Na godišnjem sam odmoru. Moja supruga još nije, tako da sam samohrani otac od 6 do 16 sati svakog radnog dana. Domaćin. Koji to nije u duši. Bože moj. Tako to ide. Prodati kuću i kupiti stan. To je pitanje! Nema košenja, nema vrta, nema žive ograde, nema drugih obaveza. Izađeš u park ili neki kafić kada ti odgovara. Krečiš ili izmišljaš neke poslove iz čiste dosade ili zadovoljstva. U stanu: ne možeš glasno: pričati, slušati muziku, plakati, smijati se, trčati, voditi ljubav, voditi rat. Nema vrta, ne možeš izaći iza kuće „viškuću“… Odbacujem tu ideju. Možda mi jednog dana ne bude mrsko kopkati, čupkati, štricati, kositi i šišati i počnem uživati. Neki misle da su napredovali u životu ako su napustili kuću na selu i doselili su grad kupivši nekakav stan od 50-60 kvadrata ili manje.
Budim se oko 7 sati i prevrćem sam po bračnom krevetu. Osjećam se pomalo prazno kada nisam pored voljene žene, iako je to već odavno postala svakodnevnica otkada se zaposlila jer njen radni dan počinje ranije nego moj. Ne navikavam se.
Čekam da se probude oni. Moj trogodišnji sin i dvanaestogodišnja kćerka. Čitam u krevetu dok čekam. U posljednje vrijeme paralelno čitam dvije knjige – jednu u krevetu ujutro i jednu u dnevnom boravku uvečer. Predstavlja mi veći užitak nego pisanje i smatram da, i pored toga, premalo čitam.
Ranim se budi oko 8 sati i prvo mi se primakne i kunja još neko vrijeme, a onda počinje s pričom. Presladak je dok priča nepravilno izgovarajući većinu riječi. Nakon kratke gnjavaže i maženja silazimo u prizemlje, a kćerka Lara i dalje spava i vjerovatno će spavati do 10. Raspust joj je, a mene nervira kasno ustajanje.
Spremam nam kuhana jaja za doručak. Četiri komada. Naspem malo vode u šerpicu i stavim jaja. Uključim platu na električnoj peći. Pored toga, nalijem litar vode u kuhalo. Nakon što provri, prelijem ju u šerpicu u kojoj je već provrela voda. Ostatkom vode pravim čaj. Ovaj put je to jabuka s cimetom. Jutarnji čaj mi je navika koju nosim od djetinjstva i koju sam uveo i u svoju porodicu.
Ranim ne jede žumance kuhanog jajeta tako da on dobije dva bjelanca a ja jedno čitavo plus dva žumanca. Jedno jaje je za Laru.
Uključili smo televiziju jer traži da gleda Jasona i Aleksa, vlogere. Dok njemu ogulim i pripremim jaja za jelo, pomalo gubim strpljenje. Dodajem i kiselog vrhnja i soli uz jaja i hljeb domaći koji ja pripremim u pekaču, naravno. Zimi bude i pečenice. Bilo bi i sudžuke, ali ne ide da se oko mene na radnom mjestu širi miris bijelog luka. Ne daj, Bože, još i da podrignem. Ovako, ljeti, samo vrhnje ili uz njega nekad pileća salama.
Ranim traži čaj. Sipam iz čajnika u dvije šolje i dodajem nam obojici med, domaći iz moje porodice. Onda njemu, radi bržeg hlađenja, čaj prelijevam iz šolje u fildžan. Po nekoliko čajnih kašika. (Nervirate li se kad ljekar propiše neki sirup djetetu i na receptu napiše KK ili ČK? Zar su sve kafene i čajne kašike ovog svijeta iste.)
Pije čaj iz fildžana s užitkom i ja uživam dok ga gledam kako drži fildžan. Kaže: „Još čaja!“ I tako, fildžan po fildžan, popije šolju čaja.
Završavamo doručak. Obojica uživamo u čaju. On se igra i pomalo gleda „teleziju“ dok ja iščekujem silazak princeze.
„Šta ti želiš da jedeš za doručak, Larice“, pitam je. „Ne znam, svejedno“, odgovara mi glasom tek probuđene djevojčice na početku puberteta. To je ta generacija „svejedno“ djece. „Onda ću ‘jaje na oko’!“ „Znaš da ne volim jaje na oko“, odgovara mi ljutito. „Šalim se, evo kuhano jaje.“ „Dobro“, odgovori mi mrzovoljno, ali započe operaciju guljenja jajeta. Tjeram je i da jede hljeb uz jaje, ne voli ga jer kvari okus hrane, kaže, i sve ima okus onda po hljebu. Svejedno me mora poslušati i pojesti jednu krišku.
Dan se lagano kotrlja. „Hoće u iglaonicu“, počinje ponavljati Ranim. Izgleda da nemam izbora, pa ću ga morati odvesti. To mu je postao običaj koji su provodili njegovi nana i dedo, a moji roditelji. Spremim ga i pozovem Laru da bude s njim dok se i ja spremim na spratu. Imam li šta obući u ovim ljetnim danima? Nemam. Tražim po hrpi osušenog veša i nalazim neke bermude i košulju koje moram ispeglati. Naspem vodu u peglu, uključim je, sačekam malo, izvratim bermude, ispeglam prvo s jedne pa onda s druge strane. Isto to uradim s košuljom plus peglanje kragne. Namjestim frizuru kremom za kosu, stavim deorol ispod pazuha, obučem se i pogledam u ogledalo. Stavim sat na ruku. To je to.
„Laro, hoćeš li ti s nama“, pitam. „Neću. Mrsko mi.“
Izlazimo Ranim i ja nakon što mu obujem patike jer neće da nosi sandale. Promijenio sam naočale i na njih stavio dodatak za zaštitu od sunca. Sada izgledaju kao sunčane. Smještam ga u autosjedalicu i vežem mu pojas, onda ja sjedam za volan i činim isto.
„Zatvoli vlata, upali auto i pusti muliku“, zahtijeva Ranim. Šta ćeš?! Moram slušati. „ Šta ćeš da pustim?“ „ Puti Halida!“ I ja pustim Halida. Vozimo se dvije-tri minute do tržnog centra. S parkinga žurimo u igraonicu. „Iglaonica“, viče radosno.
On skida tene, a ja sjedam za prvi slobodan sto do igraonice i čekam da dođe konobarica dok on već započinje igru s djecom.
Naručujem kafu. „Je l’ običnu“, pita konobarica. Klimnem glavom kao potvrđivanje. Djeca se skupljaju u igraonici. Čujem njemački jezik i jezik za koji pretpostavljam da je jedan od skandinavskih. Djeca se u igri lahko sporazumijevaju tako da nema babilonske pometnje.
Dolazi kafa. Zahvaljujem se konobarici i otpočinjem proceduru sipanja šećera i miješanja. Kafu pijem s jednom kesicom šećera ili jednom kockom u kućnoj varijanti. Odavno je tako. U početku sam sipao dvije, a onda sam prešao na jednu tokom studija jer sarajevski konobari donose jednu dok su mom gradu donosili dvije. Neko sipa i tri kesice, ali to je već agda.
Otpijam gutljaj s užitkom i gledam malca kako trči po igraonici. Onda počinje lagano nerviranje kada djeca počnu šetati od igraonice do malih autobusa, aviona i jednoroga koji se pokreću uz pomoć kovanica. „Hoćeš li ući u igraonicu ili ćeš da ideš kući“, govorim glumeći ljutnju. „Neću kući!“
I tako se varamo nekih sat vremena.
Pozovem ga da nešto kupimo u hipermarketu. Odmah izlazi. Stavljam ga u kolica za kupovinu i on traži: „Hoću ‘moju klavicu’!“ Idemo do police, a onda on izabere sebi i Lari.
Kupimo i voćne jogurte za oboje. Odmah sam mu otvorio jogurt čim smo stigli. Toliko sam čvrstog karaktera da, kada otvaram Ranimov voćni jogurt, ne obližem unutrašnjost poklopca! Šta sam ja onda? Dalaj Lama. Dobro, to trenutno nije dobro poređenje jer se dobri stari svetac znao ponašati čudno ovih dana.
Vrijeme je za popodnevno spavanje. Nije mu pravo, ali je legao i negoduje. Pjevam mu Halidov repertoar: Romanija, Vraćam se majci u Bosnu. Nakon tih pjesama ide red Tome: Za Ljiljanu, Danka… Zaspao je, a umalo i ja s njim.
Imam malo vremena i za čitanje. U posljednje vrijeme najčešće čitam domaće pisce. Čitanjem knjiga, a nije mali broj pročitanih u odnosu na prosječnog „građanina“, došao sam do jedne beskorisne lekcije, a ona je da time, čitanjem, samo otkrivam koliki je prostor mog neznanja. Iz toga izvlačim jedan paradoks: što više čitam i time obrazujem, sebi izgledam neobrazovaniji i nenačitaniji.
Danas ću pripremati špagete s bolonjezom. Tako makaroni postadoše pasta, rezanci nudle, a špageti ostadoše špageti. Recept ste već pročitali.
Oko 15:30 počinjem pripremu ručka.
U 16:15 dolazi Melanija s posla. Kada uđe poljubimo se i trudimo se biti tihi, jer Ranim spava u istoj prostoriji, Lara se ne trudi biti tiha i moramo je stišavati.
„Je l’ ti se sviđa ručak“, pitam. „Meni se sviđa sve što ti napraviš“, odgovari mi Melanija.
Budi se Ranim, po običaju nenagodan. Što god da mu kažeš, ne odgovara mu.
Čim je završila s ručkom, Melanija se nagodila na sećiji da malo prilegne. Ubrzo se začu glasno disanje. I tako svaki put kada dođe s posla na koji se počinje spremati u 5 ujutro, a s kojeg se vraća oko 16 sati i 15 minuta. Dobra je stvar kada ti je supruga zaposlena, od tada sam čak u dva navrata podigao kredit s značajnim iznosom da bi renovirali kuću, kupili auto, ugradili termozolaciju s fasadom… Jako zgodna stvar su ti krediti, sve postigneš u tren oka. Osim što sa suprugom provodim, ne računajući spavanje oko pet sati dnevno. Je li brak postao neka vrsta firme u kojoj je jedino bitno da su prihodi veći od rashoda? A od ljubavi se ne živi, zar ne kažu tako, jer ako ne možeš otići na more tokom godišnjeg odmora, koji put na neki izlet izvan općine u kojoj živiš, barem dvaput mjesečno u neki restoran na ručak, pa onda i na nekakvo zimovanje, šta je onda život? Onda gledaš prijatelje s društvenih mreža kako dijele objave. E, kakav je život bez toga!?
Gledam je dok spava. Strašno mi nedostaje i u tom kratkom vremenu ne znam šta da činim jer je premorena. Prije, dok nije bila zaposlena, puno vremena smo provodili zajedno, jer sam ja prosvjetni radnik. Neki će reći da sam i papučar. Ako muškarac radi neki posao koji zahtijeva osmosatno izbivanje iz porodice i uz to ako vozari na radno mjesto, što dodaje još sat-dva, ako odbijemo i osam sati spavanja, koliko ti vremena ostaje da budeš sa djecom i suprugom.
Koja je poenta izbjegavanja vlastite supruge i provođenja vremena u muškom društvu? Ima li tu latentnog homoseksualizma? Dokazivanje drugim muškarcima s kojima uglavnom nemaš ničega zajedničkoga i pridobijanje lažne nakolonosti naspram vremena sa suprugom. Nema smisla. Ili je to samo odraz nezrelosti, mnogi muškarci ostaju čitavog života dječaci koji bi da se igraju kadgod imaju priliku.
Kafa koju pijemo iza naše kuće. Konačno zajedno, ali ne ide to baš jednostavno. Svi žele njenu pažnju, i Lara i Ranim i ja, naravno. Ali ja sam, eto, odrasla osoba pa mogu biti strpljiv dok se oni nadmeću.
Izašli smo iza kuće da malko protegnemo noge. Zalijevanje paradajza i svega ostalog što dođe pod šlauf kojim upravlja Melanija. Kaže da je to opušta.
Veče se polahko spušta na pejzaž našeg malog grada i mi ulazimo u kuću da djeca večeraju, a mi s njima pojedemo koju voćku.
Odlazak na spavanje. Procedura oblačenja pidžami, pranja zuba i lijeganja. Djeca se pomamljuju u krevetu, a Melanija pada u san koji djeca prekidaju i onda se ljuti na sve. I Laru i Ranima šaljem u svoj krevet i oni odlaze negodujući. Ona je već u dubokom snu.
Odlazim da provjerim Laru u njenoj sobi i vraćam se u spavaću sobu gdje Ranim ima svoj krevet pored našeg, bračnog, kreveta. „Laku noć, stali moj!“, kaže naš sin držeći majku za ruku, tonući u san nakon kojeg će se probuditi ujutro bez majke pored sebe. Ponovo.
_____________________________________________
MIRZA HERCO rođen je 1980. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Živi i radi u Brezi kao srednjoškolski profesor. Objavljivao kratke priče i poeziju u regionalnim časopisima i književnim portalima (Republika, Biserje, Booke.hr, Književne vertikale, Avlija, Rukopisi, Fragment, Dunjalučar, Strane, Čovjek-časopis). Objavljivao tekstove iz obrazovne tematike u magazinu Školegijum i na portalu Mreža mira, a, također, učestvovao je kao recenzent i lektor u nekoliko izdanja. Objavio zbirke priča Halt! Halt! (Dobra knjiga, 2023) i Albino pečat (Dobra knjiga, 2025). Dobitnik nekoliko nagrada za najbolju kratku priču u regionu časopisa Avlija i za najbolji neobjavljeni rukopis.
Uspomeni na moga oca Adema, kojem dugujem više nego što ikada mogu dati i vratiti
Kada je na onaj svijet pošao moj otac Adem, neki su ljudi govorili tada:
“Blago Ademu našem, rijetko je kome Bog takvu milost ukazao — da ga dvojica sinova, dvije srebrene grane, spuštaju u zemlju, a treći da ga svijetla lica svjetlosna grana na onom svijetu oberučke dočekuje i grli.”
Taj treći sin, moj najstariji brat, rastao se jedne večeri, jednog ratnog aprila, s ocem našim, obećavajući da će se s vojne dužnosti vratiti na večeru, što se, zbog eksplozije jedne mine, ipak desilo nije.
“Eh, blago Ademu našem, rijetko je kome Bog takvu milost ukazao”, govorili su ljudi neki.
A mi smo tad šutjeli, šutjeli jer smo bili svjesni tog:
Da samo je Adem znao kako mu je bilo izdržati sve godine duge i bremena iščekivanja tog jednog davno obećanog susreta.
