„Najstarije zanimanje“ (kad je previše pupoljaka pod čizmom)
„Prakse anatomije i fiziologije“ (kako biti trbušna plesačica pred senatorima za ovalnim stolom)
„Kako da ih zadivim“ (veteranka dugih prstiju svrgava s vlasti blede figure na slikarskim platnima Toleda)
„Prečice kroz Iberijsko poluostrvo“ (kada nam zatreba dinamit skriven u svadbenom buketu)
„Nula Nula“ (kad mi u podzemnom pozorištu pripreme haljinu i kažu: dođi, iz tvojih se gležnjeva izlegla Sevilja)
*
PRVI OBRTAJ
on kaže: negde moja žena spava a isisala je sve mandarine
nije me još upoznala
čeka u bestežinskom stanju u naučnoj stanici na rubu glečera
reči se rotiraju prebrzo da bi njena vrela koža mogla osetiti kako već
prosipaju ugalj strane jezike i makove po njenoj cvrčećoj LP ploči u srcu lednika
koja samo što nije iskočila iz orbite dozvoljenog života – Iz zbirke „KAKO SAM POSTALA FLAMENKO PLESAČICA“ (PPM Enklava, 2021.) –
***
U MIKROFONU NEDOĐIJA
Sada si Elvis. Po svakom bolu i nedostajanju posipaš briljantin Zevsa. Vole tvoje kretanje kukova. Ubedljiv si. Tvoja žena nosi krokodilske čizme. Pobeći ćete kabrioletom u zalazak boje grejpfruta.
Nisi zaboravio da tipskim situacijama u koje se ovo moralo pretvoriti dospeš šaku mistike: čak i u tvom banalnom SMS-u u četiri ujutro spava talog nedokučive tame.
Ipak, žudiš za onim periodom kada je još nezalizana kosa zaklanjala svet munjama. Uvlačile su lude resice ukusa u pesmu. Klizile kao pastrmke iz šaka bogova i svake noći palile grad. U mislima topiš prste na onom tvom LP-ju koji i dalje svi slušamo:
kada se zver tek primicala sa našom glavom već u njoj. Lebdela nad nama još neoformljena, nepoznata, cela. Spremali smo vedra za vodu, mazali prste da ublažimo žuljeve, ooo-ruk hiljada mladih grla orio se kroz cvetove:
samo da izvučemo delić večnosti iz zverinjeg stomaka na svoje dnevne trpeze. Ali užad bi pucala. Mi se raspršili u vrelom ulju njenog metabolizma.
Nisi se tada još morao pretvarati da si je uspešno iseckao na opšte situacije, u kojim nijedna suvišna vlat krzna ne viri iz paketa mesa u zamrzivaču
spremnog za Božić u dvoje.
Draguljar i bibliotekar u tebi plesali su s pitonima i lavicama, vučjak pod glavom bio je sve, ti si bio sve. U bizarnim igrama primicao si se tronovima na sve četiri. Obarao ih u ključala jezera gde žive bića u suknjama sa prohtevima pirana, kao krin nežnih šaka. Za oba ta svojstva žudeo si podjednako.
Sada se njišeš, nepojmljivo moćan, na ivici pozornice. Kao štapić sladoleda lako možeš iz šešira izvući sledeći susret iz pučine bahantkinja pod sobom.
Ali ti zatvaraš oči, i tvoja jedina želja je ono vreme kada je svako mreškanje na licu žene, kao i svaki tvoj stih,
bilo cepanje košulje i bacanje sa trajekta usred ogromne noći.
*
STUDENTKINJA
Muškarci su mogli posložiti formacije da se sa tim nose. Bile su tu klike, odredi, brigade: grupisanje budućih centuriona nad još nepokorenim galskim selom:
požudom.
Bilo je načina da se u imaginarni stroj saspe večnost plutajućih njuški, krljušti, šara, otrova,
dok su u nas udarali sa hiljadu naelektrisanih ruku kojima se nije moglo dati ime.
Žena je to morala sama.
U ovoj pesmi ne pamti se nijedno predavanje. Ne postoje diskoteke ni piće sa društvom posle lekcija.
Zatvarala se na drugi sprat čajdžinice, bez ikoga, nedeljama prašila kroz bol koji je napinjao njene noge, krvarila bez metafora, pevajući da je Jurij G.
Molitva: nek se vrele čestice krvi i milosti koje joj uleću u grlo na pločnicima,
i razapinju telo svojom arijom o budućnosti, najzad grupišu u jedno Ti.
Izašla je kroz ta vrata u žutoj haljini. Šarmantne, podšišane kose, na roze štiklama izbrušenim kao šilo za led.
Najzad su govorili da je voljena, a za njom kroz opustošena ratna polja nad antenama Menhetna i dalje ide nevidljiva svita neuhranjenih mesožderki.
Njihove glavice u očima drugih otvaraju se nežno, kao zevalice u polju. Drugi ih beru i kidaju njihove sekutiće da na stolu ukrase svoj mnogo bezopasniji obed.
Trepere kao resice gladne čuda, klize niz grlo drugih ugodno kao limunada ispod letnje lepeze,
lepeze raširene kao njene noge, skoka gazele i danas razjapljenog nad nerešivim tajnama ekvatora.
JELENA ŽUGIĆ rođena je 1989. u Beogradu. Završila je osnovne i master studije Opšte književnosti i teorije književnosti u Beogradu i master studije iz oblasti književnosti i kulture u Portugalu, Engleskoj i Španiji. Njena prva knjiga poezije “Kako sam postala flamenko plesačica” (PPM Enklava, 2021.) bila je u najužem izoru za pesničku nagradu Branko Miljković kao i finalista nagrade za najbolju regionalnu zbirku poezije ‘Avdina okarina’. Objavljivala je poeziju i prozu u regionalnim i britanskim književnim časopisima: “Polja”, “Enklava”, “Koraci”, “Hiperboreja”, “astronaut”, “Strane”, “Route 57”. Književni je prevodilac sa portugalskog, španskog i engleskog jezika. Među autorima koje je prevodila posebno se ističu Klaris Lispektor, Fernando Pesoa, Roberto Bolanjo, Žoao Reiš. Živi, radi, piše i stvara muziku u Beogradu.
