KRATKA PRIČA NIKOLE MILOJEVIĆA: GOJENJE

Sećaš se kad si bila mala, bila si vrlo maštovita, mislio sam da si najmaštovitije dete na svetu, i mislio sam da si to povukla na mene, nemoj to da kažeš mami, posebno ne sada, pa kad sam te nosio po stanu sve vreme dok je mama radila, bio sam jak kao bik, a ti, bogami, nisi bila perce, ništa mi nije bilo teško, pa šutiramo loptu u vrata, ormare, komode, zidove, što ne bismo smeli, a ja sam pre toga dvaput u životu šutnuo loptu, pa se pravim još nespretnijim, pa te preturam po rukama kao da ću te ispustiti, a ti se kidaš od smeha, ja nešto lupetam da te još više nasmejem, što me tako gledaš? je l’ mi ostala mrlja od ručka na licu? evo osmeha, sve je u redu, da ti kažem, a najviše si se radovala igri gojenja, malo te bilo sramota te igre, priznaj, šta se smejuljiš, nasmej se lepo, kad ti onako legneš na leđa a ja ti kao tvoj sluga donosim hranu, ali ne običnu hranu, donesem jednu ogromnu planinu, pa stavim jastuk preko tebe, pa onda jedan omanji kontinent, ali ne najmanji, recimo, Afriku, sa sve peskom koji ti zapada za zube, pa stavim još jedan jastuk preko tebe, pa onda čitavo jato devetoglavih zmajeva na ražnju, sa sve vatrom u njihovim ždrelima, pa stavim još jedan jastuk, pa ti od vatre bude ljuto, pa ti prospem jedan zamašni okean u usta, i tako sve dok ima jastuka na raspolaganju, pa ti se na kraju smuči od toliko hrane i sve ispovraćaš tako što razbacaš jastuke svud okolo, pa onda ispočetka, sa nekom drugom hranom, i tako u krug, satima, a meni ništa nije bilo teško, uživao sam više od tebe, dobro, bar kao ti, a ti sada ćutiš, ni jednu reč, ništa, sad ti možeš sa mnom da se igraš igre gojenja, ja ionako ležim, a eto, nasmejala si se, samo nemamo dovoljno jastuka, šta je sa tolikim jastucima? ovde ispod mene samo tri, je l’ tri? pa, da, samo ti klimaj glavom, bolje da mi doneseš, neću Afriku, hoću celu Aziju sa sve Evropom, i nas sa Evropom, zamisli kad bi to tako moglo, i onda se čovek, kao ti kad si bila mala, ispovraća, pa razbaca jastuke, a ti jastuci nisu jastuci nego sve ono što si pojela, samo što je sada onako kako ti želiš da to izgleda, ja, recimo, kao u tim godinama, jak kao bik, a ti u ovim sadašnjim, baš u ovom trenutku, samo nasmejana, a ne tako kao da vraćaš govance, kao kad si vraćala govance kad si bila mala, pa se nasmeješ, a to nije osmeh, nego se usne rašire same od sebe, eto, opet ti tako, pa šta je to s tobom? hajde, ništa se ne dešava, sve je potpuno normalno, evo, normalno i veselo razgovaramo, a ti kao da ne želiš da pričaš sa mnom, a sa mnom još uvek može da se razgovara.

________________________________

NIKOLA MILOJEVIĆ rođen je u Kragujevcu 15.12.1976. Piše poeziju, pozorišne komade i priče. Prevodi sa poljskog i engleskog jezika. Za komad “Na tragu” dobio nagradu Branislav Nušić za 2016. godinu. Pesme, priče i prevode objavljivao u književnim časopisima: Letopis matice srpske , Život, Povelja, Beogradski književni časopis, Koraci, Mostovi, Politika, kao i na portalima Čovjek-časopis i Poezija suštine. Zastupljen u “Panorami nove srpske poezije” (Euromedik) za 2024. i 2025. godinu. U pripremi je njegova zbirka pesama “Dva pogleda kroz prste” u izdanju Povelje.

KRATKA PRIČA IVANE DILBER: MUŠEMA

I.

Ponedjeljak je, pazarni dan. Između pijačnih stolova Maša vuče svoje mršavo tijelo baš kao da je tuđe naprtila na ono malo duše pa ga sada po kazni nosi naokolo, zavlačeći ga među muške čarape i gaće. Usta joj se skupljaju i suše dok rasteže i premjerava bokserice nepouzdanih veličina, i to one sa skrivenom gumom u pasu, provjeravajući usput i sirovinski sastav. Naposljetku uzme desetore pamučne, sive i crne, a sve za broj veće nego lani.

