POEZIJA ŽELJKA MAJSTOROVIĆA

VOLOVSKA SUZA

Gazda je tukao štapom
moga parnjaka u jarmu
ja sam teglio za oba
trupce vezane lancem

Njemu je pucala koža
kao kad nož zareže
koru na grani  trešnje

Meni se cepalo srce.

O tužni volovski svete
gde su danas te suze
u mome mutnom oku
dok mog parnjaka penju
na veliku stočnu vagu
ispred klanice masne

***

DECA

U daljini čujem

moja nerođena deca
bezobrazno
i neobuzdano se 
raduju

kao starci
kada sede na suncu i plaču
zbog lepote
disanja.

***

SAT

Moj otac odavno
ne utiskuje stopala u zemlju
i sve je manje senki
vezanih za njega.

Jedino sat
bez njegove ruke
još živo kuca

i meri 
moje vreme.

***

SELA

Kada su oni krenuli iz svoga sela,
mi smo napustili naše selo.
Znali smo: Ne dolaze sa darovima.
Tebe smo prevideli na lancu.
Prečuli smo tvoju ljubav kroz lavež.

Ljudi su samo svoji. Tome te nismo učili.
Ostao si prevaren u psećoj odanosti.

Oprosti – i ja praštam njima tvoju i moju smrt.
Ali nemoj mi oprostiti povratak
da ti skinem lanac s vrata.

Danas bi u nekom trećem selu
noću lajao na mesec
– da nije bilo želje da budem  s tobom.

***

RUPA NA CIPELI

Svete moj
bos ćeš kroz budućnost
sa trnom u peti.

Ubijao si postolare
i majstore zlatnih dlanova.

Ko će te umiti, ko očešljati
musavi moj.

Ko će ti dati gutljaj vode
i ko uputiti pogled
koji leči boljke.

Među slepim zvezdama
ostao si sam da krvariš
na Zemlji što se lagano gasi.

_________________________________

ŽELJKO MAJSTOROVIĆ (1954) živi u Sremskoj Kamenici.
Poeziju objavljivao u književnim časopisima u Sloveniji, Crnoj Gori, Srbiji i Makedoniji te na internetskim portalima.

PET PJESAMA DRAGANE GRUJINOVIĆ KAJIŠ IZ ZBIRKE “POKUŠAJI KAČENJA MJESECA O TRSKU”, Nova poetika, 2025.

DNEVNIK DOKONE ŽENE

Dokona sam žena sa rukama punim posla
ne piše nigdje da sam izmorila utrobu
jedući vrijeme koje nikada nije pravo
pravo vrijeme za krive ljude ne postoji
na izmaku tridesetih ispraćam staricu
dijete koje je nekada bila
zarobilo je moje dlanove
Ogrebala sam koljena nekoliko puta
padajući sa bicikla
smijem se i plačem bez stida
ponekad ne razumijem pogled žene u ogledalu
krivim lice plazim jezik
dajem joj peticu iz geografije
konačno je pronašla zemlju porijekla
Dokona sam žena sa rukama punim straha
dane prevrćem kao stranice kuvarice
dokone žene samo čitaju
slika punjenog pileta sa lista govori
da postoje žene čija kosa ne smrdi na luk
koji bezglavo viri iz utrobe
Dokona sam žena sa rukama punim dana
u kojima teško podnosim rascjep
između onog što radim i onog što jesam
a što se ostalih dana tiče uglavnom sam cijela.

***

POKUŠAJI KAČENJA MJESECA O TRSKU

Odustani ženo na vrijeme
od kačenja mjeseca o trsku
što na vjetru pleše
idi u bare i barove lovi nestašne žapce
kao svaka normalna žena
pa ljubi dugo sve dok ne shvatiš
da princa u njemu nema
ne trči za mjesecom ne pleši sa vjetrom
tek da bi trsku zakitila
napravi spiralne stepenice od svojih uvjerenja
pa se penji tamo gdje gineš više puta
cvijeće posadi da miriše dok vraćaš kazaljke
utom će i mjesec
odskočiti dovoljno daleko.

***

ŽELJE KOJE SE ZAVLAČE MAJKAMA POD DOJKE

Želje se zavlače majkama pod dojke
one stanu kao ravnopravan tas
na svakoj vagi njihovog postojanja
s njima se ne bore ni uvjerenja
kojima je jedino važno preživjeti trenutak
Majkama koje nedovoljno žele
stegnute grudi ne pokreću mlijeko kojim su zadojene
one ostaju na površini tkiva
njihovo postojanje nema svrhu
na svim jezicima ono samo boli
Kad majka ne izgovori glasno želju
gomila stida grize joj tabane
jer svijet ne mrve apokaliptične scene
već gram ljubavi koji mu fali
Želje koje se zavlače majkama pod dojke
traju duže od vazduha zadržanog u njenim grudima
one su uzdah strepnja čekanje
koje svjetlosnu godinu između koraka razvuče
i tako skrivene pod dojkama čine se nedostižne.

***

KUĆA IMA ZUBE

Tvoja kuća ima zube ona te iznova grize
polomi kosti i proguta
ako se predugo zadržiš
osjetiš kako duboko u utrobi vari tvoje godine
Govoriš sebi požuri
vrijeme ti prst u oku neprestano drži
bježi od vlastitog hanibala
da te ne pojede nostalgija za prošlim
bijeli zidovi se prežderavaju tobom
idi što dalje
kad ništa nemaš
kad ništa ne trebaš
onda si niskokalorično biće
neukusno gladnoj kući
nepotrebno gladnim ukućanima
sada si slobodna i pretvaraš se u
fini zbir nade koji vremenu stavlja prst u oko.

***

U LOŠIM OSTAJANJIMA BLIŽI SMO SMRTI

Skoro svakog minhenskog jutra
čujem zvuk točkova kofera oko zgrade
Utiskuje mi se redovno misao
da sam vječito na nekom tranzitu
kad utihne unutrašnja jurnjava
ona izvan ne jenjava
Zanesenjak u meni je ubijeđen
da smo sudbinski zadesili ovu planetu
da je svako od nas bolje mjesto njoj
nego ona nama
tuđe krivice se lakše grle nego vlastite
zbog toga si bolje mjesto
zbog toga si utočište
Vječiti đak misli
da meta koja trči nadmudruje strijelu
a kad oba ućute zvuk kofera u pokretu
u meni više ne pokreće lavinu tuge
Preplakala sam davno nepostojeće odlaske
neostvarene ideje neusidrene odluke
loš poredak stvari
prespavala jutra u kojima smo se rastajali
Ljudi putuju da izbjegnu prerano starenje
i to je jedino objašnjenje koje priznajem
u lošim ostajanjima bliži smo smrti
Učiš jer je dobro znati nešto o drugima,
tako saznajemo ponešto i o sebi
najtužnije je bilo saznanje o lošim ostajanjima
Možda u Minhenu jače čujem točkove kofera
možda me nepravedno proganjaju likovi
tužnih usamljenih obećanih nekom boljem životu
ali i od sreće se na isti način bježi
Neko je jutros zagrebao stopala potrebom
da mijenja scenarij svog života
da izgubi nekog da bi našao sebe
da zavoli život više od njegovog smisla.

_________________________________________

DRAGANA GRUJINOVIĆ KAJIŠ rođena 7.12.1983. godine u Banjaluci. Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, Odsjek studija za socijalni rad. Pisanjem poezije se bavi od djetinjstva, kroz učešće na literarnim radionicama, školskim aktivnostima i takmičenjima za najbolje literarne radove. Prve radove objavila u školskim časopisima kako u osnovnoj, tako u i srednjoj školi. Tokom studentskih dana ozbiljnije počinje da piše i objavljuje poeziju u književnim časopisima u regionu. Pod uticajem primarnog obrazovanja i radeći u oblasti socijalne zaštite, poezijom povezuje lična i profesionalna iskustva.
Pohađala pet godina edukacije psihoterapijskog modela TA –Transakcione analize u Novom Sadu. Radi kao TA savjetnik pod supervizijom.

Objavila prvu zbirku poezije Lutanje kroz Id uz podršku Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske 2007. godine, kada je i njen rukopis, među pristiglim, izabran kao najbolji.

Zbirku Krug dekorisanog vremena, koju je na konkursu podržalo Ministarstvo prosvjete i kulture RS i Udruženje književnika Srpske, Podružnica Banja Luka, objavila je 2017. godine.

Nedavno je iz štampe izašla nova zbirka poezije Pokušaji kačenja mjeseca o trsku u izdanju Nova Poetika, Beograd.

U međuvremenu je sarađivala sa brojnim književnim časopisima, kao i portalima za književnost i kulturu kao što su: Strane, Porkulum, Putevi, Književnik, Astronaut, Bludni stih, Čovjek-časopis, Šraf i drugi.
Učesnik je brojnih književnih večeri i susreta, a neki od dražih su Sarajevski dani poezije i Imperativ u Banjaluci.
Član je Udruženja književnika Republike Srpske. Živi i radi u Minhenu.

KRATKA PRIČA MIRZE HERCA IZ ZBIRKE “ALBINO PEČAT”, Dobra knjiga, Sarajevo, 2025.

JEDAN DAN U ŽIVOTU SAVREMENOG MUŠKARCA

Za Imrana

Ponedjeljak

Na godišnjem sam odmoru. Moja supruga još nije, tako da sam samohrani otac od 6 do 16 sati svakog radnog dana. Domaćin. Koji to nije u duši. Bože moj. Tako to ide. Prodati kuću i kupiti stan. To je pitanje! Nema košenja, nema vrta, nema žive ograde, nema drugih obaveza. Izađeš u park ili neki kafić kada ti odgovara. Krečiš ili izmišljaš neke poslove iz čiste dosade ili zadovoljstva. U stanu: ne možeš glasno: pričati, slušati muziku, plakati, smijati se, trčati, voditi ljubav, voditi rat. Nema vrta, ne možeš izaći iza kuće „viškuću“… Odbacujem tu ideju. Možda mi jednog dana ne bude mrsko kopkati, čupkati, štricati, kositi i šišati i počnem uživati. Neki misle da su napredovali u životu ako su napustili kuću na selu i doselili su grad kupivši nekakav stan od 50-60 kvadrata ili manje.

