Moj đed Boško Petrov bio je naočit emigrant: bjeloputi dvometraš s tankim crnim brkom nije morao kao njegova tri brata da crnči u pampasima i rudnicima Gran Čaka. Boško je bio gospodin sa srebrnim satom u džepu prsluka: prodavao je karte putnicima na trajektu “Palermo” koji ih je prevozio preko River Plate. Moja baba Zlatana iz istog je plemena. Boško je bio nostalgičan. Zlatana je voljela Buenos Aires: uživala je u vrevi širokih bulevara u vrevi velegradskih izloga u vrevi slovenskih i romanskih narječja pa i samo sjećanje na bezvodno podlovćensko tlo i ona uvijek stroga prijeka lica nekako je bilo sumračno. Njihov sin je rođen u sirotinjskoj bolnici “Sveti Ignjacio Lojola”. Boško je imao plan: kupio je brodsku kartu za Napulj kriomice uzeo šestomjesečnog sina i na brodu ga na čuvanje predao sestri Antoniji benediktinki iz Siverića koja se vraćala u Dalmaciju. Zlatana se preudala i rodila četiri sina četiri Latino-Crnogorca kao četiri zlatne jabuke. Pod starost je kupila kuću u Obligadu. Predveče je sjedjela na trijemu svoje skromne kuće u sjenci krošnje jakarande leđa zgrbljenih od pamćenja koje je čas izdavalo čas narastalo ko ogromna grba. Mlađa snaha Marija Ester uvijek bi u isto vrijeme na mušemu punu mrtvih ljetnjih mušica postavila crnu kafu i dvije kocke cukra. Gotovo svakodnevno nekako istovremeno po izlasku mlade potrenje na trijem trotoarom je prolazio u pratnji mlađe vitkonoge žene mali čovjek ukočenog hoda s šeširom i bijelim štapom. Babin ispisnik Horhe Luis Borhes.
Da je đed ostao u Argenitini moja bi sudbina bila svakako poetskija. Postao bih komunistički sindikalista tukao se s peronistima i lokalnim crnoberzijancima u ulici Boelo. Imao bih petoro crnopute djece. U mojem malotiražnom časopisu sarađivao bi Gižermo Martinez. U kafani “Ćipur” na Aveniji de Majo subotom bih se sastajao s potomcima crnogorskih emigranata: kartali bismo mauz u sitan novac i pili tekilu. Poslije druge ispražnjene boce čitao bih im prijevode pjesama o nostalgiji, domovini i seksu Hrvata Borisa Marune. Putovao bih u Albaniju s Ernestom Sabatom dobitnikom književne nagrade “Velija”. Posjetio bih Rozafu tvrđavu rascvale sjete dlanom dodirnuo mrki kamen i pogladio obnaženi kreč – mlijeko mlade Gojkovice. Primaknuo bih se na zov golog brda uz golobrdinu Bardanjolta graničnoj crti susjedne zemlje na zapadu: mutni izlivi taloženih i posustalih prenošenih sjećanja mamili bi me prema Jezerskom vrhu koji se nekako zaoblio kao usnuli medvjed – ali ne bih posjetio domovinu mojih predaka.
Kao što i ja nikad neću vidjeti Buenos Aires
– iz zbirke pjesama “NESIGURNA ZEMLJA”, OKF Cetinje, 2005. –
MILORAD POPOVIĆ rođen je 1957. u Lipi Cuckoj kod Cetinja. Objavio je sedam knjiga poezije: Sa trga glodara, Cetinje, 1981., So Jude, Cetinje, 1982., Nema više klađenja, Podgorica, 1985., Red se polako zavodi, Nikšić, 1987., Cetinjski ljetopis, Podgorica, 1991., Nesigurna zemlja, Cetinje, 2005., i Raskršća, Cetinje, 2008., te knjige eseja: Mali narod i nacionalizam, Cetinje, 1997., Crnogorsko pitanje, Ulcinj, 1999., Podijeljena nacija, Podgorica, 2010., i Njegoš i crnogorska nacija, Cetinje, 2011. Poezija i eseji prevedeni su mu na desetak stranih jezika. Dobitnik je više nagrada za književnost. Ima status istaknutoga kulturnog stvaraoca Crne Gore.
Gegajući se niz beskrajnu brazdu, baba je drhtavom rukom skidala prugaste bubice sa bujnih krompirovih kućica i stavljala ih u plastičnu kanticu.
Šta će da uradi sa ti malenim, sjajnim tvrdokrilcima pod kojima su nestajale usnule liske, nije mi odgovorila.
Gledala sam potom u raskošno bele cvetove krompira. Кao da su iz sebe pustili svu tamu, ni sami ne znajući šta će sa njom.
I sama sam takav cvet što se otvara zbog podzemne, nevidljive, a hranljive krtole, pokušavala sam da kažem.
A misli bi se tada razmilele kao zlatice po krompirištu, ali u njima tada još uvek nije bilo ničeg što nije mogla skloniti babina umorna ruka na mojoj kosi.
***
IDILA
Videla sam kako trči obezglavljena kokoška i kako joj baba iz utrobe vadi jaje oko koga još nije sasvim očvrsla ljuska, osetila sam kako opojno mirišu zgaženi tvrdoglavi ružini pupoljci i kako komšija štavi krzno kunića koji je do maločas mrdao njuškicom i čuljio uši da čuje zvuk oštar kao sečivo, videla sam zauvek skočanjenu krticu na krtičnjaku, dole, u dnu naše bašte, gledala sam i kako keruša grize svoju posteljicu, a zaklanjali su mi oči da ne vidim kako se na ekranu previše strasno ljube Mira Furlan i, čini mi da je bio, Rade Šerbedžija.
***
HALJINE
Najstarija od sestara, brzo sam izrastala iz haljina na kojima je cvetalo lekovito bilje kome nisam znala ime.
I lakovane cipelice ubrzo bi bolje pristajale uskim stopalima mlađih devojčica.
Кad god bi se, potom, sestrice zatrčale prema meni, odevene u odeću iz koje sam tek izašla, trgla bih se od radosti:
možda to sama sebi, najzad, trčim u zagrljaj.
***
PRUGA
Drveće uz prugu hoda brže nego mi. Zažarene bulke se utrkuju sa oblacima. Кažem: ne mogu tako brzo. I još čvršće stežem tvoju šaku. U drugoj držim poništenu kartu koju je neko bacio u travu. Opipavam kartončić, tražeći mesto gde je kondukterova zumba načinila prazninu.
Proveravam: ako kružić još nedostaje, ja sigurno postojim. Jer idemo u susret vozu, a prema meni iz daljine tutnji strah. Mislim: ako zakoračim sa praga na na prag, sve će biti u redu: pred nama se neće ukazati zadihana senka lovačkog psa i nećemo sresti nadobudnog čuvara pruge, koji, izgleda, odista veruje da će se šine iznenada razići i otpuzati svaka na svoju stranu. Valjda nam zato i dovikuje da se sklonimo sa koloseka. I preti kažiprstom. Njagova usta su tunel iz koga će za zvukom izleteti blesak, stresam se.
Ti mi ništa ne govoriš, jer objašnjenja su vidljiva posvuda oko nas: moram da izjednačim svoj sa tvojim korakom, moram da hodam brže, jer će se sunce rastopiti i nestati u travi. Moram da hodam brže, jer znam: uskoro će I ovuda protutnjati voz koji se nigde ne zaustavlja.
***
ANĐEO
Ne prekoračivši sobni prag, gledale smo u majušnu staricu koja je uspela da zaboravi sve što je učinila, i ono što je još teže: da oprosti sebi zbog onog što nije.
Još samo da joj uminu bolovi zbog kojih je potkočena visokim jastucima obrubljenim čipkom i, evo, i mi ćemo, iz blizine, najzad videti anđela koji, umesto krilima, već sad zamahuje preširokim rukavima flanelske spavaćice sa tufnicama.
I već dugo se uzalud trudi da odleti.
_______________________________________________
OLIVERA NEDELJKOVIĆ rođena je 19. juna 1973. godine u Čačku. Nakon završene Gimnazije u rodnom gradu, diplomirala je na Grupi za srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Nišu. Od 1999. godine zaposlena je u Gradskoj biblioteci Vladislav Petković Dis u Čačku. Od 2022. godine radi na formiranju Muzeja poezije, čiji rad je predstavljen mobilnom aplikacijom i veb-aplikacijom muzejpoezije.rs, čiji je urednik. Objavila je zbirke poezije Vodeni cvet (Gradska biblioteka u Čačku, rukopis nagrađen na 33. Disovom proleću, 1996), Pribor za čitanje (Narodna biblioteka Stefan Prvovenčani u Kraljevu, 2002), Suvlasnici beline (Filip Višnjić, 2006, Beograd) i zbirku poezije u prozi Posteljica (Kulturni centar Novog Sada, 2015). Dobitnik je Nagrade Pero despota Stefana (Gračanica, 2018). Objavila je knjige priča za decu: Pričino dete (Beograd, Čekić, 2013) koja je nagrađena književnom nagradom Momčilo Tešić), Uspavanka za Mesec (Beograd, Kreativni centar, 2021) i Naša Nada (priča o detinjstvu Nadežde Petrović, Pčelica, Čačak, 2021). Saradnik je emisije Radio Beograda Dobro jutro, deco, a nagradu na tradicionalnom konkursu ove radio stanice za kratku priču namenjenu deci dobila je 2011. godine. Bila je glavni urednik lista Disovo proleće, bavila se priređivačkim i uredničkim radom, lektorskim i korektorskim poslovima. Autor je brojnih stručnih radova iz bibliotekarstva publikovanih u stručnoj periodici i zbornicima. Bavi se bibliografijom i književnom istorijom i priredila je izložbi posvećenih stvaralaštvu Vladislava Petkovića Disa, Danice Marković, Stevana Lukovića, Miloša Crnjanskog, Vaska Pope, Milosava Tešića, Miroslava Maksimovića, Radmile Lazić, Milana Đorđevića, Saše Radojčića, Zlate Kocić i dr. Pored brojnih priloga za bibliografije srpskih pesnika, objavila je i knjigu Svetiljka za Aleksandra Ristovića: prilozi za biobibliografiju (Čačak, Gradska biblioteka, 2012).
