Sunce zalazi iza brega našeg malog sela. Na bregu, žmirkaju konture velikog hrasta. Zlatna ostrvca se tope i nestaju pred senkama koje gmižući rastu po tlu. Na kraju, odsjaja ima samo još na vrhu topole i još više, na belim stomacima lasta. Bez jasnih granica, sve se pretvara u nešto drugo: dan se ne završava, samo isparava.
Pokušavam da ne osećam potrebu da išta od viđenog premećem u reči, kao da bih pokvario ove skliske promene. Ne znam da pričam kao trava što raste ili sunce što zalazi. Da skratim put, poželim da fotografišem, ali senke kao da su se uvukle između sveta i mene. Ništa neće obuhvatiti celinu koja me prevazilazi. I to je dobro, kažem postiđeno, To je dobro, ponavljam i predajem se polako zastarelim početkom obraćanja:
daj mi, kažem (i već se stidim i pomalo sumnjam ali mi se dopada bezobalna tišina na čijoj ivici pričam) daj mi da budem sasvim prazan kao telo nekog instrumenta, tek oblik za prazninu, kad ćutim da se ne razlikujem od tišine, a svet neka sâm odzvanja na granici susreta.
***
JEDAN SAN
Ričardu Pauersu
Gledam sa visine, iz potkrovlja. San me postavio baš tu odakle inače mogu da sagledam prostor u kojem se odvijalo moje detinjstvo. Mogu, kao na dlanu, da razgledam slojeve zelenila sve do horizontal gde se šuštavo raspršuju. Mogu da vidim nekoliko sebe, u različitim uzrastima, kako lak kao vetar prolazim kroz treperenje krošnji i nestajem u gustišu.
Baš tu me postavio san da mogu lepo da sagledam kako je sve to posečeno. Sve do horizonta raste najsvetlija pustoš, raste sve više i u mojim plućima kao bele fleke bez vazduha. Čkiljim očima od sunca koje sve jače osvetljava san iznutra. Nema nijedne senke kao najblaže unutrašnjosti na svetu, one su izvan mene i sna. Ovde postoji samo spolja koje se dalje otvara i zaslepljuje.
Tu me postavio san kao da hoće iznutra da vidim ono što ostane iza posečenog drveta.
***
ŽMURKE
Budim se i otvaram oči kao posle brojanja u žmurkama. Kuća izgleda kako sam je i ostavio, ali iza svega bi moglo da se krije nešto, izgleda kao slika iz čije bi nevidljive pukotine nešto moglo da iskoči.
Voda se u cevima skriva od zvuka isticanja, moja devojka se skriva u uspavanom telu.
Svaki put kad trepnem ono što se krije kao da promeni mesto. A možda su pravila drugačija: otrkivati se tako sporo da onaj koji traži ništa ne primeti.
Struja utiče u aparate i održava im oblik, plima svetlosti zaobljava ivice zgrada.
Ali, sve što dolazi nije ono što čekam.
***
BAŠTA NA KIŠI
Ne pomeram se dok sedim i posmatram baštu na kiši, ali bašta se polako primiče ka meni. Iz zemlje, iz zelenila i najviše iz stabala, izlaze i primiču se tamnije boje, dodirom kiše izmamljene na površinu. Pod šumorenjem, čitava bašta nečujno izlazi iz svoje suve košuljice, za stepen dalja od providnosti, za stepen tamnija i stvarnija. Granice tela su razmekšane i unutra je bliže spoljašnosti nego inače, krenulo je vani kao rumenilo i druga blaga cvetanja. U oblačnosti i senci kiše, izgled stabala, lišća i trava ovlašno urastaju u mrak. Svetlost je ta koja izaziva cvetanje pojedinačnosti. Pred mogućnošću stvari da budu vlažne, obuzima me sladak mir što ti i ja nevoljno sledimo taj zakon i jedno pred drugo prostiremo vlagu kao dobrodošlicu, slični svim drugim bićima u celini bašte.
***
VUGA
Prvi put ove godine čulo se pevanje vuge. Kako reaguje tišina kad ponovo čuje taj glas? Tako obao, tako mastan i hranljiv da bi u budućnosti mogao postati voće, glatko kao dinja, ali dubljeg ukusa poput kruške ili mušmule.
Pesma uklizava u tišinu kao ulje u bocu, a onda se ponavlja, ponavlja da natopi preostalo golo drveće. Iz te će se pesme razviti poslednje krošnje sa kojima telo vuge zajedno treperi, gotovo uvek sa druge strane lista.
U nastavku godine, nesumnjiva pesma vuge, taj glas iz svetlog grla jutra, uvek dolazi sa visine ili iz daleka, silazi da nas dodirne toplim završecima.
Ne znam tako dugo pamćenje koje bi moglo da odgovori: je l se promenila pesma? Ili postoji uvek ista, a ptice uzimaju oblik vuge da podupru i održe pesmu kao što se šapatom između drveća prenosi ukus voća, kao što se osipaju ćelije tela, a lik ostaje isti.
Ako slušam dovoljno dugo, počinju da se bokore blede slike iz prošlosti: ja još uvek rastem, nije vidljivo golim okom, ali primičem se krošnjama gde pevaju nepoznate ptice, ta ista pesma, jednim od svojih krajeva, stiže do mog oca i ovog jutra nadnesenog nad baštom, pesma stiže do majke, ublažena zidovima još uvek mračne kuće, uliva im se u sluh mada oni to ne primećuju. Veliki dan se još uvek otvara nad svakim od nas.
Na čemu se zasniva sećanje? Možda je to jedna te ista pesma, pevana tako visoko da nadsvođuje različita doba, da silazi kroz sve godove nanizane oko početka. Možda se vuge koje me okružuju, natpevavaju sa prošlim vugama u meni. Ili prvo ptice pevaju u detinjstvu, a onda detinjstvo peva u pticama.
Slike se ljeskaju negde između pesme i sluha. i ne dotiču unutrašnjost pesme koja ostaje tako zatvorena da bi u budućnosti mogla postati kamen, ili neka druga stvar o koju će se odbijati naši ljudski lik.
____________________________________
UROŠ STOJILJKOVIĆ (1997, Velika Plana) završio je osnovne i master studije slikarstva na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Radi kao menadžer komunikacija u Društvu za zaštitu i proučavanje ptica Srbije. Poeziju objavljivao u Poljima, Listu i na sajtu Čovjek-časopis. Jedan od osnivača nevladine organizacije Obrazovno-kreativni centar Restart, angažovan u radu sa decom i mladima kroz različite oblike neformalnog obrazovanja.
na jugu nema više vinograda majke razgrću veš i odlaze u vojsku groblja čekaju kiše da isperu imena sa spomenika ubrzaju pobunu materije ovaj grad je pas mliječnih očnjaka bez snage da skrši kosti vlasnika oduvijek se i predugo rastajemo čuvamo utrobe u ormarima nesvjesni da zora prvo izlazi pod noktima sestre redovno obilaze manastir ofreskan prizorom ognjenog mira mole se svjetlu jutra prestravljene što će nas kuće nadživjeti
__________________________________
SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. godine. Završio je srednju likovnu školu „Gabrijel Jurkić“ u odsjeku grafike. Studirao je jezike, književnost i biznis marketing. Autor je zbirki priča „Ljetne himne“ (Prosvjeta, 2015.) i „Nemoj ići u Anderlecht“ (VBZ, Buybook, LOM, 2022). Nakon pet godina u Belgiji, preselio se u Leipzig gdje trenutno živi i radi. Jedan je od osnivača i urednika regionalnog portala za književnost i kulturu Strane.
