PET PJESAMA ANDREE ŽICA PASKUČIJA IZ ZBIRKE “RECIKLIRANJE”, More idea, Rijeka, 2023.

VRIJEME ODLUKE

dan ću započinjati
čašom mlake vode i cijeđenim sokom od pola limuna
radit ću sklekove
radit ću čučnjeve
i vježbe tibetanskih svećenika
neću piti kavu natašte
neću piti kavu uopće
hodat ću svako jutro na posao
i pravilno disati
jest ću zajutrak
jest ću doručak i ručak
izbacit ću večeru
neću jesti poslije šest
i svakog ću dana pojesti jednu jabuku
prestat ću piti
prestat ću pušiti
seksat ću se više
seksat ću se manje
seksat ću se onoliko koliko priliči mojim godinama
bit ću bolji čovjek
bit ću bolji roditelj
bit ću bolji prijatelj
bit ću bolji neprijatelj
kad perem suđe
neću ostavljati jednu žličicu u sudoperu
sve što započnem ću i dovršiti
čak ću i dati gol
u snu kojeg sanjam već godinama
poštivat ću danu riječ
poštivat ću svoje odluke
i neću se libiti koristiti pravo na promjenu vlastitog uvjerenja

možda već sutra sve ovo proglasim glupim i beskorisnim
a pametnjakoviće koji daju savjete
s posebnim zadovoljstvom – odjebem

***

OVE ĆE VAS ISTINE O LJUBAVI ŠOKIRATI

hidrometeorološki zavod
objavio je dugoročnu prognozu
nadolazeći toplinski val
bit će najgori u povijesti
i potrajat će duže nego inače
za izgurati dan dovoljna je
velika količina tekućine
i što je moguće više
boraviti u hladu
ljubav nije neophodna
ljubav je precijenjena
na kavi s prijateljicom
i u frizerskom salonu
na kavi s prijateljicom
i u frizerskom salonu
ljubav je podcijenjena
prodavačice ljubavi imaju odličan PR
no iako je moraš platiti
ljubav ne možeš kupiti
ljubav je čudovište iz Loch Nessa
nitko je nije vidio
svi znaju da postoji

HGSS je do sada spasio 12.000 ljudi
i nekoliko tisuća životinja
iz ljubavi

***

JA, SPAVAČ

ja sam spavao malo ili nisam spavao uopće
neumjeren sam u svemu
osim u spavanju

ja sam spavao kad sam baš morao
ja sam spavao svugdje
žene pokraj kojih sam spavao
nisu uvijek ili nužno
bile moje
o tome nisam brinuo
ja ne znam gdje sam sve spavao
pokraj koga sam sve spavao
te nije isključeno da sam spavao
i u tvom krevetu

jednom sam tako spavao u stanu u kojem nije bilo nikog
i ništa u tom stanu nije upućivalo na odgovor
zašto sam se upravo ondje probudio
još sam neko vrijeme čekao, zatim sam otišao
iza mene su ostala otvorena vrata
noć bez sjećanja i ništa više

ja sam spavao svugdje
i nisam imao gdje spavati
spavao sam u parku
spavao sam na plaži
na putovanju

spavao sam na brodu
u kupeu i na željezničkoj stanici
u avionu
u provi i krmi jedrilice
i tamo sam spavao
na palubi, naravno
ako se to može nazvati spavanjem
ja sam spavao u zatvoru

ponekad, ja uopće ne bi spavao
kad sam najviše tulumario spavao sam poput delfina
znanstveno je dokazano da oni nikad ne spavaju
nego odmaraju polovicu mozga

spavanje je gubljenje vremena

kad spavam, spavam gol
ja sam spavao gol kajševima vezan za krevet
imao sam puno kreveta koji su bili moji
spavao sam u puno kreveta koji nisu bili moji
ja sam spavao u vojničkim čizmama
ja sam spavao u šumi
jednom sam legao u snijeg i zaspao
čudo je da sam se uopće probudio

spavao sam zagrljen
i na svojoj polovici kreveta
u kuhinji, na kauču
ispred vrata kad sam izgubio ključ
spavao sam u krevetu svog sina
to je ipak najbolje od svih spavanja

iako ne volim spavati
ja o spavanju znam sve
zato mi reci gdje si sve spavao
i reći ću ti kako si živio

***

BEZ RATA NIKAMO

na izlaznoj granici
devedeset i druge
slovenski carinik gleda moje stvari s podsmjehom
tri majice kratkih rukava
traperice
mala higijenska torbica
četkica i kalodont
– to je sve što nosite? bježite? –

ne
nosim i nekoliko
spaljenih sela
do jednoga sve mrtve suborce
odnosno dijelove njihovih raskomadanih tijela
a osmjeh kao vaš
morao bi biti tu negdje
sigurno se zagubio
znam da sam ga nekoć
i ja imao

***

OPTIMISTIČNA PJESMA

svijet neće postati bolje mjesto
svemir ide svome kraju
energija teži ujednačavanju
i u jednom trenu
sve će stati
bit ćemo zamrznuta slika
nečeg što je bilo
ali ne brini
prije toga ohladit će se sunce
osim nespretnih ruku ispod majice
iz osnovne škole pamtimo priču o fotosintezi
znamo što to za nas znači
ako to ne dočekamo
možda će se mjesec približiti zemlji
nastupit će morsko doba kilometarskih plima
i ništa neće ostati od naših gradova
samo ulice na dnu mora
koje pamtimo po onom što nam se u njima zbilo
milijuni su godina u pitanju
možda se dogodi novo ledeno doba
ili dobar pogodak meteora
osim toga
virusi mutiraju na dnevnoj razini
bolesni mozgovi smišljaju nove ratove
i bezbroj je načina na koje možemo umrijeti
bez da se u svemiru nešto značajno promjeni
drugim riječima
smrt je naša izvjesna

zar nije lijepo bit u nešto toliko siguran
prepustiti se o onom što je ostalo
i napokon
početi živjeti

_________________________________________________

ANDREA ŽIC PASKUČI (aka AŽP) rođen u Rijeci 21.11.1970., poeziju piše jer mora, može i hoće. Tu istu poeziju poslije javno čita na večerima poezije ili kod prijatelja u kuhinji. Pjesme su mu objavljene na internetskim portalima, nekim časopisima i zbornicima.
2023.g. objavio je svoju prvu zbirku pjesama pod naslovom „Recikliranje“.

fotografija autora: Tanja Kanazir

KRATKA PRIČA KRISTINE GAVRAN: DRAGI TATA

Dragi tata,

ne brini, dobro sam. U domu mi je lijepo, imam puno prijatelja, fakultet je zanimljiv, ispiti su teški, ali gura se. Ništa se strašno nije dogodilo. Ne meni, ili ne još. Pišem ti pismo jer o nekim se stvarima ne može preko telefona. Ti si me naučio da riječi trebaju odležati. Pa eto, neka ove rečenice odleže na papiru, pospremljene u kuverti s tvojim imenom, neka se vozaju žutim kombijem, preslaguju u sortirnici, putuju na motoru čika Ive i zatim odahnu na stoliću za kavu. Pročitaj prvo novine, popij kavu i pojedi ona dva keksa koja potajno žvačeš prije doručka da te mama ne vidi. Tek onda otvori pismo i zaroni u njega, kao skok na glavu u hladnu rijeku. Isprva se koža ježi i srce udara, ali nakon nekog vremena postane uredu i čovjek pliva laganim zamasima. Vjeruj mi, neugodno je meni pisati, pa kamo li ne će tebi biti neugodno čitati. No pisanje rukom ipak sve usporava, daje vremena i onome tko piše i onome tko čita da zastane i razmisli.

Dragi tata, nisi ti jedini koji je dobio pismo. Mi, kolegice iz doma na Savi, dogovorile smo se oko svega ovoga, pa sad pisma putuju u raznim pravcima za sve naše tate, očeve, japice, taje, ćaće. Bit ću kratka – želim da dođeš u Zagreb. Na prosvjed.

Znam da ti nikada ni oko čega ne gunđaš, znam da ne voliš prigovarati i da ni konobara mrko ne pogledaš kad ti donese krivo piće. Također znam da ne voliš putovati i da, otkako si u mirovini, sve dane provodiš u vrtu ili u šetnji do seoskog dućana gdje s dečkima popiješ pivo (uvijek samo jedno) i onda kreneš kući jer komarci grizu nemilice. Ali dragi tata, svejedno te molim da dođeš u Zagreb. Želim da stojiš kraj mene na prosvjedu. Da skupa vrištimo, udaramo u bubnjeve, nosimo teške transparente, uzvikujemo parole i mašemo zastavama.

Znam da čitaš novine, i da nezadovoljno vrtiš glavom na stranice pune horora, okrećeš listove i kažeš štosetumože, pa nastaviš ispijati kavu. Sigurno si čitao o onom posljednjem slučaju – ubijena žena, muž krvnik, ožalošćena obitelj i prijatelji, ostavljena djeca. Sve je od riječi do riječi kao priča od prije dva mjeseca. I ona od proljeća i ona prije nje. Priče se ponavljaju, ali ova posljednja me oparila kao kipuća voda. U meni je sve vrisnulo štosetumože!

