Društvu spektakla skandal je sočno saće. Ja sam karikaturist, ali za karikaturiste nema mjesta tamo gdje je sve groteska. Ja sam, dakle, realist.
Djevojka mi je pipničarka i stand up komičarka. Igra se, znači, sa žestokim pićima i s riječima pa je upravo ona ta koja je moju redovnu karikaturu u dnevnom tisku naslovila: Gordanova kabanica. S njom sam zbog seksa, dakako, ne zbog jezičnih transmutacija, ali ne škodi što zna i s jezikom. Kuham nam kavu. Depresivan sam. Gordanova kabanica nije objavljena prvi put nakon 79 redovnih tjedana. Stavljena je na hlađenje. Glavni urednik je rekao da sam u ofsajdu. Zasrao sam prošli tjedan. Klara se budi. Miriše na propuštene prilike. Uzima gutljaj kave, lista novine i posprdno me pita: „Onda, jesi to ostao bez posla?“ Njoj je sve zajebancija.
Do kancelarije glavnog urednika se vučem poput šlajma. Pogledao me ovlaš i rekao: „Sjedi, Gordane.“ Ostao sam stajati. Takav sam tip čovjeka. Šef s urednicom političke rubrike sređuje posljednje detalje priloga o nadolazećim izborima. Veliki vodič kroz Izbornu 2024. stoji na naslovnici. Dominiraju žarko crvena i bijela boja. Gledam glavnog urednika, urednog čovjeka u svojim kasnim pedesetima. Svježe obrijan i spuštenih naočala promatra naslovnicu. Kunem se tuđim životima da mu nos, ovdje pred mojim očima, postaje sve širi, zjenice naglašenije. „Super-izbornoj!“, provali nakon duže šutnje. „Treba napisati da je 2024. super-izborna. Nije to obična izborna godina!”, ponovi i pogleda urednicu. Ona kimne potvrdno. „Što ti kažeš, Gordane!?”, upita me svojim izvitoperenim ustima i pruži mi debeli papir velikog formata. Mislim se kakvom to čovjeku uopće treba vodič za izbore!? „Dakako“, odgovorim, „Kako drugačije.“
Petnaest dugih minuta sam proveo u njegovu uredu nakon što je cijenjena urednica otišla. Rekao mi je da je ovo žuti karton za Gordanovu kabanicu. Četvrta osobna, takoreći. Dat će mi novu šansu, ali ovakva sranja se ne mogu ponavljati. Pitam ga zašto je baš ova karikatura stvorila problem. Ismijavao sam već i političare, estradnjake, suce, svećenike i svakojake cezaropapiste. Šef puše kroz nos. „Pa čovječe, to nam je glavni oglašivač. Znaš li koliko nas je koštao ovaj tvoj nesretni crtež? Ljudi žive od ovog posla, mali. Moraš biti pametniji. Ovo je bio autogol.“
Nisam mu proturječio. Iskustvo me naučilo da to nema smisla, a i vrtjelo mi se u glavi od njegove pojave koja je svakom novom rečenicom postajala sve farsičnija. Dobacio sam mu tek da u naslovu priloga treba stajati super vodič, a ne veliki vodič. Izašao sam i idućih pola sata slušao radni zadatak od mršavog, vitiljastog urednika showbizz rubrike koji je od mene tražio da složim šaljivu minijaturu o jednom od naših isluženih rokera koji se bacio u poslovne vode. Pokušao sam mu objasniti da je karikatura koja se bavi isluženim osobama i pojavama i sama – islužena. Odbrusio mi je da sam snob, nastavio rezati bečki s drvenim nožem i vilicom i rekao mi da imam do kraja radnog dana. Nisam mu proturječio jer je njegova kompletna pojava pred mojim očima gubila oblik i pretvarala se u amebastu, protoplazmičnu piljevinu koja se prelijevala po redakcijskom desku. Nacrtao sam nešto u pola sata i pobjegao.
