon kojim ja govorim kada govorim o uzvišenim stvarima, tj. o, kako biste Vi rekli, umjetnosti, to ne znači da ja ne znam o čemu govorim.” kazao je Morović prinoseći krišku limuna ustima koju je trenutak ranije uronio u hrpicu soli na svom zapešću. “I da se razumijemo, smatram Vas puno boljim vinarom nego umjetnikom oblikovanja slova, čime, nemojte me krivo shvatiti, samo odajem veliko priznanje vinima koja sam imao sreće kušati u Vašem podrumu.”
Događaj koji je uslijedio nakon tih riječi ostao mi je u sjećanju kao najbolje režirani slow motion kadar borbe novije kineske produkcije.
Obojica su ustali istovremeno, stolica iza Morovića je pala na pod, Đurek je snažno zamahnuo desnim krošeom i poslao Morovića preko susjednog stola ravno do šanka za koji se ovaj kratko pridržao, a onda, rušeći boce i čaše koje su se tamo našle, polako ispružio po podu. U trenutku je sve utihnulo, dečko na šanku je stišao glazbu, i prije nego što je redar uspio dotrčati iz susjedne prostorije Morović je, prilično samouvjereno za čovjeka u njegovom položaju, rekao: “Udarac ti je prejak, baš kao i serifi na “I” u Marlene.”
J
Postavio sam učenicima vježbu da promatranjem okoline pronađu oblike čije strukture mogu analoški povezati sa oblicima slovnih znakova.
Volio bih napisati da su sa ovim elegantnim znakom imali najmanje problema i da su otkrili mnoštvo motiva, ali nije tako.
prošlo je, naime, već četiri tjedna a većina nije donijela baš ništa.
Zaključio sam da je vrlo teško motivirati nekoga tko nije unaprijed motiviran.
Njihovo ležerno ignoriranje i tvrdoglavi prazni pogledi kao odgovor na moja očekivanja, govore mi da bih možda trebao razmišljati o traženju drugog posla.
K
K kao kužina, kažun, kantun… Ako k rotirate za 45 stupnjeva u smjeru kazaljke sata ukazati će Vam se krov kažuna koji svojim vršnim kamenom, ćukom, dodiruje svemir vidjet ćete i napu iznad ognjišta na kojoj stoje bukaleta, keremičke ptice obojane pastelnim bojama utopljenima u sjajnu glazuru, stara fotografija djeda, karte za briškulu i možda punjač za mobitel. Iz ovoga proizlazi da smo u pravilu bezrazložno ograničili naš pogled na slova samo na njihov konvencijom zadani smjer. Jedan je pjesnik rekao da se izgled žene koja leži bitno razlikuje od njenog izgleda u stojećem položaju, da sada ne ulazim u detalje njegove opservacije. Zašto tako ne bismo promatrali i slova? Nije vrag da nas biologija baš toliko determinira?
L
Valter Gropius je jednom prilikom rekao da pristaje stajati na čelu škole samo pod uvjetom da se se na logotipu iste pojavi slovo L. Tako ili nikako. Boris Ljubioic, manje eksponirani umjetnik tog doba, koji je sebe volio nazivati dizajnerom, oblikovao je logotip Bauhausa koristeći L kao dominantnu formu koju je koristio kao znak za različite dijelove ljudskog profila. Kasnije se hvalio kako u inat Gropiusu niti jednom nije slovo postavio u njegov pravilan položaj. Na tom tragu je dizajnirao i sve svoje kasnije radove. Radio je uvijek sve u inat i nitko ga zbog toga nije volio. Gropius je pak bio jako zadovoljan, u prvom redu zato što je zadovoljna bila i njegova supruga Leticia koja je došla na svoje kada se inicijal njezinog imena pojavio na logotipu jedne važne institucije kojom je upravljao njezin voljeni suprug.
M
Jedan od dva glasa u svetoj riječi.
tibetanska priča kazuje da, kada bi svi ljudi na našem planetu istovremeno izgovorili Om, nestalo bi svo zlo koje nas okružuje i sile svemira oko kojih duhovni vođe pletu svoja učenja kroz taj bi zvuk kanalizirale svoju energiju i nastupilo bi novo doba
alfabetski znak za ovaj labilan fonem koji, kada ga u izgovoru produžimo može beskonačno, odnosno, dok nas pluća služe nastavljati zatvorenih usta lagano baca na grafički prikaz rada srca, tj. kardiogram.
slučajno?
Da.
N
Dvije vertikalne i dijagonala. Elegantno i britko.
nedostatak simetrije nadoknađuju bjeline koje tvore dva nasuprot orijentirana trokuta
treba biti pažljiv kada se oblikuje serifna varijanta jer postoji tendencija pojave nestabilne slike slova.
to se odnosi samo na verzalni oblik, naravno.
O
Vodka Vino Jota Oral Doggy …
Puno je krasnih riječi i pripadajućih im značenja koja u svojoj strukturi imaju upravo ovo slovo. Slovo. Ovo. O.
Formalno, to je oblik bez početka i bez kraja.
Izvedeno iz kruga, pritisnuto silama sveprisutne gravitacije preobražava se u elipsu i počinje sličiti na jaje.
Dovitljivi labinjani kažu “joje”.
Samo zato što, katolici kakvi uglavnom jesu, ne mogu pomiriti činjenicu da taj univerzalni simbol života u svojoj pisanoj i govornoj manifestaciji nema u sebi ovaj arhetipski oblik – znak.
P
Pokušajte napisati nešto o tom slovu.
meni baš ne ide.
ali najlakše je preskočiti problem kad naiđete na njega, ali ja to neću učiniti.
Prije današnjeg sjedanja za pisaću mašinu bio sam u dugoj šetnji po autokampu u Medulinu.
Cure, ja i pas.
Uglavnom smo zaobilazili lokve od petnaestodnevne kiše i bacali psu lopticu.
Ok. P.
Trudnica tankih nogu u devetom mjesecu trudnoće, adamova jabučica, desna sisa trudnice u visokoj trudnoći (uvijek desni profil, čini se)
Bez veze.
Q
znak iznimne ljepote ako mene pitate. po svom obliku i glasu kojeg predstavlja pravo žensko slovo
u slučaju kada je materijalizirano typewrite pismom gotovo da je lagano perverzno ako pustite mašti na volju
kada ubuduće u nekoj riječi ugledate “Q” sjetite se neke od svojih ljubavnica i prepustite se zadovoljstvu koje će sjećanje donjeti
R
Dok je još radio u tvornici stakla “Boris Kidrić” u Puli moj stari je u sklopu službenog puta na koji je u Sovjetski savez krenuo sa timom stručnjaka, sve od reda prekaljenih partijaca, završio u Moskvi. Na aerodromu su ih prije dočeka lokalnog odbora za doček presrele mlade ruskinje koje su tražile od njih hulahopk, jeans hlače, žvakače, majice, sve u zamjenu za tisuće rubalja ili za njih same. Stari se nije najbolje snašao i dok je skužio što se događa, ostatak muške ekipe več je punio džepove svežnjevima lokalne valute, a kasnije navečer u hotelu, dok je njegov cimer obrađivao mladu komsomolku2, stari je, praveći se da spava shvatio da se prije puta, u buduće treba bolje informirati o običajima zemlje kojoj ide ususret.
Kada vidim slovo “R” sjetim te njegove priče.
S
Kada bi postojalo nešto što se zove aura i kada bi slova imala auru ona bi sjala najjačim sjajem upravo iz ovog nedostižno elegantnog oblika.
Ako bismo uspoređivali senzualnost slova “Q” (koju smo već spominjali) i onu koja se krije u ezoteričnom plesu linije slova “S”, mogli bismo promijeniti paradigmu i govoriti o Pornografiji i Erotici. O eksplicitnom i suptilnom. O jeftinom i neprocjenjivom.
Kada bi “Q” skinulo svoju masku vidjeli bismo Damiana Hirsta, Kada bi to učinilo “S”, ukazao bi nam se Giotto.
T
Križ je simbol vjere, Vjernika katoličke vjere. T bi trebalo postati simbolom nevjernika, ateista. Latinski križ na krunici koju često možemo vidjeti na retrovizorima automobila daleki je rođak ovog elegantnog slova. njegova, iznad horizontalnog poteza produžena vertikala navodno simbolizira život nakon smrti, život u duhu koji je posljedica vjere u Boga koja se dokazuje vješanjem krunica na retrovizor.
Kako ateisti, dakle nevjernici ne uvažavaju koncept vječnoga života predlažem da prihvate slovo T kao simbol svog uvjerenja.
Dakle, vertikalni potez simbolizira život, ovaj zemaljski. kraći, horizontalni potez simbolizira smrt, baš kao i kod križa. I tu stajemo. Kraj.
U
Kada izgovorite glas kojega ova konkavna krivulja označava vjerovatno čete pomisliti na mjesni prilog
U tom svojstvu U je ključno slovo u psovkama cijele tzv. regije, pa tako i Lijepe naše.
Idi U kurac, U pičku materinu, jebem te U dupe, teraj se U tri pičke materine U, jebo te.
Zatvaranjem početnog i završnog poteza na U dobivamo O, manje-više.
Zamjenom tih dvaju slova, naše bi psovke bitno izgubile na britkosti. Npr. jebem te O dupe… nekako je prihvatljivije, čini mi se. I manje boli.
V
U jednoj hrvatskoj srednjoj školi, u tijeku oglednog sata viši nadzornik vrši nadzor na predavanju profesora Pekice.
Viši nadzornik (ubuduće V.N.): “Kolega, molim vas, dođite malo sa strane.”
“U vašem predavanju ne primječujem elemente građanskog odgoja, hm, moram vas pitati, jeste li vi uopće pročitali Pamtilicu građanskog odgoja i obrazovanja?”
Profesor Pekica (ubuduće p.P.): “A jesam.”