Pišem ti pismo jer ti sve ove godine nisam toliko toga rekla. Nisam te htjela uzrujavati, nisam htjela da brineš, a i bilo me pomalo sram. Možda se pitaš kakve veze imaju te ubijene žene s tvojom kćeri? Ta ja ih ne poznajem, saznala sam njihova imena tek iz novina. A ipak, sigurna sam da smo dijelile neke crtice u životu, neke oku nevidljive sitnice, prešućene događaje, skrivene znakove, naučene šutnje, životne lekcije koje smo upijale. Dopusti da ti otkrijem događaje koji pletu vezu među svim ženama.

Sunce užeglo, mama poha piletinu, meni je pet godina i igram gumi-gumi koji je omotan oko kruške i stupa visoke metalne kapije koja dijeli naše dvorište od ulice.  Odjednom čujem glasne povike.  Susjeda Vinka udara po vratima i vrišti da je pustim unutra. Nespretno otključavam vrata, a ona ulijeće u dvorište i zatvara teška vrata za sobom. Mama čuje komešanje, pa dotrči do nas. Ubrzo s druge strane ograde čujemo povike susjeda Miće. Dere se na Vinku, psuje boga i sve svetce, svi su mu krivi. “Pijan je”, kaže mama. Susjed Mićo reži kao vuk da otvorimo vrata. Priča nešto kako je on glava, a ona samo rep, pa ima da dođe kući. Mama mi šapće da budem tiho. Ipak vrisnem kad susjed Mićo sjekirom navali na vrata. Trčimo u kuću, spuštamo rolete na prozorima i u mraku jedemo pregorene pohance. Poslije teta Vinka i mama dugo razgovaraju dok ja ležim na fotelji. Ujutro teta Vinka više nije kod nas. Mama kaže da se Mićo unormalio. Još pripomene da tebi ništa ne govorim kad se vratiš kući s puta jer ste Mićo i ti prijatelji. Dragi tata, bila je to prva lekcija o tome što se radi kad nam netko bane na vrata sa sjekirom.

Crtica druga – opet ljeto, opet sunce užeglo. Meni je trinaest godina, bradavice na mojim grudima neposlušno strše kao piramide, a meni je neugodno pitati mamu da mi kupi grudnjak. Zato se držim pogrbljeno, spustim ramena i uvučem prsa prema kralježnici. Profesor tjelesnog ocjenjuje skok preko kozlića, premet i kolut. Dlanovi mi se znoje. Već me mjesecima ismijava kako sam štreberica koja nema pojma o sportu, prijeti da će mi srušiti prosjek. Skačem preko kozlića, dočekam se na noge, ruke u vis, a profesor me odjednom zgrabi za grudi. Vrisnem. On mi govori da se smirim i da je samo htio provjeriti moje sisice. Nekoliko se učenika smije na tu šalu. Ja trčim u svlačionicu, zgrčim ramena još snažnije. Naučila sam tad da smijeh peče.  

Sa punih šesnaest najbolja sam učenica iz matematike. Putujem na državno natjecanje koje se održava u Splitu! Hej, idem na more i to besplatno. Sprijateljujem se tamo s Ružicom. Dan prije samog natjecanja Ružica i ja šetamo uz more. Odjednom, ispred nas, muškarac sijede kose i ogromne trbušine vadi svoje spolovilo iz gaća i nateže ga uz blagi cerek. Mislile smo da će se zastidjeti što su ga dvije djevojke uhvatile u tom činu, no on sa zadovoljstvom promatra naša lica. Nevjerica i šok pretvaraju se u sram i strah, a on uživa u toj preobrazbi i slatko se ceri dok obaramo pogled i bježimo. Dragi tata, sjećam se kako si me dočekao na autobusnoj stanici i tješio zbog lošeg rezultat. Nisam ti htjela reći kako mi onaj cerek još zvoni u ušima. Spoznala sam da neki zvukovi ostaju upisani u tijelu.

Osamnaesti rođendan. Moj dečko Marko kupuje mi ogrlicu s privjeskom srca. On već radi u skladištu namještaja i zarađuje ozbiljan novac. Živcira ga što stalno učim i ne odgovaram na poruke. Objašnjavam mu vježbam matematičke zadatke za prijemni. Marko misli da je matematika dosadna i uvjerava me da ionako ne ću upasti na fakultet jer je on čuo da ti za Zagreb treba veza. Počinjem sumnjati u sebe, zamalo odustajem od prijemnog. No ipak odlazim u Zagreb, rješavam zadatke kao od šale i saznajem da sam upala i na fakultet i u dom. Na povratku, Marko me dočekuje na stanici vlaka s ružama. Nakon kratkog razgovora, ruže padaju na pod. Poteže me za lančić, guši i viče da sam ja njegova cura i da on ne će dopustiti da se pravim pametna. Tada sam naučila da ljubav boli.

U Zagrebu sam otkrila izlaske i klubove u kojima puštaju odličnu glazbu. Ti znaš koliko volim plesati. Još kao mala izvodila sam koreografije pred ogledalom. Izlazak srijedom rezerviran je za studente. U klubu je vruće, ostavljamo jakne u garderobi. Naručim jednu juice-votku i onda grizem slamku kroz cijelu večer. Plešem, uživam u ritmovima, zatvorim oči i prepuštam se glazbi. Odjednom osjetim tuđe ruke na mojim bokovima. Dah na ušnim resicama. Smrad alkohola. Primiče mi se iako mu jasno kažem da me ne zanima. Muška budala, kaže moja prijateljica. Večer završava kasno, vraćam se kući pješice jer nemam za taksi. Dok koračam, osvrćem se iza sebe. Neki urođeni strah. Opravdani strah. Primijetim da me netko slijedi. To je isti onaj dečko iz kluba, viče za mnom kako sam ružna i umišljena, kako me štapom ne bi dirao, i kako njega samo glupača može odbiti. Mnoge sam lekcije dobila u noćnim izlascima; nikad ne ostavljaj piće bez nadzora da ti netko ne usipa drogu, pleši tako da su ti leđa priljubljena uz zid, odijevaj se ovako i ovako, ne hodaj noću sama, a ako već moraš sama, pretvaraj se da pričaš na mobitel i drži suzavac u ruci. Dragi tata, kad ti hodaš u mraku, okrećeš li se iza sebe? Ako uopće ne razmišljaš o tome, molim te, dođi na prosvjed. Ne trebaš biti najjači tata, samo budi najglasniji.

Voli te tvoja Nena

P.S. – Ako znaš još neke muške, povedi i njih na prosvjed.

  • priča je objavljena u Večernjem listu i u konkurenciji je natječaja za kratku priču “Ranko Marinković”, 2/2024.

___________________________________________________________________

KRISTINA GAVRAN završila je dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti i doktorirala na Sveučilištu Loughborough. Objavila je romane „Između“, „Gitara od palisandra“ i zbirku kratkih priča „Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu“. Drame su joj postavljene u kazalištima Mala scena, ZKM, HNK Mostar. Djela su joj prevedena na francuski, španjolski makedonski i bugarski. Njena drama na engleskom „Papar i med“ u produkciji Notnow Collective igrana je po čitavoj Engleskoj.

NOVA POEZIJA IVANE GORIČKI

LISICA

Svađali smo se u autu
A na cesti je ležala mrtva lisica
Vikali smo jedno na drugo
Glava joj je bila sitna i krvava
Potpuno posvećeni mržnji i nerazumijevanju
Nismo se pitali kako je umrla
Niti kako je živjela
Usta su nam bila otrovna
Ona već dugo ne diše
Znaš li da ona ne diše?
Sve jednom mora stradati od ljubavi
Nešto je naše ostalo na cesti.

***

MUŠKA DJECA

U tvojoj kući je hladno
Na zidovima nemaš više slika
I knjige su ti okrenule leđa
Miriše na dim cigara i pod je pun mrvica
Ostalih iz sažaljenja
Znam, žene odnose dom sa sobom
U ženskim prstima žive mirisi, cvijeće i hrana
Njima miluju usamljene muškarce
I ništa više ne ostaje isto
Odjednom nekoga spašavaš od buba
Unosiš teške torbe
Pronalaziš ispravnu stranu svijeta
I diviš se odbljesku sebe u njenim očima
Muškarci najteže spavaju sami
Čak i muška djeca plaču duže
Znanstvenici su dokazali
I ponekad se pitam nisu li nam i ljubav izmislili

***

ČISTA I SITA

Samo da zahvalim pa idem
Hvala na čistom rublju i hrani
Stručnjaci podcjenjuju koliko je to bitno
Hvala na naslijeđenim kvadratima
Najsvjetlija budućnost je u nekretninama
Hvala na svim nezainteresiranim pogledima
Donedavno sam mislila da je to ljubav
Hvala i u ime farmaceutske industrije
Nahranila je moje tijelo
Hvala na lekciji iz traume
Učimo dok smo živi
I nakon svega, hvala na stihovima
Danas sam našla svrhu
Otrovne majke rađaju ružne debele kćeri
Nešto si ipak krivo napravila.