Ma da su i za dva broja veće, ne bi ništa falilo, promrmlja sebi u bradu, trpajući ih u ceker. Nidža će im ionako nalaziti mane, tužiti se na grube šavove ili nakrivo skrojene rasporke. Jer sve oko njega sve mu tješnje biva, i gaće i kuća. A on, opet, svakim danom sve je tanji i u sebe uvučeniji. Kao da su mu se pod kožom razmilili kakvi nametnici pa proždriješe s njega svu mekoću, ostavljajući joj okaminu kojoj više ni gaće ne zna probrati. E, muko moja, misli Maša i, ciljajući daleko, u šipražje što buja uz otvoren gradski kanal ispljune koštice netom kupljenih hercegovačkih trešanja.

Iako je poranila, vrvjelo je na pijaci i prije osam. Drugi je svibanjski ponedjeljak i najviše se pohrlilo prema rasadu. Na sve strane stručci mlade raštike i ostalog zelenja. Povuklo sunce u bašče i muško i žensko te se zarana namiruju, dok je svega još u izobilju pa se može i birati. U širokom ih luku Maša zaobilazi, i Duvnjake što kupuju i Ljubušake što prodaju, a na pameti joj još samo jedno – mušema. Po nju će kod Sutke jer njezini su stolnjaci mekši i podatniji od onih u tržnim centrima, a ponešto su i jeftiniji.

Plativši mušemu, Duboki put učini joj se dubljim nego ikad. Zato požuri ne bi li što prije prevalila onih petstotinjak metara od pijace do kuće, a lijevom rukom obgrlila presavijeni plastificirani stolnjak i znojnim ga dlanom pritišće o prsa kao da će joj ga tkogod ukrasti. Premda danas ima sve vrijeme ovoga svijeta, hitrim korakom stvara privid žurnosti. Poznanicima, koji na pijacu dođu i po malo razgovora, samo kratko odzdravi pa skoro potrči, ne dajući im prostora za išta više od kratka pozdrava. Jer, kopka Mašu, što ako netko priupita za Katarinu? Što bi rekla, što li izmislila?

Eh, Kaćo, Kaćo…

II.

Odloživši vrećice i ceker na kuhinjsku klupu, otpije nekoliko gutljaja hladne jutrošnje kave i odahne. Konačno se dokopala svojih zidova. A zidove bi valjalo i obijeliti. Točkice ajvara iznad peći okupane su suncem i titraju joj pred očima kao light show po fasadama u zimskom blagdanskom pejzažu. Srećom, ostalo je pola kante boje od prošle godine pa se, ubacivši u usta dva-tri zalogaja štrudle od oraha, brzo presvuče i uhvati se posla. Sunce je već odavno zapalo kad je ljetna kuhinja zamirisala na obijeljene zidove i čiste podove, a u ulaštenom se prozorskom staklu zazrcalili gornji kuhinjski ormarići.

Ponedjeljci su sada samo njezini. Otkako je u mirovini, Nidža se budi u cik zore i, ako nije nevrijeme, odlazi u ribu na Buško ili Ramsko jezero. Čim osluhne zvuk auta, Maša ustaje i pristavlja kavu. Takvi su joj dani mir i ona ih trga od tjedna kao hrskave okrajke od još toploga kruha. Ponedjeljkom joj riječi ne zapinju u grlu, a teško izgovorene rečenice ne sudaraju se s njegovom šutnjom.

Taman kad je objesila zavjesu i na stol htjela prostrti novu mušemu s uzorkom sitnih žutih tulipana, pogled joj privuče crnilo što se probijalo ispod gustog namaza boje. Nađe špartlu pa stane strugati debeo curak čađe skrutnut na donjoj polovici zida ispod sulundara. Okolo frca žbuka, a nekoliko komadičaka poleti joj ravno u oči. Ispirući ih nad sudoperom, poželi zaplakati, ali ni suze ne dolaze onda kad ih prizivaš i trebaš. Niz lice i ruke cijedi joj se tek bjeličasta klorirana voda.