Posle dvadesetak godina samostalnog života, na pragu četrdesete, vratio sam se da živim kod roditelja. Bez novca, bez posla. Mučno. Tesno. Da sve bude gore, roditelji su se penzionisali i preselili iz Boke u bestragiju udaljenu trideset i šest kilometara od najbližeg grada-kasabe na severu Crne Gore, gde sam šest godina ranije, pre seobe za Bijeljinu, proveo kraće vreme kao novinar na lokalnoj televiziji. Sažvakao sam dva Ksalola i izašao napolje. Popeo sam se na brdo iznad kuće. Bio je lep kasnoaprilski dan i jasno sam mogao da vidim vrhove prekrasnih planina pod snegom. Bjelasica levo, Durmitor pravo. Uvek sam više voleo da posmatram vrhove, nego da se penjem, da ih osvajam. Verovatno mi je zato i život prolazio u posmatranju visina, neusuđujući da se popnem na njih. U dnevnoj sobi, otac je gledao vesti. Legao sam na kauč, okrenuo se ka zidu i ćutao. Rojile su mi se slike iz prošlih života. I lepe i ružne. Ove druge su dominirale. Bio sam sveže razveden i teško sam to podnosio. Nije mi bilo posebno stalo do bivše žene. Tu je tikva već odavno bila pukla. Teško sam podnosio nedostatak porodice i sina. Mislio sam da je moj život vagabunda zauvek nestao, da sam se iščupao iz mulja u kome sam bio zaglavljen godinama. Imao sam posao u Bijeljini na televiziji, pokrenuo sa par entuzijasta književni časopis. Sad sam se našao na goloj ledini. Vreme sam provodio u krevetu ili na društvenim mrežama, besomučno slušao neku patetičnu muziku i zurio u plafon. Roditelji me nisu posebno gnjavili. Bojali su se da mi se ne vrate suicidne misli. Svašta su prošli sa mnom. Na televiziji su javljali da je oko tri hiljade ljudi, mahom muslimana, iz Crne Gore emigriralo u Nemačku, uprkos saopštenjima iz nemačke ambasade. Odmah sam poželeo da budem emigrant. Jedino me mučilo kako da stignem do tamo. Čeprkao sam nešto po Fejsbuku i ugledao Lecovu fotografiju kako pozira ispred nekog saraja na ulazu u Mađarsku. Iznad slike je pisalo: „Na putu za Hanover“. Leco je bio napušteno dete, odraslo u domu za nezbrinutu decu u Bijeloj u Boki Kotorskoj. Moj otac mu je bio glavni vaspitač i često ga je dovodio kod nas u stan. Bio je dosta mlađi od mene i tretirao sam ga kao usvojenog člana porodice. „Kako si dospeo tamo? Ko ti je veza?“, pitao sam ga porukom. „Ne treba ti veza. Samo se javi Kasumoviću u Bijelo Polje. Poslaću ti broj“. Odmah sam pozvao dati broj. Taj Kasumović mi je objasnio da se izbeglički kamp nalazi u Braunšvajgu. Njegov autobus će prebaciti grupu do Novog Pazara, a odatle kreće prevoz za Bremen. Dalje ćemo se lako prebaciti na odredište. „Pametan si čovjek, fakultetski obrazovan, snaći ćeš se“, podilazio mi je lukavo. „Nisi sam, biće pun autobus. Tamo te čeka smještaj, hrana, džeparac, odjeća. Ništa ne brini, samo probaj da prošvercuješ što više cigara ili duvana, jer je to tamo u krv skupo“. Trebalo je da rešim i pitanje terapije. Naime, bolujem od bipolarnog poremećaja i znam da me ova euforija neće još dugo držati. Imao sam nešto antidepresiva i litijuma. Ali mi je trebala dodatna količina Ksalola. Nije da ga nisam imao, ali se trebalo obezbediti. Nikad se ne zna. Od doktorice sam iskamčio još tableta. Nije bilo lako, ali sam je ubedio. Bio je početak maja i nisam poneo mnogo odeće. Spakovao sam u torbu, osim lekova, i par gaća, čarapa, nekoliko majica i lap top. Još nisam bio nabavio android telefon i trebalo je održavati komunikaciju sa sinom. Imao sam i nameru da pišem neke priče, dnevnik ili šta već. Pozajmio sam par stotina evra od oca, tek toliko da stignem do tamo i da imam u početku za duvan. Dva dana kasnije, rano ujutru, čekam autobus za Bremen. Čitave porodice i par pojedinaca idu u nepoznato. Sedim sa Nijazom u autobusu. Dan, noć i još jedan dan putujemo. Toliko priče – kao za godinu dana poznanstva. Bio je u Kanadi dugo vremena. Neznano kako, vratio se sa gomilom para. Kupovao je zemlju u rodnom selu. U gradu, u garaži ima parkiranog žutog Maseratija. Zašto sada ide u emigraciju, kao i gde su nestale pare – o tome ne govori. Poneko pomene napušteni rudnik u kojem će nas sve zaposliti. Drugi stidljivo pričaju o političkom azilu i nacionalnoj ugroženosti. Ostali putnici uglavnom ćute. Ja nemam pojma šta ću da radim, ni šta me čeka. Avantura. Nagutao sam se tableta još u Dolini jorgovana i prespavao sve ravno što u Srbiji ima. Od svoje devetnaeste godine putovao sam na relaciji Herceg Novi – Priština i Herceg Novi – Niš, tako da sam iz dna duše mrzeo putovanja autobusom. Na Horgošu čekanje od sedam sati. Izlazio sam mamuran i pušio cigarete, vraćao se u autobus, dremao i tako u krug. Vozači su nam rekli da smislimo dobar razlog za putovanje u Evropsku Uniju mađarskoj policiji. „Dobar dan“, reče mi policajac na čistom srpskom. „Dobar dan“. „Gde putujete?“ „U Bremerhafen“, rekoh i sam se iznenadih kako mi pade na pamet taj mali lučki gradić na Severnom moru. „Razlog?“ „Upoznao sam jednu devojku preko Fejsbuka i idem u posetu“. „Srećno“, reče, namignu mi i vrati pečatiran pasoš. Kad su svi putnici obavili formalnosti, krenuli smo dalje. Ubrzo smo stali da odmorimo u onaj isti saraj, gde sam video Leca na slici. Po povratku u autobus, opet sam se nagutao Ksalola i zakovao. Kao kroz maglu se sećam neke benzinske pumpe u Austriji i to da sam popio kafu. Pred zoru stižemo u Frankfurt. Stajemo ispred birtije koju drže „naši“ ljudi. Neljubazna gospođa iz Kozarske Dubice, daje mi prilično grozan espreso. Sad mogu da pričam da sam bio u Frankfurtu na Majni. Tamo gde popijem piće, računam da sam overio to mesto. Više nisam mogao da spavam ni uz pomoć tableta. Ćaskao sam sa Nijazom i slušao njegove priče o tome kako je postao veliki zemljoposednik u rodnom selu. Dok sam ja spavao, već se upoznao sa gotovo celim autobusom. Reče za jednog Rožajca da je prodao sedamnaest krava i sa ženom i decom krenuo u azil. Ko li sve te ljude tako nagovori da krenu u avanturu? Bilo je mladih, spremnih da rade, ali najviše porodica sa sitnom decom. Šta li su očekivali, kad je jasno ambasadorka Nemačke izjavila na jednoj TV stanici sa nacionalnom frekvencijom, da za migrante nema posla. Da će biti zaposleni samo oni sa radnom dozvolom. Razni „kasumovići“ su ove ljude žestoko navukli. U kasno popodne dolazimo u Bremen. Uz pomoć vozača kupujemo karte za Hanover, a odatle hvatamo voz za Braunšvajg. Overio sam i Bremen. Tu sam, za promenu, popio pivo. Konobarica, buckasta plavuša obučena u bavarsku nošnju. Čemu bavarska nošnja na severu Nemačke, pitao sam se. Bila je pričljiva. „Jeste li iz Italije?“, upitala me je, verovatno zbog moje tamnije puti. „Ne, Crna Gora. Wilde beauty“. Nasmejala se i rekla da bi rado došla u tu egzotičnu zemlju. Složio sam joj priču kako putujem Evropom. Večeras krećem za Kopenhagen kod prijatelja, zatim Malme… Eh, puste moje želje. U vozu za Braunšvajg, upoznajem Frica. Objašnjava mi da je u muzičkoj školi, devedesetih, upoznao nekog Hrvata, izbeglicu iz Bosne. Fric mrzi Srbe. „Tschetniks“, kaže. Odgovaram mu da sam i ja Srbin, samo iz Crne Gore. Malo je pocrveneo, ali smo nastavili komunikaciju. Kaže da zna jednu jugoslovensku pesmu i počinje da peva: „Sidro koje lađu čuva, da ne bude buri plijen Tone skupa sa tom lađom, jer je ono dio nje.“ U Braunšvajgu nas čekaju neki Rožajci i vode nas gradskim autobusom na kraj grada do izbegličkog kampa, bivše kasarne. Oduzimaju nam psoše i smeštaju u neku čekaonicu. Pošto je bilo kasno i nisu imali prevodioce, upitaše: „Schprechen sie Deutsch?“ Natucam nemački, ali sam prećutao. Ne moram da se baš uvek pravim pametan. I ostali su ćutali. „Englisch?“ Ćutali smo. „Russisch?“ Nisam mogao da izdržim. U osnovnoj, srednjoj školi i na fakultetu pet semestara, učio sam ruski. Moja majka je nastavnica ruskog u penziji, bivša žena je profesorica ruskog, živio sam sa jednom Ruskinjom pola godine, davao časove srpskog Rusima po Herceg Novom, čitao Peljevina i Sorokina u originalu. Došlo je mojih pet minuta da zablistam. „Ja govorim ruski!