S desne strane autoceste, negdje oko Karlovca, živi krdo divljih konja. Iz daljine izgledaju sretno i slobodno. Gledaju pred sebe kao da ih se autocesta ne tiče, kao da su svjesno izabrali baš to mjesto, baš tu travu i baš te ispušne plinove. “Nemoguće da im je ovdje dobro. Zašto svejedno ostaju?” Pokušavam im vidjeti oči, prodrijeti im u misli dok me život vozi pored njih. “Sigurno čekaju svoju priliku”, objašnjavam si. Čekaju da ojačaju, da se mentalno pripreme, da se u glavi oproste od staroga života uz ogradu bučne ceste. Čekat će još neko vrijeme, a onda će se zaletjeti preko autoceste, preko livade, preko šume, preko brda, daleko negdje, negdje daleko, ne znaju ni sami kamo. Tamo će biti sretni. Kada mi je svega previše, zatvaram oči i zamišljam se na sretnom mjestu. Zamišljam se u potkrovlju stare zgrade gdje, kada pada kiša, ne čujem vlastite misli. Tamo ležim na kauču, koji mi je ujedno i krevet i radni stol; s njega gledam TV, pišem, jedem sladoled i cijelim svojim bićem uživam u tome da me nitko ne treba. Uživam u slobodi, kao što će i oni divlji konji uživati kada konačno odluče odgalopirati s livade pored autoceste, negdje kraj Karlovca. Tako si ja to zamišljam.
Svakoga dana večeramo zajedno. To je tradicija, važno je da obitelj jede skupa. U pauzama od nagovaranja najmlađega da otvori usta, trpam u sebe prevelike zalogaje hrane. On kuhanim batatom kao bojicom šara po stolu i energično odmahuje glavom na moje molbe. Muž čita nešto na mobitelu. Želja za razgovorom lako se izgubi kada svakih deset sekundi staješ u pola rečenice da bi vrištao na djecu. “Ne ljuljaj se na stolici!”, “Ne jedi prstima!”, “Pojedi i povrće!”, ne prepoznajem svoj glas dok po navici rešetam naredbe. Starija se djeca svađaju oko toga tko je koga prvi lupio. “Mama! I štipanje se broji kao lupanje!” “Ne broji se! Mama! Ne broji se ako te netko uštipne za šalu, reci mu!” “Nisi me za šalu! Pogledala si me ružno, sa stisnutim zubima i sa stisnutim šakama!” “Nisam!” “Jesi!” “Nisam!” I ja stišćem zube i šake i oči. Zamišljam glasnu kišu na metalnom krovu mojega zamišljenog stana. “Jesi OK?” pita muž dok ustaje od stola i odmah nastavlja: “Nemoj dati djeci da ulaze neko vrijeme u sobu. Moram se isključiti. Užasan dan na poslu.” Prije petnaestak godina bih ga zagrlila, zamolila da mi ispriča o svojem danu. Prije petnaestak godina i on bi meni želio reći o svemu što se dogodilo na poslu, pitao bi me kako sam provela sve te tužne sate bez njega i jesam li sretna što ga vidim. Prije petnaestak godina nismo imali troje djece, bili smo jedno drugome centar svijeta, imali smo vremena jedno drugo pitati kako smo. Danas ne želim čuti o njegovom danu. Ne želim razmišljati ni o svojem. Želim zavrištati da se i ja moram isključiti, da sam previše prisutna, da sam posve rastrgana, ali ujedno sam i svjesna da sam imala šest slobodnih sati ujutro, samo za sebe, pa kimnem glavom. “Idemo, djeco. Zadaća, igranje, kupanje! Pustite tatu na miru. Imao je naporan dan na poslu.” Djeca cvile i vješaju se po meni. Šest sati sam imala. Za sebe. Svakoga ih jutra imam.
Djecu treba probuditi u 6:45. Treba im pomoći kod oblačenja jer su majice preuske, hlače preširoke, a čarape stišću. Treba ih nahraniti: “Izvolite, dječice, zdrava hrana puni tijela i vaše mozgiće!” Treba ih počešljati, izljubiti, provjeriti torbe i zadaće i nokte i izvaditi kamenje i štapiće od sladoleda i lizaljki iz džepova jakni. Ne treba se svađati s njima, ne izazivaju namjerno. Treba se suzdržavati od plakanja dok viču na mene i jedni na druge. Treba ih odvesti u jaslice, u vrtić, u školu. Na odlasku treba biti strpljiv. Stavi papuče, znam da ti se ne ide, bit će ti lijepo, prijatelji te čekaju, pokušaj danas slušati na satu, molim te nemoj gužvati knjige, ne bacaj torbu, blatno je, moraš li baš u svaku lokvicu nagaziti, doći ću po tebe kao i svaki drugi dan, volim te, bebo, daj da ti navučem papučice, čeka te teta Zrinka, daj mami pusu. Zamišljam se na kauču u potkrovlju. Zamišljam one divlje konje pored autoceste. Bježite što dalje, znam da možete.