Bojao sam se žene Koja svira bubnjeve Bilo mi je nešto strano u toj slici Sada skačem u svaki džep mira koji izvire iz njene znojne košulje Promolim glavu za malo zraka Snalazim se i učim Udobno se smjestim i gledam kako joj sise poskakuju Ona mi lupi snare preko glave i pozove na pažnju Jen dva tri prati Pokušavao sam je prevariti Izbaciti iz ritma, tražio pozornost kao dijete Prolio joj vino i dim po činelama Sakrio se iza njenog seta i rekao buu Privukla je moju glavu iznad svoje pubične kosti Slušaj mali Uvijek sam se pitao što joj ja mogu ponuditi Ništa previše Samo traži da je pratim
***
ZAVARAVAM SE
U mislima s tobom u sutonu šume Promatram mehanizam zamke Privlačan sjaj čeličnog ugriza Kako bih ja to sve to drugačije, pametnije Ali poderana koljena izdaju Koliko sam puta pao na taj osmijeh Kraste zarastaju samo Kad ih ne promatraš pogledom Ljubavnog rastanka Mrvice kruha padaju s neba Zima će biti teška i uvredljiva Bijesni vrapci mi kljucaju tjeme kroz kosu U strahu i borbi rukama tučem sve Srdačne pozdrave i izbijam im Porculanske zube Još je premekano vrijeme za Kuglice uranija i rastapanje tijela u blatu Znam da smo to negdje učili, ali zaboravio sam Kako i kome se dokazuje hrabrost? Još vjerujem u sestrinstvo jela i bratstvo hrastova Reci im molim te da je još rano za Teške radove u betonskoj prašumi Za alkemiju gume i sparine Poljubi ih sve i reci im da stvarno sada Moram leći i praviti se mrtav neko vrijeme Oprosti mi, nisam bio ovdje danima Zadrijemao sam u lokvi znoja Vrućice ludila Jel to prevara?
***
GRIZI
Jede me Kao puž krišku jabuke Krišom pretvaram se u ručnik za tvoje tijelo Poslije preduge srijede Kišu tvojih sati skupljam u ključne kosti Pa se nagnem nalijevo i srčem pomalo Blagi moždani udar Skini gaće i grudnjak Laku haljinu ostavi Izmisli jezik za moj jezik Grizi gdje misliš da moraš Ja samo trebam tvoju volju za igrom Ja sam sada plahta Imaš me na četiri ruba Frank Bruno prije nego mu se oči izvrnu I pjena počne šikljati I stručni kadar šamarati Blago, gotovo spasonosno Jesi dobro, jesi dobro Mlaz vode i novo rođenje Snoviđenje i glava kornjače isturena izvoru Topline i svjetlost Moja hrana smrdi na groblje Ja mislim o boljem Penjem se na tebe Ne želim zabiti Želim biti Trajati u kolovozu Jedva čekam postati bablje ljeto Treniram i borim se Možda sam s krive strane konopca Ja ću saditi konoplju, odgajati pčele, razvijati rajčice do slatke krvi prvog poljupca I kad mi lice poprimi maslinastu kamuflažu Ti reci da dobro mi stoji Uroni u moje ulje laži Reci mi da nisam bolestan Samo je takav dan Takve vijesti Samo usual južina Samo gost iz druge zemlje
***
KAD
Kad prošećem psa Pročitam nekoliko stranica dobre knjige Budem uzbuđen oko novog recepta za tjesteninu s rajčicom i patlidžanom Kad mogu možda i zaroniti malo Kad more je svježe oko mojeg tijela Kad si mogu priuštiti podnevni drijemež Kad poslušam Silviu Perez Cruz i Raula Fernandeza kako izvode Cucurrucucu Paloma
Kad pustim misli da se igraju (to je posebna svečanost, to je nagrada svih nagrada)
Kad misli nisu nasilje
Kad pustim misli da se igraju (to je posebna svečanost, to je nagrada svih nagrada)
Kad napišem pjesmu Lupim dlanom o dlan Samo za sebe Kad kad je katkad i nikad previše Kad tad Za čekati Veseliti se Unazad, sada, i unaprijed
_______________________________
DENIS ŠPIČIĆ – NISDE, glavni singer – songwriter grupe Detective Jones, čiji je prvi album “Istraga” izašao u izdanju Dallas records 2021., a EP album „Mjesto radnje“ izašao je početkom 2025. također u izdanju Dallas records . Osim pjesama za Detective Jones, piše tekstove i za druge izvođače/ice (Natali Dizdar, Ivana Kindl, Vešmašina, Lana Pletikapić, Radiosex…). Autor se zbirke kratkih priča “Lijepo o mrtvima, ružno o ljubavi” u izdanju CeKaPe-a (uži izbor nagrade Edo Budiša), te koautor tematskog pjesničkog zbornika “Gdje si bio 2020. – Stihovi pod maskama”. Dobitnik je pjesničke nagrade „Konjanik“ na festivalu poezije „Ban Josip Jelačić“ za pjesmu „U rukama vremena“. Voditelj je radionice „Tekst u glazbi“. U sklopu CeKaPe-a pohađao je radionice Romana (Zoran Ferić, Kristijan Vujičić), te radionicu Kratke priče (Miroslav Mičanović). Njegova priča „Krevet“ zastupljena je u autorskom projektu Hrvatski Zvukopis – aplikaciji koja sadrži zvučno oblikovane kratke priče i tekstove domaćih autorica i autora, te se ista može poslušati u Zagrebu, Londonu, New Yorku…
Proljetna vrućina se osjećala. Podvrnuo sam rukave i počeo nositi maramu oko glave. Odrastao sam u krečnjačkoj kotlini, sporednim vratima džehennema. Godine na sjeveru skoro su me odvikle od njenog ljetnog ognja. Ulaskom u kuhinju opet sam doživio blizinu kuće. Od otvorenog plamena i daha rerne nije se imalo gdje skloniti. Odlazak u frižider nakratko je obarao kolanje krvi. Zadržao bih se koju minutu, naslonio vrat na hladne šipke polica. Pogled je klizio preko redova namirnica. Jabuke su sijale pod neonom, svježe i još uvijek živih ćelija. Iza svakog jela stoji smrt, kraj jednog putovanja. Čovjek nastavlja, svaki zalogaj postaje dio njega. Na kraju se preobrazi u zemlju, gdje mu je i mjesto.
Lars je pokušavao da rastereti Dietera. Gurao me je za šporet da mu asistiram. Tražio maksimalnu posvećenost, ponavljajući: “Ako ja to mogu, možeš i ti”. U braseriji smo stalno spletkarili jedni drugima, ovdje je humor bio nepoželjan. Kad bih nešto zajebao, Lars je vikao: “Pazi na sat!” Ako smo kasnili, kasnili su i konobari, letovi i vozovi na željeznicama. Sve je bilo ulančano, a pritisak neumoran. “Ugostiteljstvo je samo za snažne”, govorio je Dieter. Pored Aydina i Elke, niko od studenata nije se zadržao duže od dva dana. Odradili bi par smjena i shvatili da je HORECA dijelom biznis, dijelom groblje.
Jedne večeri dok smo sjedili za šankom poslije smjene, Lars je pokazao ogorčenost.
“Umorio sam se od podučavanja. Čim podučiš nekoga, on ode. I tako iznova. Nemam više vremena. Meni je pedeset i šest godina, Dieter je star. Uwe ima još života, ali nešto u njemu škripi. Kad si poslao aplikaciju za posao, pomislio sam da će možda momak s Balkana s kakvim‑takvim iskustvom biti dobar izbor za budućeg chefa. Rizikovao sam. Svakog dana se može desiti da ne ušetaš u kuhinju, ugasiš telefon.”
Pogledao sam ga. Ruka mi je na trenutak zastala pred čašom. Nisam bio siguran da želim nositi teret cijele kuhinje. Bilo je dovoljno da se uklopim i radim. Dok god traje ugovor, mogu ići dalje. Biti živ i plaćen – to je sve.
U pauzi između smjena otišao sam kupiti nož. Htio sam nešto što mi pripada, što će unijeti promjenu. Radnja je bila smještena u Südvorstadtu iza stare pivnice. Unutra je mirisalo na ulje i maziva. Za staklenim pultom operisao je debeli tip s bradom ofarbanom u plavo. Probrao sam nekoliko noževa. Izvadio jedan iz kutije, lijepo je ležao u ruci. Vitka, japanska forma, iskovana od damask‑čelika. Drška od nagorene hrastovine zagrlila je šaku, skrivajući bijedu nažuljanih dlanova. Svega sto eura. Pitao sam za popust. Bradonja nije govorio engleski, ali svakako je ispalio: “Nein.” Platio sam i izašao naoštren.
U tramvaju sam vidio gluhonijemog dječaka kako komunicira s ocem. Kad je majka izgubila govor, uspostavili smo jezik znakova. Skupljala je oči na stvari koje nije htjela jesti. Pravio sam joj često pureće ćufte s rižom, tada je zadovoljno namigivala lijevim okom. Kako je vrijeme odmicalo, javljala se samo riža. Poslije riže pasirana hrana i prah suplemenata. Bolest je izgladnjivala kuću. Obroci su postali skromni. Hranio sam se isključivo pivom i travom, sestra bi tu i tamo pojela sendvič. Nakon njenog odlaska na stolu su ostale desetine kutija s ljekovima. Reljef malog grada.
Nož je laserski prolazio kroz povrće. Svjetlost neonki plesala po čeliku. Traganje za savršenim rezom se nastavljalo. Oštrica noža produžetak je duše. Oblikuje ili ubija. Uvijek sam je se pomalo plašio, posebno u kafanskim tučama. Ljudi su prgavi, bude svega. Jugoslavenski crni talas često je koristio nož kao metaforu za fatalizam. Taj simbol ljubomore ukazivao je na korozivnost sistema nastrojenog prema pojedincu željnom slobode. Beli Bora Perjar ptica je potkresanih krila. Poletio bi, ali ga vojvođanska kaljuža drži prizemljenog. Osjećao sam kako me guše glasovi, zvuk printera, vrelina. Poželio da iskočim kroz prozor i ne osvrnem se.
U tim trenucima, posezao sam za mobitelom. Mora postojati druga energija, glas s one strane. Nešto što podiže ritam pokreta. U braseriji smo pretežno slušali briselski radio s aktuelnim hitovima i himnama devedesetih. Bliže zatvaranju hrvali se oko Bluetooth veze da pustimo lične izbore. Ovdje je išao sličan program, radio stanica iz Leipziga, klasični rock s povremenim uplivima vijesti. Trebalo je vremena da steknem kredit i prikačim se na svoj uređaj. Dok bih sjeckao povrće, grmili su The Mars Volta ili Fugazi. Gazde su gužvale čelo pod bukom, ali popuštali svjesni mog zanosa nad nožem. Tokom sporijih sati birao sam Talking Heads. Sva trojica su cimali glavama. David Byrne je pjevao o apsurdnosti svakodnevnih rutina, brišući generacijske razlike.
Pred Uskrs smo uletjeli u omču rezervacija s velikim grupama. Pomogao je i Aydin, znao je gdje šta stoji. Zavisio sam od njega kao Malone od Stocktona. Osjećao sam kako svakim korakom gubim nešto tjelesne mase. Želio sam da konačno stigne ljeto, da na slobodne dane sjedim u pivskoj bašti dok život curi niz ulicu. Pogledao sam u Uwea. Bio je sve znojniji, glava mu se pretvarala u stijenu pod vodopadom. Najednom je nestao. Nastavili smo šljakati uskraćeni za par ruku. Nakon desetak minuta, Lars je upitao: “Gdje je dovraga Uwe?” Slegnuo sam ramenima, Dieter isto. Sačekali smo da tiketi smanje zamah. Lars ga je otišao potražiti, onda je i on nestao. “Idi vidi koji kurac tamo rade”, rekao je Diter. Uwe je sjedio napolju oslonjen na zid do pepeljare. Stiskao dlanom stomak i otežano disao. Lars je čekao na ulici s mobitelom prislonjenim na uho. Čula se ambulatna sirena.
_____________________________________________
SRĐAN GAVRILOVIĆ (Mostar, 1991) je književnik, jedan od osnivača i glavnih urednika portala za književnost i kulturu Strane. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti “Gabrijel Jurkić” na grafičkom odsjeku. Studirao je jezike, književnost i marketing. Nakon pet godina u Belgiji, preselio se u Leipzig gdje trenutno piše i radi. Iza sebe ima objavljene zbirke kratkih priča “Ljetne himne” (2015) i “Nemoj ići u Anderlecht” (2022), dok je “Ovjerena kopija” (2025) njegov prvi roman.
Moja mi je žena sve na svijetu. Otkad smo u poslu, živimo punim plućima, a i pristojno zarađujemo. Poslić u kojeg me uvukla zahtijeva pomno planiranje i još pomniju izvedbu, a nije za odbaciti ni adrenalin koji nam povremeno pročisti krvne žile.
I, evo nas u autobusu. Dva stara supružnika koja idu unuku na krštenje. Prošlog puta smo išli nećakinji na vjenčanje. Ponekad i sinu na promociju. Svaki put nosimo veliku kutiju s kolačima. Kolače peče naša susjeda i pošteno joj ih platimo. Trošak posla. Moja žena ne zna peći kolače.
Autobus jednolično klizi. Promet je slab. Srijeda. Krenuli smo u ponoć. Ideja moje žene. Bolje da je što manje putnika. Noćas je tako. Nas petero i jedna nepoznata žena. Uvijek vodimo osiguranje. Policija nije naš jedini neprijatelj. Dvoje, od nas petero, već započinje predstavu, a tek smo nadomak Sinju.
“Aloooo! Rec’, prijo”!, viče Marko, “Evo me u autobusu. Idemo malo do ženinog rođaka, nek’ guzica vidi puta. Vratit ću ti. Znaš da ja uvijek vraćam. Bit će, ali ovaj put ćemo malo veće uloge. Vi samo osigurajte prostor. Ajde, prika moj, pozdravi mi Iku, pa se vidimo. Ne brini. Kad sam ja iznevjerio?”
Marko je, kao što pogađate, kockar, a Dragica mu je supruga. Uzeli smo ih jer imaju brze reflekse i bistro oko. I nisu skupi.
Moja žena započinje svoju rolu. Podiže platnenu torbu. Ima tu svega: od kuhinjskih krpa, preko zamotuljaka, do boca s vodom. Nudi mi sendvič. Ovo je predstava u kojoj se prikazuje kao dobra supruga. Ja se samo moram držati muževno i prekidati je. Razgovara s vozačem o voznom redu, pa glatko prijeđe na mudrovanje o recesiji i tu se vozač zakači ni ne sluteći da će ga razgovor dovesti do novih saznanja o kolačima i unucima.
Ivanu smo poveli radi specijalnih efekata. Mlada je i treba još puno toga naučiti. Noćas je prvi put s nama. Njen je zadatak nositi torbu s kamerom. Ako dođe do frke, njena će torba biti zapaženija nego naša kutija s kolačima.
Ivana razgovara s nekom Helenom. Ispočetka se ta žena u crnini odupire, ali Ivana je uporna i, kad je Helena započela priču, vrijeme je ubrzalo.