V.N.: “Ako ste je i pročitali, moram primijetiti da je niste primijenili.”
p.P.: “Aaaa…”
V.P.: “Siguran sam da znate, kolega, od kolike je važnosti da Učenik-građanin razredne, školske, lokalne i domovinske zajednice te europske i međunarodne zajednice, bude pravodobno upoznat sa Ljudsko-pravnom, društvenom, gospodarskom, ekološkom, kulturološkom te političkom dimenzijom kao i dinamikom stjecanja i povezivanja znanja, razumijevanja, vještina i vrijednosti potrebnih istom, da bi se razvijao u aktivnog i odgovornog građanina u razrednoj, školskoj, lokalnoj, domovinskoj te napokon europskoj i međunarodnoj zajednici?”
P.P.: “Paaa…”
V.N.: “Kao viši nadzornik Ministarstva Republike Hrvatske, ali prije svega kao domoljub i vjernik, moram izraziti zabrinutost, kolega, zbog vašeg ležernog i, rekao bih isuviše znanstvenog pristupa u artikulaciji nastavnog sata.”
“Mislim, gdje je tu ljudska dimenzija?”
“Kako vi mislite da će vaši učenici shvatiti da se domoljublje na djelu pokazuje u očuvanju i razvoju sustava zajedničke dobrobiti, stvaranjem uvjeta da se radom, a ne krađom stječu materijalna bogastva, ako im niti riječi ne reknete o Gospodarskoj dimenziji koja je lijepo objašnjena u pamtilici?”
“Kako kolega?”
p.P.: “Ma, slušajte…”
V.N.: “Ne kolega, vi mene slušajte!” “Gdje ste vi bili ’91.?”
“Vjerovatno ste pametovali po svijetu otvarajući izložbe, ili ste i sami izlagali koještarije.
p.P. “e jebiga…”
V.N.: “Doobro… ovo ide u zapisnik.”
Viši nadzornik je u malu bilježnicu zapisao nekoliko rečenica.
V.N.: “Vidim ja, kolega, zašto je nama ovako. Svi bi samo pametovali, a nitko ne bi radio svoj posao, jel’ tako kolega? Tako je, tako.”
W
Ako niste ljubitelj horora, sado+mazo igrica, japanskih stripova ili ako jednostavno niste zrela osoba ovo Vam slovo ne ostavlja dovoljno prostora da uživate u njegovom obliku.
Istraživanje koje sam proveo za potrebe ove pjesme pokazalo je da W najviše vole arhitekti i tenisači.
Sinteza koja najljepše ilustrira stavove arhitekata krije se možda u odgovoru jednog ispitanika na pitanje: “Zašto Vam se sviđa upravo to slovo?” “Ne znam, jednostavno mi je lijepo to slovo.” Interesantno je naglasiti da su svi ispitani tenisači dali sadržajno potpuno iste odgovore, a oni se mogu svesti na: “taj oblik me podsjeća na bol u laktu koja me prati od djetinjstva”
X
Dobio sam na poklon taj pješčani sat od prijatelja koji ima dobar uvid u nutrinu ljudi, on je, naime kirurg, i to dobar kirurg.
Zanimljivo je kako vrijeme tj. protok vremena ima drugi oblik kada promatrate pijesak koji curi nemoćan pred gravitacijom, analogni broj naciljan kazaljkom ili digitalni broj niti približno ne tjeraju strah u kosti.
Pijesak zarobljen u staklu koje je nekada bilo isti takav pijesak poprima njegov oblik i kreće se kroz njega, tj. kroz samoga sebe, u nekom drugom vremenu, dalekom koliko je daleka granica prema kojoj svemir juri.
Pješčani sat, kutija cigareta, kutija šibica, daska za rezanje mesa i nož na njoj, prazna plastična čaša sa osušenim talogom kave, sve to na ugašenom hladnjaku u kutu ateljea… Vanitas?
Y
Y sam riješio pišući nešto o ženskom međunožju. Potražiti ću.
Z
Dvije riječi dovoljne su za opisivanje oblika ovog slova nametljive legancije: Dinamična simetrija. “N”, kao njegova zarotirana slika nije ni približno tako elegantno vjerovatno zbog dviju optičkih horizontala koje ga zatvaraju po donjoj i gornjoj liniji pisanja. Kod “Z” su te dvije linije u cjelosti materijalizirane i povezane žustrom dijagonalom.
Priča kazuje da je Ernest Hemingway jednom prilikom, upitan kakve mu se žene najviše sviđaju, odgovorio: “Kod žene mi je izgled, mislim na onaj fizički, manje bitan. Nije mi presudan niti karakter. Ono na što obračam pažnju je ime. Poželjno je da žena sa kojom želim biti intiman u svojemu imenu ima barem jedno slovo ‘Z’.”
ANDI PEKICA rođen je 1968. godine u Puli. 1987. godine završio je srednju školu, smjer grafički dizajn, kod profesora Ivana Obrovca u Puli. Diplomirao je na grafičkom odjelu Pedagoškog fakulteta u Rijeci 1992. godine. Od 1996. godine radi kao profesor u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli. Član je HDLU Istre od 1994. godine. Od 1996. god. izlagao je na više samostalnih te na mnogobrojnim skupnim izložbama. Za svoj je rad šest puta nagrađivan.
– preuzeto sa sajta “Na konju smo” (http://www.nakonjusmo.net) Olega Morovića, Olega Šurana i Andija Pekice; rubrika Poezija, 16.12.2014.
U svojoj ishodišnoj točki egzil je dio putovanja, krnje putovanje koje načelno ne uključuje povratak. Kao što je poznato, putovanje znači premještanje, izmještanje. No, kada se putovanje treba sagledati u svojem realnom pa i alegoričnom i metaforičnom aspektu kako bi sebi na taj način osiguralo ulaz u književnost kao žanr ili društveno-povijesni i socijalni fenomen, njegovo određenje postaje problem koji nije lako riješiti. Ako je točna tvrdnja da je svaka priča u krajnjoj liniji organizacija događaja koja se kreće kroz prostor i vrijeme i da ima svoj početak i kraj, imamo li tada u egzilnoj književnosti posla s fenomenom koji briše granice svog identiteta?
Povijest ljudskog društva od početka slijedi pojam progonstva/egzila. Egzil potječe iz stare prakse progonstva i bio je oblik kažnjavanja. On znači biti udaljen od doma (grada, države) bez dopuštenja za povratak pod prijetnjom zatvora ili smrti. Jednom prognan, prognanik živi životom sa stigmom autsajdera.
Prisjetimo se biblijskih izgnanika iz raja, Ovidijeva egzila za vrijeme Augusta, progonstva Židova iz Palestine, progonstva pjesnika iz Platonove Republike te masovnih progona književnosti i književnika što se prakticiralo od vremena Francuske revolucije.
Iza granice poznatog nalazi se opasan teritorij nepripadanja. U prošlosti su ljudi tamo protjerivani po kazni, a u moderno doba njime lutaju iz najrazličitijih razloga velike skupine prognanih i raseljenih osoba. Temeljno je iskustvo migranata teritorijalno, jezično i egzistencijalno udvajanje. Engleski književnik Salman Rushdie, podrijetlom iz Indije, u vlastitoj situaciji egzilanta individualizira sudbinu egzilanta kao najznačajniji dio književnosti našeg vremena. On predlaže da se književnost migranata shvati kao »dekolonizirani odgovor« pojmu književnost svjetova s kraja 20. i početka 21. stoljeća. To je odgovor podčinjenih, ovladanih, često pokretnih putnika egzila koji jedino u vlastitom premještanju i putovanju uspijevaju govoriti glasom svojeg vremena i biti saslušani od onih koji znaju slušati. Stoga je egzil motiv moderne kulture i obilježava modernitet kao doba tjeskobe i rastanka. Egzil djeluje i danas kao politička kazna. Emocionalna konstelacija egzilanta nije u ikojem slučaju jednostavna. Suvremeni egzilant, napuštajući iz ekonomskih ili političkih razloga svoju zemlju, osjeća krivnju i grižnju savjesti zato jer za sobom ostavlja bližnje, odnosno dom u, primjerice, represivnim okolnostima nesigurnosti, bezizlaznosti i siromaštvu. Istodobno strahuje da u novoj sredini ne bude odbačen i ponižen. Strahuje zbog toga hoće li se prema njemu odnositi s prijezirom, ironijom ili samilošću, ili, hoće li se moći i znati prilagoditi. Njegov prvi refleks nije pokazati razlike, nego proći što neprimjetnije. Imitira domaćine, iako najčešće u tome ne uspijeva: nema dobar naglasak ili uopće ne zna jezik, nema dokumente koji su potrebni, razlikuje se bojom kože, imenom i prezimenom itd. Zbog toga, prvotni osjećaj zamjenjuje ponosom i prkosom, pokazujući se drugačijim.
Egzilantstvo, kao dio migracije uopće, nije samo jedna od najvažnijih tema književnosti našeg vremena, nego topos koji danas predstavlja najmoćniju i najzanimljiviju planetarno prisutnu aktualnost čovječanstva i njegov odnos prema pripadnosti/nepripadnosti svih nas jednom mjestu, svjetskom povijesnom vremenu, sadašnjici, i to ne samo preko imaginarnog.
U biti je egzila odlazak. Talijanski glagol partire (odlaziti) postoji u sličnom obliku i u francuskom, a svoje korijene vuče od latinske imenice pars, partis koja znači dio, odvajanje. Tako ovaj glagol u sebi sadrži rastanak i odvajanje te integrira značenja svojstvenija smrti. Iz njega proizlazi i imenica dipartita (smrt). No, iz istog korijena potječe i latinski glagol parere (rađati), koji se često povezuje sa suprotnim semantičkim polom, smrću.
Semantička dvosmislenost obuhvaćena glagolom (odlaziti) i njegovom dvojnom konotacijom početka/kraja, rađanja/smrti, razrješava se osnovnom metaforom putovanja koja se referira na ljudski život. Odlazak znači napuštanje jednog stanja, kako bi se prešlo u drugo. Odlazak znači ostavljanje jednog dijela sebe kako bi se pošlo u potragu za novim identitetom. Ovaj stav je potkrijepljen glagolom to leave u engleskom jeziku čije je značenje otići, a koji se istodobno prevodi kao ostaviti. Odlazak od doma znači istodobno njegovo napuštanje. Odlazak je rastanak, odvajanje, djelomična smrt.