“, uzviknuh. Nisu tražili previše objašnjenja. Odmah su shvatili da smo iz Crne Gore i da smo došli da tražimo azil. Dali su mi neke upitnike koje sam podelio ljudima i grupisao ih po tome ko je pošao sam, a ko sa celom porodicom. Zatim su nas odveli u jednu ogromnu vojničku sobu u kasarni i sve nas smestili tu. „U sobi je zabranjeno pušenje. Napolju možete i celu noć, ako hoćete. Gute Nacht!“, rekoše i odoše. Ujutru su nas vodili po kancelarijama. Popunili smo desetine formulara i dobili izbegličke legitimacije. Pasoše su zadržali. Zatim su usledili lekarski pregledi. Prozivali su nas jedno po jedno i ulazili smo u ordinaciju. Kad sam ušao, prevoditeljka me je ljubazo zamolila da se skinem u gaćice. Bilo me stid jer se nisam kupao tri dana. Izvadili su mi krv, zatim sam legao na krevet i prepipali su mi svaki deo tela. Potom je usledio ultrazvuk. Zadovoljno su klimnuli glavom. Prevoditeljka je pogledala moju legitimaciju i rekla: „Pa mi smo imenjaci! Ja sam Petra“. „Drago mi je. Lepše bi bilo da smo se upoznali u nekim srećnijim okolnostima“, ogovorih, stojeći polugo. „Odakle ste?“ „Iz Bijeljine“, reče. „I ja sam bio stanovnik tog grada četiri godine. Sad mi tamo živi sin“, počeh da se ispovedam, ali na vreme shvatih da nije pogodan trenutak. Vratili su nas u zgradu sa kancelarijama i dali po dvesta evra mesečne socijalne pomoći. „Menza i smeštaj su besplatni“, govore nam uz Petrinu pomoć. Osoblje nas raspoređuje u sobe i kontejnere. Imam sreće i dobijam jednokrevetnu sobu, verovatno nekadašnju kancelariju NATO oficira. Posle ručka šetam sam po kasarni. Zaključujem da je rasno-etnička struktura izbeglica raspoređena prilično ravnomerno na četiri dela. Crnci, Arapi, kosovski Albanci i crnogorski muslimani. Ostatak ne prelazi pet procenata. Pitam se, odakle sam ja? Iz Doboja, Turije, Boke, Niša, Bijeljine… Odlučujem se da postanem Nišlija. Pri tom se uopšte ne osećam kao da lažem. Niš u srcu! Po povratku sa doručka, seo sam na klupu ispred paviljona i ćutao. Neki momak mi prilazi i na engleskom traži cigaretu. Upoznajemo se. Zove se Baškim i iz Prištine je. Ovo bi moglo da bude zanimljivo, pomislih i pozvah ga na kafu. Sedimo u mojoj skučenoj sobici i pričamo. Kaže da je student prava i živi baš u naselju Sunčani Breg gde sam, polovinom devedesetih, par meseci stanovao kao student, dok nisam dobio smeštaj u domu. Pričali smo, naravno i o ratu na Kosovu. Stari sam ja provokator. Pričao je o pokolju dece od strane srpskih snaga bezbednosti. Objasnio sam mu da sam ratovao malo kao pripadnik regularne Voske Jugoslavije i da mi definitivno nismo klali decu. Borio smo se protiv UČK-a u rejonu Đakovice. Gledao sam srpske leševe kako isplivavaju iz Radonjičkog jezera. Nisam negirao zločine, ali to sigurno nije radila regularna vojska. Kosovom su harale razne formacije i ko zna šta su sve radili. Nismo se svađali. Bio je razuman dečko i shvatao je obostranu mržnju između Srba i Albanaca. Pričali smo i o lepšim temama. „Postoji li još uvek besa kod Albanaca?“ „Iskreno, ne. To su stari naši poštovali“, reče slegnuvši ramenima. „Moja baba je bila Albanka iz Rugove“, rekoh, mada je to bilo samo delimično tačno. Neka dalja pretkinja po maminoj strani je stvarno bila Rugovka, ali na mom siromašnom engleskom nisam mogao da mu to tačno objasnim. „Rugovci su najpošteniji Albanci na Kosovu. E, tamo još uvek važi besa“. Vidim da je popustila zategnutost kod njega. Shvatio je da ne priča sa zlim srpskim vojnikom iz Niša, koji je poreklom iz Crne Gore, već sa čovekom koji ima malo i albanske krvi. Prešli smo na fudbal. Oduševljen je što navijam za Partizan. „Tamo je igrao Fadilj Vokri!“, uzviknu. Bio je suviše mlad i neupućen da bi znao da su za moj klub igrali i Fahrudin Jusufi, Dževad Prekazi, Isa Sadriju…
***
Počeo sam da dobijam napade anksioznosti i tremor ruku. Popio sam par dodatnih Ksalola iz moje prepune kese. Anksioznost je prošla, ali tremor nije. Odlučio sam da se promuvam po zgradi. Na mom spratu su uglavnom Arapi. Lako stupam sa njima u komunikaciju. Jedna od njih, Patricija, nabada engleski kao i ja, i prevodi nam. Kažu da su iz Alžira. „Karim Benzema, Zinedin Zidan“, počeh da nabrajam. Koliko sam shvatio iz njihove priče, Benzema je bio iz njihove regije, grada ili nešto slično. „Jesi li ti hrišćanin?“, pitaju me. „Jesam, odakle vam to?“ „Jednostavno, ličiš na hrišćanina“. A i glupo mi je bilo pitanje. Zovem se Petar, tipično hrišćanski. Njen brat Mumu i muž Abas grle me i nešto pričaju. Udaraju se rukom u grudi. Shvatam da mi objašnjavaju da sam pod njihovom zaštitom. Interesuju se odakle sam. „Niš, Serbia“. Abas poče da uzvikuje Banja Koviljača. Znao sam da je tu jedan od sabirnih centara za migrante. Izgleda da su tu proveli neko vreme. Ko zna koliko su novca potrošili i u kojim su sve zemljama zadržavani, kako su prelazili granice dok nisu stigli dovde? „Padinska Skela“, reče Mumu i pokaza prekrštene šake. Objasni mi da je tamo odležao petnaest dana zbog tuče. U sobi se puši marihuana. Jedan od njih je toliko beo, da mi je sumnjiv. „Odakle si?“, pitam ga na engleskom. „Bosnia“, odgovara tvrdim akcentom. „Ooo, jarane, đe iz Bosne?“, krećem na našem. „Zvornik“. Tako sam upoznao Mersidina, koji će mi biti vodič u ovom svetu. Mlađi je od mene nekoliko godina, pričljiv. Tu je već dva i po meseca. Poznaje čitav grad i svaki ćošak ove kasarne… Postajemo sumnjivi Arapima pričajući na njima nepoznatom jeziku, pa odlučujemo da malo prošetamo. „Ajmo na pivu“, reče. Seli smo na ivičnjak ispred marketa u blizini kasarne, pili odlično lokalno pivo za trideset centi i pričali. Objašnjava mi kako stoje stvari što se tiče azila. „Ovdje si dok ti ne daju transfer, a to ti je prebacivanje u stanove, gdje ti daju šesto eura i plaćene režijske troškove. Tu boraviš dok ne riješe tvoj status. To može potrajati maksimalno devet mjeseci. U međuvremenu će te zvati na razgovor i tu im moraš složiti dobru priču da bi te zadržali. Ja sam već bio na razgovoru. Tu su ti inspektori, psiholozi, sve se snima“. „Koliko se čeka na taj transfer?“ „Uglavnom, mjesec dana. Što mene drže ’vol’ko, ne znam. Išao sam nekoliko puta do socijalne radnice, rekla mi je da ne brinem. Imaju nekih administrativnih problema. A i Petra me pita što mi se tol’ko žuri? Imam šta jest, imam đe spavat, to malo socijale se potrošim na pivu, ne pušim sva sreća. Imam sestru i zeta u Hanoveru. Dolaze često da me vide i ostave mi nešto novaca“. Svratili smo u market i kupili još piva. Odlučio mi je da me odvede do veštačkog jezerceta u parku prirode. Usput smo viđali oboreno drveće koje je ostavljeno da samo truli. „Kod nas bi ovo išegali na trupce i prodali“, reče. „Misliš da bi u Crnoj Gori bilo drugačije?“, upitah ga i počesmo da se smejemo. Seli smo na klupicu pored jezera, otvorili po pivo i ćutali dok je on motao džoint. „Odakle ti? Mumu?“, upitah ga. „Ma kakav Mumu, taj bi i rođenu majku preprod’o. U paviljonu U 1, soba 203, neki crnci valjaju za pet eura paketić. Od njih svi nabavljaju i preprodaju dalje po kasarni za deset, petnaest, pa čak i dvadeset eura. A dobra je trava, vid’ćeš. Inače, u toj sobi se izmijenjala već treća ekipa otkad sam ja tu, a trgovina i dalje funkcioniše“. Povukoh dva dima i sve mi leže na svoje mesto. Nelagoda u trbuhu se ugasi, ruke se smiriše. Nazdravismo za naše poznanstvo „Otkud ti ovdje?“, upita me. „Veruj da ni sam ne znam. Video sam da svi bjelopoljski muslimani idu, pa pođoh i ja. Računam, ne mogu se mnogo zajebati“. „To su ih naložili prevoznici da će dobiti posao ovdje, samo da uzmu pare. Prije dva i po mjeseca, kad sam došao, nisam čuo ni riječ našeg. Sada će i šatore da postave, kolika je navala. Sva sreća, maj je mjesec, ide ljeto, pa će moći izdržat. Požurili su sa dolaskom. Sljedeće godine Njemačka otvara vrata za radnike sa Zapadnog Balkana i biće posla.