Već treće ljeto Katarina neće doći. Rekla joj je to i sinoć, s nekom nepodnošljivom lakoćom, jednako kao što bi joj rekla da u Malmöu pada kiša. Ili da je kupila novi džemper. Lakše bi joj bilo da je prije tri godine, kao u onim pubertetskim danima, zalupila vratima. Tresak bi značio i povratak, i dug pokajnički zagrljaj. Ovako je, čini se, otišla zadugo ili, ne daj Bože, zauvijek. Tiho. A Maša se našla u procjepu između muža i kćeri, nastojeći zatrpati raspuklinu i oživiti cjelinu. Ta na tu je kartu stavila sav ulog, sve što je ikad imala.

Nidži je teško pala spoznaja o nevjenčanu zetu. Shvatio je to kao izdaju. Ponos koji je osjećao prema mlađoj kćeri, doktorandici u švedskome Lundu, ugasio se naprasno. Jednostavno, poredak je bio narušen. Kao i šesta Božja zapovijed. Neprirodan slijed u kuću im je toga zadnjeg zajedničkog ljeta doveo i Arga, šestomjesečnoga havanskog bišona. I Nidža ga je ćušnuo. Jer ćuki nije mjesto u kući, a još manje za kuhinjskim stolom. Jer ćuko je da se ćušne. Zacvilivši, pahuljasto pseto odsviralo je kraj i ostavilo nered u kojem se Maša još uvijek nije snašla.

III.

U prirodi je svake tuge, pa i ove Mašine, da narasta noću. Namjerno ona iscrpljuje tijelo, a činila je to i danas, samo da joj duši bude lakše. Umjesto sna obuzima je lagana drhtavica. Ti si kriva! Ti si ih odgajala! A di sam ja bio? Mlatio životom po švapskim bauštelama. Eto di! Ruku sklopljenih na molitvu dekodira Maša Nidžine poglede i tišine, slažući ih u pitanja i optužbe. Iako, ruku na srce, ni sama ne zna odakle jače izviru, iz njegovih pogleda ili iz njezine nutrine i vaganja vlastite krivice.

Kad ju je tableta diazepama već lagano umrtvila, iz prizemlja se začulo lupkanje. To Nidža filetira ribu, vjerojatno smuđa. Odnosi je u zamrzivač. Tušira se. Liježe u krevet. Sobu prožme miris citrusa. Kroz slomljenu roletu s ulice se probija trak svjetla i pada Nidži na potiljak. Učini joj se toliko krhkim i prolaznim da je preplavi osjećaj samilosti. Iako u tim njihovim zadrtostima drži Kaćinu stranu, noćas je poželi prodrmati i viknuti: Pa ne možeš ni ti samo tako duvanjskom ćaći u kuću dovest švedskoga ćuku i pustit ga da žvače novu mušemu!

Maša tone u san, a pred očima joj bljeskaju grozdovi sitnih žutih tulipana.

________________________________

IVANA DILBER rođena je 1974. godine u Splitu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Tomislavgradu (Duvno, BiH). Iako objavljuje tek odnedavno, piše, čini joj se, oduvijek. Kratke priče objavljuje na portalima i povremeno ih šalje na natječaje.

KRATKA PRIČA DANIELA RADOČAJA: POSLJEDNJA TRUNKA NADE

Sjećam se, najprije se čulo kao tiho zujanje ili možda pucketanje. Transformator mog češkog gramofona često bi znao tako zujati s vazda prašnjavog staklenog stolića ako bi nakon upotrebe ostao priključen na mrežu pa se ne bih previše zabrinjavao. Zujanje bi doista bilo tiho, toliko da bi ga se rijetko i moglo detektirati. Onda sam jednom, ležeći premoren na kariranom trosjedu, nakon odrađene devetosatne smjene u pogonu za promet ribom i ribljim prerađevinama, odlučio i tom minornom zujanju stati konačno na kraj. No, posegnuvši rukom kako bih isključio transformator iz strujnog kruga, zatekao sam ga već izvučenog i bočno okrenutog na parketu iza velike ukrasne demižane uz produžni kabel. Umornih sam očiju oborio glavu natrag na jastuk i čvrsto zaspao sve do jutra uz, tko će ga sada znati čije, prisutno tiho zujanje.

