književna premijera: ZBIRKA PJESAMA BORIVOJA PETKOVIĆA “SMRT I DRUGA IZNENAĐENJA”, Presing, 1/2022; šest pjesama

SMRT I DRUGA IZNENAĐENJA

Kad zatrpaš

detinjstvo,

čekaju te

smrt

i

druga

iznenađenja.

***

ORAH

Orah.

Kao i život.

Tvrd.

Dok se ne razbije.

***

UMORNA PESMA

Toliko sam umoran

da bih najradije

legao

na

zemlju.

Ali, ne smem!

Ko će posle

da me

podigne?

***

LAŽ

Laž.

Čitano unazad – žal.

Za izgovorenim

ili

neučinjenim?

***

ZUBNA BOLEST

Prijateljstva

su kao zubi.

Ono što ostane,

sa tim se žvaće.

Ostali se

pokvare

ili

ispadnu.

***

YU

Kada poželim

da sam srećan,

ja putujem u

Jugoslaviju.

U njoj sam

mlad,

u njoj sam

srećan

i u njoj

ne brinem.

Paket aranžman.

***

BORIVOJE PETKOVIĆ (1965), prozni i dramski pisac, pesnik u starijim danima. Do sada objavio: romani: Kupanja moga oca, Lav Mi Tender, Mesi i ja, Metuzalem i Porubi života, slikovnica: Život sa čarobnjakom, dramski komadi „Lunja i Maza“, „Lepotica i Zverko“, „Čarobna jelka“, „Srebrna svadba“ (radio drama) i „Za sve je kriv Frojd“ (još neizvedena). Knjige pesama: Međučin (2020) i Pesme za veštačku inteligenciju (2020). Upravo izašlo: “Smrt i druga iznenađenja” (2021)

POEZIJA KRSTA GILJENA

PRINC OD PAPIRA

vidio sam te, u toj razvejanoj tmini,
pogleda raspetog u okrnjenost plafona
tvoje su oči oblijetale šipražjem
bujajući u toj sepiji priviđenja.
namjesto zlata, rane ti utopliše kartonom,
dovoljno prozirnosti, dovoljno svjetla,
taj oreol praznine obgrljene vratne žile,
ratosiljajući svu spremnost za nešto
visprenije, nešto konkretnije,
nešto što te u snovima proganja
poput mitskih paukolikih duhova
iz pjesme o ostruganim koljenima,
poput neuslišenog opoziva ljubavi
poput bezuslovne ptičje darovitosti,
zanavijek na ruci umrtvljenih iskri,
tako i ti noćima zriš, na plafonu, slijepi miš u
ispraznoj ljudskosti, tvoje mačkolike oči
i pepeljasto rezak, gitarski obruč vrata,
i tvoja kartonska kruna kao bilo leptira,
poslednja iskra pepelja u toj noći
odlazi poput zdravice, u čast tebi,
tvojoj ekselenciji, tvome sapatinštvu i opreznosti, prolaznosti u kojoj me nalaziš,
plafonjerka se spušta na raž goli beton,
i razlama u igličasto azurno vrelo,
za prazninu koju ostavljaš u podu,
za noć koju ne prizivam zalud, za
srčanost oku, i odbjegle tokove misli,
prinče od papira, krhotino recki i
kartona, svojom smrću ubrzavaš moju,
na milost i nemilost, na očigled tužnom danu,
nestajemo sa plafona, krvareći u staklu.

***

NAGOST ZIDA

rekao je da je tkivo vremena
varljivo kao snježna sumaglica
to se kaže talog nedozrelog mraka
sapleo o nejakost mojega bedra

i zastao, kaže tu će zanavijek ostati
tu će me nekada možda i pronaći
u tom smiraju igle i zveka
u toj trapezastoj sobi

tu će me nekada možda i naći
tu - da zanavijek bdim odurno i sjetno
u grču su zidovi paušalno goli
da zanavijek gledam ugašeno svjetlo
u čaši praznine komadić duše
da usnije meku uspavanku
tijelu

***

ZIMSKI POGROM

moji su snovi
vlati trave, dodirujem ih,
grabeći trenutke tišine, prašine,
moji su snovi ono što me smiruje,
i ne dozreva moju konačnost
koja za me sprema nešto više,
nešto nadnaravno, ubridelo, prostrano,
nešto ratosiljano, svjetlo, kao jorgovan blijedo,
nešto što odvlači moje električko tijelo
rastapa ga kao pokretni abažur, kao bronzu,
kao predio oslikan u podneblju, kao ljubav
koju zavređujem, kao ljubav koju blagosiljam,
kao ono čemu se nadam, što me zove,
i čemu beznadežno hodim.

u snovima,
vlat je trave neuhvatljiva.
bježim od najezde treptaja,
misao je krotka, zrela i postojana,
misao je porođaj svih svijetova,
i ja se nadam, nadahnut vrelinom
svog nadljudskog poziva, ja se nadam
prostodušno, u zovu čežnje zemaljskoga,
nadam se da je, na javi katkad blizu,
na zimskoj javi da je poput rukohvata.

***

AMANITA

gledam te kako rukama dotičeš
ušećereno tjeme bolešljivog mirisa
zelen maslina u toj čašici smrti
skrojenoj po uzoru
na udove pretka

gledam te kako usnama primičeš
paušalno čelo kapice i uzglavka
ljepota tvojih izbočina
skoro pa nadomak ishoda
trenutačan kao pepeljasta volva
uobličena krvlju od ugriza

gledam te kako usputno mreš
usta puna zemlje, korozije dozrelosti
u tebi sve se odlama, meso pa duša
postaješ visina, a potom se unižavaš
skoro pa nadomak ishoda
sakupljaju te poput pečuraka
kost po kost, u oronulom pletu

postaješ doručak psima
pijedestal je stamen i proziran
kao glava rimskog vladara

a nisam ti stigao govoriti
o zavjeri istine i otrova

                                                        ***

KRSTO GILJEN (2002) rođen je u Nikšiću. Trenutno studira na Fakultetu Dramskih umjetnosti, na Cetinju, odsjek „Film i mediji“. Od malena se bavi raznim oblicima pisane riječi, te osim proznih i poetskih djela, naginje  i ka esejistici, pozorišnoj i filmskoj kritici… Do sada je objavljivao isključivo po regionalnim portalima i online časopisima.

