RIJEČI
Naše su riječi kamenje. Izgovorene one se valjaju, preslaguju, premještaju poput oblutaka na žalu. Dok ih izgovaramo postajemo netko drugi, dok ih izgovaramo obmanjujemo sami sebe postajući netko drugi. Naše su misli iznevjerene, naši su osjećaji izigrani, dok gomilamo riječi. Riječi su izdaja vlastita srca, one su borba, uzaludno trošenje, pišanje u vjetar. Sve su riječi suvišne, one su znakovi u igri koja nas međusobno vezuje, otuđeni i prezreni sami od sebe, od suštine, koja je uvijek dijete i koja ne zna govoriti, koja je pogled i osjećaj, raširenih ruku ona nas iščekuje, ali mi i dalje lamatamo riječima i nemilosrdno, bezdušno lupetamo, vjerni svojim životnim ulogama, uvježbani glumci u hijerarhiji znakovlja, mlataramo rukama poput pingvina, kriješteći pritom, ostavljajući dojam koji nas opet negdje svrstava, kao posude na polici, negdje nas odlaže u nekom arboretumu svih uloga i svih maski koje se međusobno suodnose.
Naša htjenja sažeta su u potrebi da budemo prihvaćeni. Veliki kompromisi i veliki gubici — svidjeti se drugima. Na tim temeljima opstoji svijet. Svidjeti se drugima, biti prihvaćen od drugih.
Sve su riječi uzaludne, podložne strašnoj manipulaciji i strašnoj površnosti, teško razumljive i teško prohodne kada se trude da objasne, monotone i uspavljujuće kada podvaljuju neistinu.
Riječi bježe od smisla u besmisao, bježe od istine u prijetvornost, riječi progovaraju samo da se svide, one su uvijek poluistina ili očigledna laž, one su uvijek igra, natjecanje i blef.
Da bi nas drugi razumjeli, moramo govoriti njihovim “jezikom”, moramo se kretati njihovim “stranputicama”, smijati se njihovim dosjetkama, ponašati se u cijelosti kao krdo. U tome nam pomažu pažljivo odabrane riječi, kontrolirane riječi, gestikulacije odobravanja, kimanje glavom.
“Ljudi mnogo govore, mnogo razmišljaju, ali malo osjećaju”, uskliknuo je baletan Nižinski.
Osjećaji su se izgubili između riječi, osjećaji su iskliznuli, iscurili između rečenica koje se prevaljuju preko jezika kao zlatni snopovi žita, kao artistička govorna vježba... ploveći visoko iznad miniranog prostora u sigurnosti spretnih, slatkorječivih fraza, floskula i klišeja.
***
PROJEKT
Cilj ovog Projekta nije da čovjek evoluira u nešto kompleksnije, da nadiđe vlastitu pohlepu, tupavost i samoživost. Sve su to ljudski atributi, osobine ljudske vrste kroz eone, i tako će nepromijenjeno i ostati.
Uređeno društvo samo je privid ljudske tolerancije i suživota. Čim se izmijeni povijesni kontekst, ti isti ljudi, do maloprije pomirljivi, empatični prema slabijemu, darežljivi prema siromašnom, čovjekoljubivi prema odbačenom, pretvaraju se u razularenu rulju bez osobnoga stava.
I to ne ulijeva nadu niti trunku vjere da je onaj koji nas je stvorio imao naročita očekivanja, jer mi se kroz sve vrijeme nismo prometnuli u nešto bolje, u nešto drugo, već smo ostali uvijek isti: častohlepni, samoživi i uskogrudni, jer mi se sve vrijeme našega postojanja nismo razvili u nešto više, u nešto plemenitije, već smo oduvijek ostali isti: gramzljivi, bezosjećajni i bešćutni.
U čoporu se osjećamo zaštićeno.
Kao pojedinci možemo odletjeti u visine, u uzvišene, božanske visine. Kao dio mase ostajemo nazadni, prosječni i bešćutni. Ubojice i lopovi.
Potencijal postoji, osjećam ga u sebi: potencijal samodestrukcije i potencijal dobrote, potencijal razaranja i potencijal opijenosti čarolijom života.
*
"U knjizi Čovjek igračka prozaik i pjesnik Radenko Vadanjel čitatelju donosi u formi minieseja, lirskih zapisa, neka od svojih literarnih sučeljavanja s vječnim i uvijek neminovno opetovanim filozofskim pitanjima egzistencije i metafizike, čovjekova položaja i mjesta u svijetu, odnosa Boga, čovjeka i vremena, oblikovanja ljudske stvarnosti, promišljanja o pitanjima i doživljajima pojmova kao što su smrtnost, strah, emocije, ljubav, ali i o običnim danima, moru, prirodi, i, naročito, o glazbi...
On to čini lirski zgusnutim, slikovitim, istovremeno misaono i izvedbeno promišljenim jezikom, u kojemu skladnost ostvarenog ritma gaji sretnu, harmoničnu podudarnost sa sadržajima ovih zapisa, upravo kao u nekoj dobroj glazbenoj partituri, dok se suptilna nijansiranost dodira s psihološkim dubinama promišljanja istovremeno stavlja u suodnos s estetski zanimljivom, zrelom poetskom esejistikom. Ovdje tako, kao i u prethodnim Vadanjelovim radovima, svjedočimo naročitom, dosljednom, autentičnom stvaralačkom svijetu, doticaj s kojim jamči unutarnje prepoznavanje, pouzdan znak ozbiljnijeg čitateljskog užitka." - Sandorf
________________________________________________________
RADENKO VADANJEL (Pula, 1962.) diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Rijeci hrvatski jezik i književnost. Piše poeziju i prozu. Do sad je objavio knjige: Lekcija o postojanosti (pjesme u prozi, 1999.), Dnevnik besposličara (roman, 2006.), Čovjek s tri pupka (pjesme u prozi, 2010.), Mišomor za rođake (zbirka priča, 2013.), Zdravo, dragi ubojice! (roman, 2017.), Sakramenti i kotlovina (roman, 2019.). Živi i radi u Istri.
Poetski tekst je afirmativan jer je uvijek trag, napravljeni znak; i kad govori o nečem nedostajućem ili nevidljivom, pjesma to, poput gravure, urezuje u stvarnost. I kad je njena tema mučna i teška, ona je izvodi na svjetlost, u ravan znanja, pred čitaoca, i tako načini svjedočanstvo o nedostajućem ili nevidljivom. Prema tome, ona ima izraženu spoznajnu ulogu (to je lirski karakter saznanja, kaže F. Miko) i u čitaocu potiče raspravu o temama (u najširem značenju ovog pojma) kojima se bavi. Štaviše, ako čitaočeve reakcije izostanu, to samo može značiti da u nečem bitnom nije razumljena. U pjesmi uvijek postoji jedno ja, ti, on/ona/ono koje govori i ne možemo se u odnosu na tu činjenicu praviti slijepi i gluvi. Taj je subjekat fiksiran u tekstu sve dok mu se ne obratimo. (Pol Selan: „Pesma teži ka drugome, to drugo joj je potrebno, potreban joj je neko pred njom. Ona ga traži, njemu govori.“) On, istina, postoji i bez našeg obraćanja, ali tada tek kao mogućnost, pogotovo onda kada je naše obraćanje nedobrovoljno, nevješto ili prisilno kao, npr., u obrazovnom procesu ili u lošoj književnoj kritici. Čim mu se obratimo / čim nam se obrati (ova je apostrofa obostrana), mi osjetimo da stupamo u dijalog s jednim savršenim identitetom, koji je jednak samome sebi u svakom dijelu svoga iskaza, u svakom stihu, slici, figuri ili konstrukciji, u svakom dijelu svoje namjere. U svojoj Teoriji lirike Džonatan Kaler iznosi stav da se pjesma „iznenađujuće rijetko direktno obraća određenoj čitalačkoj publici i da je lirski adresat najčešće indirektan“. Na drugom mjestu veli i da tom obraćanju praktično nema granica. Tako se Horacije obraća brodu, drvetu na imanju, vinskoj tikvici, liri, proljeću. Rimski pjesnik Katul svoje pjesme adresira vrapcu itd. No nezavisno od cijelog ovog vještački postavljenog pitanja – da li se pjesma obraća stvarnoj ili izmišljenoj osobi, predmetu, životinji ili pojavi – koje je sasvim retoričko i za prirodu poezije nebitno, nedvojbeno je da se lirska pjesma obraća jednom Čitaocu (za razliku od epske, npr.), onom „singularnom, neponovljivom, jedinstvenom Ja“ koje će na kraju „izrasti u osobnost permanentno refleksivnog identiteta“, kako veli Tihomir Brajović u svojoj knjizi „Narcisov paradoks“. Praktično, čitalac je u nju upisan i više ili manje direktno p(r)okazan; po tome je ona uvijek apostrofa. Zbog toga je lirski pjesnik – Easy Rider. Bez druga na auto-cesti pored sebe ili na sjedištu kraj sebe lirika ne bi ni postojala.