***

DO KOSTI

Stradat će ti srce
Ne skači vruća u to ledeno more
Jedna je žena tako skočila
I ostala cijeli život nepokretna
Kažu da ju je hladnoća oduzela
Kako da te spasim draga
Baš u te dubine želiš zaroniti
Baš ondje se skrila zvijezda tvoje zvijezde
I ja sam tako raširenih ruku trčala
Tko god je naišao, nešto sam mu dala
Malo sebe jednome, malo sebe drugome
Do kosti su me oglodali
Sve dok nisam poput zrake na površini vode svjetlucala
Nigdje mene, samo mrlje u očima
Hajde sad kad si navalila, hvataj valove,
Ne štedi snagu žensku, al ja bih ti rekla drugačije, neka te malo ipak ostane
I da znaš, nije to more da grli
To je more da uzima.

***

RASTANAK

Hodali smo šumom, moj prijatelj i ja
Rekao je “Sanjao sam te, prijetio nam je svijet,
ali šuma nas je spasila”.
Vani nas čekaju nečije gladne ruke, oči, zubi, prepone
Ondje nas čupaju iz korijena
Izmještaju, namještaju po svojim dijelovima tijela,
Ovdje smo sigurni.
Voljela sam kako nas je šuma grlila
Sve u njoj bilo je poznato
Kao kuća u kojoj smo skupa rasli.
Na kraju šumskog puta
Ne predugog, ne prekratkog
Odlučili smo da je vrijeme.
Da je vrijeme ono što smo dali i uzeli
Da se u nekim kućama više ne raste
Da je pustiti voljeti, a voljeti pustiti.

___________________________________________

IVANA GORIČKI, rođena u Zagrebu 1978. godine, završila je studij francuskog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju i kratke priče za sebe, prijatelje i portal Čovjek-časopis. Zaokupljena je riječima, poezijom, književnošću, planinama, a trenutno i edukacijom iz filozofije i logike. Pored toga voli mačke, ali ima i ljudsku obitelj. I nju voli.

ROMAN LUKE DRAGANIĆA “NI BOG NE VOLI PDV”, Liberland, 11/2023; odlomak

Za tih desetak dana koliko smo ostali u Beogradu, ipak mi je najveće razočaranje bila posjeta zološkom vrtu. Ne znam šta sam očekivao, ali slike životinja kako tupo leže po onim kavezima, nikako mi se nijesu slagale sa Opstankom, čiju sam svaku epizodu znao napamet. Jedino je crni panter, nepomiren sa svojim zatočeništvom, pravio neurotične graciozne korake, neprestano idući od jednog do drugog kraja kaveza. Ili je bio nov u zološkom vrtu, pa još nenaviknut na neslobodu praćenu hranom, ili je bio lud. Kasnije sam shvatio, da je krajnji cilj naših malih života, upravo ta ograničena nesloboda praćena izobiljem hrane i svega neophodnog, da se za to razne škole moraju završiti i da je kad-tad moramo prihvatiti. Ipak sam odlučio da je ovaj panter lud, bilo mi je lakše tako.
Stric je živio na Banjici, i iako je bilo milion autobusa i tramvaja, mi smo uvijek koristili samo jedan prevoz. Gdje god da smo bili, onako mrtvi i iscrpljeni, što od neprekidnih šetnji, što od avgustovske žege, uvijek bi dolazili na baš tu jednu stanicu, koja uopšte nije ni bila u centru gdje smo provodili najviše vremena, i baš sa te stanice bi išli kod strica na Banjicu. Razlog je bio jednostavan – stari je jedino sa te stanice mogao da se snadje, izbrojao je da na tačno jedanaestu treba da sidjemo, i tu dalje rasprave nije bilo. Stric se dugo svadjao sa mojim ocem, što ne koristimo više prevoza , već tumaramo pješke po ovoj vrućini – ali bi ovaj uvijek imao spreman odgovor: „Neće im ništa biti od malo šetnje.“ Ipak, jednom se nešto bio zamislio, i panika je zavladala linijom broj 40.
„Alo majstore, je ’l ovo jedanaesta?“ Vozač ga je samo čudno pogledao, prebacio brzinuo, i nije progovorio ni riječ.
„Čuješ li šta te pitam, jadan ne bio, je ’l ovo jedanaesta sad po redu?“
„Ma kakva jedanaesta, o čemu bre pričaš čoveče?“
„Šta se praviš blesav? Jedanaesta od kad smo ušli u prevoz, evo svaki dan kupujem tri karte, iako mali nema još dvanaest godina! Ali ja kupim tri! Znaš da naplatiš, ali nećeš da pomogneš, je li?“
„Pa čoveče, je ’l ti znaš koliko ljudi dnevno ja prevezem? Odkud ja znam gde ste vi ušli? Reci mi gde ideš, pa ću ti ja pomoći da…“
„Meni treba jedanaesta i tačka! Brzo mi odgovori!“
Jeste, to je bila jedanaesta, na ćošku je bio neki lokal sa velikim posterom gole žene, ispod koje je pisalo „do poslednjeg metka.” Ali ja ništa nijesam rekao.
„Ajmo Ilija, silazi, snaći ćemo se,“- progovori glas razuma moje majke.
„SJEDI DOLJE SVI! Niko ne napušta prevoz dok ja ne kažem, je’l jasno?!“
Panika ga je skroz pocijepala, dok su ga putnici uplašeno gledali. Prošli smo jedanaestu, dvanaestu i trinaestu. Kad smo došli do okretnice, svi putnici su izašli, poslednji smo izašli i mi, i odmah opet ušli.
„Tri karte molim,“ promumla otac.
„Ma ne treba čoveče, evo ja ću garantovat za vas…“
„TRI KARTE I BEZ RASPRAVE SA MNOM!“
Vozač samo slegnu ramenima, naplati mu tri karte i vrati kusur. Ja sam mislio da ćemo izaći na našu stanicu, kod one gole žene, medjutim, stari je imao drugačiji plan. Otišli smo skroz nazad do prve stanice, opet izašli, kupili tri karte, ovaj put bez ikakve priče sa vozačem, i krenuli nazad na Banjicu. Kad je stari prepoznao stanicu na koju smo obično ulazili, počeo je naglas da broji, u inat vozaču, a na opšte čudjenje svih putnika. Majka je od sramota gledala kroz prozor, dok je stari vikao: “ Devetaa… desetaa… jedanaestaaa! Sad silazimo! Da nijesmo nekome nešto dužni možda?“
Mislim da smo se vozili oko dva sata. Nekuda smo se penjali, pa se spuštali. Imao sam utisak da sam na svakoj stanici mogao da sidjem, da promjenim prevoz i da se tako vozim u nedogled u suprotnom pravcu, da ga otkrivam, da ga se nikada neću zasititi i da se nikada neću vratiti istim putem. Za razliku od korzo-a u mom rodnom gradu N., gdje smo išli od tačke A do tačke B, ponavljajući do besomučnosti te neurotične ciklične krugove, i sa ponosom izjavljivali da ovakav korzo nema nigdje, a svi jedva čekajući da što prije napunimo osamnaest godina pa da zamijenimo ovaj grad koji se ne budi sa nekim koji nikada ne spava, ovdje su se pojavljivale neke nove kote i širine koje je trebalo istražiti i upoznati. Ta širina Beograda te 1990. godine, kasnije mi se nekako smanjila, i nikada više mi nije izgledao tako velik i otvoren. Ali čini mi se da zato sada dobija na visini. Ali je ipak šteta zbog širine.
Sjećam se da stric nije pričao sa mojim ocem kad smo napokon došli na ručak, uz dva sata kašnjenja. Pričao sam sestri doživljaj sa prevozom, ona se smijala i glasno vikala „e, ne verujem“, dok mi je stara prstom pokazivala da ućutim. Ja sam do besomučnosti ponavljao to „e, ne verujem“ i jako nervirao oca, koji se ipak uzdržavao da me počasti sa serijom šamara, jer ipak smo bili u tudjoj kući. A na otvorenom mi nije mogao ništa, od malih nogu sam naučio prednosti distance. Do kasno u noć bih gledao sa sestrom neki kanal, koji je puštao samo dobru muziku, i neke emisije, koje su se potpuno razlikovale od ZiP-a (Za i Protiv, politička emisija koja se emitovala 90-tih), koji mi je obilježio odrastanje u gradu N. Sjećam se da me je sestra, dok bi gledali te emisije, uvijek pitala – „a šta ti misliš o ovome“? Čini mi se i da ju je interesovalo moje mišljenje, a i da bi mi svakako dala na značaju. U početku sam bio zbunjen, jer me nikada prije toga, niko stariji, ni iz familije, ni iz okruženja, nije pitao za moje mišljenje o bilo čemu, ali sam se brzo oslobodio, i na veliko iznenadjenje – počeo da formiram sopstveno mišljenje. Čudo je veliki grad. Umrla je par godina kasnije.
Ništa ja nijesam naučio ni vidio od ovog grada. Nikada me nije zanimalo da istražim koji su to bile kafane u koje je Kiš sam izlazio, grčevito stežući papire na kojima je pisao svoju odbranu od horde „podobnih neplagijatora“. Nikad se nijesam potrudio da saznam tačno sa kog je mjesta skočio Ćopić, sluteći zla vremena, da li je dolazio pod prozore Palmotićeve 8, da prozbori koju sa izopštenikom Djilasom, da mu kaže da se ne ljuti što ga je „onomad privodio zbog njegovih skretanja“, da ga pita treba li mu šta, bar parče prazne hartije, da ga okuraži da nastavi… Nikad me nije ni zanimalo da potražim te albanske pekare koje je Zoran Radmilović branio devedesetih, da ih pitam da li ih je ko branio posle njega?… nikad me nije interesovalo da saznam u kojoj bašti Dorćola se Kaporu rodila ideja za Provincijalca, zamišljajući tirkizni Jadran.. Nikad ga nijesam ni pitao, da li mu je bar malo žao što je onako proćerao Kovača, da li ga bar ponekad zovne da ga pita kako je i da li je još ljut… Jedino što sam znao je da se dobro naklepećem po birtijama, opijen njegovom večernjom slatkorječivošću, i da ujutro bježim iz njega, pun safre i gorčine, jer opet ništa nijesam vidio…
A da je imalo, vala imalo je.