“ Potegao je dva dobra gutljaja i nastavio. „Mene su ti, ba, presrele vehabije p’janog. Ubili su Boga u meni. Poslije nekoliko dana su zvali moju mater i pitali za mene. Tad sam shvatio da moram bježat. Spakovao sam torbu i pravac – Berlin. Tamo sam se prijavio, dali mi izbjegličku, novce za put i uputili u Braunšvajg. Ni sam ne znam kako sam stigao dovde“. Sutradan smo napunili rance pivom i travom, i pošli na jezero. Puno je riba. Popili smo po nekoliko komada i onda je on iz ranca izvadio kalem laksa i udicu. „Večeras ne idemo u menzu. Ima tamo ovdje jedan kutak, koji se uopšte se ne vidi s puta. Tu su grane skroz nadvijene nad vodom. Snimio sam ga još u martu, kad nije bilo olistalo. Ti čuvaj stražu. Svaki Nijemac je policajac“. Pijem pivo i razmišljam. Šesto evra za hranu i duvan, a kutija cigareta šest evra? Nemoguće. Odoh ja odavde prvom prilikom, pogotovo ako Mersidin dobije transfer. „Tri komada, sve linjaci. Daj pivu“, reče zadovoljno po povratku. Uz pivo i ribu, ćaskali smo do kasno u noć. Tek što sam legao i lagano tonuo u san, neko je pokucao na vrata. Baš me briga, pomislio sam i okrenuo se ka zidu. Međutim, taj neko je bio uporan. Lupanje je postajalo sve glasnije. Zatim je prešlo u udaranje nogom u vrata. Iznervirao sam se i krenuo ka vratima. Rešio sam da ga naučim pameti, ko god da je. Otvorio sam vrata i ugledao Mumua i njegovog brata. „Koji vam je kurac, mother fucker!!!“, galamio sam pokazujući na zglob leve ruke, objašnjavajući im koliko je sati. „Mamicu vam jebem bezobraznu! @@#%$7&#:<%!!!“ „Sigarets?“ „Sigarets!? Jebale vas cigare! &%&/()=))(/&%$$##“!“##$$%$%&%&&///&%#%&“, psovao sam i urlao na svim jezicima sveta. „Sigarets?“, ponoviše i počeše da se smeju. Šta da im radim? Da i dalje vičem i psujem? Da se bijem sa njima i da nas sve zajedno deportuju? Gledam ih dok se smeju bezobrazno, istovremeno i nevino. Odlučujem da se vratim u sobu i iznesem kutiju Marlbora. Počeli su da me grle i ljube. Praktično su me odneli do njihove sobe. Abas i Patricija su me ponudili pivom i travom, dok je Mumu čeprkao po ormaru. Izvadio je nenošene Najke i pokazao mi da probam. Taman su. Zatim mi je njegov brat pružio cipele. Bio sam blago šokiran… „Toliko ste dobri, da sam odlučio da postanem Arapin“, rekoh i povikoh jedan dobar dim. Tek tad su počeli da me grle i ljube. Svi osim našeg prevodioca Patricije. Valjda joj vera nije dozvoljavala, ali joj se na licu videla radost. „Sutra ujutru da se istuširaš i idemo kod imama u džamiju“, reče Mumu. „Aaa, da nećete možda i da me sunetite?“ „Naravno!“ „Čekajte, ja sam rekao da ću da postanem Arapin, a ne musliman“, rekoh. „To ide jedno sa drugim“. „Možda u Alžiru, ali pouzdano znam da u, recimo, Libanu žive i Arapi hrišćani. Mislim, nemam ja ništa protiv ni da me proglasite i muslimanom. Biću isti kao i do sada. Neću ići u bogomolje, neću se moliti, piću alkohol, juriću tuđe žene, ali nemojte, molim vas da me sunetite“. Oduševljenje je malo splasnulo, mada ne vidim šta sam pogrešno rekao. I oni piju pivo, puše travu, nisam primetio da klanjaju. „Ali moraš da uzmeš naše ime“, reče Abas. „Važi“. „Zvaćeš se Abas, kao i ja!“, reče svečano i skinu sa sebe sveže šanirani dres Borusije Dortmund i pruži mi ga. Već je počelo da sviće, a i nestalo nam je cigareta, pa smo krenuli da se razilazimo. Abas i Patricija u njihovu sobu, a ja novopečeni Arapin Abas u svoju.
***
Došao je i taj dan kada je Mersidin dobio obaveštenje o transferu. Trebalo je da se javi socijalnoj radnici da mu saopšti detalje. To je bio znak da posetim frau Dudu, inspektoricu za strance. Objasnio sam joj da ne mogu da izdržim u stranoj zemlji, da me puca nostalgija. „Plašiš li se letenja?“, upita me preko prevodioca. „Ne“. „Imaš let iz Hanovera dvadeset devetog maja popodne. Odgovara?“ „Naravno“. Po izlasku iz kancelarije, ugledah Mersidina kako sedi na stolici, sa malim crncem u krilu. „Vid’ mi sina? K’o da ga je UNPROFOR pravio, hahaha!“, smejao se. Saznajem da polazimo istog dana. Ja kući, a on za Volfsburg.
***
U šest ujutru, zakazanog datuma ustajem da ga ispratim. Razmenili smo brojeve na viberu i obećali da ćemo kad tad ponoviti druženje iz Braunšvajga, nadamo se u srećnijim okolnostima. Želeo sam da uspe. Da slobodno pije svoje pivo, bez straha od vehabija. Meni je još preostalo da sačekam popodne i da me „ausporteri“ odvezu na aerodrom.
– prvonagrađena priča na konkursu “Andra Gavrilović” u Svilajncu 2025. –
_____________________________________
DRAGAN DROBNJAK (Драган Дробњак) rođen je 11. oktobra 1976. godine u Doboju. Objavio je romane Ovo, ono i božuri (2001) i Zero (2022) i zbirku poezije Maska (2023). Poeziju i prozu objevljuje u novinama, zbornicima i časopisima. Radio je kao urednik, lektor, novinar, TV novinar, nastavnik, knjižar, pekar, konobar, fizikalac u brodogradilištu, prodavac krofni na plaži. Diplomirao je na Departmanu za Srpski jezik i književnost, na Filozofskom fakultetu u Nišu. Živi na relaciji Pavino Polje – Boka kotorska – Vršac.
GORANA PANIĆ rođena je 1982. u Travniku. Završila je magistarski studij socijalnog rada na banjalučkom univerzitetu. Od 2013. živi i radi u Finskoj kao predavač, društveni istraživač i projektni koordinator. Profesionalno i volonterski je angažovana na pitanjima migracija i društvene integracije, internacionalizacije u visokom obrazovanju i radnom životu u Finskoj. Iako je multijezičnost dio njene svakodnevice, poeziju piše na maternjem jeziku. Tekstovi su pretežno komični ili satirični, zamišljeni kao dio stand up komedije, a često su i ritmični. Zaljubljenik je u stvaralaštvo Marija Benedettija.
Ispod maske hladne žene gori sunce, i ti si ga vidio, kao i to da zaklapam oči prije poljupca. Sve u vezi sa mnom ti je smiješno, a ja se oslobađam kad osjetim da me netko ne doživljava ozbiljno. Gledamo u klizalište ispred nas, spremno za koncert, u ljeto, ti me miluješ. Žudim za tvojom rukom na svojoj nozi, na svojem licu i kosi, da mi se čini da ću se raspasti. Kuham još jednu kavu, u proljetno jutro, i ne mogu ne prisjećati se. Ti si bio sunce, a ja zemlja koja je zamalo umrla bez dodira. Tvoji su me prsti dodirivali. Kao da sam ti obećavala same plodove, ali, prije toga, ipak jedan salto mortale. Iza klizališta je bazen, tu se može skočiti. Može se, s druge strane, namirisati vodu, iscjeljujuću, poput turske kupelji. Šutimo na toj terasi i ništa drugo nije važno, osim da se ponovno uspostavlja odnos kakav smo nekoć imali. Ja tebi figura majke, ti meni figura oca. Tebe nije mazila majka, mene nije mazio otac. Kad pišeš o crnom majčinstvu, znam, vjeruj mi, o čemu govoriš. Ono je crno zbog patrijarhata, u kojem majke ne smiju ljubiti i grliti mušku djecu, a očevi žensku. Kakav li je onda zgoditak naš dodir! Iako je u blizini bila skakaonica, tako savršena u svojoj geometriji. I luk koji napravi tijelo kad se prelomi u kičmi, i usmjeri prema vodi.
***
DRAGI
Dok se vozimo u novom autu, polako glavinjajući zagrebačkim ulicama netom prije okupanim ožujskom kišom, na prijelazu između noći i dana – jer upaljena su već sva svjetla, ali dan još nije otišao, nije se još predao, nego se bori s noći ili se sljubljuje s njom, ovisno o tome kako na to gledamo – prijateljica me pita o tebi. Odgovaram i njoj i sebi da nakon tebe mogu biti s bilo kim. Ne znam bi li mi netko novi mogao donijeti nešto novo, ali u bitnom smislu, jer ja sam doživjela svoj zenit. S tobom sam otkrila sve što sam mogla o sebi, i tek sad mi je jasno da mi taj osjećaj punine, kažem joj, više nitko ne može uzeti. Možda se tako osjeća strijelac kad postigne savršen pogodak i nakon toga može živjeti miran. Prava lopta, pravilno naciljana. Nakon niza dodavanja u njegovim je nogama i on zabija. Ti si jedini od kojega sam cijela, ne raskomadana. Ne nesretna. Taj osjećaj da si me ucjelovio. Da sam sad spremna, ako treba, dalje ići sama.