***
KONKAVNO OGLEDALO POEZIJE
U trenutku kada se jedno drugome obratimo, ja pjesmi a pjesma meni, moji šumovi jače zašume, moje mi mane postanu vidljivije, nedostaci se pokažu kao gubici, a predstave o željenom sebi iluzije. Ali paradoksalno, u svemu tome ja nalazim neko čudno zadovoljstvo. Kako ono nastaje? Šta ga proizvodi? Možda bi mogla da nam bude od pomoći Lakanova analiza razvoja dječje psihe u tzv. fazi ogledala? Uznemireno da bi se (do tog trena sebe nevideće i negovoreće) moglo raspasti i rasparčati od nagona koji su njegova jedina stvarnost, dijete, po Lakanu, iz vlastitog ogledalskog odraza crpi zadovoljstvo zbog poistovjećenja sa slikom svoje jedinstvenosti i cjelovitosti, slikom koja reaguje na njegove namjere. To prvo osvajanje sebe (tzv. primarni narcizam) prvi je osjećaj vlasništva i uspostavljanja cjelovitosti bića, iako će se i vlasništvo i cjelovitost u kasnijem dobu pokazati iluzijama i (pro)nalazićemo ih u svim onim životnim odnosima koji nam u tu svrhu služe – u svrhu (sekundarne) narcisoidne potvrde našeg bića – suštinski i dalje nekoherentnog i rasparčanog. Na tragu Lakanove alegorije, rekao bih da lirska pjesma funkcioniše kao posebno napravljeno konkavno ogledalo. Čitaočevi šumovi, unutra sakupljeni, objelodanjeni i kroz stihove (umjetnost, estetiku, ljepotu, umijeće…) prepoznati i o/d/življeni, prestaju biti mučna egzistencijalna smetnja i ne izazivaju više nelagodu nemuštosti, nečujnosti, nevažnosti, potisnutosti i rasparčavanja, već postaju umirujuća istina postojanja, ona konačna istina o tome da on (čitalac) jeste definitivno fragmentirano biće i da će takvo i ostati. Naravno, ovaj proces nije jednosmjeran. Kako dijete vidi svoj odraz (sliku u ogledalu), tako ta slika vidi njega i upravo ona radi na proizvođenju njegovog zadovoljstva sobom. Kako se, dakle, čitalac konstituiše kao lirski subjekat, tako se i Subjekat konstituiše čitaocem. Čitalac se zato ne (pro)nalazi samo u sadržaju (odraza svojih šumova), već i u obliku, obradi, dizajnu tog konkavnog ogledala, u njegovim odrazima i prelamanjima svjetlosti, u sjenkama njegovih rubova, u zrnastoj strukturi materijala od kojeg je napravljeno. Dakle, u onome koji govori oblikom jezika, načinima i vještinama koje čitalac ne posjeduje i željom i hrabrošću koju nema. Rekao bih da je baš to ono što čitaoca (za)vodi ka ogledalu poezije. Neko bi mogao reći da je ovo (po)mirenje sa slikom u ogledalu poezije lakanovski djetinje – pa jeste. Ili da je i ono takođe narcističko – pa jeste i to. No sad se radi o obrnutom narcizmu, kojim se ona djetinja nelagoda rasparčanosti (šumovima) umiruje spoznajom odrasloga da se radi o njegovom prirodnom stanju. Osim toga, sama činjenica da se niti jedan p(r)okazani šum u ogledalu ne poništava niti pretapa (ili saobražava) u bilo kakav oblik cjelovitosti (kao što se to dešava kod djeteta) ‒ ostavlja čitaoca stalno otvorenim za dijalogičnost, kako sa samim sobom, tako i sa drugima. Ono što je sastavni dio Lakanove analize dječje psihe do osamnaestog mjeseca života jeste činjenica da se radi o predjezičkom stanju, u kojem je dijete u tzv. imaginarnom poretku (sistemu). S pojavom čuvene (Frojdove) trijade otac‒majka‒dijete, ono će ući u tzv. simbolički poredak jezika i u negostoljubivi svijet. Nostalgična pomisao o povratku u imaginativni raj (dijete = majka = svijet) od tada će biti uslovljena i ograničena umijećem baratanja jezikom, to jeste, lancima označitelja (pada mi na pamet pupčana vrpca’) na čijem će se kraju konačno nalaziti prvobitni raj. I svijet bez šumova…
NEDŽAD IBRAHIMOVIĆ završio je Pedagoški fakultet u Osijeku i televizijske studije na Media-akademiji u Hilversumu (Nizozemska). Utemeljivač i glavni i odgovorni urednik časopisa za kritiku i umjetnost teorije Razlika/Difference (www.nedibrahimovic. com). Nagrađen prvom nagradom Fondacije za kinematografiju BiH za scenarij za igrani film ”Kuća na otoku”. Nagrađen nagradama Fondacije za izdavaštvo BiH za knjige pjesama ”Mala povijest smrti i pisanja” (2016) i ”Obiteljske i druge strašne pjesme“ (2020). Objavio romane ”Inkapsulirana tijela“ (Buybook Sarajevo 2014) i ”Kuća Teodore K” (Fraktura Zagreb 2019), knjigu putopisnih eseja ”O poeziji, pticama i drugim varkama – Američka predavanja” (Rabic Sarajevo 2011) i knjigu filmskih kritika i eseja o bosanskohercegovačkom filmu ”Bosanske filmske naracije, dokumenti o raspadu” (Bosanska riječ Tuzla 2012). Živi u Tuzli.
Uprkos simbiotičkom shvatanju egzistencijalista reći ću: forma nema esencijalni značaj za književno delo – ona je sušta egzistencija.
Kada Miljković piše da „nema velike poezije bez stroge i određene forme”[1], on u toj „strogoj i određenoj formi” nalazi i pesničku slobodu i bodlerovsko novo. U citiranom eseju – „Poezija i oblik” – Miljković će reći da je najsavremenije delo – dakle, novo – ne ono koje je hronološki najnovije na datu temu, nego ono koje je najsavršenije po obliku/formi, navodeći za primer antičkog tragičara Sofokla kao najvećeg pesnika Edipove tragedije. Valorizacija forme na nivou estetskog, kao kod Miljkovića, ima pandane u pesništvu Malarmea, Valerija, Rilkea, Ivana V. Lalića… Govorimo o pesnicima. U prozi forma piscu daje jednako široku slobodu, možda čak i širu jer prozno delo prostorno zahvata veći obim. Vratimo se – kada je reč o zahvatanju materije, u neki određeni oblik – Vinaveru i njegovom shvatanju stvaralaštva (u načelu entuzijastičkog[2] ) kao, parafraziramo, „zarobljavanje prirode u kalupe”, isto kao što činjahu raniji pisci, ali ovoga puta u kalupima pronađenim u sopstvenom duhu. Vinaverov ideal dinamičkog savršenstva kaže nam da je priroda materije književnog dela uvek istovetna, ali da ona ne može biti rasplinuta, već sadržana u jednoj uobličenosti, drugačijoj u svakom razdoblju. Ta misao, da je književno delo forma, prisutna je u celoj istoriji sveta i čovečanstva. Kiš kaže da ga zaokuplja „večni problem Forme”. Forma, kažu visokomodernisti. Forma, kažu i ruski formalisti. Forma, kaže i Krasnahorkai, taj najinovativniji pisac Mađarske – koji je najveća enigma, bar meni. Forma, kažu i neosimbolisti. Forma, kažu i u Aleksandriji. Svud to kažu, gde spisateljska ruka piše.
Mnogo je razloga da se govori i piše o savremenom mađarskom piscu Laslu Krasnahorkaiju (Krasznahorkai László, 1954). Nedavna Buker nagrada za najbolje delo na engleskom jeziku (u njegovom slučaju kao prevedeno delo) samo je spoljašnji povod da, u čitalačkom području srpskog jezika relativno nepoznati pisac, zadobije po koje slovo. Po koje slovo? Žalosno je reći da je srpska književnost još jednom uspela da u širokom luku previdi jedan veliki književni fenomen „tu odmah ispred nas”. Ironija je još veća kada se zna da mađarski pisci, a među njima Peter Esterhazi kao korifej, priznaju udeo srpske književnosti u svom stvaralaštvu, Danila Kiša ponajpre. No, kako bilo, još nije kasno: Krasnahorkaijevo stvaralaštvo tek bi trebalo da dobije svoj odjek u većim razmerama.
Uobličavajući ideju za Krasnahorkaijevu „Melanholiju otpora” (čitalac ovog teksta će videti da se naslov ne završava samo na aluziji), i krčeći sebi put kroz vijutke, vrlude, korzoe, šine, staze, mrtvaje i atomističke putanje piščevih dugih rečenica, izazvali su me ti rečenični neprohodi i gotovo nepostojeći pasusi. Na prvi pogled ništa novo: Saramagova knjiga „Smrt i njeni hirovi” takođe je komponovana sa linearnim, doslovno neprekinutim pripovedanjem. Međutim, Saramago „odluta” u kontekstualizaciju. Kod Krasnahorkaija, uslovno rečeno, jedinstvo radnje i vremena obuhvaćeni su celim obimom knjige. Šta to znači? To znači da pripovedna strategija Krasnahorkaijevog romana gotovo izjednačava fabulu i siže: on ne premeće narativne planove, drži se jednog toka i pripovedanje se ni po koju cenu ne sme prekinuti. Radnja počinje putovanjem vozom i povratkom gospođe Pflaum iz posete sestri u rodni grad, i tako u svojoj provincijali saznaje za dolazak cirkusa čija je glavna atrakcija kit (sic!). Nakon što se gospođa Pflaum smesti u svoj komforni stančić, gospođa Ester joj dolazi u posetu sa svojim prevratničkim namerama i željom da preuzme vodeće položaje u gradu. Za to joj je potreban Valuška, problematičan, mada ne i opasan, sin gospođe Pflaum, koji je dobar prijatelj njenog muža, muzikologa i profesora Estera. Sve vreme pripovedanje orbitira oko jedne ličnosti dok ga ne preuzme sledeća (od gospođe Pflaum do gospođe Ester, od gospođe Ester do Valuške, od Valuške do gospodina Estera, pa nazad do Valuške itd.)[3] . Kao što rekosmo, pripovedanje se ne prekida, i zato kada gospođa Ester spava, fokus prelazi na tri pacova koji vršljaju njenim stanom dok ne svane zora. „Melanholija otpora” je totalno delo.
Objavivši svetu svoje postojanje 1989. godine, kao naličje čuvenog „Satantanga”[4],„Melanholija otpora” je roman apokaliptičke atmosfere i društvene katastrofe – isto, je li, kao i „Satantango”. Iako ove odrednice upućuju na Bibliju i povratak varvarstvu postmodernog društva, mora se istaći da su kod Krasnahorkaija pozivanja i aluzije nepotpune, nejasne, u najmanju ruku neodređene. Kit svakako asocira na Jonu i Melvilov roman „Mobi Dik”, ali nema jasnih uporišta za učitavanje potencijalnih intertekstualnih veza. Isto tako, Krasnahorkaijev roman nije literaturocentričan, što postavlja problem njegove klasifikacije: rečeno je za Krasnahorkaija da je on postmodernista, što je sasvim netačno. Sa strane nejasna podela na postmodernističke stvaraoce i pisce realističke fikcije, Krasnahorkai se ne može svrstati ni u jedan tabor. Kafkijanska atmosfera sa nužnim aditivom fantastike i metafikcionalnosti udaljava mađarskog autora od „realizma”; odbijanje da se zatvori u biblioteku i stvara „iz arhiva” i drugih tekstova čini da Krasnahorkaijevi romani izgube transparentnu citatnost, aluzivnost na druga književna dela, a samo prividno sveznajući pripovedač[5] bliži je bahtinovskom tipu pripovedača negoli postmodernističkom. Kod ovoga poslednjeg valjalo bi na trenutak da zastanemo.