PET PJESAMA SPASOJA JOKSIMOVIĆA (iz novog rukopisa)

SOLISTICIJ

Ne troši misli šetnjom
Ne spajaj precizne lokacije
što kad se uvećaju

sadrže kruženje odrona

Leto itekako dolazi
Ne boj se

Da će tvoji izveštaji
iz polarne stanice

postati besmisleni

***

POMOĆNA PESMA

Prodavci trulog cveća
iz blizine vire

U našim se bukama
dok čekamo smenu svetla
dešava čudo nad vremenom
Sami se čiste krovovi
zaboravljenih zdanja

Sa kojih priviđenja bacaju sneg
na prolaznike,
polažući pravo na naše doba

Samo si ti i dalje silueta
sa poznatih slika
Detalj velikih autora
preseljen na limene kutije
za kafu, šećer i so
u mojoj izmeštenosti

Sa čijih brvana skidam tapete
kojim su preci oblepljivali
daljine

za utehu

U stvari
svet oko toga zatvara kružnicu

U tvojoj pomoći oko sitnica
svedočim čuda

***

HRISTOS U POLJU PELINA

Od tebe je kiša
Ali hvala što ne kisnemo
u straćarama
pod udarima ljudskih dostignuća

I bove sa svećama
koje pale članovi polarnih ekspedicija

I pohodi u kosmos

Ime tvoje premudrosti
ostaje i ime ljudi
sa kojima se razilazim

Ali jedna
poziva u polje pelina,
noseći ti lik zbog umetnosti

Sa kojim smo kao
Veprina mekolisna
u senovitim delovima šume

i bez plodova zimzelena

***

OSTVARENJA

Oslobađamo parking
Kupujemo,
a u kese nam staju i senke

Da ne zauzmemo dušom ni etar
u već tuđem prostoru

Metafizika opstanka trgovaca
Vaga meri za Sudnji dan
u susedstvu svačijem

Proroci danas govore
o migracijama leptira

Nema strašnih znamenja
Samo čudo sa cvećem na početku zime

Nepriviknuti na smrznute trske
Uzorke močvara
u koje smo odavde potekli

Začine žene u dukserici
što poziva na obed unutar vezdehoda

Kao šumsko suštastvo
I prinosim joj znamenja

Ili makar pričamo o njima,
dok su nam pored čizama
neubrana

objašnjenja šta se ostvarilo

***

KONZERVA DUŠE

U sebi
ušuškani da smo

Dok kratka obdanica
nije za sozercanja šume

Ali je za pristizanje
u večnost

Svakodnevlje
nadživi milenijume

Kroz stvari
koje su u sintagmi
"na dohvat ruke"
predaleko
I nemoguće je obići ih za videla

Zidove konzerve što su
obronci zemlje, mora i duše

Možda iznikle iz semenki prvih plodova
ispuštenih na trotoar

                                                                   ***

SPASOJE JOKSIMOVIĆ rođen je 1988. godine u Majdanpeku. Diplomirao i master studije završio na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Objavio zbirke pesama “Život, po suncu”, 2016, “Daleko od Johanesburga”, 2016, “Veče u Vitaniji”, 2016. godine i “Municipium S”, 2019.

MIKROPROZE MARKA SILOVA (iz poetsko-prozne zbirke „ŠLJIVE KOŠTICA ILI SRNDAĆA KOŠČICA“, Redak, Split, 2021.)

NOĆOBDIJA

Osjećam tiktakanje srca na mjestu gdje zanoktica izbija kao sjeme pšenice.

Što kada ponestane voća u zdjeli?

Što ćeš onda… ostaviti na cjedilu?

Oh, mon cœur.

***

PENJAČICA

Zavojiti se jezici primiruju i – gase.

Gasi se i susjedova kosilica za travu.

Bella pripaljuje cigaretu i sjeda na zagrijanu prozorsku dasku s koje je Sofia jednom, dok je čitala knjigu, pala i slomila vrat.

Otada izbjegava čitati uopće.

„Je li i tebi žao što s nama zapravo sve završava?“ upita Bella zureći u obližnju ruševnu kuću, uza čiji se zid verala penjačica i dopuštajući pepelu da se otrgne od ostatka cigarete i padne na znojem joj orošeno bedro.

Sofia šuti, a njezinu tišinu popunjavaju izvanjski zvuci nabijanja gumene loptice za badminton.

Iščeznuće jednoga zvuka rađa novi.

***

CRNA (JOJ) DOBRO PRESTAJE

Crna kao da je prestajala biti crna.

Crna kao da je odlučila povući se iz postojanja i ostaviti za sobom samo trag onoga što je bila.

***

SREĆKA

Otac je prokleto dobre volje. Cvrkuće poput vrapca, izvija čokote od ruku.

Vražja gnjavaža.

Kamuflaža.

Otac misli da su oči crvene zbog bazenskoga klora. Da su modrice posljedica puke šeprtljavosti.

Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine.

Ja sam pravi zgoditak, oče.

Hajde, zastruži.

***

SFINGA

Iz drvenih vješalica prosiplje se cvilež.

Odjeća se njiše pod nejakim naletima lahora.

Rijetko se tko zaustavlja kako bi razgledao uzorke ili ispipao tkaninu.

Samo se jedan mačak u gotovo isto vrijeme svake večeri pojavljivao na ulaznim vratima. Iris, kći vlasnice butika, redovito bi ga nahranila i poigrala se s njime, nakon čega bi otišao.

Jedne se večeri mačak nije pojavio i Iris je to bilo jako čudno.

Zabrinula se da mu se nije nešto dogodilo, a opet – pomislila je Iris, možda ga je netko i udomio, kad ga već ona – zbog majčine navodne alergije na mačju dlaku – nije mogla. Naposljetku, mačak i jest izgledao udomljeno; uvijek je bio čist i nježan na dodir. Ogrlicu nije imao, ali dojam koji je ostavljao bio je sve samo ne ulični.

Te je iste večeri, kao i svake do sada, Iris poskidala viseće komade odjeće, koji su poput lebdećih utvara natkriljivali vrata, i odnijela ih u ormar u dnu hodnika. Tmasti su se oblaci počeli nakupljati te je bilo upitno hoće li uopće robu moći iznijeti ujutro. Zaključala je vanjska rešetkasta vrata i otišla u kuhinju.

S lijekovima u jednoj ruci i s čašom vode u drugoj, uputila se prema majčinoj sobi. Tiho je odgurnula vrata koja su bila odškrinuta, a ono što je ugledala bacilo joj je čašu iz ruke i razvuklo zjenice.

Mačak, koji se te večeri odlučio ne pojaviti pred vratima butika, sada je poput sfinge ležao na grudima njezine beživotne majke.