prostrijele me iznenada zbune pometu zariju se tiho ko gvozdeni ekseri u zglobove tuđa lijepa sjećanja zabole me do suza bezglasnih (od tog rđaju proljećne kiše) i ljubomorna sam ljubomorna i na nijemost i na tugu i bol koji ih obuzima zbog gubitka oca njihovog dobrog oca njihovog nježnog voljenog milog oca na sve dobro i prisno i veliko što su imali što njih sada boli a ja ne razumijem to je strani meni nedostupan jezik tuđi nježni očevi me bole ja neću plakati i žaliti kad moj otac umre ja sam njega davno isplakala
***
OFELIJA UBIJA KRALJA
a ja, najbednija i najnesrećnija od sviju žena
dala bih vam ljubičica ali su sve uvele onog dana kad je moj otac umro u zvuku bola mojih kostiju u riječima piši vezaću te lancima i vući ulicama da svi vide ko si piši ja sam kriva obećavam svom tati da ću se popraviti oh ja bih vam dala ljubičica dobri moj gospodine i mjesečine i pomorandži i prijateljstva da mogu ali sve su uvele u porazu u ljubičastoj krivnji i šapatu ništa ti se strašno nije desilo što nas ne oživiš što si obična glupa kukavica a ja nisam mogla da ih oživim a one mi nisu vjerovale znate li dobri moj kako peče kad ti ljubičice tvoje ne vjeruju i otac tvoj ti prebacuje štrik oko vrata i smije se grohotom jer ti plačeš što se bojiš i one su samo uvele mili moj od odjeka nemilosti kad je otac moj s ruku mojih oprao moju ljudskost uvele su mili sve kad je otac moj rekao skini se i ja se skinula jer nisam mogla reći ne vidiš li ove krhke kosti mili one nemaju ne u svojim prevojima one se lome a ljubičice venu tako to ide kako da ne uvenu od tog stida čiji je to stid mili ne znam ali one su svejedno uvele sve kad je otac moj slikao moje malo promrzlo ogoljeno tijelo i izbezumljeno prestrašeno dječje lice koje moli nemoj nemoj nemoj i prošaptao kroz strašnu okrutnu maglu izvrnute ispravnosti smijaćemo se ovom jednog dana kad ozdraviš nismo se smijale mili nikad se nismo tome smijale ni ljubičice ni ja nikom od tada nisam dala da me zagrli da me zadrži ako moj otac nije mogao da me voli čemu od drugih da se nadamo ja i moje tužne umorne uvele ljubičice
***
O KOMETAMA I RATIŠTIMA
kad god pokušam da se osvrnem udarim u skupljenu pesnicu nemilosrdnog krvnika sopstvene krvi (moj rodoslov po očevoj strani) koju proklinjem i nad kojom plačem uzaludno one nisu plakale primale su sudbinu mirno smjerno gotovo pobožno jesu li time bile hrabrije od mene ne znam sjećam se maminih suza dok se krije u kupatilu (on nije udarao često njegove su metode bile nešto finije) (nije li apsurd pojam tananosti metoda mučenja) dok je rat hučao nad nama kad sam bila dijete i kad su ljudi bili leptiri a ipak ja se rata nisam bojala usred rata moj je neprijatelj bio pred vratima moje sobe (moja odbrana staljingrada pod snijegom pod hladnoćom u sebi izgubljena glađu progonjena ali nisam odustala nisam odustala nisam odustala) moj progonitelj živio je u mojoj kući jeo za mojim stolom spavao sit našeg bola pored toliko ratišta i zgarišta ti naizgled srećan daleko od linija fronta jutra dočekuješ na zgarištu sopstvene duše dešava se jebiga nije se žaliti plamtjela je zemlja ljudi gorjeli kao zvijezde u noći ti nisi morala bježati kroz zapaljeni mrak zapaljeni grad gledati kako ti nestaje dom sve što voliš i znaš kako nestaje samo nismo imale ljubavi nas tri – tri leptirice u svojoj nijemoj u svojoj besmislenoj bespomoćnoj pobuni (kako ti i pored strašne smrti zavidim oh, kako ti zavidim na hrabrosti nepokolebljivosti i veličini tvoje borbe na umijeću biranja kako ti zavidim minerva mirabal) samo razumijevanja i nježnosti nismo imale ali ne može se sve imati ali i dalje u meni nježnost prevagne i probije se kroz sve zidove njeno milo lice i vidim i sad: još zora nije stigla ko sunce prije sunca mama nas nježno budi i kreće s nama u malenu igru skrivanja da nas odvede u podrum koji nikog ni od čeg ne može zaštititi i smije se lako nježno treperavo (koliko je snage trebalo koliko je njena duša puta umrla tad dok joj povjerljivi smijeh sija) dok avioni klize smrtni kroz noć (kako je u tim trenucima lako dolazila nježnost da sam željela da avioni nikad ne odu) sjećam se potom nedjelje i stola postavljenog za ručak i vijesti s radija i sječiva gorkog dabogda im i djecu pobili i drugog tihog jedva čujnog ćuti ne govori takve stvari i opet okrutnog poznatog u meso zarivajućeg i oni će odrasti i biti isti takvi tata, odrasla sam i nisam ni nalik tebi i to je moja jedina pobjeda
* „Druga zbirka pjesnikinje Maje Mihajlović u pet poetski raznovrsnih ali izuzetno dinamičnih ciklusa prepliće lično i kolektivno, mitsko i intimno, tuđe i sopstveno, istorijsko i savremeno. Igrajući se ravnima intimnog i univerzalnog, pjesnikinja ranjivo i hrabro ispituje pojmove ideologije, religije, umjetnosti i istorije. U središtu toga borba je sa osjećajem sopstvene nedoraslosti i prijekom željom za pripadnošću i utjehama drugih” – Marija Pejić, urednica knjige
MAJA MIHAJLOVIĆ rođena je 1987. godine u Banjaluci. Diplomirala je filozofiju i novinarstvo. Živjela je i radila u Banjaluci, Beogradu i Aleksandriji. Do sada je objavila zbirku poezije „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama”, za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga” za najbolju prvu knjigu objavljenu 2022. godine. „Nemoguće sunce Azije” njena je druga knjiga.
Šetam psa, i pored kontejnera, bačena tek onako, Barbika, invalid, bez leve noge, kose kao žena koja počinje s hemoterapijom, i skroz gola, kao silovana od čete vojnika. Ostavljena. Krišom, da me ne vidi niko, smotam je ispod jakne. Obrišem krpom svu prljavštinu s nje, šamponom operem ostatke kose i salvetom sakrijem golotinju. Sutradan na buvljaku, među kršom i lomom, pronađem nogu sličnu njenoj. Na mestu gde sam zalepio flaster, nekako, ne baš kao hirurg, namestim kupljenu nogu, nešto tamnije boje. Da može da hoda, sigurno bi ćopala. Uzmem mere njenog savršenog tela i odem kod krojačice, u radnju kod pijace. Izaberem materijal, jedan za haljinu, drugi za bluzu i pantalone, kažem da je za ćerkinu lutku, iako imam sinove. Čak sam i šešir naručio, da pokrije kosu, koju ne znam kako da oporavim. Lutke propadaju bez ljubavi, kao i ljudi. To je isto.
***
PANDA
Onog dana kad si me ostavila poklonio sam ti najvećeg plišanog pandu koji je mogao da se kupi. Bio je malo niži od mene, a ja sam visok čovek. Kasnije sam čuo da si ga dala nekoj deci koji su do sad već postali ljudi.
Nadam se da se bar neko od vas seti da me je voleo?
***
MATORI
Ušao je u stan, i sa vrata naredio da mu se donese kafa i rakija, a onda zapalio cigaretu na cigaretu. Seo je u fotelju, a mi, ostali, smo se muvali po kući u nestrpljenju da nam saopšti ono čega smo se pribojavali. „Rekao mi je doktor, još šest meseci, najviše godinu, i to ako prestanem da pušim. Šta on zna?“ I posle popijene kafe, dodao – kontola mu je za tri meseca.
U taj dan, kad je prošlo tri meseca, poveo me, da mu previm društvo, i pre nego smo ušli u kliniku, on je popio kafu, garniranu cigaretama, a ja sok, vrpoljeći se u stolici. Na šalteru, sestra mu reče da doktor više ne radi. „Kako ne radi, zakazao sam“. Snuždeno mu reče da je prošle nedelje umro i da može na pregled kod kolege. Kad je izašao iz ordinacije, samo reče. „Šest meseci i kontrola za tri“, i krenuo ka izlazu paleći cigaretu.