Jedna od mama iz vrtića, jedna od onih koje ne žure na posao, neočekivano me zaskoči na parkiralištu. Mislila sam da sam nevidljiva, ali ne uspijevam pobjeći bez pozdrava. “Imaš vremena za kavu?” pita i ja poželim reći: “Imam vremena, ali radije bih ga provela sama sa sobom, šuteći.” Onda pomislim: Što ako me hitno treba? Što ako joj nekako mogu pomoći? Možda njezin život ovisi o meni, možda mora sa mnom podijeliti tajnu koju može jedino ispričati nekome nepoznatom? Drago mi je što izgledam kao osoba od povjerenja. Osjećam se korisno pa kažem: “Naravno. Kamo ćemo?” Pet minuta kasnije sjedimo u kutu kafića i gledamo se s nervoznim osmijehom. Promatram je ispod oka dok trese vrećicu šećera, prosipa polovicu u kavu, miješa espreso u smjeru kazaljke na satu. Dugi nokti ružičasto lakirani, prsti okićeni zlatnim prstenjem, ispod rukava ispeglane košulje zveckaju narukvice. Nismo tu da bi ona podijelila sa mnom nešto od egzistencijalne važnosti, shvaćam. Samo joj je dosadno. Ne zna što bi sama sa sobom. Uhvatim se kako pomišljam: Voljela bih izgledati kao ona. Izgleda kao da živi sređenim životom. Kuća joj je sigurno uredna, djecu sigurno ne pušta u školu u hlačama s rupom. Sjedeći prekoputa nje, mirisne i elegantne, postajem svjesna sebe. Nosim stare, iznošene traperice, majicu koju sam u polumraku prvu dograbila i šest kila više nego bih željela. Promatram svoje ruke. Svoje nelakirane, nespretno odrezane nokte. Izgriženu kožu oko noktiju. Kada sam nervozna grizem prste do krvi, a u zadnje sam vrijeme često nervozna. Sama sam sebi jadna. Kako sam uopće mogla pomisliti da bih ja njoj ikako mogla pomoći? Bit će da se sažalila kada me vidjela kako se borim s troje djece, kako natežem psa preko parkirališta pred vrtićem. Možda je pomislila da nemam prijatelja. Ona sada čini dobro djelo. Osjećat će se uzvišeno navečer kada mužu bude pričala o tome kako je odvela jednu usamljenu kućanicu na kavu. I jedna i druga buljimo u stol. O čemu razgovarati? Politika? Pandemija? Umjetnost? Posao? Grozničavo vrtim teme po glavi dok sjekutićima otkidam kožu oko nokta na palcu. Ne sjećam se kada sam zadnji puta razgovarala s nepoznatom osobom. Što da je pitam? Zanima me tko je. Što je veseli, što je rastužuje, koliko često plače, viče li kada je ljuta, što je u vezi s njezinim mužem najviše živcira, je li ikada ikome bila ljubavnica? Od čega bježi? Zašto u ponedjeljak ujutro ne želi kući? Može li se takve stvari pitati na kavi u kafiću kraj vrtića? “Kako ti se sin naviknuo na jaslice?” ona pristojno prekida šutnju. “Super. Baš voli ići. Tvoja mala?” “Isto super.” Smiješimo se jedna drugoj dok miješamo kavu. Meni ništa zanimljivo ne pada na pamet. Nakon preduge stanke, ona pokušava opet: “I? Što ćeš danas kuhati?” Ne mogu reći: “Najradije ne bih ništa.” To će ubiti razgovor. “Ne znam”, kažem, kao da je taj odgovor bolji. “Što ćeš ti?” “Moji doma jako vole pohano meso. Mislila sam to. I neko povrće.” “Onda ti ne mogu oteti ideju.” Po prvi me puta pogleda sa zanimanjem. “Mi smo vegetarijanci”, objašnjavam. “Aha.” Dosadan i predvidljiv odgovor. Trebala sam reći da su djeca alergična na pohano meso, da im od toga ispada kosa, da im od toga na vrhovima prstiju, umjesto noktiju, počinju rasti zubi. Osjećam da gubi interes. Zaključila je da ispod moje neugledne vanjštine ne postoji ništa dublje. Možda i ima pravo. Istovremeno sam i rastrgana i prazna. Poželim reći: “Oprosti. Prije sam bila zanimljivija. Mutno se sjećam da sam puno putovala, živjela posvuda, pisala, fotografirala, zaljubljivala se u ljude, gradove, ideje. Neki su me smatrali pametnom i duhovitom. Sigurna sam da sam jednom bila zabavnija.” Želim dodati još i: “Trenutno sam u lošoj fazi. Odnosno, nadam se da je faza. Nadam se da nije trajno stanje. Jer, bojim se da ću poludjeti ako je ovo, sada, moj život.” Ali kažem samo: “Ova je godina potpuno luda.” Ne mogu nečijoj elegantnoj mami iz vrtića pričati o tome koliko mi se ne da više živjeti ovaj život, o kojem sam prije petnaestak godina sanjala.
Pokušavam ne plakati dok se po pljusku vraćam kući. “Umorna sam samo, to je sve”, kažem si. Noći su još uvijek prekratke. Voljela bih kada bih mogla naviti muziku i samo hodati, prazne glave. Voljela bih samo hodati, prazne glave, zauvijek, do kraja svijeta, do zamišljenog kauča u zamišljenom stanu u potkrovlju, ali ne mogu. Glas koji me podsjeća na sve što bih trebala napraviti ne napušta moje misli. Ne ostavlja me na miru. Pas ima proljev, trebala bih ga odvesti veterinaru. Mali bi trebao kod okulista, srednji treba kod logopeda, mala treba na šišanje, moram dogovoriti termine. Moram platiti račune. Za vodu, plin, struju, telefon, vrtić, produženi boravak. Nazvati majstore za nadstrešnicu. Registrirati auto. Provjeriti kartu za godišnji parking. Dućan, nemamo hrane. Skuhati ručak. Nešto konkretno i zdravo. Osiguranje od potresa, da ili ne? Pospremiti kaos u stanu, isplanirati aktivnosti za nadolazeći vikend, kupiti jaknu za malu, zamotati joj ponovno knjige jer je sve išarala, kupiti poklon za nekog klinca u vrtiću čije ime počinje na R, nazvati mamu, javiti se prijateljima, halo, zaboravila sam kako se razgovara s ljudima, previše sam sama. Brišem psa, mokrog od kiše, punim mu posudicu hranom, gulim s nogu promočene cipele i čarape, i slučajno, u prolazu, hvatam svoj odraz u ogledalu. Lice natečeno od plača. Oko očiju i oko usana prve bore. Sijedi pramenovi podsjećaju me da starim. Vrijeme ističe. Kako mi se to dogodilo? “Ne prepoznajem se”, pomislim i uplašim samu sebe.
Na kavi listam novine. Na sedmoj stranici, u desnom kutku dolje, kao kakva nebitna vijest, upada mi u oči kratak članak: “Na krdo divljih konja naletio vlak”. Ne mogu si izbiti slike iz glave. “Što ti je? Prestani plakati”, naređuje mi život. Da ima zviždaljku, sada bi objavio da vlak, nakon kratke stanke za maštanje, ponovno kreće s prvog perona. “Dućan, ručak, pospremi stan, idi po djecu, i onda ispočetka. I sutra opet, i opet, i opet. Nasmiješi se, budi sretna s time što imaš. Nema stajanja, nema čekanja, nema bježanja. Idemo.” Lokomotiva koja sve pred sobom ruši u pravocrtnom, nezaustavljivom gibanju prema zadanome cilju. Pregaženi konji u pokušaju bijega prema slobodi. Sudar svjetova.
