PET PJESAMA IZ CIKLUSA „VIŠTICE“ (iz novog rukopisa)
KUĆA
tri su četiri su pet uhvatile buru za šiju i izgovorile kuću a ona se valjala kamen po kamen iz plodna trbuha istiskivale smo ovo mjesto šaputale su jedna drugoj trajalo je sat po sat godina po godina svjetlo po svjetlo da kuća prodiše ovdje je moje srce raščetvoreno pa posađeno na sve strane svijeta za putokaz ovdje je naša tišina i usred svega nijemo pristajanje svijeta da postanemo majke sebi same
tri su četiri su pet uhvatile maslinu u bijegu i šaputale joj dugo dok se nije smirila pod dodirima gledaj maslino ovdje je kuća iz naše topline izmišljena budi nam stablo, maslino, budi nam djevojčica budi nam sestra budi nam učiteljica i maslina je okrenula korijen u njihova lica i rekla moja zemlja vaša tijela
***
MRAKOVI
onda su mrakovi nadirali i dugo je planina hukala iz daljine i dugo je more tražilo način da ga netko zagrli
prvi je mrak ušao pod prste tiho kao gušterica i žene su sasjekle naoštrenim sjekirama jedan mrak na mnoštvo mrakova i bacile ga u visoki plamen
drugi je mrak došao do vode kao žedna životinja i ušao u njihove postelje i žene su ga povile na prsa za njega izvadivši tople grudi i rekle naš mrak naše dijete budi tiho i sanjaj
i treći je mrak došao i već na vratima žene su rekla ovdje je kuća bez vrata i prozora i za tebe spremna postelja u proljeće posadit ćemo te bit ćeš naš mrak i od tebe niknut će bob i blitva od tebe rodit će se zeleno svjetlo
***
HLADNOĆA
za dugih noći zemlja se privije na njihova bedra i traži da joj čitaju priče tri su četiri su pet i govore zemlji bajku o ženama koje donose na svojim leđima pitku vodu i svjetlo
ne brini zemljo zima je samo mjesto na kojem tišina želi trajati dulje a tvoj mir raznijet će se u našim rukama svim uvalama
ne brini, zemljo spavat ćeš ovdje s nama i bit ćeš nam sestra
i zaspu tri četiri pet i njihov se zimski san savije pod leđa kamene kuće
***
POLJE
tri su četiri su pet sišle niz obronke kao vučice i okružile tri zida srušene kuće prva će nam noć biti pod zvijezdama ali onda ćemo ukrotiti nebo prva će nam glad biti za ljudima ali onda ćemo vidjeti jedna drugu
tri su četiri su pet raspodijelile snage i navukle hektare tvrdoglave zemlje pod svoje prste
onda su skinule svoje prethodne kože i pustile da ih prašina povije
***
SMIJEH
tri su četiri su pet sadile smijeh sadile smijeh podno kreveta u tegle na prozorima a prozore su izmislile kad su napokon zid premjestile s jedne strane juga na drugu i rekle jedna drugoj naš smijeh i sve što u njemu nikne ponijet ćemo raznijet ćemo vjetrom u brodove u galebove u borove i smijat će se otok i smijat će se more i šire naš smijeh bit će svijet
_____________________________________________
MONIKA HERCEG rođena je u Sisku 1990. Živi i piše u Zagrebu.
Svaki dan kad se vozim biciklom najdužom ulicom u kvartu na putu prema gradu, prolazim kraj nekoliko lešina mačaka u različitim stadijima spljoštenosti. Ne raspadanja.
Danas sam opet, kao i prije dva tjedna, naišla na friško rasporenu mačku izbačenih crijeva. Scena je zaokupljajuća, jer mačka leži na cesti kao da se odmara. Krzno joj je još uvijek mekano i na pogled podatno, glava ljupko okruglo ocrtana s našiljenim ušima, usta blago rastvorena, nazubljenih, sićušnih zuba. Dođe ti se sagnuti da ju podragaš. Jednom sam to i učinila. Prolazila sam kraj vrtića i u visokoj travi prije zapuštenog zemljišta kojim ide prečica ugledala udobno zavaljenu crno-bijelu macu. Djelovala mi je tako slatka i (s)pokojna da me nešto povuklo dolje k njoj. Čučnula sam i prošla rukom preko krzna svježe izdahnule mačke. Ruka je odmah znala čim ju je dotaknula, da života u tom opuštenom tijelu više nema, no svoj je put preko izbočenog hrpta do kraja odradila bez uzmicanja.
Na cesti izginulim mačkama krzno je obično zamrljano krvlju i tragovima kotača, istog trenutka nastupom smrti postaje neprivlačno, u pramenovima slijepljeno nekakvom vlagom. Glava im je uglavnom razmrskana, pomiješana s krupnom rezolucijom asfalta, konstitucija spljoštena, prvog stupnja poravnanja.
Kad sam prije dvije godine autom razvozila djecu, jedna mi se mačka odnekud iznebuha spetljala u kotač i prije nego sam stigla zakočiti, osjetila sam trupom vozila drhtaj njezine lagane, stradale mase. Djeca su pitala, što je to. Nadala sam se kako je ipak preživjela, nipošto nisam htjela biti uzrokom muke ili nestajanja, jer sam u retrovizoru ugledala živost i poskakivanje, a onda naknadno skužila da je to igra njezinih potrganih živaca radi kojih otraga na cesti izvodi neviđene, okretne akrobacije.