_____________________________________________

LUKA DRAGANIĆ, 1979, autor dva romana, “Otkud muva u decembru” 2020 i “Ni Bog ne voli pdv” 2023. Živi i radi u Nikšiću, Cg.

PET PJESAMA PAVLA BANJCA IZ ZBIRKE “TEHNIKE DISANJA”, Raštan izdavaštvo, 12/2023.

MIDWEST

U povratku je sunce ali ne kao u Beogradu
Tamo je nemoguće ovdje je potonulo nikome nije stalo
Vidimo se za mjesec dana to je divno zar ne
Naši gradovi su bratski i tvoj je liminalan
Nalazi se u središtu neke natprirodnosti
Jedino to objašnjava zašto smo ovakvi
Ne gori od nekog Džoa koji pošteno zarađuje subotom
Ide na istu svirku drugar mu svira
Poznaje lokalnu zvijezdu ali on je samo jedna
A nema pojma da ih ima milion iznad vikendice
Govorila si evo ga mliječni put
Nisam znao ništa o astronomiji pomislio sam
Ne orijentišem se dobro ali this must be the place

***

OLDBOJ

Prozoru moje sobe suprotstavlja se mezarje
Poster Spajdermena ne reaguje na učestalije dženaze
Banjci su jedine žive komšije Banjcima
Ali Skopska ulica uzvraća sedmičnim sahranama
Mama Dijana često govori: grad više nema taj sjaj
Ne sjećam se kada sam zadnji put
Vidio prodavnicu igračaka
Preko interneta kupujem akcione figure
Udovoljavam sedmogodišnjem sebi
Plašim se – svejedno mi je

***

ZANATSKOM ULICOM PROLAZI KAMION ZA OTPAD I ODNOSI VJERU

U osnovnoj školi nevjernici su
Prekršteni u sataniste
Slušaju metal i pale crkve u Norveškoj
Kroz noge zuji topljeno gvožđe
Visoka peć pod školskim igralištem
Neko je krenuo otkopovati grad
Prije dvadeset godina i nije stao
Ispod Prijedora – pandemonijum

***

ŽICAMA, KRANOVIMA

Prizivam slobodu divljine: American dream
Uvijek me vidiš u teksas hlačama
Kupljenim u zatvorenom tržnom centru
Upozorenje koje podsjeća da
Sve metropole su u stečaju
Tvoj američki san je otrcani noar fim pedesetih
MC Hammer i izlizana odjeća
Moj – kranovi i žice što izranjaju iz asfalta
Lete ulicama stežući vrat
Tjeraju na učenje novih tehnika disanja
Svjetlost progresa se odbija od gvožđe
Sve metropole su samo san

***

DJEVOJKA U KABANICI OBLIK JE PROROČANSTVA

Najkišovitije proljeće proveo sam bježeći od rijeke
Kada nam je dvorište poplavljeno
Nastava je obustavljena na sedam dana to je biblijski
Sestra me je sinoć pitala a zašto ne pišeš
malo ljepše o gradu
Depresija je tako tipična i laka kada govoriš o provinciji
Pa dobro biće bolje naučiće moj grad jednom da pliva
Kako treba

___________________________________________

PAVLE BANJAC rođen je u Prijedoru 2000. godine. Student je antropologije i etnologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Poeziju je objavljivao na internet portalima i u zbornicima. Član je kolektiva Zeleni kačket, koji uključuje istoimenu emisiji na Radio Aparatu i podetiketu u izdavačkoj kući Pop Depresija.

fotografija autora: Luka Banjac

ROMAN ADNANA SIJARIĆA “DERT”, Lijepa riječ, Tuzla, 11/2023; odlomak

U proljeće godine 1463. krenula je prema Bosni, pod vodstvom sultana Fatiha Mehmeda II, velika osmanska vojska jačine oko sto pedeset hiljada vojnika naoružanih snažnom artiljerijom. Bosanska uporišta od Drine do Bobovca brzo su padala, da bi na kraju pao i sam Ključ, gdje se u to vrijeme nalazio posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Kralj je bio prisiljen da naredi zapovjednicima preostalih gradova da se predaju, te uputi depeše u sedamdeset najvećih mjesta u Bosni, među kojima je bio i Koraj. Depeša je uručena župniku korajske župe Dajanu, koji odmah po prijemu depeše pripremi predaju mirnim putem, izdavši naredbu da se na Dilića brdu, zapadno iznad naselja, jasno istaknu znaci predaje.
Ne prođe mnogo, baš na tom uzvišenju zastade osmanska vojska, s namjerom da tu zakonači.
Dočuvši da je sultan sa silnom vojskom stigao nadomak Koraja, usplahireni župnik Dajan iste noći sa korajskim knezom Đurom Krunićem hitro odjaha u logor osmanskog poglavara – na sretanje. Sultan srdačno primi mudrog župnika, i već sutradan se dolazak Turaka u Koraj pretvorio u veliku svečanost.
Knez Đuro pokupi po kneževini svu janjad, jarad i telad, te priredi silan ručak za sultana i njegovu pratnju.

