Moja mi je žena sve na svijetu. Otkad smo u poslu, živimo punim plućima, a i pristojno zarađujemo. Poslić u kojeg me uvukla zahtijeva pomno planiranje i još pomniju izvedbu, a nije za odbaciti ni adrenalin koji nam povremeno pročisti krvne žile.
I, evo nas u autobusu. Dva stara supružnika koja idu unuku na krštenje. Prošlog puta smo išli nećakinji na vjenčanje. Ponekad i sinu na promociju. Svaki put nosimo veliku kutiju s kolačima. Kolače peče naša susjeda i pošteno joj ih platimo. Trošak posla. Moja žena ne zna peći kolače.
Autobus jednolično klizi. Promet je slab. Srijeda. Krenuli smo u ponoć. Ideja moje žene. Bolje da je što manje putnika. Noćas je tako. Nas petero i jedna nepoznata žena. Uvijek vodimo osiguranje. Policija nije naš jedini neprijatelj. Dvoje, od nas petero, već započinje predstavu, a tek smo nadomak Sinju.
“Aloooo! Rec’, prijo”!, viče Marko, “Evo me u autobusu. Idemo malo do ženinog rođaka, nek’ guzica vidi puta. Vratit ću ti. Znaš da ja uvijek vraćam. Bit će, ali ovaj put ćemo malo veće uloge. Vi samo osigurajte prostor. Ajde, prika moj, pozdravi mi Iku, pa se vidimo. Ne brini. Kad sam ja iznevjerio?”
Marko je, kao što pogađate, kockar, a Dragica mu je supruga. Uzeli smo ih jer imaju brze reflekse i bistro oko. I nisu skupi.
Moja žena započinje svoju rolu. Podiže platnenu torbu. Ima tu svega: od kuhinjskih krpa, preko zamotuljaka, do boca s vodom. Nudi mi sendvič. Ovo je predstava u kojoj se prikazuje kao dobra supruga. Ja se samo moram držati muževno i prekidati je. Razgovara s vozačem o voznom redu, pa glatko prijeđe na mudrovanje o recesiji i tu se vozač zakači ni ne sluteći da će ga razgovor dovesti do novih saznanja o kolačima i unucima.
Ivanu smo poveli radi specijalnih efekata. Mlada je i treba još puno toga naučiti. Noćas je prvi put s nama. Njen je zadatak nositi torbu s kamerom. Ako dođe do frke, njena će torba biti zapaženija nego naša kutija s kolačima.
Ivana razgovara s nekom Helenom. Ispočetka se ta žena u crnini odupire, ali Ivana je uporna i, kad je Helena započela priču, vrijeme je ubrzalo.
Brat joj je umro. Ide mu na sprovod. Baš se razvezala. Djetinjstvo, otac koji je njoj otac, ali nije i njenom bratu, neki pijani luđak koji razori bračni sklad između njene majke i njenog oca tvrdeći da je otac njenom bratu, brat koji bježi od kuće. Govori glasno. Može je čuti čitav autobus. Svih četrnaest ušiju. Priča kako su se išli u bolnicu oprostiti od oca, ali onda bukne prijenos uživo između Marka i Dragice.
“Ne može. Obećao si mi da ćeš doći trijezan do Zagreba”, govori Dragica.
“Samo gutljaj.”
“Marko, ne igraj se životom. Valjda možeš jednu jedinu noć izdržati bez pića.
“Mogu, ali neću.”
“Moraš. Znaš koliko je toga na kocki.”
“Ako sam rekao da će sve biti u redu, onda će sve biti u redu.”
“Pa da, ti si stručnjak za kocku, a i sve što si do sad napravio je bilo u redu. Uvijek si ti u pravu.”
“Daj, bolje ti je začepi!”
“Neću šutit! Neka svi čuju! Ukrao si mi mladost, zdravlje, dostojanstvo, novac, sve, sve što sam ikad imala, ti si mi uzeo.”
“Glupačo jedna , ništa ti ja nisam uzeo, jer nisi ništa ni imala. Bila si glupača i ostala si glupača.”