Isto mesto, tri meseca kasnije, isti šalter, druga sestra. „Na žalost“, obrati se matorom, „vaš doktor je u međuvremenu poginuo u saobraćajnoj nesreći. Možete kod koleginice, ona je na zameni“, reče mu u dahu. Sačekali smo u čekaonici, kad su ga prozvali, on otvori vrata, a ja videh baš mladu doktorku. Matori reče: „Pardon“ i izađe iz ordinacije, pokaza mi da krenem, a iz džepa izvadi najkrupniju novčanicu. „Idi, kupi joj najveću čokoladu i odnesi da se posluži“, što sam i uradio, desetak minuta kasnije.
Više nije hteo da ide na kontrole.
Četiri godine kasnije rešio je da umre. Popušio cigaretu pred spavanje i samo zaspao.
***
KARMIN
Poljubila si me pred odlazak. Ostao je ukus tvog karmina. Poljubio sam usnama svoj dlan, između linije života i linije srca. I nikad ga više nisam oprao.
_____________________________________
BORIVOJE PETKOVIĆ (1965), prozni i dramski pisac, pesnik u starijim danima. Do sada objavio: romani: “Kupanja moga oca”, “Lav Mi Tender”, “Mesi i ja”, “Metuzalem” i “Porubi života”, „Dobri ljudi?“, slikovnica: “Život sa čarobnjakom”, dramski komadi: „Lunja i Maza“, „Lepotica i Zverko“, „Čarobna jelka“, „Srebrna svadba“ (radio drama) i „Za sve je kriv Frojd“ (još neizvedena). Knjige pesama: “Međučin” (2020), “Pesme za veštačku inteligenciju” (2020), “Smrt i druga iznenađenja” (2021) i „Klot-frket“ (2023).
Uskoro će četiri godine da moje vrijeme u Mostaru stoji. Skupila sam ga u nepropusnu amajliju, šarenu i staklastu i nosim ga oko vrata kao san. I kada dođem ponovno u moj grad ulice su pune uspomena i sjećanja, koje berem kao prezrele kruške s grana otežalih od nedostajanja. Upijam ih u sebe da me griju u hladnim, ravničarskim zimama i da me škakljaju po stopalima koja pokušavam na silu uvući ispod premalene deke. „Kada ćemo nazad u Osijek? Malo mi nedostaju moje igračke i moji prijatelji.“, šapće mi umorni, dječački glas netom prije nego će sklopiti oči. „Brzo.“, govorim dok mu ljubim vrhove prstiju. Okrećem glavu da mi ne vidi suze. Život je ništa drugo doli pružanje onoga što si sam već primio. Pa makar i u drugome gradu. Pakiram u kartonsku kutiju moje djetinjstvo i mladost, prvu kuglu sladoleda od vanilije pojedenu u slastičarnici Vili, stidljivi smijeh iz školske klupe dok fotograf bilježi kraj prvoga razreda, razbijena koljena i tatine pobjedničke šake podignute visoko u zrak, smoki podijeljen na krugovima i prašinu s gradilišta „japanske“ škole, kifle s šunkom iz Manđarije i mahanje na zadnji kat mostarke, ulice posute jesenjim lišćem i ruke ugurane u tuđe džepove, prvo svitanje u parku Zrinjevac i ukradene poljupce s treće klupe od ulaza, prskalice što se pale po točnom rasporedu koji nikada ne znamo i smijeh na stepenicama turističko-ugostiteljske škole, orah u Crne i rakiju u Radmile, bosa stopala po vrelom asfaltu avenije i miris lipa savinut nad kostolomnim zagrljajima, šaputanja i obećanja, srce razlomljeno na bezbroj komadića i ponovo sastavljeno, bijelu bez pjene u Kokoloku, prkos u očima, slučajni dodir ruku, Ljubin hod i prvo predvečerje Staklene bez njega, šetalište vrelo od naših pogleda, strah, sreću, zavjet, život. Tebe to tek čeka, dječače. Milujem ti obraze mekane od sna i poklanjam ti slobodu upakovanu u kartonsku kutiju. A ono kad budem plakala, ne brini, to mi je samo ostalo Mostara u očima.
***
Kad prestaje djetinjstvo, pitam se misli otežanih i nabubrenih od života. Dok se miris mora i rogača plete oko mojih gležnjeva i bosih stopala, a galebovi nadlijeću obzor svega onoga što mislim da znam o životu. Mama i tata bi početkom kolovoza išli na godišnji. Sjećam se tatinog pompoznog ulaska u stan i objave da je stigao jedan mali crv, pretrpanih kolica za kupovinu u nekadašnjem Mik-u i auta prepunoga stvari. Nijedno putovanje nije bilo tako dugačko i beskrajno kao ono kada znaš da te na kraju čeka more. Sjedila bi na zadnjem sjedištu našega bijeloga Renaulta ekspresa i zamišljala kako kamen i brda koja mi jure u susret polako prelaze u plavi tepih pučine i našega gorućega smijeha. Na staroj cesti za Split bi stajali između Ciste Velike i Ciste provo, na nekropoli stećaka i jeli sendviče u lepinji na leđima kamenih spavača. Bila bih uvijek pomalo tužna kada bi odlazili jer nisam znala ostavljamo li ih same ili netko ipak čuva kućice tih neznanih junaka i vremena koje ostaje zauvijek zarobljeno na glatkoj površini kamena. Na izlasku iz posljednjega tunela načičkali bi se po prozorima i natjecali se tko će prvi ugledati more. Onda bi vrištali i smijali se i pjevali „čulo se buć, bać, boć, palo je sunce u Jadransko more“. Iz auta smo iskakali naglavačke, jedno preko drugoga i poredali se za poljupce obitelji i rođaka očima tražeći onaj jedan uzvraćeni pogled koji će nas sigurno odmah odvesti na plažu. Nije nam smetala vrućina, ni sol, ni podnevno sunce, ni umor, ni stijene po kojima smo već naučili hodati. Vječno bosih i prljavih stopala i usta umrljanih od lubenice i breskvi lovili smo rakove i odljepljivali školjke s obale, tražili morske krastavce i zvijezde, vadili iglice kada bi stali na ježa, grcali od morske vode i iskašljavali nakupljenu gorčinu. Večeri su bile najduže i najgore, jer nismo mogli dočekati prve zrake sunca i početak novoga dana. I kunem se, nikada ništa nije donosilo takvo ushićenje kao saznanje da imaš još jedan dan na moru i boje i mirisi ljeta koje nas ne napušta, dugi drveni stol i na njemu bezbroj tanjura, dva ogromna lonca prepuna tjestenine i crvenoga umaka, šarena salata iz koje bih vadila luk i vrčevi hladne vode na koje naslanjamo vrele dlanove i obraze. Pitam se kada prestaje djetinjstvo i kako to uopće znaš? I najednom, u odsjaju sunca i tišine na površini mora i smijehu moje djece i njihovih okruglih, uzbuđenih očiju i bosih, prljavih stopala, ja shvatih da je djetinjstvo moj izbor i moje opredjeljenje. Moj štit i moj zavjet, moje obećanje i moja vječnost. Dok nabadam po oštroj površini obale i namještam ruke iznad glave za skok, u susret mi dolazi moje djetinjstvo, smije mi se i pruža dlanove.
***
Neke suze pamtim, a da ih nikada nisam vidjela. Tata odlazi u vojsku i plače dok gleda posječena stabla i napuštene kuće u kanjonu Neretve, znajući da će kada se vrati tu biti jezero. Pričao mi je da se dolje ispod kuće rijeku moglo prehodati. Pamtim i smijeh, a da ga nikada nisam čula, crnobijelu fotografiju moga djeda s ribičkim mlatom i četiri velike zakačene po prsima. Čekali smo i mi te četiri ribe, kao što se čeka povratak voljenih, kao dijete umorno i klonulo od igre, kao da će one nešto promijeniti, kao da će uskrsnuti selo čije suze i smijeh samo avetski žive u pričama koje smo slušali i sanjali, kao da će baš one izbrisati pucanj u sljepoočnicu i strah razliven po strmome šumskom putu. “Bila je čista rana”, reći će tata godinama kasnije dok moj brat plače nad oronulim, smeđim remenom i skriva lice u mamina ramena. A Neretva i dalje teče. Unatoč ili u inat svemu, kako se uzme, kao što teku i životi. Kao da je samome Bogu suza kanula između dva kamena.