Prvi dio

Poput svakog živog roba na ovome svijetu i ostarjeli Dajan se tvrdoglavo hrvao sa životom, često se i sam čudeći odakle mu tolika snaga i besprijekorno bistra pamet da sve nesreće i nevolje koje su ga skoro svakodnevno salijetale vješto razrješava, zbog čega mu se cijeli puk, oduvijek, divio i uvažavao ga prihvatajući svaku njegovu riječ kao prijeki sud, skoro kao samu naredbu od Boga. No prethodne noći on prvi put klonu pred nepoznatim. Činilo mu se kako sam sebe izdade, i sve svoje mukom stečeno i brižljivo njegovano. Sve dobro koje je ikada sčinio olahko baci u nemilosrdni zaborav. Nije bio u talu sa srcem čineći to, ali bješe isuviše uplašen, te bez pogovora obeća sultanu da će, čim ovaj ujutro pristigne s vojskom u Koraj, ponizno uzeti njihovu vjeru, kao i njegovih šest sinova, a potom zasigurno i većina puka. Dragovoljno pristade darovati zemljište za izgradnju džamije i novog groblja pokraj nje, kao i drugog što je sultan izričito zahtijevao – mekteba, a pored njega i kuće za imama. Knez Đuro, Dajanova desna ruka, nakon dugog vijećanja sa braćom riješi isto, te njih dvojica odmah sebi odrediše i muslimanska imena – župnik se utefteri kao Dajanli Mustafa, a knez Đuro kao Began. Kako oni to učiniše, mnogi župljani se preobratiše na islam.
I ne bi krvi, nit nevolje, od čega je župnik ponajviše strepio. No ubrzo postade jasno da sve to neće proći tako lahko, jer je dosta siromašnih mještana, uglavnom kršćana, preko noći nestajalo bez traga, bježeći od novog gospodara ka sjeveru. Oni su u paničnom strahu napuštali svoja imanja, jer su dočuli kako Turci neimućnije ljude odvode u roblje.
Ali tog prelijepog proljetnog dana, nakon obilnog ručka, u Koraju je sve praštalo od veselja i neobične graje. Na nagovor kneza Đure sultan sa pratnjom posjeti obližnji majdan, skoro neprimjetan na jednoj strmoj padini odmah povrh naselja, no bogat prebijelom sedrom, i koji bješe tek malo načet s jednoga kraja, a pokraj njega bijaše i velika zaliha krečnjaka u prahu. Dugo su odmjeravali majdan, sluteći koliko tu sedre ima, te zadovoljni viđenim okrenuše konje ka ravnom Igrištu – gdje bješe sjedište župe.
Turci su ushićeno zagledali prelijepu visoku kulu zidanu sitnom sedrom, koju s bijesom sagradiše preživjeli poslije strašne najezde Tatara kad ostaviše pustoš iza sebe. Oduševljeni predivnim zdanjem, kao i cijelim krajolikom koji bješe obilan izletištima i lovištima i gdje zemlja rijetko bijaše pusta i zapuštena, odjedared podbodoše konje i oboriše nizastranu, kroz rijetki bukov šumarak, iza kojeg se ubrzo ukazaše zidine Samostana Svete Marije. Smješten odmah pokraj Bilog potoka, ustvari rječice koja se bez konja nije mogla preći, a što je izvirući iz obronaka velike planine mirno tekla dalje prema nepreglednoj ravnici kojoj se kraj nije nazirao, plijenio je poglede svojom ljepotom. Ispred samostana nekoliko franjevaca u svečanim odorama raširenih ruku dočekaše sultana i svitu, ne uspijevajući prikriti strah od ovog čudnovatog sretanja, no obazrivo uručiše ovima prigodne darove. Nakon kratkog prijateljskog razgovora, rastaše se sa zadovoljstvom.
Vraćajući se od samostana, sultan se često preko tumača obraćao župniku i knezu toplim riječima, kazujući im kako ovdašnji narod ne treba gonetati grijehe jer je to zaludan posao, nego treba živjeti u miru, ljubeći ovu zemlju bosansku i moleći se da je suze nikad ne zapadnu.
U jednom trenu se zagledao prema istoku, u oveliko brdo što bješe opruženo nadaleko, uranjajući nježno u nepreglednu ravnicu, te ushićeno kaza kako ga ono podsjeća na samu Galatu u Carskome Gradu.
Kako ovaj to reče, knez Đuro se osokoli pa pogledavši nakratko u Dajana, glasno povika:
– Ako sultan dade, ne protivi se tome, mi ćemo drage volje ovo brdo od današnjega dana nazivati Galata. Vječno neka živi sjet na ovaj svečani dan!
Sultan se osmjehnuo, zagledajući ovoga vedro u oči, te potapšavši ga po ramenu podbode konja i produži dalje.
Kad se sunce primaklo zemlji toliko da se činilo kao da je dotiče, i kad svako bješe umoran od cjelodnevnog obilaska krajolika i svakojakih dogovaranja, položivši kamen na jednu ravan sultan naredi da se baš na tom mjestu, već idućeg dana, počne graditi džamija. Dade joj ime Atik džamija. Iz pratnje ostavi imama Kabamandžu, stamenog čovjeka širokih ramena i krupnoga glasa, da o svemu brine i redovno šalje habere. Kasnije će se dočuti da je hrabri Kabamandža bio veliki prijatelj samoga sultana.
U kasno popodne, sultan sa pratnjom i silnom svojom vojskom napusti Koraj i zaputi se prema zapadu.
Čim Turci zamakoše za šumovita brda iznad Koraja, umorni Dajan pođe u kulu, i osami se. U promišljanjima mu se bješe raspustila čudnovata tegoba, drsko šenlučeći, pa mu glava puca kao da nije njegova. Čuo je mnogo ružnih priča o Osmanlijama, koji već godinama nadiru sa raznih strana u Bosnu, i strahovao je od njihove sile, ali ljekovita tišina ga okrijepi, i potpuno se prepusti osjećaju zadovoljstva što sve prođe u najboljem redu. A još jutros, k’o demirni teg mu se činilo majsko svitanje, iščekujući Turke da se ukažu na Dilića brdu.
Skoro bješe zaspao, kad iznenada začu topot konjskih kopita ispod kule. Ne prođe malo, u odaju bahnu kćer mu Krunija. Osam godina je udata za najimućnijeg kršćanina u župi, Stjepana, dalekog rođaka samih Hrvatinića.
Uznemirio se Dajan. Krunija bješe prelijepa žena, zasigurno najljepša u cijeloj okolici, a i uma bistra, i oduvijek mu je bila neizmjerno draga, i ponosio se njome, ali danas nešto zadebelila, pa ne popušta. Prišavši drvenom ležaju i zavalivši se po njemu, ljutito podviknu:
– E nek im u vjeru pristaje ko hoće i nek im ljubi ruke, al’ ja neću!
Tugaljivo je gledao Dajan u nju. Poznavajući njenu plahu narav, a opazivši i silan bijes u sjajnim očima, tiho joj veli:
– Nemoj, kćeri, protiv oca i braće!… Skoro sav puk će ponizno prići novoj vjeri. Turci će ionako silom u Bosni nametnuti šta god požele, a govori se da svaku neposlušnost pogano kažnjavaju. No ta njihova vjera, slična je našoj!…
– Al’ je tuđa!!! – vrisnu Krunija. – Braća nek te slijede, slobodna im volja. U me ne priječi oči!
– Promisli, kćeri… – Dajan će ovaj put još tiše, al’ mu se Krunija unese u lice:
– Ako Turčin dolazi da nam bude gospodar, te ako je pravedan i milostiv, neće mu smetati što ovdje narod poštuje druge vjere!… Zna on da je na ovoj zemlji uvijek bilo više vjera, jedna pored druge, i niko nikome nije smetao. A i zašto bi kad ih ispovijeda jedan te isti, bosanski narod?! Zar ionako ne vjerujemo u istog Boga?! Ako je došao da nam bude gospodar, nek poštedi naše crkve i nek nam dozvoli slobodu naše vjere, pa ćemo vidjeti.
– Silna je vojska povrh Koraja, kćeri… – nastavi Dajan, zabrinuto gledajući kroz prozor u daljinu. – A tvoje su riječi otrovne strijele, uperene u moje srce…
– A ti šta posta, oče!? – pisnu Krunija, smrknuto ga zagledajući ravno u oči. Nakratko nastade muk u odaji. – Župnik si, a prvi se predaješ neznanom gospodaru, pojma nemajući kakvu milost donosi! Il’ nemilost! Da je majka živa, od stida bi u crnu zemlju propala.
Dajan obori glavu. Malo potom, podiže pogled, kazujući:
– Pred onakvom silom se pada na koljena. Naši životi su prepušteni turskoj sablji. Pa zar ne vidiš da Bosni baš niko u pomoć ne pristiže?!… Svi su joj okrenuli leđa!!! Ako njihovu vjeru ne prihvatimo, poharaće nas zakonima i nemilosrdnom globom.
Krunija se bješe sva zarumenila od srdžbe.
– Otac si mi, al’ ja se dragovoljno rastajem od tebe. Pa i da nebo pukne, nije mi žal. Dosta puka je krenulo za mojim Stjepanom u brda… I ja ću za njima! Turčin prijeti, al’ Matija okuplja vojsku. Biće bune sa sjevera, oče!
Dajan bješe ljutit što se kršćani protive njegovoj volji, a ponajviše što je i njegova krv u toj buni, pa opet pažljivo otpoče savjetovati Kruniju:
– Ne valja, kćeri, to što činiš! I to nikom drugom već svom ocu, svojoj braći… Može mrtva glava past’!
– Nek padne! – viknu Krunija, ustavši naglo i unijevši se Dajanu u lice. – Cijelog života sam vjerovala da si najhrabriji čovjek na svijetu, a sad te gledam kao jadnog roba što se bez ijedne riječi predade tuđinu, ne mareći za krv prolivanu stotinama godina. Čuvaj se, oče! Čuvaj se, Dajane!
Krunija zahlupi teškim drvenim vratima, i za tili čas se začu topot konjskih kopita ispod kule. Odjaha, uzrujana.

_______________________________________________

ADNAN SIJARIĆ, rođen 26. oktobra 1969. godine u Brčkom, iz Koraja, piše poeziju i prozu još od srednjoškolskih dana. Na raznim poetskim susretima je nagrađivan, a radovi su mu objavljeni u više domaćih i međunarodnih časopisa i zbornika. Počasni je član Kulturnog udruženja „Musa Ćazim Ćatić“ iz Odžaka i aktivan sudionik „Balkanske pjesničke unije“, a kao autor zastupljen je i u „Zbornicima Kreativne radionice Balkan“.
Objavio je romane Tišine korajske, Korajski raj, Gdje ni ptice ne zalaze (nagrađen od Fondacije za izdavaštvo BiH), Talja batalja, Paučina, Dert (nagrađen od Fondacije za izdavaštvo BiH), kao i zbirku poezije Alabina, te monografiju Fudbal u Koraju-vremeplov.
Trenutno je nastanjen u Vražićima (opština Čelić), gdje se kao izbjeglica obreo 1992. godine. Oženjen, otac dvoje djece.

