Oduvijek je čovjek imao potrebu da svaku svoju sreću ali i tugu i nesreću, a možda ove potonje i prevashodno, iskaže kroz riječi, kroz ritam, kroz muziku, tj. kroz spoj riječi i nekog ritma, melodije, kajde…
Jedna od najsnažnijih kombinacija jeste svakako lirska narodna pjesma, koja je vremenom odjenuta u muzičko ruho.
Pretpostavka je da su među najstarijima one uz rad, ili tzv. posleničke pjesme, inače gotovo uvijek protkane i ljubavnim motivima, kroz motiv nadmetanja momka i djevojke u radu, u vještini, pa u izdržljivosti, ljepoti i slično, kroz tzv. natpjevavanje, kao npr. „Nadžnjeva se momče i djevojče“, a to znači da su ljubavni motivi, pa samim tim i ljubavne lirske narodne pjesme, takođe među najstarijim. Jedna od njih kaže :
„Konja vodim – pješke hodim,
Hljeba nosim – a gladan sam,
vodu gazim – a žedan sam,
Djevojko, ti mi pamet pomjeri!!!“
Među ovim lirskim pjesmama koje su vremenom dobijale i na motivskoj i svakoj drugoj razuđenosti, posebno mjesto zauzimaju sevdalinke. To su uglavnom pjesme koje imaju i svoju melodiju, dakle, pjesme koje se pjevaju.
Najveći broj njih, napisan je od šesterca (Djevojka se klela / cv’jeće da ne nosi), osmerca (Moj dilbere kud se šećeš, / što i mene ne povedeš), deseterca i to i epskog 4+6 (Djevojka je zelen bor sadila), do onog sa cezurom nakon 5. sloga, dakle, 5+5, znači lirskog (Grana od bora pala kraj mora, ili Sanak me mori, glava me boli).
Jedanaesterac: -San zaspala dilber Sajma u bašti…
Dvanaesterac: – Razbolje se Zarka na majčinom krilu…
Trinaesterac:-Zapjevala sojka ptica, misli zora je… itd itd
Najveći broj ovih pjesama govori, zapravo, o čežnji i želji za dragim/om, o jadu i tuzi neprebolnoj zbog neostvarene ili izgubljene ljubavi, i bez obzira na tematiku koja nije isključivo ljubavna, čezne se za nečim neostvarenim i neostvarivim, za onom svijetlom tačkom i ciljem, za kojim koliko god žalili što neće biti dosegnut, toliko se, praktično, i nastoji da se on ne ostvari.
Sevdalinka je tiha pjesma duše, pjesma čežnje za nečim davno izgubljenim, za dženetskim, tj.rajskim vrtovima.
Najbolja neformalna odrednica sevdalinke bile bi riječi dječaka koji je na pitanje “šta je sevdalinka”, odgovorio: „Sevdalinka je ono, kad moj bábo pjeva i – plače!!!“
Ako bi formalno i zvanično rekli šta je sevdalinka, onda bi u većini enciklopedija, leksikona, rječnika i sličnih izvora doznali sljedeće:
Sevdalinka je gradska (varoška), ljubavna, lirska, narodna pjesma bosanskih muslimana, nastala u vrijeme osmanske vladavine, te u melodiji ima istočnjačkog prizvuka.
Evo kako je ona objašnjena kod Abdulaha Škaljića u knjizi Turcizmi u sh/hs jeziku, ’Svjetlost’, Sarajevo 1985, Biblioteka Kulturno naslijeđe BiH:
“Sevdah – aha (ar.) ljubav, ljubavna čežnja, ljubavni zanos
Tur. Sevda – ljubav, od arapskog sᾂᾥdâ što znači “crna; crna žuč”.
Pošto je ljubav često uzrok melanholičnog raspoloženja i razdraženosti, dovedena je u vezu sa “crnom žuči” koja je uzročnik istog takvog raspoloženja, pa je ljubav nazvana savda (crna žuč).