Svaku večer već danima dječaku u krevetu prije spavanja na glas čitam „Bijelog očnjaka“. O antropocentričnoj okrutnosti prirodnog ciklusa i o tome kako smo svi jedni drugima korist i lovina. Pisac saživljava dijete s glađu, borbom, mentalnim vizurama mesoždera koji u svakom pokretu osjeti otkucaj života, hranjivost krvi i mesa. Pod zubima, kao težina kotača, razlaže kožu, tekućinu, mišiće i mast. Pitam se, što bude sa crijevima, punim ili praznim, koja već dva puta u roku dva tjedna viđam izbačena po crnilu asfalta. Mjehurasta i napuhana, ista onakva kakva je moja baba čistila na drvenom stolu kraj korita. Gotovo prpošna, za balone i kobasice, rastezljiva i ponovno iskoristiva, punjena zrakom ili drugim materijama.
Ispala crijeva mačke koja drijema na cesti neobična je kombinacija za pogled otupljen kućama i autima.
Prošle godine dok sam se jednako tako vozila prema gradu na biciklu, baš nekako u ovo vrijeme, naletjela je traktorska prikolica. Tipu se u vožnji otkvačila, krenula na moje golo, nezaštićeno tijelo. Uspjela sam odbaciti bicikl i skokom završiti na njoj umjesto ispod, gdje bi se moja crijeva ili lubanja jednako tako sjajili na suncu koje nije briga. Ono grije za sve jednako, jer idući okret iznova dan početi mora.
Bio je uplašen i sućutan, htio je zvati hitnu i pitao me jesam li dobro dok sam se presavijala, no poslije nije nazvao da vidi kako sam, niti se javio na telefon radi oštećenog bicikla. Pa što, i on je preživljavao. Bila je jesen, dolazila zima, takvom se prikolicom voze drva da bi se kuća zgrijala i tijela zadržala toplima. Oštećeno je meso ostalo iza, jer pokret metala ne daje jednaku šansu zubima. Život ovisi o brzini i sretnim prilikama. Čak je i promišljenost instinktivna reakcija.
Izbjegla i ostala živa. Dočekala se na noge, kao svaka bačena mačka u zraku. Tek potrošila jedan od svojih života.
‘Život mora da se troši, nema jaja bez kokoši’, nabraja hvatljiva pjesmica iz neke stare domaće serije. Negdje iz 80-tih, kad me prvi put poljubio auto i srušio s bicikla.
Odmah po mačjoj smrti, na cesti počinje prešanje. Stanovnici kuća u ravnini s njihovim nastradalim truplima iz nekog razloga više nemaju potrebu micati lešine od svojih pogleda.
Jednoj se još razaznaje mačji oblik, iako je spljoštena poput lista, druga po putu izgleda kao ispuhana dlakava lopta. Onoj zadnjoj, metar i pol prije stupa semafora gdje obično stojim na crvenom, desnom nogom oslonjena o rubnik trotoara, krzneni ostaci pomiješani su s pijeskom i kamenčićima pa iz zgrnute hrpice još samo tanke koščice rebara podsjećaju da je taj pometeni otpad nekad bila živina, slatka mačkica.
Kolegice jučer pričaju kako im je umrla teta, sestrična, mama. Jedna veli da je odbila posljednji put pogledati mrtvog člana obitelji. Htjela joj je ostati u sjećanju kao puna, sretna i živa slika žene u svojim najboljim danima. Ma dobro si napravila, kaže druga, ja sam išla pogledati svoju prije sprovoda i nikad neću zaboraviti tu suhu kožu i mrtvačke zube. Bože me prosti, ali izgledala je kao prazna vreća.
Pa kažu da smo tijelo. Pokretna anatomija koja u svakom trenutku može biti razotkrivena pogledima slučajnih ili sistematičnih prolaznika. Nečemu je poslužila. Zgranula i podsjetila na tiho prisustvo smrti ili raspored i svojstva organa u tjelesnim šupljinama. Nekoga nahranila.
***
Da se zaoštrava i odlazi k vragu skužila sam kad su sisačkoj navijačkoj legendi Raduloviću trgovkinje zabranile ulaz u trgovinu pa je čovjek navukao na usta ili svoje strgnute maskirne gaće ili neku kvazifantomku od odrezanih štrampli preko cijele glave kako bi mogao unutra po pivu. I zbog toga još završio u novinskom članku o snalaženju građana koji su zaboravili ponijeti masku. Ajde što su se prodavačice u lokalnim trgovinama napokon mogle istresti na pijance koji se oko njih okupljaju da se miču odande, jer je zabranjeno okupljanje… Ali da je Radulović morao popustiti pred imperativom makar improvizirane zaštite za usta i nos, bilo je krajnje indikativno.
Čovjeka koji svoj drčni habitus nije mijenjao negdje od srednje škole, poznat po tome što vrijeme života posvećuje klicanju za Dinamo i Chelsea, koji vjerojatno nije radio dana, već živi od neke naknade i nasljedstva, ulicama hoda svjetlucavih očiju u svojevrsnom zanosu na rubu izderavanja stiha navijačke himne i trzaja slobodne šake, jer u drugoj uvijek drži pivu… Ludog i opasnog, a mekanog istovremeno, nisam vidjela u svom elementu skoro čitave dvije godine otkad je proglašen dolazak korone.
A on nam je vjesnik minusa, ne proljeća.
Znao se nekakav red… Kad god Radulović sa stavom buldoga aristokratski prošeta ulicama grada zimi u donjem dijelu trenirke i kratkoj majici, najmanje je 3 ispod 0.
Što je hladnije, to on hoda ponosnije, izbočenijih prsa, dok se građani samo gledajući ga još dublje zavlače u unutrašnjost jakne.