***
Kesa je plastična vrećica s obaveznih pola kilograma kave uz koji opcionalno dodaješ neki keks ili neko voće i kocku šećera. Prednost je nekako oduvijek išla Jadru ili Domaćici, no znala se tu naći i kakva pomodarska, zdrava, fitnes poslastica. Kesu nosiš sa sobom kada ideš u nekoga bilo kakvim povodom. Kese moga djetinjstva imaju različite boje, ovisno za koju prigodu su spremane i okuse prošarane svim emocijama, od tuge do ushita. Sjedila sam večeras na sumrak ilindanskoga dana ispred kuće moje kume na Slipčićima i upijala odsjaj sunca na hercegovačkom kamenu i već umorni pjev cvrčaka, dječju graju i staračke oči vlažne od ljubavi i sjete. Nečujni koraci su nagrizli dokonost i svi su podigli glavu, kao da su samo Njega čekali. Trideset i osmo godište, ranjen u ratu, u svečanoj košulji i popeglanim hlačama, prilazi tiho, kao sjena, gotovo lebdeći, usta blago otvorenih i udova preteških za krhko, staračko tijelo. U mršavim prstima mu se klati kesa. A meni se plače. Jer sam ju ja godinama prestala nositi sa sobom. Ne znajući da tako prestajem nositi dio duše i tihog poštovanja, predanosti i ljubavi. Ne znajući da je kesa puno više od pukog običaja kojemu me naučila majka. Da je kesa sve ono što jesmo i nismo, ogledalo naših života i prkosa kojim podižemo glavu, gluhi i nijemi za bol i nepravdu koja nas gnječi kao mlade orahe u zelenoj ljusci. Kesa je naš ponos i naša ostavština, sve ljudsko što imamo i što nemamo i sve što u predvečerje života želimo biti. Dok drhtavih prstiju kopčamo dugmad ilindanske košulje i slažemo uredno kavu i kocku šećera, kao da su najvrjedniji dragulji.
***
Komšiluk je skupina ljudi koji većinom sasvim slučajno žive jedni pored drugih i često su ti bliži od same obitelji. Uvijek se unaprijed zna koga je red zalit kavu s obveznom šoljicom viška. U komšiluk ideš po čašu ulja ili brašna ili ako ti fali jedno jaje. Ostavljaju se ključevi kada ideš na more, da ti nekad obiđu stan i malo prozrače. Komšiluk bolje od bilo kakve obavještajne službe zna kada si došao kući, tko te dovezao i koliko ste se zadržali ispred ulaza. Za blagdane se prelazi jedni kod drugih, ovisno tko šta slavi, a svi znaju da se „taperver“ posuda ne vraća prazna. Ako ti nemaš kolača dovoljno je ubaciti unutra bronhi bombonu. Kad nestane struje u stanu prva stvar koju radiš je otvaranje vrata da vidiš je li i kod komšije isto i ima li bateriju ili svijeću da mu ne treba. U komšiluku si uvijek istovremeno zaštićen i ogoljen do srži, komšiluk istovremeno pamti i prašta, skriva tvoje nestašluke i krišom zapaljene cigarete i pucka te po prstima da ti to više nikad ne padne na pamet, viri kroz ključanicu i spušta roletne, raste i voli zajedno s tobom u tom neopisivom osjećaju pripadnosti i slobode. Jutros mi je baka iz kuće pored ubrala buket ruža iz svoje bašte. Jer, najvažnije od svega, s komšilukom se moraš gledat.
***
Sve djevojčice o nečemu sanjaju. Moj san bio je masivni kredenac od trešnjinog drveta, izrezbarenih fronti i pomalo pohaban na rubovima. Prišla bih mu na prstima, kao da prilazim tek usnulome djetetu, nježno zavukla prste u obod vrata i slušala lagano škripuckanje zlatnih šarki. U staroj, limenoj kutiji Kraševe bajadere nalazila su se pisma koja je tata pisao mami dok je plovio. Prevrtala bih ih po rukama, udisala miris staroga papira i crne tinte, brojala zareze, mjerila kilometre i udaljenost, zamišljala drhtaje ruke koji su napravili packe na zbijenim redovima… I plakala. Uredni, kosi rukopis prošaran nedostajanjem i oblikovan u riječi „Najdraža moja…“ zauvijek će ostati urezan u moje misli i pamćenje kao zavjet, kao obećanje, kao utjeha i kao nada. Jurila bih tada s nekoliko pisama pod rukom u tatinu fotelju, skupljala se u zaklon njegovih ramena, molećivo ga gledala i uzbuđeno treptala. Tata bi me stisnuo u zagrljaj i pričao uvijek istu priču. Plaža u Rio de Janeiru, dan sparan i vruć, užegli pijesak pod nogama, kutija crvenoga Marlbora i Ray-ban naočale nehajno zakačene na obrub maslinaste majice. Otišao je plivati, nesvjestan vremena i oceana ispred njega. Kada se okrenuo, umjesto plaže vidio je sitne, šarene točkice u daljini i odbljesak sunca po namreškanoj morskoj površini. Krenuo je natrag, no uzalud. Pomakne se jedan metar, a val ga vrati dva. Divlja struja nagrizala mu je stopala, gubio je dah i gutao slanu morsku vodu. Obrazi su mu bili vrući od sunca i straha i ruke su ga pomalo već izdavale. Najednom mu se od uskovitlaloga tamnila pučine učini jedna sjajna crna kosa, a kristalići svjetlosti na krijestama valova su bljesnuli kao osmijeh koji je poznavao i volio. I kune se da je iz daljine čuo dječji smijeh, onaj koji su tek sanjali i o kojemu su maštali. Skupio je srce u šaku, duboko udahnuo i zaronio. Ispod struje i ispod razuma, logike i vlastite nemoći. Grabio je kamenja, alge, pijesak, puzao i vukao se po morskome dnu, izronio natrag po dah, pa opet u tamu. Sve u njemu je luđački udaralo i pulsiralo, no on je čuo samo smijeh, samo toplinu i mekoću dlana, samo odjek obećanja. Centimetar po centimetar probijao se kroz nemoguće i nije ni razmišljao o neuspjehu. Olakšanje mu je prostrujalo cijelim tijelom kada je voda postala plića, tlo drugačije i osjetio je da može stati. Pred sobom je ugledao gužvu, nagurane spasilačke ekipe, posadu, kolege, prolaznike. Hodao je među njima kao avet, tapšali su ga po ramenima, a on je iskašljavao sol i morsku vodu i pokušavao doći do daha dok mu pred očima treperi crna kosa i lice žene koju voli. Odrasla sam u tome snu, vjerujući u ljubav i noseći srce na dlanu. Mahala sam njime kao raznobojnom štafetom, kupila ga kada bi se rasulo u djeliće, sastavljala ih ponovno popunjavajući pukotine zlatom i maštala. „Ljubav je vječna dok traje, Anice.“, rekao mi je jednom profesor nakon što sam mu odsvirala drugi stavak Bruchovog koncerta za violinu. Danas, zajedno s svojim mahajućim srcem na dlanu, znam da traje onoliko koliko se za nju borimo. U trenutku kada se sve ruši i kada se osjetimo sami i napušteni, kada uspomene počinju bljedjeti, a razum izgurava emocije iz jednadžbe, borimo se. Kada je knedla u grlu i riječi teško pronalaze put u večerima koje se razvlače kao okrugla, crvena žvaka i misli se odbijaju od okrenuta leđa kao od zidove tamnih špilja, borimo se. Kada nam je tijelo teško i kada ne uspijevamo pronaći ni jednu nit svjetlosti u lošim vijestima i dijagnozama koje straše i prijete i kada se sve oko nas urušava kao loše sagrađena kula od karata, borimo se. Kada je neizvjesnost obojala sve kutove našega postojanja i plaše nas daljine i granice koje se stišću oko isprepletenih zagrljala kao lešinari što kruže oko već izgubljenoga plijena, borimo se. Grabimo kamenja, alge i pijesak, pužimo i vucimo se po svemu što možemo dohvatiti, po trulome morskome tlu, po naplavinama života, po olupinama bivših želja, misli i osjećaja. Jer, ljubav traje onoliko koliko se za nju borimo.