A evo kako je sevdalinka okarakterisana u Rečniku književnih termina (Logos Art, Beograd, 2007. – Tanja Popović), te kako je objašnjeno samo porijeklo riječi:
“Sevdalinka (ar.sӓwda – crna žuč koja, po medicinskom tumačenju, u ljudskom organizmu proizvodi melanholiju, tugu; ar. sevdah –ljubavna čežnja, zanos; tur. sevda – ljubav), muslimanska, gradska, lirska ljubavna pesma u Bosni i Hercegovini koju karakteriše specifično setno, ali i erotično osećanje ljubavi kao neizlečivog bola, karasevdaha i derta.
Sevdalinka je izraz snažne ljubavne strasti sa slabijom ili jačom dinamikom emocija, odnosno strasti koja varira od čežnje za blizinom dragog lica do snažnog (erotskog) zanosa za voljenom osobom koja se približava beznađu. Budući da je sevdalinka bila patrijarhalna ženska pesma namenjena užem, intimnom krugu, tematski je bila vezana za zatvorene prostore patrijarhalne sredine, pri čemu je sačuvala duh gradskog života i atmosferu specifičnog ambijenta u kojem se pevala.
Tema većine sevdalinki vezana je za Sarajevo i zbivanja u njemu (ratovi, požari, pomori, kuga, poplave, uspomene na poznate porodice i sl.)
Neodvojivi deo lepote sevdalinke jeste njeno muzičko izvođenje: “senzualna mistika sevdalinke zapravo je čar izvođenja” (Vlado Milošević, Sevdalinka).
Način pevanja sevdalinke uticao je kako na druge lirske narodne pesme, tako i na srpsku pisanu poeziju (npr. Jovan Ilić i Jovan Jovanović Zmaj).”
Poznati muzikolog i kompozitor Vlado Milošević je u svojoj knjizi „Sevdalinka“, koja je objavljena u Banjaluci 1964. godine, rekao, između ostalog, o svojoj podjeli bosanskog narodnog pjevanja na seljačko i varoško, da pod prvim podrazumijeva ojkanje, a pod drugim sevdalinsko pjevanje.
“Sevdalinka, kao izuzetno bogata muslimanska narodna pjesma, za razliku od ojkače, istražena je daleko više.” – kaže Milošević.
A kako je nastajala i u kojim okolnostima, kazuje i sledeći odlomak iz knjge “101 sevdalinka”, Muniba Maglajlića: «…Stroga izdvojenost žene, koju je zahtijevao islamski moral, odrazila se u muslimanskoj gradskoj sredini i na kulturu stanovanja, koja se dijelom prenijela na cjelokupno gradsko stanovništvo: imućnije kuće imale su odvojene muške i ženske odaje ili čak zasebne zgrade, selamluke i haremluke te muške i ženske avlije, ograđene visokim zidovima ili tarabama s ciljem da se ženska lica zaštite od pogleda izvana, ali također i da se sakriju, u posve uskom sloju stanovništva, u djevojačkoj dobi, i od vlastitih rođaka, odraslijih muškaraca. Umjerenija izdvojenost djevojaka, provođena u većem dijelu gradskog stanovništva, vodila je posebnom obliku ljubavnog susretanja, ašikovanja, postupnog ljubavnog upoznavanja, sa pouzdano utvrđenim pravilima ljubavnog očitovanja prema kojima su se prilično određeno znali mjesto, vrijeme i okolnosti pod kojima su se slobodno smjeli sastajati mladići i djevojke: najčešće petkom, poslije podne, ali i drugim danima i u drugo doba dana, na kapiji ili ašik-pendžeru, gustim drvenim rešetkama, mušepcima, prekrivenom prozoru isturenom na sokak. U dane određene za ašikovanje momci su u grupicama šetali sokakom, a djevojke su se nalazile na ašik-pendžeru ili su virile kroz odškrinuta avlijska vrata. Jedan od oblika sporazumijevanja u ovom načinu ljubavnog upoznavanja bila je pjesma, sevdalinka, kojom se sa unutrašnje strane mušebaka, odnosno baštenskog ili avlijskog zida i taraba (ženski glas) odgovaralo na izazov pjesmom sa druge strane (muški glas).” (Munib Maglajlić: 101 sevdalinka. Mostar,1978.)
Begovski čardaci, kao i skromne kuće, ali i avlije i bašte, vrtovi i šadrvani po tim avlijama, bili su mjesto gdje je ženska duša progovarala.