Budim se oko 7 sati i prevrćem sam po bračnom krevetu. Osjećam se pomalo prazno kada nisam pored voljene žene, iako je to već odavno postala svakodnevnica otkada se zaposlila jer njen radni dan počinje ranije nego moj. Ne navikavam se.

Čekam da se probude oni. Moj trogodišnji sin i dvanaestogodišnja kćerka. Čitam u krevetu dok čekam. U posljednje vrijeme paralelno čitam dvije knjige – jednu u krevetu ujutro i jednu u dnevnom boravku uvečer. Predstavlja mi veći užitak nego pisanje i smatram da, i pored toga, premalo čitam.

Ranim se budi oko 8 sati i prvo mi se primakne i kunja još neko vrijeme, a onda počinje s pričom. Presladak je dok priča nepravilno izgovarajući većinu riječi. Nakon kratke gnjavaže i maženja silazimo u prizemlje, a kćerka Lara i dalje spava i vjerovatno će spavati do 10. Raspust joj je, a mene nervira kasno ustajanje.

Spremam nam kuhana jaja za doručak. Četiri komada. Naspem malo vode u šerpicu i stavim jaja. Uključim platu na električnoj peći. Pored toga, nalijem litar vode u kuhalo. Nakon što provri, prelijem ju u šerpicu u kojoj je već provrela voda. Ostatkom vode pravim čaj. Ovaj put je to jabuka s cimetom. Jutarnji čaj mi je navika koju nosim od djetinjstva i koju sam uveo i u svoju porodicu.

Ranim ne jede žumance kuhanog jajeta tako da on dobije dva bjelanca a ja jedno čitavo plus dva žumanca. Jedno jaje je za Laru.

Uključili smo televiziju jer traži da gleda Jasona i Aleksa, vlogere. Dok njemu ogulim i pripremim jaja za jelo, pomalo gubim strpljenje. Dodajem i kiselog vrhnja i soli uz jaja i hljeb domaći koji ja pripremim u pekaču, naravno. Zimi bude i pečenice. Bilo bi i sudžuke, ali ne ide da se oko mene na radnom mjestu širi miris bijelog luka. Ne daj, Bože, još i da podrignem. Ovako, ljeti, samo vrhnje ili uz njega nekad pileća salama.

Ranim traži čaj. Sipam iz čajnika u dvije šolje i dodajem nam obojici med, domaći iz moje porodice. Onda njemu, radi bržeg hlađenja, čaj prelijevam iz šolje u fildžan. Po nekoliko čajnih kašika. (Nervirate li se kad ljekar propiše neki sirup djetetu i na receptu napiše KK ili ČK? Zar su sve kafene i čajne kašike ovog svijeta iste.)

Pije čaj iz fildžana s užitkom i ja uživam dok ga gledam kako drži fildžan. Kaže: „Još čaja!“ I tako, fildžan po fildžan, popije šolju čaja.

Završavamo doručak. Obojica uživamo u čaju. On se igra i pomalo gleda „teleziju“ dok ja iščekujem silazak princeze.

„Šta ti želiš da jedeš za doručak, Larice“, pitam je. „Ne znam, svejedno“, odgovara mi glasom tek probuđene djevojčice na početku puberteta. To je ta generacija „svejedno“ djece. „Onda ću ‘jaje na oko’!“ „Znaš da ne volim jaje na oko“, odgovara mi ljutito.  „Šalim se, evo kuhano jaje.“ „Dobro“, odgovori mi mrzovoljno, ali započe operaciju guljenja jajeta. Tjeram je i da jede hljeb uz jaje, ne voli ga jer kvari okus hrane, kaže, i sve ima okus onda po hljebu. Svejedno me mora poslušati i pojesti jednu krišku.

Dan se lagano kotrlja. „Hoće u iglaonicu“, počinje ponavljati Ranim. Izgleda da nemam izbora, pa ću ga morati odvesti. To mu je postao običaj koji su provodili njegovi nana i dedo, a moji roditelji. Spremim ga i pozovem Laru da bude s njim dok se i ja spremim na spratu. Imam li šta obući u ovim ljetnim danima? Nemam. Tražim po hrpi osušenog veša i nalazim neke bermude i košulju koje moram ispeglati. Naspem vodu u peglu, uključim je, sačekam malo, izvratim bermude, ispeglam prvo s jedne pa onda s druge strane. Isto to uradim s košuljom plus peglanje kragne. Namjestim frizuru kremom za kosu, stavim deorol ispod pazuha, obučem se i pogledam u ogledalo. Stavim sat na ruku. To je to.

„Laro, hoćeš li ti s nama“, pitam. „Neću. Mrsko mi.“

Izlazimo Ranim i ja nakon što mu obujem patike jer neće da nosi sandale. Promijenio sam naočale i na njih stavio dodatak za zaštitu od sunca. Sada izgledaju kao sunčane. Smještam ga u autosjedalicu i vežem mu pojas, onda ja sjedam za volan i činim isto.

„Zatvoli vlata, upali auto i pusti muliku“, zahtijeva Ranim. Šta ćeš?! Moram slušati. „ Šta ćeš da pustim?“ „ Puti Halida!“ I ja pustim Halida. Vozimo se dvije-tri minute do tržnog centra. S parkinga žurimo u igraonicu. „Iglaonica“, viče radosno.

On skida tene, a ja sjedam za prvi slobodan sto do igraonice i čekam da dođe konobarica dok on već započinje igru s djecom.

Naručujem kafu. „Je l’ običnu“, pita konobarica. Klimnem glavom kao potvrđivanje. Djeca se skupljaju u igraonici. Čujem njemački jezik i jezik za koji pretpostavljam da je jedan od skandinavskih. Djeca se u igri lahko sporazumijevaju tako da nema babilonske pometnje.

Dolazi kafa. Zahvaljujem se konobarici i otpočinjem proceduru sipanja šećera i miješanja. Kafu pijem s jednom kesicom šećera ili jednom kockom u kućnoj varijanti. Odavno je tako. U početku sam sipao dvije, a onda sam prešao na jednu tokom studija jer sarajevski konobari donose jednu dok su mom gradu donosili dvije. Neko sipa i tri kesice, ali to je već agda.

Otpijam gutljaj s užitkom i gledam malca kako trči po igraonici. Onda počinje lagano nerviranje kada djeca počnu šetati od igraonice do malih autobusa, aviona i jednoroga koji se pokreću uz pomoć kovanica. „Hoćeš li ući u igraonicu ili ćeš da ideš kući“, govorim glumeći ljutnju. „Neću kući!“

I tako se varamo nekih sat vremena.

Pozovem ga da nešto kupimo u hipermarketu. Odmah izlazi. Stavljam ga u kolica za kupovinu i on traži: „Hoću ‘moju klavicu’!“ Idemo do police, a onda on izabere sebi i Lari.

Kupimo i voćne jogurte za oboje. Odmah sam mu otvorio jogurt čim smo stigli. Toliko sam čvrstog karaktera da, kada otvaram Ranimov voćni jogurt, ne obližem unutrašnjost poklopca! Šta sam ja onda? Dalaj Lama. Dobro, to trenutno nije dobro poređenje jer se dobri stari svetac znao ponašati čudno ovih dana.

Vrijeme je za popodnevno spavanje. Nije mu pravo, ali je legao i negoduje. Pjevam mu Halidov repertoar: Romanija, Vraćam se majci u Bosnu. Nakon tih pjesama ide red Tome: Za Ljiljanu, Danka… Zaspao je, a umalo i ja s njim.

Imam malo vremena i za čitanje. U posljednje vrijeme najčešće čitam domaće pisce. Čitanjem knjiga, a nije mali broj pročitanih u odnosu na prosječnog „građanina“, došao sam do jedne beskorisne lekcije, a ona je da time, čitanjem, samo otkrivam koliki je prostor mog neznanja. Iz toga izvlačim jedan paradoks: što više čitam i time obrazujem, sebi izgledam neobrazovaniji i nenačitaniji.

Danas ću pripremati špagete s bolonjezom. Tako makaroni postadoše pasta, rezanci nudle, a špageti ostadoše špageti. Recept ste već pročitali.

Oko 15:30 počinjem pripremu ručka.

U 16:15 dolazi Melanija s posla. Kada uđe poljubimo se i trudimo se biti tihi, jer Ranim spava u istoj prostoriji, Lara se ne trudi biti tiha i moramo je stišavati.

„Je l’ ti se sviđa ručak“, pitam. „Meni se sviđa sve što ti napraviš“, odgovari mi Melanija.

Budi se Ranim, po običaju nenagodan. Što god da mu kažeš, ne odgovara mu.

Čim je završila s ručkom, Melanija se nagodila na sećiji da malo prilegne. Ubrzo se začu glasno disanje. I tako svaki put kada dođe s posla na koji se počinje spremati u 5 ujutro, a s kojeg se vraća oko 16 sati i 15 minuta. Dobra je stvar kada ti je supruga zaposlena, od tada sam čak u dva navrata podigao kredit s značajnim iznosom da bi renovirali kuću, kupili auto, ugradili termozolaciju s fasadom… Jako zgodna stvar su ti krediti, sve postigneš u tren oka. Osim što sa suprugom provodim, ne računajući spavanje oko pet sati dnevno. Je li brak postao neka vrsta firme u kojoj je jedino bitno da su prihodi veći od rashoda? A od ljubavi se ne živi, zar ne kažu tako, jer ako ne možeš otići na more tokom godišnjeg odmora, koji put na neki izlet izvan općine u kojoj živiš, barem dvaput mjesečno u neki restoran na ručak, pa onda i na nekakvo zimovanje, šta je onda život? Onda gledaš prijatelje s društvenih mreža kako dijele objave. E, kakav je život bez toga!?