Prolazili su dani. Bilo je ljeto, posla previše, a vremena nedovoljno da bih stizao puštati ikakvu glazbu osim one već servirane šlagere na lokalnom rovinjskom radiju. Rijetko bih bio doma; ručnik preko ramena pa nakon posla pravac na more. Komad kruha, domaći paradajz i konzerva skuše, koju smo mi radnici dobivali po povlaštenoj cijeni, bio mi je gotovo svakodnevni obrok. Što zbog ekonomičnosti, što zbog lijenosti da išta skuham u već dovoljno sparnoj podstanarskoj garsonijeri bez ugrađenog rashladnog uređaja. Onda se jedne večeri, dok sam zavaljen u fotelji čitao knjigu Tristessa simpatično uvrnutog Jacka Kerouaca, zujanje vratilo ili tek možda pogoršalo. Moguće je i to, nisam više pronalazio suptilan način podsvjesno ga ignorirati. Da bih na samome početku u potpunosti eliminirao prvoosumnjičenog, iako odavno isključenog iz struje, iznio sam gramofon zajedno s prijamnikom i zvučnicima iz dnevne sobe uguravši ga u ostavu između velike neotvorene vreće integralnog brašna i kartonske kutije s praznim bocama mlijeka. Zatvarajući prozor kroz koji čak i nije dopirala naročita buka, ustvrdio sam borbeno – konačno ostajemo sami kao pred dvoboj, tiho zujanje i ja.

Stari električni vodovi unutar zidova nisu pucketali elektricitetom. Provjerio sam ih dvaput, uključujući razvodnu kutiju s osiguračima. Prvi put osluškujući bez pomagala, drugi put pomoću čaše za puding, prislonivši je gornjom, rubno pozlaćenom stranom uz suhi žuti kreč, donjom uz znojno uho – kako su to nekada radili ruski špijuni u pomalo patetičnim crno-bijelim američkim filmovima ne bi li čuli razgovore iz susjedne prostorije. Utičnice su također šutjele. Produžni kabel bio je sada isključen s napajanja, a time i frižider te samostojeća noćna lampa smještena između sklopljenog trosjeda na razvlačenje i fotelje. Plafonijera – ispravna! Prekidač – ispravan! Iz plinskog štednjaka nije šištao plin, u suprotnom, odavno bih bio među pokojnima. Na mjestu predviđenom za televizor, jedan jedini prozor, nimalo zainteresiran za moj zvučni problem, pozivao me je provesti ostatak ovog lijepog srpanjskog dana napolju. Knjige iz ostakljene vitrine nisu okretale stranice, stare longplejke nisu se same vrtjele u svojim istrošenim papirnim košuljicama. Iza zatvorenih vrata skučenog toaleta sve je držalo jezik za zubima. Upravo zbog toga počela me je obuzimati tiha jeza. Sav taj prividan mir. I taman kad sam, gotovo pomirljivo, krenuo ponovno uključiti produžni kabel odgurnuvši ustranu ukrasnu demižanu, pluteni čep kojim je bila začepljena zapeo je o kut drvenog kuhinjskog stola, pijano se otkotrljavši niz sobu. Demižana je umorno ispustila dugo sputavani dah iz sebe oslobađajući, sve glasnije, od ranije mi dobro poznato zujanje.

Demižana je bila moj vlastiti pokušaj kopiranja projekta kojega je uspješno proveo luckasti starčić David Latimer o kojemu sam čitao na društvenim mrežama. On je u svojoj boci posijao sjemenke neke biljke. Kad su uspješno izrasle, zalio ih je svega još jednom, a onda je demižanu trajno zatvorio i tako pokrenuo stvaranje mikro-eko sustava koji je pola stoljeća sam, bez ljudske pomoći, izvanredno funkcionirao: voda djeluje u zatvorenom cirkulacijskom krugu, korijen je apsorbira. Potom biljka kroz proces fotosinteze ispušta vodu natrag. Kapi koje stvara vlaga spuštaju se niz staklenu stjenku ponovno do korijena. Hranjive tvari biljka crpi iz otpaloga lišća koje truli na dnu. – Sve mi je to zvučalo nevjerojatno; samoodrživi eko sustav s biljkom koja hrani sebe samu! Žarka želja je postojala, ali nisam imao previše živaca poput strpljivog Davida. Kineskim sam štapićima za jelo nekako ugurao u nasutu zemlju na dnu demižane unaprijed izraslu sadnicu mente kupljenu kao živi zasađeni začin na zelenoj tržnici. Iako poprilično invazivna, moja menta je nedugo zatim potpuno istrulila. Oni koji su znali za taj moj botanički pokus rekli su mi da sam biljku vjerojatno previše zalio. Mene nije bilo briga za razlog neuspjeha. Dijelom iz prkosa, dijelom zbog razočaranja pa donekle i stida. Tako je sav nakupljeni entuzijazam, istoga trena, nepovratno splasnulo u zaborav. Do danas. Do trenutka kad je zvuk naprosto prsnuo iz odčepljene demižane poput podivljalog gejzira. I to je bio događaj koji me je iskonski promijenio.