Uz tanane ženske niti od svile i zlata koje su u svoje vezove na đerđefu vezle, utkivale su i snove i nadanja, razočarenja i strepnje, najčešće već u tuđoj kući, sa tuđom majkom. Nije uzalud Vuk sve lirske narodne pjesme nazvao ženskim pjesmama. U njima je ženski senzibilitet, ženska ruka, i duša, tanani i višeslojni (razuđeni) pogled na svijet.
Čak i kad su pjevane u muškom rodu, iz muške perspektive, najčešće je jasno i vidljivo da mirišu “dušom djevojačkom”, tj. da kazuju kako bi one voljele da ih oni vide, vole, čeznu za njima, čuvaju ih, poštuju…
Ove pjesme prije svega duboko tumače i svjedoče jedno davno patrijarhalno doba, i oni koji su samo prošli pored takvog shvatanja i viđenja svijeta, koji nikad nisu vidjeli ljude koji žive po takvim moralnim normama i kodeksima, teško mogu da nađu zajedničku zlatnu nit koja bi ih spustila u rudnik zlata, esenciju vitalne i okrepljujuće energije koju nude ovi biseri duhovnog i duševnog stvaralaštva.
To su nepresušni izvori (vrela) u kojima se napaja svaka ona duša koja ima sreću i strpljenje da do njih stigne. Jer nekad su oni (izvori, pjesme), za neke ljude nedostižni, nesaznajni, njihova čula su podešena na neke grublje i prizemnije talasne dužine.
Kao što rekosmo, sevdalinka je pretežno ženska pjesma i bukvalno, jer su je zaista žene i sastavljale, i pjevale i to „a kapela“, vokalno, tj. bez instrumentalne pratnje, vezući srmom i zlatom na đerđefu, sjedeći na čardaku, na visoku, džamli pendžeru.
Čežnja, tuga, neostvareni snovi, često sukob sa članovima porodice, bilo muževe, ako je žena bila udata, ili pak zbog nesrećne i nemoguće ljubavi, bilo zbog staleške razlike, ili razlike u godinama, ili porodičnih odnosa gdje su sirotu davali za stara, a bogata, elem, malo li je bilo razloga za tugu (i patnju).
Kada bi je izvodile na ženskim prelima, bilo u avlijama ili doksatima, često je instrumentalna pratnja bila tzv. tepsija, tj. pjevale su okrećući tepsiju, čija vrtnja je na specifičan način prelamala glas i davala mu punoću, dodajući boju i odjek, potom se pjevalo i udarajući u def ili daire, i nešto kasnije, češće su to radili muškarci, uz saz, pa uz tamburu (šargiju).
Putujući po Bosni i Hercegovini, češki muzikolog i putopisac Ludvik Kuba zabilježio je, tokom jedne ramazanske noći koju je proveo u Mostaru 1893. godine, da, “u muslimanskim porodicama muškarci pjevaju uz tamburicu ili gusle, a djevojke uz tepsiju tj. uz pratnju velike metalne tacne koja zveči, a koja inače služi kao posuda za jelo ili kao stolna daska”.
Američki etnomuzikolog, Barbara Krader, bilježi u svom eseju “Sevdalinka – bosanska gradska ljubavna pjesma”, da su nekoć postojale dvije vrste sevdalinki:
a) one koje su pjevane u intimnim društvima, u muslimanskoj kući, a pjevale su ih najčešće žene;
b) one koje su pjevane na javnim mjestima, u kafanama, među muškarcima, najčešće uz profesionalne svirače, te vrlo često uz alkohol, na tzv. akšamlucima.
Harmonika, bez koje se danas ne može zamisliti narodna muzika, pa ni sevdalinka, mnogo kasnije se pojavljuje, u savremenim aranžmanima, i sa pratnjom cijelog orkestra.
Vlado Milošević o tome kaže: “Harmonikaši (kao instrumentalna pratnja pjevačima) ne odmiču mnogo od onog što su naučili od svojih predšasnika (prethodnika). Upadljivo je da oni oštrim ritmom prate ravne pjesme i pjesme u sporom tempu, da bi, valjda, u razvučenosti pjevanja i ritmički odsječne pratnje, bilo kontrasta………. Kako treba pratiti prave narodne pjesme, to treba naučiti kod sazlija, i to što prije”- zaključuje ovaj muzikolog.
