patike slične tvojima na autobuskoj stanici ljudi žure da što pre pobegnu od svakodnevice izašla sam iz stana jastuk omekšan od suza vetar raznosi osećanja levo je ulica gde smo se ljubili tamo malo niže sam ti se obesila oko vrata prepustila sam se da mogu bolje da ti vidim oči koje oslikavaju okean, a kažu kroz oči se oslikava duša sanjala sam oblake, zalaske, Mesec i nekog muškarca kako stoji, sad znam da to si bio ti i procvala ruža je tvoja koža borovi su tvoja leđa, a livada su tvoje ruke kad me obgrle zanesena shvatam da ispred mene sedi lik koji priča kako je pio sa ubicama i kaže seko ljubav je precenjena stvar svi ga slušaju i dive se nemaju šta da kažu jer ni ne znaju da ja razmišljam kako se ljubim s tobom ljubavi
***
MOJA BABA
baba je stena pa polako stajem dok uhvatim ravnotežu ako padnem da se ne polomim baba je četinar stabilna pod zemljom široko me grli i čuva od kiše kiša su suze koje skupljam pa pijem da ne dehidriram baba je more duboka i nemirna ribice su njene misli alge su joj ideje hobotnice osećanja lignje su mekoća jež je strast rakovi odbrana moja baba je topao pesak na plaži pa legnem da se ugrejem pesak mi prolazi kroz prste to su njene vlasi jedna baba na plaži građena kao Venera sa smeškom dugo pliva mašem joj a ona se veseli što me vidi pa pomislim to je moja baba uskačem u vodu, plivam za njom i čujem kako me doziva na ručak kaže stajala sam zbog tebe i satima ti pekla palačinke moja baba je stena ali srce nije od kamena i nema babe ali baba mi je prirodna jer je baba bila prirodna
***
buđ se oseća iako čiste hodnik pripiti mika drži litar rakije kaže ma ja sam tebe gledao kako rasteš pupu i ne može da veruje kolika sam porasla kiselo nabacim osmeh da što pre šmugnem pa mi bude žao što mu se nisam srdačno nasmejala i prihvatila što tako ubija dane i setim se mike od pre par godina kako polira svog juga i setim se kako ga parkira ispred zgrade da ga gleda s prozora i setim se kad odlazi dugo se okreće za njim čula sam da krade vodu i pare iz zgrade čula sam da ga ljudi osuđuju zbog toga ali sam ipak videla iskru u očima i osetila miris uštipaka i setim se da mu je bolesna ćerka i setim se babinih reči koja je tebi pizda materina pogledam imam i ruke i noge sve imam samo ne vidim, zamaglilo mi se od suza brišem suze sada vidim moram biti brža
___________________________________________
VARVARA VUČKOVIĆ rođena u sred zime, a žudi za toplijim krajevima. Odrasla sa babom i dedom i njima jedino čitala baš sve što napiše. Voli filmove, muziku, ljude, život. Piše dugo, bavi se muzikom, ali zbog marsa u vagi ipak najviše voli da odmara, od nepravde i slomljenog srca.
Priča mi jaranica kako joj je stari izgubio otiske prstiju radeći na granitu.
Nestali mu negdje između Prenja i Čvrsnice. Brazde kamenu krao, pa brazde svoje kamenu dao. Reljef za reljef.
Nestali u Zgradi bečke Opere, u Akademiji nauka u Moskvi, u Gradskoj vijećnici u Berlinu, u platou zgrade Ujedinjenih naroda, u Spomeniku neznanom junaku. u Knez Mihajlovoj, u Trgu bana Jelačića, u Skenderiji.
Odnio ih sa sobom kamen magmatskog porijekla u bezvrijeme iz kojeg je nekad nikao.
***
DOBROTA
Zemljotres u Turskoj i Siriji. Rat u Ukrajini. Glad u Jemenu.
Šaljem dvije marke pomoći, preko otvorene linije, i osjećam se bolje.
Gledam u okrajak starog hljeba. Iskomadat ću ga, nahraniti golubove, i osjećati se bolje.
Dobrota ima pravo biti i ružna.