***

MARKO SILOV rođen je 1991. godine u Šibeniku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Odjelu za informacijske znanosti Sveučilišta u Zadru. „Šljive koštica ili srndaća koščica“ njegova je prva objavljena knjiga. Živi i radi kao knjižničar u Splitu.

fotografija autora: Sanja Kulušić

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MATKA ABRAMIĆA “RECI MI… (STIHOMAŠINA)”, Sandorf, 1/2022; pet pjesama

***

***

***

***

***

Reci mi… Matka Abramića obuhvaća izbor od šezdeset pjesama napisanih na poetskim performansima Reci mi riječ i napisat ću ti pjesmu od 2017. do 2021. godine. Pjesme su nastajale na ulicama, u parkovima, na trgovima, u različitim gradovima i gradićima, na obali mora, u šumi, uz rijeku, pokraj “tišine kave na terasi” i u buci uličnih festivala. Većina je pjesama inspirirana ponuđenim naslovom naručitelja, neke su nastale iz uspomena, a neke nadahnute trenutačnim raspoloženjem autora, no svatko je mogao dobiti svoju pjesmu: od Šešira, Abrakadabre, Svemira do tankoćutnijih odabira (Kozmonaut, Škuribanda, Penezi), koji ovu zbirku vode u željenom smjeru… Ako ste se u pravo vrijeme zatekli na pravom mjestu, uz kuckanje stare pisaće mašine mogli ste čuti ritam stihova u nastajanju i postati koautor pjesme. Hej, čovječe – pjesme!

***

***

MATKO ABRAMIĆ (1984, Čakovec) objavio je tri zbirke poezije: ono je samo olujne boje… (2007), Mala doza samizdata (2017) i Segunda dosis (2020). Na Danima performansa, Špancirfestu (Varaždin), Pantesalijskom pjesničkom festivalu (Larisa, Grcka), na Cest is d’Best, u Noći knjige (Zagreb), na Adria Art Annaleu (Split) te na mnogim drugim manifestacijama u Hrvatskoj i regiji izvodi performanse Reci mi riječ i napisat ću ti pjesmu na kojima prolaznicima piše pjesme na staroj pisaćoj mašini. Zajedno s Michaelom Reedom (Mitjom Smiljanićem) napisao, producirao i režirao kratki igrani film Edgar koji je prikazan na nekoliko europskih festivala kratkog igranog filma. Jedan je od autora zastupljenih u digitalnom zborniku poezije Di si bio 2020?: stihovi pod maskom s ciljem prikupljanja donacija za knjižnicu u Petrinji. Živi na potezu Varaždin-Zagreb i radi kao književni urednik.

KRATKA PRIČA IRENE SKOPLJAK BARIĆ: VIŠE SE NIŠTA NE MOŽE DOGODITI

Nije to bila igra, ali ja sam brojio. I opet sam poslije svake šezdesetice gledao na sat kao da će nakon toga eksplodirati. Kao da će se sve rasprsnuti i on više neće pamtiti razloge zbog kojih bi bio lud. On je bio baš lud, mama. Bojao sam se i za tebe. Ipak, tebi nikad ništa nije napravio. A što je bilo sa mnom? Ti bi me poslije svega samo utisnula u svoje krilo i njihala. Ponekad baš snažno.

– Ništa ti se ne može dogoditi, Pavliću. – govorila si. A meni se već dogodilo. Zar je moguće da nisi vidjela?

Nisam ja bio loš. Nikako nisam bio loš, zar ne? Ponekad mi se činilo da i on to zna. Ono, kad bi se nasmijao mom glupiranju po sofi. Sjećaš se? Uzeo bih kišobran koji mi je otvoren držao tijelo u ravnoteži dok sam šetao naslonjačem. I tada bi on sjeo na drugi rub da bih bio sigurniji.

– Ne treba ti kišobran, Pavel. – govorio bi. – Ja sam tu. Ništa se ne može dogoditi.

A ja bih svejedno zadržao kišobran. Imao sam osjećaj da bi on u nekom trenutku namjerno ustao, sofa bi se prevrnula, a on bi tako stajao. Samo bi stajao i gledao kakvo sam muško i koliku bol mogu podnijeti.

Uvijek sam se nadao da je umro od srama. Htio sam da je umro od nesnošljivog srama, mamice.

– Srce mu je bilo slabo. – govorila si kao da sam te ikad pitao.

Uostalom, ja sam odavno slutio da mu je srce slabo. Jer ruke su mu bile snažne. A znao sam ponešto o ravnoteži ljudskog tijela.

O njemu sam uvijek mislio kao o ljudskom tijelu. Je li to u redu, je li? Nekad kažem „tata“ ili „tatica“, ali samo kad ga ugledam negdje. I danas ga znam ugledati, mama. „Dobar dan, tata.“ govorim ako bi me slučajno čuo. „Ovdje sam, tatice!“ govorim glasnije. Ne želim da se više ljuti na mene. Inače, ne govorim „tata“. Kažem „kapetan podmornice“ ili samo „kapetan“ kad nije važno ili ako samo ispričam neku priču o njemu.

Svidjela bi ti se Katja, majko. Možda bi se i njemu svidjela. Uredna je. Da samo vidiš kako je uredna! I ima pravilne zube. E, to bi mu se svidjelo. A to je najvažnije, nije li? „Što ti je, Pavel?“ (Udarac prvi.) „Zašto ne možeš biti kao drugi?!“ (Udarac drugi.) „Što ti je što ti je što ti je?“ (Udarac udarac udarac.)

– Šta je bilo s tvojim ocem? – pita me ponekad. Pita ona i za tebe, ako stigne, jer ja stalno govorim o tebi. Lijepe stvari. I o tvojim haljinama. Dvjema-trima koje si katkad i zajedno nosila. Jednu iznad druge. Jednu ispod druge. Toliko su bile lijepe da se nisi mogla odlučiti. I o tvom nakitu govorim. Na onom zlatnom lancu moja se slika u bakinom medaljonu spuštala sve do tvojih grudi.

Ne želim joj odgovoriti o njemu. Ne želim da misli da bih i ja bio takav prema našoj djeci. Svidjela bi ti se i naša djeca. Jednog dana. Možda bi pokraj moje nosila i njihovu sliku. U tom je medaljonu za mene bio drugi život: hopsao bih po tvojim prsima, uskakao u tvoj dlan, a kad bi sjela, sjedio bih u tvom krilu. Tvoje krilo – mirisni naramak sreće!