Prema određenju, egzil je ekstreman oblik putovanja, ekstreman u svojoj krnjosti. Paradigma putovanja: odlazak-putovanje-povratak, okrnjena je nedostatkom povratka. U nekim putopisnim tekstovima naracija teče kružno opisujući sva tri elementa, iako u najvećem broju slučajeva prevladavaju samo dva elementa. Nada o povratku svojom biti prožima tu književnost, a njegov izostanak daje takvom putovanju tragičan ton. Kazna egzila naziva se nostalgija, a sastavljena je od riječi nostos (na grčkom povratak) i riječi algija (na grčkom bol). To znači da je povratak krajnji cilj putovanja. Pa i onda kad vodi mjestu polaska. Čovjek se ne vraća da bi se našao u istoj situaciji kao prije odlaska. On odlazi kako bi se promijenio i udaljio od svakodnevnih navika, poboljšao svoju situaciju, omogućio starom sebstvu da umre, a novom da se rodi.
Književnost u egzilu aktualizirali su kulturološki studiji sedamdesetih godina 20. stoljeća. Te tekstove reinterpretirali su u njihovoj kompleksnoj ideološkoj funkciji, raskrinkavajući mehanizme učvršćenja i reprodukcije ideologije koji prate susret s Drugim. Književnost nastala u egzilu prelazi granice i sa svoje nove pozicije prepričava i interpretira priču o Drugom i Drugosti kao priču o osobnom iskustvu. Književnik u egzilu posvuda postaje Drugi. Drugi u svojoj novoj sredini, Drugi za svoju staru sredinu. On posvuda nosi prokletstvo pripadanja drugom mjestu. Uvijek se i posvuda uspoređuje. Kada bi egzilant u novoj sredini i pronašao bliskost duha, za njega ništa ne bi moglo biti slično bivšim iskustvima – ni jezik, ni pjesničke konvencije, ni životna povijest.
Upravo je u tome dodirna točka s komparatistikom koja čini isto: proviruje s onkraja kako bi mogla uspoređivati. Ono što iz komparativne perspektive intrigira, a usredotočuje se na pitanja o identitetu i granicama, nije odlazak niti putovanje, shvaćeno kao realno ili imaginarno kretanje ili avantura protagonista, već opis Drugosti i transformacija sebstva u susretu s Drugim. Osim toga što ga svi ostali doživljavaju kao Drugog, književnik u egzilu i sam sebe promatra kao Drugog. Pisci u egzilu nalaze se u specifičnom trenutku vremena. Svi oni propitkuju fiksirane slike o sebi i drugima koje osiguravaju identitet nacijama, njihovim kulturalnim manifestacijama i vrijednostima. Sumnjaju u vlastito etničko podrijetlo i nacionalni identitet. Takva situacija mnoge egzilante dovodi do egzistecijalne krize, ali i jača njihov unutarnji otpor protiv totalitarnih ideologija. Riječ je o vrlo kompleksnoj problematici koja je u svojoj novijoj povijesti proizvela mnogo napetosti. Sama pozicija Drugoga, u odnosu na okolinu i nostalgično uvjetovanu čežnju za domom kakav više ne postoji, dovodi kazivača na rubnu poziciju. Način na koji je tkivo neke etničke zajednice odvojeno od matice i vlastita prirodnog okruženja omogućuje joj položaj Drugosti, na isti način na koji svoju Drugost i različitost ističu razni drugi tipovi manjinskog oblika odnosa prema totalitetu (i totalitarizmu) većine.
”Književnosti nemaju više ni zemlje ni granice”, tvrdi u knjizi Smrt jedne discipline jedna od najuglednijih teoretičarki indijskog podrijetla, Gayatri Chakravorty Spivak, upozoravajući na kraj komparativne književnosti kao discipline, institucije, strukture poretka ili pak, po Michelu Foucaultu, rezultata moći. Spivak smatra da se iza svakog pokušaja usporedbe između književnih tradicija, ili među tekstovima, skriva jedan model lažne savjesti koja još uvijek pokušava učiniti nepobitnim i sigurnim mnoge zastarjele teorijske paradigme. Primjerice, što danas predstavlja ideja nacionalne književnosti koja bi se trebala uspoređivati s drugom nacionalnom književnosti u trenutku kada književna praksa sve više teži prijeći teritorijalne granice, izmiješati kulture, hibridizirati jezike, odnosno poništiti i samu europocentričnu ideju nacije? Ili: kako pronaći granice između književnosti u svijetu obuzetom ekonomskom, kulturnom, informatičkom, medijskom globalizacijom, u kojem se slavna Goetheova ideja o svjetskoj književnosti progresivno i svakodnevno afirmira kao takva?
Iako se egzil nameće kao tema kulturalnih, posebice modernih teorija, no njezina je bit jedno teško psihičko iskustvo. Egzil je psihička trauma, nezacjeljiva rana izazvana rascjepom između zavičaja (mjesta koje određuje) i života pojedinca. Ta esencijalna tuga ne može biti nadvladana. I dok u književnosti postoje herojske, romantične, veličanstvene, čak i trijumfalne epizode života u egzilu, one su u biti samo pokušaji nadilaženja tuge zbog otuđenja. Postignuća su u egzilu permanentno označena gubitkom nečega što je zauvijek ostalo iza nas.
No, ako je egzil stanje gubitka, kako to da postaje moćnim motivom moderne kulture? Naviknuli smo misliti da je moderno vrijeme označeno duhovnom otuđenošću i tjeskobom. Nietzsche nas je naučio da se u tradiciji ne osjećamo ugodno, a Freud da smatramo kako je intima samo uljudno lice patricidnosti i incestuoznog bijesa. Modernu zapadnjačku kulturu uglavnom su stvarali egzilanti, emigranti i izbjeglice. U Sjedinjenim američkim državama stvorili su akademsku, intelektualnu i estetičku zajednicu izbjeglice/egzilanti iz fašističkih, komunističkih i ostalih režima koji su potiskivali i odbacivali neistomišljenike. George Steiner predložio je čak tezu da se čitava zapadnjačka literatura može smatrati egzilantskim žanrom, odnosno literaturom egzilanata o egzilu koja tematizira vrijeme izbjeglištva.
»Izgleda da su stvaraoci umjetnosti u civilizacijama kvazibarbarizma, koje su mnoge učinile beskućnicima, i sami bezdomni pjesnici i lutalice kroz različite jezike. Ekscentrici, nostalgičari…
Egzil je kao tema oduvijek imao međukulturna i transnacionalna stajališta, iako je bitno obilježen frustracijama i očajanjem. Za razliku od romantičarskog odnosa prema egzilu u 19. st., npr. u E. H. Carrovoj klasičnoj studiji The Romantic Exils o ruskim intelektualcima okupljenima oko Herzena, naše je vrijeme – svojim ratovanjima, imperijalizmom i kvaziteološkim ambicijama totalitarnih vladara – u stvari vrijeme izbjeglištva, izmještenih sudbina i masovne emigracije. Egzil se ne može u 21. stoljeću objasniti ni estetski ni humanistički. Većina literature o egzilu ne objektivizira tjeskobu i patnju koju ”izmješteni”, odnosno egzilanti proživljavaju. I književnih je ”odlaznika” tijekom povijesti bilo mnogo. Najistaknutiji pjesnik egzila iz klasičnog razdoblja svakako je Ovidije, a njegov pjev o egzilu (Žalosnice i Ex Ponto) ubraja se među najnadahnutije stihove rimske klasične poezije. Tisućljećima nije nitko iskusio egzil (doslovan prijevod te riječi jest »ići sa sunca«) kao Židovi, a najbolji su dijelovi Biblije, po mišljenju nekih, napisani upravo u progonstvu. Ciceron, Seneka, Dante, Voltaire, Hugo, Mann, Pasternak, Gorki, Solženjicin, Jesenjin, Cvjetajeva, Camus, Kundera … predstavljaju dugi niz pisaca – prognanika koji su u sebi pronašli zanose do kojih ne bi došli nikada bez iskustva egzila.
Međutim, razmišljati o egzilu kao o pozitivnom doprinosu humanizmu trivijaliziranje je gubitaka onih koji su ga proživjeli. Stajališta o egzilu u literaturi i religiji doimaju se ipak nedostatnim kad tvrde da je egzil nepovratno sekularan i nepodnošljivo historijski, kako je stvoren od čovjeka za druge te kako je bez milosti razdvojio milijune ljudi od njihove tradicije, obitelji i geografije. Posljedice su bile kulturne čak i onda kada su razlozi za progonstvo bili političke prirode. Pisci u egzilu pružaju dostojanstvo takvom isuficijentnom stanju koje negira samo to dostojanstvo i identitet. Pisac u egzilu suočava se s činjenicom gubitka ne samo domovine, nego i svojih čitatelja, a susreće se sa stranom sredinom (jezičnom i kulturnom) u koju se mora uklopiti ili priznati svoj poraz. Nelagoda koju proizvodi egzil, po Časlavu Milošu koji je i sam egzilant, jest «bolećiva uznemirenost od nepoznatog. Egzil nas lišava orijentacijskih tačaka koje nam pomažu da odabiremo svoje ciljeve, da organiziramo svoje aktivnosti. Postupno postajemo svjesni svoje izmještenosti i da se egzil ne sastoji samo u prelasku granice, već da on sazrijeva u nama, mijenja nas, i postaje naša sudbina.» . Egzil je sudbina s kojom se treba suočiti kao s nekom neizlječivom bolešću jer može jedino na taj način opstati.
Harry Levin bavi se u knjizi ”Književnost i egzil” sličnostima između osobnih iskustava egzilantskih pisaca, ali ne i analogijama u njihovim djelima koja su nastala na tim iskustvima. »Neovisno o bogatstvu književnih refleksija, uočljiva je sklonost smještanju na granicu između točke A i točke B. Točka A predstavlja autobiografsko svjedočanstvo o progonstvu. Točka B predstavlja zamišljenu prezentaciju relativno fikcionalnih tema, biblijskih motiva, predloženih ideja ili uvjerenja izniklih iz onoga što su u svojim književnim transformacijama prenijeli drugi pisci na temelju svojih iskustava. To znači da je njihov diskurs graničan jer je istodobno dokumentarni i fikcionalan.