***
GRAD
Otekla kasaba među zabreklim bregovima, Sad je grad koji moli za melem ili bar oblog: Ljekovito bi bilo porušiti brda, zatjerati i smog I krik što se koti po beskrajnim ćoškovima.
Od umora bi utekle, kao iscrpljen Bog U sedmi dan, sve slutnje što vrve u nama, I istina i njena težina što gnječi godinama. Jer sumnja je sumnjiv lijek, i čestit i ubog.
Ali je gore bježati u ravnice gdje ima na pretek mira lažnog, mršavog i hudog. Draže mi je ovdje među zgužvanim grobljima Što miruju kao sat tačno čekajući svakog,
Da utihne u zemljanim grudima Gdje će vazda biti mjesta za susjednog.
***
VJERNICIMA
Ispričao mi je jednom prijatelj kako je do šeste godine vjerovao da je Allah čovjek kojeg je vidio jedne prilike na sankanju u Velikom parku.
Od tad znam: Dok je djece na zemlji, zemljom će hodati ljudi za koje djeca misle da su bogovi.
***
STAROST
Od starijih svojih Naučio sam lekciju: Tijelo moje okrenut će se protiv mene. Izdajničko kolo igrat će krvotok. Pakostit će mi vlastiti organi, A ja ću se sjećati vremena Kad sam bio moćnik tijelu svom. Neka, nek vrati, Privilegija je svesti račune, Ko doživi, neka plati.
__________________________________________
KENAN MUMINAGIĆ rođen je u Sarajevu 9. avgusta 1989. godine. Završio je dodiplomski studij na nastavničkom smjeru Odsjeka za književnosti naroda BiH. Kao član rukovodstva Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta STAFF vršio je funkciju rukovodioca sektora za izdavaštvo. Bio je i član redakcija studentskog časopisa “Slovo“, časopisa “Poezija” i biltena “Desetka”. Saradnik je portala Prometej.ba. Pjesme objavljivao na portalima strane.ba i astronaut.ba. Trenutno radi u Prvoj gimnaziji u Sarajevu kao profesor Bosanskog / Hrvatskog / Srpskog je jezika i književnosti.
Već se dižemo visoko, a meni se ne prima, svjestan sam svega, čujem elisu kako testeriše zrak, vidim ih sve, znam ko su i kuda će s nama, gledam ih kroz odškrinute kapke da pomisle kako sam omamljen do kraja
Kratko ih osmatram, trojica su pred nama, trojica njih naspram trojice nas, ne računam pilota koji s leđa liči na robota, njegovo je samo da pokreće mašinu, dok ne dođemo do tačke koju su oni zamislili, pitam se kakvu ulogu tu igra preciznost kad su pod nama već sad bespuća, jednako pogodan teren, prostrta i u širinu i u dužinu, tako je otkako smo se podigli, zeleno zeleno zeleno s ponekom sivom stijene ili zgarišta, ali oni čekaju veću smjenu, potpunu, da zelena pređe u plavu
Oni sjede naspram nas i ne obraćaju pažnju, kao da smo već mrtvi, uzdaju se u svoj pentotal, mene je samo dotakao, dobro ih vidim a još bolje čujem, kikoću se dok pričaju o sinoćnjoj zabavi, Huan balavi opisujući sisatu što mu je igrala u krilu, pokazuje kako ju je hvatao, ovako pa ovako, kao da se rvao s njom, ovi ga zadirkuju, štipaju ga pod rebra, a gledaju pravo, ka nama, kroz nas, jer drugo nemaju gdje, napolju je sve isto, zelena zaravnjena brzinom, dvojica do mene mijenjaju grimase u omamljenosti, narkoza im se igra s obrazima kao s gumenim poluloptama, nepoznati kao da siše limun, a Dijego, moj brat, kao da sanja nešto lijepo
Povjerovao im je, tako je bolje
Bolje po njega
A i meni će biti lakše
Pred početak djejstva pomislio je da će odista u slobodu, baš kako su mu i rekli, zato se lakše lišio svijesti, čim je napukao strah koji ga je danima držao budnoga, vezanoga za javu, za mrkli dan ćelije, okovanog u budnost