________________________________________________
IVA BEZINOVIĆ-HAYDON rođena je u Rijeci 1981. godine. Diplomirala je kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezine se kratke priče mogu naći u Večernjem listu, u nekoliko antologija i na internetskim portalima (Strane, Astronaut, Libartes). Neke su i nagrađene. Dosad su joj objavljene tri slikovnice. Njezine slikovnice “Moja baka ne zna tko sam” i “Gdje se skriva Vedran” bile su finalisti natječaja “Ovca u kutiji” za najbolju hrvatsku slikovnicu 2021. i 2022. Trenutno živi u Zagrebu s mužem i troje djece. U zadnje vrijeme piše i pjesme. Moguće da je muči kriza srednjih godina.
– priča “Na livadi pored autoceste” prvonagrađena je na Književnom natječaju ZA najbolju GORKU priču ‘Marija Jurić Zagorka’ 2022. godine –
Krvava riba Ispustila je jecaje otvaranja utrobe Sliva se krv u kanalizaciju da i pacovi ručaju Idilično Kao porodica na okupu.
***
SKENDERBEGOVA 63
Pet prstiju i samo misao Miris dima u praznoj sobi Senka u uglu samo je mačka On se ne da Pet prstiju i nigde traga Senka mačke u uglu čeka Onaj koji je bio više nije ovde Još jedna cigareta Neka bude barem miris.
***
UPOREĐIVANJE DVE ISTORODNE JEDINICE
uspeh u životu meriš u promilima alkohola ispijenog viskija
čopor kućnih ljubimaca je odskočna daska za razgovor po birtijama Beograda
hod po stepenicama ne potvrđuje brojač koraka
nisi dovoljno izlizao đonove na novim cipela
pređeni put je vremenski nemerljiv sa brzinom umiranja
***
DORUČAK
Ponekad je želja samo pusta Ležeći Gledam ka gore Osećam miris Hladan dodir Od kojeg se naježim Presavijam se od bola dok U mene zarivaš tup nož I počinjem da krvarim Ukus gvožđa Crvena se sliva na beli tanjir Sa kajganom Pokušavam da razmažem doručak Po licu Da me progutaš.
***
JESEN
Dobro je da se nismo voleli Miris ajvara Spaljeno lišće Samo bi Probudilo našu želju Dobro je Da te ne znam Ni tvoje roditelje Zamisli nas Dok se držimo za ruke Ispod platana Zamisli sad Naše porodice Njihove poglede Rekla sam ti da volim jesen Ljuto Pohovanu papriku Paprikaš Ti se ne snalaziš u Odrastanju Dobro je Da si mi rekao Dobro je Da me ne voliš.
_________________________________________________
DEJANA PROKEC rođena je u Somboru, 1988. godine. Diplomirala žurnalistiku na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Organizovala večeri poezije Na Sav Glas. Pokušava da svira bas gitaru. Skuplja ploče i knjige. Voli mačke i vina. Vedri i oblači na poslu, a i u životu.
Moj brat ne želi da mi čestita rođendan, to nije u skladu sa vjerskim svjetonazorima kaže. Ne slažemo se u mnogo čemu, ali ipak najljepši poklon je njegova slika. Ogrnut ihramom, smiješi se produhovljeno sa mjesta čuvara svetog kamena
***
HIMBER
Kada nastupi vrijeme godišnjeg odmora, moja mati sjedne na balkon i prebire vunu. Treba joj puno sunčeve hrane, kaže, iako nikad prije nije čitala Išigurija. Ona ne zna da je u je u ovom životu Klara i da joj je kuća izlog iz kojeg posmatra život. Kada napuni jastuke osunčanom vunom, umjesto laka bira crveni drijen iz kojeg cijedi uspomene. Sok postaje krv, koja teče kroz generacije žena prije nje. Davno sam rekla da sam se odrekla svoje krvi, pa ipak ovaj dan počinjem sa čašom neizbježnosti.
***
MALE SMRTI
Jednom sam napisala pjesmu o ribi, Čije su se krljušti zrcalile u mojim zjenicama. Dok je otac cjepanicom mlatio u kadi, Lagao me o refleksima. Smrt je davno vrisnula u njenim očima. Jednom sam zagrlila tebe i Bio si kamen, sa ispruženim dlanom. Zanijemila sam i radovala se svojim ljubavnim refleksima. Jednom sam napisala pjesmu o ljubavi I ti si umro.
***
MANTRA LJUBAVI
Prošlo je tačno sedam dana otkako je instruktorica leteće yoge rekla da se vratimo u trenutak kad smo posljednji put osjetili istinsku sreću.
Ljuljačku sam zatvorila, kao opnu maternice. Bila sam klatno, sa tačkom između obrva. Savršeno smirena, sa rukom na srcu.
Desno,
Lijevo,
Udah,
Izdah.
Šta vidim? Tvoje ruke i osjetim svu nježnost svijeta dok mi ljubiš pletenice.
***
NAJAVA PROLJEĆA
Pad je moj zaštitni znak, govorim crvenkosoj djevojci koja je svjedočila jednom od najdražih; padu sa bine. Moje čelo je tada postalo hartija u koju ćeš ti, godinama kasnije upisati prve harfove.
Drugi najdraži pad desio se sinoć u snu. Dok smo šetali Ulicom disidenata, pala sam u polje ljubičica. Saginješ se i rukama raspetljavaš cvijeće iz suviše stegnutih pertli na laknim cipelicama.
______________________________________________
SAFIJA VEHABOVIĆ-PARGANLIJA rođena je 14. 12. 1990. godine u Zenici, gdje završava Srednju muzičku školu i Filozofski fakultet na odsjeku za bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost. Trenutno pohađa magistarski studij na odsjeku b/h/s jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zenici. Autorica je triju zbirki poezije: Sapfini magijski harfovi, Kuda odletješe Ibrahimove ptice? i Krletka.