„Da je meni s tobom kroz pasike…“ pjevam zorom svojoj Katji. Uvijek najprije dođe pospremiti moju sobu. „Svi bi znali da ćeš za me poć…“ pjevam noću svojoj Katji. Jako bi ti se svidjela Katja, mama. Uvijek najprije mene sprema za spavanje. Nekad prije spavanja Katja kaže: „Idemo malo zać u masline.“ I ona zna da ja ne mogu zaspati dok se nisam nadisao među maslinama. Još otkad si me ti mazala maslinovim uljem, ja ne mogu drukčije zaspati. „Da rane brže prođu“, govorila si kao da to zbilja pomaže. Šetamo tako po masliniku pa obiđemo cijelo dvorište, zastanemo zajedno uz ogradu i gledamo ljude. Iziđemo katkad i na cestu. Katja me primi za ruku i povede preko ceste do samog njezina spoja s morem. Stavim papuče u ravninu s rubom ceste i gledam što će more. Hoće li me liznuti po vrhu papuča ili će i dalje samo motriti?

Zatim Katja kaže: „Pogledaj ljude, Pavle. Tako ćeš znat šta tribaš radit kad si vanka.“ I ja onda gledam ljude. Hodaju po mostu, brodicama se zavlače ispod njega i nestaju. Najuzbudljiviji je za mene baš taj trenutak, to kad nestaju. Jednostavno iščeznu tko-zna-kamo, a Katja i ja ostajemo još neko vrijeme, gledamo kad će se i trag za njima povući u dubinu i konačno i on iščeznuti. „A tek da vidiš koliko je ljudi na rivi! Šetaju gori-doli, tamo-amo!“ govori Katja. „A da ih vidiš u katedrali! Ajme majko, pa slikavaju pa oće ulovit cili Radovanov portal da štagod nauče, znaš, taj ti je portal najvažniji u Trogiru. I cili svit zna portal na našoj katedrali! Ko bi reka, a? Al to ti je umjetnost, ljudi uglavnom vole umjetnost iako je nekad ne kuže. Ali nekako im je lipo to sve. Milo im bude, znaš.“ Katja najduže može govoriti kad govori o ljudima. A ja slušam i neću da ikad završi. Iako ne znam što joj znači taj portal i pola drugih stvari koje govori uopće ne razumijem, ali šutim u strahu da je nečim ne prekinem. Samo slušam i neću ništa reći. Sve se bojim da bi se Katja naglo vratila u trenutak i prekinula govoriti. Eto koliko ja volim Katju.

Po trogirskoj rivi ponekad prolazi puno ljudi. Znam to i ja, i ne samo zato što Katja tako kaže. Njoj neću reći jer se bojim da onda ne bi više govorila. Ponekad, kad me puste iz ove sobe, kad me puste iz dvorišta, prelazim cestu, prelazim most i eto me! Na rivi sam. Lijepo hodam i brojim. Koliko ljudi!

Zato ja, kad me puste, jurim ravno na rivu. Tamo se stvarno ima što brojiti. Lijepo šetam i brojim. Nije to igra, znam, ali ipak brojim. Gore-dolje, peškarija-kula, tamo-amo. Hodam uz ljude, idem iza njih, prijeđem naprijed pa stanem. I opet iza njih. Gledam ljude iako oni mene nikad ne gledaju. Sve ih jako dobro vidim. I to me plaši. Jako me plaše ljudi jer mi se čine razočaranima kao što je i on bio. To si i ti rekla za njega. „Pavliću, tata je samo razočaran.“ Rekla si jednom. I drugi i svaki put tako si rekla. „Nisi ti kriv.“ Dodala bi i duboko uzdahnula. Sjedio sam u tvom krilu i dugo dugo se ljuljao. Ti si me ljuljala i govorila: „Ništa ti nisi kriv, Pavliću.“ Zato, kad gledam ljude, znam da nisam kriv ni za njihova razočaranja i bude mi lakše.

Nisam bio kriv ni za njegova, zar ne?

Znaš, mama, možda ću s Katjom nekamo otputovati. Sve si mogu priuštiti sada. I Katji. Baš bi ti se svidjela Katja. Iz prozirne staklenke prosipa šarene tablete po stolu u mojoj sobi i mi ih onda brojimo. Ona ih baš voli brojiti sa mnom. Pa ih pijem, ona zna koliko i zato tada sama broji pa kaže dosta kad ih progutam dovoljno. Tako je, samo kaže: „Dosta.“ I ja prestanem. I kaže mi sve boje koje onda nosim u sebi. Poslije dugo mogu spavati, znaš, pa sanjam šareno. Lijepo je sanjati u bojama, mama.

Baš bi ti se svidjela Katja, znam. I ti bi tako rekla. Baš mi se sviđa Katja, tako bi rekla da je vidiš. Mislim da ćemo se odseliti. U daleke maslinike – mirisna prenoćišta.

Naslonit ću glavu u Katjino krilo i dugo dugo se njihati.

„Ne treba ti kišobran, Pavle,“ reći će Katja, „ja sam tu. Više se ništa ne može dogoditi.“

***

IRENA SKOPLJAK BARIĆ (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pjesme i kratke priče objavljivala je na pojedinim internetskim portalima, u časopisima te u nekoliko zbornika i publikacija u sklopu književnih natječaja. Neke su joj pjesme i kratke priče pohvaljene, a neke nagrađene. Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika u izdanju nakladničke kuće Profil Klett te digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole. Pokretačica je Književnih dana Marije Jurić Zagorke koje organizira i provodi u suradnji s Narodnom knjižnicom Vrbovec, a u sklopu kojih je raspisan i natječaj ZA najbolju GORKU priču ( https://nkv.hr/2-natjecaj-za-najbolju-gorku-pricu/ ) . Godine 2016. izišla je njezina prva pjesnička zbirka Neprivezani u izdanju Hrvatskoga društva pisaca iz Zagreba. Svoju drugu pjesničku zbirku Plava mahovina objavila je 2020. godine, također u izdanju Hrvatskoga društva pisaca.