Tako je možda i sa ovim drugim, ali lice mu to ne pokazuje, nego upravo suprotno, možda se tu slegla sva srdžba muka strah kad ih je čuo, kad je shvatio da je sve to bajka, uspavanka koja će ubod igle učiniti prijatnijim, prijateljskim, kad je shvatio da baš u tim trenucima uzima posljednje od vida, od svijeta, od života
Ne znam ko je, nije stigao da nam kaže, ali znam kroz šta je prošao, već smo nedjelju trunuli tamo kad su ga doveli, dovukli polumrtvoga, pa su ga hranili, kljukali ga, liječili i oživljavali da bi mogli da ga ispituju, sve se svodilo na prethodno, svaki put on bi iznova ležao među nama krvav i u polusvijesti, kao da se neće više pomjeriti, a oni su se svakodnevno vraćali, istrajni da ga iscijede, da izmame bilo šta, protiv nas su imali dokaze i zato nas nijesu dirali, unaprijed je s nama sve bilo riješeno, kad su nas uhvatili na djelu malo je falilo da nam zahvale, kao da smo im skratili proceduru, mi, pomagači u vlastitoj propasti, bili su srećni jer trebalo je čuvati snagu za ostale, za one kojima po svaku cijenu treba pripisati krivicu, a on je svoju vraški dugo čuvao, u žilavom inatu, kao da ga još jedino ona veže za život
Sreća pa je bio na izmaku snage kad su došli da nam saopšte, vidjelo se da je znao
Baš kao i ja
Od nas trojice jedino Dijego nije znao, krio sam od njega šta nas može čekati dok smo bili na slobodi, krio šta nas sigurno čeka kad su nas strpali u tamnicu, a on bi mu rekao da je mogao, da mu nijesu glasne žice ciknule od batinanja, s gađenjem je slušao farsu, ne njihov dio, da ćemo biti vakcinisani pa pušteni na slobodu, kao divlje zvijeri poslije boravka u prihvatilištu, nijesu mu oni smetali, od njih je to i očekivao, on se gnušao Dijega, njegovog dijela farse, vjere da će to odista biti tako, od riječi do riječi, gadio se njegovog plesa koji je prestao kad mu se u krvi rasplesao pentotal, a ja nijesam imao snage da mu ubijam nadu
Ovo je zbog vaše bezbjednosti, govorili su samo Dijegu jer smo nepoznati i ja znali istinu, ovo je za vaše zdravlje, moramo djelovati preventivno jer nećete moći odmah nazad kućama, prvo idete u prirodu da se očistite, da sperete zatvorsku prljavštinu, ovdje ste oslabili, a u prirodi vas može napasti svakakva gamad, pa zar takav da vam bude povratak u slobodu, ogubani među najmilije
Klimao sam zbog Dijega, klimao je on dvaput brže, narkotik kao da mu je ulio duplu vjeru, ili više, vjerovao je za svu trojicu, zato se onako ludački smijao, a treći je već bio bez svijesti, za njega je već bilo svejedno
S nama su krenuli dalje
Nijesu to bili ovi isti, ovi sad su im nastavci koji su nas preuzeli i vinuli u nebo, njihovi leteći pipci
Let se odužio, Huan nije siguran je li mu ovo dvanaesti ili petnaesti, a ako je na svakom imao posla barem s trojicom nakupilo ih se tu dosta, nakupio ih se ne pun helikopter nego vagon, a njemu ih je pun kurac, uz osmijeh se žali na tehnološke mane, kako bi mu dobro došao leteći vagon, pa da iz nekoliko puta završe sa čitavom pobunjenom bandom
Nosonja do njega, Ninjo ga zovu, prije bi birao vatru nego vodu, lično bi ih slao u pakao, jer to svi oni zaslužuju, ne razumije generale, previše su nježni, da se pita skrenuo bi zapadno prema nekom od vulkana
Pogašeni su, budalo, dobacuje mu Huan, ni glupi djed tvog još glupljeg djeda ih nije zatekao
Nema veze, kaže Ninjo, upalili bi se oni opet, samo za ovu priliku
Kad radiš protiv domovine, ustaće čitava domovina protiv tebe, to je njihova logika, ustaće okean, probudiće se vulkani, sve zbog šake nas sa stvarnom ili izmišljenom krivicom