Gledam je dok spava. Strašno mi nedostaje i u tom kratkom vremenu ne znam šta da činim jer je premorena. Prije, dok nije bila zaposlena, puno vremena smo provodili zajedno, jer sam ja prosvjetni radnik. Neki će reći da sam i papučar. Ako muškarac radi neki posao koji zahtijeva osmosatno izbivanje iz porodice i uz to ako vozari na radno mjesto, što dodaje još sat-dva, ako odbijemo i osam sati spavanja, koliko ti vremena ostaje da budeš sa djecom i suprugom.

Koja je poenta izbjegavanja vlastite supruge i provođenja vremena u muškom društvu? Ima li tu latentnog homoseksualizma? Dokazivanje drugim muškarcima s kojima uglavnom nemaš ničega zajedničkoga i pridobijanje lažne nakolonosti naspram vremena sa suprugom. Nema smisla. Ili je to samo odraz nezrelosti, mnogi muškarci ostaju čitavog života dječaci koji bi da se igraju kadgod imaju priliku.

Kafa koju pijemo iza naše kuće. Konačno zajedno, ali ne ide to baš jednostavno. Svi žele njenu pažnju, i Lara i Ranim i ja, naravno. Ali ja sam, eto, odrasla osoba pa mogu biti strpljiv dok se oni nadmeću.

Izašli smo iza kuće da malko protegnemo noge. Zalijevanje paradajza i svega ostalog što dođe pod šlauf kojim upravlja Melanija. Kaže da je to opušta.

Veče se polahko spušta na pejzaž našeg malog grada i mi ulazimo u kuću da djeca večeraju, a mi s njima pojedemo koju voćku.

Odlazak na spavanje. Procedura oblačenja pidžami, pranja zuba i lijeganja. Djeca se pomamljuju u krevetu, a Melanija pada u san koji djeca prekidaju i onda se ljuti na sve. I Laru i Ranima šaljem u svoj krevet i oni odlaze negodujući. Ona je već u dubokom snu.

Odlazim da provjerim Laru u njenoj sobi i vraćam se u spavaću sobu gdje Ranim ima svoj krevet pored našeg, bračnog, kreveta.  „Laku noć, stali moj!“, kaže naš sin držeći majku za ruku, tonući u san nakon kojeg će se probuditi ujutro bez majke pored sebe. Ponovo.

_____________________________________________

MIRZA HERCO rođen je 1980. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Živi i radi u Brezi kao srednjoškolski profesor.
Objavljivao kratke priče i poeziju u regionalnim časopisima i književnim portalima (Republika, Biserje, Booke.hr, Književne vertikale, Avlija, Rukopisi, Fragment, Dunjalučar, Strane, Čovjek-časopis).
Objavljivao tekstove iz obrazovne tematike u magazinu Školegijum i na portalu Mreža mira, a, također, učestvovao je kao recenzent i lektor u nekoliko izdanja.
Objavio zbirke priča Halt! Halt! (Dobra knjiga, 2023) i Albino pečat (Dobra knjiga, 2025).
Dobitnik nekoliko nagrada za najbolju kratku priču u regionu časopisa Avlija i za najbolji neobjavljeni rukopis.

PJESMA ENVERA RIZVA: ČEKANJE

Uspomeni na moga oca Adema, kojem dugujem više nego što ikada mogu dati i vratiti

Kada je na onaj svijet pošao
moj otac Adem,
neki su ljudi govorili tada:

“Blago Ademu našem,
rijetko je kome Bog
takvu milost ukazao —
da ga dvojica sinova,
dvije srebrene grane,
spuštaju u zemlju,
a treći da ga svijetla lica
svjetlosna grana
na onom svijetu
oberučke dočekuje i grli.”

Taj treći sin,
moj najstariji brat,
rastao se jedne večeri,
jednog ratnog aprila,
s ocem našim,
obećavajući da će se
s vojne dužnosti
vratiti na večeru,
što se, zbog eksplozije jedne mine,
ipak desilo nije.

“Eh, blago Ademu našem,
rijetko je kome Bog
takvu milost ukazao”,
govorili su ljudi neki.

A mi smo tad šutjeli,
šutjeli jer smo bili svjesni tog:

Da samo je Adem znao
kako mu je bilo
izdržati sve godine duge
i bremena iščekivanja
tog jednog
davno obećanog susreta.

ENVER RIZVO (1998, Sarajevo)

ČETIRI PJESME DENISA ŠPIČIĆA IZ ZBIRKE “PSEĆA HRANA (ZA DUŠU)”, CeKaPe, Zagreb, 12/2025.

BOJAO SAM SE ŽENE KOJA SVIRA BUBNJEVE

Bojao sam se žene 
Koja svira bubnjeve
Bilo mi je nešto strano u toj slici
Sada skačem u svaki džep mira koji izvire iz njene znojne košulje 
Promolim glavu za malo zraka
Snalazim se i učim
Udobno se smjestim i gledam kako joj sise poskakuju
Ona mi lupi snare preko glave i pozove na pažnju 
Jen dva tri prati 
Pokušavao sam je prevariti
Izbaciti iz ritma, tražio pozornost kao dijete
Prolio joj vino i dim po činelama 
Sakrio se iza njenog seta i rekao buu
Privukla je moju glavu iznad svoje pubične kosti 
Slušaj mali
Uvijek sam se pitao što joj ja mogu ponuditi
Ništa previše 
Samo traži da je pratim

***

ZAVARAVAM SE

U mislima s tobom u sutonu šume
Promatram mehanizam zamke
Privlačan sjaj čeličnog ugriza 
Kako bih ja to sve to drugačije, pametnije
Ali poderana koljena izdaju 
Koliko sam puta pao na taj osmijeh 
Kraste zarastaju samo 
Kad ih ne promatraš pogledom
Ljubavnog rastanka
Mrvice kruha padaju s neba
Zima će biti teška i uvredljiva
Bijesni vrapci mi kljucaju tjeme kroz kosu
U strahu i borbi rukama tučem sve
Srdačne pozdrave i izbijam im
Porculanske zube
Još je premekano vrijeme za 
Kuglice uranija i rastapanje tijela u blatu
Znam da smo to negdje učili, ali zaboravio sam
Kako i kome se dokazuje hrabrost? 
Još vjerujem u sestrinstvo jela i bratstvo hrastova
Reci im molim te da je još rano za 
Teške radove u betonskoj prašumi
Za alkemiju gume i sparine
Poljubi ih sve i reci im da stvarno sada
Moram leći i praviti se mrtav neko vrijeme 
Oprosti mi, nisam bio ovdje danima
Zadrijemao sam u lokvi znoja
Vrućice ludila
Jel to prevara? 

***

GRIZI

Jede me
Kao puž krišku jabuke
Krišom pretvaram se u ručnik za tvoje tijelo
Poslije preduge srijede
Kišu tvojih sati skupljam u ključne kosti
Pa se nagnem nalijevo i srčem pomalo
Blagi moždani udar
Skini gaće i grudnjak
Laku haljinu ostavi
Izmisli jezik za moj jezik
Grizi gdje misliš da moraš
Ja samo trebam tvoju volju za igrom
Ja sam sada plahta
Imaš me na četiri ruba
Frank Bruno prije nego mu se oči izvrnu
I pjena počne šikljati
I stručni kadar šamarati
Blago, gotovo spasonosno
Jesi dobro, jesi dobro
Mlaz vode i novo rođenje
Snoviđenje i glava kornjače isturena izvoru
Topline i svjetlost
Moja hrana smrdi na groblje
Ja mislim o boljem
Penjem se na tebe
Ne želim zabiti
Želim biti
Trajati u kolovozu
Jedva čekam postati bablje ljeto
Treniram i borim se
Možda sam s krive strane konopca
Ja ću saditi konoplju, odgajati pčele, razvijati
rajčice do slatke krvi prvog poljupca
I kad mi lice poprimi maslinastu kamuflažu
Ti reci da dobro mi stoji
Uroni u moje ulje laži
Reci mi da nisam bolestan
Samo je takav dan
Takve vijesti
Samo usual južina
Samo gost iz druge zemlje

***

KAD

Kad prošećem psa
Pročitam nekoliko stranica dobre knjige
Budem uzbuđen oko novog recepta za tjesteninu s rajčicom i patlidžanom
Kad mogu možda i zaroniti malo
Kad more je svježe oko mojeg tijela
Kad si mogu priuštiti podnevni drijemež
Kad poslušam Silviu Perez Cruz i Raula Fernandeza kako izvode Cucurrucucu Paloma

Kad pustim misli da se igraju
(to je posebna svečanost, to je nagrada svih nagrada)

Kad misli nisu nasilje

Kad pustim misli da se igraju
(to je posebna svečanost, to je nagrada svih nagrada)

Kad napišem pjesmu
Lupim dlanom o dlan
Samo za sebe
Kad kad je katkad i nikad previše
Kad tad
Za čekati
Veseliti se
Unazad, sada, i unaprijed 

_______________________________

DENIS ŠPIČIĆ – NISDE, glavni singer – songwriter grupe Detective Jones, čiji je prvi album “Istraga” izašao u izdanju Dallas records 2021., a EP album „Mjesto radnje“ izašao je početkom 2025. također u izdanju Dallas records . Osim pjesama za Detective Jones, piše tekstove i za druge izvođače/ice (Natali Dizdar, Ivana Kindl, Vešmašina, Lana Pletikapić, Radiosex…). Autor se zbirke kratkih priča “Lijepo o mrtvima, ružno o ljubavi” u izdanju CeKaPe-a (uži izbor nagrade Edo Budiša), te koautor tematskog pjesničkog zbornika “Gdje si bio 2020. – Stihovi pod maskama”.
Dobitnik je pjesničke nagrade „Konjanik“ na festivalu poezije „Ban Josip Jelačić“ za pjesmu „U rukama vremena“. Voditelj je radionice „Tekst u glazbi“. U sklopu CeKaPe-a pohađao je radionice Romana (Zoran Ferić, Kristijan Vujičić), te radionicu Kratke priče (Miroslav Mičanović). Njegova priča „Krevet“ zastupljena je u autorskom projektu Hrvatski Zvukopis – aplikaciji koja sadrži zvučno oblikovane kratke priče i tekstove domaćih autorica i autora, te se ista može poslušati u Zagrebu, Londonu, New Yorku…

ROMAN SRĐANA GAVRILOVIĆA “OVJERENA KOPIJA”, Buybook, 2025; odlomak

Proljetna vrućina se osjećala. Podvrnuo sam rukave i počeo nositi maramu oko glave. Odrastao sam u krečnjačkoj kotlini, sporednim vratima džehennema. Godine na sjeveru skoro su me odvikle od njenog ljetnog ognja. Ulaskom u kuhinju opet sam doživio blizinu kuće. Od otvorenog plamena i daha rerne nije se imalo gdje skloniti. Odlazak u frižider nakratko je obarao kolanje krvi. Zadržao bih se koju minutu, naslonio vrat na hladne šipke polica. Pogled je klizio preko redova namirnica. Jabuke su sijale pod neonom, svježe i još uvijek živih ćelija. Iza svakog jela stoji smrt, kraj jednog putovanja. Čovjek nastavlja, svaki zalogaj postaje dio njega. Na kraju se preobrazi u zemlju, gdje mu je i mjesto.