***
Pogled mi se zaustavio na rubu njene najlonke, koji je strpljivo i ritmično čupkala. Oči su joj vrludale po cijeloj prostoriji, smiješak bi stidljivo i nenametljivo prošetao njenim licem dok mi priča o svome danu i unuku koji nije dobio vrtić. Odjenula je svečano, crno odijelo i držanjem pokušavala prikiriti to da joj nedostaje njena udobna odjeća i sigurnost doma. Ramena je savila prema unutra i u rukama stiskala zahvalnicu koju je dobila za kupovinu karte za koncert. Sjedile smo u zadnjim redovima, prostorija je bila zagušljiva i vruća. Ja sam odmah skinula svoj kaput, a ona je svoj pregrnula preko leđa, za svaki slučaj. Nagnula je glavu lagano prema pozornici i oči su joj sjajile od uzbuđenja i iščekivanja, činilo mi se da je jedina osoba u publici i da se čuje samo lupanje njenoga srca kako preskače preko svakodnevnice. Kratko je udahnula na prve taktove, a meni je odjednom sve zamirisalo na džem od šljiva i vreli kraš ekspres. Bio je kišni dan u Mostaru, grad je potpuno siv i potopljen. Rijeke vode su se slijevale ulicama, ljudi su nervozno trubili iz kolona automobila, krošnje tek procvalih lipa se savijale pod težinom kišnih kapi koje su se lijepile po mojim golim nadlakticama i vreloj koži. Mama i ja žurimo do auta, ja u ruci stišćem vrećicu s tek kupljenom lanenom bluzom s svijetloplavim obrubom. Bosa sam, da mi kiša ne uništi nove sandale, mama ih nosi ispod kišobrana i požuruje me da uhvatimo zeleno na semaforu. Završavam prvi razred glazbene škole i taj dan imam svoj prvi koncert. Uzbuđena sam i sretna, veselim se što ću obući novu majicu i ne mogu dočekati početak. Doma smo i spremamo se za koncert, mama otvara svoj ormar i prebire po komadima odjeće, razmišljajući što da obuče. Ja bih htjela da obuče svoju majicu s kockicama, jer se na svakoj nalazi cvijetić drugačije boje i oblika, no ona bira crnu majicu s žutim kuglicama na ramenu, kaže da je svečana. Nije mi baš najjasnije što znači svečana, jer mi je ona s kockicama puno ljepša, ali važno klimam glavom i pitam ju je li i moja majica svečana. Mama me grli i ljubi u kosu i govori mi da je moja majica savršena. U dvorani je vruće i ima previše ljudi, ja koračam prema izlazu s pozornice i očima tražim po moru istih lica koja me ispraćaju aplauzom. Susretnem njen pogled pri samome kraju dvorane, plješće oduševljeno i oči su joj pune suza, smije se široko i kuglice na njenom ramenu poskakuju od sreće. Ja trčim u njen zagrljaj i nikada u svome životu se nisam osjećala tako važno i ponosno. Razmišljam o te tri zlatne kuglice, o skromnosti i jednostavnosti, o nenametljivoj blagosti kojom one boje naše živote i sjećanja, o vremenima iskrenosti i dobrote koja nosim oko sebe kao šareni, nepobjedivi plašt, o zanesenom i uzbuđenom osmijehu moje mame i njoj tako toploj i nježnoj kako se naslanja na zid pri izlasku iz dvorane i ispraća sve moje nastupe. Jer, najčudesniji ljudi ovoga svijeta su oni koji su za sebe uvjereni da su posve obični. U moru namještenih osmijeha, skupih toaleta i prejakoga mirisa parfema, na paradi lažnih lica i ostavljenih prvih redova iz kojih se najbolje čuje, labavih ruku i ulaštenih cipela od talijanske kože, sjajnih odijela još vrućih od netom napravljenoga poruba i istih, praznih pogleda…. Očima vlažnim od ljubavi gledaju nas one. Majke iz zadnjih redova, koje mirišu na džem od šljiva i kraš ekspres, plješću najglasnije u dvorani, smiju se najšire i grle najjače. Učeći nas da je život najčešće ono što se događa iza paravana stvarnih zbivanja, u zadnjim redovima, kada se pogase sva svjetla i svi napuste dvoranu, kada ostanemo sami i nestane uzbuđenja i ruku koje nas tapšaju po ramenima. I tek tada, ako imamo sreće, možemo ih čuti. Odjeke prošlih života i vremena, zarobljene u nitima postojanja, kao kapi kiše zaostale na laticama cvijeća, šapućući u beskraj da je samo ljubav ono što nam na kraju ostaje.
***
Početak moga sjećanja je Zagreb devedesetih, maleni stan na Dubravi, prostorija na pola pregrađena velikim ormarom i prolaz u svijetlu kuhinju. U vrtlogu boja, zvukova i malenih figurica poredanih po heklanome miljeu televizora izranja moj tata kako ulazi na vrata i pruža mami kutiju u kojoj se nalaze crne, lakirane cipele, s utisnutim dezenom kvadratića. Te njegove izranjajuće ruke su obilježile moje djetinjstvo i odrastanje, samo one imaju oblik, sve drugo je u nekakvome čudnome bluru i izmaglici. Godinama sam dodavala još sitnica u taj događaj, kako otresa snijeg s crnoga kaputa koji mu se vuče oko stopala, poginje glavu da ne udari o štok, mrsi prstima moju kosu i spušta poljubac na mamine usne. Iste ruke su se i stisnule oko mojih ramena kada sam uplašena zurila u lica ljudi koje ne poznam, dok izlazimo iz bijelog Renault expressa prenatrpanoga stvarima i vraćamo se tamo gdje zapravo nikada nisam ni bila. Zaklopile su mi te ruke i oči kada sam zaprepašteno gledala stan u kojemu trebamo živjeti, a u njemu se ne nalazi ništa osim praznih okvira prozora i jedne komode s izvrnutim ladicama. I grlile su me kada sam pošla u prvi razred škole i kada sam sastrugala koljena i kada sam izlazila na koncerte i kada sam se vraćala u sitne sate doma i kada sam se udala i kada sam odselila iz svoga grada i svaki put kada bi se vraćala. Ali, nikada nisu bile toliko snažne kao kada su pružale cipele mojoj mami u izmišljenoj kulisi mojih misli. Žurila sam s svojom djecom na predstavu, uzbuđeni smo jer nastupa njihov tata i ne želimo zakasniti. Moj četverogodišnjak me odjednom naglo zaustavlja pored trgovine s odjećom i pita me koja mi je haljina najljepša. „Pa, ne znam, ova šarena..“, odgovaram mu smeteno. „Uredu, onda ćemo ti je ja i tata kupiti za rođendan.“, mirno zaključuje i vuče me da nastavimo dalje. Trideset i dvije su mi godine i nemam pojma o životu. Znam samo da imamo jedino ono što damo.
***
U Hercegovini tarač je stara krpa, ručnik ili majica, najčešće prepuna rupa i pohabana, koja stoji zgužvana u kutu kupatila ili hodnika i s kojom se briše pod. Bez tarača nezamislivo je dočekati bilo kakav blagdan, događaj ili običnu subotu prijepodne. Majka bi napunila stari zeleni lavor vodom do vrha, ponekad stavila par kapi deterdženta za suđe i četveronoške oribala cijeli stan. Mi bi se poredali na narančasti trosjed, dignuli noge u zrak i nestrpljivo mahali stopalima, jer bi u svakome prolazu dotaknula i naše tabane s toplom vodom i grubom površinom tarača. Kuća bi mirisala na bezbrižnost, a ja sam zamišljala kako živimo u ogromnome dvorcu i kako se naši podovi sjaje kao tisuće šarenih kristalnih lustera i plesala bih po njima u nečujnome ritmu dvokoraka. I možda se čini banalno, ali ništa na svijetu ne govori dom kao tarač zgužvan pored našega umivaonika, podsjećajući me kako najvažnije stvari na svijetu nemaju ni oblik, ni boju, ni cijenu, ni ulašteni sjaj novoga. U vremenu iskrivljenih vrijednosti i duša izvrnutih naopačke, grlim svoj tarač kao zavjet i obećanje da je sreća u jednostavnosti. A sloboda u skromnosti.
ANICA MILIČEVIĆ (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka. Svoje obrazovanje započinje i završava u rodnome Mostaru, osnovna škola, Gimnazija fra Grge Martića i Glazbena škola Ivana pl. Zajca, te na koncu Studij Glazbene umjetnosti, smjer violina i entomuzikologija. U struci se profilira radom u Simfonijskom orkestru Mostar, osnovnim glazbenim školama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te Studiju glazbene umjetnosti, gdje je djelovala kao asistent na etnomuzikološkome području. Sa svojim učenicima ostvaruje zapažene rezultate na državnim i međunarodnim natjecanjima. Trenutno živi i radi u Osijeku, putuje mislima i neizgrađenim koridorom 5c za Mostar. Od malena zapisuje svoje misli i sjećanja. Objavila je svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.) i Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.). U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023/2024, te širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023/2024.