Isprva sam mislio da sam šenuo. Potom da je riječ o neslanoj šali. Glasovi koji su se posve jasno čuli kroz neveliko grlo mogli su biti prethodno snimljeni. Danas postoje razni jeftini audio-sistemi, prisluškivači i slično. Dva, tri klika na mobitelu i iz Kine stižu sva čuda moderne tehnologije za pravu bagatelu. Recimo, Dimbo mi je mogao maznuti rezervne ključeve i sve smjestiti; on je sklon takvim infantilnim glupostima. Ali nije. Svu sam zemlju prekopao teleskopskom drškom žlice za obuvati cipele, bezuspješan u pronalaženju ikakvih tragova zavjere.

– Molim te… – čulo se iznutra. Drugi glas, paralelno s prvim, govorio je: – …neka si moj sin nađe vrijednu i poštenu ženu. Treći je zahvaljivao: – Hvala ti što čuvaš moju obitelj. Čulo se neusklađeno višeglasje:
– Bože!
– …Bože.
– Bože…

Hvatala me vrtoglavica, sileći me leći na pod. Ikein bijeli plastični luster blago se njihao sa stropa, nasuprot zidnoj rešetki za cirkulaciju zraka. Nisam ranije primijetio tu metalnu konstrukciju u garsonijeri. I dok su iz boce dolazila razna glasovno isprepletena zapomaganja, pitao sam se tonem li u čvrsti san ili blagu nesvijest:

– Pomozi mi!
– Čuvaj me od zla.
– Usliši naše molitve…

Bilo je oko ponoć kad sam otvorio oči. Jugo je na pustom trgu, pod javnom rasvjetom, njihalo vrhove mladih topola. Glasovima više nije bilo traga. Nisam imao snage dodatno tražiti nevolje oko toga. Razvukao sam trosjed – vrijeme je za spavanje.

Ujutro je sobom odjekivao žamor. Zidna ura pokazivala je jedva načetih šest sati. Sumnjičavo sam čučnuo pred demižanu; kao da je sva podrhtavala. Na crnoj su zemlji dolazile do izražaja nekakve šarene točkice. Zakleo bih se da sinoć nisu bile ovdje. Zapravo, kao da nisu izgledale ovako, bile su nekako izmiješane. Svatko normalan pripisao bi običnoj plijesni takvu pojavu na vlažnoj zemlji. Ali sada je svaka boja bila zasebna. Prevladavala je plavkasta, da tako kažem, razvučena prema zapadu, potom zelena prema istoku i narančasta po sredini. Sjetio sam se upotrijebiti veliku lupu s crnom plastičnom drškom pohranjenu među ostalim nepotrebnim stvarima stanodavca koje su me pomalo cinično dočekale u jednoj od ladica komode. To su bile male žive loptice, svaka sa sitnim nožicama, ticalima, očima… Mogle su to biti lisne uši, iako zapravo o njima nisam znao mnogo osim da one ne govore, ne mole i nikada ne zapomažu. Barem ne naglas. A ovdje se sve odvijalo previše čudno i previše brzo. Tijekom mog promatranja, plavi su se međusobno podijelili na tamnoplave i svijetloplave. Mislim da su jedni druge grizli. Zatim su ih, međusobno zavađene, napali zeleni. Za to vrijeme narančasti su zauzeli prethodni teritorij zelenih. Molitve nikad nisu bile glasnije. I ono što je najluđe od svega, mislim da su sve bile upućene meni:

– Molimo te, Veliki Stvoritelju, da zaustaviš ovo nasilje – dolazilo je od narančastih.
– Molimo te, Tvoja Presvijetlosti, da u ovome svetom ratu budeš na našoj strani – govorili su i svijetloplavi i tamnoplavi.
– Neka Svevišnji kazni heretike – tražili su zeleni.