Prihvaćene ili opovrgavane, Bahtinove ideje nam se i danas čine ne samo modernim, već i kao teorijsko uporište koje je bogato za polemičke i stvaralačke eksperimente; polifonijski roman je vis major u teoriji romana. Krasnahorkaijev pripovedač nije postmodernistički autor koji piše o svom pisanju i u tom pisanju stvara junaka o kome se pred čitaocem premišlja, te na taj način polemiše sa njim, junakom, sa sobom i sa čitaocem. Krasnahorkai se – veoma rano – klanja tih istrošenih fingiranja i vraća se onome što je Bahtin nalazio kod Dostojevskog – dijalog u kome su ravnopravno zastupljeni svi likovi, kao i sam autor. Tako se, tokom jedne šetnje gospodina Estera i Valuške, pripovedač okorištava mnogim tačkama gledišta – svojom, Valuškinom, Esterovim, tačkom gledišta prolaznika i flâneur-a; pri tom, ponekad prepoznajemo rečenične i misaone sklopove koji bi odgovarali samim likovima, a ponekad „nezainteresovanom” autoru. Pokušajmo da razdvojimo glasove pisca i Estera u ovom odeljku: „Kasnije, nakon što su minuli prvi i nesumnjivo najčemerniji talasi uzrujanosti, nešto hladnije glave se suočio sa onim što je ’na ovaj način imao priliku da sazna’, pa se donekle s tim saznanjem pomirio, a u isti mah osetio je i olakšanje u njemu, jer je sada već jasno video šta se to ovde stvarno dogodilo. Svet, zaključio je Ester, nije ništa drugo do ’indiferentna sila puna gorkih obrta’, njegovi nespojivi delovi vuku svaki na svoju stranu, i previše je u njemu buke, previše klepetanja i blebetanja, previše izmrcvarenih zvona za uzbunu, i to je sve što o njemu možemo shvatiti. Ali ’kolege u zemaljskom bivstvovanju’, svi koji su se zatekli u ovoj nikad dovoljno zagrejanoj, promajom tučenoj baraci – nesposobni da podnesu svoju izopštenost iz nekakvog pretpostavljenog i dalekog, medom natopljenog sveta – žive u večnoj groznici iščekivanja, čekajući nešto a ne znajući šta, nadaju se nečemu čemu ništa ne ide u prilog, iz dana u dan se uveravajući da su to čekanje i ta nada potpuno izlišni. Vera, pomisli Ester, stigavši sada (…).“[6] Uz malo veću umešnost mogućno je razjednačiti glasove, ali kada se direktnije priključe ostali učesnici (Valuška, prolaznici), taj zadatak se znatno otežava. Jasno nam je zašto Krasnahorkai pribegava ovom postupku: još od ruskih formalista – ostranenije, iliti otežala forma. Dezautomatizujući običnu šetnju dvojice zabrinutih prijatelja, Krasnahorkai je otišao korak dalje od Dostojevskog, Mana, Marinkovića, Pekića – pokazao je da junaci književnih dela ne moraju da razgovaraju da bi konfrontirali socijalne, političke, ideološke, antropološke, etičke i estetičke stavove, već i da jedna takva banalnost kao što je šetanje starijeg i bolesnog čoveka uz pomoć mlađeg, može da ispreda priču sagledanu iz više uglova; naukâ, disciplinâ, bolesti, fobijâ, iskustava; lažnih i ispravnih gledišta; hipotezâ i fakata; ukratko, Krasnahorkai je dinamizovao proces dijalogizacije unutar književnog dela, dodajući mu na širini i dubini, ali odbacujući njegov klasični oblik u korist netransparentnosti[7].
Ipak, pređimo na posledice: čitalac je ponekad namerno obeshrabren.
Narečena opširnost piščevih rečenica upravo kao da odbija čitaoca. Možemo to pripisati piščevoj poetici, njegovoj bezobzirnosti prema čitaocima, ali i nečemu što bi nas definitivno udaljilo od teze o Krasnahorkaiju-postmodernisti. Naime, ako je u trouglu pisac‒tekst‒čitalac akcenat na piscu, verovatno se radi o romantičarskom tipu književnog dela. Akcenat na tekst premešta nas u modernistički milje; čitalac dobija prevlast u postmodernističkoj vrsti književnog dela. Kako kod mađarskog pisca čitalac nema pravo da preoblikuje delo[8], da u njemu aktivno učestvuje, a, dakako, nema ni govora o direktnom uplitanju biografskog i spisateljskog „ja”, jasno nam biva da Krasnahorkai favorizuje primat teksta u zadatoj celini. Pažljivo čitamo rečenice romana „Melanholija otpora”, čiji moto je dodatna potpora našem stavu – „Teče, ali ne prolazi”: rečenice se logički i temporalno nastavljaju jedna na drugu, a čitalac dobija predahe na nekih šest‒sedam pasusa i tek na dva značajnija mesta: na kraju „Vanrednog stanja” („Uvoda”), „Verkmajsterovih harmonija” („Razrade”), i „Sermo super sepulchrum” („Zaključka”), kao smrti i kraju tog sveta (o ovome će biti još reči). Praktično, to izgleda ovako: „Preuzeo je od Valuške ledeno hladne posude za raznošenje ručka i zarekao ga da po obavljenom poslu smesta pođe k njemu, pa ga je, uputivši mu još nekoliko sitnijih saveta, u blizini Prolaza sedmorice vođa izgubio iz vida.
[Nov pasus-poglavlje – prim. V.Š] Izgubio ga je iz vida, pa ipak ga nije sasvim izgubio jer mu se, mada je već bio zaklonjen kućama, i dalje činilo da vidi svog voljenog učitelja (…).“[9] Dakle, ne započinje se nov rečenični sklop, nego se, naprotiv, upućuje na vezu sa prethodnom, preuzimajući u ovom slučaju istu frazu.
Šta je „Melanholija otpora”? Pored svega navedenog, ona je i parodija naučnog rada, forme traktata, na šta nas Krasnahorkai upućuje podnaslovima: Uvod, Razrada, Zaključak. Naslovi celina jesu pseudonaslovi, ali imaju dodatnu funkciju, koja je u sklopu parodijske. Kako je ovo roman o društvenim prelomima koji su doveli do pada nekih likova koje bismo okarakterisali kao „dobre”, i uzdignuća onih koje bismo častili epitetom „zli”, ti podnaslovi, primarno, estetskom delu daju i odlike „naučnosti”, sugerišući da se u oblandi dela lepe književnosti krije naučna rasprava o supremaciji zla. Isti slučaj imamo i sa „Satantangom”, koji se zatvara sastavljanjem izveštaja dvojice policijskih činovnika o odbeglim seljanima; taj zlonamerni izveštaj dovešće, pretpostavljamo, do propasti tih bednih, napaćenih, ali i ne manje zlobivih ljudi. Dakle, opet forma.
Strog u vezi sa formom svog književnog dela, Krasnahorkai nije dozvolio da mu se „Melanholija otpora” završi suviše sugestivno ili pretenciozno. Na kraju krajeva, sve je zaista podređeno formi. Kraj književnog dela je onda kada i smrt nastupi. U „Zaključku” čitalac, nakon sprovoda gospođe Pflaum, koja je ubijena tokom gradskih nemira, prisustvuje hemijskim, fizičkim i biološkim procesima razgradnje mrtvog tela u kovčegu ili grobu (to ne znamo, jer ni lik-trpilac to ne zna). Dakle, smrt je nastupila u delu, i to preko lika s kojim je počelo pripovedanje – nema mesta njegovom nastavljanju. Zato o ovoj Krasnahorkaijevoj knjizi mi pišemo kao o totalnoj knjizi, koja je svojom formom zaokružena. Čitalac je na skoro 400 strana svedočio o „životu” jednog književnog dela. Već nekoliko puta pominjani Kiš premišljao je o odnosu života i književnosti; ta premišljanja dovela su ga do stavljanja zareza između njih: „Život, Literatura”. Ako nam je nekada i nejasno šta to znači, „Melanholija otpora” je živ primer takvog poimanja njihovog saodnosa.
Objavivši svetu svoje postojanje u jeku sada zalazeće stilske formacije, kritika je delo prerano „strpala” u korpu postmodernizma. „Melanholija otpora” je forma života zahvaćena u književno delo, a ne velika igrarija možda i nepostojećeg bibliotekara. Nije sve što se bavi formom postmodernističko, kao ni sve što problematizuje našu percepciju; ne podređujmo postmodernizmu sve što ima slobodu (videti opet Miljkovićev esej o tome šta je sloboda) i sve što pripada sadašnjem trenutku književnosti. Prvi i drugi roman ovog istinskog pisca, Krasnahorkaija, jesu melanholični nagoveštaji budućnosti. Šta se sve ovim želi reći? Bez ikakve težnje da imenujem i poetički predodređujem novu književnost – književnost XXI veka – „Melanholiju otpora” i Krasnahorkaija u celini[10] uzimam za prototipsko stvaralaštvo jednog talasa umetnika koji će reći: „Forma je pobedila” i koji će biti parnjaci postmodernistima.[11] Po školi ruskih formalista, prethodnici od kojih će oni naslediti svoje poetičke predispozicije jesu visokomodernisti. Ali to je već stvar književne istorije i književne teorije. Ovde se jedino još može reći: Uostalom, smatram da „Satantango” treba prevesti.[12]
[1] Branko Miljković, Kritike, Sabrana dela, knjiga četvrta, Gradina, Niš, 1972, str. 207.
[2] Videti: Manifest ekspresionističke škole u knjizi „Gromobran svemira”.
[3] Preuzimanje naracije prilikom susreta književnih likova nalazimo i kod našeg pisca Miodraga Bulatovića u njegovom remek-delu „Crveni petao leti prema nebu”. Kod Bulatovića taj „susret” odigrava se putem pogleda – kada jedan lik vidi drugog, u sledećoj glavi taj preuzima naraciju tj. fokus se premešta na njega.