***
DOSTOJANSTVO
Voljela sam ovu zimu. A posebno Božić, jer si se javio, nakon dvije godine. Sjedila sam lijepo odjevena, za ukrašenim blagdanskim stolom. Ostali članovi obitelji rasporedili su se po sobama, a ja sam pila Coca-Colu iz kristalne čaše i vjerojatno sam bila u malo povišenom stanju. Baš kao da se rodilo dijete Isus u što nisam, međutim, sigurna. Sigurna sam samo u Boga Stvoritelja i u to da je riječ bila u početku svega. Isusa nikad nisam mogla shvatiti. Nije mi nikada bio blizak, kao što su mi, primjerice, sveta Faustina i još neke svetice. One koje su pisale. Blizu je Uskrs, kad jedemo šunku i svi smo lijepo odjeveni. I stol je blagdanski ukrašen. Ja ću opet piti Coca-Colu iz kristalne čaše i osjećat ću svečanost života koji je najljepši kad je dostojanstven. Mislim da sam se u tu tvoju osobinu najviše zaljubila. Ti poštuješ život, iako si jednom rekao da je smrt naša jedina izvjesnost. Kažeš da si bio spreman umrijeti. Sve to pamtim još od ovog Božića i te mi riječi ne izlaze iz glave, kao ni to što si proživio. I samo te jedno želim pitati: jesi li ostao isti?
***
MISLI
Misliti znači vrednovati nešto što ne pripada ni građanskom ni malograđanskom ni ruralnom poretku. Jedan se upire oko slike, drugi se iscrpljuje referencama na pogledano i pročitano, treći živi i radi u polju, budi se s izlaskom Sunca i odlazi spavati sa zalaskom. Mišljenje je najsličnije seljačkom načinu života, samo što njiva i oranica nisu stvarni. Postoji još jedan poredak. Anarhistički. Ovaj svijet ni u jednom aspektu ne odgovara slici o njemu kakvu smo imali kao djeca i mladi ljudi. Plivali smo dugo. I jednog dana izronili, sretni što više nismo u tom zagađenom bazenu. Punom mrtvih riba. Stavljamo klor misli da se ne zarazimo. Kažem sinu da pišem, on kaže: „Odlično.“ Ali ne prati me, u tome sam uvijek iskonski sama. Svatko mora kontrolirati svoj unos bakterija. I elektrolita. Oni su važni, gotovo koliko i klor. Ne smijem dijeliti ništa od ovoga ni s kim. Jednom kad to priopćiš nekome, to više nije tako ohrabrujuće. Česticu se ne može izolirati. Ona prebiva negdje, ali prestanemo li je promatrati, ona iščezne. Tako kažu neki filozofi, koji možda ne razumiju sasvim fiziku. Ne razumijem je ni ja. Bacam se u tekst, on me razumije. U bazenu je tako trulo, plivaju samo leševi. I fosili. Moram izbiti do rijeke, do tek rođenog izvora. Volim šetati, ali ne previše. Kad šećem, kažem si: dobro je što šećeš. Kad kuham, kažem si: baš kuhaš ukusan obrok. I kad prođe taj dan, dolazi svetinja noći. Krenem samo misliti. Noć utiša aktivnosti, kojih se inače sve više bojimo. Bojimo se katastra, bojimo se cijena u supermarketima, sveg tog svijeta pribojavamo se jer luduje i ne želi nam dobro. Ali noć je mekoća tijela koje se više ničemu ne opire. Odlazi lagano u san, gdje se, međutim, svašta zbiva. Pišem prije spavanja, da spriječim teške snove. Zapis možda mora biti spaljen. Gitaru treba razbiti tijekom nastupa. Ali moraš opravdati sebi vrijeme koje si potrošila. Zato si sačuvala zapise. Skinuli smo danas božićne ukrase. Svijetleće lampice nismo imali na jelki, nego na velikom drvu života. Kuglice, adventski vijenac, sve je to nestalo. I ja sam opet u svojoj kuhinji, u kojoj gori veliko svjetlo nasuprot meni, kao Sunce, i jedna manja, ali ipak pozamašna, noćna svjetiljka, koja glumi Mjesec.
***
OČI
Noge je stavila na stol, leđa su oslonjena o naslon. Čita tekst na ekranu, ali mozak ne može postići kruto stanje. Sve se razlijeva. Njezino tijelo lagano klizi niz naslon. Spušta noge sa stola i uspravlja se na stolici. Ali klizanje se nastavlja. Klizi prema podu, prema vodoravnom stanju. Zamišlja da ulazi u vodu. Tamo se njezino tijelo konačno opušta. Glava se približava trupu, noge nestaju i postaju također dio trupa, a ruke postaju peraje. Umjesto pluća, dobiva šarene balone, poput onih dječjih, ispunjenih helijem. Umjesto stopala, rep. Tanja osjeća riblje tijelo najviše u glavi. Tamo su smještene te oči, nijeme, uvijek ulovljene. Oči koje inače ne vidimo, osim kad su mrtve. Vrijeme je za odlazak, kaže sama sebi. Plivati daleko, do točke u kojoj je ispred tebe samo plavetnilo. Odlazak od svega, privremen, ali iscjeljujući. Odlazak bez kojeg bi riba uginula. Prvo bi joj se sasušile kosti. Zatim bismo otopili njezine oči. I naposljetku rep. Njega bismo otrgnuli. Na samom kraju, ribe bi nestalo. To je, dakle, to. Zov nestajanja. Naličje želje za životom. Žudnja za stapanjem ipak ima i svoje duboko podrijetlo. Jer kruži oko najveće dubine, oko naše smrti. Naglo se uspravlja u stolcu. Zvoni mobitel. Javlja se i smije. Želim ti predivno proljeće! kaže svojem prijatelju. I dalje je nasmijana. Šarene pruge povlače se s kože. I plivaća kožica između prstiju. I te oči, konačno, postaju ljudske.
___________________________________
IRENA MATIJAŠEVIĆ rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1990. godine komparativnu književnost i engleski jezik i književnost. Bila je članica predsjedništva Hrvatskog semiotičkog društva. Pjesme su joj prevođene na engleski, njemački, slovački, švedski i poljski jezik. Radi kao urednica književnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija. Objavila: Naizgled (AGM, 2007.), zbirka pjesama Južne životinje (AGM, 2010.), zbirka pjesama Danska H2O (AGM, 2012.), poetska drama Crno pismo (Algoritam, 2015.), roman Kao kiša (Hena. com, 2017.), roman Igra istine (Hena.com, 2019.), roman Početak zrelosti (V.B.Z., 2020.), zbirka pjesama Cesta za tar (Meandarmedia, 2022.), zbirka pjesama Zapisi ribljeg repa (V.B.Z, 2024.), prozni zapisi
žena koja miriše na mrtvo more dodiruje jezikom samo radi potvrde a iznutrice koje ispadaju iz usta dok govori ne mogu ju pripremiti na ono što ju čeka.
a eto, ja čekam i mrzim se zbog toga i čeka me sve samo ne bračna sreća više nemam oči, samo države preko zjenica raširenih u koncentrični slijed kao crijep.
moj muž se vraća kasno navečer i navikli smo da to ne spominjemo kao anomaliju. kozmička je ura i nema izbočenja. udobno se smjesti, kažem, jest ćemo se poslije
jer sve je izgubljeno tako silno fascinantno i sve je zeleno tako fluorescentno i što je bilo čvrsto sad manjak je sredstava a mrak je gorak kao ruski čaj.
no svakog mjeseca barem jednom il dvaput moji se kapaciteti drastično smanje i tada kada udahnem to je početak kraja, sudarim s tamnim i neizvedivo je drugačije.
i mogu vam opisati boju crvenila ispod oka grudi kako se šire na dimenziju kontinenta jer i mi ženke imamo rogove i zajedno s mužjacima oštrimo se pogledom.
i znam da je kasno i da nemam pravo pitati ali tu je i moje je i izgovoreno je pa pitam:
da sam drvo, bi li manje svrbjelo? da sam muškarac, kako bi mi stajali brkovi?
***
ALKATRAZ
nećemo se lagati – ima neka tajna između mene i kuće kao tajna između žene i žene ogrnute vlastitom staklenom stijenom.
žena – tajna – žena kao vodopad – rijeka – kiša.
i vidim sve: ovdje sam se sklonila da privremeno zbrinem tijelo kao što sam u tijelu privremeno zbrinula duh, spuštena kljunom niz dimnjak u kuću, posvećena i boguugodna, povezana u svežnjić. no krov se diže bez ikakve najave i ostajem bez prilike reći nešto sa smislom. krov odlazi nekoj drugoj kući i ostavlja me da gledam tuđe svjetlo u prozoru.
kuća se ljulja od blage nesvjestice dok izgovara kako sam bila teška. mene na trenutak zaboli dio tijela ali se nasmijem, ali se skvrčim. i vidim sve: ako na krovu raste čuvarkuća koju zatrebaš za tupu bol, lijek će kapnuti nekoj drugoj ženi u vodoravno položeno upaljeno uho.
kuća me sad gleda iz sigurne daljine. ja gledam u kuću kroz putni dalekozor. između nas više nema tajni, samo uspravna stabla kao korintski stupovi.
***
TRBUHOZBORCI
u početku sam mislila da je kuća cilj no nakon potresa bilo je jasno da nije. iz sela su bezglavo bježale životinje. iz zraka je stršala purpurna kugla.