Prošla sam masu puta ispod njegovog prozora u centru grada, širom raskriljenog, na pendžere okačena engleska zastava, iznutra prlji neki HC… Normalno, kad si dobro raspoložen razvija se muzika i tom žaru svi prisustvuju, Radulović slavi postojanje i dobro se osjeća, neka ga. Ali zadnje dvije godine vlada muk kroz taj prolaz gdje su se njegova dva prozora smjestila između butika i pečenjarnice. Zbog ove druge godine kad je grunuo potres i razrokao sve starije kuće i zgrade, možda sad živi među napuklim zidovima i pod strušenim stropovima pa ne želi runjiti žbuku još i decibelima.
Sve do jutros nije bilo glasa, učinilo mi se da je to on prije par tjedana na puteljku kraj Konzuma, ali nisam bila sigurna, falilo mi je uzdignute i zakrenute glave na debelom vratu koja vječno prijeti: Samo zucni nešto protiv Dinama…
Termometar u autu pokazivao je skromnih minus dva kad sam skretala prema placu, a tamo kraj žardinjere poznat, drag lik… Radulović u kratkoj majici s pivom u ruci…
Iako je teško pao novi zavrtanj u spirali, nešto se ipak znakovito vratilo na svoje mjesto.
I opet sam u blagoj panici, imam li?, opipavala džepove na jakni, kako to činim svaki put prije ulaza u trgovački centar, gdje svraćam nakon placa. Suho je zašuškala u oba džepa, a onda sam se prisjetila kako nisam Radulovića rano ujutro vidjela zabadava. Tko pije pivu u 8 ujutro?! Kad je on uopće pio pivu tako rano?! I to ispred placa, a ne u centru… To je praktički njegova prikaza čija prisutnost simbolično označava prijelaz…
Ušetala sam unutra odlučno, još me u predvorju nitko nije zagledao, a onda sam iza pomične rampe izvukla košaru na kotačiće i počela privlačiti poglede… Neki su je po običaju navukli sve do očiju, pojedini čudaci nagurali su čitavo lice u filcan, obli kljun, zaposlenice su slagale robu na police s pokrivenom bradom i razvučenim ušima koje su već postale otporne na zatezanje, većina je krpe mrljala po ustima ili im je izvirivao pimpek od nosa, kako su prigovarali savjesni higijenski kontrolori što se ne nosi pravilno… I vidjela sam stripovske mjehuriće s komentarima… A vidi nje kako je drska! A stvarno, zašto ja to nosim na ustima?
Uhvatila sam nekoliko pogleda prodavačica koje bi nešto zaustile da im maska nije beskorisno visila… Ali nitko nije rekao ništa… Da je i krenuo, pitala bih, zašto? Jebote, rat je, završila je predstava, ima većih problema, i vi ćete uskoro, samo sam vjesnik, šafran iza visibabe Radulovića.
PETRA SIGUR – Rođena, odrasla i živi u Sisku. Diplomirala komparativnu književnost, filozofiju i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od završetka studija zaposlena u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac Sisak, gdje obavlja posao katalogizatora knjižne i periodičke građe te voditelja odjela književne kritike i eseja. Književnu kritiku, prozu i poeziju povremeno objavljuje u časopisima. Do sada izdala dvije zbirke priča, „Pozadinsko zračenje“ (2018.) i „Panova katedrala“ (2021.). Mama dvoje djece i strastvena planinarka.
UMJERENOST I PROTEŽNOST PJEŠČANIH NANOSA za Bebi Dol
vukljaš mačeve obučen u muslimanske odore, turbanima prekrivaš nabujale kose što izviruju sa strana kupole. koračaš lagano, uritmovan u sopstveni zanos, povremeno se osvrćući na zastave koje lelujavo blijede pod tvojim šatorom.
odlaziš, reklo bi se, od mene daleko, uzdižući prašinu na cesti pod pastelno žutim egipatskim nebom. tvoje su prepone omeđene izgaranim papilotnama sa moje kose. nebo kao legura pijeska i blata, ispraća tvoj derviški podvig.
ja ostajem da kopnim sam sa stopalima međ nanose dina, da iz pehara u pehar pretačem ostatke tvoje ljubavi, rumenje otežalog nerastopljenog zlata.
***
ODRAZ
tamo je dječak krecave kose stopljen sa travom zelene boje u muške šešire podmetnuo cvijeće ispreo gležnjeve, vilinske vijence.
tamo je dječak krecave kose izgubio parče duše u predvečerje satvarao čaj od poljane maka i poput zvijeri podbočio kljove u umrtvljen odraz riječne vode.
KRSTO GILJEN (2002) rođen je u Nikšiću. Student je druge godine Fakulteta Dramskih umjetnosti na Cetinju, odsjek Film i mediji. Poeziju piše od malena. Na 52. Ratkovićevim večerima poezije osvaja prvu nagradu na Konkursu za mlade pjesnike do 27 godina za rukopis „Leptir u ramu“ koji je trenutno u pripremi.
Moja se ujna Milica ubila. Prije toga obukla je elegantnu crninu, plisiranu svilenu suknju i svilenu bluzu, crne hulahopke i lakirane elegantne salonke, oko vrata stavila je nježnu bisernu ogrlicu. Ne bi me čudilo da se naparfimirala sa svojim omiljenim parfemom, ali tu informaciju ne znam. Zatim je popila punu šaku jakih sedativa i legla mirno u krevet čekati smrt. U jednom je času negdje iz mraka idući prema svjetlu čula daleku zvonjavu svog mobitela, ili joj se možda to samo pričinilo? Kako bilo, ostala je ležati mirna, povremeno ispravljajući rukom poneki nabor na svojoj bluzi i gledajući kroz prozor u vrt koji je tek zazelenio u rano proljeće.