Lars je pokušavao da rastereti Dietera. Gurao me je za šporet da mu asistiram. Tražio maksimalnu posvećenost, ponavljajući: “Ako ja to mogu, možeš i ti”. U braseriji smo stalno spletkarili jedni drugima, ovdje je humor bio nepoželjan. Kad bih nešto zajebao, Lars je vikao: “Pazi na sat!” Ako smo kasnili, kasnili su i konobari, letovi i vozovi na željeznicama. Sve je bilo ulančano, a pritisak neumoran. “Ugostiteljstvo je samo za snažne”, govorio je Dieter. Pored Aydina i Elke, niko od studenata nije se zadržao duže od dva dana. Odradili bi par smjena i shvatili da je HORECA dijelom biznis, dijelom groblje.

Jedne večeri dok smo sjedili za šankom poslije smjene, Lars je pokazao ogorčenost.

“Umorio sam se od podučavanja. Čim podučiš nekoga, on ode. I tako iznova. Nemam više vremena. Meni je pedeset i šest godina, Dieter je star. Uwe ima još života, ali nešto u njemu škripi. Kad si poslao aplikaciju za posao, pomislio sam da će možda momak s Balkana s kakvim‑takvim iskustvom biti dobar izbor za budućeg chefa. Rizikovao sam. Svakog dana se može desiti da ne ušetaš u kuhinju, ugasiš telefon.”

Pogledao sam ga. Ruka mi je na trenutak zastala pred čašom. Nisam bio siguran da želim nositi teret cijele kuhinje. Bilo je dovoljno da se uklopim i radim. Dok god traje ugovor, mogu ići dalje. Biti živ i plaćen – to je sve.

U pauzi između smjena otišao sam kupiti nož. Htio sam nešto što mi pripada, što će unijeti promjenu. Radnja je bila smještena u Südvorstadtu iza stare pivnice. Unutra je mirisalo na ulje i maziva. Za staklenim pultom operisao je debeli tip s bradom ofarbanom u plavo. Probrao sam nekoliko noževa. Izvadio jedan iz kutije, lijepo je ležao u ruci. Vitka, japanska forma, iskovana od damask‑čelika. Drška od nagorene hrastovine zagrlila je šaku, skrivajući bijedu nažuljanih dlanova. Svega sto eura. Pitao sam za popust. Bradonja nije govorio engleski, ali svakako je ispalio: “Nein.” Platio sam i izašao naoštren.

U tramvaju sam vidio gluhonijemog dječaka kako komunicira s ocem. Kad je majka izgubila govor, uspostavili smo jezik znakova. Skupljala je oči na stvari koje nije htjela jesti. Pravio sam joj često pureće ćufte s rižom, tada je zadovoljno namigivala lijevim okom. Kako je vrijeme odmicalo, javljala se samo riža. Poslije riže pasirana hrana i prah suplemenata. Bolest je izgladnjivala kuću. Obroci su postali skromni. Hranio sam se isključivo pivom i travom, sestra bi tu i tamo pojela sendvič. Nakon njenog odlaska na stolu su ostale desetine kutija s ljekovima. Reljef malog grada.

Nož je laserski prolazio kroz povrće. Svjetlost neonki plesala po čeliku. Traganje za savršenim rezom se nastavljalo. Oštrica noža produžetak je duše. Oblikuje ili ubija. Uvijek sam je se pomalo plašio, posebno u kafanskim tučama. Ljudi su prgavi, bude svega. Jugoslavenski crni talas često je koristio nož kao metaforu za fatalizam. Taj simbol ljubomore ukazivao je na korozivnost sistema nastrojenog prema pojedincu željnom slobode. Beli Bora Perjar ptica je potkresanih krila. Poletio bi, ali ga vojvođanska kaljuža drži prizemljenog. Osjećao sam kako me guše glasovi, zvuk printera, vrelina. Poželio da iskočim kroz prozor i ne osvrnem se.

U tim trenucima, posezao sam za mobitelom. Mora postojati druga energija, glas s one strane. Nešto što podiže ritam pokreta. U braseriji smo pretežno slušali briselski radio s aktuelnim hitovima i himnama devedesetih. Bliže zatvaranju hrvali se oko Bluetooth veze da pustimo lične izbore. Ovdje je išao sličan program, radio stanica iz Leipziga, klasični rock s povremenim uplivima vijesti. Trebalo je vremena da steknem kredit i prikačim se na svoj uređaj. Dok bih sjeckao povrće, grmili su The Mars Volta ili Fugazi. Gazde su gužvale čelo pod bukom, ali popuštali svjesni mog zanosa nad nožem. Tokom sporijih sati birao sam Talking Heads. Sva trojica su cimali glavama. David Byrne je pjevao o apsurdnosti svakodnevnih rutina, brišući generacijske razlike.

Pred Uskrs smo uletjeli u omču rezervacija s velikim grupama. Pomogao je i Aydin, znao je gdje šta stoji. Zavisio sam od njega kao Malone od Stocktona. Osjećao sam kako svakim korakom gubim nešto tjelesne mase. Želio sam da konačno stigne ljeto, da na slobodne dane sjedim u pivskoj bašti dok život curi niz ulicu. Pogledao sam u Uwea. Bio je sve znojniji, glava mu se pretvarala u stijenu pod vodopadom. Najednom je nestao. Nastavili smo šljakati uskraćeni za par ruku. Nakon desetak minuta, Lars je upitao: “Gdje je dovraga Uwe?” Slegnuo sam ramenima, Dieter isto. Sačekali smo da tiketi smanje zamah. Lars ga je otišao potražiti, onda je i on nestao. “Idi vidi koji kurac tamo rade”, rekao je Diter. Uwe je sjedio napolju oslonjen na zid do pepeljare. Stiskao dlanom stomak i otežano disao. Lars je čekao na ulici s mobitelom prislonjenim na uho. Čula se ambulatna sirena.

_____________________________________________

SRĐAN GAVRILOVIĆ (Mostar, 1991) je književnik, jedan od osnivača i glavnih urednika portala za književnost i kulturu Strane. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti “Gabrijel Jurkić” na grafičkom odsjeku. Studirao je jezike, književnost i marketing. Nakon pet godina u Belgiji, preselio se u Leipzig gdje trenutno piše i radi. Iza sebe ima objavljene zbirke kratkih priča “Ljetne himne” (2015) i “Nemoj ići u Anderlecht” (2022), dok je “Ovjerena kopija” (2025) njegov prvi roman.

KRATKA PRIČA RUŽICE GAŠPEROV: KOLAČI

Moja mi je žena sve na svijetu. Otkad smo u poslu, živimo punim plućima, a i pristojno zarađujemo. Poslić u kojeg me uvukla zahtijeva pomno planiranje i još pomniju izvedbu, a nije za odbaciti ni adrenalin koji nam povremeno pročisti krvne žile.

I, evo nas u autobusu. Dva stara supružnika koja idu unuku na krštenje. Prošlog puta smo išli nećakinji na vjenčanje. Ponekad i sinu na promociju. Svaki put nosimo veliku kutiju s kolačima. Kolače peče naša susjeda i pošteno joj ih platimo. Trošak posla. Moja žena ne zna peći kolače.

Autobus jednolično klizi. Promet je slab. Srijeda. Krenuli smo u ponoć. Ideja moje žene. Bolje da je što manje putnika. Noćas je tako. Nas petero i jedna nepoznata  žena. Uvijek vodimo osiguranje. Policija nije naš jedini neprijatelj. Dvoje, od nas petero, već započinje predstavu, a tek smo nadomak Sinju.

“Aloooo! Rec’, prijo”!, viče Marko, “Evo me u autobusu. Idemo malo do ženinog rođaka, nek’ guzica vidi puta. Vratit ću ti. Znaš da ja uvijek vraćam. Bit će, ali ovaj put ćemo malo veće uloge. Vi samo osigurajte prostor. Ajde, prika moj, pozdravi mi Iku, pa se vidimo. Ne brini. Kad sam ja iznevjerio?”

Marko je, kao što pogađate, kockar, a Dragica mu je supruga. Uzeli smo ih jer imaju brze reflekse i bistro oko. I nisu skupi.

Moja žena započinje svoju rolu. Podiže platnenu torbu. Ima tu svega: od kuhinjskih krpa, preko zamotuljaka, do boca s vodom. Nudi mi sendvič. Ovo je predstava u kojoj se prikazuje kao dobra supruga. Ja se samo moram držati muževno i prekidati je. Razgovara s vozačem o voznom redu,  pa glatko prijeđe na mudrovanje o recesiji i tu se vozač zakači ni ne sluteći da će ga razgovor dovesti do novih saznanja o kolačima i unucima.

Ivanu smo poveli radi specijalnih efekata. Mlada je i treba još puno toga naučiti. Noćas je prvi put s nama. Njen je zadatak nositi torbu s kamerom. Ako dođe do frke, njena će torba biti zapaženija nego naša kutija s kolačima.