Priča “Više se ništa ne može dogoditi” prvonagrađena je na natječaju Priča se (p)o gradu u Trogiru 2021.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA BISERE ALIKADIĆ “GOLA PSOVAČICA”, Lijepa riječ, Tuzla, 1/2022; pet pjesama

PAKAO – ČISTILIŠTE
Ispovijed

Zapisom svake pjesme
Kopam sebi
Grob od riječi
One bodu zovu vape
Ponekad izdišu
Vuku me za uho
Za oko za utrobu
Spuštaju me u provaliju
Dižu uvis
A ja sam čovjek uzavreo
I ranjiv

***

POŽARI KOJIMA NEMA VATROGASACA

Nisam ja Jovanka Orleanka
Mene nisu spalili na lomači
Ja sam Žirafa u plamenu
Gorim iz same sebe
Moj pakao
Nikom ništa ne znači
Moje smaknuće
Događa se
Iz sekunde u sekundu
… do u nedogled…
A godina mi je dvadeset manje
Od trajanja Stogodišnjeg rata
Kome je potreban ili opominjući
Jezik plameni danas
Dok gore narodi
Vode… spomenici
Dok gore knjige
Božijih i ljudskih prava
… Dok religija cvjeta
I bog sveudilj ne da
Rješenje

***

GAVRAN

Stalno mi u svijest
Dolijeće
Naslov filma
„Moskva suzama ne vjeruje“
Sadašnja BH
Nikome i ničem
Ne vjeruje
Bez igdje ikog svoga
Bez same sebe.
Bez samilosti
Bez iskrenosti prema jedinki –
Čovjeku koga somatski razara
I domovina i otadžbina

Na pamet mi pada
Mogući naslov filma
Bosna i Hercegovina
Nikome i ničemu
Ne vjeruje.
U suton kruži gavran
Sa krvavom rukom
Pas mu mater i još gore
I još luđe
Što tako često
Izlijeće iz legendi
Gdje li će posijati kosti i košćice
One koja stvara i razara

Plači voljena zemljo

***

MANTRA ZA DOBROBIT

Ja teb ti men
Ja teb ti men
Ti men ja teb
Ti men ja teb
Ti men ja teb
Ti men ti men
Ja seb ja seb
Ja seb…

***

PREKO ČISTINE ĆILIMA

Otkad me niko
Poželio nije
A ja flertujem
Sa drvećem
I cvijećem
Podajem se mjesečini
Skrivam se od sunca
Na pučini vremena
Preko čistine ćilima
Do kućnoga praga
Puna sam poezije
Kao baruta možda me
Ne bude sutra
Trebalo bi da pisnem jako
Kao brod kad stiže na
Odredište
A sa mola mašu
Odjeveni i goli

***

BISERA ALIKADIĆ (Podhum kod Livna, 1939), pjesnikinja, pripovjedačica, romansijerka i autorica radio-drama.Piše za djecu i odrasle. Djela su joj prevođene na engleski, njemački, francuskik makedonski, albanski, turski, talijanski… Dobitnica je mnogobrojnih nagrada i priznanja. Zastupljena u antologijama i čitankama.
Članica Društva pisaca BiH i PEN Centra BiH. Živi u Sarajevu.

– za “čovjek-časopis” izabrala Melida Travančić, urednica knjige –

ŠEST PJESAMA PETRA MATOVIĆA IZ ZBIRKE “O SADAŠNJOSTI I SEDATIVIMA”, Kulturni centar Novog Sada, 2021.

POLITIKA FETUSA

Mimoilaze nas ulične depresije, porodice
odvode decu u obdanište, potom topli
hlebovi ulaze u korpe, na trpezu izviru
sa novinama i olovni otisci talože se
na jagodicama, kojima ti dodirnem
lice. Na obrazima ostane tekstura i tvoje
naglo rumenilo zaguši dramatične
vesti planete. Rastuća vreva povlači se
pred vrelom parom kafe. Sebični smo
u ovim jutrima za svet,
kažeš, volim to,
i rumenilo se ulije nad poroznim oblacima.
Na prozorima goje se naši dahovi, ptice
u koitusu ne odustaju od ivice balkona.
Ovaj dom je razvučena koža tvog trbuha,
mi smo roj bez matice, slike koje govoriš,
jedan su kadar, znaš
: naša ljubav…naša
ljubav tutnji… naša ljubav tutnji
sa ultrazvuka, u fetusnim otkucajima – 
sad treba da trajete!, kao u jabuci, crv je
u uhu. I tobom, u nama uliju se ona
smetena mora. U njima i dalje zašumi
nerasanjena svetlost.

***

EGZODUS

Ništa ne može da utihne pod svodom
ove stanice, ni raspali ventilatori, ni
grozomorni lepet slomljenih krila. Ni
glas spikera kroz prodorne zvučnike.
Ni osipanje grafema na info-tablama.
Kofer me nosi ka peronima, traženju
kompozicije za mali, lični egzodus.
Možda će i ovi glasovi iza ostati kao

ona sećanja na šum mora kad gubi
turiste koncem sezone. Vetar valja
suncobran po pesku, po peni talasa
zaostalih iza belutaka. I nevidljivi
akvarelista je tu, za razlivanje bure,
da se umekšaju linije razdvajanja.
I to je trenutak koji me odvlači

od sebe, od traume odlaska zatočene
u neprimetni opstanak. Koferi će
dobiti nalepnicu još jedne destinacije.
Makar na kratko postaću nešto dobro,
poput samoće fara lokomotive kroz
neopažene klance.

***

KUGLU TEŽINE PUSTIO SAM NIZ JEZIK I KIČMU

Bilo je to kretanje do kuhinje,
otvorena vrata na terasi u rano leto,
mirisi susednih kuhinja prožimali su
lipovinu. Sedeo bih u blagoj senci
oporavka, nije mi nedostajao mikrosvet:
nervatura lista, tkanje pauka, poetika
sobe. Moguće je, dakle, biti
radostan bez povoda.

Usidren u jednoličnu buku ulice, kuglu
težine otpustio sam niz jezik i kičmu.
Duboko udahnuo zrake kad dopru kroz
gustu zavesu lišća. Vedrinu ispio u
malim, kafenim gutljajima i osetio je
dok se u krvi, po telu, razlagala. Ne bi
ništa u meni nakostrešeno. Mir i radost
razlistavali su se sa obližnjim krošnjama,
sa metežom ljudi posle posla, ritmom
semafora duž bulevara, automobilima.

A čekala me je, to sam znao, iza 
prvog ugla opuštanja sumnja što kaže:
jer u sebi duboko kriješ zebnju
da je moguće išta bez povoda, prići ću
uznemiravajuće kao zuj zunzare
spavaču, čija ruka maši mušičavo
telo i ne može mu ništa, ništa…
baš
ništa.

***

ŠKOLJKE 

Bol promiče u slici devojke što se ne okreće
na rastanku da bi skrila pune suzne kanale.
Kada sam se jutros sećao sna, osetio sam strah
kojim samohrana majka odgaja dete. Okno je
zaprljano, a polukružni pokret očistio bi više
od čestica pomisli. Cveta neumorno japanski vrt
trešanja u kadru upamćenom bez muzike,
gejše i njihove jarko crvene usne, eksplozija
atomske bombe nikada neće imati tu boju,
želeo bih otići odavde, ali taj kamen
u želucu je sidro… zaglavljeno sidro
na kojem se plode školjke.