[4] Kao i svuda u svetu, i kod nas je Krasnahorkai poznatij po filmovima negoli po knjigama. Iz sižea knjige „Satantango” čuveni mađarski reditelj Bela Tar (Tárr Béla) izvukao je materijal za svoj sedmočasovni istoimeni film, u kom je L.K. učestvovao i kao zvanični scenarista. Nećemo sada nabrajati sva njihova zajednička ostvarenja, samo ćemo napomenuti da je film „Torinski konj” (2011) bio – kako su obojica umetnika istakli – njihov poslednji zajednički poduhvat.
[5] U kucanju je prvobitno napravljena omaška i napisano „propovedač”. Mada ta reč ne postoji u srpskom jeziku, propovednik – na šta nepravilni oblik donekle upućuje – mi se učinio kao sasvim zadovoljavajuća zamena. Lapsus calami? Ne bih rekao…
[6] Laslo Krasnahorkai, Melaholija otpora, preveo Marko Čudić, Plato, Beograd, 2013, str. 144.
[7] Napomenimo da ova šetnja „traje” osamdesetak strana.
[8] Kao što bi to mogao kod, recimo, Pavića
[9] Laslo Krasnahorkai, Melaholija otpora, preveo Marko Čudić, Plato, Beograd, 2013, str. 172‒173.
[10] Stvaralaštvo Krasnahorkaija devedesetih godina i u novom milenijumu okreće se putopisno-memoarskoj prozi, kao i metafikcionalnosti. O tome možda jednog sretnijeg dana.
[11] Na osnovu srodnih shvatanja dvojca Velflin-Valcela u književnoj nauci se razvila teza o pojedinim književnoumetničkim događajima o kojima zapravo možemo govoriti kao o parnim pojmovima. Po Valcelovoj interpretaciji Velflina, te parnjake nalazimo u renesansnoj i baroknoj umetnosti, impresionizmu-ekspresionizmu i sl.
[12] Dodato 2021. godine: U međuvremenu, to je i učinjeno.
***
VIKTOR ŠKORIĆ rođen je 1991. godine u Zrenjaninu, rodom iz Novog Miloševa. Završio je master na Odseku za srpsku književnost u Novom Sadu 2015. godine. Piše prozu, književnu kritiku i eseje. Objavio je dve knjige do sada: zbirku kratkih priča „Davnina, ruža i prah“ (2011); i knjigu eseja o Dušanu Vasiljevu pod naslovom „Magle, noći i žice“ (2016), obe u izdanju Banatskog kulturnog centra. Pored knjiga, objavljivao je tekstove u periodici (Letopis Matice srpske, Trag, Koraci, Buktinja, Književni život, Bagdala). Dobitnik je Brankove nagrade za esej i član velikog žirija za dodelu nagrada Meša Selimović.
BESKRAJNO SIĆUŠNI KORACI: Strahovi i nade Nadežde Mandeljštam
Mrzim zvezde koje jednoliko sinu. Pozdravljam bunilo svoje – Strelovite kule visinu! (Osip Mandeljštam u prevodu Branka Miljkovića)
Osip je često citirao stihove: „Nije mala stvar policijska stanica! U njoj se sastajem sa državom…“ Kroz vrijeme postao je gotovo klasičan susret države sa pjesnicima. Međutim, njihovi sastanci bili su na mnogo višem nivou. Da se u ženskim cekerima ne nose samo paprike, jabuke i šta sve ne… već i neke druge, malkice zeznutije stvarčice, posvjedočiće vam ova memoarska knjiga supruge pjesnika i prijateljice Ane Ahmatove koja je bila profesorica, prevoditelj i beskućnik. Sa pjesnikinjom Anom Ahmatovom ova žena u cekerima iznosi i spašava mužev intelektualni kapital. „U naše bijedne, utihle stanove upadali su kao u razbojničke jazbine, kao u tajne labaratorije u kojima zakrinkani urotnici prozivode dinamit i spremaju se za oružani otpor.“
DVOSTRUKI ŽIVOTI
Prisustvovanje hapšenju u ime društvenog nazora, svjedoči Nadežda, postaje gotovo zvanje. Ovi svjedoci, živjeli su dvostrukim životom: po danu su bili pazikuće, limari, bravari. Noću su čamili do jutra u tuđim stanovima. Ironična je, svakako, dok opisuje koliko su ovi agenti „glupo radili“ kako sama primjećuje dok su radili po uputama, tražeći samo ondje gdje se smatra da se kriju tajna dokumenta: pretresali su svaku knjigu, razvezivali uveze, vrtjeli se oko postelja. Ako bi čovjek nešto ostavio na trpezarijskom stolu – ne bi našli. Živopisan je lik jednog mladog i bucmastog agenta koji se neprestano smijuckao pregledajući knjige, diveći se starim uvezima dok ih je savjetovao da manje puše jer škodi zdravlju, nudeći bombonama iz limene kutije.
STVARANJE JEDNODUŠNOSTI
Pitanje i „pravdanje“ zašto su nekoga uhapsili postalo je vremenom suvišno. Ljudi su izbezumljeni od straha postavljali ovo pitanje kako bi nekako utješili sami sebe – ako već hapse zbog nečega, onda mene neće jer nemaju zašto! Ana Ahmatova, ogorčena ovakvim suvišnim pitanjima govorila bi: „Kako zašto? Treba već jednom shvatiti da hapse ni zbog čega“!
NEMOJTE NOSITI TAJ ŠEŠIR ILI KOGA HAPSE
Hapsili su ljude listom i po kategorijama: mistike, učene idealiste, mislioce, šutljivce, svađalice, ljude koji su imali pravne ili ekonomske ideje, agronome. Nemojte nositi taj šešir, ne valja se isticati. Loše ćete se provesti. I tako dalje. I tako dalje. I zaista su se ovakvi ljudi loše proveli. A oni čija je profesija bila likvidiranje ljudi, izmislili su uzrečicu: „Dajte nam čovjeka, pa ćemo napraviti slučaj“!
U RUSKU POEZIJU SE VRLO TAČNO GAĐA
Molbe i peticije su se podnosile a mišljenja iznosila tek kada bi se doznalo šta misle oni „gore“. Osip Mandeljštam napisao je ni manje – ni više pjesmu o Staljinu. Koliko je daleko ova „zaraza“ ušla u pore sistema da danas gotovo kao anegdota ( a to svakako nije) djeluje i primjer jednog pjesnika koji je u svoj dnevnik zapisao da nerado posuđuje knjige Staljinu jer ovaj ostavlja otiske masnih prstiju na bijelim stranicama. Neko se okoristio time i prepisao Staljinu odlomak iz dnevnika. Pogodite šta? Pisac redova dugo je proživotario i morao rasprodati svoju pomno čuvanu kućnu biblioteku.
OBLIČJA UNUTRAŠNJIH ČUVARA REDA
– Glava im je nepomična, samo im oči prate svaki tvoj pokret. Djeca nauče tako gledati od svojih roditelja – zapazila sam taj pogled kod svojih učenika i studenata, svjedoči Nadežda. Kada je god čula riječ – streljanje, vidjela bi samo ove oči.
IZOLOVATI ALI POŠTEDJETI
Ljilja Jahantova je 1937. godine, prolazeći zatvorom govorila: „Osjećam se sigurnom dok god postoji ova zgrada“.
INTELIGENTAN ČOVJEK I VJEČITO PROGONSTVO
Činilo se da cijela zemlja pati od manije prognjenja. Uzajamno prožimanje društva i zatvora poprimilo je ogromne razmjere. U svakoj ustanovi, a pogotovo visokim školama, radilo je mnogo ljudi koji su svoju karijeru započeli u tajnoj policiji. Bilo je opasno družiti se s ljudima koji su radili i mislili. Moralo se živjeti među onima koji su odlazili na onaj svijet, progonstvo, logore, pakao i među onima što su ih tamo otpravljali. Stara ruska poslovica koja kaže da nas sve čeka tamnica i ubožnica nikada nije bila istinitija.
RUŠENJE POJMOVA
Nadežda se čudi kako je donedavno bila zabrinuta za svoje bližnje, za posao i sve do čega joj je bilo stalo: – Sad je nestalo brige i straha, a zamijenila ih je kristalno jasna spoznaja o osuđenosti na propast. Kada će doći ono neminovno? Izgubila sam osjećaj za smrt jer sam stupila u carstvo nepostojanja. Strah je tračak nade. Strah je potvrđivanje sama sebe. Strah je pravi evropski osjećaj vrijednosti koji se njeguje poštovanjem sama sebe, osjećanjem sopstvenih prava, potreba, želja. Strah i nada su uzajamno povezani. Kad izgubimo nadu, gubimo i strah i nemamo se više čega bojati. Rušenje svih pojmova, takođe je, smak svijeta.
ŠUTNJA KAO ZLOČIN
I djeca su rasla popunjavajući broj hipnotiziranih. U svojim redovima Nadežda se pita treba li jaukati kada te tuku i gaze čizmama i nije li bolje ukočiti se od đavolske oholosti i uzvratiti krvnicima prezirom i šutnjom? – U tom jadnom jauku izolovane ćelije, zbijeni su posljednji ostaci ljudskog dostojanstva i vjere u život. Tim jaukom čovjek ostavlja trag na zemlji i dojavljuje ljudima kako je živio i umro. Treba jaukati. Šutnja je zločin protiv ljudskog roda.
ZUBE MOŽEŠ O KLIN OBJESITI
Kada bi Osipu predlagala da zajedno počine samoubistvo, on bi je odgovarao tvrdnjom: „Zašto si uvrtjela sebi u glavu da moraš biti sretna?“ Ipak, jednu noć, iz čista mira skače kroz prozor. Preživio je. Nakon skoka te noći nastalo je smirenje i kao što Osip kaže u pjesmi: Skok i opet sam pri sebi.
***
Knjigu Strah i nada Nadežde Mandeljštam preporučujem kao svjedočanstvo i trajan zavjet protiv zaborava. Ovo je potvrda da posvuda mile ljudi koji nemaju ništa nalik na savjest ali isto tako utjeha da su po sve one koji se okrstiše prašinom nepravde i zločina došle žrtve na koncu. Kako Miljković kaže: Love a ulovljeni…
„Iz tamnice, ne sporim, mogu da me iznesu bez pluća, ali ja sam iz nje neću izaći bez sjaja u očima“ – Miodrag Mića Popović, slikar
ALEKSANDRA MARILOVIĆ rođena je 14. VI 1986. godine u Derventi. Do sada je objavila četiri knjige poezije: “Zdravice utopljenika” ( Brankovo kolo, 2011); “Miraz u zvijezdama” (Brankovo kolo, 2012); “Crvene cipele na kiši” (Imprimatur, 2018); “Poezija u večernjem odjelu” (Art print, 2021); Zatim, roman “Kompleks gospođe Bovari” (Kočićeva zadužbina, 2017); Zastupljena u brojnim časopisima, zbornicima, kao i antologijama savremene književnosti.