Dijegova je svakako manja, ja sam ga u sve upleo, zato i želim da ostane onakav kakav je bio, miran, nasmijan, ali mu usne već poigravaju, linije uz nos se pokreću, ne valja, već predugo letimo, nijesu dali dovoljnu dozu, ili su otišli isuviše daleko, možda se robot za upravljačem zamislio, zanijela ga njihova glupa priča, a Dijego je nemiran, sve je pliće i pliće, uskoro će isplivati
Počinjem da zviždim
Nekako srednje, između tihog i glasnog, da ga poguram nazad
Zviždim onako kako je to majka radila kad treba da ga uspava, pjesmom koju je obožavao, još kad ju je prvi put čuo na radiju
Gledaj ovoga, kaže im Huan, probudio se baš kad treba, srećan je što se približavamo, ne može da iščeka
Dvojica se smijulje na to, ja nastavljam, stihovi mi udaraju kroz glavu u ritmu elise, iskidana melodija curi ka usnama
Zvižduk prelazi u glas
Ay Jalisco, Jalisco, Jalisco Tú tienes tu novia que es Guadalajara Muchacha bonita, la perla más rara De todo Jalisco es mi Guadalajara
Fakundo, okreći to više, ovako možemo do Patagonije, a i putnici postaju nestrpljivi
Zanosimo se ulijevo, otuda nas prihvata nova širina, plava do dna neba, odakle kreće druga nijansa, sunce kao da je napustilo nebo, slilo se u okean, ne vidim ga gore, a dolje se razliva i liči na zapaljenu stazu, helikopter je prati, moramo biti što dalje od obale, tragove je bolje prepustiti ribama nego ljudima, one su nijemi svjedoci, ljudi bi možda i progovorili, robot se pomjera, mašina usporava, sad smo u mjestu, mašina drhti, lebdimo nad upaljenom vodom, Huan ustaje, otvara vrata, odozdo udara miris širine, soli, toplote
U pravu su bili kurvini sinovi, nijesu nas lagali
Idemo u plavetnilo, dragi moj Dijego,
Idemo u slobodu
* Tokom Prljavog rata, kampanje državnog terorizma koju je između 1976. i 1983. sprovodila argentinska vojna hunta, mnoge od više hiljada žrtava stradale su tokom takozvanih „letova smrti“
NIKOLA NIKOLIĆ rođen je 1989. godine u Podgorici. Završio je Fakultet političkih nauka Univerziteta Crne Gore. Na istom fakultetu odbranio je magistarsku tezu o kvislinškim režimima. Objavio je tri romana: „Čvor“ (2011), „Meandar“ (2014) i „Sirene za uzbunu“ (2019), kao i zbirku priča „Atakama“ (2016). Koautor je knjige „Dnevnik 2020“, sa još petoro autora iz ex yu zemalja (Luiza Bouharaoua, Rumena Bužarovska, Danilo Lučić, Lana Bastašić, Dijana Matković), koja je objavljena u Hrvatskoj, Srbiji i Sjevernoj Makedoniji. Kourednik je knjige „Ko je ko u dijaspori Crne Gore – nauka“ (2013). Priče objavljuje u crnogorskim i regionalnim časopisima i na portalima za književnost (Art, Ars, Zarez, Kritična masa, Strane, Libra libera, Prosvjeta, Best Book, Beogradski književni časopis, Čovjek-Časopis). Piše književnu kritiku (Vijesti, portal Glif). Autor je 80-ak blogova na portalu Vijesti (između 2012. i 2018). Dobitnik je nagrade „Bihorska Venera“ za kratku priču. Njegova priča „Antifada“ uvrštena je u 25 najboljih na regionalnom konkursu za kratku priču „Biber“ 2021. godine, dok je priča „Legenda o uljezu“ uvrštena među najbolje na konkursu „Trenutak kad je meni počeo mir“ 2023. Priče su mu prevođene na albanski, engleski, njemački i makedonski jezik. Zbirka priča „Atakama“ prevedena je na italijanski i makedonski jezik. U periodu 2017-2019. bio je umjetnički direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja. Na portalu Kombinat objavljuje intervjue sa autorima i autorkama iz ex yu regiona. Član je Savjeta Crnogorske kinoteke.