Sljedeći dan me je nazvala njezina susjeda, neka njezina daleka rođakinja, slične osamljeničke sudbine, koja ju je jedina gotovo svakodnevno posjećivala da bi skupa tako lijepo šutjele, i ispričala mi ovo što ja sad pričam vama. Riječima teškim i zasitnim koje su na mene djelovale gotovo hipnotički. Kada joj nekoliko puta nije odgovorila na telefonske pozive, susjedu-rođakinju je obuzeo neki nemir i, budući da je imala ključ od kuće, otišla je provjeriti ženu, koja je nakon smrti muža preko noći postala staricom. Hitna pomoć ju je odvezla u bolnicu, u kojoj je sutradan preminula. Ništa se više nije moglo učiniti. U bolnici su joj otkrili karcinom na maternici koji je metastazirao na okolne organe. O svojoj galopirajućoj bolesti nikome nije govorila. Ni sama nije znala odakle joj hrabrosti donijeti odluku, pripremiti sve, ostaviti sređene dokumente kojim će nakon njezine isplanirane smrti sve ostaviti susjedi-rođakinji te i učiniti to što je učinila. I možda za prvi puta, odlučila je ne biti u svom životu tek fusnota, već samo umjetničko djelo. Njezin je kraj doista bio književno herojski.
Susjeda-rođakinja koja ju je zadnja vidjela u bolnici kaže da joj je netom prije smrti jedna duboka bora spuznula poput guštera iz kuta sasušenih usana.
Otkad je Milica nakon smrti muža ostala sama, živjela je poput starice uz sat koji otkucava njezin preostali život. Bio je to doista veliki zidni sat iz ujakovog obiteljskog nasljeđa kojeg se i ja vrlo dobro sjećam i uz čije sam otkucaje uranjala u spokojan san osjećajući pokraj sebe utješan bakin miris. Taj sat je sada otkucavao Miličin jednostavan, zapravo isprazan život. Život poput zaborava. Život poput vlažne mrlje na bijelome zidu. Život koji ju je na kraju izgurao iz sebe. U kući u kojoj nakon smrti muža nije godinama pomaknula niti jednu njegovu stvar, nije izdržala žestoke ujede samoće. Kuća kao da je narasla, a ona, kao da se izgubila u vlastitoj spavaćoj sobi jer, oduvijek je bila jedna od onih osoba koje ionako nikada nisu bile posve prisutne i koje je teško upamtiti jer oskudijevaju preciznim obrisima. Nikada nije mnogo ni govorila, a šutnja se lako proda za dobrotu ili pamet. Bila je anestezirajuće mirna. A sve što donosi mir krije često u sebi veliku moć, čak i razaranje. Na primjer nema ništa mirnije od pogleda na vodu, a istodobno ništa tako učinkovito ne uništava svijet kao potop.
Udala se za mog ujaka kada je već napunila 35 godina. Do tada, kažu, nije imala niti jednu vezu, a podatak da je u brak ušla kao djevica u obitelji nije mogao ostati prešućen. Djece nisu imali. Tako su zajednički odlučili i trudili se da budu dovoljni jedan drugome. Jesu li oboje bili sebični ili su se tako snažno voljeli, ne mogu reći. Moj ujak je imao kćer iz prvog braka koju je rijetko viđao nemajući za nju, činilo se, niti osobite volje nit roditeljskih vještina. Jednostavno nije znao kako biti tata. Kako se zaustaviti da bi dijete počelo trčati, kako svoje potrebe i želje povući pred djetetovim. A od Milice je dobivao potpunu posvećenost sebi. Umjesto majčinstva, on je bio taj koji je svojoj ženi osiguravao garanciju identiteta. I nakon njega, nestali su okviri koji su njezin život držali na okupu.
Zapravo, nisam je poznavala. Viđala sam je rijetko jer gotovo da i nije izlazila iz svoje sigurnosne zone, svoje kuće koja je bila pretrpana stvarima, namještajem, slikama, knjigama, satovima, vazama, čašama. Niti jednog slobodnog centimetra na bijelim zidovima, niti na podovima prekrivenim teškim tepisima. Kada bi dovezla mamu da vidi brata, provlačili bismo se između fotelja različitih stilova i veličina, stolaca, stolova, stolića natrpanih pepeljarama, zdjelicama s bombonima čiji je rok trajanja odavno istekao, vazama s cvijećem opalih latica, vitrina punih kristala koji se nikad nije upotrebljavao jer ih nitko uglavnom nije posjećivao. Bojali smo se da nešto ne srušimo, otkrhnemo, ne slomimo. Namještaj se činio preglomaznim za te samotne prostorije. A ona se između svega toga kretala gotovo sljepačkom tehnikom posve sigurna u svom prostoru. Nikad nije htjela sudjelovati u obiteljskim proslavama i okupljanjima. Mi je nismo zanimali jer joj nismo imali pružiti ama baš ništa što bi nju zanimalo. A zanimalo ju je malo toga. Bar se tako činilo. Možda poneka knjiga koju je znala škrto komentirati monotonim glasom koji je puzao, posrtao i gubio se pretvarajući se u ravan šum koji je bilo sve teže pratiti. Uglavnom, bila je koncentrirana na sebe i na muža. I da, da ne zaboravim, kanarinca Mateka, čija je velika krletka zauzimala značajni dio jedinog iole slobodnog zida. Budući da se rijetko smiješila, a kamoli smijala, nevjerojatna je bila transformacija njezinog bezizražajnog lica kada bi pogledala tu ptičicu od koje nije bilo nikakve koristi, osim da se za njom čiste izmet i perje. Kažu da tako male ptice svakodnevno pojedu tri puta svoju težinu, a isto toliko iz sebe i izbace. Ali, kad bi je Milica pogledala očima u kojima kao da su zapeli snovi, oblila bi je neka nježnost toliko netipična za njezin zakinut izraz lica, bez radosti, ni tuge, lica poput maske, da se i meni koja nikako ne volim ptice, znalo stisnuti grlo. Oko usana bi joj zatreperio smiješak i obraćala mu se kao maloj bebi: „pa di ci ti meni, cucić, cu, cu cu… dođi ti meni, mali moj, ljubavi moja…“, a ptičica je lepršala sobom dok joj ne bi sletjela na glavu i kratku gustu kosu zapetljanu, punu čvorova poput ptičjeg gnijezda. Meni bi tada bilo neugodno, nekako i sram zbog nekog iracionalnog osjećaja koji me je obuzimao, zbog nje, zbog tih grotesknih i bizarnih prizora i njezinog neprirodno visokog, izobličenog glasa kojim bi tepala ptici. Glupavo bih se smiješila i jedva čekala da odemo doma.