dan ću započinjati čašom mlake vode i cijeđenim sokom od pola limuna radit ću sklekove radit ću čučnjeve i vježbe tibetanskih svećenika neću piti kavu natašte neću piti kavu uopće hodat ću svako jutro na posao i pravilno disati jest ću zajutrak jest ću doručak i ručak izbacit ću večeru neću jesti poslije šest i svakog ću dana pojesti jednu jabuku prestat ću piti prestat ću pušiti seksat ću se više seksat ću se manje seksat ću se onoliko koliko priliči mojim godinama bit ću bolji čovjek bit ću bolji roditelj bit ću bolji prijatelj bit ću bolji neprijatelj kad perem suđe neću ostavljati jednu žličicu u sudoperu sve što započnem ću i dovršiti čak ću i dati gol u snu kojeg sanjam već godinama poštivat ću danu riječ poštivat ću svoje odluke i neću se libiti koristiti pravo na promjenu vlastitog uvjerenja
možda već sutra sve ovo proglasim glupim i beskorisnim a pametnjakoviće koji daju savjete s posebnim zadovoljstvom – odjebem
***
OVE ĆE VAS ISTINE O LJUBAVI ŠOKIRATI
hidrometeorološki zavod objavio je dugoročnu prognozu nadolazeći toplinski val bit će najgori u povijesti i potrajat će duže nego inače za izgurati dan dovoljna je velika količina tekućine i što je moguće više boraviti u hladu ljubav nije neophodna ljubav je precijenjena na kavi s prijateljicom i u frizerskom salonu na kavi s prijateljicom i u frizerskom salonu ljubav je podcijenjena prodavačice ljubavi imaju odličan PR no iako je moraš platiti ljubav ne možeš kupiti ljubav je čudovište iz Loch Nessa nitko je nije vidio svi znaju da postoji
HGSS je do sada spasio 12.000 ljudi i nekoliko tisuća životinja iz ljubavi
***
JA, SPAVAČ
ja sam spavao malo ili nisam spavao uopće neumjeren sam u svemu osim u spavanju
ja sam spavao kad sam baš morao ja sam spavao svugdje žene pokraj kojih sam spavao nisu uvijek ili nužno bile moje o tome nisam brinuo ja ne znam gdje sam sve spavao pokraj koga sam sve spavao te nije isključeno da sam spavao i u tvom krevetu
jednom sam tako spavao u stanu u kojem nije bilo nikog i ništa u tom stanu nije upućivalo na odgovor zašto sam se upravo ondje probudio još sam neko vrijeme čekao, zatim sam otišao iza mene su ostala otvorena vrata noć bez sjećanja i ništa više
ja sam spavao svugdje i nisam imao gdje spavati spavao sam u parku spavao sam na plaži na putovanju
spavao sam na brodu u kupeu i na željezničkoj stanici u avionu u provi i krmi jedrilice i tamo sam spavao na palubi, naravno ako se to može nazvati spavanjem ja sam spavao u zatvoru
ponekad, ja uopće ne bi spavao kad sam najviše tulumario spavao sam poput delfina znanstveno je dokazano da oni nikad ne spavaju nego odmaraju polovicu mozga
spavanje je gubljenje vremena
kad spavam, spavam gol ja sam spavao gol kajševima vezan za krevet imao sam puno kreveta koji su bili moji spavao sam u puno kreveta koji nisu bili moji ja sam spavao u vojničkim čizmama ja sam spavao u šumi jednom sam legao u snijeg i zaspao čudo je da sam se uopće probudio
spavao sam zagrljen i na svojoj polovici kreveta u kuhinji, na kauču ispred vrata kad sam izgubio ključ spavao sam u krevetu svog sina to je ipak najbolje od svih spavanja
iako ne volim spavati ja o spavanju znam sve zato mi reci gdje si sve spavao i reći ću ti kako si živio
***
BEZ RATA NIKAMO
na izlaznoj granici devedeset i druge slovenski carinik gleda moje stvari s podsmjehom tri majice kratkih rukava traperice mala higijenska torbica četkica i kalodont – to je sve što nosite? bježite? –
ne nosim i nekoliko spaljenih sela do jednoga sve mrtve suborce odnosno dijelove njihovih raskomadanih tijela a osmjeh kao vaš morao bi biti tu negdje sigurno se zagubio znam da sam ga nekoć i ja imao
***
OPTIMISTIČNA PJESMA
svijet neće postati bolje mjesto svemir ide svome kraju energija teži ujednačavanju i u jednom trenu sve će stati bit ćemo zamrznuta slika nečeg što je bilo ali ne brini prije toga ohladit će se sunce osim nespretnih ruku ispod majice iz osnovne škole pamtimo priču o fotosintezi znamo što to za nas znači ako to ne dočekamo možda će se mjesec približiti zemlji nastupit će morsko doba kilometarskih plima i ništa neće ostati od naših gradova samo ulice na dnu mora koje pamtimo po onom što nam se u njima zbilo milijuni su godina u pitanju možda se dogodi novo ledeno doba ili dobar pogodak meteora osim toga virusi mutiraju na dnevnoj razini bolesni mozgovi smišljaju nove ratove i bezbroj je načina na koje možemo umrijeti bez da se u svemiru nešto značajno promjeni drugim riječima smrt je naša izvjesna
zar nije lijepo bit u nešto toliko siguran prepustiti se o onom što je ostalo i napokon početi živjeti
_________________________________________________
ANDREA ŽIC PASKUČI (aka AŽP) rođen u Rijeci 21.11.1970., poeziju piše jer mora, može i hoće. Tu istu poeziju poslije javno čita na večerima poezije ili kod prijatelja u kuhinji. Pjesme su mu objavljene na internetskim portalima, nekim časopisima i zbornicima. 2023.g. objavio je svoju prvu zbirku pjesama pod naslovom „Recikliranje“.
ne brini, dobro sam. U domu mi je lijepo, imam puno prijatelja, fakultet je zanimljiv, ispiti su teški, ali gura se. Ništa se strašno nije dogodilo. Ne meni, ili ne još. Pišem ti pismo jer o nekim se stvarima ne može preko telefona. Ti si me naučio da riječi trebaju odležati. Pa eto, neka ove rečenice odleže na papiru, pospremljene u kuverti s tvojim imenom, neka se vozaju žutim kombijem, preslaguju u sortirnici, putuju na motoru čika Ive i zatim odahnu na stoliću za kavu. Pročitaj prvo novine, popij kavu i pojedi ona dva keksa koja potajno žvačeš prije doručka da te mama ne vidi. Tek onda otvori pismo i zaroni u njega, kao skok na glavu u hladnu rijeku. Isprva se koža ježi i srce udara, ali nakon nekog vremena postane uredu i čovjek pliva laganim zamasima. Vjeruj mi, neugodno je meni pisati, pa kamo li ne će tebi biti neugodno čitati. No pisanje rukom ipak sve usporava, daje vremena i onome tko piše i onome tko čita da zastane i razmisli.
Dragi tata, nisi ti jedini koji je dobio pismo. Mi, kolegice iz doma na Savi, dogovorile smo se oko svega ovoga, pa sad pisma putuju u raznim pravcima za sve naše tate, očeve, japice, taje, ćaće. Bit ću kratka – želim da dođeš u Zagreb. Na prosvjed.
Znam da ti nikada ni oko čega ne gunđaš, znam da ne voliš prigovarati i da ni konobara mrko ne pogledaš kad ti donese krivo piće. Također znam da ne voliš putovati i da, otkako si u mirovini, sve dane provodiš u vrtu ili u šetnji do seoskog dućana gdje s dečkima popiješ pivo (uvijek samo jedno) i onda kreneš kući jer komarci grizu nemilice. Ali dragi tata, svejedno te molim da dođeš u Zagreb. Želim da stojiš kraj mene na prosvjedu. Da skupa vrištimo, udaramo u bubnjeve, nosimo teške transparente, uzvikujemo parole i mašemo zastavama.
Znam da čitaš novine, i da nezadovoljno vrtiš glavom na stranice pune horora, okrećeš listove i kažeš štosetumože, pa nastaviš ispijati kavu. Sigurno si čitao o onom posljednjem slučaju – ubijena žena, muž krvnik, ožalošćena obitelj i prijatelji, ostavljena djeca. Sve je od riječi do riječi kao priča od prije dva mjeseca. I ona od proljeća i ona prije nje. Priče se ponavljaju, ali ova posljednja me oparila kao kipuća voda. U meni je sve vrisnulo štosetumože!
Pišem ti pismo jer ti sve ove godine nisam toliko toga rekla. Nisam te htjela uzrujavati, nisam htjela da brineš, a i bilo me pomalo sram. Možda se pitaš kakve veze imaju te ubijene žene s tvojom kćeri? Ta ja ih ne poznajem, saznala sam njihova imena tek iz novina. A ipak, sigurna sam da smo dijelile neke crtice u životu, neke oku nevidljive sitnice, prešućene događaje, skrivene znakove, naučene šutnje, životne lekcije koje smo upijale. Dopusti da ti otkrijem događaje koji pletu vezu među svim ženama.
Sunce užeglo, mama poha piletinu, meni je pet godina i igram gumi-gumi koji je omotan oko kruške i stupa visoke metalne kapije koja dijeli naše dvorište od ulice. Odjednom čujem glasne povike. Susjeda Vinka udara po vratima i vrišti da je pustim unutra. Nespretno otključavam vrata, a ona ulijeće u dvorište i zatvara teška vrata za sobom. Mama čuje komešanje, pa dotrči do nas. Ubrzo s druge strane ograde čujemo povike susjeda Miće. Dere se na Vinku, psuje boga i sve svetce, svi su mu krivi. “Pijan je”, kaže mama. Susjed Mićo reži kao vuk da otvorimo vrata. Priča nešto kako je on glava, a ona samo rep, pa ima da dođe kući. Mama mi šapće da budem tiho. Ipak vrisnem kad susjed Mićo sjekirom navali na vrata. Trčimo u kuću, spuštamo rolete na prozorima i u mraku jedemo pregorene pohance. Poslije teta Vinka i mama dugo razgovaraju dok ja ležim na fotelji. Ujutro teta Vinka više nije kod nas. Mama kaže da se Mićo unormalio. Još pripomene da tebi ništa ne govorim kad se vratiš kući s puta jer ste Mićo i ti prijatelji. Dragi tata, bila je to prva lekcija o tome što se radi kad nam netko bane na vrata sa sjekirom.
Crtica druga – opet ljeto, opet sunce užeglo. Meni je trinaest godina, bradavice na mojim grudima neposlušno strše kao piramide, a meni je neugodno pitati mamu da mi kupi grudnjak. Zato se držim pogrbljeno, spustim ramena i uvučem prsa prema kralježnici. Profesor tjelesnog ocjenjuje skok preko kozlića, premet i kolut. Dlanovi mi se znoje. Već me mjesecima ismijava kako sam štreberica koja nema pojma o sportu, prijeti da će mi srušiti prosjek. Skačem preko kozlića, dočekam se na noge, ruke u vis, a profesor me odjednom zgrabi za grudi. Vrisnem. On mi govori da se smirim i da je samo htio provjeriti moje sisice. Nekoliko se učenika smije na tu šalu. Ja trčim u svlačionicu, zgrčim ramena još snažnije. Naučila sam tad da smijeh peče.