Ne kupujem zamene za tvoje knjige Mnoge sam naslove našla bez muke Proizvode štamparije, monohrom stranice Bez penkalom ispisanih margina Nema si u praznini hrapavog papira U odsutnim koricama traže novi dom Ne pružam im utočište
Naprslinama tvog krova ne penjem se Mada bih umela da ga pronađem U korovu mira, raskoši katapultiranih duša Ne odvajam za tebe dane i nemam Ništa da ti poklonim
Ravnodušna sam na slabašni epitaf Sigurno misliš bilo je boljih za tebe Jeftin komad mermera, izgnanik sa slavlja Tvog života, tvoje bitnosti u vremenu Ne verujem da si spokojna
Nedostaju mi tvoje fotografije iz mladosti Nikada nisam sa svojim uporedila Tvoje lice u odsustvu tereta na kapcima Ne osuđujem umišljajno uništenje Verujem spalila si podsetnik na sebe Nisi podnela nepreciznost – dobru ili lošu
Nosim zemljom, vodom i vazduhom Tvoj razmak između kečeva Kazaću ti u poverenju: lažna je vest Da ljudi sa razmakom svuda imaju sreće
Obeležavam te gde ožalošćeni ne idu Podvlačim svoje redove u tvoju čast Neobično im je Što u vrelu kafu sipam malo vode U korovu tvog krova ne slavim te Bojkotujem dane za duhove i mermer Proizvodim antitela na generička sećanja Obeležavam te onako kako si otišla Sama Na margini.
***
KVAKA
strah je tako mali majušan ni grama nema od straha odeš ispod zgrade pobegneš pod toplu sijalicu tuđe sobe
ljubav veru nadu tromeđu mekanog u sred prijatelja koji nisu zauzeti od straha brzo postaneš devojka diže se kao magla
odleti sa očevim tamno plavim odelom pred jutro perce iz jastuka je strah uhvatiće ga onaj kome kažeš da
vraća ga samo nepovoljan vetar lagan kao rupa pocepanog kaputa nije kao kvaka koju ima i sklonište
***
PRAZNICI
Grad se koleba u umornoj euforiji Radost se plašimo da uvredimo Tvoj vatreni kraj je utihnuo Više liči na kamin sa svicem
Pristrasnih vatrometa boje se psi Deca su zauzeta lažima Sve što smo čekali nije se dogodilo
Vetar pokušava da slomi jelku Ulice su sagle glave Iskaču lica u strojevima I nijedno nas ne spašava
Hoćeš li da zapalimo grad?
Znam da misliš na mene Misliš li o šipkama za vezivanje pacijenata Sloboda je lepa i u rukama samo
Znam da misliš na mene Misliš li o prihvatilištu za odrasle Tu gde je tvoja beda nečiji je dom
Da li možeš zbog mene da zapališ grad?
Diode nisu zamena za plamen Neka sprže same sebe Obmanutoj deci u nama nedostaje osveta Želim da saučestvujem u tvom vaskrsnuću Znaš li da nema čopora na ulicama Prećutali smo uklanjanje onih bez posuda
Sve što sam čekala nije se dogodilo Sakrila sam benzin i šibicu Čekaju me kolica u marketu Ja sam ona kojoj nedostaje dosije Vapim za mrljom koja će da iznedri novo
Misli o šipkama Budi bolji
____________________________________________
MILICA CVETKOVIĆ BOJIĆ rođena je 1986. godine u Beogradu, gde i danas živi kao diplomirana pravnica i zaljubljenica u poeziju, koju i piše. U planu ima zbirku pesama koju će izdati baš onako kako je želela njena baba po ocu, koja je bila poeta.
čovjek-časopis 