činilo se da ću ostati bez tihog pigmenta. krevet neprirodan kao antidekubitalni madrac. onda su za kraj zavrištale kosti i više se nije moglo čuti ni zvuka.
ja sam se sakrila gdje me neće zaskočiti, gdje me neće strijeljati kad izletim pred nebo. zaostali zvuk u ušnom kanalu dugo me je snažno tjerao na povraćanje.
sklonila sam dijete pod strehu kao lastavicu. čučala sve dok nisam poplavila. pitala sam samu sebi boli li me i kako me boli i i rekla sam okruglo rekla sam plavo. trljala sam djetetu kockice maka pod desni, a on je spavao kao da je oduzet. kad sam mu nanijela zadnji sloj maka, vidjela sam prvu kravu u magli.
izašla sam iz skloništa potpuno zelena, po meni se nahvatao sloj mahovine. uzorite žene iz najbliže okoline bacale su mi klipove pod ranjena stopala, vikale su ne može tebi biti bolje, ako smo patile, patit ćeš i ti! na toj udaljenosti hrabrost je veća. tijela su se rukom mogla mrviti.
vratila sam se pod strehu pokupiti ptiće. iz njih su stršali kristalni pršljenovi. tijelo je vriskalo i preuzimalo mozak kao uznapredovala multipla skleroza.
predugo bi trajalo da sve nabrojim, ali mogu reći da su mi ptice pod košuljom umjesto bradavica ostavile cirkone. znale su da žene pomažu ženama jedino kada su djeca u pitanju.
***
BLISKI KONTAKTI
pred prozorom se događaju najveći zločini. mogu objasniti.
s prozora nestaju mrvice za ptice. s prozora se odbijaju zaslijepljeni vrapci. s prozora mašem svom mužu koji odlazi. iza prozora ništa. samo rub izdržljivosti.
buljim u druge kao u ulje na platnu. je li to tuga? je li tuga kuga? nisam u srodstvu ni sa kime izvana. tijelo moga tijela u jezi je da će se ponoviti.
a svake večeri pod mojim prozorom jedan muškarac zove kristinu. ni sama ne znam zašto ali izgovorim tu sam. stanem iza zavjese, navučem i kaput, za svaki slučaj. onda siđe kristina i iza prozora ništa. samo ja u rukavicama.
pohlepna sam za vodom. dehidrirane su mi ruke. dala bih litru zraka u zamjenu za gutljaj. drmam sunce i bušim vrapce. pustim svjetlost usred dnevne sobe.
muškarac pod prozorom opet zove kristinu. izvadim iz sebe toplo srce i rukom razgrnem kišnu zavjesu. izađem preko prozora kroz sedrene barijere.
poletim ali ruke ipak nisu krila.
***
DOBROSTIVO NEBO
reći ću to sada i nikad više, ali nisam imala pojma što radim. nisam očekivala da ću na izbočini jezika nositi plastične posudice za lijekove. u sredini svake greške stajala sam sama, kroz staklene stijene kuće vidjela se šuma.
uporna da istisnem život iz jezgre prevrnula sam komodu s teškim porculanom. dječak je upuhivao zrak u sapunicu. kroz djevojčicu su izbijale žene, djevojke, žene.
sad to mogu reći: potporne grede sigurnije su od roditelja. ono što je uzeto zdravo za gotovo srušit će se čim djeca sklope oči jer za razliku od kuće koja je bila puna zraka, ljudi mogu upiti puno veću prazninu.
ali ostala sam stajati, dvoje djece i ja. djevojčica i dječak uvukli su se pod kostur. s njima sam podijelila zadnju hostiju zraka. poljubila sam da prođe. ranica nestane. i palo mi je na pamet da se udružim sa svijetom spajanjem triju rijeka u jednu i da je mjesec veći od zemaljske kugle i da je možda baš zato ovo savršeni trenutak.
sad sjedim na podu okružena igračkama i moja djeca i ja cuclamo praline. ništa više od toga ne moram ni znati. svjetlucaju oči prvih ptica u sobi.
____________________________________
VANDA PETANJEK rođena je 1978. godine u Čakovcu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2021. godinu. Prvu zbirku pjesama Ključne kosti objavila je 2021. godine, a drugu zbirku U ime majke 2022. godine, obje u izdanju Naklade Jesenski i Turk. Živi i radi u Zagrebu.
ptice drhte cvijeće divlja kadulja cvate crveno kamenje se premješta samo od sebe gušteri cvile ovce se spotiču i lome noge škripe gume psi laju zmije se legu fratar šuti nestaje signala zvono se čuje odozdola
*
e tamo ti je to bilo
***
SOLSTICIJSKI SVECI / VIJEĆE NE/UMOLJENIH
pred marketom božo u ogorju vratar i njegova braća krezubi sveci naslonjeni na suhozid mašu krhotinama stakla zlatnim noktima hvataju pčele i skakavce prosiplju sitne psovke zavrću rukave i čekaju znak
sivkasti vjetar raznosi krošnje s istoka na jug
na pragu sjedi sveti ante i razgrće štapom mravlji ispis
*
netko kaže hej
i zaista (grmlje uzmiče pred asfaltom)
stiže prašnjavi autobus
***
ZALAZ SUNCA / LJETO / MOSEĆ
ljubičastomodro brdo ljulja se na tankoj niti ponire u crveno pa u žuto pa u gorko
sa stabala osiplju se stada ovaca koza magaradi smaragdna zvonca zrnca ljuske kamenčići ptičja gnijezda ruzinave konzerve pepeo i prah
*
pred dućanom svi šute
*
lastavice neprestance prelijeću između dva sunca raznoseći u kljunu život-smrt
***
VJETROELEKTRANA / SVETA ANA NA ZELOVU
na stolu ubrusi sir pršut vino kokakola
danas je sveta ana
starica u crnom odvezala je maramu na ušima joj sedefne naušnice
ima ogromne ruke i jednu nogu lijepa kao brdo i strašna kao san okreće se i svira u gusle
svi ćemo izginuti
*
kažu da su nestale ptice i lisice i da ovce janje mrtvu janjad
*
zvona u crkvi prebacili su na struju pa Mile obilazi i provjerava sklopke svaki dan tri puta u istu uru
***
SUŠA
može biti ledena i ljetna ko i sveci sve je to isto
na primjer ovaj izvor on nikad ne presuši ili ova gradina ona nikad ne nestane ili ovo drvo nikad ne zazeleni ali ovaj kamen on nije odavde i ne zna se tko ga je donio ni tko će ga odnijeti
* idu neke žene nitko ne zna odakle
sve ti je to povezano
***
RIJEKA
rijeke nema ili je daleko na zelenom dnu noći
valja se izuti poći na noge preko škrapa u tri ure po ponoći i hodati šutke
do ledenog vodenog ognja tamo stati umiti se izmoliti zdravomariju baciti šaku zrnja šaku zemlje
ozdraviti
_________________________________
ZVJEZDANA JEMBRIH rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je 1990. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i magistrirala 2000. na MKU u Budimpešti, restauriranje drvene skulpture. Od 1993. radi kao konzervatorica-restauratorica, a od 2020. redovita je profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina. Do sada je izlagala na tridesetak samostalnih i na brojnim skupnim izložbama, te izvela trideset i tri land art rada. Piše i objavljuje stručne radove, poeziju i prozu. Objavila je tri knjige poezije: „Ljubavnici Kraljica Glad“ (2007.), „Sve jedno“ (2014.) i „Oko Ogorja“ (2023.); zbirku kratkih priča „Janusove kćeri sestre nevjeste“ (2001.); knjigu putopisa „Ljetopisi“ (2008.) i grafičko-pjesničku mapu „Tragovi“ (s Jurom Kokezom, 2014.). Dobitnica je nekoliko nagrada za svoj likovni (1. nagrada za slikarstvo Ex tempore Opatija – Mandrać 1994.), književni (nagrada stručnog suda Franjo Horvat Kiš za hrvatski književni putopis 2008., 2016. i 2017.; 3. nagrada za kratku priču na Festivalu europske kratke priče 2017; prva nagrada za kratku priču na natječaju Lapis Histriae 2024.) i stručni rad (godišnja nagrada Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za zaštitu kulturne baštine u 2022.).