Mješavina osjećanja zbog prolaznosti života, a posebno mladosti i sreće, zbog „svjetskog bola“, tzv. „veltšmerca“, prisutnog uopšte u autorskoj poeziji romantizma, prisutna je i u pjesmama sevdalinkama, kroz tzv.dert, merak, ili karasevdah, posebno i jedinstveno osjećanje prisutno u pojedinim sevdalinkama, odnosno njeno djelovanje i na izvođača (interpretatora), ali i na slušaoca.
Mnogi znalci, tumači i ljubitelji sevdalinke uglavnom se slažu u tome da sevdalinku karakterišu tri glavna elementa – tekst, kajda ili melodija, i izvođač.
1) Tekst sevdalinke je originalan, uglavnom govori o ljubavi, još češće o nesrećnoj ljubavi, čežnji, želji, a prisutni su često geografski pojmovi i lokaliteti većeg broja gradova, često sa imenima aktera, te nazivima mahala, sokaka…
U više primjera je prisutno i to da su balade i romanse (duže lirsko-epske pjesme), opremljene u muzičko ruho, gdje se najčešće pjevaju samo najupečatljiviji dijelovi. (npr. Smrt Omera i Merime, Hasanaginica, Salko se vija previja, Smrt braće Morića……)
2) Melodija ili kajda je tzv. poravna, a to znači da koliko god glasno neko pjevao sevdalinku, ona teško da može zvučati agresivno, napadno, preglasno.
Evo šta o ovom segmentu sevdalinke kaže već pomenuti muzikolog Vlado Milošević u knjizi „Sevdalinka“:
„Sevdalinku je teško svrstati u formalne okvire, ona nije određen tip pjesme kao npr. pjesme uz svatovsko kolo, uz krnanje, uspavanka itd. Sevdalinka može da bude svaka pjesma ljubavnog sadržaja; sve zavisi od toga kako se ona izvodi. Ali i pored toga, sevdalinka ima svoje muzičke karakteristike po kojima je ona nedvojbeno baš sevdalinka i ništa drugo. Prije svega je prekomjerna sekunda, onaj čudesni interval koji pjesmi daje specifičnu težinu sevdaha, slikovitost dalekih horizonata i nepoznatih predjela, nemir neostvarenih snova, bol čežnje, i mnogo toga što nije lako iskazati.“
3) Interpretator, izvođač, pjevač, kao što smo već i čuli, predstavlja ključnu diferenciju specifiku kad je u pitanju ova vrsta pjesme.
Nije dovoljno samo imati talenat za muziku, nego se mora imati i poseban senzibilitet, znanje, boja glasa, i ljubavi, čak i vaspitanja.
To svakako mora biti neko ko u svom biću nosi nešto od onih iskonskih vrijednosti koje u sebi baštini sevdalinka, od onih zlatnih nanosa vremena u kojem je nastala, a to je patrijarhalno vaspitanje, moralnost, nesebičnost, spremnost na odricanje i podređivanje vlastitog, zarad nekog opšteg dobra, višeg cilja…
Zato se, nažalost, tako rijetko steknu svi uslovi, sve osobine i zahtjevi, i zato su tako rijetki i istinski interpretatori sevdalinke kao što su: Zaim Imamović, Safet Isović, Himzo Polovina i drugi….
“Neodvojivi deo lepote sevdalinke jeste njeno muzičko izvođenje: senzualna mistika sevdalinke zapravo je čar izvođenja” (V. Milošević, Sevdalinka).
Sevdalinke su pravi dragulji i putokazi, kao uostalom i sve drugo narodno stvaralaštvo, jer svjedoče jedno vrijeme, zapravo su zlatni nanosi toga vremena, vremena spremnosti na žrtvu, poštovanja i uvažavanja, osjećanje zazora i sramote ( „…zazor mene u te i gledati, / a kamo li s tobom govoriti…“ kazuje cura Ljeposava iz balade „Ženidba Milića Barjaktara“, u trenucima neposredno
prije smrti!), nastojanja da se ne naruši ustaljeni poredak međusobnih odnosa članova porodice i društva, normi, običaja, obzira, te surovih kazni i izopštavanja onih koji bi se drznuli da te norme prekrše.