Član Udruženja književnika Republike Srpske sa statusom samostalnog umjetnika. Jedan od članova uređivačkog odbora festival “Ljetna art scena” u Derventi.
Što, zapravo, osamljuje poeziju – mrak ili svjetlost? Koliko bi poezija uopće imala prijatelja bez čitateljevih osobnih pomrčina? I koliko bi uvjerljive poezije nastalo bez osobnih piščevih pomrčina? Ne živi li cjelokupna književnost pomalo parazitski na sumraku kao imela na drvetu? Može li bez njega dugotrajno i potpuno nezavisno graditi svoj imitativni, a originalni život? Može li što osim umjetnosti tako nadahnuto i neponovljivo kopirati postojanje i pri tome se ne zvati plagijatom? Poezija, kao književni rod, poprilično je osamljena, iako nije svojevoljno izabrala život izvan vreve i iritirajućih gužvi pa se odselila na osamu. Ona je odseljena, a zapravo ne znam kako se mogao izbjeći njen pristanak na toliku pasivnost. Valjda nije bila dovoljno vješta u komuniciranju. Očigledno ni do danas nije dovoljno radila na svom predstavljanju, na svom imidžu, iako nas psiholozi neprestano uče da valja raditi na sebi. Je li onda poezija dovoljno lukava? Da je ljudsko biće, rekla bih da nije baš pretjerano inteligentna, a u prilog tome ide činjenica da se ne zna snaći u novoj situaciji. Ili bih za nju uvijek iznova smišljala majčinska opravdanja i subjektivno ju tretirala kao iznimno, ali neshvaćeno biće? Ako poezija ne želi radikalno mijenjati samu sebe, možda treba raditi na onima koji nabasaju na nju kako bi se proširio planetarni klub njenih prijatelja bez formalnog i službeno popisanog članstva. Iako psiholozi uvijek govore o mijenjanju samoga sebe, ali ne i drugih. Možda je upravo tu problem s poezijom. Ali rješenje zasigurno nije ni u podilaženju masama i logici profita koja problem odbacuje nadasve brzom adoptabilnošću i odabirom komercijalnije varijante. No vjerojatno u trenutku stvaranja, kad gradimo nove poretke i svjetove koji podsjećaju na poredak i svijet koji udišemo, a opet nas fasciniraju i posjeduju začudnost, kad se igramo sićušnih bogova koji su od pravog Stvoritelja znatno labilniji i nesigurniji, motreći i dvojeći što smo na papir ili na ekran kompjutora posložili, ne razmišljamo o statusu poezije u društvu. Nad pjesnikom tada ne može vladati poduzetnička matematika premda on može biti pod utjecajem statistike i naizgled se rezignirano pitati s kolikom se vjerojatnošću događa određeni peh ili koliko često netko osjeća melankoliju zbog manjka svjetla. Nad istinskim pjesnikom za samog čina pisanja ne vlada onakav kapitalizam čije tumačenje možemo naći u rječnicima, premda on može biti nezasitni kapitalist koji se bogati doživljajima i uvećava svoj profit sastavljen od svih vrsta riječi spojenih u dojmljivu nekonvencionalnost. Tko bi uopće pisao poeziju kada bi birao hoće li se njome baviti ovisno o njenu mjestu na društvenoj top-ljestvici ili o broju ukupno prodanih knjiga? No ona je uvjetovana unutrašnjom motivacijom. Htjela bih razjasniti klimatski okvir u kojem pišem ovaj esej. Vratila sam se iz Makarske. Opet nevoljko egzistiram u neprivlačnom i pokretljivom okviru od magle i kiše koji mi oduzima prostor, zaklanjajući mu i širinu i dubinu i visinu, pa uzrokuje ne samo prostornu, nego i emocionalnu skučenost. No, srećom, nisu dovoljno dorađeni instrumenti za njenu javnu prepoznatljivost. U Dalmaciji sam na suncu neformalno brbljala o poeziji, i to bez kaputa iako je prosinac, a Djed Mraz je na hotelskoj terasi svakoga tko je bio samo u puloveru, poput mene, svojom bundom upućivao na to da bi se trebalo prikladnije odijevati. Sigurna sam da on ne doživljava ni današnje zahlađenje u morskim predjelima kako bi inače doživljavao hladnoću jer se rasplesao. Čini mi se da je na istom tom mjestu i prije dvije godine, kad sam također bila u Makarskoj, bio potpuno identično odjeven i plesao. Samo što je tada bilo znatno hladnije. A on je nosio upravo tu bundu. Ne živi li poezija u klimi sličnoj onoj u koju sam se vratila? Ne vide li čitatelji koji prilaze policama s knjigama višak magle oko poezije, pa je radije zaobilaze? Usprkos njenu sasvim čvrstom korijenju koje, kad mu se dovoljno približi, nije maglovito. Jasno mi je da je poezija, što se tiče njene čitanosti, tek mrtvaja književnosti. Pa opet je pišem jer ne mogu drukčije. Ona nastaje u stanci između žurbi čiji teritorij dijelimo, naseljavajući ga i pokušavajući mu se istovremeno bezuspješno istrgnuti. A žurba je ta koja je nezavisna i fantastično gipka pa nas je ščepala, no ne brzim kretnjama, nego neprimjetno i perfidno. I usprkos nadrealnosti spomenutih pokreta uopće nemamo osjećaj da smo upali u fantazmagoriju. Ali zato još jednom možemo svjedočiti o vlastitoj neslobodi. Žurba me i u ovom trenutku zaposjeda preko svojih stalnih pijuna kao što su radno vrijeme, dogovor ili napose starenje. A onda nastavlja upravljati preko još čitavog niza pijuna i pijunčića. Ona je osiromašila naše slobodno vrijeme. Neosporivo i do srži. Bez ustručavanja mogu reći da živimo u oskudici jer posjedujemo tako malo vlastitog vremena. Svi ga posjeduju više od nas samih. I predmeti. I pojave. Pa čak i hladnoća ili magla. Nije li i oskudica vlastitog vremena vrlo ozbiljna vrsta siromaštva? Al-Busiri je rekao da bijeda ništa ne može onome tko joj sam ne ponudi utočište. Znao je to još u trinaestom stoljeću. Tko nam je onda, zapravo, kriv?! Pokušavamo li prebaciti vlastitu odgovornost na očekivanja bližnjih ili, ako smo spremni priznati, na borbu za uspjeh koji je već sam po sebi vrlo upitan? No ta egoistična borba najčešće ne izgriza nikoga drugoga nego, sasvim paradoksalno, baš vlastiti, toliko njegovan i obožavan ego. Svijet je nepredvidiv i nema onoga čemu bismo smjelo mogli dati konačno značenje. Neporecivo odrediti granice. Ovaj svijet je crta po vodi povučena, kazao je indijski pjesnik i prorok Sarmad. Da nije tako, ne bi bilo krvoprolića i ratova. Ali ne bi bilo ni bitaka s neskladom riječi ni pobjeda nad samim sobom u kroćenju umjetnosti koja prvo mora nekonvencionalno podivljati da bi stvaratelju bila pitoma. Ne bi bilo ni drugih pozitivnih nastojanja. Da svijet nije crta po vodi povučena, bi li imalo smisla pisati, bez obzira na to je li to pisanje neustrašiv borac koji se doima zavodljivim ili tek slabašna žudnja za onim što nemamo, možda baš žudnja za nesputanošću nasuprot žurbi? Kad izgovorim riječi beskrajna žurba, jesam li izrekla hiperbolu? Nema tu ni traga preuveličavanju. Ono izrečeno je svakodnevica. I što je to uopće preuveličavanje? Tko je dovoljno objektivan da bi osporio golemost i potvrdio preuveličavanje? Posebice preuveličavanje žurbe. Kad me psić Bongo svojim nestrpljenjem požuruje u redovitu večernju šetnju, dijeli li i on s nama spomenuti teritorij žurbe? Hoće li i on, kad se vrati kući i kada nestrpljivost bude svladana, svojim moždanim putevima pomicati lirske slike nalik na poeziju? Ili su ga takve slike upravo prije šetnje nagnale na nestrpljivost? A ako je u svemu moguće naći liriku, zašto je onda poezija usamljena?!
***
LANA DERKAČ rođena je 22. lipnja 1969. godine u Požegi. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Nagrađivana (pjesnička nagrade „Zdravko Pucak“, „Duhovno Hrašće“ itd.). Uvrštavana je u antologije, panorame i zbornike u zemlji i inozemstvu. Bila je sudionik više međunarodnih pjesničkih festivala i književnih događanja kao što su Međunarodni pjesnički festival (Hrvatska), Struške večeri poezije (Makedonija), Curtea de Arges Poetry Nights (Rumunjska), Kuala Lumpur World Poetry Reading (Malezija)… Tekstovi su joj prevođeni na engleski, njemački, španjolski, talijanski, češki, makedonski, poljski, rumunjski, mađarski, malajalamski, oriški, malajski i arapski jezik.