Večer sam proveo povraćajući u lavor dok me Klara milovala po golim leđima. S vremena na vrijeme bi u ruku uzimala moju osporavanu karikaturu u kojoj lijepa supruga cijenjenog političara jednom rukom grli i ljubi našeg velebnog tajkuna i oglašivača, a drugom rukom svom suprugu tipka insajderske informacije koje je upravo dobila od tog istog tajkuna. Ispod je stajao komentar:
Narod trune na društvenim mrežama, elita profitira na društvenim vezama
I dok rigam svoju iscrpljenu dušu u taj nesretni lavor, Klara me noktima grebe po leđima, gleda karikaturu i kaže, „Bože, Gordane”, pa me ručnikom obriše oko usta kao malo dijete i kaže, „koji si ti populist.”
„Sredila sam ti gažu”, dobacila mi je jednu večer kad se vratila s noćne smjene. Ležao sam na krevetu nepomično. Želim živjeti poput Talja. Piti, pušiti i igrati šah. Zaključio sam s vremenom da je Klara tu da me vadi iz vlastitih govana. Polako i pedantno, kao pincetom. „Nisam u stanju raditi ništa”, dobacim joj. Nije ju to smelo. Rekla mi je da ne brinem i da je to gaža kao stvorena za moj ludi mozak. Složila nam je salate i natjerala me da se ustanem. Objašnjavao sam joj da mi je potrebna psihološka pomoć. Posljednjih tjedana sve ljude oko sebe vidim kao karikature. „Ne mogu si pomoći”, govorim joj, „vidim ih na ulici, na poslu, u autobusu. Izobličuju se i krevelje. Nepodnošljivi su.”
„Možda ti je to profesionalna deformacija. Uostalom, neki vide bijele miševe, neki vide duhove, vanzemaljce na nebu, velikosrbe koji izlaze iz Načertanije i prijete nam svetosavskom kugom. Ti, jednostavno, vidiš karikature”, kaže i slegne ramenima.
„Nije mi do zafrkancije.”
„Stani, kakva sam ja karikatura?”
„Ti… ti nisi”, odgovorim s nelagodom.
„Nisam!?”, reče ponosno.
„Još nisi.”
„To može značiti samo jedno”, reče i ubaci zdjelu u sudoper.
„Što, molim te?”
„Pa, da me voliš”, zaključi i nestane.
Gaža koju mi je sredila bila je oblik psihoterapije. Nisam bio plaćen, ali dogovorila je s gazdama prostora da ja radim karikature ljudi iz publike za vrijeme njenog stand-upa. Nakon nastupa im mogu potpisati i podijeliti crteže. Vjerovala je da je to odlična, dinamična ideja. Bila je u pravu. Ljudima je bilo zabavno vidjeti svoje izvještačene figure. Smijali bi se i pitali me gdje mogu pratiti moj rad. Gotovo nitko više ne čita novine. „Trebaš otvoriti Instagram”, objašnjava mi Klara. „Možda i onaj vražji Tik-Tok.” Idućih nekoliko tjedana radim u skladištu kod prijatelja, na paletaru i na crno. Da vratim pare koje mi su mi tajkun i urednik izbili iz džepa.
Situacija se zakomplicirala kada su me pred kućom dočekali trgovci glasinama. Dolazili bi s večernjim, sjeveroistočnim vjetrom i hranili se lovorom i rogačem. Opkolili su kuću i čekali me. Znam brojne kolege koji susret s njima nikada nisu preživjeli. Ledila mi se krv u žilama. Zamislite agente ČEKA-e samo još okrutnije. Zamislite opričnike samo još groznije. Tonton Macoute, ali za karikaturiste. Glasine su vagali i davali najboljem ponuditelju. Imale su pitijske kvalitete. Čitao sam ih kasnije na portalima i gledao po dnevnicima. Fama crescit eundo.