Koliko god da je ovo zvučalo suludo, zapravo je bilo jasno kao dan. Ja sam bio njihov Bog. Njihov stvoritelj i otac. Tih šarenih kuglica koje očito ne znaju da postoji život izvan stakla. Koje su došle na ovaj svijet sasvim slučajno, djelovanjem tko zna kakve kemikalije za špricanje bilja. Koje su mutirale do stanja svijesti jer je možda nečiji djed, greškom, umjesto uobičajenog fungicida u štrcaljku dosuo unukov nevješto sakriven LSD. Koje ne znaju da ću ja dobiti otkaz ukoliko u ponedjeljak ne dođem na posao od kojega mi se živo povraća. Koje misle da su njihovi problemi veći i važniji od svih mojih tekućih problema. Da ne govorim o tome koliko je i mene okolina uvjeravala da postoji Bog, stvoritelj moga svijeta i da bih trebao vjerovati u njega. Za svoje dobro. Ironično, za svoje spasenje upravo s ove Božje makete. Poput tih boja, tamo, zatočenih na dnu vlažne boce koja čini njihov čitav svijet. To saznanje bilo je previše čak i za flegmatičnog agnostika poput mene. Trebalo mi je nešto da me istog trena barem malo smiri. Pala mi je napamet boca vina zaostala u frižideru od prošlog rođendana, a dvadeset sedmu punim za malo više od mjesec dana. Syrah, berba 2019. Ne vodeći računa o praznom želudcu ili neprimjereno ranim satima za alkohol, s velikim sam olakšanjem potegnuo prve gutljaje iz nje. Bili su to najveći gutljaji ikada.

– Voila! – obratih se svojim podanicima negdje na polovici boce, pripit, ali konačno uravnotežen. – Obraća vam se vaš kralj, pardon, otac, Bog svemogući. Ustvari u ovo ‘svemogući’ još nisam dovoljno siguran pa ćemo i to odmah ustvrditi.

Uzimam mali sklopivi kišobran i bacam ga teatralno s drugog kata kroz prozor.
– Neka poleti! – naređujem očito priglupom kišobranu koji tvrdoglavo tresne o tlo. – Neka se otvori i poleti! – ponavljam naredbu kišobranu ispruženom na parkirnom mjestu za invalide, ne obazirući se na začuđene poglede slučajnih prolaznika. – Dakle, samo vaš otac i Bog, bez nekih Harry Potter pizdarija, obraća vam se po dnevnoj dužnosti. Da li me čujete? – govorim u bocu vina kao u mikrofon. Ustajem s kauča i naginjem se nad demižanu. – Da li me moj narod čuje?! – urlam kroz uzak otvor, prislanjajući navrh dlanove poput glasovnog lijevka. Umjesto ikakvog mogućeg odgovora, iznutra su dopirala samo tiha individualna zapomaganja uz poneku zahvalu za stvari koje ja osobno nikada nisam učinio:

– Hvala ti što nisi zelenima dozvolio da zauzmu naš dom. Ili: – Hvala ti što si ozdravio našeg Uška.

Bio sam uzvišeni nijemi Bog, za njih toliko velik da me iz te neposredne blizine nisu imali šansu vidjeti. Kao što, vjerojatno, iz istoga razloga ja ne mogu vidjeti mojeg Boga.

– Jesi li i ti pijan, Bože? – obraćam mu se čas pogledavajući prema stropnom lusteru, čas prema zidnoj rešetki za cirkulaciju zraka, kao da će u jednom trenutku iz nje izviriti glavom i bradom. – Znam, ne mogu te čuti, niti ti čuješ svojeg Boga. A tvoj Bog ne čuje onog svog, nama još daljeg…

Sjedio sam na podu uz demižanu, naslonjen o zid. Sveta Eufemija je zvonom obilježila podne. Bilo je toplo, a najgori dio dana još se nije ni nazirao. U boci je ostalo tek malo vina za koje nisam bio siguran želim li ga nasuti u svoje grlo ili kroz grlo demižane. Možda bi se stanovnici konačno opustili. Možda bi vino prihvatili kao dar Boga i prestali po čitave dane bespomoćno zapomagati. Ipak, nisam želio dodatno eksperimentirati. Bilo mi je suviše teško povjerovati u ovo što mi se već događa. Osjetio sam suze kad su nenajavljeno kliznule niz obraze. Pred mojim mutnim očima, demižana je dodatno zasvijetlila reflektirajući lijevim bokom sunčeve zrake prostorom. Tog trena, kao da me nešto potrgalo iznutra. Nešto se u meni razlomilo. Nervozno ustajem, odmičući zavjese. Ponovno zatvaram prozor. Padam ničice pred demižanu. Prislanjam lice o suncem ugrijano staklo. Poput oca dok lovi trzaje nerođenog sina jedinca milujući majčin trbuh. Umjesto sreće i blagostanja osjećam gorčinu. Osjećam odbojnost spram tom kukavičjem jajetu, recikliranom staklenom kopiletu.