***

KROZ KIŠNU PUSTOŠ

Jutro, u kojem te stabilnost kiše i raskvašeno
lišće dodiruju upozoravajuće kao ništa. Dim
domova istrajava u uglju, u ulicama predate
odustalim prolaznicima. Iza zavese traje jato
gavranova uzaludno zaustavljeno u kosturu
krošnje. Prsti mahinalno traže cigaretu, pre
nepunu deceniju ostavljenu, šibicu, nešto tako
nedostaje. A ona, u kaputu i kožnim čizmama,
pod plavim kišobranom sa iscrtanim sazvežđem,
iskrsava na trgu kroz kišnu pustoš, u snimku
koji se puni novembarskim šumovima. Taj
prizor  je nagli zagrljaj iz sećanja ili poljubac,
zanavek utamničen u mom vratu, kao
pred odlazak poslednjeg autobusa. I to je ono
što će trajati, uvek okrutno neizgovoreno
i u naknadnim rečima.

***

U SUSEDSTVU

Kao kada se poslednji listovi
u novembru otkinu i polegnu
na asfalt: trpiš bol u granici
dlana i stakla, i znoj se slije
sa unutrašnje strane lica.
Na kuhinjskom ostrvu
ostao je oplakani luk,
oštri mirisi otplivaju i udare
te u odraz na prozoru.
I sve se zamagli, govoriš
meni u daljini nešto važno,
ali sve mi se razvuče –
po kosi, otkopčanoj košulji, maljama
      poput magle po svetiljkama
na auto-putu, i razumeš –
postali smo podne
što u januaru prerano otklizi
sa balkona susedskih stanova.

***

PETAR MATOVIĆ rođen je 1978. u Užicu, završio je studije srpske književnosti u Beogradu. Objavio je zbirke pesama: „Кamerni komadi“ (1996); „Кoferi Džima Džarmuša“ (2009; prevedena izdanja: „Walizki Jima Jarmusha“, Maximum, Кraków, 2011, „Les maletes de Jim Jarmusch“, La Cantarida, Palma de Mallorca, 2013); „Odakle dolaze dabrovi“ (2013), „Iz srećne republike“ (2017: nagrada „Branko Miljković“), „Ne hleb, već morfijum – izabrane pesme“ (Zagreb, 2019)  „Od sreќnata republika“ (Skoplje, 2020), „O sadašnjosti i sedativima“ (2021). Dobitnik je stipendija: „Gaude Polonia” (2013) Ministarstva kulture Republike Poljske, „Baltičkog centra za pisce i prevodioce“ (Vizbi, Švedska, 2015), „Traduki“ (Split, 2016), „Кultukontakt“ (Beč, 2017) i „Q21“ (Beč, 2017). Živi u Požegi (Srbija).

POEZIJA ANISE PAŠIĆ

ZAMAGLJENO OGLEDALO

Onoga dana kada si
Temperaturu vode
Sa 30 smanjio na 25°
Nestale su sve
Tajne poruke
Koje nam je ogledalo
Slalo
U zamjenu za toplinu
Kojom smo ga umivali.

***

PORUKA SA OGLEDALA 1

Slatkiši su za djecu,
A ti za mene!

***

PORUKA SA OGLEDALA 2

Nestalo kafe,
Al’ poljubaca nikad.

***

TAJNE PORUKE

Poruke se brišu
Sa dva laka poteza
Ruke.
Ipak, da se napišu
Treba mnogo, mnogo
Više.

***

ANISA PAŠIĆ rođena je 16. juna 1985. godine u Tuzli. Diplomirala je na Tuzlanskom univerzitetu, Odsjek bosanski jezik i književnost, te magistrirala na istom univerzitetu i stekla zvanje magistra humanističkih nauka. 
Naučni radovi iz područja jezika i književnosti su joj objavljivani u brojnim časopisima, a za prozne i poetske radove osvajala je i međunarodne nagrade.
Njene radove možete čitati na: https://m.facebook.com/anisa.pasic07/posts