Ivana razgovara s nekom Helenom.  Ispočetka se ta žena u crnini odupire, ali Ivana je uporna i, kad je Helena započela priču, vrijeme je ubrzalo.

Brat joj je umro. Ide mu na sprovod. Baš se  razvezala. Djetinjstvo, otac koji je njoj otac, ali nije i njenom bratu, neki pijani luđak koji razori bračni sklad između njene majke i njenog oca tvrdeći da je otac njenom bratu,  brat koji bježi od kuće. Govori glasno. Može je čuti čitav autobus. Svih četrnaest ušiju.  Priča kako su se išli u bolnicu oprostiti od oca, ali onda bukne prijenos uživo između Marka i Dragice.

“Ne može. Obećao si mi da ćeš doći trijezan do Zagreba”,  govori Dragica.

“Samo gutljaj.”

“Marko, ne igraj se životom. Valjda možeš  jednu jedinu noć izdržati bez pića.

“Mogu, ali neću.”

“Moraš. Znaš koliko je toga na kocki.”

“Ako sam rekao da će sve biti u redu, onda će sve biti u redu.”

“Pa da, ti si stručnjak za kocku, a i sve što si do sad napravio je bilo u redu. Uvijek si ti u pravu.”

“Daj, bolje ti je začepi!”

“Neću šutit! Neka svi čuju! Ukrao si mi mladost, zdravlje, dostojanstvo, novac, sve, sve što sam ikad imala, ti si mi uzeo.”

“Glupačo jedna , ništa ti ja nisam uzeo, jer nisi ništa ni imala. Bila si glupača i ostala  si glupača.”

“Hoćeš me udariti?  Ja ću tebe prijaviti da bez dozvole nosiš …”,  tu se rečenica naglo prekine, ali se i moja žena okrene prema njima.

“Budite toliko pristojni i ne galamite u sred noći. Nas ne zanimaju vaše svađe”,  reče im oštro.

Namjestim se u sjedalici, sklopim oči i pokušavam zaspati, kad osjetim da se autobus zaustavlja. Nismo valjda već u Kninu? Ulaze dva policajca. Večeras zaista nemamo sreće.

“Dobra večer, gospodo!”, pozdravljaju.

“Dobra večer! Je li zima vani?”,  govori vozač.

“Pa tako, dade se izdržati. Moramo napraviti malu kontrolu. Nećemo vas dugo zadržavati.”

“Samo vi kontrolirajte. Je li to nešto rutinski?”

“Baš i nije. Sinoć je ukradena prilična količina zlata”, a onda se okrene prema nama, “Molim vas iziđite vani. Ponesite svoje stvari sa sobom. Pokazat ćete nam i otvoriti vašu prtljagu.”

Čujem kako Ivana govori Heleni da joj pričuva torbu, a zatim se provuče pored policajca i iziđe van.

“Gospodine, možemo li nas dva ostati u autobusu? Znate, moj muž je jako bolestan”, javi se moja žena.

“Netko nam mora pokazati vašu prtljagu.”

“Nemamo mi prtljage. Evo, samo ova torba”, izvlači torbu ispod sjedala i rastvara je. “Unutra je čaj i malo hrane za put.”

“Samo to?”

“Eh, ima i torba s odjećom ovdje poviše nas. Zdenko, digni se i skini torbu.  Znate, idemo u Zagreb. Prvi nam se unuk krsti.”

“Čestitam!”,  razgledava sadržaj torbe koju sam u međuvremenu otvorio, “I to je sve?”

“Ima dolje  kutija s kolačima. To je za unukovo krštenje. Pekla sam ih tjedan dana.”

“Ipak ćete morati sići barem vi i pokazati nam koja je kutija vaša.”

“Nemojte, molim vas. Teško mi je silaziti po ovim visokim stepenicama. Ja sam stara”,  smije se i koketno zaglađuje kosu, “Slobodno otvorite kutiju i poslužite se kolačima, dobri čovječe.”

“Kako ću prepoznati da je vaša?”

“Nisam vidila da je itko od njih stavljao svoju prtljagu dolje. Takva su vremena došla. Nitko više nema novca za putovanja, a prije je bila gužva.”

“Ugnjavila si čovjeka glupostima. Pusti ga neka radi svoj posao. Hvala vam, gospodine.”

“Ništa. Ništa. Sve je u redu”, smije se policajac i prolazi dalje.

Zaustavlja se pored Helene. Ona je također ostala u autobusu. Dok je moja žena igrala ulogu bakice, čuo sam kako Helena skida ruksak i naslanja ga na sjedalo. Malo sam se okrenuo da potvrdim jesam li dobro čuo. I zaista je bilo tako. Čekala je s otvorenim ruksakom sva tužna, gotovo uplakana.

“Dobra večer ! Mogu li pogledati vašu prtljagu?”, govori joj policajac.

“Samo izvolite!”

“A ona foto torba?”

“Gospođa ide na sprovod. Umro joj je brat. Vidite da joj je u ruksaku crnina”,  okreće se i moja žena.

“Moje saučešće”,  govori policajac, a ja se zapitam bismo li sljedeći put mogli biti uplakani roditelji koji idu sinu na sprovod.

Ili je možda ipak previše? Razgovarat ću o tome sa svojom ženom. Ona ima osjećaj za te stvari. Naginje se prema prozoru i izvještava. Otvaraju bunker. Vade kutiju. Malo je miču gore dolje. Valjda isprobavaju težinu. Otvaraju je. Uzimaju po kolač. Pristojni ljudi. Vraćaju kutiju na mjesto. Marko i Dragica puše i pocupkuju pored autobusa. I svađaju se.

Policajac pruža  vozaču papir, pa se pozdravljaju. Vozači ulaze u autobus. Ostali za njima. Helena pita Ivanu što skriva u torbi, a ova joj odgovara da je unutra obična kamera. Pogledam svoju ženu. Kima i smješka se. Marko i Dragica odrade još jednu svađu.

“Jesam li ti rekla da ne brineš?”, govori Dragica.

“Jesi, pa šta?”

“Znala sam čim sam vidjela da nemaju pse.”

Vrata autobusa se zatvaraju. Vozač pali motor.

“Koliko je tog zlata ukradeno?”, pita vozač.

“Bio si dolje, čuo što i ja. Nisu baš bili razgovorljivi”, odgovara mu drugi.

Svi se stišaju, namjeste u sjedalima i pokušavaju zaspati. Svjetla u autobusu se gase. Autobus klizi kroz noć.  Šteta što Helena nije ispričala sve do kraja. Mislim da nikad neću saznati je li se na samrtnoj postelji očuh pomirio s njenim bratom. Moja žena hrče pored mene. Ta zaista ima živce.

“Poštovani putnici, stigli smo u Zagreb. Zahvaljujemo što ste putovali s nama i nadamo se da vam je put bio ugodan”,  budi me vozačev glas.

Marko izlazi prvi. Dok prolazi pored mene tiho mi reče da će zvati taksi. Moja ga žena prijekorno pogleda. Nema potrebe za takvim izjavama. Sve je već dogovoreno prije no što smo krenuli.

Helena pokušava skinuti ruksak s police. Negdje je zapeo, pa ga mrda i poteže. Ustanem i pomognem joj. Po težini bi se reklo da nije samo odjeća u njemu.

“Težak vam je ovaj ruksak. Kao da ste ga napunili kamenjem”,  govorim.

“Zlatom. Napunila sam ga s deset kilograma lomljenog zlata. Budite pozdravljeni!”,  smije se  dok izlazi.

Ostali smo sami u autobusu. Moja žena još uvijek sjedi i gleda kroz prozor.

“Misliš li da joj je stvarno zlato u ruksaku?”,  govori zamišljeno. “Ta ženska nešto opako muti. Jesi li vidio kako je izbjegla pregled?”

“Žena je u tuzi za bratom, pa nisu ni policajci od kamena.”

“Kakvim bratom? Nema ona brata niti ide na sprovod. Prepričavala je Nježnu ružu.”

“Koju ružu?”

“Seriju. Sve kako je bilo u seriji. Brat! Mo’š mislit!”,  a onda reče, “Marko je zaustavio taksi.”

Moja žena ustaje sa sjedala. Pokušavam joj pomoći i pružim ruku prema torbi sa sendvičima.

“To možeš uzeti samo ako mi otkineš ruku.”

“Zašto?”,  upitam, a onda mi sine. “Ma nemoj me zezat! Bila je u sendvičima?”

“Ispod sendviča.”

“Svih pet kilograma? Što da su ti pretražili torbu?”

“Baš bi posumnjali u staru ženu koja nosi hrpu sendviča i pazi na muža.”

“Znači, ispod kolača nije bilo ništa?”

Izlazimo iz autobusa. Vozač nam dodaje kutiju s kolačima i pozdravlja se s nama. Idemo prema taksiju. Još nekoliko koraka i poslić je obavljen.

Večeras se vraćamo, a od sutra smišljamo novi plan. Moja je žena naprosto genijalna u tome.

____________________________________

RUŽICA GAŠPEROV rođena je u Splitu, gdje i danas živi i stvara. Kratke priče i drame objavljene su joj u časopisima, zbornicima i na internetskim portalima. Autorica je zbirke priča Gubitnici, nagrađene nagradom “Albatros” 2018. godine. Napisala je i objavila na portalu Drame.hr nekoliko drama, od kojih su Adio pameti i Kolači izvođeni u kazalištima i na HRT3.

ŠEST PJESAMA NATAŠE SARDŽOSKE IZ ZBIRKE IZABRANE I NOVE POEZIJE “GEOGRAFIJA SLOBODE”, Hrvatsko književno društvo, Rijeka, 2024.

SRAM

Najljepša glazba je dodir kiše na vrućem asfaltu,
žene koja se nadima pod muževim tijelom.
Limeni krovovi pod mačjim provalama
nad staklenim melodijama skrivaju
pokrete u područjima
nedodirnutim tvojim okom
u mojoj duploj podkožici.