Sa punih šesnaest najbolja sam učenica iz matematike. Putujem na državno natjecanje koje se održava u Splitu! Hej, idem na more i to besplatno. Sprijateljujem se tamo s Ružicom. Dan prije samog natjecanja Ružica i ja šetamo uz more. Odjednom, ispred nas, muškarac sijede kose i ogromne trbušine vadi svoje spolovilo iz gaća i nateže ga uz blagi cerek. Mislile smo da će se zastidjeti što su ga dvije djevojke uhvatile u tom činu, no on sa zadovoljstvom promatra naša lica. Nevjerica i šok pretvaraju se u sram i strah, a on uživa u toj preobrazbi i slatko se ceri dok obaramo pogled i bježimo. Dragi tata, sjećam se kako si me dočekao na autobusnoj stanici i tješio zbog lošeg rezultat. Nisam ti htjela reći kako mi onaj cerek još zvoni u ušima. Spoznala sam da neki zvukovi ostaju upisani u tijelu.
Osamnaesti rođendan. Moj dečko Marko kupuje mi ogrlicu s privjeskom srca. On već radi u skladištu namještaja i zarađuje ozbiljan novac. Živcira ga što stalno učim i ne odgovaram na poruke. Objašnjavam mu vježbam matematičke zadatke za prijemni. Marko misli da je matematika dosadna i uvjerava me da ionako ne ću upasti na fakultet jer je on čuo da ti za Zagreb treba veza. Počinjem sumnjati u sebe, zamalo odustajem od prijemnog. No ipak odlazim u Zagreb, rješavam zadatke kao od šale i saznajem da sam upala i na fakultet i u dom. Na povratku, Marko me dočekuje na stanici vlaka s ružama. Nakon kratkog razgovora, ruže padaju na pod. Poteže me za lančić, guši i viče da sam ja njegova cura i da on ne će dopustiti da se pravim pametna. Tada sam naučila da ljubav boli.
U Zagrebu sam otkrila izlaske i klubove u kojima puštaju odličnu glazbu. Ti znaš koliko volim plesati. Još kao mala izvodila sam koreografije pred ogledalom. Izlazak srijedom rezerviran je za studente. U klubu je vruće, ostavljamo jakne u garderobi. Naručim jednu juice-votku i onda grizem slamku kroz cijelu večer. Plešem, uživam u ritmovima, zatvorim oči i prepuštam se glazbi. Odjednom osjetim tuđe ruke na mojim bokovima. Dah na ušnim resicama. Smrad alkohola. Primiče mi se iako mu jasno kažem da me ne zanima. Muška budala, kaže moja prijateljica. Večer završava kasno, vraćam se kući pješice jer nemam za taksi. Dok koračam, osvrćem se iza sebe. Neki urođeni strah. Opravdani strah. Primijetim da me netko slijedi. To je isti onaj dečko iz kluba, viče za mnom kako sam ružna i umišljena, kako me štapom ne bi dirao, i kako njega samo glupača može odbiti. Mnoge sam lekcije dobila u noćnim izlascima; nikad ne ostavljaj piće bez nadzora da ti netko ne usipa drogu, pleši tako da su ti leđa priljubljena uz zid, odijevaj se ovako i ovako, ne hodaj noću sama, a ako već moraš sama, pretvaraj se da pričaš na mobitel i drži suzavac u ruci. Dragi tata, kad ti hodaš u mraku, okrećeš li se iza sebe? Ako uopće ne razmišljaš o tome, molim te, dođi na prosvjed. Ne trebaš biti najjači tata, samo budi najglasniji.
Voli te tvoja Nena
P.S. – Ako znaš još neke muške, povedi i njih na prosvjed.
priča je objavljena u Večernjem listu i u konkurenciji je natječaja za kratku priču “Ranko Marinković”, 2/2024.
KRISTINA GAVRAN završila je dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti i doktorirala na Sveučilištu Loughborough. Objavila je romane „Između“, „Gitara od palisandra“ i zbirku kratkih priča „Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu“. Drame su joj postavljene u kazalištima Mala scena, ZKM, HNK Mostar. Djela su joj prevedena na francuski, španjolski makedonski i bugarski. Njena drama na engleskom „Papar i med“ u produkciji Notnow Collective igrana je po čitavoj Engleskoj.
Svađali smo se u autu A na cesti je ležala mrtva lisica Vikali smo jedno na drugo Glava joj je bila sitna i krvava Potpuno posvećeni mržnji i nerazumijevanju Nismo se pitali kako je umrla Niti kako je živjela Usta su nam bila otrovna Ona već dugo ne diše Znaš li da ona ne diše? Sve jednom mora stradati od ljubavi Nešto je naše ostalo na cesti.
***
MUŠKA DJECA
U tvojoj kući je hladno Na zidovima nemaš više slika I knjige su ti okrenule leđa Miriše na dim cigara i pod je pun mrvica Ostalih iz sažaljenja Znam, žene odnose dom sa sobom U ženskim prstima žive mirisi, cvijeće i hrana Njima miluju usamljene muškarce I ništa više ne ostaje isto Odjednom nekoga spašavaš od buba Unosiš teške torbe Pronalaziš ispravnu stranu svijeta I diviš se odbljesku sebe u njenim očima Muškarci najteže spavaju sami Čak i muška djeca plaču duže Znanstvenici su dokazali I ponekad se pitam nisu li nam i ljubav izmislili
***
ČISTA I SITA
Samo da zahvalim pa idem Hvala na čistom rublju i hrani Stručnjaci podcjenjuju koliko je to bitno Hvala na naslijeđenim kvadratima Najsvjetlija budućnost je u nekretninama Hvala na svim nezainteresiranim pogledima Donedavno sam mislila da je to ljubav Hvala i u ime farmaceutske industrije Nahranila je moje tijelo Hvala na lekciji iz traume Učimo dok smo živi I nakon svega, hvala na stihovima Danas sam našla svrhu Otrovne majke rađaju ružne debele kćeri Nešto si ipak krivo napravila.
***
DO KOSTI
Stradat će ti srce Ne skači vruća u to ledeno more Jedna je žena tako skočila I ostala cijeli život nepokretna Kažu da ju je hladnoća oduzela Kako da te spasim draga Baš u te dubine želiš zaroniti Baš ondje se skrila zvijezda tvoje zvijezde I ja sam tako raširenih ruku trčala Tko god je naišao, nešto sam mu dala Malo sebe jednome, malo sebe drugome Do kosti su me oglodali Sve dok nisam poput zrake na površini vode svjetlucala Nigdje mene, samo mrlje u očima Hajde sad kad si navalila, hvataj valove, Ne štedi snagu žensku, al ja bih ti rekla drugačije, neka te malo ipak ostane I da znaš, nije to more da grli To je more da uzima.
***
RASTANAK
Hodali smo šumom, moj prijatelj i ja Rekao je “Sanjao sam te, prijetio nam je svijet, ali šuma nas je spasila”. Vani nas čekaju nečije gladne ruke, oči, zubi, prepone Ondje nas čupaju iz korijena Izmještaju, namještaju po svojim dijelovima tijela, Ovdje smo sigurni. Voljela sam kako nas je šuma grlila Sve u njoj bilo je poznato Kao kuća u kojoj smo skupa rasli. Na kraju šumskog puta Ne predugog, ne prekratkog Odlučili smo da je vrijeme. Da je vrijeme ono što smo dali i uzeli Da se u nekim kućama više ne raste Da je pustiti voljeti, a voljeti pustiti.
___________________________________________
IVANA GORIČKI, rođena u Zagrebu 1978. godine, završila je studij francuskog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju i kratke priče za sebe, prijatelje i portal Čovjek-časopis. Zaokupljena je riječima, poezijom, književnošću, planinama, a trenutno i edukacijom iz filozofije i logike. Pored toga voli mačke, ali ima i ljudsku obitelj. I nju voli.