Neki pisci pišu o progonstvu, drugi izvlače zaključke iz njega. Po mišljenju Claudija Guillena, možemo stvaralaštvo prvih nazvati književnošću egzila (literature of exile), a drugih književnošću koja je nadišla egzil (literature of counter-exile).
– iz knjige “Egzil u makedonskoj književnosti”, Zajednica Makedonaca u R. Hrvatskoj, Zagreb, 2011.
BORJANA PROŠEV-OLIVER (1962.) diplomirala je na Odsjeku za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta u Skopju. Nakon diplomiranja radila je kao honorarni suradnik na Trećem programu makedonskog radija i u Redakciji za kulturu i umjetnost Makedonske TV. Od 1986. do danas zaposlena je kao lektorica te kasnije i viša lektorica za makedonski jezik na Katedri za makedonski jezik i književnost, na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirala je na makedonističkoj književno-povijesnoj temi. Sudjelovala je na hrvatsko-makedonističkim znanstvenim skupovima imenom Hrvatsko-makedonske književne, jezične i kulturne veze koji se održavaju u Hrvatskoj i Makedoniji te ostalim mnogobrojnim znanstvenim književnim i lingvističkim u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je većeg broja znanstvenih radova iz područja makedonskog jezika i književnosti. U suautorstvu napisala je Hrvatsko-makedonski rječnik. Bavi se književnim znanstvenim i tehničkim prevođenjem s makedonskog na hrvatski i obrnuto.
ESEJ ESADA BABAČIĆA iz zbirke eseja “VEŠ, MAŠINA, SVOJ DUG” / Veš, mašina, svoj dolg, Cankarjeva založba, 2020.
ESEJ O TRENUTKU
Znanstvenici su još uvijek uvjereni da je ovo, što ljudi sa sve više gorčine nazivaju ovim našim svijetom, stvoreno u jednom trenutku velikom eksplozijom nakon koje se taj isti trenutak nečuvenom brzinom proširio u neki drugi trenutak koji pak možda nikada neće ni prestati trajati. Tako se to barem čini iz perspektive nekoga tko iz vlastite nepomičnosti gleda prema van u ovaj prazan i sve hladniji svemir koji ne prestaje bujati. Sada, kada znamo da je početak svega bio samo trenutak, moramo se prisjetiti što je bilo prije toga. I tu započinju problemi. Naime, nitko ne zna što se dogodilo prije: je li pred tim trenutkom postojao još koji trenutak i kakav li je on potom bio? Što se više udaljavamo od prvoga trenutka, to je teže suočiti se sa slutnjom koja je bila prije njega. Naime, zasigurno je morala postojati slutnja da će se nešto dogoditi. A tko je onda bio taj koji je naslućivao? Zar je doista moguće da to nikada nećemo saznati? I zar nije u tome možda skrivena poruka koju moramo poštivati: ne doticati se toga, baš kao što nitko nije dotaknuo onaj prvi trenutak prije no što je eksplodirao na sve strane i postao vlasništvo svemoguće materije od koje je napravljen barem ovaj, ali i još nekoliko drugih svemira u našem susjedstvu. Dakle, i naše je vlasništvo. Vlasništvo kojim se možemo igrati u ovom ograničenom prostoru i vremenu koje se upravo zbog tovrsnih trenutaka, koji usprkos zakonima gravitacije nikada zapravo ne dodiruju tlo, čini nepreglednim i neuništivim. Možda je upravo ta tajnovitost i činjenica da se prije Velikoga praska još nitko nije dotakao toga trenutka jedina preostala sloboda u ovom svijetu kupljenih trenutaka.
Nikad nisam sam birao trenutke, nego sam im dopustio da oni odaberu mene. Onako kako te izabere sudbina koju ne smiješ dirati ili ju izazivati. Ono što je bilo između njih, prodrlo je – baš kao što tamna tvar prodire kroz lica i stare vaze na zaboravljenim stolovima djetinjstva; tamna tvar koja je jedina konstanta, podzemna voda ovih beskonačnih trenutaka. Zašto se igramo? Možda upravo zato što se trenutci igraju s nama, izjednačavaju nas s tamnom tvari jer su nevidljivi sve dok ih ne prizovemo – ponekad, naravno, na trenutak. I da, svatko je imao svoj trenutak ili je barem pomislio da ga je imao. Ovo je bio moj trenutak, omaklo se čak i naizgled najuračunljivijem i najpragmatičnijem liku – to je bio moj trenutak i ne žalim zbog toga. Jer, na kraju je to najvažnije: da ti, kada gledaš unazad, nije žao. Čemu onda svi ovi trenutci koje si sijao za sobom, ako među njima nema onoga pravog, samo tvojega, zbog kojega si sve spreman riskirati. Ali da – ne dirajte u sudbinu.
Prije nekoliko dana u parku usred grada presrela su me sredovječna gospoda koja su očito imala svoj trenutak, kojega su, kao što je to običaj u ovim našim krajevima gdje ništa ne traje predugo, produljivali uz pivo, po mogućnosti što jače. Naravno da su bili i tomu primjereno hrabri, što im je pak za čudo pristajalo. Nisu bili ni odvratni ni na koji drugi način odbojni poput onih ljudi koji uistinu samo pijani mogu zaboraviti tko su zapravo. Zbog toga sam na trenutak bio na njihovoj strani. Uopće mi nije smetalo kada su me počeli opsjedati jadikovkama o minulim vremenima i ispitivati me je li klub naše mladosti K4 još uvijek otvoren. Kada su shvatili da im u tome ne mogu pomoći jer se nisam mogao sjetiti ni kada sam zadnji put bio u bilokakvom klubu, a kamoli do kada je bio i je li još uopće otvoren, pitali su me mogu li se fotografirati sa mnom. Nisam se osjećao kao netko tko želi završiti na nasumičnoj fotografiji pa me njihov zahtjev doveo u poprilično nelagodnu situaciju. Eto mi sad, zašto uopće šetam usred noći ovim parkom kojega bi i leševi izbjegavali, pomislio sam. Dečki su prilično ljubazni pa nisam želio biti osoran, a kamoli bezobrazan. Samo sam vratio lopticu i onoga koji mi je ponudio fotografiranje upitao čime se bavi, naime, obojica su znali sve o meni pa bi bilo ispravno da i ja saznam ponešto o njima. Isprva je zašutio, ali onda se samo otvorio i odmah je priznao da je živio u zabludi dugih dvadeset i sedam godina dok se nije odlučio otići raditi u Austriju. Dobro, rekao sam, pošteno. Dakle, imaš svoj trenutak,pobjeda je tvoja. Dvadeset i sedam godina si i u svojim očima i u očima drugih bio nitko; radio si za male novce kao konj iako nisi bio konj, plaćao si porez državi koja ti je više uzimala no davala, a potom si odlučio otići raditi susjedu – još uvijek za drugoga, samo za bolju plaću. I da, ako ništa drugo, možeš mirno reći da si iskoristio trenutak. Za razliku od većine ljudi koje poznajem, barem si priznao da je tvoj život dvadeset i sedam godina bio potpuna bijeda, dakle bačen u vjetar. A što sad? Zar u njemu nije bilo drugih trenutaka koji su ga održavali na površini? Trenutaka koji su ti pomogli izdržati do ovoga, unatoč svoj toj bijedi. Je li doista bila samo ta Austrija i ništa drugo? Onako kako je nekada bila druga Švicarska koju su nam obećavali kako bismo lakše otplovili u krasan novi svijet naoružani slijepim nabojima domoljublja. Zar su svi ostali trenutci zaista bili tako maleni i nevažni da je preostao samo taj jedan jedini preuveličani trenutak u kojem si spasio egzistenciju? A sada je potrebno preživjeti. I to ne samo tih dvadeset i sedam godina… Bit će ih još mnogo više. Svi će ovisiti samo o tom jednom trenutku koji će se morati vući unedogled. Naravno, u okviru naših utopijskih predodžbi. Želim ga pitati: je li doista bila samo ta Austrija? Je li mu ovo zaista bio jedini svjetionik? I već si odgovaram, negdje duboko u sebi, čak i prije no što mi pitanje izađe iz usta. Naravno da je bio, jer svjetionik je uvijek samo jedan. Komu treba više svjetionika? Možda pjesnicima ili nekim drugim sanjarima koji se neodgovorno poigravaju trenutcima kao da oni nisu naše jedino svojstvo i vrijednost. Bez poštovanja prema bližnjem jednostavno ne može postojati istinski odnos prema trenutcima koji oblikuju naš život i daju mu barem neki okviran smisao. Napokon, previše je trenutaka da bismo mogli upamtiti samo važne. A, ako pak ljudi zapravo ne znaju zaista cijeniti trenutke, onda ih mogu cijeniti replikanti – došapne mi prijatelj iz tame. Što trenutak znači nekomu tko živi četiri i pol godine i potom ga se isključi? Toliko su, naime, replikanti živjeli u filmu Blade Runner. Dakle, dovoljno da osjete djelić onoga ljudskog straha zbog kojega je svatko od nas spreman držati se svojih trenutaka i boriti se za njih do posljednjega trenutka. Na kraju će, međutim, nestati u vremenu poput suza na kiši, ali ne i Rutger. Ne znam je li moj austrijski prijatelj iz parka pogledao prvi nastavak kultnog filma Blade Runner. A ako i jest, vjerojatno se nije sjećao replikantovih riječi svom progonitelju koji će živjeti i nakon što on ode: „Kakvo iskustvo, živjeti u strahu, zar ne? Takav je život roba.” Htio sam svojim posjetiteljima reći da vjerojatno nema razlike u tomu jesi li rob ovdje ili u Austriji, ali bilo je prekasno. Čuo sam još samo da žure i gledao ih kako nestaju u noći.