Dobitnica je prve nagrade na regionalnom konkursu Ratkovićeve večeri poezije – Bijelo Polje (Crna Gora), Dobitnica je druge nagrade na regionalnom konkursu Mak Dizdar za prvi neobjavljeni rukopis poezije na manifestaciji Slovo Gorčina – Stolac 2013. Dobitnica je nagrade Fondacije za izdavaštvo za oblast nova djela domaćih autora (BiH) Dobitnica je IMEP-ovog granta za građane novinare za projekat Vlastita soba-bh pjesnikinje i fotografkinje Članica je nekoliko poetskih grupa i učesnica raznih manifestacija, kao što su:
International Sapanca Poetry Evenings (Turska) International Young Poets Meeting Istanbul (Turska), More na dlanu (Hrvatska), Zagrebačke večeri poezije (Hrvatska), Grah za Iliju Ladina (BiH), Snježna kraljica (BiH), Zeničko proljeće (BiH), Stih uz kafu i Sapfine magijske harfove (BiH), Bookstan – Mala škola pisanja i mišljenja, edukativno-kritička radionica kao prateća aktivnost Festivala (BiH) Biblioterapija – volonterski rad u saradnji sa Općom bibliotekom u Zenici u Kantolanoj bolnici Zenica (BiH), Zapis o Bosni – uloga naratora na završnom koncertu Udruženja muzičkih pedagoga muzičke kulture Zenica u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica (BiH) Književnost susreta – studentska konferencija (BiH)
Često je u ulozi promotora ili recenzenta stihozbirki mlađih autorica. Poezija joj je objavljivana u zajedničkim zbirkama poezije: 18. Uluslararasi Sapanca siir aksamlari (Turska), Uluslararasi Genc Sairler Bulusmasi (Turska), Izvan dometa (BiH), Perom za mir (Hrvatska), Musa Ćazim Ćatić (BiH)), te u časopisima: Lacuna (Danska), Script (Crna Gora), Sent (Srbija), Liberte (BiH), Striptizium (BiH), Kulturters (BiH) idr. U nedostatku kadra radi u Paralelnoj osnovnoj muzičoj školi u Zavidovićima i Maglaju
LIRSKO-IRONIZACIJSKI KONFESIONALIZAM PERMANENTNOG TROŠITELJA GRADA
Sezona otrova, 1986; Rimljanima nedostaje milosti, 1990; Na zemlji je sjena, 1994; Između usana, 1997; Laku noć Garbo, 2001; Gmund, superlight za drage građane, 2004.
1. Knjige Sime Mraovića u načelu dobro prima i kritika i šira recepcija, tj. ono čitalačko oko koje je naklono finoj sljepoći modernog lirizma pod strogim kondicijama utopistički stimulirane svemoćne Emocije, tj. (auto)ironizacijskom konfesionalizmu subkulturnog junaka i profesionalnog trošitelja grada kao životnog prostora u doslovnom smislu.
Prve tri zbirke Sime Mraovića (1966), Sezona otrova, 1986; Rimljanima nedostaje milosti, 1990; Na zemlji je sjena, 1994. ispisane su više-manje unutar kondicijske križaljke šireg obzora jezičnog iskustva, tj. njegovog nasljeđa. Fragmentarizirani, mnogomotivski smisao, osnovna značajka ondašnje stihovne organizacije, bio je stoga uočljiv i u lirskom iskazu senzibilnog ironičara Sime Mraovića.
Prva zbirka S. Mraovića (Sezona otrova, 1986) ispisana je unutar tadašnje označiteljske prakse koja je na svom vrhuncu bila sedamdesetih godina a koja je u doba izlaska autorove prve knjige upravo jenjavala kao dominantni model mlađih hrvatskih modernista. Mraović se stoga na neki način relativno kasno uključuje u pripadnu stihovnu proizvodnju ideologije nazivnika zadržavajući u Sezoni… već pomalo kodificirane postupke modela: fragmentarizaciju smisla, poneko glasovno sudaranje i razbarušenu, ponegdje i nadrealnu, slikovnost…
Poezija mlađih hrvatskih autora 1970-ih i 1980-ih u načelu je poezija fragmenata smisaonih naplavina koje su preostale nakon uspješne ili manje uspješne demontaže Zgrade zapadnjačkog logocentrizma (što je, znamo, dalje logično vodilo u sveopću dekonstrukciju dotad vladajućih svjetskih diskursa) a u nas se taj prevratnički teorijski dugoročni učinak najčešće prometnuo u književnu modu ograničenog autorskog interesa i trajanja. (Neki autori nakon prvih knjiga ostavljaju taj nimalo modni i nimalo bezazleni model prevratničkog čitanja svijeta i nastavljaju na svoj način konstruirati i pjesmu i svijet; među takvima, zadnjom zbirkom Z. Radaković a još prije S. Mraović.) No bez obzira što mišljenje Razlike nije dakako područje teorijske ili književne mode, mode uopće, bez obzira na neke modom inficirane autorske suputnike, hrvatska se označiteljska scena, držim, pokazala najvitalnijim a ujedno anticipatorskim odjeljkom proizvodnje stihova i njihove Razlike u cjelokupnoj hrvatskoj poeziji.
2. Dok je dakle prva autorova knjiga stihova nudila ondašnji lako oponašan »popularni avangardizam« u obliku neselektivnog kidanja poetskog teksta, tj. grubog kalemljenja teško prohodnih višestihovnih »fragmenata smisla« u kakvu-takvu cjelinu, nova autorova knjiga Rimljanima nedostaje milosti (1990) zakupljuje bitno drukčije referencije, stoga i proferencije.
Moderni lirizam i njegove kondicije pozitivno organiziraju drugu zbirku: pozicija lirskog »ja« (u kontaktu sa zamišljenim drugospolnim »ti«) — kako se i očekuje — drži emocijsku razinu oblikovane informacije vlastitom primarnom zadaćom. Emocijski konfesionalizam S. Mraovića otvoren je, doduše, svjetskoj postavi podataka, pa »kao u knjigu«, kaže autor, »zapisujem jabuke, svaku sobu i grad«; ta je otvorenost od one poštovano naivističke vrste, u kojoj osoba, izolirana u utopizmu/unitarizmu vlastite preemocionalnosti naprosto sve dolazeće podatke prima s bezbrižnošću dječjeg interesa i bez obrambenog stava.
Takva, u Mraovića drugom zbirkom naglo otvorena, emocijska »crna rupa« zasad guta bez selekcije, ali i bez straha, stvari, pojave, bića… jer autorov preemocionalizam gotovo apsorbira Drugo i podređuje ga vlastitom oduševljenju bez zamjerke.