Rečenica Huga Fridriha, u kojoj naglašava, da moderna lirika „govori zagonetno i tamno“1 iz čuvene knjige Struktura moderne lirike, kultna je rečenica u koju se smestio možda najsažetiji opis evropske lirike u periodu između sredine XIX i prve polovine XX veka. U prevodu Tomislava Bekića ova rečenica glasi: „Ona govori u zagonetkama i enigmama.“2 Zaista, može i tako, jer je evropska lirika ovog perioda i zagonetna i tamna, ali je i velika zagonetka i enigma, za sve proučavaoce koji se njome bave. A određujući metodološke kriterijume za tumačenje ovog perioda, Hugo Fridrih je naglasio, da se ova poezija može opisati mahom u negativnim kategorijama.3 Ubrzan tehnološki razvitak uslovio je zebnju u čoveku, promenio njegovu svakodnevicu – obogatio je i osiromašio u isti mah, udaljio ga od Boga, prepustio ga sebi. Onda su usledili ratovi, svetski, onakvi kakvi nisu dotad viđeni i vođeni, a čovek je opet pao u sebe, u otuđenje. Razvile su se nove veštine mučenja, otvarali novi logori, čovek je sve niže tonuo u sebe u svoje strahove i strahom proizvedene zločine. Čovekova iskustva su se obogatila, ali je čovečnost osiromašila. Čovek je izgubio čoveka, ostao u rascepu sa sobom i svojim bićem. Postojanje jednog čoveka ugrozilo je postojanje drugog čoveka i ljudskost se našla u velikoj krizi, jer su se počeli pronalaziti načini da se lične slobode jednog čoveka, propisuju na račun ugrožavanja ličnih sloboda drugog čoveka. Sve se ovo odrazilo i na samu literaturu. No, ni druga polovina XX i skoro četvrtina ovog XXI veka, nisu se ni bolje ni slavnije pokazale. Rat oružjem zamenio je hladni rat rečima i pretnje nuklearnom bombom („Baciće atomsku bombicu u tvoju čorbicu“ – Novica Tadić). Černobiljska katastrofa pokazala se kao primer neodgovornosti prema prirodi i ljudima, a na Balkanu, ništa novo, ratovi vođeni istim oružjem, iz istih razloga i veliki zločini. Na političkom planu „raspolaganje tuđom nesrećom“ kako to slikovito kaže Džoni Štulić u pesmi „Tko to tamo pjeva“, kao povod za jeftine političke poene i što veće materijalne dobiti. Politička politika sećanja, nasuprot jedinstvenoj kulturi sećanja u kojoj će sve žrtve dobiti zasluženo dostojanstvo i konačan popis svih imena žrtava.
Zagonetna i tamna vremena, rodila su zagonetnu i tamnu poeziju, pa se pred čitaocima našla zagonetna poezija i zagonetka poezije.
Stvarajući sa ovakvim bremenom, pesnik mora, hteo to ili ne, da na njega odgovara, zato je uloga poezije, kako to ispravno uočava Gojko Božović „rekonstruktivna, koliko i samosvesna.“4 Kriza umetnosti i kriza književnosti, čini nam se ušla je u svoju poslednju fazu, nakon koje će se videti, hoće li se obnoviti ili će se ugasiti. Pripovedanje se pretvorilo u prepričavanje, a poezija se našla na velikom ispitu i u velikom problemu. Poezija je najslobodniji vid umetničkog izražavanja, jer se svaki iskorak u ideološko skupo plaća, pa je zato u ovom periodu, postala elitna umetnost, toliko da se i njeni čitaoci i čitateljke osećaju toliko povlašćeno, toliko odabrano, da se gotovo mogu prepoznavati na ulici. Poezija je u današnjem svetu postala gotovo jedina umetnost koja čuva samosvojan duh i prenosi autentično iskustvo njenih autora. A upravo su se oko tog autentičnog iskustva sabrali pesnici o kojima pišemo u ovoj knjizi i čiji smo samosvojan duh pokušali da opišemo u esejima koji slede. Naravno, ovo je samo deo pesnika i pesnikinja, koje smo uzeli kao reprezente perioda koji smo naveli u samom naslovu, i nikako ne nudi jedan definitivni pogled na to razdoblje, jer „san o definitivnim kategorijama, to je san o smrti“5 kako naglašava Raša Livada.
Iako pesnikinje i pesnici koje smo u ovoj knjizi predstavili pripadaju različitim poetičkim strujanjima u srpskoj poeziji, njih spaja samosvojnost poetskog doživljaja sveta i svakodnevice, autentičnost pesničkog i životnog iskustva, kao i to da pripadaju samom vrhu srpske poezije naznačenog perioda. Pesnici i pesnikinje, koje smo uvrstili u knjigu nisu defetistički pesnici, nisu hroničari zla i arhivari negativnih kategorija savremenog sveta, oni su istinski pesnici, pesnici koji govore „Da“ svetu i čoveku, koji se bore da se svet i čovek promene, da se vrate svom izvornom duhu i svojim osećanjima, zbog toga u ovoj knjizi ima eseja koji, na prvi pogled, ne bi mogli da uđu u knjigu sa ovakvim naslovom. Pesnikinje i pesnici zastupljeni u ovoj knjizi plaše se praznine, a pesme su odgovor na taj strah, a naša knjiga odgovor na njihov odgovor i na sopstveni strah.
Eseji uvršteni u ovu knjigu nastajali su u vremenskom razdoblju od sedam godina, pisani su mahom iz autorove potrebe i želje, kao rezultat čitanja, praćenja i vrednovanja savremene srpske poezije i objavljivani u zbornicima i književnim časopisima: „Poetika praznine (O nekim stihovima „Ariljskog anđela“ Branka Miljkovića)“, Moć reči, zbornik o stvaralaštvu Branka Miljkovića, prir. Aleksandar B. Laković, Kragujevac, str. 220–227; „U traganju za izgubljenim jezikom (O poeziji Milorada Pavića)“, Leteće violine Milorada Pavića, zbornik, ur. Jelena Marićević, Filozofki fakultet Novi Sad, Međutim, Novi Sad, str. 48 –55; „Semiotika cvetanja jedne ljubavi (Odsjaji vizantijske estetike u Četiri kanona Ivana V. Lalića)“, Letopis Matice srpske, knj. 496, sv. 1-2, Novi Sad, str. 123–136; „Poezija Darinke Jevrić i srpsko pesništvo posleratnog modernizma“, Darinka Jevrić: arhetip, ljubav, tragika, zbornik radova, ur. Danica Andrejević i dr, Filozofski fakultet Univerziteta u Prištini – Kosovska Mitrovica, Dom kulture Gračanica, Kosovska Mitrovica, Gračanica, 2017, str. 157–175; „Mesto straha i pustoši (Vizije puste zemlje u delima Pusta zemlja T. S. Eliota, Četiri kanona I. V. Lalića, Psalmi Ernesta Kardenala, sa osvrtom na poeziju Darinke Jevrić)“, Tematski zbornik od vodećeg nacionalnog značaja: Kosovo i Metohija u kontekstu balkanskih naroda i država, knj. 1, ur. Srđan Slović, Institut za srpsku kulturu Priština-Leposavić, 2016, str. 145–160; „Ti, međutim postojiš (Manastir Gračanica u savremenoj srpskoj poeziji)“, Letopis Matice srpske, knjiga 497, sv. 1-2, str. 85–98; „Poezija Slobodana Kostića“, Zbornik sa naučnog skupa mladih filologa Srbije – Savremena proučavanja jezika i književnosti; knj. 2, FILUM, Kragujevac, 2017, str. 99–106; „Slike nacionalnog stradanja u pesničkom delu Dragomira Kostića i Živojina Rakočevića“, Letopis Matice srpske, Knj. 506, sv. 3, septembar 2020, str. 337–350; „Mora da je neko umro Crna knjiga Radmile Lazić“, Književni magazin, br. 166-168, 2015, str. 64–65; „Poezija i sećanje: beleške o poetici Dragana Hamovića uz knjige Bežanijska kosa i Lica jednine“, Književni magazin, br. 207–210 (2018), str. 47–49; „Totalno M“, Koraci, br. 10–12, 2020, str. 152–156; „U obilju tela: Materina Ane Seferović“, Libartes, elektronski časopis za književnost i kulturu, https://libartes.rs/zarko-milenkovic-u-obilju-tela-materina-ane-seferovic/ 2020; „Objava broja 22“, Književni magazin, br. 219–222 (2019), str. 46–47; „Eros na marginama diskursa“, Ekerman, elektronski časopis za književnost: https://eckermann.org.rs/article/o-branki-kasalovic/ 2020; „Aluzija putovanja ili akustika oka“, Koraci, br. 1–3, 2020, str. 172–175. Tekstovi o Živoradu Nedeljkoviću, Gojku Božoviću, Nikoli Vujčiću i Slobodanu Joviću nastali su na osnovu prikaza njihovih najnovijih knjiga i ovde su pretrpeli određene korekcije. Tekstovi o Novici Tadiću i Zlati Kocić se ovde prvi put objavljuju.
Autor zahvaljuje recenzentkinjama na ukazanom poverenju i konstruktivnim primedbama i komentarima.
1 Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike, preveli Ante i Truda Stamać, Stvarnost, Zagreb, 1969, str. 5.
2 Хуго Фридрих, Структура модерне лирике, превео Томислав Бекић, Светови, Нови Сад, 2003, стр. 13.
5 Раша Ливада, О поезији, Градац, Чачак, 2018, стр. 5.
***
ŽARKO MILENKOVIĆ (1988, Priština) doktorand je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, Odsek za srpsku književnost. Piše poeziju (objavljene zbirke: Kenotaf, 2011. i Krhotine leta 2019), kratke priče, književnu i umetničku kritiku i naučne radove iz oblasti književnosti. Oblasti interesovanja su mu srpska poezija XX veka i savremena srpska poezija, sakralno u književnosti, savremena ženska književnost, kvir i studije roda. Priredio je izabrane pesme Dragomira Kostića – “Put u Mikenu i uredio zbornike radova Dušan Kovačević: ideologija, čovek, drama” (2017); “Sarić: svetlost, stvaranje, strah” (2018); “Zlata Kocić: slavuji, ljiljani, lestve” (2019) i “Ivan Negrišorac, pesničke i kulturološke dominante” (2020). Stalni je kritičar časopisa “Koraci”. Urednik je književnog programa i književnih izdanja Doma kulture „Gračanica“ u Gračanici.
Bio je pionir prodaje brze hrane u Beogradu i mesto oko kojeg se, sedamdesetih i osamdesetih, uvek stvarala gužva: pripadnici svih generacija tiskali su se čekajući na svoj par viršli u zemički i jogurt u trouglastom tetrapaku na kojem je pisalo PКB, a kasnije je treptala kravica. Viršle su se kuvale u visokim metalnim loncima, posluživale su ih radnice u belim mantilima i pucale su kada ih zagrizeš, a jogurt si užurbano otvarao zubima mu otkinuvši vrh, pri čemu bi se uvek malo poprskao po bradi. Pored viršli, u njemu su se prodavale i kobasice, senf je obično bio razređen vodom i sirćetom, a voda u kojoj su se kuvale viršle ceo dan se nije prosipala, tako da su one koje bi gustirao u popodnevnim ili večernjim satima imale puniji i izdašniji ukus od onih jutarnjih i u tome je, između ostalog, bila tajna njihove posebnosti koje se i danas prisećamo sa nostalgijom.