“Hoćeš me udariti? Ja ću tebe prijaviti da bez dozvole nosiš …”, tu se rečenica naglo prekine, ali se i moja žena okrene prema njima.
“Budite toliko pristojni i ne galamite u sred noći. Nas ne zanimaju vaše svađe”, reče im oštro.
Namjestim se u sjedalici, sklopim oči i pokušavam zaspati, kad osjetim da se autobus zaustavlja. Nismo valjda već u Kninu? Ulaze dva policajca. Večeras zaista nemamo sreće.
“Dobra večer, gospodo!”, pozdravljaju.
“Dobra večer! Je li zima vani?”, govori vozač.
“Pa tako, dade se izdržati. Moramo napraviti malu kontrolu. Nećemo vas dugo zadržavati.”
“Samo vi kontrolirajte. Je li to nešto rutinski?”
“Baš i nije. Sinoć je ukradena prilična količina zlata”, a onda se okrene prema nama, “Molim vas iziđite vani. Ponesite svoje stvari sa sobom. Pokazat ćete nam i otvoriti vašu prtljagu.”
Čujem kako Ivana govori Heleni da joj pričuva torbu, a zatim se provuče pored policajca i iziđe van.
“Gospodine, možemo li nas dva ostati u autobusu? Znate, moj muž je jako bolestan”, javi se moja žena.
“Netko nam mora pokazati vašu prtljagu.”
“Nemamo mi prtljage. Evo, samo ova torba”, izvlači torbu ispod sjedala i rastvara je. “Unutra je čaj i malo hrane za put.”
“Samo to?”
“Eh, ima i torba s odjećom ovdje poviše nas. Zdenko, digni se i skini torbu. Znate, idemo u Zagreb. Prvi nam se unuk krsti.”
“Čestitam!”, razgledava sadržaj torbe koju sam u međuvremenu otvorio, “I to je sve?”
“Ima dolje kutija s kolačima. To je za unukovo krštenje. Pekla sam ih tjedan dana.”
“Ipak ćete morati sići barem vi i pokazati nam koja je kutija vaša.”
“Nemojte, molim vas. Teško mi je silaziti po ovim visokim stepenicama. Ja sam stara”, smije se i koketno zaglađuje kosu, “Slobodno otvorite kutiju i poslužite se kolačima, dobri čovječe.”
“Kako ću prepoznati da je vaša?”
“Nisam vidila da je itko od njih stavljao svoju prtljagu dolje. Takva su vremena došla. Nitko više nema novca za putovanja, a prije je bila gužva.”
“Ugnjavila si čovjeka glupostima. Pusti ga neka radi svoj posao. Hvala vam, gospodine.”
“Ništa. Ništa. Sve je u redu”, smije se policajac i prolazi dalje.
Zaustavlja se pored Helene. Ona je također ostala u autobusu. Dok je moja žena igrala ulogu bakice, čuo sam kako Helena skida ruksak i naslanja ga na sjedalo. Malo sam se okrenuo da potvrdim jesam li dobro čuo. I zaista je bilo tako. Čekala je s otvorenim ruksakom sva tužna, gotovo uplakana.
“Dobra večer ! Mogu li pogledati vašu prtljagu?”, govori joj policajac.
“Samo izvolite!”
“A ona foto torba?”
“Gospođa ide na sprovod. Umro joj je brat. Vidite da joj je u ruksaku crnina”, okreće se i moja žena.
“Moje saučešće”, govori policajac, a ja se zapitam bismo li sljedeći put mogli biti uplakani roditelji koji idu sinu na sprovod.
Ili je možda ipak previše? Razgovarat ću o tome sa svojom ženom. Ona ima osjećaj za te stvari. Naginje se prema prozoru i izvještava. Otvaraju bunker. Vade kutiju. Malo je miču gore dolje. Valjda isprobavaju težinu. Otvaraju je. Uzimaju po kolač. Pristojni ljudi. Vraćaju kutiju na mjesto. Marko i Dragica puše i pocupkuju pored autobusa. I svađaju se.