Naslovnica romana: Đuro Serder, Ahdnama, Galerija franjevačkog samostana Plehan.

POEZIJA TATIJANE RADOVANOVIĆ

***

Još uvek
u šupi stoji
crveni Ferguson 539
na kojem sam
jurila kroz noć
dok je otac pucao
na zečeve
što su ukipljeni
zurili u svetlost farova
nisam saosećala
sa nemoćnim živuljkama
ponosna na oca
dobrog strelca

***

Mnogo  sam napredovala
ne boli me glava
ne plašim se
da me opljačkaju
dete da mi kidnapuju
banka da propadne
slamarica da izgori
svake večeri
prebojavam zvezde
kao male dukate
Franc Jozef
jednostruki
kovane u Minze Esterajh

***

Znači li isto
reći volim te
princu
što jede kavijar
u luksuznom hotelu
u apartmanu
obučenom
u ljubičasti pliš
sa pogledom na Senu
ì mučeniku
što seče  tvrdu bukovinu
po snegu
i donosi u dom

***

Osam vrana
u svečanoj crnini
na krovu
napuštene kuće
dve po dve
kao da su postrojene
za doček
neke važne ličnosti
ili je to ispraćaj
duge zime
tamnih dana
i nagoveštaj
topline
kada sve
treperi i cveta

***

Ručala
slaninicu 
proju i crni luk
sudovi neka se operu sami
grejem se energijom
orbova sa Huma
pijem čemerušu
sa dva prsta
predkazanja
glava mi je šuntava
kao Morava kada se izlije
teret sa leđa
ne mogu da skinem 
ćutim
carica u fotelji
na atomski pogon
samo što nisam poletela
nad jazbinama
šakala 
i lisica repova
grimizno crvenih
do zlatne boje

***

Ostalo je žara
od noćas
sedim i slušam
kako lagano pucketa
pijem kafu razmišljam
kako poezija
treba da ima mesa
šta li je mislio
profesor Marjanović
da nije mršava
kao manekenka
ili debela
kao sumorvačica
da nije posna
kao mesečina bez dodira
ili sirova
kao tek raskomadana životinja
puna adrenalina
i krvi što kulja

_________________________________________

TATIJANA RADOVANOVIĆ rođena je 1975. godine. Završila gimnaziju u Svilajncu.
Fotograf, koreograf, fitnes-bodi bilding trener. Član literalne družine „Zora“.
Poeziju objavljivala u časopisima i na portalima.

POEZIJA AZERA TIPURE

U ZAGVOZDU, PERI GUDELJU

Tek sinoć kasno otkrih
– tim draže –
pjesmaricu zmija i krša.
Ojutros s naviljcima šušnja
skačem preko drače
da u podne nema živa stvora
sem pjeva zrikavca
ispod naherene kamene dače
čiji se uski prozori
propinju
da vide mora.

***

PISMO IZ ŠPANIJE

I dalje ti
ranjen
držim odstupnicu na Ebru

Why Carmela
why

Kašljem
Veliki poraz
za sve sitne
– unaprijed izgubljene –
pobjede

I gore knjige za Crveno-crne noći
što ne istrajaše
do Pazolinijeve Zore
– zalud-nade –
jer rijeka kad uteče
u more
nije više rijeka
nego neka
dvorana ogledala

gdje su izgubljene
sve velike riječi

ili odgođene.

***

ZELENGORA

Šta je sve djece izrodila Sierra Maestra
– ta bremenita Marxova žena –
zaigrane bomb(on)e slikajuće
samodopadne
Cheom tetovirane;
Ispljunute iz mliječnih bedara
na žedne šankove, crne kože
vječne Metallice,
na pedale Wolta,
zaštitare.

***

DIVLJI U SRCU

Onu drugu mene
ugrabio Kejdž
iz kaveza

Svevijoreći odjahali
do Arizone
gdje je ulovio i iskaišao
par zvečarki
pa mu šila jaknu
dok je usnama
sušio znoj
s mog porculanskog vrata.

***

JEDNO TIBERIJEVO ČITANJE

Litica Kaprija.
Pognut u hladu baldahina
strogo čita
još jedan od glasova
sa svih ivica
svog svijeta.
Juče maglene izvještaje
Iz teških germanskih šuma,
danas suho, pilatovsko
pranje ruku iz Judeje,
pristiglo od glasnika
tri dana prašnjavog,
koji drhtavo čeka
Njegovo mumljanje u bradu,
kad, gle! –
Iznenadno dizanje pogleda
na kamenčiće arhipelaga
u modrom obzorju:

bio je kao neki titraj
u zraku,
bljesnuće,
neki neznaj
lazarske pobjede nad smrću.

__________________________________________________

AZER TIPURA rođen je 1973. u Rijeci. Od 1983. živi u Mostaru. Radi kao profesor historije u srednjoj školi. Intenzivnije piše poeziju od vremena korone. Prvi put ozbiljnije objavljuje u javnosti.

POEZIJA TAMARE ĐURAN (iz zbirke “JOŠ PRE VREMENA”, Arhipelag, Beograd, 2023.)

VIII

Reči su žive
Imaju gipka tela
Kojima se izvijaju
I koja podaju
U lakoj kretnji
Između mene i tebe
Ispod stola
Tajno
Svojim golim stopalima
Dodiruju naša kolena
Listaju kožu iza uha
Dahom
Drhtavim
Isprekidanim
A onda nas
Neprimetno
Ljubavno
Mekim prstima
Nespremne grabe
I spuštaju u samo grotlo
Onoga što prećutkujemo
A što je živo
Baš kao reči
U koje ga odevamo
Lakoverni
Da ga u tom ruhu
Nikada nećemo prepoznati

X

Znaš ti ko si
Još pre vremena
Pre vode u koju ćemo ući
I pre svega stvarnog
Sad bi
Kao da živiš prvi put
I da druga znanja nemaš
A ubirao si ih plodno
Idući daleko ispred mene
Spoznatog da se otarasiš
Igrajući se skrivanja
U prepredenoj zamci poezije
Ne mari
Pronašavši te jednom
(A sad znam ko sam)
Nalaziću te iznova
Prateći tvoju senku
Dovoljno daleko da je ne zgazim
Dovoljno blizu da mi nikada više ne umakne

XXVI

Puštaš me da te gledam dok pišeš
Pod malom lupom promišljanja
Slaže se u mozaik
Sve opipljivo i neopipljivo
Slušam promukli glas pera
I učim tajni jezik postajanja
Pišeš pismom znakova
I kad si već pri kraju
Spuštanjem dlana na sto
Pozivaš me sebi
Preko tvog ramena
Puštam kosu da pada
Ušuškavam te
Da tek rođen ne drhtiš
Berem bilje poezije
Slažući ga u herbarijum
Onda te privijam na grudi
U tišini
Sasvim sigurna da sam
I ne znajući
Naučila i jezik kojim se postoji

_______________________________________

TAMARA ĐURAN rođena je 1982. u Smederevskoj Palanci.
Završila je Srpsku književnost i jezik sa opštom književnošću na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu.
Lektor je i jezički konsultant.
Knjige pesama: Evolucija reči (2006), Kamen i kost (2021) i Još pre vremena (2023).
Živi i radi u Beogradu.

KRATKA PRIČA MARIJA MAJDIĆA NATRLINA: GLASINE

Društvu spektakla skandal je sočno saće. Ja sam karikaturist, ali za karikaturiste nema mjesta tamo gdje je sve groteska. Ja sam, dakle, realist.

Djevojka mi je pipničarka i stand up komičarka. Igra se, znači, sa žestokim pićima i s riječima pa je upravo ona ta koja je moju redovnu karikaturu u dnevnom tisku naslovila: Gordanova kabanica. S njom sam zbog seksa, dakako, ne zbog jezičnih transmutacija, ali ne škodi što zna i s jezikom. Kuham nam kavu. Depresivan sam. Gordanova kabanica nije objavljena prvi put nakon 79 redovnih tjedana. Stavljena je na hlađenje. Glavni urednik je rekao da sam u ofsajdu. Zasrao sam prošli tjedan. Klara se budi. Miriše na propuštene prilike. Uzima gutljaj kave, lista novine i posprdno me pita: „Onda, jesi to ostao bez posla?“ Njoj je sve zajebancija.