Brat joj je umro. Ide mu na sprovod. Baš se razvezala. Djetinjstvo, otac koji je njoj otac, ali nije i njenom bratu, neki pijani luđak koji razori bračni sklad između njene majke i njenog oca tvrdeći da je otac njenom bratu, brat koji bježi od kuće. Govori glasno. Može je čuti čitav autobus. Svih četrnaest ušiju. Priča kako su se išli u bolnicu oprostiti od oca, ali onda bukne prijenos uživo između Marka i Dragice.
“Ne može. Obećao si mi da ćeš doći trijezan do Zagreba”, govori Dragica.
“Samo gutljaj.”
“Marko, ne igraj se životom. Valjda možeš jednu jedinu noć izdržati bez pića.
“Mogu, ali neću.”
“Moraš. Znaš koliko je toga na kocki.”
“Ako sam rekao da će sve biti u redu, onda će sve biti u redu.”
“Pa da, ti si stručnjak za kocku, a i sve što si do sad napravio je bilo u redu. Uvijek si ti u pravu.”
“Daj, bolje ti je začepi!”
“Neću šutit! Neka svi čuju! Ukrao si mi mladost, zdravlje, dostojanstvo, novac, sve, sve što sam ikad imala, ti si mi uzeo.”
“Glupačo jedna , ništa ti ja nisam uzeo, jer nisi ništa ni imala. Bila si glupača i ostala si glupača.”
“Hoćeš me udariti? Ja ću tebe prijaviti da bez dozvole nosiš …”, tu se rečenica naglo prekine, ali se i moja žena okrene prema njima.
“Budite toliko pristojni i ne galamite u sred noći. Nas ne zanimaju vaše svađe”, reče im oštro.
Namjestim se u sjedalici, sklopim oči i pokušavam zaspati, kad osjetim da se autobus zaustavlja. Nismo valjda već u Kninu? Ulaze dva policajca. Večeras zaista nemamo sreće.
“Dobra večer, gospodo!”, pozdravljaju.
“Dobra večer! Je li zima vani?”, govori vozač.
“Pa tako, dade se izdržati. Moramo napraviti malu kontrolu. Nećemo vas dugo zadržavati.”
“Samo vi kontrolirajte. Je li to nešto rutinski?”
“Baš i nije. Sinoć je ukradena prilična količina zlata”, a onda se okrene prema nama, “Molim vas iziđite vani. Ponesite svoje stvari sa sobom. Pokazat ćete nam i otvoriti vašu prtljagu.”
Čujem kako Ivana govori Heleni da joj pričuva torbu, a zatim se provuče pored policajca i iziđe van.
“Gospodine, možemo li nas dva ostati u autobusu? Znate, moj muž je jako bolestan”, javi se moja žena.
“Netko nam mora pokazati vašu prtljagu.”
“Nemamo mi prtljage. Evo, samo ova torba”, izvlači torbu ispod sjedala i rastvara je. “Unutra je čaj i malo hrane za put.”
“Samo to?”
“Eh, ima i torba s odjećom ovdje poviše nas. Zdenko, digni se i skini torbu. Znate, idemo u Zagreb. Prvi nam se unuk krsti.”
“Čestitam!”, razgledava sadržaj torbe koju sam u međuvremenu otvorio, “I to je sve?”
“Ima dolje kutija s kolačima. To je za unukovo krštenje. Pekla sam ih tjedan dana.”
“Ipak ćete morati sići barem vi i pokazati nam koja je kutija vaša.”
“Nemojte, molim vas. Teško mi je silaziti po ovim visokim stepenicama. Ja sam stara”, smije se i koketno zaglađuje kosu, “Slobodno otvorite kutiju i poslužite se kolačima, dobri čovječe.”
“Kako ću prepoznati da je vaša?”
“Nisam vidila da je itko od njih stavljao svoju prtljagu dolje. Takva su vremena došla. Nitko više nema novca za putovanja, a prije je bila gužva.”
“Ugnjavila si čovjeka glupostima. Pusti ga neka radi svoj posao. Hvala vam, gospodine.”
“Ništa. Ništa. Sve je u redu”, smije se policajac i prolazi dalje.
Zaustavlja se pored Helene. Ona je također ostala u autobusu. Dok je moja žena igrala ulogu bakice, čuo sam kako Helena skida ruksak i naslanja ga na sjedalo. Malo sam se okrenuo da potvrdim jesam li dobro čuo. I zaista je bilo tako. Čekala je s otvorenim ruksakom sva tužna, gotovo uplakana.
“Dobra večer ! Mogu li pogledati vašu prtljagu?”, govori joj policajac.
“Samo izvolite!”
“A ona foto torba?”
“Gospođa ide na sprovod. Umro joj je brat. Vidite da joj je u ruksaku crnina”, okreće se i moja žena.
“Moje saučešće”, govori policajac, a ja se zapitam bismo li sljedeći put mogli biti uplakani roditelji koji idu sinu na sprovod.
Ili je možda ipak previše? Razgovarat ću o tome sa svojom ženom. Ona ima osjećaj za te stvari. Naginje se prema prozoru i izvještava. Otvaraju bunker. Vade kutiju. Malo je miču gore dolje. Valjda isprobavaju težinu. Otvaraju je. Uzimaju po kolač. Pristojni ljudi. Vraćaju kutiju na mjesto. Marko i Dragica puše i pocupkuju pored autobusa. I svađaju se.
Policajac pruža vozaču papir, pa se pozdravljaju. Vozači ulaze u autobus. Ostali za njima. Helena pita Ivanu što skriva u torbi, a ova joj odgovara da je unutra obična kamera. Pogledam svoju ženu. Kima i smješka se. Marko i Dragica odrade još jednu svađu.
“Jesam li ti rekla da ne brineš?”, govori Dragica.
“Jesi, pa šta?”
“Znala sam čim sam vidjela da nemaju pse.”
Vrata autobusa se zatvaraju. Vozač pali motor.
“Koliko je tog zlata ukradeno?”, pita vozač.
“Bio si dolje, čuo što i ja. Nisu baš bili razgovorljivi”, odgovara mu drugi.
Svi se stišaju, namjeste u sjedalima i pokušavaju zaspati. Svjetla u autobusu se gase. Autobus klizi kroz noć. Šteta što Helena nije ispričala sve do kraja. Mislim da nikad neću saznati je li se na samrtnoj postelji očuh pomirio s njenim bratom. Moja žena hrče pored mene. Ta zaista ima živce.
“Poštovani putnici, stigli smo u Zagreb. Zahvaljujemo što ste putovali s nama i nadamo se da vam je put bio ugodan”, budi me vozačev glas.
Marko izlazi prvi. Dok prolazi pored mene tiho mi reče da će zvati taksi. Moja ga žena prijekorno pogleda. Nema potrebe za takvim izjavama. Sve je već dogovoreno prije no što smo krenuli.
Helena pokušava skinuti ruksak s police. Negdje je zapeo, pa ga mrda i poteže. Ustanem i pomognem joj. Po težini bi se reklo da nije samo odjeća u njemu.
“Težak vam je ovaj ruksak. Kao da ste ga napunili kamenjem”, govorim.
“Zlatom. Napunila sam ga s deset kilograma lomljenog zlata. Budite pozdravljeni!”, smije se dok izlazi.
Ostali smo sami u autobusu. Moja žena još uvijek sjedi i gleda kroz prozor.
“Misliš li da joj je stvarno zlato u ruksaku?”, govori zamišljeno. “Ta ženska nešto opako muti. Jesi li vidio kako je izbjegla pregled?”
“Žena je u tuzi za bratom, pa nisu ni policajci od kamena.”
“Kakvim bratom? Nema ona brata niti ide na sprovod. Prepričavala je Nježnu ružu.”
“Koju ružu?”
“Seriju. Sve kako je bilo u seriji. Brat! Mo’š mislit!”, a onda reče, “Marko je zaustavio taksi.”
Moja žena ustaje sa sjedala. Pokušavam joj pomoći i pružim ruku prema torbi sa sendvičima.
“To možeš uzeti samo ako mi otkineš ruku.”
“Zašto?”, upitam, a onda mi sine. “Ma nemoj me zezat! Bila je u sendvičima?”
“Ispod sendviča.”
“Svih pet kilograma? Što da su ti pretražili torbu?”
“Baš bi posumnjali u staru ženu koja nosi hrpu sendviča i pazi na muža.”
“Znači, ispod kolača nije bilo ništa?”
Izlazimo iz autobusa. Vozač nam dodaje kutiju s kolačima i pozdravlja se s nama. Idemo prema taksiju. Još nekoliko koraka i poslić je obavljen.
Večeras se vraćamo, a od sutra smišljamo novi plan. Moja je žena naprosto genijalna u tome.
____________________________________
RUŽICA GAŠPEROV rođena je u Splitu, gdje i danas živi i stvara. Kratke priče i drame objavljene su joj u časopisima, zbornicima i na internetskim portalima. Autorica je zbirke priča Gubitnici, nagrađene nagradom “Albatros” 2018. godine. Napisala je i objavila na portalu Drame.hr nekoliko drama, od kojih su Adio pameti iKolači izvođeni u kazalištima i na HRT3.
Najljepša glazba je dodir kiše na vrućem asfaltu, žene koja se nadima pod muževim tijelom. Limeni krovovi pod mačjim provalama nad staklenim melodijama skrivaju pokrete u područjima nedodirnutim tvojim okom u mojoj duploj podkožici.
***
POBAČAJ
dan je svečan samo zato što se rodio kroz grilje prolazi hladno sunce a ipak se mora ustati mora se ubiti stidna tišina oko sterilne ruke noge su nepomične živčani sustav oduzet u sakralnoj kosti usta začepljena maskom za ulazak u plinsku komoru [ili za da se ne predomislim]
samo kisik održava ovo tijelo na životu i dva srca koja kucaju u meni
ispod mene te dijeli kirurški stol od licemjerne zemljine teže i od etera u koji zauvijek ispariš.
Ali ja nekako uspijem otplatiti sve anestezirane prijelome žena mučenica dok mi čeličnom kiretom grebu maternicu
***
LAISSEZ-PASSER
ne slavim pobjede domovine porazi u meni kucaju skladno i to mi je dovoljno
ne oplakujem padove dom sam izgradila sama tu ostajem
zatvaram oči i čučim na straži čekam da me puste kroz tjesnace koji nisu moji čekam da udari oluja da razjasni progon bačena u zaborav probijam i brojim beznačajna postojanja koja prolaze a iza njih sve se diže i sve pada uvijek iznova kao u ovom prebivalištu kao i u ovom životu
čekam da se vjetrokaz okrene prema mom mjestu dok negdje u svijetu zaglušni vjetrovi huče u mom unutarnjem polju čekam zoru čekam proći u redu s druge strane čekam da me zovu čekam da me nazovu nekako svejedno kako:
da me graničar ovjeri pečatom
***
KRONIKA ZABORAVA
U stakleniku pas traži svoje komade – obećana hrana. Pod krupnim pijeskom nordijska obitelj podiže svoje kišobrane protiv odsjaja. Svjetlost boli.
Ali odbijanje nije rješenje. Ti to dobro znaš. Također znaš da te otpor neće osloboditi niti će te natjerati da postaneš buntovnik:
nježnost je neophodna.
Lopta se odbija po vodi. Bez očekivanja. Iscrtava ona krug sudbine – još jedan apstraktni pojam bez simbolike.
Tvoje bodlje još šapuću u dubini mog tijela. Francuskinja traži bazen ili more. Traži mjesto gdje ugušiti iluziju, samoobmanu: djeca.
Nešto se mora iskorijeniti. Kosa ili kosti, sva ta navika, moraš sve to iščupati – to je čin protiv hazarda promatranja: protiv ulaska u povijest zaborava.
***
OBRNUTO
Kao dijete skačeš u vodu naglavačke. Ne vidiš dno. Ti ga ne poznaješ. Ne znaš ni prijetnje dubina ni ne znaš dubinu odanosti. Nikada nisi doživio nikakav šok. Sjene laži ti nisu poznate.
Nevinost je riskantna. Stoga je se svi boje.
Onda odrasteš. Podijeliš se na dijelove. Napraviš mjesta za sebe. Ostaviš prostor. Staviš drugo na stranu, ali ne sve ili ništa. Odvojiš mjesto rađanja. Otpuštaš gubitke i zajmove.
Zatim malo premažeš preko posebne salame rajčice s češnjakom i prerežeš kruh na pola – jer dobiješ samo pola svega toga – pola svega. Sreća – kažu ti da dolazi od malih stvari, velike se riječi rađaju iz malih slova, iz malih naroda rađaju se veliki snovi.
Vjeruješ im. Prihvaćaš. I tako iluzija usađuje se u tvoje kosti i postaje tvoj dom. Ali ti ipak hodaš samo iza onoga što vidiš:
jer čak i u iluziji možeš živjeti sigurno.
Voda je sada tamna. Zmije te razdiru. Tvoj skok je također obrnut.
Ali više ne tražiš odgovore ni od zodijaka ni od zvijezda, a još manje od prijatelja: sam sebi si dovoljan.
Znaš da dolazi još druga zima, ali samo jedna neće donijeti proljeće.
Život je kratak, uvjeravaju te. No, vjerovanje je dugo.
***
METAMORFOZA
Jednog dana ću biti slobodna od svog zadatka.
Nići ću kao kaktus u pustinji, ili ću procvjetati poput pupoljka divljeg cvijeća.
Čak i da nemam korijene, vezana sam kao sjećanje.
Ako me pitaju tko sam, reći ću im da sam sve zaboravila. Nemam uspomene, nemam ni državu. Nemam vremena ni potrebe dokazivati moje pretke. Znam tko sam.
Cijeli život trčim i bježim – ne od pilota ili kamikaza, ne od onih koji ništa ne znaju – ali od onih koji su uvjereni da mogu sve, od onih koji vjeruju da se može sve predvidjeti.
Sada samo čekam netko da mi otvori oči i da u točno određenom trenutku proguta svu moju tamu.