Prije udaje živjela je s roditeljima u maloj kući negdje na Trešnjevki iza autoputa, na mjestu na kojem su sada nikla čitava nova suvremena naselja modernih zgrada. Bila je jedinica kći oca učitelja tehničkog odgoja u nekoj osnovnoj školi na periferiji koji je stekao kvalifikacije na dvotjednom tečaju održanom u lokalnoj mjesnoj zajednici i majke koja je stalno pobolijevala i veći dio svog života provela u bolnici. Kasnije sam čula da se radilo o psihijatrijskoj bolnici. Milica se brinula o tati, revno studirala engleski i nakon diplome zaposlila se u istoj gimnaziji u kojoj je radila moja mama. Mami se skromna, čedna i fokusirana Milica dopala. I dan-danas najiskrenije ne znam kako niti zašto je mama pomislila da bi ona bila dobra partija za njezinog netom rastavljenog brata kojeg su svi znali kao veseljaka i dobričinu. Čudni su putevi božji. Vrijeme je pokazalo da je instinktivno bila u pravu jer, uzevši sve, činilo se da su imali dobar brak. Poznato je da je mama pretjerivala u gotovo majčinskoj brizi za svog mlađeg brata još i za bakina života. Znala je što je dobro za njega bolje i od njega samog i nikada nije to propuštala istaknuti. Nije ni čudno da su između mame i njezine mlađe kolegice osjećaji kolegijalnosti i nekog suzdržanog prijateljstva nakon udaje Milice za mog ujaka nestali. Mama se osjetila prevarenom i razočaranom, a tati se iz prve Milica nije dopala. Zapravo, nije znao kako i čime započeti bilo kakav razgovor s njom jer je uglavnom šutjela i izbjegavala sa svima bilo kakav kontakt. Ubrzo je digao ruke od svakog pokušaja, pa čak i minimalnog, makar samo i zbog mira u obitelji. I tako smo malo po malo i svi mi ostali odustajali. Milica je bila zadovoljna.
Bila je opsjednuta svojim zdravljem, odnosno, nezdravljem. Stalno ju je nešto boluckalo, žigalo, tištilo, peckalo, pritiskalo. Proučavala je studiozno zdravu ishranu bez pesticida, kemijskih tretmana, čitala medicinske studije o probavi, probioticima i hrani punim vlakana, knjige o alternativnom samoiscjeljenju, znala je sve o hranjivoj gustoći, sadržaju mikronutrijenata po jedinici težine, i što, koliko, kada i kako jesti. I koliko se ja sjećam, kada je odlučila nešto reći, govorila je samo o tome. Bila mi je nemoguće dosadna. Kuhala je svaki dan isto, brokulu, mrkvu i cvjetaču kuhane na pari, kuhano bijelo pileće meso i zelenu salatu. Ujak je bio vrlo mršav, ali je Milica i dalje bila ugodno popunjena, kao što i priliči ženi njezinih godina. Sjećam se da sam je jednom uhvatila kako skrivena iza frižidera lakomo proždire masnu hladnu svinjetinu. Kao da sam je uhvatila in flagranti. Zbunjeno i u nelagodi sam se ispričala i brzo izašla iz kuhinje. Nikada me više nije pogledala izravno u oči.
Nekoliko mjeseci nakon njene smrti pozvala me je nasljednica susjeda-rođakinja da izaberem nešto od hrpe kristala, tanjura, slika, knjiga koja je ostala iza moje bake jer je čistila pretrpanu kuću odlučna da se riješi svega prije nego je proda. Zajedno smo kopale po tavanu kao po nekoj odaji kurioziteta punoj nepotrebnih predmeta, memorabilija nekoliko različitih života koji su odavno izgubili svoju funkciju i značenje jer njihovih vlasnika više nije bilo. I ispod hrpe od moljaca pojedenih popluna i deka pažnju mi je privukao mali ružičasti kofer. Čist i sjajan. Sa strahom sam ga podigla i otvorila. Odjednom, među tim teškim tavanskim mirisom slojeva prašine i zaborava zapahne me miris čistoće i omekšivača za rublje. Gledala sam kao u škrinju s neočekivano otkrivenim blagom posložene plahtice, dekice, dječje benkice, pamučne hlačice, trikoiće, čarapice, ružičaste šlapice i flašice. Upitno sam pogledala u susjedu-rođakinju, na što je ona samo slegnula ramenima. Zatvorila sam koferić i vratila ga na mjesto gdje sam ga našla. Osjećala sam se poput uljeza. Izašla sam iz kuće u koju se nikada više nisam vratila. Čula sam da je kuća prodana. Novi su je vlasnici posve ispraznili i preuredili, a ružičasti je koferić najvjerojatnije završio s ostalim stvarima na nekom smetlištu.