Nismo znali za koga su radili, ali smo znali da s njima ne treba imati posla. Te kinokefale sam jedva uspio razumjeti kroz njihov duboki bariton. Nekad su govorili u višeglasju, skriveni iza dugačkih kljunova i mračnih kapuljača. Upozorili su me, možete li zamisliti, da ne širim glasine!? To je, tvrdili su dok su kružili oko mene kao bijesni psi, njihov posao. Njihova domena. Rekli su mi da pazim što crtam i da im sad dugujem informaciju kojom mogu trgovati. Imam sedam dana, dobacili su i izgubili se.
„Jesi siguran da ti se nisu…pričinili?“, pitala me Klara tu večer.
„Ne budi smiješna”, odgovorim joj panično koračajući po dnevnom boravku. „Mirisali su po tamjanu i nisu izgledali kao one karikature koje mi se ukazuju. Ovi su bili opipljivi. I ozbiljni. Moram im donijeti neku sočnu glasinu u idućih tjedan dana.”
„Ili?”
„Ili me nema. Sjećaš se što se dogodilo Stankecu?“
„Ne“, dobaci Klara usputno. „Gdje je on sad uopće?“
„Upravo tako“, odgovorim joj.
Idućih nekoliko dana sam u očaju i hladnom znoju bauljao po redakciji ne bi li saznao neku glasinu koju bih mogao prenijeti trgovcima. Plaćao sam runde kolegama iz trač rubrike, donosio tople marende curama iz lifestyle magazina. Čak sam i ekipi iz crne kronike dijelio komplimente i uvjeravao ih o važnosti njihovog doprinosa društvu u nadi da će mi prosuti neku priču o tome kako je kakav celebrity prebio ženu ili zaboravio platiti alimentaciju. Kombinatorikom Ostapa Bendera sam pokušao doći do bilo kakve informacije. Ćorak! Uostalom, svi u firmi su bili potpuno zauzeti organizacijom proslave jubilarnog 50. rođendana našeg uvaženog dnevnog lista. Na proslavi će, kako to i priliči jednim novinama, prisustvovati društvena i politička krema uključujući i političara i tajkuna koje sam ismijao u karikaturi.
Glavni urednik me pozvao u svoju kancelariju i rekao da od mene očekuje par zanimljivih crteža s gala večere. „Neka ostanu u domeni dobrog ukusa“, upozorio me. To je naravno, rekao sam u sebi, bilo nemoguće, ali dobro. Zatim je privukao stolac i upitao me imam li još materijala za karikature o našem tajkunu. Oglašivaču našem i meceni. Kimnuo sam glavom gotovo refleksno. „Dobro“, kaže mi, „nikad ne znaš kad će nam zatrebati“. Karikature kao kasetno streljivo, pomislim. To je već posao.
„Vidimo se u subotu na kruzeru“, dobaci mi već udubljen u ekran svog kompjutera.
„Kruzeru?“
„Da, zakupili smo kruzer na jednu večer za naš rođendan. Ipak je to veliki jubilej”, reče mi.
„Što? Nije bilo mjesta u cirkusu?”, dobacim i izađem.
Onda me nazvala Klara.
Rekla je da obavezno večeras dođem u pub na njen nastup. „Ali ovaj put nemoj crtati, nego samo gledaj.“
Tu večer me je dočekala sa smiješkom i rekla da uvježbava novi materijal. Smjestila me nasuprot rezerviranom separeu i naglasila da mi kamera na mobitelu bude spremna. Nježno me poljubila. Par minuta nakon početka nastupa kroz stražnji ulaz su u separe ušla tri korpulentnija muškarca. Bili su u popriličnom mraku i nisi mogao razaznati lica ako nisi znao što gledaš. Potajno sam snimio svog glavnog urednika, tajkuna i političara kako neobavezno ćaskaju i slušaju Klarin nastup. Zvuči kao početak lošeg vica.
Nakon nastupa je moj cijenjeni glavni urednik proveo nekoliko minuta u srdačnom razgovoru s Klarom. Smješkali su se i došaptavali. Klara će mi kasnije reći da joj je ponudio nastup na proslavi rođendana ove subote. „Izgleda da se vidimo tamo“, namigne mi.