Napuštajući decentrirani subjekt i nekad samo stidljive tragove lirizma prve knjige, autor sve druge zbirke stihova piše iz lirsko subkulturnog (naivističkog pa i ciničnog) subjekta kao bitno drukčijega oblikovnog informacijskog središta; kako kojom knjigom pjesama, kao idejni podtekst sve se više nameće — emocionalni konfesionalizam urbanog potrošača grada i njegove ponude unutar autorova uvijek prisutna sociokritičkog pa i katastrofičkog, ponekad čak i ratnog horizonta.
»Gore na nebu raj je jedna velika biblioteka« te »Stiže jesen. Padaju bombe kroz granje« — uokviruju Rimljane… u melankolično-lirski dnevnik o infantilističkoj projekciji i gruboj stvarnosti. Kontrastivni tematski registar, od uzvišene, nekontaminirane Emocije do pogubnog diktata banalnosti introvertiranog pojedinca u zbiljski delikatnim okolnostima, završava mitskom parabolom: »Rimljanima nedostaje milosti/ gledaju/ kao najljepšu svjetlost tebe razapetu/ tvoje golo tijelo, i ne uznemiruje ih/ zvonjava telefona, poziv duboko u noć.«
U zbirci Na zemlji je sjena (1994) evidentiraju se promjene u predmetnom registru dok se iskidani, mnogomotivski cinično-ironizacijski lirizam zadržava, uostalom kao i u sljedećoj knjizi stihova Između usana; u zadnjim pak autorovim zbirkama nastalim od 2000. godine nadalje prevladava narativno-anegdotalni diskurs. Tematsko-motivski grozdovi melankolično-ciničnoga gradskog šetača na tragu su dakako slike svijeta oporbeno-ujedljivog gradskog marginalca: socio-kritika pogubnog svjetskog merkantilizma i upakirane emocijske konfekcije, a s druge strane — nekontaminirano polje istinske i zaboravljene Emocije, kao i njeno sklanjanje u ezoterijski nearbitrarni rezervat za one posvećene koji je istinski razumiju i ponekad su u njenoj blagoj i biofilnoj radijaciji. Tu je svakako potrebno, s obzirom na ambiciozni interes pjesnika, ali i živog pojedinca, pokušati demistificirati prilično uvriježeno mišljenje blijede domaće književne javnosti o Simi Mraoviću kao kroničnom zezantu u stihu i životu, koji, eto, usput i piše, ali je u osnovi ipak samo simpatičan životni hedonist…
3. Naslov zbirke Između usana (1997) nedvojbeno asocira na fiziološku slast jezika, i to u svim njegovim zamišljenim akcijama.
Premda tematsko-motivski i formalno-planski nejednaki, ciklusi iz četvrte knjige S. Mraovića generalno upućuju na lingvističku erotičnost ili erotičnu lingvoidnost kao nesumnjivo biofilni utržak zbirke u domaćoj poeziji.
Mraović, naravno kao i neki drugi autori, piše iz Suviška a ne iz Nedostatka: Suvišak, poznato je iz letimičnog zavirivanja u mišljenja Razlike, u tamnoj je zoni, a na pozornicu stupa uglavnom izvan Središta i pod nekom od brojnih masaka. Otuda i različiti ciklusi kojima se autor maskira i tako iznosi Živo na marginu.
Tri su idejno-tematske i tematsko-motivske nakupine zbirke Između usana: a) zajedljiva socijalna registracija humornog nonkomformista; b) otvoreni konfesionalizam uličnog junaka i c) ezoterizacija Emocije kao pogonskog sredstva svijeta u lirsko-nadrealnoj izvedbi.
Intelektualac na margini uvijek će ujesti (neprikosnovenu) ponudu Središta. Čini se to iz diktata mjesta a ne, eventualno, iz — ili zbog — ideologije njenih lepršavih zastavica. Mraović humornim žalcima (auto)ironizira marginski položaj u odnosu spram apriornih vrijednosti Središta. Takva se tematsko-motivska razina, rasuta ciklusima, podsmjehuje Političaru, ali i sebi u zadanoj mreži, rabeći pritom namjerno infantilističku rimu, rimu koja se sama »nameće« ili sama »stiže«.
Ispovijedna intonacija autora kao trošitelja asfalta u ciklusu »Zagreb — Amsterdam« dobra je humorna osnovica za buduće autorove kratke proze. Kao što je već i primijećeno, riječ je o duhovitim pripovjednim uličnim skicama izrazito obojenih slangom i crnim humorom margine u vječnom bazanju gradom. (Kad se zna kako u domaćoj književnosti stojimo s humorom, onda zaista duhovite gradske vinjete subkulturnog marginalca svakako valja honorirati…)
Specifična i lako uočljiva ponuda ulice u spomenutom autorovom ciklusu i nehotice se prislanja uz svojedobno mlade njemačke »nove subjektiviste« (Jurgen Theobaldy, Christian Delius…).
Ezoterizacija Emocije, treći tematsko-motivski grozd knjige, vječnu energiju Emocije/Tajne drži (čvrstim) rješenjem konstituiranja života na respektabilni način. U literaturi, naravno, nije čudno takvo golemo povjerenje u poboljšanje svijeta na takav način; iz marginske perspektive autor, naprimjer, pozitivni emocijski kontekst nalazi u nekontaminiranom »pustinjskom gradu«, ili pak u nevinom/bijelom, tj. u autorovoj »bijeloj djevojci«… No osim očekivane stilizacije Emocije, prigodne subkulturnom mitološkom toposnom krugu, Mraović uvodi taj erosni pogon u kontekst misterijskih energija. Emocija je pogonsko sredstvo Misterija, misterij jest Geneza, itd.