Za tih desetak dana koliko smo ostali u Beogradu, ipak mi je najveće razočaranje bila posjeta zološkom vrtu. Ne znam šta sam očekivao, ali slike životinja kako tupo leže po onim kavezima, nikako mi se nijesu slagale sa Opstankom, čiju sam svaku epizodu znao napamet. Jedino je crni panter, nepomiren sa svojim zatočeništvom, pravio neurotične graciozne korake, neprestano idući od jednog do drugog kraja kaveza. Ili je bio nov u zološkom vrtu, pa još nenaviknut na neslobodu praćenu hranom, ili je bio lud. Kasnije sam shvatio, da je krajnji cilj naših malih života, upravo ta ograničena nesloboda praćena izobiljem hrane i svega neophodnog, da se za to razne škole moraju završiti i da je kad-tad moramo prihvatiti. Ipak sam odlučio da je ovaj panter lud, bilo mi je lakše tako. Stric je živio na Banjici, i iako je bilo milion autobusa i tramvaja, mi smo uvijek koristili samo jedan prevoz. Gdje god da smo bili, onako mrtvi i iscrpljeni, što od neprekidnih šetnji, što od avgustovske žege, uvijek bi dolazili na baš tu jednu stanicu, koja uopšte nije ni bila u centru gdje smo provodili najviše vremena, i baš sa te stanice bi išli kod strica na Banjicu. Razlog je bio jednostavan – stari je jedino sa te stanice mogao da se snadje, izbrojao je da na tačno jedanaestu treba da sidjemo, i tu dalje rasprave nije bilo. Stric se dugo svadjao sa mojim ocem, što ne koristimo više prevoza , već tumaramo pješke po ovoj vrućini – ali bi ovaj uvijek imao spreman odgovor: „Neće im ništa biti od malo šetnje.“ Ipak, jednom se nešto bio zamislio, i panika je zavladala linijom broj 40. „Alo majstore, je ’l ovo jedanaesta?“ Vozač ga je samo čudno pogledao, prebacio brzinuo, i nije progovorio ni riječ. „Čuješ li šta te pitam, jadan ne bio, je ’l ovo jedanaesta sad po redu?“ „Ma kakva jedanaesta, o čemu bre pričaš čoveče?“ „Šta se praviš blesav? Jedanaesta od kad smo ušli u prevoz, evo svaki dan kupujem tri karte, iako mali nema još dvanaest godina! Ali ja kupim tri! Znaš da naplatiš, ali nećeš da pomogneš, je li?“ „Pa čoveče, je ’l ti znaš koliko ljudi dnevno ja prevezem? Odkud ja znam gde ste vi ušli? Reci mi gde ideš, pa ću ti ja pomoći da…“ „Meni treba jedanaesta i tačka! Brzo mi odgovori!“ Jeste, to je bila jedanaesta, na ćošku je bio neki lokal sa velikim posterom gole žene, ispod koje je pisalo „do poslednjeg metka.” Ali ja ništa nijesam rekao. „Ajmo Ilija, silazi, snaći ćemo se,“- progovori glas razuma moje majke. „SJEDI DOLJE SVI! Niko ne napušta prevoz dok ja ne kažem, je’l jasno?!“ Panika ga je skroz pocijepala, dok su ga putnici uplašeno gledali. Prošli smo jedanaestu, dvanaestu i trinaestu. Kad smo došli do okretnice, svi putnici su izašli, poslednji smo izašli i mi, i odmah opet ušli. „Tri karte molim,“ promumla otac. „Ma ne treba čoveče, evo ja ću garantovat za vas…“ „TRI KARTE I BEZ RASPRAVE SA MNOM!“ Vozač samo slegnu ramenima, naplati mu tri karte i vrati kusur. Ja sam mislio da ćemo izaći na našu stanicu, kod one gole žene, medjutim, stari je imao drugačiji plan. Otišli smo skroz nazad do prve stanice, opet izašli, kupili tri karte, ovaj put bez ikakve priče sa vozačem, i krenuli nazad na Banjicu. Kad je stari prepoznao stanicu na koju smo obično ulazili, počeo je naglas da broji, u inat vozaču, a na opšte čudjenje svih putnika. Majka je od sramota gledala kroz prozor, dok je stari vikao: “ Devetaa… desetaa… jedanaestaaa! Sad silazimo! Da nijesmo nekome nešto dužni možda?“ Mislim da smo se vozili oko dva sata. Nekuda smo se penjali, pa se spuštali. Imao sam utisak da sam na svakoj stanici mogao da sidjem, da promjenim prevoz i da se tako vozim u nedogled u suprotnom pravcu, da ga otkrivam, da ga se nikada neću zasititi i da se nikada neću vratiti istim putem. Za razliku od korzo-a u mom rodnom gradu N., gdje smo išli od tačke A do tačke B, ponavljajući do besomučnosti te neurotične ciklične krugove, i sa ponosom izjavljivali da ovakav korzo nema nigdje, a svi jedva čekajući da što prije napunimo osamnaest godina pa da zamijenimo ovaj grad koji se ne budi sa nekim koji nikada ne spava, ovdje su se pojavljivale neke nove kote i širine koje je trebalo istražiti i upoznati. Ta širina Beograda te 1990. godine, kasnije mi se nekako smanjila, i nikada više mi nije izgledao tako velik i otvoren. Ali čini mi se da zato sada dobija na visini. Ali je ipak šteta zbog širine. Sjećam se da stric nije pričao sa mojim ocem kad smo napokon došli na ručak, uz dva sata kašnjenja. Pričao sam sestri doživljaj sa prevozom, ona se smijala i glasno vikala „e, ne verujem“, dok mi je stara prstom pokazivala da ućutim. Ja sam do besomučnosti ponavljao to „e, ne verujem“ i jako nervirao oca, koji se ipak uzdržavao da me počasti sa serijom šamara, jer ipak smo bili u tudjoj kući. A na otvorenom mi nije mogao ništa, od malih nogu sam naučio prednosti distance. Do kasno u noć bih gledao sa sestrom neki kanal, koji je puštao samo dobru muziku, i neke emisije, koje su se potpuno razlikovale od ZiP-a (Za i Protiv, politička emisija koja se emitovala 90-tih), koji mi je obilježio odrastanje u gradu N. Sjećam se da me je sestra, dok bi gledali te emisije, uvijek pitala – „a šta ti misliš o ovome“? Čini mi se i da ju je interesovalo moje mišljenje, a i da bi mi svakako dala na značaju. U početku sam bio zbunjen, jer me nikada prije toga, niko stariji, ni iz familije, ni iz okruženja, nije pitao za moje mišljenje o bilo čemu, ali sam se brzo oslobodio, i na veliko iznenadjenje – počeo da formiram sopstveno mišljenje. Čudo je veliki grad. Umrla je par godina kasnije. Ništa ja nijesam naučio ni vidio od ovog grada. Nikada me nije zanimalo da istražim koji su to bile kafane u koje je Kiš sam izlazio, grčevito stežući papire na kojima je pisao svoju odbranu od horde „podobnih neplagijatora“. Nikad se nijesam potrudio da saznam tačno sa kog je mjesta skočio Ćopić, sluteći zla vremena, da li je dolazio pod prozore Palmotićeve 8, da prozbori koju sa izopštenikom Djilasom, da mu kaže da se ne ljuti što ga je „onomad privodio zbog njegovih skretanja“, da ga pita treba li mu šta, bar parče prazne hartije, da ga okuraži da nastavi… Nikad me nije ni zanimalo da potražim te albanske pekare koje je Zoran Radmilović branio devedesetih, da ih pitam da li ih je ko branio posle njega?… nikad me nije interesovalo da saznam u kojoj bašti Dorćola se Kaporu rodila ideja za Provincijalca, zamišljajući tirkizni Jadran.. Nikad ga nijesam ni pitao, da li mu je bar malo žao što je onako proćerao Kovača, da li ga bar ponekad zovne da ga pita kako je i da li je još ljut… Jedino što sam znao je da se dobro naklepećem po birtijama, opijen njegovom večernjom slatkorječivošću, i da ujutro bježim iz njega, pun safre i gorčine, jer opet ništa nijesam vidio… A da je imalo, vala imalo je.
_____________________________________________
LUKA DRAGANIĆ, 1979, autor dva romana, “Otkud muva u decembru” 2020 i “Ni Bog ne voli pdv” 2023. Živi i radi u Nikšiću, Cg.
U povratku je sunce ali ne kao u Beogradu Tamo je nemoguće ovdje je potonulo nikome nije stalo Vidimo se za mjesec dana to je divno zar ne Naši gradovi su bratski i tvoj je liminalan Nalazi se u središtu neke natprirodnosti Jedino to objašnjava zašto smo ovakvi Ne gori od nekog Džoa koji pošteno zarađuje subotom Ide na istu svirku drugar mu svira Poznaje lokalnu zvijezdu ali on je samo jedna A nema pojma da ih ima milion iznad vikendice Govorila si evo ga mliječni put Nisam znao ništa o astronomiji pomislio sam Ne orijentišem se dobro ali this must be the place
***
OLDBOJ
Prozoru moje sobe suprotstavlja se mezarje Poster Spajdermena ne reaguje na učestalije dženaze Banjci su jedine žive komšije Banjcima Ali Skopska ulica uzvraća sedmičnim sahranama Mama Dijana često govori: grad više nema taj sjaj Ne sjećam se kada sam zadnji put Vidio prodavnicu igračaka Preko interneta kupujem akcione figure Udovoljavam sedmogodišnjem sebi Plašim se – svejedno mi je
***
ZANATSKOM ULICOM PROLAZI KAMION ZA OTPAD I ODNOSI VJERU
U osnovnoj školi nevjernici su Prekršteni u sataniste Slušaju metal i pale crkve u Norveškoj Kroz noge zuji topljeno gvožđe Visoka peć pod školskim igralištem Neko je krenuo otkopovati grad Prije dvadeset godina i nije stao Ispod Prijedora – pandemonijum
***
ŽICAMA, KRANOVIMA
Prizivam slobodu divljine: American dream Uvijek me vidiš u teksas hlačama Kupljenim u zatvorenom tržnom centru Upozorenje koje podsjeća da Sve metropole su u stečaju Tvoj američki san je otrcani noar fim pedesetih MC Hammer i izlizana odjeća Moj – kranovi i žice što izranjaju iz asfalta Lete ulicama stežući vrat Tjeraju na učenje novih tehnika disanja Svjetlost progresa se odbija od gvožđe Sve metropole su samo san
***
DJEVOJKA U KABANICI OBLIK JE PROROČANSTVA
Najkišovitije proljeće proveo sam bježeći od rijeke Kada nam je dvorište poplavljeno Nastava je obustavljena na sedam dana to je biblijski Sestra me je sinoć pitala a zašto ne pišeš malo ljepše o gradu Depresija je tako tipična i laka kada govoriš o provinciji Pa dobro biće bolje naučiće moj grad jednom da pliva Kako treba
___________________________________________
PAVLE BANJAC rođen je u Prijedoru 2000. godine. Student je antropologije i etnologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Poeziju je objavljivao na internet portalima i u zbornicima. Član je kolektiva Zeleni kačket, koji uključuje istoimenu emisiji na Radio Aparatu i podetiketu u izdavačkoj kući Pop Depresija.
čovjek-časopis 