BORJANA PROŠEV-OLIVER (1962.) diplomirala je na Odsjeku za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta u Skopju. Nakon diplomiranja radila je kao honorarni suradnik na Trećem programu makedonskog radija i u Redakciji za kulturu i umjetnost Makedonske TV. Od 1986. do danas zaposlena je kao lektorica te kasnije i viša lektorica za makedonski jezik na Katedri za makedonski jezik i književnost, na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirala je na makedonističkoj književno-povijesnoj temi. Sudjelovala je na hrvatsko-makedonističkim znanstvenim skupovima imenom Hrvatsko-makedonske književne, jezične i kulturne veze koji se održavaju u Hrvatskoj i Makedoniji te ostalim mnogobrojnim znanstvenim književnim i lingvističkim u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je većeg broja znanstvenih radova iz područja makedonskog jezika i književnosti. U suautorstvu napisala je Hrvatsko-makedonski rječnik. Bavi se književnim znanstvenim i tehničkim prevođenjem s makedonskog na hrvatski i obrnuto. Na stranici “Jesam li vam pričala” – https://borjanaprosevoliverjesamli.com – i na Facebooku – https://www.facebook.com/Jesam-li-vam-pričala-103325628704630/ – objavljuje vlastite kratke priče, koje će uskoro biti ukoričene.
Kad budem prah (onaj nježni lijepi) Moji ljudi će vidjeti Kako od prababe Vučem ono Što pod Biokovom Nikad nitko nije imao
***
RADIONICA OSJEĆAJA
Prijateljica mi kaže Ne budi tužna Šta je bilo bilo je Sad ti je dobro Kuća, dvorište, djeca Dobro ti je sad sasvim Pusti more Odselila si se Pa pola Zagreba je od dolje Nisi promijenila svijet Pa šta Dobro ti je sad sasvim
Onda sjednem u dvorište Ispred kuće I govorim si Dobro mi je sad sasvim Dobro mi je sad sasvim
***
POSLANICA KORINĆANKAMA
Vibriramo u niskom registru Sve zajedno Molitve nametnute vjere U prašinost našeg postojanja Sramimo se za tuđi zločin Ponosne na svoje cvjetnjake Gnojimo Molimo pa gnojimo Djetelinu Papamo pa kakamo
‘Zovem se Medeja!’ kaže jedna Je li zamisliv svijet ili vrijeme gdje bih mogla biti? Biti ja. Tko sam ja?
Devijacija Sud je neizbježan Zametnut će me u pustinju Smjestiti mi čedomorstvo U muškoj tragediji
U Korintu Jedino ljubav prema biku Objašnjava sve
__________________________________________
DANIJELA KVESIĆ STOJANAC rodila se 1981. U Tučepima je provela djetinjstvo vozeći bicikl i role po zimi, te plivajući i roneći ljeti. Obožava pisanje. Živi u Zagrebu gdje je završila filozofiju i fonetiku na Filozofskom fakultetu i gdje je rodila petero djece. Fonetičarka je na televiziji. Obožava planine i ponekad pomisli da bi se tamo bilo najbolje odseliti. Dok se to ne dogodi, planinari, odgaja i brine, piše pjesme i priče te ponekad slika i kukiča.
Mene su slagali i ja sam im poverovao. U sve fraze i opšta mesta koja u svojoj demagogiji koriste oni koji tvrde da su pesnici vođe, borci svih vrsta i roda profesori koji ponavljaju tuđe reči kao lična sredstva i koristoljublje ili zabavu usled nepobedive dosade. Tako sami tvrde.
Poput sistema vrednosti, ljudskih prava revolucije, olako žvalave velike reči gnušaju se političkih parola s kojima nemaju nikakvih razlika. Trafike su hramovi ukrašeni ikonostasima žute štampe, oreolima mučenika i mučitelja. Sve ima rok trajanja – trapave sedmice. A najgnusniji su nevernici i bezobzirni koji za sve imaju izgovor da žive sad kao da ništa pre i posle njih nema postojanje.
Sumnja, đavolji dar čovečanstvu spasio me je od ludila srasla je s mojim bićem parazit kojeg hranim da bih preživeo. Danas je moja najveća borba da ostanem na nogama ne srušim se prvom prolazniku koji mi ide u susret, pod noge i zaplačem bez prestanka. A kada bi me upitao zašto ne bih umeo da mu kažem ne bih znao odakle da počnem.
***
DELFINI NAS SAŽALJEVAJU
Negde sam pročitao: susret sa čovekom izaziva isto ushićenje u slonovima kao kada mi ljudi vidimo psa.
Veštačka inteligencija pored toga što može da održi biće u životu odašilje pejzaže Marsa i Jupitera ili pronalazi nove galaksije počela je da piše pesme i priče stvara slike na platnu i muziku. Jedino što ne ume da napravi su ljudske ruke i tačan broj prstiju. To je uvek i na svakoj generisanoj slici veštačke inteligencije problem. Sve ostalo izgleda savršeno: svetlo koje pada po figurama i objektima izrazi lica, kontakt sa predmetima ali ljudski prsti su za veštačku inteligenciju iz nekog razloga misterija.
Delfini pokazuju empatiju i saosećanje ka svim sisarima, ali najviše ljudima. Tako bar volimo da mislimo. Kada uoče ljudska bića kako plivaju sigurno upadnu u uzbuđenje i zbunjenost šta jadni stvor traži ovde gde mu nije mesto sa svojih dvadeset bespomoćnih prstiju.
***
MOJ OTAC VIKTOR FRANKL
Moj otac nije čitao ništa od pomenutog autora. Uopšte od bilo kog autora verovatno ni ovo neće pročitati. Žalio sam se jednom kako mi je teško rekao mi je sine ljudi su preživeli Aušvic i Dahau uvek se utešiš time.
***
STARI VEK
Ne možeš biti avanturista obilazeći nalazišta. Ljude su već iskopali i izložili u muzejima. Zauvek ćeš se igrati prašinom i kostima.