Ništa nije savršeno. Možda samo trenutci kojih više nema. Trenutci kada pišeš i znaš da je ovo jedini pravi trenutak. I da nije samo tvoj. Da je on sada svačiji. Čak i od onih koji su ti ga ukrali ili će to tek učiniti. Ne volim lopove bicikala, ali volim kradljivce trenutaka koji misle da će biti ljepši i jači ako ih dožive, ako će ih posjedovati – pa makar i samo na trenutak. Fetišisti koji kradu kožu vlastitoj koži, do mesa, do krvi. Evo ih, sada su svi okupljeni u slutnji koja ih mjeri i prenosi. Recimo trenutak kada je najosjećajniji sportski komentator iz bivše države Mladen Delić uzviknuo: „Ne sam, Safete, ne sam!“ Jer je naslutio što će se dogoditi u sljedećem trenutku. Drugim riječima, znao je, kao što smo svi znali, da će najbolji tadašnji jugoslavenski nogometaš Safet Sušić – Pape na kraju jednoga od svojih beskrajnih driblinga izgubiti loptu, kao što je to često činio. Naime, on je vukao trenutak i s njime smo ga vukli svi. No, nismo brinuli o posljedicama jer ga je bilo jednostavno lijepo gledati kako igra i zato što je bilo još ljepše na kraju tih pirueta vidjeti gol, a ponekad i više njih. Baš kao i u Bukureštu tada, mislim da je to bilo 1978. godine kada je postigao tri gola protiv Rumunjske, a Jugoslavija je pobijedila 4 : 6, ali se ipak nismo kvalificirali za Svjetsko prvenstvo u Argentini jer smo u sljedećoj utakmici, baš kao i obično, klonuli protiv Španjolaca – i to u Beogradu. No, čak i da smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo, još bi jednom umirali u ljepoti, a pobijedili bi Nijemci i svi oni koji i danas još uvijek pobjeđuju. Nije ni čudo što je Pape u Parizu i danas ono, što je za Napoli Maradona, o čemu pak svjedoče ogromne slike s likom najboljeg bosanskoga glumca svih vremena. Možda su upravo ti beskrajni driblinzi stvorili kobne pukotine u tada još naizgled čvrstoj višenacionalnoj formaciji na čelu s ionako pomalo rastrganim zapovjednikom. Tko će ga znati? Možda je i zbog svih tih uspomena i kasnijih poraza malo teže priviknuti se na trenutke kada je jedva dvadesetogodišnji Luka Dončić znanjem, vještinom i zrelošću NBA košarkaškog veterana već osvojio sve što se moglo osvojiti u najprestižnijoj košarkaškoj ligi na svijetu. Pokriven pogađa tricu s devet metara ili ide u proboj lakoćom Dragana Kičanovića i lukavošću Tonija Kukoča, a zatim prolazi nemoćnoga obrambenog igrača koji samo poprati njegov dvokorak – kao da igra sporednu ulogu u filmu o košarkašu iz nekog paralelnog svemira; sve to unatoč činjenici da je taj isti momak prethodno protratio nekoliko napada zaredom, čak bacio loptu među gledatelje umjesto suigraču i gotovo se rasplakao zbog svojih pogrešaka. Zbog ovoga čarobnjaka iz Ljubljane, koji nosi genetski kod mnogih umjetnika od lopte s ovih naših ukletih prostora, u tebi se ponovno probudio onaj trenutak kada ti se učini da si upravo ti znao da će anđeo koji ubija, prije ili kasnije ponovno pogoditi. Da su rupe u njegovoj igri puka slučajnost, a ne predviđanje krize koja mora doći. I da ćemo zahvaljujući njemu mi koji obično gubimo moći ponovno pobijediti. Jer volimo Dončića i zamišljamo da nas voli kad ubacuje, razigrava se, pada na zemlju, prepire se sa sucima jer mu namještaju, kao što su nama uvijek namještali, baš kada je bilo najvažnije. Tako si nekada davno znao da će i Janez Voljč, napadač nogometnog kluba Olimpija jednom zabiti dok je Olimpija još igrala na dobrom starom bežigradskom stadionu. I stvarno je pogodio kada je bilo najvažnije iako je prije toga protratio nebrojene prilike, pogodio jednom ili dvaput prije nego što je zauvijek nestao ostavljajući nam tih nekoliko trenutaka. Baš kao što nam ih je ostavio i Mehmed Buza kojega su vrijeđali s tribina istoga stadiona. Čak su mu na jednoj od utakmica bacili bananu koju je ogulio i pojeo prije nego što je zabio gol. Trenutak u kojemu je Rok Petrovič prodro u neke druge Itake, neke druge Korčule, prije nego što se porinuo od starta slaloma u Wengenu učinilo nam se da je trajao vječno, baš kao što je trajao let Ačimovićeve lopte u ukrajinski gol kada smo se grlili i prije no što je pala u gol jer smo znali nešto što se ne može opisati svakomu. Naravno, to se također dogodilo na stadionu iza Bežigrada koji bi trebao biti spomenik trenutcima i ništa više od toga.
Onaj trenutak kada Jimmy Hoffa, kojega u Ircu glumi Al Pacino, uđe u automobil iako je sumnjičav i već sluti, zapravo već zna da to za njega neće dobro završiti, ali svejedno sjedne jer je na stražnjem sjedalu njegov prijatelj Robert De Niro kojega voli. A upravo je taj prijatelj njegova smrt. Baš kao što pjesnikinja Emily Dickinson uđe u kočiju koja je zapravo smrt – a uđe, jer je voli. Jednako kako Christopher Walken voli drveće u filmu Lovac najelene. Samo u njegovim očima možeš vidjeti to drveće baš kao što možeš vidjeti trenutke u vremenu u suzama Rutgera Hauera pomiješanima s kišom. Ili pak onaj trenutak kad kiša prestane neposredno prije koncerta Davida Bowieja 1990. godine u Zagrebu kada Starman padne na koljena i započne plakati, a nitko ne zna zašto. Ali ni ne želi znati, jer spoznaja ubija trenutke kao što ih ubijaju i napredak, porast učinkovitosti, ekonomski pokazatelji i, uostalom, reklamni slogani poput ,,Uvijek svoj, uvijek organiziran”.
Trenutak nije povezan, zapravo, ne bi trebao biti povezan s drugim trenutcima, kao što to nisu ni zvijezde i planeti, a kamoli galaksije. Iako, između njih bi trebale postojati nevidljive niti, držeći ih zajedno poput ogrlice beskrajne čežnje za novim trenutcima. Kada spoznaš da si sve to već vidio i da je uvijek bilo nešto posebno. I opet si kažeš: neka tako bude još neko vrijeme. Trenutak u kojemu zalupiš vratima i ne požališ, trenutak kada zapališ cigaretu bez filtera iako znaš da ćeš prije umrijeti, trenutak kada počne padati kiša i vrati ti krovove. Trenutak u kojemu sletiš u tršćansku zračnu luku Ronchi i shvatiš da više nikada nećeš sletjeti na Brnik, nikad više s Adria Airwaysom. Ili kada uvidiš da si zaboravio telefon i postane ti toplo oko srca. Baš kao kada te ošine misao da je ove godine pedeset godina otkako smo u dvorani Tivoli postali svjetski prvaci u košarci, a to više nikoga ni ne zanima. Sve su to samo trenutci…
Trenutak u kojemu pročitaš čovjeka kojega nisi htio, trenutak u kojemu shvatiš da još ima dovoljno vremena, a ti napokon znaš s kime ga želiš dijeliti. I na sigurnom si u trenutku kada ti nijednoga trenutka nije žao. Također zato što postoje romani u kojima drugi nešto napišu samo da to ne bi morao ti pisati. I to shvaćaš kao blagoslov, a ne kao prijetnju. Baš kao što je Marko Sosič napisao Kruh, prašinu koju sam čitao toliko ustrajno, kao da sam je sam bio pisao, da bih potom došao do trenutka kojega sam čekao i dočekao: „Kada odlaziš s ovoga svijeta, uvijek postoji nešto što posljednje vidiš, ali se toga ne možeš više sjetiti jer si trenutak kasnije mrtav i više nemaš sjećanje. Čak i najljepša slika koja ti se utisnula u oči nestaje s tobom.” A ipak nešto ostaje, poput misli nepoznatog autora, na zidu bečke stanice metroa Landstraße:
Kada je sekunda beskonačno dugo zastala, kako smo mogli znati da vremena nema…
ESAD BABAČIĆ ljubljanski je esejist i pjesnik. Dobitnik je nekolicine domaćih i međunarodnih nagrada, među kojima je i Rožančeva nagrada za najbolju knjigu eseja u 2020. godini.
ESEJ ELIZABETE ŠELEVE IZ KNJIGE “IZ OSOBNOG KUTA” / Од личен агол, Magor, Skopje, 2019.