Policajac pruža vozaču papir, pa se pozdravljaju. Vozači ulaze u autobus. Ostali za njima. Helena pita Ivanu što skriva u torbi, a ova joj odgovara da je unutra obična kamera. Pogledam svoju ženu. Kima i smješka se. Marko i Dragica odrade još jednu svađu.
“Jesam li ti rekla da ne brineš?”, govori Dragica.
“Jesi, pa šta?”
“Znala sam čim sam vidjela da nemaju pse.”
Vrata autobusa se zatvaraju. Vozač pali motor.
“Koliko je tog zlata ukradeno?”, pita vozač.
“Bio si dolje, čuo što i ja. Nisu baš bili razgovorljivi”, odgovara mu drugi.
Svi se stišaju, namjeste u sjedalima i pokušavaju zaspati. Svjetla u autobusu se gase. Autobus klizi kroz noć. Šteta što Helena nije ispričala sve do kraja. Mislim da nikad neću saznati je li se na samrtnoj postelji očuh pomirio s njenim bratom. Moja žena hrče pored mene. Ta zaista ima živce.
“Poštovani putnici, stigli smo u Zagreb. Zahvaljujemo što ste putovali s nama i nadamo se da vam je put bio ugodan”, budi me vozačev glas.
Marko izlazi prvi. Dok prolazi pored mene tiho mi reče da će zvati taksi. Moja ga žena prijekorno pogleda. Nema potrebe za takvim izjavama. Sve je već dogovoreno prije no što smo krenuli.
Helena pokušava skinuti ruksak s police. Negdje je zapeo, pa ga mrda i poteže. Ustanem i pomognem joj. Po težini bi se reklo da nije samo odjeća u njemu.
“Težak vam je ovaj ruksak. Kao da ste ga napunili kamenjem”, govorim.
“Zlatom. Napunila sam ga s deset kilograma lomljenog zlata. Budite pozdravljeni!”, smije se dok izlazi.
Ostali smo sami u autobusu. Moja žena još uvijek sjedi i gleda kroz prozor.
“Misliš li da joj je stvarno zlato u ruksaku?”, govori zamišljeno. “Ta ženska nešto opako muti. Jesi li vidio kako je izbjegla pregled?”
“Žena je u tuzi za bratom, pa nisu ni policajci od kamena.”
“Kakvim bratom? Nema ona brata niti ide na sprovod. Prepričavala je Nježnu ružu.”
“Koju ružu?”
“Seriju. Sve kako je bilo u seriji. Brat! Mo’š mislit!”, a onda reče, “Marko je zaustavio taksi.”
Moja žena ustaje sa sjedala. Pokušavam joj pomoći i pružim ruku prema torbi sa sendvičima.
“To možeš uzeti samo ako mi otkineš ruku.”
“Zašto?”, upitam, a onda mi sine. “Ma nemoj me zezat! Bila je u sendvičima?”
“Ispod sendviča.”
“Svih pet kilograma? Što da su ti pretražili torbu?”
“Baš bi posumnjali u staru ženu koja nosi hrpu sendviča i pazi na muža.”
“Znači, ispod kolača nije bilo ništa?”
Izlazimo iz autobusa. Vozač nam dodaje kutiju s kolačima i pozdravlja se s nama. Idemo prema taksiju. Još nekoliko koraka i poslić je obavljen.
Večeras se vraćamo, a od sutra smišljamo novi plan. Moja je žena naprosto genijalna u tome.
____________________________________
RUŽICA GAŠPEROV rođena je u Splitu, gdje i danas živi i stvara. Kratke priče i drame objavljene su joj u časopisima, zbornicima i na internetskim portalima. Autorica je zbirke priča Gubitnici, nagrađene nagradom “Albatros” 2018. godine. Napisala je i objavila na portalu Drame.hr nekoliko drama, od kojih su Adio pameti i Kolači izvođeni u kazalištima i na HRT3.
čovjek-časopis 