______________________________________
NATAŠA SARDŽOSKA (1979), istaknuta makedonska pjesnikinja, esejistica, spisateljica, književna prevoditeljica i tumačica poliglota (FR, IT, ES, EN, PT, HR, CA), voditeljica kulturnih događaja, rođena je u Skoplju u Makedoniji. – Doktorirala je antropologiju na Sveučilištu Eberhard Karls u Tübingenu, Sorbonne Nouvelle u Parizu i Sveučilištu u Bergamu, a živjela je u Milanu, Lisabonu, Parizu, Bruxellesu, Stuttgartu. Urednica je poezije u Borders in Globalization Review na Sveučilištu Victoria u Kanadi. Bila je rezidentni istraživač u Centru naprednih studija jugoistočne Europe na Sveučilištu u Rijeci 2017. – Objavila je knjige poezije Plava soba, Koža, On me povukao nevidljivom uzicom, Živa voda, Sakralna kost i Tečaj obmane te romane Tramontana i Život bez svjedoka. – Objavila je knjige poezije u SAD-u, Meksiku, Italiji i na Kosovu, a poezija joj je prevedena na 20 jezika i objavljena u međunarodnim književnim časopisima i antologijama. – Tri puta je nominirana za Nacionalnu nagradu za najbolju knjigu poezije “Braća Miladinov” na Međunarodnom festivalu poezije u Strugi. – Godine 2021. dobila je nagradu Poesia a Napoli za najbolju pjesmu napisanu na talijanskom jeziku kao nematerinjem jeziku Guida Editorea, nagradu Don Luigi di Liegro za poeziju napisanu na talijanskom jeziku kao nematernjem jeziku u Rimu te Nagradu „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva iz Rijeke za knjigu objavljenu izvan Hrvatske za 2023. – Pisala je za časopise Doppiozero, Nuova Prosa u Milanu i Transmidia u Rio de Janeiru i Fokus u Skoplju. – Prevela je s talijanskog, portugalskog, španjolskog i katalonskog više od stotinu pisaca. Jedina je prevoditeljica Pier Paola Pasolinija, Pedra Salinasa, Josea Saramaga i Joana Margarit na makedonski jezik. – Dobitnica je nagrade Ministarstva vanjskih poslova Italije za prvi prijevod knjige Pinocchio Carla Collodija. – Njezino čitanje poezije recitali su performativnog i interaktivnog karaktera: kombinira vokalne eksperimente, glazbu, improvizaciju, crtanje tijela i ples te interakciju s publikom. – Godine 2024. imala je književnu prezentaciju u Talijanskom kulturnom institutu u Stuttgartu, nekoliko recitala poezije i čitanja u Trstu na Parole tra i luoghi i Sentiero dei poeti/Pot pesnikov na bivšoj talijansko-slovenskoj granici, te u Napulju, tj. u književno-glazbenoj dvorani Perditempo i u Pessoa Taverna Portuguesa. – Na festivalu Ars Poetica u Bratislavi izvela je svoju poeziju pjevajući a-cappella u Nacionalnoj galeriji. – Tijekom čitanja poezije na Međunarodnom festivalu poezije u Genovi, u okviru platforme Versopolis, nastupila je s a-cappella pjevanjem i oslikavanjem tijela u Palazzo Ducale. – Imala je čitanje poezije u okviru Književnog festivala Vrisak u Rijeci i u Muzeju Revoltella u Trstu. Sudjelovala je na uglednom kolumbijskom festivalu poezije u Medellinu, talijanskom festivalu poezije Ritratti di poesia u Rimu i Danima prijatelja knjiga u Rijeci. – Na Umjetničkoj akademiji u Berlinu izvela je svoj poetsko-glazbeni recital bosa u jedinstvenoj plesnoj izvedbi za Festival poezije u Berlinu. – Na Sha’ar Poetry Festivalu u Tel Avivu nastupila je u Arapsko-hebrejskom kazalištu uz pratnju saksofona, kontrabasa i suvremene plesačice u Yaffa Theatreu. – Organizirala je s Francuskim institutom poetski soirée Les rivages de l’exil o frankofonoj poeziji u egzilu, a s talijanskim veleposlanstvom u Skoplju poetsko-glazbenu večer Il vino è la poesia della terra na kojoj je izvodila pjesme na talijanskom jeziku. – Svoju poeziju predstavila je na nekoliko književnih manifestacija u Beogradu, Sofiji, Tirani, Zagrebu, Budvi i Plavskom jezeru. – Njezina pjesma Doll on Strings / Marioneta objavljena je na engleskom i španjolskom jeziku u Međunarodnoj antologiji poezije protiv zlostavljanja djece „Grito de mujer“ – Pohađala je prevoditeljsku rezidenciju na Institutu Ramon LLull u Barceloni i rezidenciju za pisce i pjesnike u Zagrebu na poziv Hrvatskog centra PEN, u Pazinu u Kući za pisce, i u Splitu i Tirani u okviru Tradukijeve rezidencije. – Njezina poezija isprepliće senzualnost i reminiscenciju tijela, razotkriva unutarnju bol, egzil, beskućništvo i otkriva duhovnu svježinu. Njezino poetsko pamćenje ima performativni karakter prenoseći dramaturgiju komornog prostora ljudske egzistencije. – Njezini su romani egzistencijalistički u kojima istražuje duboko marginalne likove rastavljajući njihove psihološke ponore, razvijajući tok svijesti dok rasčlanjuje teški tranzicijski realizam. – Piše svoju poeziju na makedonski, talijanski, francuski, engleski i španjolski jezik, a sama sebe prevodi i na hrvatski, srpski i portugalski jezik.
Sati cure kroz prste. Skuplja dlan uz dlan da neki sačuva. Misli, ako zažmuri, možda neki odsanja ili odmašta iznova, ali
okreće se zupčanik kroz nos. Sve mirišljave uspomene zgužvaše skakutave kazaljke koje pokatkad samo zapnu o njeno uvo, čas levo, čas desno.
Tesno svim brojevima što joj štrče iz rukava, nogavica, pupka, minđuša i šiški.
Oči joj iskaču kao navijena ptičica tačno na vreme. Sat po sat.
Ona nije izmaštana, a ni domaštana.
Ona je ŽENA-SAT.
Ne želi više da je navijaju već da je puste da stane.
***
PITALICA ŽENE-SAT
Kako napisati romantičnu pesmu, a ne upasti u vir banalnosti? Kako ostati svoj i ljubiti svoje JA i dozvoliti drugima da te ljube; biti dopadljiv, a ekscentričan; pristupačan, mada introvertan?
Kako napisati romantičnu pesmu koja zaista boli, zaista se voli, danas, ovde, za sutra, za onde; kako kroz vekove okretati isti ključ,
na novi način, a otvoriti istu bravu?
***
ŽENA-SAT VOLI DA ČITA
Opet je tužna.
Tužna, jer njoj se još tako mnogo čita, i skita, i pita, i udaljava tren
kada će morati priznati:
da ništa više ne može da vidi; da ništa više ni nema da se vidi; da ogoljeno, oglodano, sažvakano, satrveno je sve.
Usniće tad večni san u kojem i dalje usplahireno čita.
***
O ČEMU PIŠE ŽENA-SAT
Prošlo je vreme pisanja o leptirićima i nagosti pukoj.
Sad drugi fenjeri osvetljavaju joj put.
Epitafi o sitosti, apatiji podmukloj, buketi doskočica koji venu dočekani na prut.
***
ŽENA-SAT PIŠE ODU LJUBAVI
Evo, dok mislim o tebi,
Sunce je već prošetalo od istoka do zapada; lipa je već izmenjala svo ruho; dečak je od prve bojanke stigao do prve pijanke; nacionalni park do privatnog hotela; reka od bujnog toka do suve uvale nad kojom obleću lešinari žmirkajući bockavim stremljenjima, ne znaju ni oni na koga, na šta, ni čemu;
a ja se ne pomakoh sa iste tačke.
Mislim o tebi, i pitam se, od čega si sazdana, Ljubavi, kad su ti temelji toliko izdržljivi, kada ti ni vreme, ni prostor, ni živo ni neživo ne može ništa, jer ti goriš u sebi od sebe i plamom se svojim iznova porađaš, umireš i rađaš –
jednako čvrsta.
____________________________________________
JASNA JEREMIĆ rođena je 1987. u Loznici. Studirala srpski jezik i književnost u Beogradu, završila Visoku školu strukovnih studija za vaspitače u Sremskoj Mitrovici. Majka tri najlepša cveta. Piše poeziju i prozu. Objavljivala u brojnim štampanim i elektronskim časopisima i portalima. Zastupljena u zbornicima i zajedničkim knjigama. Prvu zbirku ljubavne poezije „Zagrli ljubav“ objavila u izdanju Litere (Mladenovac, 2020). Za istog izdavača objavila drugu zbirku poezije „Vode nadošle“ (2021) i prvu zbirku kratkih priča „Sva imena jedne Liv“ (2022). Za Poetikum (Kraljevo, 2022) objavljuje svoju treću zbirku poezije „Sama protiv beonjača“. Za Presing izdavaštvo (Mladenovac, 2023) objavljuje svoju drugu zbirku kratkih priča „Iz škrinje“. Piše i književne prikaze i bavi se lekturom, korekturom i redakturom. Živi u Mladenovcu.
Tjednima je promatrao kako je kući dovozi naočit muškarac u velikom bijesnom automobilu. U kući je hodala kao da nikog ne primjećuje, a da nema stropa, nosom bi zapinjala u oblake. Plašio se nije li se njegova djevojčica izgubila u prostoru, vremenu, a možda i u svemiru. Odavno je bila odrasla djevojka, ali za njega je uvijek bila njegova mala djevojčica koju je štitio od opasnog svijeta. Danima nikako nije uspijevao pronaći dovoljno dobar trenutak za razgovor s njom, uvijek bi nešto omelo situaciju; ili bi netko pozvonio pred vratima ili bi zazvonio mobitel ili već nešto treće. Sve lošije je spavao, pa se jedne noći doslovce ušančio na stepenicama koje vode na kat prema spavaćim sobama. Uz čašu vina i knjigu osluškivao je kada će doći kući u onom krilatom bjesomuru od auta s uglađenim pratiocem. Noć je imala svoju magiju i otvarala je zvjezdanu svjetlost u ljudima, a gutljaji vina uvijek bi otvarali vrata riječima. Puno joj je toga želio reći, ali je nije htio preplašiti; želio je reći da sačuva svoje srce i sebe, da bude pažljiva i dobro otvori oči u odnosu na tog mladića. Uvijek je znao govoriti kako je najvažnije izabrati dobrog partnera za život, a da je loš izbor partnera veliki problem. U neko doba noći pojavila se na ulaznim vratima, izula je cipele s potpeticama i bešumno krenula prema stepenicama. – Tata, pa što radiš ovdje u ovo gluho doba noći!? – začudila se. – Lijepo od tebe što nisi kuckala tim štiklama po pločicama u hodniku. Eto, a ja u gluhoj noći bolje čujem kako kuca moje srce. – Neka samo lijepo kuca, ali zašto ne spavaš? – Čitao sam knjigu, pa malo pijuckao vino i vrijeme je prošlo. – Koju knjigu si čitao, tata? – Nije važno koju knjigu sam čitao, pustimo to sad. Hoćeš li da ti ispričam jednu priču koja me se baš dojmila? Onako, jednu kao kad si bila mala. – Može – nasmiješi se i sjedne pokraj njega, a on je zagrli. – Slušaj, bilo je to ovako. Čak štoviše, i danas je to ovako – nasmiješi se, pomakne joj uvojak kose s lica i nastavi: – Hodaju tako gradom jedan uz drugoga gospodin Netko i Nešto i gospodin Nitko i Ništa. Na prvi pogled vidi se da su različito odjeveni, ali ipak nije sve sasvim jasno jer je od svih pitanja koja govore o njima, nagradno pitanje: tko je od njih dvojice sretan? Jesu li obojica sretni ili je sretan samo jedan od njih i koji? Ako gospodin Netko i Nešto nije sretan, nije voljen, ne voli, ne zna voljeti i nije ispunjen, on samo svijetom hoda i pokazuje se kao da je potpuna i jedina sreća biti Netko i Nešto. – Dobro i kako sada to znati? – upita ona. – Jamu bez dna, poznatu kao jamu Bezdanku, zapuniti raznovrsnim punilima za kratkotrajne sreće teško da je moguće dugotrajno ispuniti, srce je prazno i to što je gospodin Netko i Nešto uistinu netko i nešto na kraju ne znači ništa, pa je svejedno je li on Nitko i Ništa ili Netko i Nešto. Bilo bi lijepo kad bi obojici, i gospodinu Netko i Nešto i gospodinu Nitko i Ništa, bilo svejedno kakve im je etikete bilo tko i svatko nalijepio na lice, dokle god imaju čist obraz. Bez čistog obraza ni za jednog gospodina trajna sreća nije moguća. – Istina. Tata, nemoj se brinuti za mene, naslušala sam se ja dosta od tebe sjajnih priča kojih se sjetim češće nego što misliš. Budi siguran da u svakom trenutku znam prepoznati sreću. Na primjer, sad je za mene sreća vrlo banalna i jednostavna, a to je spavanje u svojem krevetu. Na te riječi on se nasmiješi i zaželi joj laku noć. Nije znao je li odabrao pravu priču i je li joj rekao ono što joj može biti važno u izborima na životnom putu, da je ne zabljesne površina, ali je puno mirnije nego proteklih dana otišao na počinak. Te noći sanjao je svoju kći kao malu djevojčicu. Ljulja je na ljuljački, a ona se smije i kaže: Još, još, tata, pogurni me! A on ju je zapravo cijelo vrijeme samo blago zanjihao i uglavnom samo čuvao da ne padne.
***
TAJNA ŠUMSKA ADRESA
Vjetar je blago komešao krošnje stabala uz rub šume i raznosio vruće podnevne mirise s livade. Ovdje čim zakorači nogom iz auta, osjeti se kao da je uronio u čaj. U tome mirisnom plemenitom i čistom prostoru nekim čudom sve frustracije koje je donio sa sobom iz gradske vreve odmah bi netragom nestajale. Obožavao je ovo mjesto. Bila je to njegova tajna šumska adresa. Kuća usred ničega, govorila je njegova kći, a njemu je svakim danom bivalo sve više jasno da je ta kuća usred svega. Gradski dečko poslije pedesete otkrio je prirodu, zadirkivao ga je ponekad punac. I da, bilo je upravo tako, možda malo kasno, ali ipak je spoznao da je priroda iznad svega. Baš ti livadni mirisi usred podneva na vjetru ponukali su ga da pokuša upoznati svijet biljaka, pa je otkrio majčinu dušicu, stolisnik, gospinu travu, vodeniku, preslicu, čak je nekoliko kilometara dalje bilo i anđelike, a kako je upoznavao i otkrivao taj svijet, tako mu je postajao sve čudesniji i izazovniji. Puno je razmišljao o šumi, fascinirala ga je mističnom tišinom. Često je promatrao kako visoki dostojanstveni borovi svojim jednostavnim postojanjem i rastom bivaju svake godine sve bliže sunčevoj svjetlosti. Neizmjerno se divio volji života kojom velika šuma izražava snagu svijeta. Šuma kao da ništa drugo nije željela osim postojati i opstajati, izražavajući sebe. Ponekad se znao zapitati kako on izražava sebe i kako on postoji, a život je jedan jedini i sve brže prolazi. Ostarjeli roker u svijetu čudesa, zvala ga je njegova kći studentskih godina, za koju je bio siguran da će jednog dana osvanuti na njegovim vratima tetovirana hrpom gluposti ili s prstenom u nosu. Silno ga je podsjećala na njega u mladim danima. Svake godine sve teže bi mu padao povratak s godišnjeg odmora u grad, gdje mirisi nisu bili ni plemeniti, ni čisti, ni iscjeljujući, neusporedivi s eterom od ljekovitog čaja. U gradu nije bilo ni jeke, samo gluhi mrtvi beton, a i ljudi su se previše promijenili, činilo mu se da nitko više nikoga ne gleda u oči, više nisu čak ni razgovarali telefonom, već su samo pisali poruke i slali fotografije, rutinizirana brzina življenja dokidala je ljudski glas, a glas je toliko neizmjerno važan. Preko glasa bi nepogrešivo uvijek osjetio energiju duše svakog čovjeka. Ovdje ga ništa nije žalostilo ni ljutilo, bio je miran i sretan. Povremeno bi pozivali u goste nekoliko najboljih prijatelja, pa bi se nakon njihovog odlaska vraćali svojoj mirnoj šumskoj svakodnevnici. Iz tog razmišljanja trgne ga zvuk mobitela. Uz bezbroj propuštenih poziva stigla je i poruka upozorenja Pere pčelara kako je viđena medvjedica s mladuncima uz cestu prema izvoru. Nikad mu nije palo na pamet da bi se i to moglo dogoditi iako je rado govorio kćerki kako u šumi kad sretneš medvjeda, lisicu, zeca ili bilo koju životinju sasvim točno znamo koga smo sreli, a što s ljudima nije uvijek slučaj i kako sretnemo li čovjeka ne možemo biti sigurni jesmo li sreli čovjeka jer ispod primarnog njegovog obličja može obitavati neka zvjer, vuk, divlja svinja, zmija čegrtuša ili lisica kokošarka. Ona bi se na to samo hihotala i pravila grimase kao da joj priča basne. Potom se nasmiješi, slegne ramenima i zagleda se u visoke borove koji su mirno i jednostavno samo rasli prema svjetlosti.