– Ovo nije moj odabir! – ljutito dreknem. – Ja nisam pristao nikome biti Bog, moja ljudska prava su potpuno narušena. Odbijam imati neljudsku djecu, i sam sam još uvijek nečije dijete – mene majka nedjeljom poziva na ručak. Ne trebam toliku odgovornost! Zar ne možemo živjeti sretni, sami sa sobom, bez da neprestano stremimo raznoraznim božanskim formama mlitavih dogmi? Zar bića doista ne mogu biti dobra zbog suštinske dobrote? Zbog toga što je nekom nepoznatom i tužnom biću pokraj nas prijeko potrebna iskrena, topla riječ? Zar svaka naša učinjena dobrota mora očekivati Božju nagradu? Zašto očekujemo za nju biti plaćeni? N-e… –zamuckujem. – Ovo nije moj svijet. A ni ovo… – pokazujem rukom, klečeći, na demižanu – nisu moja djeca.

Povlačim demižanu do ugrijanog prozora. Centriram je posred osunčanog pravokutnika s križem sjene na parketu. Vraćam pluteni čep. Osjećam znojno čelo. Živin termometar na dovratku pokazuje trideset stupnjeva Celzija. Prognoze su da će temperatura tijekom popodneva značajno rasti.

– Ili ćete se nekako morati sami spasiti ili će ovo Sunce za mene izvršiti abortus – prezentiram im svoju malicioznu nespremnost za prihvaćanje dodijeljene mi uloge. – Bože, oprosti mi što sam ti na teret, ali boljeg mene zasad nemaš.

Otključavam ulazna vrata i izlazim niz hodnik. – Oprostite i vi svome grešnom Bogu – obraćam se stanovnicima demižane, telepatski. – Želim vam više sreće idući put, u nekom drugom životu i možda barem malo boljoj ulozi.

Omotan velom tajne frustriran odlazim do Dimba, najavio je raditi sarmu. Ulica je kao ekran Tetrisa – izbjegavam najezdu polugolih turista pitajući se, s dodatnom grižnjom savjesti, hoću li u onoj blatnoj demižani, ovom nesnosnom vrućinom, skuhati i nečijeg Boga; nečiju posljednju trunku nade?

– prvonagrađena priča na književnom natječaju ZA najbolju GORKU priču Gradske knjižnice Vrbovec 2026. –

_______________________________

DANIEL RADOČAJ rođen je 1979. godine u Puli, gdje i živi. Književnim radovima zastupljen je u pedesetak književno-kulturoloških tiskovina. Član je Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika, splitske Udruge za promicanje eksperimentalne umjetnosti DADAnti i Udruge hrvatskih aforista i humorista. Ponešto hvaljen, ponešto nagrađivan. Stekao je zvanje stručnog prvostupnika ekonomije.
Objavljene knjige:
Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta, Književni klub „Branko Miljković“, Knjaževac, Srbija, 2006.
Velika smeđa fleka, Katapult, Rijeka, 2011.
Ponekad bih odlazio k njoj biciklom, Naklada Đuretić & Studio moderna d.o.o., Zagreb, 2013.
Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja (u suautorstvu s Ivanom Glišićem), Studio TiM, Rijeka, 2013.
Suprotno od nogometa ili Što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet, Studio TiM, Rijeka, 2014.
Krleža i Veliki rat ili Kako smo pojeli Krležu od marcipana (u suautorstvu s Ivanom Glišićem), vlastita naklada, Pula, 2018.
Anatomija rastanaka, Studio TiM, Rijeka, 2019.

NOVE PJESME ANJE MARKOVIĆ

SLADOLED

Bilo je ledina, gola ledina gde su zeleni
plamenovi šiblja lomili kičme na vetru,
blaženo ništa i ničije,
potom su u potokom rasečen dlan
utisnuli temelje, a s njima beton i smisao.
Ko ima i beton i smisao, više nije ledina
i naziva se mestom.