KRATKA PRIČA HANADI SMAJIĆ: AMERICAN DREAM

Opet sam je sanjala sinoć i više nisam sigurna da li me progoni ona ili moja sjećanja na nju, ostavljena negdje u međuprostoru mog bića, pa tako odlučim skočiti ovo jutro iz kreveta i još bunovna i neumivena, posložiti to u seharu – i ovaj put – tu seharu zaključati. Martini Vinogradi, SAD, prošle godine, nekad u junu. Iako sam donedavno sjećanje uspijevala i podražiti – sad ga više i ne osjećam, al’ sjećam se još uvijek tog presjeka u koljenima. Doktori bi vjerovatno napisali ovako: ‘pacijent prekriven kontuzijama u predjelu abdomena, iskrivljen u koljenima, konfuzan, riječi nepovezane’, a ja potvrđujem da mi niko nije zadao tup udarac u stomak, a noge me jesu izdale, tako da sam se savila do poda u trenutku kad je ušla. Radila sam tad u Liquour storeu na Martinim Vinogradima, i u trenutku kad je otvorila vrata, bila za kasom zajedno sa drugaricom Anom iz Begea. Moja reakcija nije ostala neprimijećena, pa tako, kako sam ostala zakucana pogledom za onaj ogromni portal – Ana je ostala zabuljena u mene. “Aj, brate, pa tebi su se noge jebene odsekle kako je riba ušla!” – dobaci Ana. “Pitam se da li je iko tako odlepio za mnom?“ U svakom drugom slučaju, onom gdje iole vladam sobom i vlastitim mislima, pogotovo zato jer mi je Ana bila draga, dala bih joj neki kompromitujući odgovor, ali je ovako, dok sam sva ukočena pogledom pratila kako se ona kreće po radnji, iz mene iscurio odgovor da nema šanse da se to Ani moglo desiti, jer ono majka jednom rodi. Djevojka kojoj nisam znala ime, u međuvremenu je, kao da već unaprijed zna šta joj treba (vjerovatno jeste znala), nemarno pokupila vino s police, došla kod Ane za kasu i završila kupovinu sa paklicom duhana i malim OCB rizlama. Umorna od teškog rada, sumorna od života kojem nije otkrila nijednu jednačinu, u moru promila u kojima otkriva sve i jednu – kako su portali radnje bili do savršenstva uglancani, mogla sam da je vidim kako sjeda u auto, mota cigaru, uzima cug i više nego dovoljno velik i staje na gas. Krenula sam već da kao mušice po njoj kačim svoje asocijacije, i znala sam – gotovo je. Odlijepila sam totalno. Bio je juni i tek sam počela da radim u Liquour storeu i upoznajem mušterije, pa mi je reakcija na nju, za koju ću ubrzo saznati da je bila poput uglančanog stakla providna, pomogla da od šefa koji se našao u neposrednoj blizini saznam da je ona stalni kupac tu i da se zove Victoria. Lijepo, pomislila sam. Nije me slagao, dolazila je svaku noć. Od zemlje i blata prljavom kombinezonu, šatirane kose koja se presijavala ispod slamnatog šešira, sa pet-šest kila viška, za kojih poslije same jebene Monroe mogu reći da su stajale baš kao da treba tu da budu, teškim i bučnim pokretima spuštala bi na kasu uvijek isto: dva litra vina, paklo duhana (american spirit organski) i OCB rizle. Radila je kao landscaper i vjerovatno živjela na putu prema našoj radnji, pa smo joj bili obavezno skretanje na putu s posla. Pratila sam sva njena raspoloženja, čak ih i imitirala. Onako kako bi prilazila, upijala bih sumanuto zbivanja u njoj i lijepila ih po svojim facijalnim ekspresijama. Nije puno pomoglo sve dok se jednog dana nisam osmjelila izaći iz zone uloga prodavača-kupca, a sve to jer nisam sebi mogla pomoći. Trideset stepeni u hladu, sunce koje bezobrazno želi prodrijeti u trgovinu i klima unutra koja prkosno odbija surađivati i ona koja ovaj put, umjesto od zemlje i blata, ulazi i unosi junsko sunce mirišući na štapiće, kreme za sunčanje i čistoću u svom začeću. Na moje zapažanje da je osunčala hladni likerstor, šeretski mi je namignula šapnuvši mi ime plaže na koju se ušunja poslije pet popodne, uspješno izbjegavajući ostatak ostrva pun napaljenih bučnih klinaca, preporučivši mi je, kako reče, toplog srca. Fora sa Martinim Vinogradima je ta što je to otok bogatih, pa su većina plaža koje izuvaju iz cipela svojom ljepotom, privatne i sve dok nemaš fizički dokaz u vidu lične karte koja će potvrditi da dolaziš sa samog otoka, za tebe i ostale sezonce rezervisane su sve druge – ništa, doduše, manje lijepe osim ukrašene činjenicom da ležiš i sisaš prst osobe koju ne poznaješ.