Shodno svemu rečenom, sevdah i sevdalinka nisu samo muzički pravac, nego, usudila bih se ustvrditi, predstavljaju i način života, te gledanja na svijet i život onih koji su ove pjesme stvarali, u vremenu u kojem su stvarane, a kojem teže i za kojim čeznu oni koji ih vole, razumiju njihove tajne poruke i signale, koji ih izvode, slušaju…
Književnik Hamza Humo kaže:
„Ima tu prikrivene nežnosti i obzira. Ima tu i rumenog stida na obrazima. Ima poštovanja i prefinjene skromnosti, kao i ponosa koji plane kao vatra, i pokornosti običajima zajednice do samopožrtvovanja. Na posletku, ima tu i krhko-obazriv i bratski nežan ton u međusobnom ophođenju, na kakav se inače retko nailazi.“
***
O ljubavnoj narodnoj pjesmi koja je od kraja 19. stoljeća uobičajeno označavana terminom sevdalinka postoji obimna literatura, koja je – u kakvom-takvom kontinuitetu – nastajala u vremenskom rasponu od gotovo dva stoljeća. Naime, prema dosadašnjim uvidima – ako se izuzme davnašnja vijest u izvještaju splitskog kneza mletačkom senatu s kraja 16. stoljeća – literatura o sevdalinci ima svoj “novi početak” godine 1814, u opaskama Vuka Karadžića u njegovoj prvoj, u Beču objavljenoj zbirci narodnih pjesama pod naslovom “Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica”.
Leksikografske obrade sevdalinke srazmjerno su novijeg datuma. Srpski književni istoričar Pavle Popović, u Pregledu srpske književnosti iz 1909. godine, u dionici o lirskoj pjesmi, uočava: “Naročito se među tim pesmama ističu tzv. ‘sevdalinske pesme’, a to su bosanske ljubavne, s puno muhamedanskog elementa, s puno strasti i čežnje, katkad sa nešto duha i osmeha…“
I dok je opšteprihvaćena činjenica da je sevdalinka nastajala u bosanskim gradovima, gdje je uticaj orijentalne kulture i civilizacije bio najjači, pojavljuju se određena neslaganja oko toga u kojim društvenim slojevima se pojavila.
Njemački istraživač i naučnik Gerhard Gezeman, kao i dobar dio domaćih književnih i muzičkih istoričara, smatra da je sevdalinka pjesma koja je nastala unutar više muslimanske klase. S druge strane, kompozitor i muzikolog Vlado Milošević, isticao je da je “socijalni kontekst ovih pjesama mnogo širi i da obuhvata sve slojeve gradske populacije….”
Potom se u prvoj polovini 20. stoljeća pojavljuje u novinama i časopisima, osobito u Sarajevu, čitav niz napisa o sevdalinci. Od priloga Hamze Hume “Sevdalinke” iz 1927. do ogleda Ahmeda Muradbegovića “Sevdalinka, pesma feudalne gospode” iz 1940. godine nastalo je čak pedesetak napisa o ovoj lirskoj ljubavnoj pjesmi. Neki autori javljali su se i u više navrata. Ovo naglo zanimanje za sevdalinku svakako je znatnim dijelom uzrokovano početkom rada radio-stanica, što je nesumnjivo doprinijelo širenju popularnosti ove pjesme. U ovom razdoblju nastaju značajni ogledi o sevdalinci: “Sevdalinka na rubu dvaju društvenih sistema” Hamze Hume, “Sarajevo u sevdalinci” Jovana Kršića, “O bosanskim sevdalinkama” Gerharda Gezemana, a zatim niz novinarsko-reporterskih napisa Hamida Dizdara i Namika Kulenovića, koji su se bavili pitanjem nastanka nekih poznatih sarajevskih i banjalučkih sevdalinki.