***

POBAČAJ

dan je svečan
samo zato što se rodio
kroz grilje prolazi hladno sunce
a ipak se mora ustati
mora se ubiti
stidna tišina oko sterilne ruke
noge su nepomične
živčani sustav oduzet u sakralnoj kosti
usta začepljena maskom
za ulazak u plinsku komoru
[ili za da se ne predomislim]

samo kisik održava ovo tijelo na životu
i dva srca koja kucaju u meni

ispod mene te dijeli kirurški stol
od licemjerne zemljine teže
i od etera u koji zauvijek ispariš.

Ali ja nekako uspijem otplatiti
sve anestezirane prijelome
žena mučenica dok mi
čeličnom kiretom
grebu maternicu

***

LAISSEZ-PASSER

ne slavim pobjede domovine
porazi u meni kucaju skladno
i to mi je dovoljno

ne oplakujem padove
dom sam izgradila sama
tu ostajem

zatvaram oči i čučim na straži
čekam da me puste
kroz tjesnace koji nisu moji
čekam da udari oluja
da razjasni progon
bačena u zaborav probijam
i brojim beznačajna postojanja
koja prolaze
a iza njih
sve se diže i sve pada uvijek iznova
kao u ovom prebivalištu
kao i u ovom životu

čekam da se vjetrokaz
okrene prema mom mjestu
dok negdje u svijetu zaglušni vjetrovi huče
u mom unutarnjem polju čekam zoru
čekam proći u redu s druge strane
čekam da me zovu
čekam da me nazovu
nekako svejedno kako:

da me graničar ovjeri
pečatom

***

KRONIKA ZABORAVA

U stakleniku pas traži svoje komade –
obećana hrana. Pod krupnim pijeskom
nordijska obitelj podiže svoje kišobrane
protiv odsjaja. Svjetlost boli.

Ali odbijanje nije rješenje. Ti to dobro znaš.
Također znaš da te otpor neće osloboditi
niti će te natjerati da postaneš buntovnik:

nježnost je neophodna.

Lopta se odbija po vodi. Bez očekivanja.
Iscrtava ona krug sudbine –
još jedan apstraktni pojam bez simbolike.

Tvoje bodlje još šapuću u dubini mog tijela.
Francuskinja traži bazen ili more. Traži mjesto
gdje ugušiti iluziju, samoobmanu: djeca.

Nešto se mora iskorijeniti.
Kosa ili kosti, sva ta navika, moraš sve to iščupati –
to je čin protiv hazarda promatranja:
protiv ulaska u povijest
zaborava.

***

OBRNUTO

Kao dijete skačeš u vodu naglavačke.
Ne vidiš dno. Ti ga ne poznaješ.
Ne znaš ni prijetnje dubina
ni ne znaš dubinu odanosti. Nikada
nisi doživio nikakav šok. Sjene
laži ti nisu poznate.

Nevinost je riskantna.
Stoga je se svi boje.

Onda odrasteš.
Podijeliš se na dijelove.
Napraviš mjesta za sebe.
Ostaviš prostor. Staviš drugo na stranu,
ali ne sve ili ništa.
Odvojiš mjesto rađanja.
Otpuštaš gubitke i zajmove.

Zatim malo premažeš
preko posebne salame
rajčice s češnjakom
i prerežeš kruh na pola –
jer dobiješ samo pola svega toga –
pola svega. Sreća –
kažu ti da dolazi od malih stvari,
velike se riječi rađaju iz malih slova,
iz malih naroda rađaju se veliki snovi.

Vjeruješ im. Prihvaćaš. I tako iluzija
usađuje se u tvoje kosti i postaje tvoj dom.
Ali ti ipak hodaš samo iza onoga što vidiš:

jer čak i u iluziji
možeš živjeti sigurno.

Voda je sada tamna.
Zmije te razdiru.
Tvoj skok je također obrnut.

Ali više ne tražiš odgovore
ni od zodijaka ni od zvijezda,
a još manje od prijatelja:
sam sebi si dovoljan.

Znaš da dolazi još druga zima,
ali samo jedna neće donijeti proljeće.

Život je kratak, uvjeravaju te.
No, vjerovanje je dugo.

***

METAMORFOZA

Jednog dana ću biti slobodna
od svog zadatka.

Nići ću kao kaktus u pustinji,
ili ću procvjetati poput
pupoljka divljeg cvijeća.

Čak i da nemam korijene,
vezana sam kao sjećanje.

Ako me pitaju tko sam,
reći ću im da sam sve zaboravila.
Nemam uspomene, nemam ni državu.
Nemam vremena ni potrebe
dokazivati moje pretke.
Znam tko sam.

Cijeli život trčim i bježim –
ne od pilota ili kamikaza,
ne od onih koji ništa ne znaju – ali
od onih koji su uvjereni da mogu sve,
od onih koji vjeruju da se može sve predvidjeti.

Sada samo čekam
netko da mi otvori oči
i da u točno određenom trenutku
proguta svu moju tamu.

______________________________________

NATAŠA SARDŽOSKA (1979), istaknuta makedonska pjesnikinja, esejistica, spisateljica, književna prevoditeljica i tumačica poliglota (FR, IT, ES, EN, PT, HR, CA), voditeljica kulturnih događaja, rođena je u Skoplju u Makedoniji.
– Doktorirala je antropologiju na Sveučilištu Eberhard Karls u Tübingenu, Sorbonne Nouvelle u Parizu i Sveučilištu u Bergamu, a živjela je u Milanu, Lisabonu, Parizu, Bruxellesu, Stuttgartu. Urednica je poezije u Borders in Globalization Review na Sveučilištu Victoria u Kanadi. Bila je rezidentni istraživač u Centru naprednih studija jugoistočne Europe na Sveučilištu u Rijeci 2017.
– Objavila je knjige poezije Plava soba, Koža, On me povukao nevidljivom uzicom, Živa voda, Sakralna kost i Tečaj obmane te romane Tramontana i Život bez svjedoka.
– Objavila je knjige poezije u SAD-u, Meksiku, Italiji i na Kosovu, a poezija joj je prevedena na 20 jezika i objavljena u međunarodnim književnim časopisima i antologijama.
– Tri puta je nominirana za Nacionalnu nagradu za najbolju knjigu poezije “Braća Miladinov” na Međunarodnom festivalu poezije u Strugi.
– Godine 2021. dobila je nagradu Poesia a Napoli za najbolju pjesmu napisanu na talijanskom jeziku kao nematerinjem jeziku Guida Editorea, nagradu Don Luigi di Liegro za poeziju napisanu na talijanskom jeziku kao nematernjem jeziku u Rimu te Nagradu „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva iz Rijeke za knjigu objavljenu izvan Hrvatske za 2023.
– Pisala je za časopise Doppiozero, Nuova Prosa u Milanu i Transmidia u Rio de Janeiru i Fokus u Skoplju.
– Prevela je s talijanskog, portugalskog, španjolskog i katalonskog više od stotinu pisaca. Jedina je prevoditeljica Pier Paola Pasolinija, Pedra Salinasa, Josea Saramaga i Joana Margarit na makedonski jezik.
– Dobitnica je nagrade Ministarstva vanjskih poslova Italije za prvi prijevod knjige Pinocchio Carla Collodija.
– Njezino čitanje poezije recitali su performativnog i interaktivnog karaktera: kombinira vokalne eksperimente, glazbu, improvizaciju, crtanje tijela i ples te interakciju s publikom.
– Godine 2024. imala je književnu prezentaciju u Talijanskom kulturnom institutu u Stuttgartu, nekoliko recitala poezije i čitanja u Trstu na Parole tra i luoghi i Sentiero dei poeti/Pot pesnikov na bivšoj talijansko-slovenskoj granici, te u Napulju, tj. u književno-glazbenoj dvorani Perditempo i u Pessoa Taverna Portuguesa.
– Na festivalu Ars Poetica u Bratislavi izvela je svoju poeziju pjevajući a-cappella u Nacionalnoj galeriji.
– Tijekom čitanja poezije na Međunarodnom festivalu poezije u Genovi, u okviru platforme Versopolis, nastupila je s a-cappella pjevanjem i oslikavanjem tijela u Palazzo Ducale.
– Imala je čitanje poezije u okviru Književnog festivala Vrisak u Rijeci i u Muzeju Revoltella u Trstu. Sudjelovala je na uglednom kolumbijskom festivalu poezije u Medellinu, talijanskom festivalu poezije Ritratti di poesia u Rimu i Danima prijatelja knjiga u Rijeci.
– Na Umjetničkoj akademiji u Berlinu izvela je svoj poetsko-glazbeni recital bosa u jedinstvenoj plesnoj izvedbi za Festival poezije u Berlinu.
– Na Sha’ar Poetry Festivalu u Tel Avivu nastupila je u Arapsko-hebrejskom kazalištu uz pratnju saksofona, kontrabasa i suvremene plesačice u Yaffa Theatreu.
– Organizirala je s Francuskim institutom poetski soirée Les rivages de l’exil o frankofonoj poeziji u egzilu, a s talijanskim veleposlanstvom u Skoplju poetsko-glazbenu večer Il vino è la poesia della terra na kojoj je izvodila pjesme na talijanskom jeziku.
– Svoju poeziju predstavila je na nekoliko književnih manifestacija u Beogradu, Sofiji, Tirani, Zagrebu, Budvi i Plavskom jezeru.
– Njezina pjesma Doll on Strings / Marioneta objavljena je na engleskom i španjolskom jeziku u Međunarodnoj antologiji poezije protiv zlostavljanja djece „Grito de mujer“
– Pohađala je prevoditeljsku rezidenciju na Institutu Ramon LLull u Barceloni i rezidenciju za pisce i pjesnike u Zagrebu na poziv Hrvatskog centra PEN, u Pazinu u Kući za pisce, i u Splitu i Tirani u okviru Tradukijeve rezidencije.
– Njezina poezija isprepliće senzualnost i reminiscenciju tijela, razotkriva unutarnju bol, egzil, beskućništvo i otkriva duhovnu svježinu. Njezino poetsko pamćenje ima performativni karakter prenoseći dramaturgiju komornog prostora ljudske egzistencije.
– Njezini su romani egzistencijalistički u kojima istražuje duboko marginalne likove rastavljajući njihove psihološke ponore, razvijajući tok svijesti dok rasčlanjuje teški tranzicijski realizam.
– Piše svoju poeziju na makedonski, talijanski, francuski, engleski i španjolski jezik, a sama sebe prevodi i na hrvatski, srpski i portugalski jezik.