Od papira sam napravio vremensku mašinu i vraćao se. Pravio sam ljude događaje i reči. Asirci su zapisali: bogovi su načinili ljude od zemlje.
Postao sam asirsko božanstvo a bogovi su, kao što znamo vrlo usamljeni.
______________________________________________
STEFAN STANOJEVIĆ (1995) pančevački pesnik koji je u svom gradu vratio učestala čitanja poezije, objavljen u nekoliko relevantnih, štampanih i onlajn antologija, časopisa, portala, zbornika u Srbiji i regionu. Objavio je zbirke poezije „Mladi Atlas” (BKG, Beograd, 2016) i „Napad panike” (Udruženje književnika i književnih prevodilaca Pančeva, 2020). Radio je kao novinar, fizički radnik, profesor na zameni, magacioner. Poezija mu je prevođena na engleski, francuski, španski i hebrejski. Član je Udruženja književnika i književnih prevodilaca Pančeva. Radi u knjižari. Jedan od urednika 44, 45. i 46. izdanja zbornika Rukopisi.
sjećaš/sećaš li se kako smo se igrali žabice tko/ko otvori – tebe voli
imali smo jedno sunce jedan mjesec/mesec i jedno srce
i jedan cvijet/cvet što raste iz papira a ne iz dječijih/dečijih lubanja/lobanja
ne sjećaš/sećaš se što/šta ćemo onda ti i ja i tko/ko će sada ovo posložit/složiti
Ilma, Milica i Pavao bi to očas posla
***
OPROSTI
rekla si da mrziš naše glupo selo
došla na traktoru a pravi se dama
odbrusila sam ako ti se ne sviđa a ti se vrati kući
***
DIVAN DAN, OSIM ZA GUBITNIKE
Bo mi tumači horoskop ne brini neće proći od izvesnosti još niko nije umro
pusti neki ljubavni film da pogađamo replike
nemoj da pitaš radio da li da mu pišeš Lili Alen je još prošli put bila izričita
romansu uvek možeš naći u drugoj fioci levo i to sa lešnikom
samoća je podnošljivija kada je zoveš Bo
***
LOŽIM SE NA TEBE
kao krokus na proleće mačka na metvicu bogataška deca na marksizam
***
NAJSMEŠNIJE ŽIVOTINJE NA PLANETI
ne razmišljam o tebi ovan pimpuje glavom morž ide zubaru šimpanza igra šah ne razmišljam o tebi patuljasto prase grize patofnu tele se vozi u kabrioletu koza skače po trambolini ne razmišljam o tebi sve dok ne krene prilog o jazavičaru zaljubljenom u pitbula
____________________________________________
BIOGRAFIJA
rodila sam se na dan žalosti i najradosniji praznik nakon što je Rolan Bart izvestio o mojoj smrti
čuvam značke sa takmičenja za osnovce koji obećavaju zamišljam da sam Silvija Plat usred globalne nestašice gasa
FORMALNA
ANĐELKA ISIDOROVIĆ Završila studije engleskog jezika i književnosti. Poezija joj je objavljivana na književnim portalima i u zborniku „Tajni grad“. Bavi se predavanjem i prevođenjem.
Taman sam se vratio, Okupao i jeo. Iz ormana sam izvadio neku tvoju garderobu. Na krevet sam stavio tvoje gaćice, Brushalter i crne mrežaste čarape. Onda sam legao pored, zamišljajući da si tu. A ne u nekom drvenom sanduku.
***
DOVOLJNO STAR
Ako se ikad vratiš u naš grad, u njemu neće biti mesta za jedno od nas. Dovoljno sam star da ne mogu umreti mlad. Neću izaći pred tebe kao Šejn, pucaću ti u leđa. Jer, ako budemo licem u lice, ponovo ćeš me ubiti svojim očima.
***
PLETENJE
Sedele su za našim trpezarijskim stolom, okupljene oko velike džezve sa zaslađenom kafom, plele džempere, heklale stolnjake i samo se smejale. Uvlačile su u pluća duvanski dim i punile košulje velikim grudima. Ja sam bio u godinama ni tamo, ni amo, ispod oka sam ih gledao i ne shvatao to prijatno peckanje među nogama, kao štirak na čistim gaćama posle kupanja. Jednu od njih, sa zategnutom košuljom, upitao sam nespretno šta bi to moglo biti? Zagledala se u moje prepone i rekla: „Dva klot, dva frket.“
***
POEZIJA I ZAŠTO BAŠ TAKO
Pisanje poezije većina posmatra kao ozbiljnu rabotu, mogućnost izražavanja velikih misli. Ili još većih osećanja. A poezija je, bar bi trebala biti, paučina u uglu sobe zaljuljana promajom, dečiji osmeh kad mazi čupavog šarova, Mensur Ćatić u svim izdanjima, dugonoga devojka sa čijih se leđa slivaju pogledi onih kojima je ona nedostižna. I bar jednog, koji je ubeđen da bi mogla biti njegova, kad bi znao kako da ubere ružu, a da se ne nabode na trn. A možda, to i nije poezija, jer kakve veze ona ima sa ovo malo života u nama.