Kad sam došao kući na ulazu sam ostavio nekoliko grančica lovora i par rogača. Nekoliko sati poslije su se pojavili zajedno s vjetrom.
Gotovo s ponosom sam im pokazao snimku koja dokazuje neprirodnu spregu između politike i medija. Nekoliko sekundi su šutke promatrali snimak, a onda gotovo kolektivno prasnuli u smijeh. Zavrtjelo mi se. Smijali su se grohotom, hvatali za trbuhe, međusobno gurkali i oponašali me. Bilo mi je potpuno nejasno što vidim i čujem. Opaka tajna policija mi je varila u facu!? Možda je Klara bila u pravu? Možda sam zaista poludio?
Nakon pune minute besprizornog cerekanja – naglo utihnu. Jedan od njih mi priđe na nekoliko centimetara i mrtav ozbiljan mi kaže da se – uozbiljim. Ništa mi nije bilo jasno. Koljena su mi klecala. Frajer s maskom u obliku kljuna mi govori da se saberem. Nije to nikakva glasina, kaže mi. Pa svaka budala je svjesna i dobro zna da su svi oni povezani i isprepleteni. „Ne budi naivan“, govori mi. „Treba nam nešto konkretno, nešto s čim možemo trgovati.“
I dok su govorili kako imam još 24 sata, dok su mi pričali kako svojim karikaturama rušim vrijednost njihovih glasina, svojom ironijom i ismijavanjem činim njihov proizvod bezvrijednim, dok su mi šaptali da ću za to snositi ozbiljne posljedice – ja ponovno izvučem svoj mobitel iz džepa i pokažem im snimku od koje odmah umuknu.
Jeste li znali da na kruzerima postoje zatvori? Ćelije za vragolaste? U subotu ujutro sam na putu prema redakciji po trafikama gledao naslovnicu besplatnog priloga Super vodič kroz super-izbornu 2024. godinu. Naslov je vrištao s polica pohabanih gradskih kioska. Zaudarao je poput obližnjeg smeća. Tablete za smirenje su mi donekle ublažile halucinacije. Karikature su mi prestale iskakivati pred očima.
Klara i ja smo se izbjegavali tih dana. Nervozno je spremala fore za korporativni domjenak. Htjela je, rekla mi je, pronaći neku sredinu na ljestvici od 1 do Ricky Gervais. Ova gaža je može ili stvoriti ili uništiti. „Bez pritiska“, rekao sam joj.
Na kruzer sam došao nešto ranije ne bih li uživao u besplatnim pićima dok ih konobari nisu krenuli razvodnjavati. Ako mi plan ne prođe, večeras će me pred kućom čekati trgovci glasinama. Ti psi rata informacijama. Mogao sam se samo nadati da sam otplatio svoj dug, okrenuo novi list. S koktelom sam se smjestio na svoju poziciju i krenuo crtati. Vrijeme sam ubijao igrajući šah na mobitelu. Manje važni gosti su krenuli pristizati. Glavni urednik je nervozno trčkarao po sali kruzera i davao posljednje upute. Klara je na bini dovršavala tonsku probu. Zračila je aurom slobodne žene. Humor oslobađa. Imala je na sebi elegantnu, plavu haljinu.
Kada je već krenula gužva i voditelj programa se spremao izaći na pozornicu, glavnom uredniku su prišla dvojica muškaraca u odijelima. Odveli su ga sa strane i krenuli pokazivati nekakve fascikle. Moj glavni urednik je počeo nervozno nogama tapkati u mjestu. Hvatao se za obrijan obraz i nešto im objašnjavao. Muškarci su mu ostavili par slika i otišli. On je dozvao svoju asistenticu koja ga je prekriženih ruku saslušala i zatim otišla do Klare, pokazala joj iste one slike i krenula joj se obraćati povišenim tonom. Vidio sam da je Klara bila van sebe od šoka. Asistentica je otišla, a Klara je suznih očiju krenula gledati po sali. Spustio sam svoj pogled na mobitel i nastavio igrati šah. Kad sam podignuo glavu, Klare više nije bilo.