Crveni kiosk je na scenu, zapravo, stupio ranih sedamdesetih godina, kada je na gradskom konkursu pod nazivom „Beogradski kiosk“, čiji cilj je bio da se izjednači izgled kiosaka po gradu, pobedio projekat mladog slovenačkog arhitekte i stručnjaka za industrijski dizajn Saše Mehtiga. Mehtigov projekat kioska nosio je naziv К-67 (broj je označavao godinu projektovanja) i njegova proizvodnja se u početku odvijala u fabrici Imgrad u Ljutomeru. Po zamisli njegovog autora, kiosk se izrađivao isključivo u crvenoj boji da bi bio vidljiv izdaleka, mada je nešto kasnije počela njegova proizvodnja i u plavoj, narandžastoj, beloj i žutoj, ali te boje ipak nisu uspele da se upišu u ljudsko pamćenje poput crvene…
Veoma brzo nakon što je pobedio na beogradskom konkursu, crveni kiosk bio je izložen u njujorškom muzeju MOMA, koji ga je uvrstio u svoju zbirku industrijskog dizajna 20. veka. Ubrzo je ispunio gradove mesta bivše Jugoslavije, označavajući, istovremeno, vreme modernizacije i tehnoloških promena u njoj, i koristeći tada popularne materijale kao što je ojačani poliester i poliuretan. Neki tvrde da je bio izrađen od sličnog ili istog materijala kao i trabant. Njegova popularnost je ubrzano rasla tako da se nije zadržao samo na prostoru bivše nam naše, već je brzo preplavio i zemlje Istočne i Srednje Evrope i stigao još dalje… Кažu i do Australije.
Sa menjanjem ponude brze hrane na ulicama, tačnije, sa pojavom pljeskavica koje su sasvim potisnule nekadašnje viršle, početkom devedesetih godina menjao se i izgled kiosaka. Crveni su polako odlazili u istoriju. Da oživi nekadašnji crveni kiosk i njegove viršle pokušao je „viršlomobil“ koji krstari po raznim mestima u Beogradu, ali nostalgičari kažu da ništa nije isto i da povratka – nema.
***
ANA RISTOVIĆ (1972, Beograd) završila je srpsku književnost i jezik sa opštom književnošću na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavila je knjige pesama: Snovidna voda (1994), Uže od peska (1997), Zabava za dokone kćeri (1999), Život na razglednici (2003), Oko nule (2006), P. S. (izabrane pesme, 2009), Meteorski otpad (2013), Nešto svetli (izabrane i nove pesme, 2014), Čistina (2015) i Ruke u rukama (2019). Dobitnica je „Brankove nagrade“ za knjigu Snovidna voda (1994); nagrade „Branko Miljković“ i nagrade Sajma knjiga u Igalu za knjigu Zabava za dokone kćeri (2000); nemačke nagrade „Hubert Burda Preis“ za mladu evropsku poeziju (2005); nagrade „Milica Stojadinović Srpkinja“ za zbirku P. S. (2010); „Disove nagrade“ za pesnički opus (2014) i nagrade „Desanka Maksimović“ za ukupan doprinos srpskoj poeziji (2018). Član je Srpskog književnog društva, Udruženja književnih prevodilaca Srbije, Srpskog PEN centra i Slovenačkog društva pisaca. Prevodilac je sa slovenačkog jezika sa kojeg je do sada prevela više od 30 dela savremenih slovenačkih autora. Živi u Beogradu.
Književna nagrada “Višnja Machiedo” Hrvatskoga P.E.N. centra, koja se dodjeljuje za najbolje književno-esejističko djelo nastalo na hrvatskom jeziku i u hrvatskoj produkciji
CINICI I PSI
U jeziku nije rijetkost da se neko značenje nalijepi na neko drugo značenje po zvučnoj sličnosti ili po pučkoj etimologiji (koja se najčešće i ravna po zvučnoj sličnosti). Kako danas sve više hrvatskih izvornih govornika rabi i riječ papirologija u značenju koje prvotno nije imala, i ta će riječ dobro poslužiti kao primjer za ono što želim reći. Ljudi misle da je papirologija ono beskrajno i mukotrpno skupljanje hrpa i hrpa papira da bi se ishodilo nešto (građevinska dozvola, registriranje tvrtke, dobivanje stipendije i tomu slično), pa premda u svojem nazivu papirologija ima sufiks –logija kao i sve ostale riječi koje označuju neku znanost (biologija, ginekologija, oftalmologija, pulmologija, arheologija, etnologija, psihologija, sociologija itd.), rijetki papirologiju osjećaju kao znanost, a ona to doista jest: znanost o papiru(su). Pitam se kako bi itko pametan ono silno trčanje od šaltera do šaltera raznih ustanova i skupljanje dokumenata uopće i mogao nazvati znanošću?! Uz to, volimo se dičiti digitalizacijom državne uprave, pa odakle onda traženje tolikih papira, što je u svijetu poluučenih i nedoučenih dalo izraz papirologija? Na istom je tragu i izraz dubiozan, za koji čak i sve neukiji novinari misle da znači dubok, a tako ga i rabe, dok on znači sumnjiv, neizvjestan, nesiguran, dvojben, nepouzdan, nejasan (lat. dubius,sumnjiv). Tjelohranitelj je takvima onaj koji sam hrani svoje tijelo. Taj neznalački niz ovdje se nipošto ne prekida.
Cijeli ovaj uvod poslužio mi je za to da pokažem kako je i imenica cinik još od davnine prošla isti takav put – put pučke etimologije i tek zvučne sličnosti, a zapravo zablude. Cinik je tuđica koju smo preuzeli preko njem. Zyniker, zynisch, Zynismus, a ovo iz lat. cynicus, odnosno još dalje iz grč. kynikós. U grčkom i u latinskom ta se riječ upotrebljavala za pripadnike filozofske škole koji su zagovarali život bez potreba, pa su tako zanemarivali društvene norme. Ime te škole temelji se na imenu grčkoga lokaliteta Kynósargesa pokraj Atene, gdje je poučavao Sokratov učenik Antisten, utemeljitelj te filozofske škole u 4. stoljeću prije Krista. Cinike neki zovu i kinici. Još u antici ljudi su pogrešno shvatili da je ime te filozofske škole izvedeno iz grčkoga pridjeva kynikós, pasji, pa su se upeli iz petnih žila da tom značenju približe i predodžbe koje su razvijali o pripadnicima te škole. Ispalo je da su cinici tako loši da žive kao psi! Još jedan dokaz kako je krivu Drinu teško ili nemoguće ispraviti. Zabluda je zastrla istinu.
A čime su se doista odlikovali cinici? Odbacivali su moralne norme zasnovane na društvenim običajima, bili su protivnici ropstva i pozivali na „prirodno“ ponašanje, jednakost, povratak prirodi – kako vidimo, ništa tu ne podsjeća na pse ili na konotacije koje bi oni pobuđivali, a još manje na to da bi sami pripadnici te filozofske škole živjeli kao psi. Nastavljajući smjerom kojim je pošla ta davna pučka etimologija morala je dokazati kako ona ima pravo, pa su cinicima s vremenom nalijepili i neka druga značenja: da je cinik čovjek koji je ravnodušan i prema dobru i prema zlu, da se svemu smije i izruguje, da mu ništa nije sveto. Kad jednom tako krene, nije teško sve još malo iskititi (u negativnom smislu), pa je danas cinik izjednačen s bezočnikom, drznikom, bezobraznikom, podrugljivcem, zlobnikom i zajedljivcem. Početna filozofska načela s vremenom su sve više uzmicala pred ovima nezgodnima, jer trebalo je sve nategnuti prema onom što se smatralo osnovnom riječju, a to je bio pas. Jasno, kinologija, od grč. kyón, kynós, pas, doista je znanost o psima (bez ikakvih negativnih ili podrugljivih konotacija).
Kad već razotkrivamo jednu pučku etimologiju, možemo još jednu. U priču se, i opet po zvučnoj sličnosti (premda ima i elemenata koji se vezuju i uz cinike / kinike), upleće i glagol kinjiti (češće koga drugoga nego sebe, no može čovjek kinjiti i sebe). Taj se glagol javlja i u obliku kiniti (koga ili što, ima ga u tom obliku u svojem rječniku slavonskih, baranjskih i srijemskih riječi i Martin Jakšić, no znači mu nešto drugo od općega značenja glagola kinjiti: klevetati, ogovarati, optuživati, kuditi, napadati, sumnjati). Ipak, oba oblika toga glagola znače mučiti koga, zadavati komu neugodnosti, patiti koga (ili sebe), dosađivati komu, terorizirati koga, ugnjetavati koga, pa i sadistički. O postanku toga glagola mišljenja se etimologa baš i ne podudaraju. Petar Skok, a za njim su se poveli i ostali, misli da glagol kiniti / kinjiti potječe od mađ. kin, odium, no i turski jezik poznaje kin, kim, čin, što znači ljutnja, zloba. Turski je kin došao iz perz. kīm, što također znači ljutnja, potajno neprijateljstvo, osveta. Oblik kinjiti (se),danas običniji nego kiniti (se),uveo je ono nj u infinitiv iz prezenta, kinjo¸.
Kako vidimo, psi su u ovu priču zalutali samo zato što se predio gdje je djelovala škola cinika nalazio na mjestu koje svojim imenom podsjeća na pse (Kynósarges pokraj Atene). Kad je jednom pošlo u tom smjeru, cinike se nastojalo prikazati da žive kao psi. Ako je tko kasnije zabludu i uočio, pogreška često ima veću snagu od istine, pa su Antistenovim sljedbenicima još stoljećima dodavali sve veću bestidnost, grubost, drskost, gaženje morala i neprihvaćanje društvenih formi. Nije stoga čudno što su ljudi počeli zazirati od cinika kao od nepoželjna društva. Na početno učenje Sokratova učenika potpuno se zaboravilo. Nije onda isključeno da im se kao zlobnicima može na glavu, uz ostale nedaće koje izazivaju, natrpati i kinjenje, mahom drugoga, a manje samoga sebe. Ovakvi primjeri „pile okrenute naopako“ učinili su mi se zanimljivima, jer vjerujem da i takva pila može ispiliti privlačno štivo.
(Vijenac, godište XXVII, broj 660, 20. lipnja 2019.)