Suvišak se, reklo se, često maskira pa tako i ljubav, prijateljstvo… i drugi dijelovi tople semantike. »Više ne pišem danima/ kad god nisam dobar čovjek«, kaže autor. Misterijsko podrijetlo emocijske energije, tj. autorovo povjerenje u nadnaravno, čita se i u slijedećim stihovima: »Kad se rasprsne sveta energija/ postanem ono što se na meni vidi«; ili u stihu: »tajni jezik koji više ne postoji«… Možda manje poznata autorova sklonost ka egzistiranju paralelnih razina svijesti/svijeta nalazi stoga potvrdu u stihu, tj. u vlastitoj vjeri u mogućnost nadnaravne realizacije Emocije i njenog zračenja… Načelno protiv bilo kojeg i bilo kakvog diktata, ideološko-političkog ili pak književno-modnog presizanja, protiv dakle nasilnog ujednačavanja svijeta na bilo kojoj osnovi, autor zauzvrat nudi vlastito rješenje iz repertoara tzv. margine i njene poželjnosti: registracija ulice, humorno nepristajanje na »svijet odraslih« i povjerenje u nadnaravno, a tu nastupa isključivo pojedinac i njegova koncentracija, točnije — njegova korespodencija sa svemirskim doznakama.
»Ako umrem/ Bit ću glavni grad/ U tvojem srcu«, kaže autor miješajući lirske, infantilne i nadrealne signale u specifično vlastit diskurs vječnog dječarca s intelektualnim kapitalom starog i iskusnog urbanog šetača.
4.Laku noć Garbo (2001) i Gmund, superlight za drage građane (2004) dvije su zasad zadnje zbirke Sime Mraovića i obje se mogu smjestiti u autorovu lakostihovnu proizvodnju, donekle ipak drukčije organiziranu nego što je to bio slučaj u prethodnim knjigama stihova.
U tim se zbirkama, očekivano i veselo, nudi uvijek vlastito rješenje iz repertoara tzv. margine i njenoga nesumnjivog zavođenja i pripadne svjetonazorske poželjnosti: registracija ulice, ekipa raznoraznih likova, malo seksa i više emocije te najzad izrazito humorno, često autoironično, a svakako odlučno nepristajanje na »svijet odraslih«. Tako je to svakako na prvi pogled.
Zadnjih godina stoga Mraović, u relativno kratkom razdoblju, objavljuje dvije knjige stihova kojima se osjetno napušta dosad dominiraju}i diskurs lirskog konfesionalizma i njegovih brojnih izvoda; i to tako da se pojačavaju njegovi, kritika bi rekla, lakši i veseliji, erotsko-ispovjedni aspekti autora kao profesionalnog trošitelja grada i njegove ponude.
Čitajući onaj prvi sloj spomenutih zbirki pjesama, takva je kritika dakako u pravu, no i Garbo i Gmund poetski su izratci koji zahtijevaju dodatna pojašnjenja.
Nesumnjivo, Mraović u posljednje doba ispisuje laki vers, ali taj izazvani anegdotalni smijeh, osobito pri autorovu živom nastupu, svakako priziva i neskriveni tragizam aktualnog svijeta kojemu je smijeh samo nadmoćna posljedica. Tragizam svijeta, kronična usamljenost njegovih protagonista, pan-merkantilističko, tj. konzumerističko vrednovanje života i emocijska ravnodušnost, proizlazi iz očito poodavno deziluzionirana autorova svjetonazorskog cinizma koji se podupire pregrštom autoironijskih, (auto)biografskih, a u osnovi — narativnih, zgoda. Garbo je, dapače, držim, u osnovi — nakon oguljenja humorne zavodljivosti — sumornim egzistencijalno-ljubavnim kanconijerom autora koji se kao četrdesetgodišnjak očito ne skriva iza pomodnih, izblijedjelih ili pak neutralnih literarnih naljepnica nego stihom izravno »prepričava« što mu se na emotivno-egzistencijalnom planu dogodilo zadnjih (pet) godina. Nije mi naime poznato da je ikoji hrvatski mlađi pjesnik tako otvoreno govorio o vlastitom traumatskom prtljagu: o bivšoj ili pak novoj ženi, rastancima i posljedičnim usamljenostima, depresiji i očaju, kao što je to učinio krivo percipirani erotomansko-posesivni autor Simo Mraović… Njegov šaljivi lirski konfesionalizam često naime prelazi i u ogoljeli emotivni empirizam.
Autopodsmješljiv, blago-erotizirani govor o urbanom seksusu svakako je, slažem se, pamtljiviji od autocinične opservacije egzistencijalno i emocijski utemeljene gradske vinjete. Dok se o seksu i zgodama govori blago i veselo, o urbanom očaju se govori cinično i precizno. Bilo bi moralno priznati i taj važan tematsko-predmetni sloj Mraovićeva pjesništva. Držim naime da bi desetak cinično-egzistencijalnih gradskih vinjeta — kad bi kojim slučajem bile uglazbljene u respektabilnoj rock-baladi/ šansoni — izazvale zasluženu pozornost (»33 okretaja«; »Jebo Dnevnik« »On je čovjek sumnjiva morala«…).