Tridesetih godina 20. stoljeća uslijedilo je življe zanimanje stranaca za sevdalinku. Ova ljubavna pjesma bila je u središtu pažnje češkog muzikologa Ludvíka Kube, u ogledu posvećenom pitanju očitovanja ljubavi u bosanskohercegovačkim narodnim pjesmama: “Láska v bosansko-hercegovských písních” / Ljubav u bosanskohercegovačkim pjesmama, u knjizi “Cesty za slovanskou písní 1885-1929” / Putovanja za slavenskom pjesmom 1885-1929 (Praha 1935).
Među 300 pjesama iz repertoara pljevaljskog pjevača Hamdije Šahinpašića – u zbirci koja je dvojezično, objavljena u Moskvi 1967. godine – najviše je sevdalinki (Miodrag A. Vasiljević, Jugoslovenske narodne pesme iz Sandžaka. Po pevanju Hamdije Šahinpašića iz Pljevalja, Moskva 1967).
Muzikolog Vlado Milošević objavio je studiju o sevdalinci kao zasebnu knjigu (Sevdalinka, Banjaluka 1964), koja je značajna i za književnoteorijsko određenje ove pjesme, koje će na obuhvatan način ponuditi i Muhsin Rizvić u svome “Ogledu o sevdalinci” (Izraz, 13/1969, 11, str. 45)
– knjigu Emsure Hamzić “U đul bašti” izdale su izdavačke kuće Službeni glasnik, Beograd (prvo izdanje, 2017.) i Art Rabic, Sarajevo (drugo izdanje, 2024.) –
_________________________________________________
EMSURA HAMZIĆ rođena je 1958. godine u mjestu Sveti Nikole (SFRJ). Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1981. godine, gdje je završila i gimnaziju i osnovnu školu. Do sada je objavila sedamnaest knjiga. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Piše i za djecu. Uvrštena je u više antologija poezije i pripovijetke, kao i poezije za djecu. Njena djela su prevođena na više jezika, između ostalog i na japanski . Nagrađivana je za svoja djela, a svaka knjiga se našla u najužim izborima za najuglednije nagrade.
Član je P.E.N. Centra BiH, Društva književnika Vojvodine i Društva pisaca BiH, Udruženja književnika Srbije, te Srpskog književnog društva. Živi u Novom Sadu i Sarajevu.
Objavljena djela:
Poezija: Ugljevlje, Sarajevo: Svjetlost, 1988; Tajna vrata, Novi Sad: Svetovi, 1999; Boja straha, Beograd: Prosveta, 2002; Semiramidin vrt, Novi Sad: Orpheus, 2008; Zlatna grana (izabrane i nove pjesme), Novi Sad: Orpheus, 2012; Sirius, Novi Sad: Zavod za kulturu Vojvodine, 2013; Klinasto pismo, Sarajevo: Dobra knjiga, 2022; Klinasto pismo, Beograd: Gramatik, 2022; Kad bih bila zlatna greda, Novi Sad: Fondacija Grupa Sever, 2022.
Pripovijetke: Jerihonska ruža, Sarajevo: Svjetlost,1989; Večeri na Nilu, Beograd: Narodna knjiga 2005; Smaragdni grad, Novi Sad: Dnevnik, 2011; Skarabej od žada, Novi Sad: Agora, 2020.
Roman: Jabana, Beograd: Narodna knjiga, 2007, i Tuzla, Vupertal: Bosanska riječ, 2007.
Dječije knjige: Kuća za dugu, pjesme i priče, Vrbas: Slovo, 1995; Zemlja Dembelija, pjesme i priče, Vrbas, Narodna biblioteka “Danilo Kiš”, 2014.
Eseji: U đul bašti – sevdalinka kao nematerijalno kulturno nasleđe, Beograd: Službeni glasnik, 2017; Od gline i žada, Beograd: Službeni glasnik, 2020.
Nagrade: Međunarodna nagrada za kreativno ukrštanje kultura; Pečat varoši sremskokarlovačke; Milica Stojadinović Srpkinja, Zavoda za kulturu Vojvodine; Kočićevo pero, Zadužbine Petar Kočić, te više nagrada za pojedinačne pjesme ili cikluse pjesama, kao i pripovijetke.
čovjek-časopis 