PET PJESAMA JASNE JEREMIĆ IZ ZBIRKE “ŽENA-SAT”, Presing, Mladenovac, 2025.

ŽENA-SAT

Sati cure kroz prste.
Skuplja dlan uz dlan
da neki sačuva.
Misli,
ako zažmuri,
možda neki odsanja
ili odmašta
iznova,
ali

okreće se zupčanik
kroz nos.
Sve mirišljave uspomene
zgužvaše skakutave kazaljke
koje pokatkad samo
zapnu o njeno uvo,
čas levo,
čas desno.

Tesno
svim brojevima
što joj štrče
iz rukava, nogavica,
pupka, minđuša
i šiški.

Oči joj iskaču
kao navijena ptičica
tačno na vreme.
Sat po sat.

Ona nije izmaštana,
a ni domaštana.

Ona je ŽENA-SAT.

Ne želi više da je navijaju
već da je puste
da stane.

***

PITALICA ŽENE-SAT

Kako napisati romantičnu pesmu,
a ne upasti u vir banalnosti?
Kako ostati svoj i ljubiti svoje JA
i dozvoliti drugima da te ljube;
biti dopadljiv, a ekscentričan;
pristupačan, mada introvertan?

Kako napisati romantičnu pesmu
koja zaista boli, zaista se voli,
danas, ovde,
za sutra, za onde;
kako kroz vekove okretati isti ključ,

na novi način, a otvoriti istu bravu?

***

ŽENA-SAT VOLI DA ČITA

Opet je tužna.

Tužna, jer njoj se još
tako mnogo čita,
i skita,
i pita,
i
udaljava tren

kada će morati priznati:

da ništa više ne može da vidi;
da ništa više ni nema da se vidi;
da ogoljeno, oglodano,
sažvakano, satrveno je sve.

Usniće tad večni san
u kojem i dalje usplahireno
čita.

***

O ČEMU PIŠE ŽENA-SAT

Prošlo je vreme pisanja
o leptirićima
i nagosti pukoj.

Sad drugi fenjeri
osvetljavaju joj put.

Epitafi o sitosti,
apatiji podmukloj,
buketi doskočica koji venu
dočekani na prut.

***

ŽENA-SAT PIŠE ODU LJUBAVI

Evo, dok mislim o tebi,

Sunce je već prošetalo
od istoka do zapada;
lipa je već izmenjala svo ruho;
dečak je od prve bojanke
stigao do prve pijanke;
nacionalni park do privatnog hotela;
reka od bujnog toka do suve uvale
nad kojom obleću lešinari
žmirkajući bockavim stremljenjima,
ne znaju ni oni na koga, na šta, ni čemu;

a ja se ne pomakoh sa iste tačke.

Mislim o tebi, i pitam se,
od čega si sazdana, Ljubavi,
kad su ti temelji toliko izdržljivi,
kada ti ni vreme, ni prostor,
ni živo ni neživo ne može ništa,
jer ti goriš u sebi od sebe
i plamom se svojim
iznova porađaš, umireš i rađaš –

jednako čvrsta.

____________________________________________

JASNA JEREMIĆ rođena je 1987. u Loznici. Studirala srpski jezik i književnost u Beogradu, završila Visoku školu strukovnih studija za vaspitače u Sremskoj Mitrovici. Majka tri najlepša cveta. Piše poeziju i prozu. Objavljivala u brojnim štampanim i elektronskim časopisima i portalima. Zastupljena u zbornicima i zajedničkim knjigama. Prvu zbirku ljubavne poezije „Zagrli ljubav“ objavila u izdanju Litere (Mladenovac, 2020). Za istog izdavača objavila drugu zbirku poezije „Vode nadošle“ (2021) i prvu zbirku kratkih priča „Sva imena jedne Liv“ (2022). Za Poetikum (Kraljevo, 2022) objavljuje svoju treću zbirku poezije „Sama protiv beonjača“. Za Presing izdavaštvo (Mladenovac, 2023) objavljuje svoju drugu zbirku kratkih priča „Iz škrinje“. Piše i književne prikaze i bavi se lekturom, korekturom i redakturom. Živi u Mladenovcu.

DVIJE KRATKE PRIČE SONJE ZUBOVIĆ IZ ZBIRKE “OVALNO OGLEDALO”, Stajer-graf, Zagreb, 2024.

GLUHA NOĆ

Tjednima je promatrao kako je kući dovozi naočit muškarac u velikom bijesnom automobilu. U kući je hodala kao da nikog ne primjećuje, a da nema stropa, nosom bi zapinjala u oblake. Plašio se nije li se njegova djevojčica izgubila u prostoru, vremenu, a možda i u svemiru. Odavno je bila odrasla djevojka, ali za njega je uvijek bila njegova mala djevojčica koju je štitio od opasnog svijeta.
Danima nikako nije uspijevao pronaći dovoljno dobar trenutak za razgovor s njom, uvijek bi nešto omelo situaciju; ili bi netko pozvonio pred vratima ili bi zazvonio mobitel ili već nešto treće.
Sve lošije je spavao, pa se jedne noći doslovce ušančio na stepenicama koje vode na kat prema spavaćim sobama. Uz čašu vina i knjigu osluškivao je kada će doći kući u onom krilatom bjesomuru od auta s uglađenim pratiocem.
Noć je imala svoju magiju i otvarala je zvjezdanu svjetlost u ljudima, a gutljaji vina uvijek bi otvarali vrata riječima. Puno joj je toga želio reći, ali je nije htio preplašiti; želio je reći da sačuva svoje srce i sebe, da bude pažljiva i dobro otvori oči u odnosu na tog mladića. Uvijek je znao govoriti kako je najvažnije izabrati dobrog partnera za život, a da je loš izbor partnera veliki problem.
U neko doba noći pojavila se na ulaznim vratima, izula je cipele s potpeticama i bešumno krenula prema stepenicama.
– Tata, pa što radiš ovdje u ovo gluho doba noći!? – začudila se.
– Lijepo od tebe što nisi kuckala tim štiklama po pločicama u hodniku. Eto, a ja u gluhoj noći bolje čujem kako kuca moje srce.
– Neka samo lijepo kuca, ali zašto ne spavaš?
– Čitao sam knjigu, pa malo pijuckao vino i vrijeme je prošlo.
– Koju knjigu si čitao, tata?
– Nije važno koju knjigu sam čitao, pustimo to sad. Hoćeš li da ti ispričam jednu priču koja me se baš dojmila? Onako, jednu kao kad si bila mala.
– Može – nasmiješi se i sjedne pokraj njega, a on je zagrli.
– Slušaj, bilo je to ovako. Čak štoviše, i danas je to ovako – nasmiješi se, pomakne joj uvojak kose s lica i nastavi: – Hodaju tako gradom jedan uz drugoga gospodin Netko i Nešto i gospodin Nitko i Ništa. Na prvi pogled vidi se da su različito odjeveni, ali ipak nije sve sasvim jasno jer je od svih pitanja koja govore o njima, nagradno pitanje: tko je od njih dvojice sretan? Jesu li obojica sretni ili je sretan samo jedan od njih i koji? Ako gospodin Netko i Nešto nije sretan, nije voljen, ne voli, ne zna voljeti i nije ispunjen, on samo svijetom hoda i pokazuje se kao da je potpuna i jedina sreća biti Netko i Nešto.
– Dobro i kako sada to znati? – upita ona.
– Jamu bez dna, poznatu kao jamu Bezdanku, zapuniti raznovrsnim punilima za kratkotrajne sreće teško da je moguće dugotrajno ispuniti, srce je prazno i to što je gospodin Netko i Nešto uistinu netko i nešto na kraju ne znači ništa, pa je svejedno je li on Nitko i Ništa ili Netko i Nešto. Bilo bi lijepo kad bi obojici, i gospodinu Netko i Nešto i gospodinu Nitko i Ništa, bilo svejedno kakve im je etikete bilo tko i svatko nalijepio na lice, dokle god imaju čist obraz. Bez čistog obraza ni za jednog gospodina trajna sreća nije moguća.
– Istina. Tata, nemoj se brinuti za mene, naslušala sam se ja dosta od tebe sjajnih priča kojih se sjetim češće nego što misliš. Budi siguran da u svakom trenutku znam prepoznati sreću. Na primjer, sad je za mene sreća vrlo banalna i jednostavna, a to je spavanje u svojem krevetu.
Na te riječi on se nasmiješi i zaželi joj laku noć. Nije znao je li odabrao pravu priču i je li joj rekao ono što joj može biti važno u izborima na životnom putu, da je ne zabljesne površina, ali je puno mirnije nego proteklih dana otišao na počinak.
Te noći sanjao je svoju kći kao malu djevojčicu. Ljulja je na ljuljački, a ona se smije i kaže: Još, još, tata, pogurni me! A on ju je zapravo cijelo vrijeme samo blago zanjihao i uglavnom samo čuvao da ne padne.