BIJEG OD BIOGRAFIJE /stid i aksiom podrijetla/
„Moja zemlja postoji samo kao pakleni očaj… Postavljeni na rubu Europe, prezreni ili zapostavljeni od cijeloga svijeta, sve što smo htjeli bilo je privući pozornost“ – Émil Cioran
„Rikala u meni muka jer sam rođen u satrtom plemenu“ Blaže Koneski
Gotovo pola stoljeća unatrag, aktualni razvoj neoliberalnih ideologija zastupao je voluntarističku premisu da je svatko osobno odgovoran i da je isključivo sâm zaslužan za svoj (ne)uspjeh u društvu i životu. S druge strane, u okvirima paradoksalne obnove nacionalističke paradigme, primjećuje se gordo veličanje (nerijetko, apsolutiziranje) vlastite etničke pripadnosti koja podrazumijeva isključivo pozitivno stajalište i vrednovanje matične kulturne tradicije. Upravo stoga tema ovog rada je istinska mogućnost pobjeći od pomodne gužve kolektivne ili epohalne narcisoidnosti i zagnjuriti u konsenzusno ili ideološki prešućivane, nerijetko i traumatične priče i istine koje svjedoče o raskolu, nespokoju i nemirenju s diktatom i imperativom podrijetla kao nečeg uvijek već izvanjski zadanog, a samim time, u izvjesnom smislu, i fatalnog, i kao takvog, posve neovisnog i nepovezanog s našim autentičnim osobnim kvalitetama. Intrigantni izraz „bijeg od biografije“ prvi put sam srela 2001. u naslovu romana suvremenog srpskog pisca Vladislava Bajca koji se bavi sudbinom povijesnog lika Đorđa Šagića poznatog po svojih devet imena i devet biografija. Anegdotski temelj ovoga djela u nijednom smislu ne umanjuje zavodljivu ideju vodilju samog autora glede pitanja: je li je i koliko moguće „pobjeći“ od vlastite biografije, od vlastitog podrijetla kao arhetipskog izazova koji je zajednički svima s unaprijed zadanim imenom i podrijetlom. Makedonska suvremena književnost koju radoznalom slijedim i promatram eretičnim ili iskošenim očima jedne komparatistice, puna je primjera koji ilustriraju isti egzistencijalni fenomen nelagode glede podrijetla i univerzalno utjecajnog poriva za nadilaženjem vlastitog osobnog, obiteljskog, nacionalnog i regionalnog podrijetla. Drame preminulog makedonskog i europski priznatog dramskog pisca Gorana Stefanovskog su takoreći u cijelosti posvećene egzistencijalnoj tragici stanovnika Balkana, nesavladivom „divljem mesu“ njihovog obiteljskog i nacionalnog jada, kao i njihovom gorkom „letu u mjestu“ programskim naslovima dviju njegovih nezaboravnih drama. Spomenimo i potresne romane njegove generacijske kolegice i prijateljice Kice Bardžieve Kolbe posvećene reaktualizaciji i detabuizaciji drame izbjeglica iz Egejske Makedonije za vrijeme Grčkog građanskog rata, posebice razotkrivanje njihova statusa abjekta koji je u izvjesnoj mjeri izložen odbacivanju i odbojnosti od strane svojih sunarodnjaka u Makedoniji. Stid od vlastitog podrijetla koji pri tome doživljavaju, proizlazi iz dvojne stigmatizacije: prvi put u rodnoj Grčkoj ili Egejskoj Makedoniji i drugi put u zemlji egzila. Odgovoriti na pitanje o podrijetlu nikada nije bilo jednostavno odgovoriti, niti je bilo jednostavno proživjeti breme koje nosi. Naprotiv, podrijetlo je egzistencijalni aksiom koji presudno određuje i utječe na naš život, na optimalne mogućnosti za vlastito ostvarenje i afirmaciju, na pozicioniranje na društvenoj ljestvici i na egzistencijalnu korist od njega. Podrijetlo kao mreža pripadnosti i odlika koje se ukrštaju na etničkom, rodnom, klasnom i društvenom planu, obilježavaju nas od rođenja i čimbenik je od vitalnog značenja s dubokim učinkom posebice na one kolektivitete i pojedince koji dijele ne baš povoljne i ugodne startne životne i društvene pozicije, odnosno na osobnom, društvenom i nacionalnom planu, ali i u akademskom i znanstvenom kontekstu. Upravo ova tendencija za zlouporabu podrijetla kao alibi za nečiju kulturnu ili akademsku diskriminaciju je povod da renomirani makedonski slavist i komparativist Milan Gjurčinov uputi retoričko pitanje i ironijsko intonirani protest protiv nepravednog apsolutiziranja podrijetla: „Treba li itko sav život biti potiskivan samo zato jer je rođen na periferiji…. otplaćivati grijehe mračnog naslijeđa za kojeg osobno nije odgovoran?“ U kontekstu sličnog egzistencijalnog iskustva, i sama obilježena proizvoljnim fatumom podrijetla, mađarska teoretičarka Ágnes Heller je izjavila: „Za razliku od teoretičara koji će uspjeti roditi se u Parizu, da bi samim time postao poznat i citiran diljem Europe – onaj koji će se roditi, na primjer, u Budimpešti ostaje lišen takve mogućnosti i privilegije“. U ne tolikoj dalekoj prošlosti indikativni je primjer ambivalentnog rasnog, etničkog i nacionalnog osjećaja Židova poslovično izloženih zazoru i sumnji od ostalih stanovnika Europe, kao ljudi bez svoje matične države, kao paradigmatični tuđinci, pridošlice, stranci. Sve to povijesno akumulirano i negativno obilježeno imagološko iskustvo sa svoje strane je proizvelo jake osjećaje samonegacije i samoprezira koji su doveli do ustanovljenog izraza „sebemrzeći Židov“, preplavljeni stidom i samoprezirom zbog vlastitog podrijetla. Kompleks židovstva proizlazi iz pogrdnog lika Židova imagološki oblikovanog u književnosti, u slikarstvu kao Juda, izdajica, ali i škrtac, lukavac, snishodljiv, plašljiv i prezren lik. Izlaz iz takve situacije Židovi će pronaći tek u novije vrijeme, preoblikujući se u suvremenog ponositog i ratnog lika Židova, ovog puta nazvanog „sabra“ ili u prijevodu „pustinjski kaktus“ koji opstaje i cvate u najnemilosrdnijim uvjetima, mužjački simbol izdržljivosti i dostojanstvenosti. U ovom kontekstu autonegiranja spomenut ću živopisnu njemačku kovanicu „Nestbeschmutzer“ u prijevodu „onaj koji prlja gnijezdo“, kojom je svojedobno bio stigmatiziran austrijski pisac Thomas Bernhard zbog svog oštro izraženog kritičkog odnosa prema matičnoj kulturnoj sredini i njezinog povlađujućeg, sladunjavo malograđanskog i snobovskog duha. Sličan je, iako ne i toliko mučan slučaj s talijanskim teoretičarom Armandom Gniscijem koji otvoreno priznaje da „se nalazi u egzilu u vlastitoj domovini“. Bio je cenzuriran, ignoriran, vrijeđan čak i od pisaca koji se stide nazvati se migrantima“. Podrijetlom s juga Italije, ekonomski nerazvijene regije, nakon preseljenja na privilegirani sjever zemlje, osjećao se odbačen, podcijenjen gotovo poput migranata iz Afrike. Svojim je primjerom potvrđivao sudbinu ljudi koji dolaze iz pluraliziranog Juga: „ ..svi koji dolaze s Juga svijeta, na jedan ili drugi način postaju ilegalci…prokunuti od svih jugova nevoljeni, smatrani prijetnjom, opasni i zli, skitnice svih prokletstava svijeta s boli“. Sa svoje strane, i sam Gnisci svoje roditelje je doživljavao kao strance zbog njihova malograđanskog duha i mentalne skučenosti. Pritisak „fatalno predodređenog, tužnog stolca u zavičaju, zipke i groba“ kao što sklonost autostigmatizaciji slikovito opisuje Gnisci sasvim se lako može primijetiti na primjeru Balkana i balkanizma koji unatrag dvadesetak godina predstavlja aktualnu imagološku odrednicu sasvim izvjesnog balkanskog stida od podrijetla. Balkan je poslovično tretiran od razvijenijeg dijela Europe kao unutrašnja Drugost Europe no i eklatantan primjer za europsko nesvjesno. Balkan se poistovjećuje s karnevalskim, prezrenim, čak i fiziološkim „dolje“. Bijeg od vlastite biografije, pa makar na prvi pogled čak i ugodne, u drugoj polovini 20. st. prerastao je u svojevrsni generacijski nalog, popularno nazvan „šezdesetosmaši“ koji je proizvela rock glazba i kontrakultura obilježeni upravo radikalnim i buntovničkim odnosom prema podrijetlu i uopće malograđanskim tradicionalizmom starijih. Fascinacija vrijednostima i prednostima tuđe kulture je sastavni dio kozmopolitizma i otvorenosti ka svijetu kao svome domu. Ponekad ovo može dovesti do ksenomanije, prenaglašene opsesije prema drugomu, ali i oikofobije, otporu, prijeziru autošovinizmu prema svemu što je domaće, domorodno i lokalno. S psihoanalitičkog stajališta, radi se o matricidu ili poništavanju svega povezanog s majčinskom figurom kao što su tradicija, nacija, zemlja. Upravo se s ovakvim tendencijama bavi poznata francuska teoretičarka bugarskoga podrijetla Julija Kristeva koja je ustanovila danas već udomaćenu sintagmu „stranac samome sebi“ povezanu s trajnim i neizlječivim osjećajem raskola s vlastitim podrijetlom i samopezirom. Njen termin je i granični pojam „abjekt“ koji označava paradoksalan i simultan odnos prema nečemu, u što možemo ubrojiti i takav abjektivni odnos spram podrijetla posebice kod pojedinih dramatično naglašenih individualnih i kolektivnih primjera! Što je holokaust ako ne eklatantni primjer za abjektivni odnos prema židovskom podrijetlu kojeg zastupa Hitlerov nacizam? Što je aparthejd ako ne još jedan primjer takvog odnosa prema rasnom podrijetlu Afrikanaca? I možda ne toliko dramatično, no što je konačno i desetljetno žigosanje i proskribiranje osjećaja jugonostalgije ako ne potvrda i primjer postojanja i podrške abjektivniog odnosa prema višekratnom, južnoslavenskom podrijetlu Jugoslavena koje samo po sebi proturječi ili makar samo izaziva mononacionalno podrijetlo i pripadnost u okvirima novonastalih mini država? I da zaključimo – nasuprot linearnom očekivanju apriorne i mehaničke apologije podrijetla i nacionalne pripadnosti kao činjenice najdelikatnije prirode, posebice kod pisaca koji nerijetko znaju opasno koketirati s nacionalizmom, a s obzirom na pupčanu vezu koja proizlazi iz nacionalne obojenosti