SONJA ZUBOVIĆ rođena je 1962. u Zagrebu. Diplomirala je 1987. na studiju jugoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje i danas živi i radi. Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog P.E.N. Centra i Slavenske akademije za književnost i umjetnost u Bugarskoj.
Djela su joj prevedena na esperanto, slovenski, bugarski, slovački, ukrajinski, ruski, makedonski, talijanski i španjolski jezik. Dobitnica je Plakete za doprinos u kulturi grada Jastrebarskog za 2015., međunarodne nagrade Srebrno leteće pero za umjetnički i kulturni doprinos u Bugarskoj 2023. godine i 2024. godine međunarodne nagrade „Aleja pjesničkih ruža“ koju dodjeljuje Slavenska akademija za književnost i umjetnost u spomen na poljsku pjesnikinju Barbaru Yurkovsku Navratovu
Radna kao i umjetnička biografija obiluju raznovrsnim stvaralačkim rezultatima i kulturnim projektima, a neki od njih su: niz godina uređivala je tjedne emisije o novim knjigama na radiopostaji Jaska; nakon što je franjevački samostan u Jastrebarskom preuzeo red cistercita te je 1987. pronađena zbirka raritetnih knjiga od 13 000 svezaka s nekoliko vrijednih inkunabula, svojim pisanjem u medijima i u okviru svog radijskog djelovanja pomogla je da se vrijedno knjižno blago zaštiti i zbrine; zapošljavanjem u Knjižnicama grada Zagreba pokrenula je velik broj inovativnih projekata; dugi niz godina bavila se pisanjem tekstova za glazbu za dječje festivalske projekte, a nominirana je kao autor teksta za najugledniju glazbenu nagradu u Hrvatskoj, Porin 1998. ; organizirala je 2000. godine teenajdžerski band aid za borbu protiv droge za skladbu pod nazivom Nađi u srcu ljubavi; kao književnica sudjeluje na svim značajnijim književnim manifestacijama i sajmovima te gostuje na književnim susretima diljem Republike Hrvatske i u inozemstvu; nakon promocije romana za mlade – Probuđena zvona /Probudeni kambani/ u izdanju Avangard printa 2015. u Ruse u Bugarskoj potaknula je nastavak kulturne suradnje uz izložbu likovnih radova djece iz Bugarske u Zagrebu, a koji su nastali tijekom predstavljanja bugarskog izdanja; u listopadu 2016. na poziv Hrvatske kulturne zajednice Mainz gostovala je u Mainzu i Offenbachu; u svibnju 2017. pomogla je u prijateljskom povezivanju i ostvarenju suradnje Osnovne škole Ljubo Babić iz Jastrebarskog i Osnovne škole iz Sofije; u listopadu 2017. gostovala je u Sofiji u okviru projekta Društva hrvatskih književnika i Narodnog čitališta „Dr.Petar Beron -1926.“; 2024. gostovala je na međunarodnom pjesničkom festivalu Orfej u Plovdivu; od 2015. osmislila je i vodi projekt poticanja čitanja poezije Poezija to go, uređuje i vodi radio emisije Druženja s pjesnicima na Radiju 808; osmislila je i organizirala projekt Poezija u gradu – poezija na city light plakatima te također organizira i vodi tribine Poezija to go – druženja s pjesnicima koje su razvidne na internetu…
Poezija za odrasle: Sol na koži (1997.), zbirka pjesama (na esperanto preveo Klaus Dahman); pjesme u časopisu Quorum (Pjesnici devedesetih u RH); pjesme u časopisu Republika; pjesme u Antologiji ljubavne poezije Ane Horvat (2011.); Neukradivo nebo (2012.) zbirka pjesama; izbor pjesama u časopisu Poezija (2016.); Samo se vjetarsmiješi (2016.) zbirka pjesama; Izbor iz poezije (2017.) preveden je na makedonski i bugarski jezik te objavljen u književnim časopisima;
Izabrane pjesme „Svatko. Netko i Nitko“ u prijevodu na bugarski, slovački, ruski i ukrajinski jezik u izdanju Slavenske akademije u Varni 2024. godine; izbor iz poezije preveden je na španjolski jezik i objavljen u časopisu Most (2025.)
Proza za odrasle: Goli carevi (2015.) zbirka pripovijedaka; Ovalno ogledalo (2024.) zbirka pripovijedaka; Između nas i neba, roman (2025.) ; kratke priče objavljivala je u časopisu Kolo, Riječi, Književnoj Rijeci te u Večernjem listu.
Radio drama: Iza svakog uspješnog muškarca stoji žena (2000.)
Poezija za djecu:Kako se gleda abeceda (1996.) 23 godine bio je lektirni naslov za prvi razred osnovne škole, pohvaljena je u Bruxellesu 1997. na konferenciji za čitanje; Pjesme iz prirode i društva (2009.) zbirka pjesama za djecu bio je lektirni naslov za četvrti razred osnovne škole; potpisuje autorstvo brojnih uglazbljenih tekstova dječjih pjesama (nominacija za najugledniju glazbenu nagradu Porin, 1998., za album Kad bi menepitali.
Proza za djecu:Vjetrosvijet(1999.); Priče poučnice(2001.); Prodavač vremena(2001.) roman; Mjesečeve suze(2002.); Najljepša stonoga sunčanih vrtova (2003.) uvrštena u ICDL, International Childern s Digital Library – međunarodnu digitalnu dječju knjižnicu u Washingtonu; Dobri zmaj Zumi (2006.) u Sloveniji 2007. Prijazni zmajčekZumi, uvršten u izbornu lektiru u Sloveniji ; Čudesnakuharica Lize Brljize (2010.) knjiga je dobilanagrade – Ovca u kutiji i Grigor Vitez; izabrana među deset djela koji su predstavljali Hrvatsku na izložbama dječjih knjiga u Parizu i Helsinkiju 2011. godine; Ježica Vici u šumskojčešljaonici(2011.); Šale i pohvale (2011.) zbirka pripovijedaka; PužSlavek u polju suncokreta, (2013.)La heliko Slavek ensunflora kampopreveden na esperanto i nominiran za najbolju dječju esperantsku knjigu na svijetu za 2015. g.; Mjesečevisnovi (2014.); Roza i Blu upoznaju Zagreb(2015.); Lisica i Kudrica Mudrica (2023.).
Proza za mladež : Probuđena zvona (2012.) roman; preveden na engleski (2013.), bugarski jezik (2014.), makedonski jezik (2016.); Nemreš bit pametan (2015.) roman; preveden na talijanski jezik (2018.); Belini brodovi (2020.) roman; Da, ali to nije sve (2023.) roman.
Likovno djelovanje: 1980. izlagala je na izložbi slikara amatera u Jastrebarskom; 2011. izložba „Kamen, žica, puž“ s Majom Mihaljević u Slovenskom domu u Zagrebu; 2012. Izložba „Oblici nježnosti„ s Majom Mihaljević u Knjižnici Dugave u Zagrebu; 2018. izložba „Transformacije“ s Majom Mihaljević u Gradskoj galeriji Jastrebarsko.
Boljitak je maska dobra. Iz razgovora Klauzena i Junga
Čar nekog grada katkad se može najbolje uočiti sa veće razdaljine, bilo da mu prilazite iskosa ili sučelice. Iako je prizor omamljujući još nemate utisak o njegovoj snažnoj osobitosti, no ako mu se pak približite osjećaji postanu dvojaki. Jedni nadahnjuju poput vrijednog dara, dok drugi na stanovit način bude žal za davnim vremenima. Takav je slučaj sa Parkom Rajhla Ferenca u kojem se slijedom nalaze četiri palate koje su izgrađene na izmaku 19. vijeka.
Dio ove pripovijesti odvijaće se u pretposljednoj.
Istini za volju, rijetko sam tuda prolazio osim kada sam se vraćao s posla, i za jednog proljetnog dana nabasao sam na kafić Trubadur. Nisam se iznenadio što ga prije nisam zapazio. Od svakodnevne žurbe puno sam propustio. Za stolom je sjedio tip sa zaraslom bradom. Prepoznao sam ga. Bio je prosjak.
Odlučio sam da se okrepim. Prošao sam kroz kapiju i sjeo za sto. Ubrzo je djevojka izašla iz podruma. Naručio sam pivo. Upravio sam pogled u visinu.
Uz samu palatu koja je bila skroz dotrajala i djelovala je avetinjski prostirala se ova malena terasa na kojoj je bilo razmješteno nekoliko starih stolova i stolica, na čijem podu su razasuti kamenčići. Nije bilo vreve. Tek pokoji prolaznik koji se možda zaputio na željeznički kolodvor. Zaključio sam da čovjeka koji se upustio u ovaj poslovni izazov moraju krasiti dvije osobine. Domišljatost i sklonost prema starinama. Sklonost je vjerovatno nekakva svojevrsna neuspunjena čežnja.
Slijedeći put kada sam svratio upoznao sam vlasnika. Zove se Petar. Porijeklom je iz Neuma. Dolasci su se zaredali. Sinje prostranstvo podsvijesti polako se otkrivalo i dopro sam do 16. Ili 17. januara 1957. godine kada je u svojoj kancelariji sekretar Opštinskog komiteta Viktor Burzan pomno čitao na listu papira imena mađarskih izbjeglica koji su napustili domovinu uslijed Sovjetske intervencije.
Ovlaš je čitao datum rođenja i mjesto. Manje ga je zanimalo. Čuo je prije neki dan kako izbjeglice na sanjkama pristižu u Baranju preko zaleđene Drave. Spustio je papir na sto, otpio gutljaj kafe i uzeo drugi. Prvi vrhu, u drugom stupcu, stajalo je ime Đerđa Partoša. 21. 9. 1891. Iz Budimpešte. Zamislio se.
Možda je Šandor Partoš imao mlađeg brata. Ustao je i prišao prozoru. Zagledao se u Trg žrtava fašizma. Snijeg je napadao. Sunce je granulo i obasjalo dio trga.
Tada se prisjetio kako mu je prije skoro dvadeset godina u Zagrebu profesor Lovrenčić spomenuo nepriznatog i žigosanog psihopatologa Šandora Partoša.
Prvo predavanje je započeo rečenicom: Eva je bila dementna. I uskogruda. Svojim je besmislenim postupkom sunovratila ljudski rod u grijeh. Tako se rodila znanost, od ostataka jabuke.
Profesor Lovrenčić je napravio stanku i nastavio: Svaka rečenica mu je naudila.
Ljutita i razdražena publika prekinula je predavanje, i narednih dana i tjedana uslijedila je haranga. Kako iz naučnih krugova tako i iz Katoličke crkve. Pljuštale su pogrde i klevete. Od tada je Šandor Partoš živio i radio u izolaciji.
Ubijen je u Subotici 1919. Da li je ostavio spise i gdje su pohranjeni, nemam spoznaju. Kada sam ga pitao ko ga je ubio, odgovorio mi je da ne zna ime žene, osim da mu je bila družbenica.
Viktor Burzan je krenuo prema vratima. Kada ih je otvorio rekao je sekretarici Sonji da je stvar hitna i prenio je uputstva. Dodao je, da će ranije poći kući jer ga muči žgaravica. Nije slagao.
Malo iza podneva stigao je pred palate Vermeš u Lenjinovom parku. Uspeo se do stana. Skinuo je kaput, razvezao šal, te ih stavio na vješalicu. Izuo se. Nazuo je papuče i pošao u kuhinju. Otvorio je ladicu i uzeo kašičicu. Zatim je nagnuo kesicu sode bikarbone. Pažljivo ju je sipao kroz rupicu na vrhu koju je odrezao makazama. Progutao je i produžio u sobu. Spustio je ruke na radijator. Toplina mu je godila.
Ko je Viktor Burzan?
Nadahnut socijalističkim idejama postao je član KPJ sa nepunih devetnaest godina. Djelovao je u ilegali u Zagrebu i na osnaživanju klasnih sindikata. Uveliko se isticao. Pridružio se među prvima partizanskom pokretu u Vojvodini. Borio se na Neretvi, u oslobađanju Beograda, na Sremskom frontu i Blajburgu. Četiri puta je ranjavan. Odlikovan je Ordenom Narodnoh heroja 1947. Drugovao je sa Milovanom Đilasom. Partija mu je ponudila visoku funkciju u Beogradu, ali je odbio. No nije odbio ponudu da postane vlasnik stana u palati Vermeš. Neko ga je pitao zašto je tako odlučio, odgovorio je da zazire od velikih gradova. Manje je poznato da je vodio tajnu operaciju Kiklop protiv Rakosijevih i Hortijevih sljedbenika. Mijenjao je žene, no ni sa jednom veza nije dugo potrajala. Odanost Partiji bila mu je najpreča.
Samo što se uselio Burzan je upoznao Jovana, susjeda iz palate Simegi. Poslije nekoliko uljudnih rečenica koje su razmijenili Jovan ga je pitao da li zna da se u stanu u kome živi zbilo okrutno ubistvo.
Ne znam. Kada? Burzan je bio zatečen.
1919. Ubijen je onaj prokaženi psihopatolog iz Budimpešte Šandor Partoš. Koji je rekao da je Eva bila dementna. Vinovik je bila gospođica Judita Nemet. Probola mu je vrat dugačkom iglom za pletenje.