Mama je stigla pješke po mrklome mraku čula sam šuškanje kesa i skočila da je zagrlim ona kaže uspjeli smo ali ništa me ne pitaj u šumi nam je crkao auto u kojoj šumi, šapćem kako u kojoj sve je to ista šuma s ove i s one strane vide se oči vukova ali ljeto je pa su manje gladni e da su nas napali dala bih sve ovo meso što sam nosila grad je jezivo pust nema ni vojske u kući je već neko bio odvalio bravu ima rusvaja ali uzela sam albume sa slikama i donijela ti nečije pismo tražim pismo po kesama ali mama kaže nije tu pismo je na sigurnom a sad brzo u krevet čitav kumaluk spava i nije lijepo da ljudima remetimo san
U zoru sam ustala prije pijetlova navukla bermude i otišla do poljskog klozeta napolju je mirno i svježina ukrućene trave bocka mi oživjela stopala mamin povratak je život u prirodi dobri seljani su ruka spasa ovo je komad dvorišta daleko od šume ustala sam lagana naelektrisana jedna kuma već muze kravu vidim je kroz otvorena vrata pitam je li vrijedna ona se osmjehuje i obje smo radosne drugačije ne može biti jer stiglo je to pismo i želim ga pročitati ali čekam radno zaduženje da ga zaslužim čišćenje pranje kuvanje može i sijeno sa vilama timarenje konja praviću djeci vjenčiće kumovima dosipati rakiju zdepastoj kumi ću širom otvoriti vreću neka sve sluša i gleda do mile volje ako je zanima samo da uzmem pismo sjednem pod neko drvo i saznam ko me to voli ko me se uželio
Ranije su mi pisali mnogi drugovi i drugarice širom Juge slali mi naljepnice postere otiske karmina salvete privjeske i poneku značku na koju bih se redovno nabola u pismima su bile ozbiljne i neozbiljne teme pitanja o simpatijama da li se s nekim viđam i da li je plav ili crn koju muziku slušam koji mi je hobi jednom me je neko upitao idem li u crkvu nedjeljom i tata mi je sve objasnio imala sam i pen-frenda iz Afrike sa kojim sam vježbala engleski i bezuspješno pisala u Japan na adresu iz školskog časopisa mnogima sam pisala i oni meni ali rasli smo i sve je nestajalo od prvog srednje nisam dobila ni redak i sada mi stiže na adresu sa koje sam otišla stiže u mirišljavoj koverti
plesala sam s metlom pola dana od vratnica do kokošinjca mlatila kamenje skakavce i pseća govanca vretenastu paučinu i tragove sijena bilo je tu još zaduženja oplesti kike jednoj babi i samljeti kafu otići po pivo po vodu nabrati salate nad koritom oprati noge kume su gledale svoja posla i ćutale na njihovim licima grč je tamniji od katrana sunce im sjeda na ramena salijeva ih u bronzu mene zaobilazi kume su u pokretu i ten im se presijava tamnopute su grube i zaobljene one ne dobacuju loptu na pješčanim plažama ne znaju šta je bikini i nemaju pojma koliko su lijepe posebno danas neko je napisao to pismo i sva sreća da je mama prešla preko linije jer se preko linije i vratila tamna u tamnu noć mama takvu put ima od rođenja i zna kako sa granicama mostovima ja ne znam ništa o pismu nosim ga u voćnjak pod kuhinjskom krpom iza plota talasa se trešnja vjetar mi golica rashlađena stopala tamo me niko ne vidi
njuškam ga kao kerče dobro je zalijepljeno svijetloplavo sa prugom bez markice glatko ime i ulica otkucani na pisaćoj mašini pošiljaoca nema u nadi da postoji neki dobar razlog senzualan razlog za igru anonimnosti cijepam ga sa strane i osjećam strah kako uopšte biti radostan jedno malo mršavo pismo šta ako su i unutra službena slova pečat sa skraćenim potpisom možda me izbacuju iz škole kumaluk kaže da je jesen neizvjesna da se ućutimo ostanemo ovdje ne želim ni pomišljati jesen je daleko ovo je ljetno pismo iako bi bilo bolje da je razglednica neko bi se javio sa odmora prijatelji rodbina kolektivno s mora dobila bih torbu sa školjkama bilo bi nam dugo toplo ljeto svjetlucavo ferije ovako strepim i čekam da jato ptica preleti horizont i bilo bi mi lakše puno lakše uspeti se navrh drveta
ali evo otvorih ga brzo je pisao kaže Gabrijel pred svoj odlazak slova su mu duga neurotična zvonio je na vrata mislio da sam tamo nisam bila tamo da se oprostimo kasnije je donio pismo stavio ga pod saksiju ako se vratim da znam da nije tek tako otišao bez pozdrava strašno je što svi negdje bježimo kaže on će još danas sa svojima u veliki grad pakuju kofere odlaze na sigurno mjesto nada se da sam dobro čuo je da su Mira i Ksenija otišle u dvije različite zemlje zvonio je babi nije se javljala kome god je zvonio nije se javljao osim vojske grad je pust na kraju dodaje da su nam vrata širom razvaljena ali nema snage da uđe vjeruje da sam sve ponijela veliku i malu kutiju do nekog skorog viđenja šalje mi notu i srce na rubu stranice nema adrese nema grada gdje odlazi
vidim nas kao balone puštene s glavne pijace sa jedinog štanda koji poznajem neko je uzeo oštre makaze zasjekao uzice i ruke prodavačice nisu mu se svidjele boje mnogo balona kriknulo je uvis nad sivilom našeg grada crnog će probosti grom žutog će zavezati za prazan krevet bijeli će ispuhati bez najave i sve ostale boje vesele i manje vesele odletjeće u podzemlja i šipražja neki će imati više sreće uzlet na mekane galaksije neke će usvojiti kanjoni i krševi kroz nijanse neizvjesnih dana a prodavačica ona ostaje za štandom nije stigla poletjeti
***
Nezaboravna priča o tijelu, strahu i slobodi – i junakinjama koje osjećaju težinu istorije na svojim plećima.
Roman u stihu „Rihtanje rebraˮ jezgrovit je prikaz sazrijevanja i ženskih pobuda u istorijskom trenutku koji im nije naklonjen. Slikovita ali dinamična narativna nit prati mladu Elu, koja je prinuđena da zajedno sa roditeljima, u kovitlacu još uvijek nepojmljivog rata, pronađe sklonište u ruralnoj sredini, gdje su dinamike moći drugačije od onih na koje je navikla. „Rihtanje rebraˮ istražuje jednu nasušnu mladalačku potrebu za eskapizmom, u društvu zaluđenom stegama, podjelama i ograničenjima. Bezmalo otvorena kritika mačizma, u najužem smislu, ovo je roman o ženskom tijelu i osvajanju slobode koja je moguća još jedino u unutrašnjem svijetu junakinje.
Brzo prođu dani kad glavna junakinja Ela fantazira na suncu; možda će je u izbeglištvu, surovosti i neizvesnosti od smrti i ludila spasiti jedino mesec koji joj muti mozak i muzika koja vlada njenim telom. Poema Tatjane Bijelić je generacijska epopeja o ženama, koje od majki nasleđuju samo brigu, strah i obavezu poslušnosti mužu. Kada se u njihove živote umeša rat, „rihtanje rebraˮ počinje da seva i probada kao fantomski bol. Potresna i sugestivna povest podseća da je svaki život jedan mali rat, a da svaki rat u sebi nosi dramu života koji želi da se odupre nestanku. – Vladislava Gordić Petković
_______________________________________
TATJANA BIJELIĆ je redovna profesorica angloameričke književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, književnica, prevoditeljica i urednica naučnog časopisa Filolog. Objavila je brojne naučne i stručne radove, nekoliko monografija, tri zbirke poezije – Karta više za pikarski trans (2015), Dva puta iz Oksforda (2009), Rub bez ruba (2006), kao i roman Dlake na jeziku (2024). Dobitnica je nagrade „Risto Ratković” za najbolju knjigu poezije na prostoru Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine (2016) i nagrade „Fra Grgo Martić” za najbolju knjigu poezije u BiH (2015). Godine 2012. bila je pobjednica BiH izbora za Evropski pjesnički turnir, a nagradu „Ljupko Račić” za pjesnički prvenac osvojila je 2006. godine. Zastupljena je u antologijama i zbornicima, prevođena na njemački, engleski, slovenački, makedonski, mađarski i danski jezik.
nećeš puno toga pamtiti o meni misao tu i tamo naprezati se postati slikom: uz prigodne fotografije bit će još više zbunjujuća
kad si pokrenuo svoj električni vlak bio je to vlak mojega prognanstva koji sam morao opetovano zaboravljati dok su mi umrtvljeni prsti držali palicu za upravljanje
hitnuo si mojeg punjenog psa sa žalosnim očima s kreveta i ustrijelio ga pištoljem na vodu i kad sam se gradio da plačem kazao si: Ne brini, nije pravi. Evo, možeš ga natrag uzeti.
pustio sam te dobiti sve ratove, tvoje plastične vojnike napredovati k mojoj strani saga zajedno s tenkovima i kamionima, rušeći moje kuće od kocki, stabla i putokaze, ostavljajući me bez doma sa širokim nepobjedivim smiješkom na usnama
svakodnevno si u pet išao doma da nastaviš sa svojim osvajanjima: jesam li i tamo bio dostojan protivnik, premda si sljedeće jutro trčao prema meni, raširenih ruku vikao dok ti je u jednoj sjajni bombarder prijeteći lebdio, Djede, hoću se igrati s tobom.
preko vikenda, sjedeći u najsigurnijem kutu sobe, često sam krao tvoju maštu, hoteći iskušati svoju odlučnost da živim; razigrano umiranje činilo je izlaz, milostiv čas odlanuća, premda sam znao kako neću biti u tvojoj blizini kad spoznaš cijelo si se vrijeme borio protiv mrtvog čovjeka.
(iz zbirke “Vrijeme zatvaranja”, 2008.)
***
PASJI ŽIVOT
Gledam kako ljudi vode svoje pse u šetnju poslijepodne i ja šetam svojeg psa obnoć u sjećanju, ostavljenog u opkoljenom izmučenom gradu.
Hitnem mu zamišljeni štap i mrmljam, Donesi. Ovamo. Tako je, dobri moj dečko, bacam praznu vrećicu s izmetom u kontejner za smeće i vučem se natrag u sobu koja nije moja soba, povodac, jedino što sam od njega spasio, njiše se mlitavo u ruci poput sablasne omče.
Obojica smo bili cijepljeni protiv ljudskoj bjesnila, a pripušten kroz nadzirnu postaju samo ja, premalo novca bilo za časnika UN-a da zažmiri na propis – jedna putna torba po izbjeglici – i ne računa psa u platnenoj vreći kao ekstra prtljagu.
Jedem pilule iz zdjele za pse što na ljudsku hranu podsjećaju, načinjenu, veli mi naljepnica, od zdravog žitnog brašna i prave govedine, obogaćenih povrćem bogatom vitaminima da promiče snagu i zdrave zube.