***

TAJNA ŠUMSKA ADRESA

Vjetar je blago komešao krošnje stabala uz rub šume i raznosio vruće podnevne mirise s livade. Ovdje čim zakorači nogom iz auta, osjeti se kao da je uronio u čaj. U tome mirisnom plemenitom i čistom prostoru nekim čudom sve frustracije koje je donio sa sobom iz gradske vreve odmah bi netragom nestajale.
Obožavao je ovo mjesto. Bila je to njegova tajna šumska adresa. Kuća usred ničega, govorila je njegova kći, a njemu je svakim danom bivalo sve više jasno da je ta kuća usred svega.
Gradski dečko poslije pedesete otkrio je prirodu, zadirkivao ga je ponekad punac. I da, bilo je upravo tako, možda malo kasno, ali ipak je spoznao da je priroda iznad svega. Baš ti livadni mirisi usred podneva na vjetru ponukali su ga da pokuša upoznati svijet biljaka, pa je otkrio majčinu dušicu, stolisnik, gospinu travu, vodeniku, preslicu, čak je nekoliko kilometara dalje bilo i anđelike, a kako je upoznavao i otkrivao taj svijet, tako mu je postajao sve čudesniji i izazovniji.
Puno je razmišljao o šumi, fascinirala ga je mističnom tišinom. Često je promatrao kako visoki dostojanstveni borovi svojim jednostavnim postojanjem i rastom bivaju svake godine sve bliže sunčevoj svjetlosti. Neizmjerno se divio volji života kojom velika šuma izražava snagu svijeta. Šuma kao da ništa drugo nije željela osim postojati i opstajati, izražavajući sebe. Ponekad se znao zapitati kako on izražava sebe i kako on postoji, a život je jedan jedini i sve brže prolazi.
Ostarjeli roker u svijetu čudesa, zvala ga je njegova kći studentskih godina, za koju je bio siguran da će jednog dana osvanuti na njegovim vratima tetovirana hrpom gluposti ili s prstenom u nosu. Silno ga je podsjećala na njega u mladim danima.
Svake godine sve teže bi mu padao povratak s godišnjeg odmora u grad, gdje mirisi nisu bili ni plemeniti, ni čisti, ni iscjeljujući, neusporedivi s eterom od ljekovitog čaja. U gradu nije bilo ni jeke, samo gluhi mrtvi beton, a i ljudi su se previše promijenili, činilo mu se da nitko više nikoga ne gleda u oči, više nisu čak ni razgovarali telefonom, već su samo pisali poruke i slali fotografije, rutinizirana brzina življenja dokidala je ljudski glas, a glas je toliko neizmjerno važan. Preko glasa bi nepogrešivo uvijek osjetio energiju duše svakog čovjeka.
Ovdje ga ništa nije žalostilo ni ljutilo, bio je miran i sretan. Povremeno bi pozivali u goste nekoliko najboljih prijatelja, pa bi se nakon njihovog odlaska vraćali svojoj mirnoj šumskoj svakodnevnici.
Iz tog razmišljanja trgne ga zvuk mobitela. Uz bezbroj propuštenih poziva stigla je i poruka upozorenja Pere pčelara kako je viđena medvjedica s mladuncima uz cestu prema izvoru.
Nikad mu nije palo na pamet da bi se i to moglo dogoditi iako je rado govorio kćerki kako u šumi kad sretneš medvjeda, lisicu, zeca ili bilo koju životinju sasvim točno znamo koga smo sreli, a što s ljudima nije uvijek slučaj i kako sretnemo li čovjeka ne možemo biti sigurni jesmo li sreli čovjeka jer ispod primarnog njegovog obličja može obitavati neka zvjer, vuk, divlja svinja, zmija čegrtuša ili lisica kokošarka. Ona bi se na to samo hihotala i pravila grimase kao da joj priča basne.
Potom se nasmiješi, slegne ramenima i zagleda se u visoke borove koji su mirno i jednostavno samo rasli prema svjetlosti.

___________________________________________________

SONJA ZUBOVIĆ rođena je 1962. u Zagrebu. Diplomirala je 1987. na studiju jugoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje i danas živi i radi. Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog P.E.N. Centra i Slavenske akademije za književnost i umjetnost u Bugarskoj.

Djela su joj prevedena na  esperanto, slovenski, bugarski, slovački, ukrajinski, ruski, makedonski, talijanski i španjolski jezik. Dobitnica je Plakete za doprinos u kulturi grada Jastrebarskog za 2015., međunarodne nagrade Srebrno leteće pero za umjetnički i kulturni doprinos u Bugarskoj 2023. godine i 2024. godine međunarodne nagrade „Aleja pjesničkih ruža“ koju dodjeljuje Slavenska akademija za književnost i umjetnost u spomen na poljsku pjesnikinju Barbaru Yurkovsku Navratovu

Radna kao i umjetnička biografija obiluju raznovrsnim stvaralačkim rezultatima i  kulturnim projektima, a neki od njih su: niz godina uređivala je tjedne emisije o novim knjigama na radiopostaji Jaska; nakon što je franjevački samostan  u Jastrebarskom preuzeo red cistercita te je 1987. pronađena zbirka raritetnih knjiga od 13 000 svezaka s nekoliko vrijednih inkunabula, svojim pisanjem  u medijima  i u okviru svog radijskog djelovanja pomogla je da se vrijedno knjižno blago zaštiti i zbrine; zapošljavanjem u Knjižnicama grada Zagreba pokrenula je velik broj inovativnih projekata; dugi niz godina bavila  se pisanjem tekstova za glazbu za dječje festivalske projekte, a nominirana je kao autor teksta za najugledniju glazbenu nagradu u Hrvatskoj, Porin 1998. ; organizirala je  2000. godine teenajdžerski band aid za borbu protiv droge za skladbu pod nazivom Nađi u srcu ljubavi; kao književnica sudjeluje na svim značajnijim književnim manifestacijama i sajmovima te gostuje na književnim susretima  diljem Republike Hrvatske i u inozemstvu; nakon promocije romana za mlade – Probuđena zvona /Probudeni kambani/ u izdanju Avangard printa  2015. u Ruse u Bugarskoj potaknula je nastavak kulturne suradnje uz  izložbu likovnih radova djece iz Bugarske u Zagrebu, a koji su nastali tijekom predstavljanja bugarskog izdanja; u listopadu 2016. na poziv Hrvatske kulturne zajednice Mainz gostovala je u Mainzu i Offenbachu; u svibnju 2017. pomogla je u prijateljskom povezivanju i ostvarenju suradnje Osnovne škole Ljubo Babić iz Jastrebarskog  i Osnovne škole iz Sofije; u listopadu 2017. gostovala je u Sofiji u okviru projekta Društva hrvatskih književnika i Narodnog čitališta  „Dr.Petar Beron -1926.“; 2024. gostovala je na međunarodnom pjesničkom festivalu Orfej u Plovdivu; od 2015. osmislila je i  vodi projekt poticanja čitanja poezije   Poezija to go, uređuje i vodi radio emisije Druženja s pjesnicima na Radiju 808;  osmislila je i organizirala projekt Poezija u gradu – poezija na city light plakatima te također organizira i vodi tribine Poezija to go – druženja s pjesnicima koje su razvidne na internetu…

Poezija za odrasle:  Sol na koži (1997.), zbirka pjesama (na esperanto preveo Klaus Dahman); pjesme u časopisu Quorum (Pjesnici devedesetih u RH); pjesme u časopisu Republika; pjesme u Antologiji ljubavne poezije Ane Horvat (2011.); Neukradivo nebo (2012.) zbirka pjesama; izbor pjesama u časopisu Poezija (2016.); Samo se vjetar smiješi (2016.) zbirka pjesama;  Izbor iz poezije (2017.) preveden je na makedonski i bugarski jezik te objavljen u književnim časopisima;

Izabrane pjesme „Svatko. Netko i Nitko“ u prijevodu na bugarski, slovački, ruski i ukrajinski jezik u izdanju Slavenske akademije u Varni 2024. godine; izbor iz poezije preveden je na španjolski jezik i objavljen u časopisu Most (2025.)

Proza za odrasle: Goli carevi (2015.) zbirka pripovijedaka; Ovalno ogledalo (2024.) zbirka pripovijedaka; Između nas i neba, roman (2025.) ; kratke priče objavljivala je u časopisu Kolo, Riječi, Književnoj Rijeci te u Večernjem listu.

Radio drama: Iza svakog uspješnog muškarca stoji žena (2000.)

Poezija za djecu:  Kako se gleda abeceda (1996.) 23 godine bio je lektirni naslov za prvi razred osnovne škole, pohvaljena je u Bruxellesu 1997. na konferenciji za čitanje; Pjesme iz prirode i društva (2009.) zbirka pjesama za djecu bio je lektirni naslov za četvrti razred osnovne škole; potpisuje autorstvo brojnih uglazbljenih tekstova dječjih pjesama (nominacija za najugledniju glazbenu nagradu Porin, 1998., za album Kad bi mene pitali. 

Proza za djecu:  Vjetrosvijet (1999.);  Priče poučnice (2001.);  Prodavač vremena (2001.) roman;  Mjesečeve suze (2002.);  Najljepša stonoga sunčanih vrtova (2003.) uvrštena u ICDL, International Childern s Digital Library – međunarodnu digitalnu dječju knjižnicu u Washingtonu; Dobri zmaj Zumi (2006.) u Sloveniji 2007. Prijazni zmajček Zumi, uvršten u izbornu lektiru  u Sloveniji ; Čudesna kuharica Lize Brljize (2010.) knjiga je dobila nagrade – Ovca u kutiji i  Grigor Vitez; izabrana među deset djela koji su predstavljali Hrvatsku na izložbama dječjih knjiga u Parizu i Helsinkiju 2011. godine; Ježica Vici u šumskoj češljaonici (2011.);  Šale i pohvale (2011.) zbirka pripovijedaka; Puž Slavek u polju suncokreta, (2013.) La heliko Slavek en sunflora kampo preveden na esperanto i nominiran za najbolju dječju esperantsku knjigu na svijetu za 2015. g.; Mjesečevi snovi (2014.); Roza i Blu upoznaju Zagreb (2015.); Lisica i Kudrica Mudrica (2023.).

Proza za mladež :  Probuđena zvona (2012.) roman; preveden na engleski (2013.), bugarski jezik (2014.), makedonski jezik (2016.); Nemreš bit pametan (2015.) roman; preveden na talijanski jezik (2018.); Belini brodovi (2020.) roman; Da, ali to nije sve (2023.) roman.

Likovno djelovanje: 1980. izlagala je na izložbi slikara amatera u Jastrebarskom; 2011. izložba „Kamen, žica, puž“ s Majom Mihaljević u Slovenskom domu u Zagrebu; 2012. Izložba „Oblici  nježnosti„ s Majom Mihaljević u Knjižnici Dugave u Zagrebu; 2018. izložba „Transformacije“ s Majom Mihaljević u Gradskoj galeriji Jastrebarsko.