Šandor Partoš. Da li ste sigurni?
Dakako. Živo se sećam tog letnjeg predvečerja kada se začuo krik. Stajao sam na balkonu sa svojom verenicom i ćaskali smo. Pohitali smo u palatu Vermeš i zatekli smo gospođicu Nemet koja je sedela pored mrtvog tela i osmehivala se.
Poznavali ste je?
Nisam, ponekad sam je viđao. Živela je sama. Njeni roditelji su se odselili u Segedin kada se završio 1. svetski rat. Posle tog strašnog događaja stan je prazan. Nemetovi su dolazili jedanput ili dvaput godišnje, ostali bi kratko, no stan nisu hteli da prodaju.
A Judita? Na koliko je osuđena?
Ustanovljena joj je drijada. Pojava ludila u nimfomaniji. Smeštena je u duševnu bolnicu u Novom Kneževcu u kojoj je umrla 1940.
Kako to znate? Iz novina?
Ne. Naprosto sam saznao. Gledam na to kao na tajnu bivstva Ima izreka: Gdje je nebo kukama vezano. Do viđenja, druže Burzan.
*
Hvatao se prvi mrak. Viktor je zadrijemao na sofi. Prenuo se od šuma i pogledao je na ručni sat. Ustao je i upalio lampu. A zatim i drugu pokraj kauča. U to je neko pozvonio i oraspoložio se. Otvorio je vrata. Inspektor Gligorić i stariji čovjek.
Zdravo Ranko. Rekao je Viktor i rukovali su se.
Zdravo Viktore. Doveo sam ti Đerđa Partoša. Potvrdio je da mu je brat Šandor.
Žurim, na dužnosti sam. Inspektor Gligorić je pojurio stubištem.
Uđite. Viktor mu se obratio na mađarskom.
Ušli su u sobu i predstavili se jedan drugome. Viktor ga je pitao da li želi čaj, odgovorio je da ne može. Ponudio mu je da sjedne gdje želi. Nije se pomakao.
Šutio je i gledao sa pažnjom. Viktor je pomislio da li je možda pogriješio što ga je pozvao u svoj dom. Nije ga htio ometati pa je othodao do secesijskog radijatora, malo se nagnuo i spustio ruke na njega.
Đerđ se doimao žalosno. Mršav, slabašne građe i srednje visine. Kosa mu je bila podjednako prorijeđena na desnoj i lijevoj strani glave, dok je na sredini imao ćelu. Obrve su mu stršale. Na licu je imao brojne podljeve. Umio je da prepozna bolećivu dušu. Iskustvo iz rata.
U to je Đerđ sjeo na sofu, a Viktor u fotelju.
Kada ste došli u Jugoslaviju?
Prije 10, 11 dana.
Namjeravate li da ostanete?
Najvjerovatnije. Ne mili mi se da se potucam u ovim godinama.
Šta ste po zanimanju?
Satar. I moj otac je bio. Vidim da imate Kartije.
Viktor je okrenuo glavu i pogledao zidni sat.
Jeste li se uznemirili? Primjetio sam da otresate šakama.
Ponekad mi trnu. Mobilisan sam nedugo nakon početka 1. svjetskog rata i moj bataljon je poslat u Srbiju. Eksplozija mi je izranjavala šake kod Šapca.Nisam mogao micati prstima skoro tri godine i izgubio sam čulo dodira. Čak mi je jedan ljekar rekao da ih nikada neću moći koristiti.
Da li znate zašto ste došli ovdje?
Znam. U ovoj sobi je ubijen Šandor. Tačno ju je opisao. Poprlično je velika. Na sredini je niski i duguljasti sto od mjedi, a između dva prozora je široka staklena vitrina u kojoj se nalaze kobaltni tanjiri i šoljice. Iznad sofe je slika Između vrhova. Zapitao se da li je posrijedi originalni Ivanji – Grinvald. Iznad kauča je zidni sat.
Nisam mijenjao raspored. Namještaj je skupocjen i iznimno je kvalitetan. Malo rđe se pojavilo na rubu ovog stola. Nemetovi su imali ukusa.
Đerđ je nešto promrmljao.
Judita i Šandor. Znate li išta o njihovom odnosu?
Gotovo sve, druže sekretaru. Gotovo sve…
Đerđ je otkopčao gornje dugme na kaputu.
*
Judita je izašla iz voza. Bio je topao dan u junu. Spustila je teški kofer na tlo i stala da posmatra Istočni kolodvor u Budimpešti. Prožela ju je milina. Prošaputala je: Veni, Vidi, Vici. Putnici su prolazili. U to, neko ju je zazvao po imenu i osvrnula se. U susret joj je išao stric Endre koji je mahao. Prišao je, poljubio ju je u čelo i zagrlio. Uzeo je kofer i zapodjenuli su razgovor. Posljenji put su se vidjeli prije malo više od tri godine na proslavi rođendana njegove sedmogodišnje ćerkice Eleonore. Usprkos tome, stric Endre je znao prilike u njenoj porodici. A i Judita u njegovoj. Stric Endre i njen otac Laslo su se dopisivali bar tri puta tokom godine. U posljednjem pismu Endre je potvrdio da je našao udoban stančić te da se može zauzeti za mjesto daktilografkinje u Okružnom sudu, ako je Juditi po volji. No, prije nije bilo tako. Braća su bila zavađena. Judita se prisjetila perioda kada se njihov odnos pokvario. Pitala je majku o čemu je riječ, odgovorila je da su u pitanju sitne razmirice. Bilo je gore. Nedugo poslije rođendana Judita je saznala punu istinu. Naime, gospodin Kalnoki je imao ladanjsku kuću na Balatonu. Priredio je zabavu za malobrojno društvo, a među njima su bili Laslo i Endre. Gospodin Kalnoki je bio vrstan diplomata i vodio je nekoliko veleposlanstava. Uglavnom se raspredalo o politici. Endre je šutio i zapio se. U nekom trenu uzeo je riječ i osuo drvlje i kamenje po Austro – Ugarskoj. Nazvao je prisutne tiranima i stokom, i uzviknuo da će Francuska donijeti bolji svijet.
Poslije šest mjeseci napisao je pismo Laslu. Zamolio ga je za oproštaj i naveo da se kaje zbog ispada. Ako ikako mogu da se iskupim pozivam tvoju porodicu na Eleonorin rođendan 17. februara, završio je.
Tako je bilo. Pomirili su se. I ne samo to. Endre je ispričao Laslu kako se povoljno prodaju dvije prostorije u potkrovlju u kojem bi htio da otvori advokatsku kancelariju. Laslo je pristao da mu da pozajmicu.
Judita se zagledala u Endrea. Upadljivo je ličio na brata. Obojica su imali izraženo crvenilo na dijelu nosa, malu neravninu između obrva i oštru vilicu.
Približili su se tramvajskom stajalištu. Nedaleko je mlađahni kolporter uzvikivao: Počeo drugi balkanski rat! U Hrvatskoj izvršen atentat na bana Skerlecza!
Osjećala se zapara. Ušli su u tramvaj. Judita je sjela. Nemoj zaboraviti broj 52.
Tramvaj će stati u samu blizinu tvog stana u ulici Kraljice, rekao joj je Endre. Klimnula je glavom. Odlutala je u mislima. Još od drugog razreda Gimnazije planirala je da ode i nije to krila od roditelja. Saopštila im je: Hoću da postanem ime. Da uđem u povijest. Na to je otac rekao: Onda postani.
Najvažnije je zatajila. Kako to uraditi? Kao njen uzor, Anne de Lenclos, zvana Ninon o kojoj je saznala iz Palasovog Velikog Leksikona. Ninon je bila priznata milosnica, kurtizana, prvi veliki i savremeni primjer socijalno i intelektualno emancipovane žene. Imala je prefinjen salon u kojem su se sastajali laički intelektualci i libertine. Takođe, imala je pregršt ljubavnika, no sumnjalo se da je broj znatno veći. Volter ju spominje i navodi, da ju je proždirala glad za nasladama. Judita je uočila poveznicu. Poveznicu uma i vagine. Trebalo je početi, no znala je da neće biti lako. Ipak, ukazala joj se prilika prije nepunih mjesec dana kada je u Žurnalu pročitala članak o psihopatologu Šandoru Partošu. Poslije nekoliko dana uslijedio je drugi. Haranga se vodila protiv tog čovjeka. Silno ju je privuklo šta je rekao o Evi. Odlučila je da ga upozna.
Izašli su iz tramvaja i ubrzo su ušli u lijepu dvospratnicu. Popeli su se širokim stubama na prvi sprat. Dok je otključavao vrata Endre je dometnuo da je platio stan tri mjeseca unaprijed. Judita je bila veoma zadovoljna. Izbrojala je četiri ogledala. Endre ju je pitao da li je razmislila o mjestu daktilografkinje, odgovorila je da će prihvatiti. Navratiću za koji dan da mi preneseš utiske. Htio sam da ti pokažem grad, no Laslo mi je napisao da ne želiš vodiča. Da ne zaboravim, evo ti adresa Partoša.
Izvadio je presavijenu ceduljicu i pružio joj. Otišao je.
Judita je stala kraj prozora i gledala. Zavjesa je mirisala. Zatim je odnijela kofer u sobu i stavila ga na krevet. Otvorila ga je i počela da vadi posloženu odjeću, hrpu veša, dva para cipela, toaletu, oskoruše. Uzela je oskorušu i zagrizla je.
Za to vrijeme, čovjek po imenu Milutin Milanković zastao je ispred kuće na broju 17 u Septemvirskoj ulici, upravio pogled u visinu i osmotrio dva prozorčića u potkrovlju. Uhvatio je željeznu kvaku i sa malim naporom otvorio visoku drvenu kapiju. Kada je zašao u dvorište osvrnuo se prema terasi, pokraj nje je bila lipa. Dvadesetak metara dalje nalazila se kućica i vrata su bila otvorena. Zaputio se travnjakom.
Dobar dan. Rekao je na mađarskom i predstavio se. Tražim gospodina Šandora Partoša.
Ja sam. Uđite i sjedite. Kojim povodom, gospodine Milankoviću? Rekao je mladić ugodnim tonom. Držao je naliv pero u ruci. Na stolu se nalazila otvorena bilježnica, bokal u kojem je bila voda i dvije čaše. Prostorija je bila nevelika i temperatura u njoj je bila znatno niža nego napolju.
Odmah ću prijeći na stvar. Mislim da moja posjeta ima veze sa vašim radom. Naime, nedavno sam sudjelovao na međunarodnom skupu u Beču na kojem je bila tema reforma kalendara. Moj govor je izazvao veliku pažnju. Astronom sam i profesor primjenjene matematike na univerzitetu u Beogradu. Poslije sam otišao na ručak u neki restoran sa novinarom Rudolfom Lebenderom. Dotakli smo se raznih tema. Jedna je bila štampa u Beču i o čemu se piše. Ponekad nešto dobro iskrsne kao ovih dana u Budimpešti. Rekao je Lebender. Pitao sam ga koja je to vijest i on mi je potanko ispričao o vašem slučaju. Nisam ishitren, ali zamolio sam ga da mi pošalje telegram ako sazna vašu adresu. Vratio sam se u hotelsku sobu i prilegao sam. Tada sam se prisjetio boravka u Dalmaciji u maju prošle godine. Bio sam na odmoru u Boki Kotorskoj i jednoga dana sreo sam u kamenjaru popa Dimitrija. Razmijenili smo nekoliko rečenica kako to obično biva u takvoj prilici. Nevoljno je odgovarao i bio je zamišljen. Neobično se ponašao. Micao je glavom kao kad čovjek negoduje u sebi. Pitao sam ga je li se nešto loše desilo, rekao je da je svijet čemeran. I dodao, da je maloprije bio u domu Bisenića i obišao je Bosu. Ima tmaricu. Pitao sam ga šta je to, rekao je da je u pitanju veoma stara duševna bolest koja se spominje u jednom ljetopisu iz 17. vijeka.
Ponovite molim vas.
Tmarica. Tma je skraćenica od riječi tama.
Partoš je ispotiha slovkao i pisao u bilježnicu.
Pop Dimitrije je još rekao da od nje oboljevaju žene, i da su mu poznata četiri stadija. Prvi je, često plakanje koje je propraćeno ridanjem kada žena ima svijest o gubitku, ali ne sjeća se kojem, niti ga umije opisati. Nadalje, ne prepoznaje ukuse i vodi je snažan poriv da napakosti. Posljednji i najgori stadij je kada nastupe priviđenja utvara. Jeretici nazivaju tmaricu Evinom bolešću.
Partoš je još nekoliko trenutaka pisao, zatim je spustio naliv pero, podigao glavu i slavodobitno se nasmiješio.
Zašto je vaš govor u Beču izazvao veliku pažnju?
Napraviću kratak uvod. Egipćani su poznavali Sunčevu godinu od 365 1/ 4 dana. Za vladanja Julija Cezara sprovedena je reforma kalendara prema egipatskoj Sunčevoj godini, i od tada je 365 25 dana. Tokom vremena astronomi su otkrili da je ta godina preduga, pa je do II. polovine 16. vijeka pravo vrijeme bilo ispred onog po Julijanskom kalendaru za 10 dana. Papa Grgur XIII. sproveo je reformu odredivši da se od godine 1582. poslije određenog dana ima 10 dana preskočiti. Između dva kalendara ostala je razlika od 13 dana. Proučavajući to pitanje koje još nisam razriješio došao sam do određenih zaključaka. Problem prestupnih godina se može otkloniti tako što bi prestupne godine bile samo one koje bi se podijelile sa 4 bez ostatka, a sekundarne biće samo onda prestupne kada se njihov broj vjekova podijeli sa 9, i daje ostak 2 ili 6. Tako bi se datum upodobio prema gregorijanskom kalendaru i postao gotovo istovjetan.
Čudi me da beogradski profesor odlično govori mađarski. Rekao je Partoš.
Naučio sam u djetinjstvu. U mom rodnom selu Dalju, u okolini Osijeka, žive Mađari. Rekao je Milanković.
*
Judita je započela dan odlukom da više neće nositi grudnjak. Htjela je da joj se istaknu bradavice, a pritom, nosila je tijesne haljine. Ljetne su bile od meke tkanine. Imala je bujne grudi. Našminkala se i počešljala, i malo poslije 10 h izašla je napolje. Prije nego što je pošla zavirila je u omanju ostavu. Drvene police sa desne strane bile su krcate namirnicama. Nije bila gladna. Mora da se za ovo pobrinula Endreova supruga Eržebet. Pomislila je. Onda joj je palo na um kako i njihovoj ćerki Eleonori ime počinje slovom e.
Satima se šetala. Zapamtila je dućane na Vackom putu koje je nakanila obići narednih dana. Zalazila je u haustore. Posebno ju je dojmila bazilika sv. Stefana. Ožednjela je.