i specifičnosti njihova umjetničkog medija – jezika, za određen broj pisaca, posebice lijevoorijentiranih intelektualaca, svojstvena je drugačija pozicija i asimetrični odnos koji se očituje stidom od podrijetla, osjećajem abjektnosti, cinizmom i pesimističnim viđenjem matične kulture i njezinih nedostataka. Ovo svojstvo sebe-neprihvaćanja je posebice primjetno i karakteristično za postkolonijalne kulture i književnosti, kao i za ostale europske, a ipak periferne prostore kakav je Balkan koji dobrovoljno njeguju samoprezir prema vlastitoj kulturi. Često, spasonosni izlaz za sebe i svoju klaustrofobiju nalaze u izazovu vlastitog vesterniziranja, odnosno optimalne mimikrije zapadnih vrijednosti što, prema njihovom mišljenju nudi neodoljivu kulturnu kušnju i autentičan modus o „bijegu od vlastite biografije“ i bremena podrijetla. Makedonski pisci, svjesni povijesnog grča svoga dugo osporavanog podrijetla, često bolno ispisuju svoju „bačenost“ u fatalno i neuralgično postojanje pripadnika jednog stradalačkog „satrtog plemena“ koje svjedoči i veliki Blaže Koneski u spomenutim stihovima. A s druge strane, kritički stav prema svom etnikumu je prepoznat kao conditio sine qua non svakog autentičnog intelektualca. „ Ako u granicama moga etnikuma stvari imaju vrijednost samim time što mu pripadaju, tada se gubi svaki smisao te one postaju puka formalnost ili prazna kurtoazija i dijalog s ne-mojim kolektivitetom i kulturom“ smatra kritičar Milan Gjurčinov. Nepotkupljiva, na trenutke i radikalna samokritičnost prema vlastitoj kulturnoj sredini i nacionalnom ili obiteljskom podrijetlu je prepoznatljiva i imanentna crta autentičnih intelektualaca i umjetnika, svih onih koji radije teže pozitivnoj transformaciji svoje sredine, nego malodušnoj i dodvorljivoj anesteziji u odnosu na istu. Oni su spremni platiti veću ili manju cijenu svjesno žrtvujući svoj komfor i materijalno blagostanje. Upravo ta njihova beskompromisnost koja im u životu nosi neugodne praktične konsekvence, ujedno ih u književnosti i kulturi „herojski“ razlikuje od ostalih općeprihvaćenih miljenika domaće javnosti. Podrijetlo i pripadnost spadaju u nekolicinu bitnih i odlučujućih činjenica koji u velikoj, ako ne i presudnoj mjeri utječu na tijek i karakter naših života. Možda se naša najveća zadaća u okvirima našeg trajanja, ne vlastitim izborom ili zaslugom, sastoji upravo u temeljnom podvigu suočavanja i produktivnog „menađiranja“ stida od podrijetla, makar samo i pokušajem minimalnog nadrastanja njegovih ograničenja. Nesumnjivo je značajna uloga ili djelotvornost postkolonijalne kritike u tumačenju ovakvog „stida od samoga sebe“ ili svojeg podrijetla i humanitarne platforme koju nudi za rehabilitaciju potisnutih i obezglašenih sub-alternih identiteta i podrijetla mnogih. Dok autori poput Fanona, Saida, Spivak, Homi Bhabhe predlažu pozitivno razvlašćivanje „istočnoga stida“ od pogrešnog podrijetla, odnosno ponovnog otkrivanja imanentnih vrijednosti vlastitog identiteta, Gnisci ide suprotnim smjerom prema razvlašćivanju klasične predrasude svojstvene Zapadu: aroganciji prema Drugom i samoljublju koji im tobože „prirodno“ sljeduju kao izabranima. Kao stanovnica Balkana i pripadnica makedonske nacionalne zajednice, autorica ovog rada i sama nosi isti križ podrijetla s prešućenim stidom i izvana nametnutom nelagodom od vlastite nacionalne i regionalne kulture, stalno izložena samoispitivanju, negiranju, omalovažavanju vlastite kulture koja je vječito pod olovno teškim Upitnikom! S obzirom na takvo, često neugodno iskustvo, neobična no i semantički izazovna sintagma „bijeg od biografije“ pokazala joj se sukladnim naslovom za raspravu o poetici stida od egzistencijalne predodređenosti i vlastite nespokojne perspektive.
ELIZABETA ŠELEVA (1961.) je redovita profesorica teorije i metodologije književnosti na Katedri za opću i komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Skopju. Predsjedatelj je Udruge nezavisnih pisaca Makedonije i urednica književnog časopisa „Naše pismo“. Članica je makedonskog PEN centra. Dugogodišnja je članica uredništva regionalnog časopisa za književnost i kulturu „Sarajevske sveske“. Bila je predavačica na mnogim ljetnim školama, seminarima, znanstveno-istraživačkim projektima, gost profesor na mnogim sveučilištima, autorica mnogih antologija i zbornika. Prevodi s engleskog, srpskog i slovenskog jezika. Objavila je devet autorskih knjiga i više od 200 radova objavljenih u makedonskim i inozemnim časopisima za književnost i kulturu.
ZA RAZLIKU OD EKSPLICITNOG ILI STVARNOG ČITATELJA, koji je povijesno, društveno i biografski definiran, implicitni je čitatelj izgrađen na interakciji između teksta i stvarnog (historijskog) čitatelja, koju on doživljava kao prisilu (Compagnon 2001: 175). Implicitni čitatelj je neka vrsta idealnog čitatelja, čak i superiornog kritičara, koji stvarnom čitatelju predlaže model ili nudi suradnju, ali uvijek vodi igru. Uloga stvarnog čitatelja istovremeno je i aktivna i pasivna. No mora li čitatelj težiti statusu idealnog čitatelja? Može li stvarni čitatelj igrati ulogu koju mu je namijenio idealni čitatelj?
Može, ali i ne mora. Čitatelj se može osloboditi ideje da je idealni čitatelj jedina moguća uloga te može djelomično ili u potpunosti odbaciti sliku idealnog čitatelja. Postoji čitav spektar mogućih odgovora, od identifikacije do odbacivanja. Stvarni čitatelj može odbiti ulogu koju mu nudi idealni čitatelj ili je može prihvatiti tek djelomično. Stvarni čitatelj može odbiti ulogu, ukoliko ni hipotetski ne može usvojiti vrijednosti implicitnog čitatelja, ili se s tim vrijednostima – često političkim i ideološkim – ne želi ili ne može poistovjetiti.
U Iserovoj koncepciji stvarni čitatelj osvaja nešto više slobode, no još se ne oslobađa okova autorskog, implicitnog ili idealnog čitatelja, iako se od njega više ne traži da striktno ispunjava zahtjeve koje mu zadaje autor.
Seymour Chatman u knjizi Priča i diskurs – narativna struktura u fikciji i filmu izdvojio je ukupno šest sudionika u narativno-komunikacijskoj situaciji:
stvarni autor → | implicitni autor → pripovjedač → adresat → implicitni čitatelj | → stvarni čitatelj
Šest sudionika prema klasičnoj narativnoj komunikacijskoj situaciji su: stvarni autor, implicitni autor, pripovjedač, adresat, implicitni čitatelj i stvarni čitatelj. Shema pokazuje da su samo implicirani autor i implicirani čitatelj imanentni naraciji. Pripovjedač i adresat su proizvoljne kategorije, dok su stvarni autor i stvarni čitatelj zapravo izvan narativne transakcije u užem smislu. Ako je adresat prisutan, komunikacija kreće od implicitnog autora preko pripovjedača do adresata i konačno do implicitnog čitatelja. Kada su u Chatmanovoj shemi pripovjedač i adresat odsutni, komunikacija je ograničena na implicitnog autora i implicitnog čitatelja.
Ako je implicitni autor samo fikcionalna tvorevina, ako je njegova karakteristika nijemost i odsustvo izravnih moći komuniciranja, tada je problematično u ovoj shemi dodijeliti implicitnom autoru komunikativnu ulogu. Shlomith Rimmon-Kenan misli da bi “ako je implicitni čitatelj konzistentno različit od stvarnog autora i pripovjedača, on morao biti depersonificiran i shvaćen kao skup implicitnih normi prije nego li kao govornik ili glas (tj. subjekt).” (Rimmon-Kenan 1989: 83). Prema tom zaključku, implicitni autor nikako ne može biti sudionik u narativno-komunikacijskoj situaciji. Druga sugestija Shlomith Rimmon-Kenan odnosi se na uključivanje pripovjedača i adresata kao konstitutivnih a ne opcionalnih elemenata u narativnoj komunikaciji. Posljedično, ova autorica odbacuje zaključak da pripovjedač i adresat mogu, ali i ne moraju postojati jer su oni uvijek prisutni u tekstu. Umjesto Chatmanove dihotomije odsutnog i prisutnog pripovjedača, Shlomith Rimmon Kenan predlaže da se razlikuju forme i stupnjevi vidljivosti pripovjedača u tekstu i adresata. Adresat bi tako postao posrednik kojemu se pripovjedač u najmanjoj mogućoj mjeri implicitno obraća. Rimmon-Kenan je “skratila” Chatmanovu shemu samo na četiri sudionika relevantna za koncepciju naracije: stvarni autor i stvarni čitatelj, pripovjedač te adresat.
Implicitni čitatelj je tekstualna kategorija kojoj se kao komunikacijski partner pojavljuje implicitni autor. Čitatelj stvara sliku implicitnog autora iz komponenata teksta, ali i iz paratekstualnih protokola smještenih u zoni između teksta i čitatelja, koja proširuje i okružuje i tekst, i koja može varirati u opsegu i izgledu. Stvarni i implicitni autor nisu i ne moraju biti identični. Implicitni čitatelj je dakle neka vrsta idealnog, savršenog čitatelja, možda čak i superiornog kritičara, koji će s vremenom tražiti načine “oslobođenja” od autorskog, ali i nakladničkog diktata. U našem se istraživanju implicitni čitatelj oblikuje kao zamišljena/fikcionalna instanca koja se artikulira u međuprostoru nakladničkog niza odabirom sadržajnih, ideoloških i estetskih preferenci u pojedinim nakladničkim nizovima.
Walter Ong i Walker Gibson detektirali su razliku između “stvarnog” i “lažnog” čitatelja (Walker Gibson) odnosno “fikcionalnog” (Walter Ong). Pravi “tjelesni” čitatelj i njegov fikcionalni, izmišljeni ili lažni parnjak višestruko su isprepleteni. Stvarni ili empirijski čitatelj pri svakom novom čitanju mora barem hipotetski preuzeti masku lažnog ili izmišljenog čitatelja kako bi uopće započeo čitateljsku kreaciju.