***
NIVES OPAČIĆ rođena je 1944. godine u Vukovaru. Diplomirala je i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je od 1974. do 2004. bila viša lektorica hrvatskoga standardnog jezika na Odsjeku za kroatistiku. Od 1972. do 1974. radila je kao ugovorni lektor hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu, a od 1979. do 1981. na Sveučilištu u Rimu. Držala je (a drži i sada) radionice za prevoditelje raznih struka i profila, a niz godina predavala je hrvatski kao drugi i strani jezik strancima (na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i drugdje). Kao jezična savjetnica i recenzentica surađuje s gotovo svim većim hrvatskim izdavačkim kućama. Godine 1972. osnovala je Društvo hrvatskih lektora (kojemu je u dva mandata bila i predsjednica). Znanstvene i stručne radove objavljuje u časopisima “Jezik”, “Filologija”, “Radovi Zavoda za slavensku filologiju”, “Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje”, u zbornicima Društva za primijenjenu lingvistiku, “Riječki filološki dani” itd. Četrdesetak jezičnih savjeta objavila je u “Vjesniku”, nekoliko stotina u obrazovnim emisijama Hrvatskoga radija i Hrvatske televizije, a stalnu jezikoslovnu rubriku piše u “Vijencu”, listu za kulturu Matice hrvatske, u “Hrvatskoj reviji” te u listu “Novinar”. Od 2002. službeno je u mirovini, no znanstvenim radom bavi se i dalje. Živi u Zagrebu.
U knjizi “Završne riječi, ipak” zastupljena su 103 kratka eseja o riječima i ljudima koji zaokružuju dvadesetogodišnji autoričin rad u Matičinu Vijencu za koji je od 1999. godine napisala više od 400 eseja o riječima, otisnutih i u knjigama, u četiri zasebna izdanja.
Tih 70 skontat ćete npr. kad stavite šešir, pogledate se u ogledalo i zaključite da ponajviše sličite ogromnoj gljivi. Nezgodno, brate. Ono, i prije, kad vam sinonim za opuštenost biva još veća pogrbljenost. Ili od svega ispražnjena, plutajuća glava. Zaboravljanje svakodnevnih stvari, mijenjanje mjesta predmeta (telefonska slušalica u frižideru). Jesu I’ to, moguće, simptomi starosti? Jesu. Moja prijateljica Mira veli kako se čovjek umori samo brojeći do 70. A kako se tek organizam umori noseći sam sebe 70 godina? Umori. I ostari. Je l’ to tužno? Pa… ovisi, kako kad. Nekad je i smiješno. Ali, ako se ne može nikako izbjeći, a ne može, dobijete razne, blago rečeno, čudne želje i potrebe. Koje, uglavnom, sami sebi i ispunite (ako je ikako moguće). Npr. da si kupite nekoliko skupih i ekstravagantnih modela odjeće koji uopće ne pripadaju vašem stilu. Da izgubite nešto suvišnih kilograma. Kvalitetno se ošišate. Kupite mrak parfem. Lak za nokte nemoguće boje. Da izgledate. Zašto? Pojma nemam. Kome? Uglavnom, sebi. Prijatelji i znanci na to ne obraćaju pozornost. Imaju već definitivan vaš lik, neće ga mijenjati. Moguće da, onako općenito, zamijete kako baš dobro izgledate. Ali takve su primjedbe u običaju. Nije pristojno reći nekom kako se naglo postarao, izborao, pogrbio, omlitavio i duhovno retardirao. Zatim, sa 70, ma koliko bili u formi, krepki i puni energije, po sili zakona, vi odlazite u mirovinu, penziju ili pokoj, što mu dođe isto. Iskreno, otpisani ste. Idite u ništa i dotrajte što je moguće prije. Oslobodili ste radno mjesto, oslobodite i životni prostor mlađima. Zar vam nije jasno, zaboga?! Ta hoćete li da vam se nacrta? I to vaše ništa, za nekog bi moguće bilo n e š t o, halo?! E sad, s tih 70, dobijete neodoljivu potrebu da krenete živjeti. O, kojeg li apsurda! Ta, morate li uvijek u kontru? I tražiti nemoguće?! Naprimjer, postanete potrebiti nježnosti, koju vam više niko neće priuštiti, ni teorijski. A i zašto bi? Ili, tačnije, ko bi? Djeca? Eh, to su zapravo već odrasli ljudi. Oni se nježnosti srame u odnosu s majkama. A imaju, ako je imaju, usmjeritije na druge, primjerenije toj emociji. Supruzi? Hm, oni su nježnost odavno potrošili. Rijetki su još uvijek u stanju biti barem katkad nježni. Ili zaborave, kao popiti dnevnu terapiju. Prijatelji? Koješta. Prijateljstvo je već prešlo u naviku. Prestalo ili postalo kronično. I šta onda? Sami proizvodite željenu nježnost. Milujete: noćne leptiriće, breze u parku, oblake, satensku krevetninu, sviće u sjećanju, pejzaže, čašu koja treperi, voljenu knjigu, komadić kruha, novu ogrlicu, listove sobnog bilja… Milujete svoju divnu i davnu ljubav, kojoj obavezno dajete nadnaravne dimenzije. Ili… samo osjetite studeni val u cijelom biću. Laku jezu. Drhat. Brzo će proći i onda se možete nadnijeti nad prazninom. Ili okrenuti zidu. Uostalom, svejedno je. Imate sebe, kako i koliko želite i koliko ste u stanju podnijeti. Sindrom 70. Život kao daje prošao, da. Ali i kao da ga ima još, i tjera vas da ga živite, iz sve snage. Znameniti Starolozi na skorašnjem simpoziju (ili će biti debati?) ustvrdili su kako u neka doba, iza 70, izvjestan broj ljudi napokon skonta kako treba ipak mladima ustupiti životni prostor. Oproste se ako imaju od koga ili čega, zalegnu i izumru. Ili uobičajenije kazano, odu na neki bolji Svijet. Ali veći broj nesavjesnih pojedinaca, nastave živjeti. I onako, laganice, stare vrlo komotno. I traju. Na sveopći užas. Jer, zaključuju, ima pojedinaca koji će onda, za inat, tjerati i do stote. Gluho bilo. I što činiti stih famoznih 70 ili zaglavljeni u njima? Pojma nemam i sama se pitam kao dopisnik iz istih. Bilo bi najbolje, barem se meni čini, otputovati negdje (ako uopće postoji takvo što) gdje je dobro, jednostavno, čisto, zdravo, uvijek toplo i sunčano, bez nasilja i politike. Naravno, uz more. Plivati. Šetati. Čitati dobre nove, i drage stare knjige. Slušati glazbu. Pjevati dok se tuširate. Jesti plodove mora. Družiti se i razgovarati sa drvećem. Razmišljati. Pa onda ne razmišljati. Povremeno na Skype-u vidjeti i proćaskati s bližnjima. Gledati noću zvjezdano nebo. Pisati… Biti što dalje od: političkih zbivanja, crnih hronika (koje pune prostore sredstava javnog informiranja), zdravstva u cjelini, neimaštine, depresivnih svakodnevnica i svakonoćnica, prijatelja i znanaca krcatih negativnom energijom, razgovora o boleščinama, ciče zime, smoga, dugih, jesenjih kiša, suludih proljeća ni nalik tom godišnjem dobu, pisaca genijalaca koji s punim pravom očekuju Nobela, siledžija, narkomana, zalutalih metaka, loših kazališnih predstava, kuloara u kazalištu i okolo njega, loših festivala, zatrovane hrane i vode, elementarnih nepogoda… Što manje se navući na omiljenu, in, suvremenu književnost: opširne horor upute za korištenje (uglavnom smrtonosnih) lijekova. Taj književni pravac uznapredovao je u vezi s farmaceutskom industrijom, njezinim brendovima i trendovima. Biti što dalje, ali kako? Nikako. Bijeg je nemoguć u 70. Definitivno. Vrlo su čudne te 70-e. Ko nije vidio, vidjet će. Želim mu svaku sreću. Ali, šta je zapravo ta sreća? Tako bih trebala tačnu formulaciju iste. Halo, molim, što je sreća, čemu nalik, da li uopće postoji? Šutnja, moj Horacio. I gdje je tu priča, pripovijest i tomu slično? Ne da je jedna, mnogo njih su još kukuljice između ovih redaka. Čekaju novi oblik. I čekaju: Novu mladost. Ljubav na prvi pogled i ostale poglede. Odlazak na bolji Svijet. Milijun na lotu. Ponovno zdravlje. Mirovinske penzije. Djecu (ne ipak novu, onu postojeću što se razišla diljem Svijeta). Unuke koji govore stranim jezicima. Inspiraciju. Ukidanje depresije. Ljepotu koju obećava skupa kozmetika. Ljetovanje na moru (Kojem moru? Našem moru.). MESS. SFF. Rođendan. Godišnjicu mature. Besmrtnost. Novi dan. Čvrst san bez snova. Zvonjavu utihlog telefona. Nešto.
***
LJUBICA OSTOJIĆ rođena je 20. marta 1945. godine u Beogradu, a koncem iste godine nastanjuje se s porodicom u Sarajevu. Diplomirala je na Pedagoškoj akademiji, Likovni odsjek, i Filozofskom fakultetu, Komparativna književnost – teatrologija, u Sarajevu. Radila je kao dramaturg Dramske scene Pozorišta mladih, kazališni kritičar u revijama “Odjek” i “Književna revija” i listovima “Oslobođenje” i “Večernje novine“, urednik dokumentarne, eksperimentalne i poetske drame na Radio-Sarajevu, dramaturg-saradnik u Mostarskom Teatru Mladih 74 (MTM), predavač Dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti. Pisala je radiodrame, TV-drame i scenarije, kritiku i esejistiku iz oblasti kazališne umjetnosti, književnosti i likovnih umjetnosti. Bila je dramaturg je, dramatizator i adaptator brojnih predstava u suvremenom kazalištu. Njena poezija proza, kritika, drame i radio drame prevođene su na engleski, albanski, njemački, mađarski, makedonski, turski, slovenski, poljski, česki, bugarski, slovački, grčki, francuski… Bila je član Društva pisaca BiH od 1974. godine.
– tekst “Sindrom 70” Ljubice Ostojić preuzet je iz časopisa za književnost i kulturu “Život”, 1-2/2016 –
čovjek-časopis 