_____________________________________________
BORIVOJE PETKOVIĆ (1965), prozni i dramski pisac, pesnik u starijim danima. Do sada objavio: romani: “Kupanja moga oca”, “Lav Mi Tender”, “Mesi i ja”, “Metuzalem” i “Porubi života”, slikovnica: “Život sa čarobnjakom”, dramski komadi „Lunja i Maza“, „Lepotica i Zverko“, „Čarobna jelka“, „Srebrna svadba“ (radio drama) i „Za sve je kriv Frojd“ (još neizvedena). Knjige pesama: “Međučin” (2020) “Pesme za veštačku inteligenciju” (2020) i “Smrt i druga iznenađenja” (2021)
Jutros u kafiću načula sam razgovor dviju prijateljica. Pričale su o meni. Kako sam zadnjih dana neprimjetna, evo sjedim tu već pola sata ali konobar ne trza iako me dobro poznaje, bez većih problema pretvorila sam se u uho. Čak sam, posve neprimjereno, sjela za njihov stol da ne propustim nijedan nevažan detalj. Pokušavala sam se sjetiti odakle ih poznam. Naime, obje se kunu da su bile jako bliske sa mnom, ali ako ćemo iskreno, uopće ih se ne sjećam. Jedna od njih, neka napuhanka s pramenovima boje meda, oduševljeno je ponavljala kako dan nije mogao biti ljepši, da su svi došli i da je, bez obzira na okolnosti, bila jako sretna kad je vidjela toliko poznatih na jednom mjestu. Gdje je to bilo, pitala sam ih. Nastavile su razgovarati kao da me nema. Ova druga, crvenokosa, a nju bih sigurno zapamtila s tom bojom kose i prekratkim šiškama, kaže da je išla sa mnom u razred, u prva četiri osnovne. Navodno smo jedno polugodište sjedile skupa u klupi. Nismo se vidjele otkad je promijenila školu pa se silno razveselila staroj ekipi. Uglavnom, njih dvije su se upoznale tek na tom okupljanju. Stajale su jedna pored druge i kako to obično biva, počele su čavrljati izmijenivši uskoro i brojeve telefona. Srodne duše uvijek se nađu. I evo ih sad na kavi. Napuhanka s pramenovima boje meda tvrdi da me upoznala davno na nekom skijanju. Ludo nam je bilo, neće to nikada zaboraviti. Dobro se sjeća kako sam pobijedila na natjecanju, unatoč tome što sam umirala od straha. I ja to pamtim. Glasno sam se nasmijala, ali nisu me ni pogledale. Kao da sam zrak. Ispričala je još kako sam se tu večer tako grozno napila da drugi dan nisam mogla stati na noge, a kamoli na skije. Crvenokosa je rekla da je to ne čudi. Priča se već duže da volim zaviriti u čašicu. Baš je upotrijebila taj glupi izraz. I ne samo to, dodala je ispod glasa i stisnula oči što je njenim šiškama dalo posve novu, zlokobnu dimenziju. Ili možda obrnuto. Ima tu svega, nastavila je. Nije istina, oštro sam se ubacila. Svakome se može dogoditi da se jednom napije, povikala sam uzrujano. Nisu ni trepnule. Danas samo najbolje o meni, zaključile su i nastavile o tom danu. Bio je tamo i neki uplakani tip, navodno jedan od mojih bivših. Stajao je sam i tako neutješno grcao da je već svima bilo neugodno. Čak i obitelji. Napuhanka s pramenovima vidjela je kad je obrisao nos rukavom balonera i to joj je ipak bilo malo odvratno. Pa zna se da moraš uzeti dovoljno papirnatih maramica kad ideš na takvo mjesto. Pitala sam ih kako je izgledao. Malo pohaban, ali zgodan? Visok, plav, lagano pogrbljen? Onako, kao neki skandinavski pisac? Zašto je plakao? I da, o kojem to mjestu pričaju? Gdje je to? Ništa nisu odgovorile. Složile su se da je šteta što nisu stajale naprijed jer bi bolje vidjele. Ovako je bilo malo naporno, ali hvala bogu dan je bio predivan. Za pamćenje. Kad kiši, gore zna biti neizdrživo. Ova s pramenovima neće nikada zaboraviti kako se nasmrzavala kad su došli ispratiti strica. Bio joj je više od oca. Ne želi ni misliti o tome. Oči su joj se napunile suzama i crvenokosa ju je primila za ruku. Srknula je cappuccino. Na gornjoj usni ostalo joj je malo pjenice. Diskretno sam joj davala znak prstom, ali nije bilo reakcije. Njezinoj prijateljici ta brzo sušeća mliječna tvar uopće nije smetala. Brinule su ih važnije stvari. Na primjer, što će sad biti s mojim stanom. Jedna je rekla da sam se baš lijepo naživila. Za sto života. Bez djece, bez muža, znale bi i one tako. Kako tako? Pobjesnila sam! Nisam uopće razumjela o čemu one to. Udarila sam šakom o stol i poviknula da bi sad stvarno bilo dosta. Šalica je poskočila, tanjurić se napunio hladnom kavom u kojoj je ostala plutati prazna vrećica šećera, a žličica je otklizala daleko u prašnjavi kut kafića gdje će vjerojatno zauvijek ostati. Pogledale su se i strogim glasom dozvale konobara naredivši mu da već jednom sredi taj klimavi stol. Spremno se sagnuo i pod nogu od stola nagurao komadić kartona namijenjen rješavanju sitnih nezgoda. I dok se tako vrzmao poput nekog nestrpljivog psića, jednostavno se nisam mogla suzdržati da ne prođem rukom kroz njegovu lijepu, čisto opranu, gustu kosu. Zarila sam prste duboko u sjajnu grivu i uronila licem u nju. Vrijedilo je čekati. Šapnula sam mu na uho najnježnije što sam mogla: „Doneseš mi sad kratku kavu, molim te?“. Ustao je, i kao da ne postojim, otišao prema šanku. Njih dvije pratile su ga pogledom. Crvenokosa je popravila šiške. Više ih nisam čula. Bilo je tiho i toplo. Samo je neki kos uporno cvrkutao jednu te istu pjesmu. Bijele latice s obližnje krošnje letjele su zrakom poput snijega u kazališnoj predstavi. Duboko sam udahnula. Nešto mi je govorilo da će ovaj dan trajati vječno.
ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). Radi u Kulturno informativnom centru.
čovjek-časopis 