Sjela je za sto na terasi kafea Bremmer i naručila sok od višnje. Zamolila je konobara da je uputi do Septemvirske ulice, našto je rekao da stanuje u tom kraju i objasnio ukratko. Krenula je malo poslije. Zastala je ispred izloga i pogledala u visinu. Na okrugloj reklami je stajalo: Knjigoveznica Anno Domini 1896. Ušla je. Pitala je čovjeka da li izrađuje posjetnice. Odgovorio je da izrađuje i uzeo je hrpu posjetnica u lijevom uglu stola Poredao je osam ili devet različitih. Judita je uprla prstom u tamnozelenu.
Reljefna štampa. Imate oko za kaligrafiju. Šta želite da piše? Rekao je.
Izdiktirala je.
Koliko?
Neka bude trideset.
Biće gotovo sutra između 11 i 12 h.
Izašla je. Dok je hodala palo joj je na um kako je zaboravila da pita koliko će je koštati.
Septemvirska ulica. Otvorila je kapiju i opazila na kraju dvorišta kućicu čija su vrata bila otvorena. Pošla je prema njima. Prošla je pokraj cvijeća koje se nalazilo duž zida i mramorne figure patuljka sa bradom i kapom. Ušla je i predstavila se.
Vi ste zasigurno Šandor Partoš?
Zasigurno. Sjedite. Hoćete li vode?
Hoću. Ljubazni ste.
Partoš je dohvatio bokal. natočio je vodu u čašu i pružio. Popila je nekoliko gutljaja. Nikad nije vidjela takve oči. Leće su imale tačkicu koja je bila zažarena i lučile su crvenkast odsjaj.
Kako mogu da vam pomognem, gospođice Nemet?
Judita je podastrla razlog dolaska i naglasila da je zanimaju potankosti.
Partoš je rekao da će ih rado prenijeti, kako je htio da bude na tom nesrečnom predavanju. Ne zamjerite na sporosti.
Spomenuo je Rubensovu sliku Adam i Eva koja ga je potakla na razmišljanje i postala okosnicom teze o Porijeklu demencije. Na njoj, Adam se obraća Evi uzdignute ruke i uperenim kažiprstom kao da je odgovara od nauma. Eva je naslonjena na drvo, desna ruka joj se ne vidi, ali je skrivena u krošnji. Oči su joj zatvorene, odsutna je i samozatajna. Niti jednim pokretom ne pokazuje da se opire Adamovim prijekorima, upravo suprotno, sva djeluje nehajno dok lijevu ruku drži uzdignutu i savijenu prema svom licu.
Partoš je zastao i nastavio: Najbitniji detalj iz ovog opisa je Evin duboki nehaj.
Ona je izgubila sponu sa stvarnošću. Ne shvata je i iskrivljeno rasuđuje.
Judita je pomno slušala i nije ga prekidala. Bila je zadivljena njegovim mislima.
Samo jedanput ju je pogledao i ponovo ju je obuzela nelagoda od crvenkastog odsjaja. Na kraju, ispričao joj je o boravku profesora Milankovića u Dalmaciji.
Judita je stavila čašu na sto. Ustala je i počela se svlačiti. Gola je malo razmaknula prvo desnu pa lijevu nogu, nagnula se i obje ruke je stavila na sto.
Možeš me uzeti.
Kada se vratila u stan ušla je u ostavu. Uzela je kompot od dunje. Sve je pojela.
Sutradan je došla u knjigoveznicu oko pola 12. Kasnije je svratila u dućane koje je juče vidjela. Kupila je tašnu i parfem. Zapazila je da rijetko koja Budimpeštanka nosi tašnu. Bila je na izložbi minijatura. Rano popodne začula je poznati glas. Judita!
Okrenula je glavu. Bio je to Endre. Stajao je u haustoru. Razveselila se i pošla mu u susret. Imam odličnu vijest da ti saopštim. Najprije da ti pokažem svoju kancelariju. Ugledala je visoku jednospratnicu sa ogradom koja se prostirala na sve četiri strane, a na svaka dva metra nalazila su se vrata i prozor. Unutar nje bilo je neveliko dvorište. Bista na sredini. I klupa pokraj stabla. Prijepodne sam se sreo sa sudijom Tertelijem i potvrdio mi je da si primljena na posao. U ponedeljak u 7 h budi u Okružnom sudu. Rekao je. Osmjehnula se i zahvalila.
Znam gdje je. Dodala je. Popeli su se širokim stepeništem do potkrovlja. Endre je otključao vrata i ušli su.
Kako ti ide posao?
Ne znam gdje udaram. Zastupam puno ljudi. Uspio sam da trećinu duga vratim Laslu. Eržebet te je u nedjelju pozvala na ručak. Eleonora te spominje. Sjećaš li se kako je bila niska? Porasla je otkad smo prošle godine bili na zimovanju u Visokim Tatrama. Curičak.
Doći ću. Nisam zaboravila gdje stanujete.
Nemetovi su je srdačno dočekali. Judita im je donijela bocu pelinkovca Pokorny, buket ruža i čokoladu. Najviše je razgovarala sa Eržebet i poigrala se sa Eleonorom, i stekla je utisak da su mirna i srećna porodica. Poslije ručka razgledala je biblioteku. Na gornjim policama nalazila se pravnička literature a na donjim francuski ljubavni romani. Odabrala je nasumice. Markiz de Sade – Justine ili nedaće kreposti. Zalistala je i svidjelo joj se.
Prvi dan na poslu se uhodavala. Pomagala joj je koleginica Irma s kojom je radila u kancelariji. Nije se umorila, ali su je boljele jagodice od kucanja na pisaćoj mašini. Svratio je sudija Terteli i upoznala se s njim. Mislila je da će biti stariji, no mogao je imati oko četrdeset i pet godina. Uobražen i običan. Donji zub na sredini mu je potamnio. Propao kao Carevina. Govorio je njen otac. Kada je otišao Irma joj je rekla da je rastavljen. Ženskaroš. Judita je primila na znanje.
U četvrtak ju je na njenu molbu primio sudija Terteli u svojoj kancelariji. Milo mi je što vas vidim gospođice Nemet. Šta vas dovodi k meni? Rekao je. Judita je žurno prišla stolu i pružila mu posjetnicu. Uzeo je.
Milosnica i dobrotvorka? Mislio sam da milosnice ne postoje. Rekao je u pola glasa.
Ja ću biti. Ali ravnopravna. To što ste pročitali nije protivrječno. Novcem koji ću zaraditi od svojih usluga osnovaću klub koji će pomagati ugroženim i uniženim ženama. Zvaće se Solidarnost za žene. Solidarite pour les femmes. Klub neću moći da vodim sama i zatrebaće mi još jedna žena, imućna prije svega. Rekla je.
Da li ste još nekome dali posjetnicu?
Nisam, ali hoću.
Drski ste i preambiciozni.
Otišla je.
Naveće je stajala ispred ogledala u haljini od lionskog satena. Neko je pokucao na vrata. Sudija Terteli. Pitao je koliko. Rekla je svotu. Skupo. Rekao je i izvadio novčanik. Nadarena sam. Odvratila je.
Poslije snošaja ostali su da leže na krevetu i šutjeli su. Judita je razmišljala kako se njena višegodišnja zamisao ostvarila. Takav život je htjela imati. Nadmašiću Ninon. Još samo da smislim sebi nadimak. Pomislila je.
Sudija Terteli joj je bio drugi ljubavnik, ali prvi kojem je naplatila. Znala je da će se pronijeti glas o njoj i da će Nemetovi kad – tad saznati. Dva pravila je utvrdila – da bude izravna i da vodi kratke razgovore s ljubavnicima. Osim u slučaju ako procjeni da može imati koristi. Sve je podredila cilju da joj ljubavnik pronađe što povoljniju prostoriju za rad kluba. Smatrala je sudiju Tertelija pravom osobom. Prekinula je šutnju i hladno rekla: Nisi me tucao. Ja sam tebe tucala.
Ne znam šta ti to znači. Zbunio se.
Objasnila mu je šta traži.
A ako ne budem mogao?
Onda mi više nećeš trebati.
Razmisliću. Moram misliti na svoju reputaciju. Nekoliko ljudi mi duguju uslugu, moraću to obaviti u tajnosti.
Poslije 10 ili 11 dana ponovo je došao kod Judite. Saopštio joj je da ima klub.
Uputio je na adresu i dao ključ. Dodao je, da će od 1. januara slijedeće godine najam plaćati Žoltu.
Sutradan je otišla. Prije nekoliko dana prošla je kroz ulicu Princa Prijestolonasljednika, nadomak trga, no nije opazila ploču na kojoj je pisalo Budimpeštansko udruženje šahista. Popela se stepenicama i otključala vrata. Ušla je u malu čekaonicu u kojoj je sa desne strane bila klupa. Produžila je u oveću prostoriju u kojoj su se nalazila četiri stola i osam stolica. Na jednom je bila šahovska figura. Osjećala se memla.
Otvorila je prozor i zagledala se u zidove. Bili su začudo čisti. Pomislila je kako tu nedostaje zavjesa, stolnjak i vaza. Napravila je drugačiji raspored ali nije bila zadovoljna, pa je ponovila. Zatim je sjela i piljila u šahovsku figuru na stolu.
Tada joj je pao na um nadimak. Nene.
*
Do jeseni je Judita podijelila četiri posjetnice. Do zime broj se utrostručio. Partoš i sudija Terteli ponekad su dolazili i dva puta sedmično. Jedino je sa Partošem voljela dugo razgovarati. Sviđao joj se. U klub je dolazilo sve više žena. Judita im je davala novac za potrepštine, katkad za stanarinu. Nikog nije odbila. Jedne subote za vijavice pojavila se neka stasita žena. Judita je zaključila po njenoj odjeći da je vjerovatno bogatašica. Nosila je bundu i šubaru od veprovine. Imala je zlatne naušnice. Bila je poružna zbog široke vilice. Sjela je sučelice Juditi i predstavila se. Jacinta Ekleš.
Drago mi je, Judita Nemet.
Emil je moj suprug. Znam da ste njegova ljubavnica. Sve mi je priznao i ispričao čime se bavite.
Ne poričem. Pretpostavljam da ćete ga napustiti?
Neću. Preklinjao me je da ostanemo u braku i da će mi prepisati svu imovinu.
Imam puno novca i želim da vam se pridružim.
U redu.
Ovo je važno. Imate li odobrenje za rad Solidarnosti?
Na jesen sam dobila ugovor.
Judita je na Božić otputovala u Suboticu. Roditelji su bili ponosni na nju i vjerovali su da živi bezbrižnim životom kako je opisala u pismima. Propitivali su je o Nemetovima. Drugog dana je ranije otišla na počinak. Nije mogla zaspati.
Prisjetila se Partošove kratke priče.
RAZGOVOR
FRESKO – SLIKARA KLAUZENA I PSIHOANALITIČARA JUNGA
Psihoanalitičar: Slušam vas.
Fresko – slikar: Protiv mene se vodi proces. Saznao sam da ću biti izopšten iz crkve kojoj sam predano služio trideset i šest godina. Stekao sam ugled u katoličkom svijetu, možda veći od Grafa.
Psihoanalitičar: Pojasnite.
Fresko – slikar: Posjetio sam u mladosti crkvu u Nerezi kraj Skoplja. Ondje se nalazi jedna freska iz XII. vijeka. Bio sam radoznao kako se oslikavaju pravoslavne freske. Na spomenutoj, Isus i djevica Marija stoje tijelima primaknuti. Marija je prislonila lice uz Isusovo i čvrsto ga je zagrlila desnom rukom koja stoji izdignuta kao da ga moli i grčevito privija k sebi. Dok je Isusovo lice spokojno njeno je napaćeno i ražalošćeno, i nesreća koju predosjeća neizmjerno se utisnula u spuštene obrve. Tokom života vidio sam puno fresaka, no ta u Nerezi je možda najdirljivija. Podsjetila me na Mikelanđelovu Pietu. Prošle godine u januaru pozvan sam u Krakov da oslikam fresku u crkvi sv. Ane, na istočnoj strani zida uz vitraž ispod kojeg se nalazila propovjedaonica. Oslikao sam veoma sličnu fresku kao onu u Nerezi, ali sam ponešto pridodao. Isusovo lice je isto. no Marija je okrenula glavu kao da je osluhnula da se neko prikrada. Iza njih je prolazio Nečastivi, poput kakve lutalice u crnoj odori i sa kapuljačom na glavi. Pogled mu je sablasno prijeteći, a kroz malo otvorena usta viri mu jezik. U daljini se razabirala zlatna palata.
Stanka.
Psihoanalitičar: I šta je bilo poslije?
Fresko – slikar: Kada sam završio fresku došao je biskup Sapieha. Zapiljio se u nju, a zatim me je poprijeko pogledao. Kazao mi je da dođem sutra ujutru u njegovu rezidenciju. Shvatio sam da je moje djelo bogohulničko. Razgovor je bio kratak. Biskup Sapieha mi je kazao da je napisao pismo kardinalu Ferati u Vatikanu. Podrobno mu je objasnio šta je posrijedi i zatražio je kaznu. Pitao sam koju. Odgovorio je najveću.
Psihoanalitičar: Zašto ste to uradili?
Fresko – slikar: Moja vjera u Boga je presahnula. Ako je uopšte ima onda je ostala samo trunčica. I ona će po svoj prilici nestati. Ne strepim više, samo često imam dojam kako je sve opustjelo. Ne znam kada se dogodila ta promjena a ni zašto, no ponekad se prisjetim one smutne noći kada sam razmišljao da li sam na pravom putu i u zabludi, da me vjera neće izbaviti iz ništavila i haosa, te da li sam trebao odabrati bolji poziv. Kako tumačite moju fresku?
Psihoanalitičar: Prije nego što vam odgovorim želim da vam ukažem da ste one smutne noći bili pogođeni nevjerovatnom krizom. Slično kao Valerijeva đenovska noć. Kada čovjek poželi nešto bolje sebi upada u đavlovu zamku. Boljitak je maska dobra. Zaokuplja me jedan detalj u vezi freske. To je zlatna palata. Držim da je Nečastivi došao iz nje i da Marija nije njega gledala, nego upravo u zlatnu palatu.
Znam. Prišapnuo je Endre Juditi poslije nedjeljnog ručka.
U Nepsavi je izašao članak o radu kluba Solidarnost za žene. Naslov je glasio:
Naše heroine. Bila je to Jacintina ideja da pozove novinara, i Juditi se svidjela.
Smatrala je da je važno pridobiti javnost i da to može samo donijeti dobra. Tako je bilo. Poslije svega nekoliko dana parajlije su pohrlile u klub i ponudili su svakovrsnu pomoć. Pomoć je bila izdašna cijelu zimu jer su sirotice nagrnule.
Odnos Judite i Jacinte je bio skladan, ali nimalo prisan. Bile su suzdržane jedna prema drugoj. Zbog Emila nisu mogle biti prijateljice premda je on prestao da posjećuje Juditu. Judita je znala da će zauvijek biti prezrena. U dva navrata Jacinta ju je pitala ko su joj ljubavnici, no Judita nije htjela da otkrije.