Ovako je moglo proći i ljeto, već smo ušli u pržionu jula kojeg obožavam, da to jutro (saznat ću tek kasnije da su oni bili okidač), spremajući se na posao, nisam obukla šorc triput širi nego što sam ja bila, pa u nedostatku vremena da se presvučem, trkom izlazeći iz kuće, nisam pokupila tregere koje ću staviti u autobusu do posla. Ovaj put joj nisu trebale rizle.
“I love your suspenders” – procijedila je.
Umjesnost mi je jača strana, znam kad, kako i šta i zašto, pa umjesto hvala, usmjeravam pogled na sebe sve dok se ne uvjerim da ih baš ja i u ovom trenutku nosim, pa uspijem izustiti: „Aha, moji tregeri, spada mi šorc, pa eto, tako…” – i kako to liči na nešto što će upropastiti svaku šansu da pokušam nastaviti ovaj razgovor, Victoria iznevjerava moja očekivanja. Uzima račun koji sam joj upravo dala, naslanja se na pult, pa joj lice ne vidim od oboda šešira – piše svoje ime i broj telefona i odlazi. Adrenalin je učinio da sjećanje na sam taj događaj brže izblijedi, ali mislim da sam poljubila račun razmazavši tintu i odjurila tražiti Anu po radnji, zaurlavši da sam dobila njen broj.
Dogovorili smo se vrlo lako: nedjeljom nismo nijedno radili. Ona nosi gin-tonic, ja Fireball, viski zaslađen sa ekstraktom cimeta. Bočica je koštala jedva dolar, malo ko mu se prepusti na duže staze, jer od dužeg konzumiranja riskiraš sve, od ciroze jetre do sljepila, pa sam napravila šalu, preko poruke joj nagovjestivši da imam kod sebe flašu Fireballa, te da ima još uvijek vremena odlučiti druži li joj se još uvijek sa mnom. Pokupila me ispred kuće nekom olupinom od auta i stala na gas. Pored Fireballa, imala sam paket hladnog piva sa sobom, pa sam, smjestivši se u auto, odmah jedno otvorila. Ona gleda pravo, usmjerena, odmjerena u svojoj razuzdanosti, dok mi rukom koja nije za volanom daje znak da i njoj otvorim jedno. Pitam je blesavo ko će nas voziti kući ako se ona razvali i ona mi pokazuje rukom na mene.
“Ali ja ne vozim.”
“Znam. Zato ne postavljaj ta pitanja i otvori mi pivo.“
Pričamo smjerom obrnuto od kazaljke na satu. U autu ću saznati s kakvom patologijom se bori; činjenicom da svaki momak ode kad shvati u kakav težak alkoholizam je zapala i da onaj mit ‘kad čovjek voli ženu’ je samo mit, jer misli da niko ne voli nikoga dovoljno kad zagusti, da ima problem sa vremenom koje se pred očima rastapa u svijećama, a tek poslije da dolazi iz Bruklina, ima 35 godina i rođena je u znaku Škorpiona. Nalazimo se na ulazu one plaže koju mi je spomenula dok sam bila za kasom. Stvarno treba propusnica. Mladi momak čila na improviziranim vratima od zavezanih šalova i tu nastupa Victoria. Ja ostajem po strani i ostavljam si užitak promatranja. Ona će momku, mangupski do neba:
„Nemamo sa sobom nikakva dokumenta. Ma, kako, kažeš – stalno pokušavaju sezonci na istu foru? Da ti možda ne izgledam kao jedan baštovan? Ili kao da prodajem pića bogatim guzicama cijelo ljeto? Ajde, molim te. Usput, panj, dva da nemaš?“
Uzima vutru i osjetim mekoću šala dok se provlačim unutra. Na plaži smo. Najljepšoj plaži Martinih Vinograda. Zaneseno, više nego hrabro, bacam joj se u zagrljaj. Uzvraća mi.
Mamma mia, just made a fool of him, BUT MAMMA I couldn’t resist it.
Gledam u taj plavi čuperak, dok u ritmu bosonog skače, i imam osjećaj da svaki pokušaj da sad ispričam šta me u tom trenutku preplavilo, izbacit će ovu priču iz tračnica na isti način na koji sam ja bila izuvena iz cipela samo je promatrajući.
Pomažem joj, ovaj put ne izmišljajući riječi: JUUUUUUST HOW MUCH I’VE MISSED YOU.
Koliko je mekanog pijeska ispod stopala, toliko smo osjećaja isprevrtale naopačke, i ostavile ih u suton mrtve pijane i naduvane, pripremajući se uletjeti u more. Sjetila sam se apsurdnog pokušaja Kaligule, da usred nesreće koja ga je zadesila, traži mjesec, znajući da je to od svih stvari koje mu se kao caru mogu prinijeti, jedina nemoguća, i bila sigurna da ću tu noć štapom za pecanje spustiti si jedan uštap. Sljedeći trenutak me skoro pa otrijeznio. Trzam se iz vlastite misli dok skidam šorc, dižem glavu i vidim nju kako stoji ispred mene, spremna se prepustiti vodi, nesvjesna da je ona upravo jedna sjekira zaleđenom moru svih drhtavica za koje sam bila sigurna da su davno zamrle. Gola je potpuno. Gola i dlakava. Moje facijalne ekspresije mogu često vrlo lako i tečno umjesto mene da pričaju, pa da bih spriječila ono što znam da ne mogu kontrolirati – gledam je pravo u oči. Slagala bih kad bih rekla da nisam, stidljivo poput djevojčice koja će prvi put si zavući prste u gaće, pogledala je cijelu i asocijacija koju je njena, obrasla u gustim dlakama, pička izazvala i dan-danas čini da se osjećam kretenom kakav zapravo jesam. Na trenutak me vratila na sva moja putovanja vozom, suludim tračnicama i gustim šumama u koje su urastale, i bezbrižnosti koje su u meni izazivale. Nisam mislila o seksu. Nisam mislila ni o čemu. Bila sam djevočica ponovo. Djevojčica pored žene od trideset i kusur godina. I po principu monkeyseemonkeydo modela, tj. ugledanja na uzore, vrlo brzo i sasvim obnažena djevojčica.
Sjećam se da sam u vodi poželjela ostati zauvijek i da sam znala da, jednom kad izađem, više ništa neće biti isto. Intuicija mi je govorila da ona osjeća isto. Nije me prevarila. Pao je debeli mrak kad su nas ralje talasa izbacile na obalu. Jedva smo našle auto u mrklom mraku, nijedna se nije sjećala gdje je ona metalik-plava olupina parkirana. Konačno, nabasale smo na auto i odvezle se do prvog bara. So mi je štipala kožu, a ja se nadala da sjećanje na ovaj osjećaj neće korozirati dok sam živa. Bar pun srednjovječnih Amera, dok troje dekica na bini zvuče kao da će upravo silovati motornu pilu. Ne ona njih. Dekice motornu pilu, i sve to zajedno podsjeća koliko je, ustvari, Amerika seljačka zemlja – taj pokušaj kantrija da saopštiš koliko si uistinu nesretan, koji ustvari izaziva sveopšti debakl i razbijanje flaša i glava flašama, nas tjera u nešto mirniju atmosferu puba odmah do, gdje se smještamo za šank i naručujemo pivo. Upravo napustivši jedan, drugi debakl upravo ću napraviti ja, pa i ne dočekavši da mi pivo stigne, izbezumljena od nje i bolesna od sebe, prvi put u životu tako direktna, govorim joj k’o iz topa:
„Nestalo mi je daha kad sam te prvi put vidjela.“
„Vidjela sam.“
Smije se. Smijem se i ja. Stiže pivo i nazdravljamo u to ime. U kakvo ime? Ime tvoje pobjede ili ime moga poraza? Svejedno, i dalje se smijem. Razgovor se odmotava i obje zaboravljamo šta sam upravo izgovorila.
Ostatak noći kružimo ostrvom u njenom autu. Nemamo nekog izbora – posjeduje samo jedan cd Radioheada. Ona pjeva iz sveg glasa. Ja opet posmatram.
U svitanje me ostavlja pred kućom. Čak i da nisam smještaj dijelila sa još dvanaestero ljudi, ne znam bih l‘ je pozvala unutra. Bila sam kao zmija koja je upravo progutala izabranicu svog života i potrebno joj je devet mačijih života i još toliko zmijskih kožica da ih provari. Zagrlile smo se i sve što sam čula bila jesu tragovi točkova koji su zaparali cestu nakon što je odjahala u novi dan.
U Liquor storeu smo se vratile na početak. Vino, paklica duhana, rizle. Par pogleda. Presjek u koljenima svaki put kad uđe. Nesvjestica kad izađe.
U međuvremenu sam se vratila u Sarajevo i na sve načine pokušala je naći. Puno mi je pomoglo što znam da se zove Victoria i dolazi iz New Yorka. Imam njen broj koji isto tako puno pomaže – poruke sa naših mreža vjerovatno nikad ne bi došle. Nisam ni pokušavala, ne znam ni šta bih joj napisala. Sjećam se da mi je, ležeći na plaži, pijući gin onako kako ja pijem čaj od kamilice – ne trepnuvši, rekla da će jednog dana doći u Sarajevo. Možda je zbog tog obećanja tražim i preturam svaku moguću mrežu koja će naći jednu jedinu Victoriu u New Yorku, kojih ukupno ima dvije, vjerovatno.
Ili je tražim da joj kažem da sam to jutro, kad me ostavila pred kućom u kojoj sam stanovala, između ostalog, sa bivšom djevojkom i još jedanaestero ljudi, se tiho ušunjala na vrata pazeći da ne probudim nikoga, zatekla upravo bivšu kako me zabrinuto čeka, jer Martini Vinogradi nisu bili mjesto na kojem možeš zaglaviti, a moj se mobitel odavno ugasio, i, ne objasnivši ništa, dala joj veliki poljubac u čelo, poljubac keksa i mlijeka i poput svilene bube, lagan poput pera, krenula putem svoje sobe, tek jedva naglas pjevajući: What the hell I am doing here – I don’t belong here, istinski vjerujući da ću se opet znati jednom tako (pre)pustiti.
Ili, pak, je tražim da joj kažem da je u moj American Dream uspjela stati jedna žena Victoria; jedna mala pobjeda i mnoštvo velikih poraza, kao i obično.
Ne znam.

HANADI SMAJIĆ (1994, Sarajevo)