Do kancelarije glavnog urednika se vučem poput šlajma. Pogledao me ovlaš i rekao: „Sjedi, Gordane.“ Ostao sam stajati. Takav sam tip čovjeka. Šef s urednicom političke rubrike sređuje posljednje detalje priloga o nadolazećim izborima. Veliki vodič kroz Izbornu 2024. stoji na naslovnici. Dominiraju žarko crvena i bijela boja. Gledam glavnog urednika, urednog čovjeka u svojim kasnim pedesetima. Svježe obrijan i spuštenih naočala promatra naslovnicu. Kunem se tuđim životima da mu nos, ovdje pred mojim očima, postaje sve širi, zjenice naglašenije. „Super-izbornoj!“, provali nakon duže šutnje. „Treba napisati da je 2024. super-izborna. Nije to obična izborna godina!”, ponovi i pogleda urednicu. Ona kimne potvrdno. „Što ti kažeš, Gordane!?”, upita me svojim izvitoperenim ustima i pruži mi debeli papir velikog formata. Mislim se kakvom to čovjeku uopće treba vodič za izbore!? „Dakako“, odgovorim, „Kako drugačije.“

Petnaest dugih minuta sam proveo u njegovu uredu nakon što je cijenjena urednica otišla. Rekao mi je da je ovo žuti karton za Gordanovu kabanicu. Četvrta osobna, takoreći. Dat će mi novu šansu, ali ovakva sranja se ne mogu ponavljati. Pitam ga zašto je baš ova karikatura stvorila problem. Ismijavao sam već i političare, estradnjake, suce, svećenike i svakojake cezaropapiste. Šef puše kroz nos. „Pa čovječe, to nam je glavni oglašivač. Znaš li koliko nas je koštao ovaj tvoj nesretni crtež? Ljudi žive od ovog posla, mali. Moraš biti pametniji. Ovo je bio autogol.“

Nisam mu proturječio. Iskustvo me naučilo da to nema smisla, a i vrtjelo mi se u glavi od njegove pojave koja je svakom novom rečenicom postajala sve farsičnija. Dobacio sam mu tek da u naslovu priloga treba stajati super vodič, a ne veliki vodič. Izašao sam i idućih pola sata slušao radni zadatak od mršavog, vitiljastog urednika showbizz rubrike koji je od mene tražio da složim šaljivu minijaturu o jednom od naših isluženih rokera koji se bacio u poslovne vode. Pokušao sam mu objasniti da je karikatura koja se bavi isluženim osobama i pojavama i sama – islužena. Odbrusio mi je da sam snob, nastavio rezati bečki s drvenim nožem i vilicom i rekao mi da imam do kraja radnog dana. Nisam mu proturječio jer je njegova kompletna pojava pred mojim očima gubila oblik i pretvarala se u amebastu, protoplazmičnu piljevinu koja se prelijevala po redakcijskom desku. Nacrtao sam nešto u pola sata i pobjegao.

Večer sam proveo povraćajući u lavor dok me Klara milovala po golim leđima. S vremena na vrijeme bi u ruku uzimala moju osporavanu karikaturu u kojoj lijepa supruga cijenjenog političara jednom rukom grli i ljubi našeg velebnog tajkuna i oglašivača, a drugom rukom svom suprugu tipka insajderske informacije koje je upravo dobila od tog istog tajkuna. Ispod je stajao komentar:

Narod trune na društvenim mrežama, elita profitira na društvenim vezama

I dok rigam svoju iscrpljenu dušu u taj nesretni lavor, Klara me noktima grebe po leđima, gleda karikaturu i kaže, „Bože, Gordane”, pa me ručnikom obriše oko usta kao malo dijete i kaže, „koji si ti populist.”

„Sredila sam ti gažu”, dobacila mi je jednu večer kad se vratila s noćne smjene. Ležao sam na krevetu nepomično. Želim živjeti poput Talja. Piti, pušiti i igrati šah. Zaključio sam s vremenom da je Klara tu da me vadi iz vlastitih govana. Polako i pedantno, kao pincetom. „Nisam u stanju raditi ništa”, dobacim joj. Nije ju to smelo. Rekla mi je da ne brinem i da je to gaža kao stvorena za moj ludi mozak. Složila nam je salate i natjerala me da se ustanem. Objašnjavao sam joj da mi je potrebna psihološka pomoć. Posljednjih tjedana sve ljude oko sebe vidim kao karikature. „Ne mogu si pomoći”, govorim joj, „vidim ih na ulici, na poslu, u autobusu. Izobličuju se i krevelje. Nepodnošljivi su.”

„Možda ti je to profesionalna deformacija. Uostalom, neki vide bijele miševe, neki vide duhove, vanzemaljce na nebu, velikosrbe koji izlaze iz Načertanije i prijete nam svetosavskom kugom. Ti, jednostavno, vidiš karikature”, kaže i slegne ramenima.

„Nije mi do zafrkancije.”

„Stani, kakva sam ja karikatura?”

„Ti… ti nisi”, odgovorim s nelagodom.

„Nisam!?”, reče ponosno.

„Još nisi.”

„To može značiti samo jedno”, reče i ubaci zdjelu u sudoper.

„Što, molim te?”

„Pa, da me voliš”, zaključi i nestane.

Gaža koju mi je sredila bila je oblik psihoterapije. Nisam bio plaćen, ali dogovorila je s gazdama prostora da ja radim karikature ljudi iz publike za vrijeme njenog stand-upa. Nakon nastupa im mogu potpisati i podijeliti crteže. Vjerovala je da je to odlična, dinamična ideja. Bila je u pravu. Ljudima je bilo zabavno vidjeti svoje izvještačene figure. Smijali bi se i pitali me gdje mogu pratiti moj rad. Gotovo nitko više ne čita novine. „Trebaš otvoriti Instagram”, objašnjava mi Klara. „Možda i onaj vražji Tik-Tok.” Idućih nekoliko tjedana radim u skladištu kod prijatelja, na paletaru i na crno. Da vratim pare koje mi su mi tajkun i urednik izbili iz džepa. 

Situacija se zakomplicirala kada su me pred kućom dočekali trgovci glasinama. Dolazili bi s večernjim, sjeveroistočnim vjetrom i hranili se lovorom i rogačem. Opkolili su kuću i čekali me. Znam brojne kolege koji susret s njima nikada nisu preživjeli. Ledila mi se krv u žilama. Zamislite agente ČEKA-e samo još okrutnije. Zamislite opričnike samo još groznije. Tonton Macoute, ali za karikaturiste. Glasine su vagali i davali najboljem ponuditelju. Imale su pitijske kvalitete. Čitao sam ih kasnije na portalima i gledao po dnevnicima. Fama crescit eundo.

Nismo znali za koga su radili, ali smo znali da s njima ne treba imati posla. Te kinokefale sam jedva uspio razumjeti kroz njihov duboki bariton. Nekad su govorili u višeglasju, skriveni iza dugačkih kljunova i mračnih kapuljača. Upozorili su me, možete li zamisliti, da ne širim glasine!? To je, tvrdili su dok su kružili oko mene kao bijesni psi, njihov posao. Njihova domena. Rekli su mi da pazim što crtam i da im sad dugujem informaciju kojom mogu trgovati. Imam sedam dana, dobacili su i izgubili se.

„Jesi siguran da ti se nisu…pričinili?“, pitala me Klara tu večer.

„Ne budi smiješna”, odgovorim joj panično koračajući po dnevnom boravku. „Mirisali su po tamjanu i nisu izgledali kao one karikature koje mi se ukazuju. Ovi su bili opipljivi. I ozbiljni. Moram im donijeti neku sočnu glasinu u idućih tjedan dana.”

„Ili?”

„Ili me nema. Sjećaš se što se dogodilo Stankecu?“

„Ne“, dobaci Klara usputno. „Gdje je on sad uopće?“

„Upravo tako“, odgovorim joj.

Idućih nekoliko dana sam u očaju i hladnom znoju bauljao po redakciji ne bi li saznao neku glasinu koju bih mogao prenijeti trgovcima. Plaćao sam runde kolegama iz trač rubrike, donosio tople marende curama iz lifestyle magazina. Čak sam i ekipi iz crne kronike dijelio komplimente i uvjeravao ih o važnosti njihovog doprinosa društvu u nadi da će mi prosuti neku priču o tome kako je kakav celebrity prebio ženu ili zaboravio platiti alimentaciju. Kombinatorikom Ostapa Bendera sam pokušao doći do bilo kakve informacije. Ćorak! Uostalom, svi u firmi su bili potpuno zauzeti organizacijom proslave jubilarnog 50. rođendana našeg uvaženog dnevnog lista. Na proslavi će, kako to i priliči jednim novinama, prisustvovati društvena i politička krema uključujući i političara i tajkuna koje sam ismijao u karikaturi.

Glavni urednik me pozvao u svoju kancelariju i rekao da od mene očekuje par zanimljivih crteža s gala večere. „Neka ostanu u domeni dobrog ukusa“, upozorio me. To je naravno, rekao sam u sebi, bilo nemoguće, ali dobro. Zatim je privukao stolac i upitao me imam li još materijala za karikature o našem tajkunu. Oglašivaču našem i meceni. Kimnuo sam glavom gotovo refleksno. „Dobro“, kaže mi, „nikad ne znaš kad će nam zatrebati“. Karikature kao kasetno streljivo, pomislim. To je već posao.

„Vidimo se u subotu na kruzeru“, dobaci mi već udubljen u ekran svog kompjutera.