Duž onoga što je postalo ulica
naselju su izrasle ruke
i kada ih smesti na beton među zgradama,
oseti ucrtan krug. Pesak, pupak našeg sveta,
zimovnik za lopatice i plastične morske zvezde,
a posle: neprirodne zenice i korov.

Potok se povukao, ipak
razbacane mladice su procenile da će preživeti,
kao i mi, uostalom, tankonogi,
besmrtni sami sebi jer naše je bilo kamenje
i naše je bilo kestenje i
mestimična oštra trava,
naša je zarđala ivica tobogana
niz koji se spustiš samo jednom,
miris metala na znojavim dlanovima,
i prolazi među zgradama
kroz koje se košava zaleće da u letu počisti
sve pamflete i kese i napravi šniclu od dečjeg mesa
jer ovde zavetrine nema.

Ledinu ne pamtimo, kao ni potok.
Navikli smo na sivo i grubo – poznato mesto
gde ljuljaške žive vrlo kratko,
i gde je uvek malo hladnije.

Mesto je majka, ali to ne znaju
ni mesto ni majka. Nijedno nije dom.
Daju mi kornet s tri kugle
čistog nasilja,
i šta ja sad da radim?

***

CURI NIZ BRADU

Kamen je napravio luk preko igrališta
rastao kroz polen i povike,
zatim je sevnulo belo, krv
suknula u oči.

Mesto kaže: tako se pravi čovek
kakav meni treba.
Da vidiš samo kako oblikujem!
A ti nećeš da te tako prave,
ali ćutiš. Juriš jarče mali da vratiš
za pocepanu kožu
za slepljene trepavice.

Lome se u trku sveže kraste na kolenima,
nebom leti kamenje i kestenje,
odrastanje curi niz bradu dok
trčiš kroz detinjstvo, udžbenik iz istorije,
i grad je sve širi i otadžbina
sve mračnija.
Begunac uvek brži.
Učiš – trči se lakše sa
zatvorenom glavom.

Majka je rekla dođi kući u sedam,
nije rekla dođi krvava
i to je sada problem.

***

LJUTE ŠIBICE

Odrasla je,
celog leta nosi pantalone.
Sakrijemo se u prohladan ulaz, pa se svuče i pokazuje
pomodrele spirale na koži, kaže tata je bio ljut,
a kad je ljut on uzme
kabl od fiksnog telefona
– veza se prekida –
samo zviždi i boli i niz nogu se
zavijuga Dunav.

Dok priča, nokat sa oljuštenim lakom
prati tragove kabla, kaže
sada ne boli,
samo mi je malo vruće.

Posle lutamo po kraju, na brdu je crkva
u kojoj stojimo stisnutih pesnica.
Beskonačni balvani lete prema nama,
a vrlo dobro i znamo: ovde se nikome
ništa ne može oprostiti.
Dišemo kao šibice, tri male ljute šibice.

***

ODLUKA

Mesto je i puškarnica i podrum,
nema sećanje – odraste nas i olupa o beton,
kao masna šaka kad
dobar tresne but. Potom dođu drugi
da i oni zauvek zapamte
kućni red betona, da i njima taj sladoled
procuri niz bradu
pokapa po novim patikama.

Predgrađe pritiska kao kamen za kupus,
kao nagli sumrak – nema svetla
najednom
gazim po nečijim zubima,
mojim zubima u blatu.
Majka je postala teško nemesto.

U mrklom mraku beli se skelet
penjalice i miriše miriše miriše
na slatkiše iz Štarka.
Odluka o begu reži sa povoca.

_____________________________________

ANJA MARKOVIĆ rođena je 1988. u Beogradu. Diplomirala je na Katedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Godine 2012. objavila zbirku pesama Napolju su ljudi (SKC Kragujevac, edicija „Prvenac”), za koju je dobila Brankovu nagradu za prvu knjigu. Godine 2016. objavila je i zbirku Kowloon. Pesme su joj prevedene na engleski, grčki, slovenački, ruski i češki, objavljivane po raznim časopisima i portalima, i uvrštene u antologije Meko tkivoOvo nije dom Logične pobune. Sa Udruženjem „Nebograd” sarađivala na projektu Novi kompozitori i nova lirika. Radila je kao urednica u raznim izdavačkim kućama.