Zamijenili su je nekakvim skečom koji su na brzinu pripremili vanjski suradnici. Nitko nije ni primijetio da je nema na programu. Političar je došao, ali tajkuna nisam vidio. Glavni urednik je održao govor i nestao. Dužnosnici, urednici, influenseri i raznorazne društvene posvuduše su uživale u hrani i piću i smješkale se lošim šalama na vlastiti račun. Ionako ništa od toga nisu oni plaćali. Ja sam plaćao konobaru da mi pojača koktele i nakon nekoliko sati sam osjećao kako mi slabi motorika ruku, a jača motorika nogu pa sam ostavio crtež i otišao na plesni podij. Svirala je jeftina, generička glazba za vjenčanja. Prigodno za jedan karneval.
Krenuo sam osjećati sav taj alkohol i svu tu grižnju savjesti.
Svi ti ljudi oko mene su počeli mijenjati oblike i izraze lica. Pretvarali su se u karikature pred mojim očima. Sklopio sam kapke i gubio ravnotežu. Glazba je poprimala zvukove grotesknog orkestra. Pao bih na pod i podigla bi me karikatura. Preuveličana, dugouha, monstruozna karikatura. Branio sam se šakama i nogama, probudio u zatvorskoj ćeliji na dnu kruzera.
Pred jutro je po mene došla policija i odvela me u postaju. Uzeli su izjavu, napravili zapisnik, skuhali mi kavu i pustili me uz iskren osmijeh podrške. Mamurluk sam liječio hodanjem do kuće na jutarnjem povjetarcu. Danas više na kioscima nije bilo ni traga super vodiču. Bila je to jučerašnja vijest i sutrašnja briga. Danas je na kiosku pozornost privlačila mutna naslovnica jednog tabloida. Na njoj vidim svog glavnog urednika u intimnom razgovoru s mojom Klarom. Vidim sliku sa snimke koju sam napravio vlastitim mobitelom. Klara je izgledala sitnije pored njega. Ni traga plavoj eleganciji od večer prije. Taj šugavi, mali tabloid krenem kidati golim rukama. Uzimam na desetke primjeraka tog lista koji na naslovnici špekulira o izvanbračnoj vezi talentirane komičarke i oženjenog urednika cijenjenih novina. Uzimam ih i kidam ih, bacam ih, lomim im kičmu.
Bježim prije nego je iz kioska izašla slabašna, sredovječna prodavačica. U kuću ulazim iscrpljen i slomljen. Terasa je u neredu od sinoćnje oluje. Uzimam bocu viskija i palim šah. Klarinih tragova u stanu već nema. Izbrisala se iz mog života. Ostat će samo glasina.
– prvonagrađena priča na književnom natječaju za kratku priču-satiru “Slavko Kolar” 2023. –
__________________________________________
MARIO MAJDIĆ NATRLIN (Trogir, 1986.) odrastao u Splitu, Pravni fakultet završava u Zagrebu od kada radi u struci. Piše duži niz godina, objavljuje u časopisima i digitalnim magazinima. 2019. priča „Trogirska sintaksa“ osvaja prvo mjesto na natječaju Gradske knjižnice Trogir, a 2020. s pričama „Početna točka“ i „Šporkica“ osvaja prva mjesta na književnim natječajima Gradske knjižnice Vladimir Nazor u Zagrebu i Gradske knjižnice Juraj Šižgorić u Šibeniku. 2023. priča „Glasine“ osvaja prvo mjesto na književnom natječaj za kratku priču-satiru „Slavko Kolar“. U siječnju 2020. objavljuje zbirku refrena i kratkih priča „Samo moja.“
čovjek-časopis 