Svaki čitatelj je u biti fikcionalan (Ong 1975: 11), što je prvi obrat u teorijskom promišljanju uloge čitatelja. Za ranija formalistička ili strukturalistička istraživanja, čitatelj je uglavnom bio jedinstven, bezličan, apstraktan ili ahistorijski pojam. Kasniji pomaci u idejama o čitatelju dolazili su postupno. Gibsonov lažni čitatelj svakako je zadržao notu apstrakcije. Lažni čitatelj je artificijelan, kontroliran i pojednostavljen, izvučen iz kaosa svakodnevnih senzacija (Gibson 1981: 2).
Stvarni čitatelj može, ali i ne mora preuzeti ulogu lažnog čitatelja. Lažni čitatelj je uloga na koju je stvarni čitatelj pozvan za vrijeme čitanja nekog djela: on daje čitateljskom iskustvu oblik i valorizira to iskustvo kao predmet kritičarske pažnje. Pisci, svjesno ili nesvjesno, istovremeno konstruiraju implicitnog pisca i/ili lažnog čitatelja i njihove uloge mogu biti različite, premda pisac može stvoriti i sliku pisca i sliku čitatelja kao svoje drugo ja, i tako, u tom idealnom slučaju, novostvoreni pisac i čitatelj mogu živjeti u savršenoj slozi. No čitatelji moraju fikcionalizirati i sami sebe kako bi mogli sudjelovati u ovoj dvostrukoj literarnoj igri, što im omogućuje da popišu niz hipotetskih čitateljskih zadataka. Primjerice, kako se čitatelj može potvrditi u piščevoj projekciji? Kako se potvrditi u tekstu i postati dio publike koja zapravo ne postoji jer je “fikcionalna”? Kako se prilagoditi promjenjivim i nepisanim čitateljskim pravilima? Teorija čitateljskog odgovora na ovo je pitanje ponudila raznolike, ali i međusobno slične odgovore.
Tako je, primjerice, rasprava Wolfganga Isera o implicitnom čitatelju za Petera J. Rabinowitza zapravo rasprava o čitateljskoj podvojenosti, koja proizlazi iz različitih autorskih i čitateljskih osobnosti. I dok Stanley E. Fish u knjizi Samouništavajući artefakti vidi čitatelja kao kompleksnu hibridnu pojavu sastavljenu od najmanje tri vrste čitatelja – od dva “stvarna” – sadašnjeg i informiranog čitatelja i historijskog čitatelja, Peter J. Rabinowitz u tekstu Istina u fikciji: preispitivanje publike predlaže četiri vrste publike: stvarnu ili empirijsku, autorsku, narativnu i idealnu narativnu publiku.
Stvarna publika sastavljena je od pojedinaca koji doista u “stvarnosti” čitaju knjige – radi se, dakle, o onoj vrsti publike koju ni autori ni nakladnici ni knjižari nemaju potpuno pod kontrolom. Stvarni čitatelji mogu se razlikovati prema klasi, spolu, rasi, osobnosti, kulturnim navikama, kao i prema vlastitim društvenim i/ ili povijesnim situacijama. Porast pismenosti je, primjerice, s vremenom umnožio razlike među čitateljima i stvorio heterogenu čitalačku publiku pa danas čitatelji pripadaju različitim interpretativnim zajednicama.*
________________
*To, primjerice, znači da čitatelji formiraju različite interpretativne zajednice – čitatelji koji tekstu pristupaju s različitim ciljevima mogu isto tako u njemu pronaći drukčije stvari, te se mogu konačno pozvati na različite vrste dokaza u prilog svojim tvrdnjama: svaka književna teoretizacija danas treba prevladavajuću metaforu teksta: tekst kao zavođenje, tekst kao tkanje, tekst kao ponor, tekst kao sistem.” (Rabinowitz 1998: 21, prijevod N. R.).
NENAD RIZVANOVIĆ rođen je 1968. godine u Osijeku. Diplomirao kroatistiku 1994. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prozu i kritiku objavljuje od 1985. Od 2001. radi kao urednik u nakladničkoj kući. Dosada je objavio knjige: Trg Lava Mirskog (2001), Dan i još jedan (2003), Zemlja pleše ( 2006), Sat pjevanja (2009.), Valceri iz Translatanije (2018.), Longplej (2020.) i Stvaranje čitatelja (2020.).
Naravno, vrba nije odabrana za vješanje Srba zato što bi doista bila najpogodnije drvo za to, već jednostavno zato što se s njima rimuje. Bar u nekim padežima. Bar nekih brojeva. Budući da je jedan od sinonima za rimu i slik, možemo reći da si Srbi i vrbe sliče. Unekoliko. Možemo tu sličnost osnažiti i punim imenom najprepoznatljivije ovdašnje vrbe – žalosna vrba – pa ustvrditi da ona i jest žalosna zato što po njoj vise Srbi. Nijedno stablo nikad nije bilo usrećeno tijelom nasmrt o nj obješenim, a ponajmanje to može biti takvo o koje se vješa cijeli jedan narod. Pri takvom, srbovješnom činu, kliče se: “Bog i Hrvati!” Katkada se domeće: “Tko nije, neka pati.” Ostaje nejasno na koga se odnosi taj eliptični ‘nije’. Kako se ne može istovremeno biti i Bog i Hrvat(i), valja pretpostaviti da spomenuta patnja čeka ili onoga tko nije Hrvat(i), ili onoga tko nije Bog. Prva mogućnost zvuči krajnje neuvjerljivo, budući da su međunarodne interakcije na globalnoj razini, ali i nebrojena etnografska istraživanja, dosad nedvojbeno razotkrili da očito ima takvih naroda koji baš i ne pokazuju znakove zlopaćenja iako nisu Hrvat(i). Druga mogućnost zvuči krajnje neuvjerljivo jer je krajnje istinita: svakome tko nije Bog sam, i samo Bog, ostaje samo patnja, ma kako i ma koliko zakrinkana tanašnim ovosvjetovnim sladostrašćem. (Tko je Bog, i k tomu još nešto – rekao bi i opet božanski Eckhart – nije više od onog tko je samo Bog.) Takvo, ezoterično, sasvim mistično tumačenje nespojivo je s razvojnim stupnjem bića koja vješaju Srbe po vrbama. Na taj smo način logički, znanstveno dokazali da je, za razliku od prvog iskaza – ‘Bog i Hrvati’ – koji je čisti performativni poklič, ovaj drugi – ‘Tko nije, neka pati’ – čista deformativna bedastoća. Za sve to vrijeme druga strana ne odgovara adekvatnom protumjerom. Možda jer nema stabla koje bi se rimovalo s Hrvatima. Ali, poslužio bi i kakav supstitut. Recimo: “Hrvate na rate!” Prednost je tog uzvrata u njegovom osvetom blagoslovljenom sadizmu: umjesto trenutačnog linča polagano, mučko ubijanje. Uvijek ostaje i mogućnost stilizirane jednine za množinu: “Hrvata na dno blata!” Ili: “Hrvata s osmog sprata!” Međutim, jedino što je do mojih ušiju doprlo jest: “Hrvate u rezervate”, što je, složit ćemo se, sasvim nedorasla, krotka, zamalo djetinjasta replika; ona Hrvate ostavlja živima. Jedini sumjerljivi iskaz jest: “Ubij, ubij ustašu!” Tu, doduše, imamo konačno smaknuće, ali nedostatnost je i dalje čak dvostruka. Kao prvo, razina doslovnosti upravo je razočaravajuća, povik na najsiroviji način kaže što želiš kazati. Nema tu stila, nema figura, nema asocijacija, nema sugestije. Kao drugo, iskaz je problematičan sa svog uvođenja izraza ustaša, kao rado viđene istoznačnice za Hrvata, koji nas samo podsjeća da su i ustaša i četnik nestvarna bića iz zrcala. Ustaša postoji kao odraz četnika, četnik kao odraz ustaše. Ukini jednog, ukinuo si i drugog. Baš kao što korakom udesno ili ulijevo pred zrcalom uklanjaš i svoj odraz u njemu. Ako pak i sami usvojimo takvo poistovjećivanje ustaša sa svim Hrvatima, četnika sa svim Srbima, moramo zaključiti da ni cijelog srpskog naroda nema bez hrvatskog, cijelog hrvatskog bez srpskog. Oni su onda i sami jedan drugom odraz, bez vlastitog postojanja. Toliko o samobitnosti i samosvojnosti. A sve je to i opet uvelike na tragu onog veličanstvenog grafita što ga je u zahodu zagrebačkog Filozofskog fakulteta išarao pronicivi malo- ili velikonuždočasnik: SRBI SU NESVJESNO HRVATA. Dok ne provjerim kako odgovaraju zahodi beogradskog Filozofskog fakulteta, utjeha mi je što preživljavaju vrbe. I zaista dobro pisanje.
IGOR GRBIĆ rođen je na moru. Diplomirao je engleski jezik i književnost i indologiju, doktorirao teoriju i povijest književnosti. Radio je i kao prvi lektor hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu u New Delhiju. Živi, piše (poeziju, pripovjednu i esejističku prozu), na moru, u Puli, gdje na mjesnom sveučilištu predaje književnost, sanskrt, i o njima. Prevodili su ga, a sam je preveo nekoliko tisuća stranica, s raznih jezika, uključujući dvadesetak knjiga. Nagrađivan i kao pisac i kao prevodilac. Dosad je objavio sljedeće književne naslove: Istria glagoljušta, Zagreb, 2005. (nagrada Kiklop i književna stipendija u Grazu); Tajna Monkodonje, Ulcinj, 2007.; U doba vremena, Zagreb, 2007.; Kao da sam, Pula, 2008.; Izlazak u cvijet, Zagreb, 2012.; Knjiga priča, Zagreb, 2015. Znanstveno se književnosti posvetio u sljedećim naslovima: The Occidentocentric Fallacy: Turning Literature into a Province, Cambridge, 2018.; Jungovska interpretacija romana Put u Indiju E. M. Forstera, Zagreb, 2018.
čovjek-časopis 