Doista žalosna priča, govore neki, ali ti si živ i bit ćeš kadar uz malo savjetovanja, usredotočiti misli na sve one lijepe uspomene s kojima te tvoj pas ostavio,
ali ja nemam snage, a ni zube da ih uvjerim kako me te uspomene na nj polagano izjedaju
***
PROŠLOST I KRUH: JEDNORUČNO
nas dvojica smo svako jutro u slastičarnici na uglu, kupujemo kruh i zurimo nakratko u staklene pregratke s kolačima, napoleoni, ekleri, tiramisu, kimnemo glavom jedan drugome u nijemom prepoznavanju zašto smo tu i izlazimo, dva jednoruka, skršena muškarca što stišću preveliku vrećicu da kruh van se ne izmigolji.
obojica smo preveć toga vidjeli, smrt također što nas svake noći još uvijek iz zrcala gleda, i o čemu onda razgovarati, kćerima što tijelo prodadoše za dvije limenke skuše ili štrucu kruha i mi držali oči zatvorene, gradeći se kako cilj opravdava sredstva, naše tijelo i duša i dalje ostajali neokrnjeni.
kad bih s prošlošću u grlu zapelom poput kosti mogao samo kazati kao naše majke poslije onog rata kad bi pregolem zalogaj stočne repe prevario naše širom otvorene oči, zrakom izgladnjele, Evo uzmi koru kruha da je progura i diši, diši duboko.
***
UOKVIREN
da preživim morao sam otići živjeti život na drugoj strani života – pomoćno vrijeme postojanja:
mrtvu prirodu s beskućnim riječima i zrcalom u okviru od lijevanog željeza što zazidani prozor odražava.
vidno polje okrenuto prema unutra dalekovidno pamćenje prisiljeno sad pregovarati s kratkovidnim zaboravom.
koja je onda svrha pokušavati vidjeti koliko je blisko daleko ili naći riječ da odgovori na pitanje što je značenje
ovog jest bilo dok zurim netremice u zid oko prozora, i sam uokviren obzidanim prostorom: put moja njegova ljušteća žbuka, muk u plućima implozija urlika.
(iz zbirke “Pomoćno vrijeme postojanja”, 2017.)
_______________________________________
MARIO SUŠKO rodio se 17. prosinca 1941. u Sarajevu, gdje je 1965. diplomirao anglistiku na Filozofskom fakultetu, a doktorirao je 1973. na State University of New York (SUNY) u Stony Brooku. Predavao je književnost i jezikoslovlje na State University i Nassau Community Collegeu na Long Islandu od 1970. do 1976., a zatim je živio u Sarajevu sve do početka srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu i opsade Sarajeva te 1993. odlazi u SAD. Objavio je 82 knjige, od toga 30 knjiga poezije te više knjiga prijevoda s engleskog jezika. Njegove rane pjesme, uklopljene u bosanskohercegovački kontekst, u duhu su konkretizma i vizualnoga pjesništva, a bave se tematizacijom samoga jezika kao poetske građe (Prvo putovanje, 1965; Drugo putovanje ili patetika uma, 1968). Nakon odlaska u SAD poezija mu je pod američkim i židovskoameričkim utjecajima pa mu zbirke miješaju američku zbilju s ratnim, sarajevskim sjećanjem i obiteljskim pamćenjem, a lirski subjekt udvaja se na pjesnika koji je umro u opsadi Sarajeva i njegove američke dvojnike (Mothers, Shoes and Other Mortal Songs, 1995., hrvatsko izdanje Majke, cipele i ine smrtne pjesme, 1997; Versus/Exsul, 1998., hrvatsko izdanje 1999; The Life After, 2001., hrvatsko izdanje Život poslije, 2002; Eternity on Hold, 2005., hrvatsko izdanje Vječnost na čekanju, 2006). Prevodio je s engleskog jezika (J. G. Ballard, Donald Barthelme, Saul Bellow, E. E. Cummings, Susan Sontag, Kurt Vonnegut; integralna verzija Vlati trave Walta Whitmana, 2002) i priredio više antologija (Antologija američke novele XX stoljeća, 1986; Crno na bijelo: antologija afro-američkog pjesništva dvadesetoga stoljeća, 2000; Obznana postojanja: moderna židovsko-američka pripovijest, 2006). Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2015). Za dopisnog člana HAZU izabran je 2012., a 2015. nagrađen je Goranovim vijencem za cjelokupni pjesnički opus. (bilješka preuzeta sa stranica HAZU)
Prolećem i plutam na prelasku godišnjih doba Glava je beskrajno polje sportova i dokolice I ti si tu svi su tu parade mogu da počnu Na smenu nas love žongleri, mečke i lavovi Gledam na sat i uvek je nedovoljno Zato zatvaram oči širina postaje dubina a u dubini nema sonara Ribe klovnovi, pirke, praistorijski predatori, pipci, zubi i šiljci žive u skladu u mraku dovoljno je da se osete i izbacuju mehuriće O o O o o O
***
REZOVI
Patnja je neizbežna rekla mi je devojka na trajektu upoznale smo se nekoliko sati pre toga znale jedna o drugoj više od ostalih trajekt je klizio po moru tupo sekao površinu talasi su postali ožiljci
***
GLAVNO
Na ostrvu imaju plave oči uglavnom i mnogo mačaka nema fabrike i mirisa sardina već neko vreme ostrvo ima ogromno nebo i sve zvezde i one se najbolje vide iz kampa ali kamp je tajni i neću dalje o tome s mog prozora na tavanu se vidi i more u tragovima zato tata sanja terasu iznad svačijih glava i zidova ostrvo ima vrhove i litice aloje vredne strahopoštovanja ima mogućnost da se uvek vratiš na mesto polaska sećam se da sam se ipak kao dete izgubila samo dve ulice niže strah me je ukopao svesna da je ta voda jedini način da se ode i onda se ona uselila u glavu u oči u ruke i rasla je rasla želja da odem potreba da odem i kada su me konačno našli nisam bila sigurna da li sam spašena ili tek sad izgubljena šta je tu dobro šta loše i sada imam dete i samo se nadam da deca zaista zaista nikad ne razmišljaju o tome
***
SEPTEMBAR
Sačuvala sam celu kolekciju
Jednu maramu za plažu neopranu od morske soli Miris je i dalje topao
Tu su još i dve litre vina crnog biševskog i čuvam ga za ne znam šta
Imam modrice Nisam sigurna odakle jedna je od čamca ali pazim ih stisnem da zaboli nasmešim se
Ne desnoj nozi dva ujeda od komaraca i levoj ruci jedan od tebe
Trpam divlji origano u sve i dalje ne jedem ribu bezuspešno tražim pučinu na horizontu i još nekoliko mesta pseću plažu na primer
Lista na Jutjubu mi je inficirana mejl pretrpan mozak u šatoru iznad kog se vidi Mlečni Put
Morala bih da spavam spavam…
A tek treba videti kako miriše grad
***
GRADOVI OSTRVA VODE
Ručamo po raznim obalama Talasima cementa
U plućima ima svega
Imam i škrge na dlanovima ruke pružam svetlim noćima dve utrobe za sve oblike života ožiljak ispod oka strah od udice
šta se tu uhvati retko se primi brzo drži se za nešto bilo šta
Imam visoku toleranciju na bol visoku temperaturu pod tabanima prekipi – odlazim preko svih agregatnih stanja
Ručamo razvlačimo vreme prstima Cokćemo vlažni su nam uglovi usana Putujemo nećeš moći uvek da me pratiš Budi opna preko lepih dana
Dovoljno je
________________________________
KATARINA FIAMENGO rođena je 10. marta 1984. u Kladovu. Piše poeziju, haiku i kratke priče. Učesnica regionalnih književnih festivala, dobitnica više regionalnih nagrada za poeziju, haiku poeziju i prozu. Urednica rubrike poezije u elektronskom časopisu ,,Afirmator”. Knjige: – ,,Rcioadina” (zbornik radova sa književne radionice CSM-a, 6 autora, radionicu vodio Draško Miletić, Beograd, Srbija, 2005); – ,,Profili” (zbirka poezije, KK ,,Branko Miljković”, Knjaževac, Srbija, 2007); – ,,Veče pre” (zbirka poezije, nagrada Spasoje Pajo Blagojević, Pivske večeri poezije, Centar za kulturu Plužine, Crna Gora, 2009); – ,,Simbiozi” (zbirka poezije u prevodu Elene Prendžove na makedonski, ,,Sovremenost”, Skoplje, Makedonija, 2015); – ,,Razglednice’’ (zbirka haiku poezije, ,,Bogojevićeva izdanja’’, ,,Presing’’, Mladenovac, Srbija, 2020); – ,,Putopisi’’ (zbirka poezije, nagrada na Presingovom regionalnom konkursu za najbolji neobjavljeni rukopis poezije za 2020. godinu, ,,Presing’’, Mladenovac, Srbija, 2021). Prevela sa makedonskog izbor iz poezije Elene Prendžove ,,Politički korektna poezija/Ljuboljubiva’’ (,,Sovremenost’’, Skoplje, Makedonija, 2015). Organizuje i vodi književne večeri ,,Poezija u bloku” i ,,Književni slet”. Članica Srpskog Književnog Društva. Živi u Beogradu.
čovjek-časopis 