Jednog dana joj je htjela udovoljiti i počela ih je nabrajati. Nije spomenula jedino one koje je smatrala osobito bitnim. Jacinta je samo slušala.
A onda se desio sarajevski atentat.
U Beču se izvodio Radecki marš, a vojnici su uzvikivali: Srbija mora umrijeti!
Nekom rat a nekom brat. Tako bi se dale opisati četiri ratne godine u životu Judite Nemet. Sve joj je išlo na ruku; oskudica, moralni sunovrat, slom države.
Kupila je salon od vlasnika koji ga je prodao u bescijenje, a koji je postao sastajalište pjesnika, slikara, glumaca i poslovnih ljudi. Nene je postala poznata kurtizana. Jacinti je prepustila klub. Šandor Partoš je bio jedan od hiljada mobilisanih. Dobila je njegovo pismo u martu 1915. godine. Pisao je iz Erdelja ( Transilvanije ). Nadređeni su saznali da je psihopatolog te su ga poslali po dužnosti da radi u sanatoriju nadomak Brasova. U blizini liječilišta nalazi se veliki posjed koji je pripadao dinastiji Arpadoviča, a danas grofu Mikešu. Upoznao ga je. Ostarjeli plemić živi sam u golemoj kući. Ima čudesno pamćenje i nepresušan je izvor znanja o grani Arpadoviča i Kalnokijevih, Rožnjijevih i Mikešovih. Nijh koji su obitavali u grofoviji osamsto i četrdeset godina. Često ga posjećuje. Na kraju, Šandor kaže da je zadovoljan i da mu šuma godi. Judita mu nije odgovorila, kao ni na ostala pisma. Šandor je u svakom prenosio grofova pripovijedanja.
Poslije poraza u ratu Juditini roditelji su se preselili u Segedin. Nisu htjeli da žive pod Srbima. Vjerovatno su znali čime im se ćerka bavi, no to su držali u sebi. Judita se često vraćala u svoj dom.
U ljeto 1919. posjetio ju je Šandor u palati Vermeš. Omršavio je i imao je bradicu. Ošinuo ju je crvenkasti odsjaj njegovih očiju. Nasmiješila mu se. Kada su ušli u sobu Judita mu je ponudila da sjedne. Odgovorio je da će stajati i kratko ostati. Sjela je u fotelju.
Kako si prešao demarkacionu liniju?
Podmitio sam srpskog oficira.
Kako znaš moju adresu?
Jednom si mi rekla.
Kada si se vratio u Budimpeštu?
Prije nepunih sedam mjeseci. Htio sam te posjetiti ranije, ali posvetio sam se pisanju knjige.
O čemu?
O modernoj duši.
Kako je grof Mikeš?
Umro je pred kraj rata. Samo je zaspao.
Šutila je.
Saznao sam od poznanika da imaš salon, štošta sam čuo o tebi, Nene.
Je li te povrijedilo?
Povrijedilo me je što mi nisi napisala ni jedno pismo.
Sva tvoja sam pročitala. Opčinio me je grof Mikeš. Žarko sam željela da ga upoznam.
Tvoja bezobzirnost je beskrajna. I njemu bi dala posjetnicu! Jasno mi je. Ti si se zaljubila u njega. Je li, Nene!
Nemoj mi se rugati, upozoravam te.
Ti si đavlova kći.
Pokoljenja će me pamtiti.
Najobičniji si kurviš.
Dosta je! Dosta je, ljigavče!
Judita je zaurlala i naglo je ustala. Dohvatila je dugačku iglu za pletenje koja je ležala na niskom stolu i nasrnula na Šandora. Zamahnula je i zarila mu iglu u vrat. Srušio se.
OLEG TOMIĆ (Nova Gradiška, 15. svibnja 1968.) hrvatski je pjesnik, pripovjedač i romanopisac srednje generacije. Studirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1991. živi u Subotici. Pripadnik generacije pisaca okupljenih i stasalih oko časopisa Quorum. Najznačajnije stvaralačke domete ostvario je u romanima Incognito (2001.), Out of the blue (2002.), Francuski kalendar (2006.) i Neko tužno zadovoljstvo (ulomak tiskan u književnoj periodici, do sada nije objavljen u formi knjige). Među njegovim romanima, posebno se ističe roman u fragmentima Out of the blue, koji je, kako je u recenziji za knjigu napisao kritičar Nenad Rizvanović, “napisan žestoko i beskompromisno, s neuobičajenom sklonošću ka modernističkom hermetizmu, prošaran nizom literarnih i medijskih aluzija, u rasponu od Rimbauda do rock grupe Sonic Youth” i koji je, prema Rizvanovićevim riječima “zakašnjeli, ali veličanstveni produkt ideologije pisanja kvorumaške generacije”. Djela: 7 iza vilice, pjesme i kratke priče, Četvrti talas, Novi Sad, 1993. Orso Negru, kratke priče, izdanje autora, Novi Sad, 1997. Incognito, roman, Grafoprodukt, Subotica, 2001. Out of the blue, roman u fragmentima, VBZ, Zagreb, 2002. Francuski kalendar, roman, Agora, Zrenjanin, 2006. Neko tužno zadovoljstvo, roman, ulomci objavljivani u književnoj periodici tijekom 2008. i 2009. godine Povređenost, roman, Agora, Zrenjanin, 2011. Ulrika Glezer, roman, Nova Poetika, Beograd, 2019. Ahol az eget kampóval lekötötték (Gdje je nebo kukama vezano), novela (preveo na mađarski Iván Márk Erdei), Hid, broj 7–8. 2023. Eutanazija, roman, Balkanski književni glasnik, 2024. Crna žuč, roman, Balkanski književni glasnik, 2024. Unakaženi, roman, Balkanski književni glasnik, 2024.
87) Majka te danas nije zvala, iako se čujete gotovo svakog dana. Ovih dana je zabrinuta oko situacije u svetu, ali nije htela to da pokaže. Ti si posebno osetljiv na njene promene raspoloženja. Znaš kad nešto nije u redu, a često nije u redu. Ipak, samo ponekad otkriješ šta je pravi razlog brige. Ono što mislimo da su prava objašnjenja uglavnom uopšte ne odgovara istini. Tumačenja su pokrivači za dublje nesređenosti. Anksioznost izazvana globalnim problemima gotovo je uvek izraz unutrašnjih rascepkanosti i nelagoda. Dok te muče ove misli, u koje nisi siguran, kao što postaješ sve manje siguran u ono što ti je inače blisko i drago, razmišljaš da li da podgreješ ručak u mirkotalasnoj ili da isečeš artičoku.
88) Kako se seče artičoka? Prvo, potreban je nož. Loš početak. Potrebna je artičoka. I oštar, vrlo oštar nož. Tako. Onda, potrebna je opreznost i spretnost. Kako si došao do noža nije bitno. Nije bitno ni kakav je put artičoke do tvoje kuhinje, ali ukoliko je povezano sa održivim uzgojem, sjajno! Još bolje je ako ti je stric nabrao nešto iz svoje bašte. Ne zaboravi i makaze! Da, to sam zaboravio da kažem, ali bile bi vrlo korisne. Artičoku stavi na dasku za sečenje. Neka bude drvena, volim drvo. Prvo se iseče peteljka. Tako. Onda prelaziš na gornji deo. Najvažnije je da oslobodiš sredinu. Trunčice koje se skupljaju u sredini mogu da te uguše. Pa da, treba ti i kašika! Nije važno koja. Dobro, kad isečeš gornji deo, prelaziš na čišćenje kašikom. Tu ima dosta posla. Ukoliko ti je tako zgodnije, one zaštitne listove sa strane možeš iseći makazama, a onda prepoloviti plod. Još je bolje prepoloviti i polovine. Onda možeš sve lepo da očistiš. Malo spolja, makazama, malo iznutra, kašikom, sve dok ne dođeš do sredine koja je sjajna. Možeš da je zapečeš, možeš da je staviš u marinadu, maslinovo ulje, a možeš, ako si baš nestrpljiv, da je pojedeš sa komadićem parmezana. Možeš i da ih ispržiš, ali tu je postupak nešto drugačiji, a ne mogu sad i to da ti pričam. Mada prženje, pravo da ti kažem, ubije ukus. To je više igra teksture nego ukusa. Kao kod pohovanog sladoleda. Ono što je duboko zamrznuto u dodiru sa vrelinom pokušava da se održi, ali to tek delimično uspeva i ceo taj put mora da prođe da bi se završilo na nečijem nepcu i kasnije svi znamo gde.
89) Pošto se i dalje nisam setio šta bi moja druga drugarica mogla da kaže, da je u prilici da nešto izjavi, verovatno bi rekla kako je ovo sve skučeno i pomalo zagušljivo. Ne dajem dovoljno prostora da se razvije simpatija, da se neko zaista upozna. Pripovedanje je šarmiranje, ili ga nema. Ona me je davno zamolila da pohađamo radionicu krativnog pisanja, ali, kako to inače znam da radim, nakon radosnog prihvatanja ideje, samo sam se povukao i ništa nisam po tom pitanju uradio. Ali vrlo je to jednostavno: ako misliš da treba da pišeš, piši. Ako ti se ne piše, nemoj. Piši za sebe, ali nikad samo za sebe, jer nikad nećeš naučiti kako se seče artičoka.
90) Ili jede pohovani sladoled. Ili koštana srž. Suši. Ili nešto sasvim drugo.
91) Dok si sekao artičoku, povredio si prst i, umesto da opsuješ, urliknuo si: sikofant!
92) Tad ti sigurno nisam bio na umu. Bol je spas od progona sećanja. Ali da sam, kojim slučajem, bio tu i da sam te pitao kako ti je, a ti mi odgovorio istim pitanjem, rekao bih ti da sam pre koji dan otišao u jedno dozlaboga zadimljeno mesto, koje, maltene pa duhovito, nazivaju pušnicom, i da mi je na putu do tamo stradao đon.
93) To me nije sprečilo da nastavim sa tumaranjem. Samo je korak dobio sinkopu. Kao da mi se otkačila potkovica koja ne donosi sreću.
94) Ispolivali su me pivom. Nisam te večeri popio ništa. Samo sam hteo da slušam muziku. Možda ni to, već samo da negde prozujim. Došao sam i otišao sâm.
95) Setio sam se kako smo zajedno bili na jednoj proslavi. Kućna žurka na jedanaestom spratu. Niko te nije poznavao, ali si se lepo uklopio. Domaćini i gosti bili su pijani i srdačni. Ko nam se svidi, odmah mu to stavimo do znanja. Pošto si fin, uvek fin, nisi hteo da primetim koliko ti je bilo čudno kako ljudi ispred stanova ostavljaju istrošeni nameštaj ili kako se duvan toleriše. Grozio si se klima uređaja koji su bez problema mogli da se nađu na gotovo svakoj fasadi. Nisu ti se svidele ni terase koje služe kao pomoćna ostava. Sve je bilo i bučnije nego što treba, iznenadilo te da neko već nije bio zvao komunalnu policiju. A što se mog đuskanja tiče, više te je, srećom, zabavilo, nego zgranulo. Uprkos trapavosti, uspeo sam da ništa ne slomim niti da nekoga ritnem laktom. Za to vreme, ti si se umorno, ali zadovoljno šetkao od sobe do sobe, gde si uspeo da prozboriš koju rečenicu sa većinom i ostaviš, priznajem, vrlo lep utisak. U jednom momentu primetio sam kako neko šuška kesom, drobeći kupovni led, što se uparilo sa raštimovanom gitarom, koja ionako nije bila glavni izvor zvuka. Neko je u predsoblju izvrnuo ogledalo, a opušci su, u nedostatku pepeljare, smeštani u plastične čaše. U praskozorje je bilo smoga, kroz prozor se videlo sa jedne strane groblje, sa druge tržni centar. Izašli smo zajedno i bacili punu kesu flaša i plastičnih čaša. Bilo je smrdljivo, vlažno i lepo.
96) Došao si ovde u baš nezgodan trenutak. Ali ko je mogao da zna kakvo će vreme biti. Moj grad se izvlači na šarm, što je ovog puta, ne samo zbog provale oblaka, bilo znatno otežano. Ono što je delovalo sumorno i neuredno, nije ni imalo priliku da bude bolje, jer nisi imao s čime da ga uporediš. Meni ta okolnost prvog utiska uglavnom ne smeta, ali ipak želim da se pokažem u što boljem svetlu jer, kad god sam u kontaktu sa nekim sa strane, moje ja postaje malo više mi. Mi je reakcija na moguću ugroženost ja. I znam da se ne možemo pohvaliti onim što vi imate, ali imamo i mi šta da ponudimo i stalo mi je do toga. Ponešto sam ti i pokazao, a ti si uspeo da me ubediš da ti je bilo zanimljivo.
97) Da nisam ovde rođen, na svoj prostor gledao bih kao na čistu egzotiku! Skriveni dragulj koji posećuju samo oni koji ne beže od avanture. Biser aktivnog odmora! Zato ćemo sad zameniti pozicije, umesto da me neka turistička agencija ubeđuje da moram da sam negde gde sad nisam, ja ću se uspostaviti kao permanentni domaći turista, čiji je glavni prevoz mirovanje.
98) I još nešto čega se često setim. Kod nas jede svako kad hoće. Nemamo nedeljni ručak. Nemamo utvrđeno vreme obroka. Kako se ko snađe i šta ko ima. To te nervira. Da sam zaista negde drugde, ne bi me dotukla nostalgija, već praktične stvari i atavistička inercija.
99) Nemamo ni izlaz na more, kažeš.
100) No dobro, tu baš ništa ne mogu, osim da primetim da mi deluje da je ono najgore prošlo, a da najbolje ne dolazi, ali da je makar mirnije. Blaženi su svi žitelji dosadnih društava.
_____________________________________
UROŠ ĐURKOVIĆ је rođen 1995. u Beogradu. Osnovne studije srpske književnosti i jezika sa komparatistikom i master studije srpske književnosti završio je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Trenutno radi na doktorskoj disertaciji o ekokritičkom čitanju književnog dela Rastka Petrovića, pod mentorstvom prof. dr Mine Đurić. Zaposlen je na Institutu za srpsku kulturu Priština – Leposavić kao istraživač saradnik. Dobitnik je nagrade „Dositejevo zlatno peroˮ za 2024. godinu i nagrade za najbolju književnu kritiku na festivalu „Bookstanˮ u Sarajevu 2025. godine. Uz podršku Poljskog instituta u Beogradu organizator je i utemeljivač Škole ekopoetike u Kulturnom centru Beograda i lista List. Zajedno sa Jovanom Suvajdžić rukovodilac je Kluba za savremenu teoriju na Filološkom fakultetu u Beogradu. Učestvovao je na više konferencija u zemlji i inostranstvu. Vodi blog Tekstura.
čovjek-časopis 