„Kruzeru?“

„Da, zakupili smo kruzer na jednu večer za naš rođendan. Ipak je to veliki jubilej”, reče mi.

„Što? Nije bilo mjesta u cirkusu?”, dobacim i izađem.

Onda me nazvala Klara.

Rekla je da obavezno večeras dođem u pub na njen nastup. „Ali ovaj put nemoj crtati, nego samo gledaj.“

Tu večer me je dočekala sa smiješkom i rekla da uvježbava novi materijal. Smjestila me nasuprot rezerviranom separeu i naglasila da mi kamera na mobitelu bude spremna. Nježno me poljubila. Par minuta nakon početka nastupa kroz stražnji ulaz su u separe ušla tri korpulentnija muškarca. Bili su u popriličnom mraku i nisi mogao razaznati lica ako nisi znao što gledaš. Potajno sam snimio svog glavnog urednika, tajkuna i političara kako neobavezno ćaskaju i slušaju Klarin nastup. Zvuči kao početak lošeg vica.

Nakon nastupa je moj cijenjeni glavni urednik proveo nekoliko minuta u srdačnom razgovoru s Klarom. Smješkali su se i došaptavali. Klara će mi kasnije reći da joj je ponudio nastup na proslavi rođendana ove subote. „Izgleda da se vidimo tamo“, namigne mi.

Kad sam došao kući na ulazu sam ostavio nekoliko grančica lovora i par rogača. Nekoliko sati poslije su se pojavili zajedno s vjetrom.

Gotovo s ponosom sam im pokazao snimku koja dokazuje neprirodnu spregu između politike i medija. Nekoliko sekundi su šutke promatrali snimak, a onda gotovo kolektivno prasnuli u smijeh. Zavrtjelo mi se. Smijali su se grohotom, hvatali za trbuhe, međusobno gurkali i oponašali me. Bilo mi je potpuno nejasno što vidim i čujem. Opaka tajna policija mi je varila u facu!? Možda je Klara bila u pravu? Možda sam zaista poludio?

Nakon pune minute besprizornog cerekanja – naglo utihnu. Jedan od njih mi priđe na nekoliko centimetara i mrtav ozbiljan mi kaže da se – uozbiljim. Ništa mi nije bilo jasno. Koljena su mi klecala. Frajer s maskom u obliku kljuna mi govori da se saberem. Nije to nikakva glasina, kaže mi. Pa svaka budala je svjesna i dobro zna da su svi oni povezani i isprepleteni. „Ne budi naivan“, govori mi. „Treba nam nešto konkretno, nešto s čim možemo trgovati.“

I dok su govorili kako imam još 24 sata, dok su mi pričali kako svojim karikaturama rušim vrijednost njihovih glasina, svojom ironijom i ismijavanjem činim njihov proizvod bezvrijednim, dok su mi šaptali da ću za to snositi ozbiljne posljedice – ja ponovno izvučem svoj mobitel iz džepa i pokažem im snimku od koje odmah umuknu.

Jeste li znali da na kruzerima postoje zatvori? Ćelije za vragolaste? U subotu ujutro sam na putu prema redakciji po trafikama gledao naslovnicu besplatnog priloga Super vodič kroz super-izbornu 2024. godinu. Naslov je vrištao s polica pohabanih gradskih kioska. Zaudarao je poput obližnjeg smeća. Tablete za smirenje su mi donekle ublažile halucinacije. Karikature su mi prestale iskakivati pred očima.

Klara i ja smo se izbjegavali tih dana. Nervozno je spremala fore za korporativni domjenak. Htjela je, rekla mi je, pronaći neku sredinu na ljestvici od 1 do Ricky Gervais. Ova gaža je može ili stvoriti ili uništiti. „Bez pritiska“, rekao sam joj.

Na kruzer sam došao nešto ranije ne bih li uživao u besplatnim pićima dok ih konobari nisu krenuli razvodnjavati. Ako mi plan ne prođe, večeras će me pred kućom čekati trgovci glasinama. Ti psi rata informacijama. Mogao sam se samo nadati da sam otplatio svoj dug, okrenuo novi list. S koktelom sam se smjestio na svoju poziciju i krenuo crtati. Vrijeme sam ubijao igrajući šah na mobitelu. Manje važni gosti su krenuli pristizati. Glavni urednik je nervozno trčkarao po sali kruzera i davao posljednje upute. Klara je na bini dovršavala tonsku probu. Zračila je aurom slobodne žene. Humor oslobađa. Imala je na sebi elegantnu, plavu haljinu. 

Kada je već krenula gužva i voditelj programa se spremao izaći na pozornicu, glavnom uredniku su prišla dvojica muškaraca u odijelima. Odveli su ga sa strane i krenuli pokazivati nekakve fascikle. Moj glavni urednik je počeo nervozno nogama tapkati u mjestu. Hvatao se za obrijan obraz i nešto im objašnjavao. Muškarci su mu ostavili par slika i otišli. On je dozvao svoju asistenticu koja ga je prekriženih ruku saslušala i zatim otišla do Klare, pokazala joj iste one slike i krenula joj se obraćati povišenim tonom. Vidio sam da je Klara bila van sebe od šoka. Asistentica je otišla, a Klara je suznih očiju krenula gledati po sali. Spustio sam svoj pogled na mobitel i nastavio igrati šah. Kad sam podignuo glavu, Klare više nije bilo.

Zamijenili su je nekakvim skečom koji su na brzinu pripremili vanjski suradnici. Nitko nije ni primijetio da je nema na programu. Političar je došao, ali tajkuna nisam vidio. Glavni urednik je održao govor i nestao. Dužnosnici, urednici, influenseri i raznorazne društvene posvuduše su uživale u hrani i piću i smješkale se lošim šalama na vlastiti račun. Ionako ništa od toga nisu oni plaćali. Ja sam plaćao konobaru da mi pojača koktele i nakon nekoliko sati sam osjećao kako mi slabi motorika ruku, a jača motorika nogu pa sam ostavio crtež i otišao na plesni podij. Svirala je jeftina, generička glazba za vjenčanja. Prigodno za jedan karneval.

Krenuo sam osjećati sav taj alkohol i svu tu grižnju savjesti.

Svi ti ljudi oko mene su počeli mijenjati oblike i izraze lica. Pretvarali su se u karikature pred mojim očima. Sklopio sam kapke i gubio ravnotežu. Glazba je poprimala zvukove grotesknog orkestra. Pao bih na pod i podigla bi me karikatura. Preuveličana, dugouha, monstruozna karikatura. Branio sam se šakama i nogama, probudio u zatvorskoj ćeliji na dnu kruzera.

Pred jutro je po mene došla policija i odvela me u postaju. Uzeli su izjavu, napravili zapisnik, skuhali mi kavu i pustili me uz iskren osmijeh podrške. Mamurluk sam liječio hodanjem do kuće na jutarnjem povjetarcu. Danas više na kioscima nije bilo ni traga super vodiču. Bila je to jučerašnja vijest i sutrašnja briga. Danas je na kiosku pozornost privlačila mutna naslovnica jednog tabloida. Na njoj vidim svog glavnog urednika u intimnom razgovoru s mojom Klarom. Vidim sliku sa snimke koju sam napravio vlastitim mobitelom. Klara je izgledala sitnije pored njega. Ni traga plavoj eleganciji od večer prije. Taj šugavi, mali tabloid krenem kidati golim rukama. Uzimam na desetke primjeraka tog lista koji na naslovnici špekulira o izvanbračnoj vezi talentirane komičarke i oženjenog urednika cijenjenih novina. Uzimam ih i kidam ih, bacam ih, lomim im kičmu.

Bježim prije nego je iz kioska izašla slabašna, sredovječna prodavačica. U kuću ulazim iscrpljen i slomljen. Terasa je u neredu od sinoćnje oluje. Uzimam bocu viskija i palim šah. Klarinih tragova u stanu već nema. Izbrisala se iz mog života. Ostat će samo glasina.

– prvonagrađena priča na književnom natječaju za kratku priču-satiru “Slavko Kolar” 2023. –

__________________________________________

MARIO MAJDIĆ NATRLIN (Trogir, 1986.) odrastao u Splitu, Pravni fakultet završava u Zagrebu od kada radi u struci. Piše duži niz godina, objavljuje u časopisima i digitalnim magazinima. 2019. priča „Trogirska sintaksa“ osvaja prvo mjesto na natječaju Gradske knjižnice Trogir, a 2020. s pričama „Početna točka“ i „Šporkica“ osvaja prva mjesta na književnim natječajima Gradske knjižnice Vladimir Nazor u Zagrebu i Gradske knjižnice Juraj Šižgorić u Šibeniku. 2023. priča „Glasine“ osvaja prvo mjesto na književnom natječaj za kratku priču-satiru „Slavko Kolar“. U siječnju 2020. objavljuje zbirku refrena i kratkih priča „Samo moja.“