Želju, najzad, za egzistencijalnim smirenjem u biografskim lutanjima erotiziranog klauna, kako autora, naime, percipira površniji dio književne javnosti, autor izravno izriče u zbirci Garbo, navodno veseloj, zabavnoj a valjda i površnoj knjižici stihova. »Mislio sam. /Tu bih mogao biti čovjek.«; ili pak: »Sjedi i odmori. / Nesreća ti nudi primirje.«. »Ne želim više ovdje živjeti«, kaže autor kojemu je očito dosadila i sredina i njena predodžba o njemu koju, doduše, valja reči i to, nerijetko stimulira i sam autor. Utopistička projekcija kao izlaz iz planske proizvodnje ugode i merkantilizacije osnovne životne energije veže se uz ezoterična mjesta, situacije i svojstva (npr. ciklus »Bijela djevojka«); priželjkivani nekontaminirani egzistencijalni prostor izaziva i stihovnu tvrdnju: »Tamo gdje nema grijeha/ blaženi su i nijemi«… Duhoviti autor dakako brzo bježi u svoju šaljivu maskirnu uniformu: A sad kad znamo istinu, kaže šaljivdžija iz nužde, posudi mi sto maraka…
Svi stihovi iz istoimene šeste Mraovićeve zbirke pjesama nastale su u austrijskom Gmundu za vrijeme autorova kratkog stipendijskog boravka u tom gradiću. (»Postao sam čuvar groblja/ Tako sam dobro čuvao groblje/ Da u vrijeme dok sam bio u Gmundu/ Nitko nije umro/ Onda me jednog dana/ Dok sam išao u mjesto na kavu/ Pozvao domaći svećenik…«)
Superlight za drage građane, naime, podnaslov zadnje Mraovićeve zbirke, na prvo je čitanje svakako neambiciozna knjiga lakog stiha no autorov, u ma kako kratkim pjesmama, uvijek prisutan autoironični konfesionalizam vješto i uobičajeno dodaje tekstu krajnju tragičku intonaciju, tekstu tj. integralnoj zbirci. Banalno i uzvišeno, infantilističko i tragičko, bajkovito i patosno, kombinira se u šaljivo-ozbiljnim stihovima četrdesetgodišnjaka koji se ne srami skinuti dogola i pritom pomiješati i vlastitu suzu i vlastit smijeh. »Znaš mene kakav sam/ Ne mogu dugo biti u depresiji.«
* * *
U zadnjim dvjema zbirkama Mraović uočljivije nego dotad upotrebljava prozne elemente u komponiranju vlastite stihovne organizacije. U predmetnom tijelu pjesmu gotovo uvijek je događaj (anegdota) često stvarnosnog podrijetla; poetski se tekst komponira narativnim dijalogom (ako je zadan vječnom zgodom emocijskog dijagrama — on i ona; kao i vicični razgovor više njih, klape) ili pak nešto rjeđe (auto)biografskim monologom o egzistencijalno-emocijskom svođenju životnog računa. Uvođenje ogoljelih elemenata emocijskog dijaloga, zatim elemenata ponude ulice i klape, uz uvijek prisutan socio-kritički angažman iz drugog plana, Mraović se — hotice ili ne — naslanja na svojedobni njemački »novi subjektivizam« i njegovu ispostavu stvarnosne poezije striktno iz aspekta nekontaminiranog, kritički raspoloženog i vječno inatljivoga subkulturnog trošitelja grada.
– preuzeto iz časopisa za književnost Književna republika, 03+04/2005, Branko Maleš. “Tri ogleda o hrvatskim pjesnicima” (I. ZVONKO PENOVIĆ, II. SIMO MRAOVIĆ, III. ZORICA RADAKOVIĆ) –
Baba je kratko radila u klanici i po svemu sudeći dan potpisan krvlju na zidovima bio je samo drška onoga što ju je seklo od pupka pa sve do mesta na kom je nožem povlačila tanku crvenu vrpcu da označi ovčiju smrt
kod kuće čekao ju je deda voz koji protutnji uzanim tunelom sa isturenim glavama putnika i seća se da je ponekad izgledala kao plesan što se uhvati po mesu zaboravljenom u pušnici
jedini trenuci kada zvukovi telesnosti nisu odzvanjali kao lubenice bili su onih tridesetak minuta između kuće i posla koje je provodila u koleginom Golfu nekad sasvim mirna i spokojna nekad poput ovce koja nanjuši krv svoje prethodnice u korpi traktora koji je odvozi na sasvim izvesno mesto na ovoj planeti
***
BRATOVA PRVA JEDINICA
Na času geografije Viktor Jermene zamenjuje Jevrejima i na putu do kuće zastaje pored svake višnje da bi odgodio susret s ocem
tog dana kod nas su se klale guske i možda je imajući na umu to želeo da izbegne prljave poslove koji su sledovali loše đake
ruke komšijske dece bile su starački zadebljale
videlo se da je tati krivo nožem se češao po bradi i gledao po operjanom dvorištu kako da ispravi sramotu
prstom je pokazao kacu punu obezglavljene živine ovako su ginuli Jevreji masovno i goluždravo bilo je važnije da se mravi ne uguše u njihovoj krvi
a Jermeni – to su ovi što su se obogatili u Americi pa im dođeš kao mrav kog zgaze dok šetaju psa šta će uopšte mrav na putu
***
OBJAŠNJENJE
Pamtim cvileći brodski pod belo heklanje u obliku ribe veliko dvorište puno mačaka majku koju bolničari iznose kao dotrajalu lutku iz butika
ponajviše moje telo pamti objašnjenje oca obezglavljenog dnevnim novinama. Svi u školi su imali tatu a ja sveznajuću zelenu košulju
zapitao sam se i pokucao na novine ne bih li čuo razborit glas koja je razlika između reči šlogiran i šokiran
zatalasale su se stranice hartije pod dubokim glasom sveznajućeg mama je šlogirana zato je u bolnici a mi ćemo biti šokirani ako jave da je umrla
***
PASIVNOST
Cigarete na stolu a u njegovom stomaku breskva se raspolutila
otac nije kod kuće i to je dobar početak romana
upaljač mora da je tu negde blizu saksije sa magnolijom
traži ga iz mesta pomera samo oči
u pakli je njih trinaest brojao je pet puta zna im napamet mozgove nabijene u bela platna
uzeo je jednu vratiće je ipak možda broj nije slučajan i otac primeti upražnjeno mesto
sad se već smeje minuloj logici pa opet grabi i prinosi ustima
miris ga odbija on će ga i odati da je pušio misli da nije vredno kao mališan koji odustane od košarke kad spazi grupu lokalnih mangupa na igralištu
još neko vreme je pregovarao sa duhovima iz kutije da bi na kraju cigaretu vratio na mesto
sledećeg jutra probudio ga je očev kaiš
nije falila nijedna zašto onda batine
levom rukom mu je pokazivao paklu iz koje je virilo dvanest belih i jedna žuta glava
***
OGLEDALO
U predsoblju babine kuće visilo je ovalno ogledalo imitacija baroknog stila pred kojim je domaćica nesvesna da će za deceniju ili dve to smatrati popularnim poremećajem vezivala i podešavala kecelju dok svaki porub nije stao na svoje mesto kao što su veliki umetnici rezbarili ramove ogledala tražeći od ukrasa idealne obline
na dan babine sahrane uniformisan prema nametu sveže raskopane zemlje pitao sam se da li na njoj svako dugme leži kao u pištolju meci da li je iznutra sanduk prelakiran i da li će se ljutiti što će na mestu ogledala dugo stajati njena fotografija na kojoj je kragna košulje polomljeno krilo pterodaktila
***
NOVEMBARSKI KRVAVO
Jagnje je zaklano ključevima ovo sam već negde video
isparavanje utrobe i neke pčele mesnate i gladne skršene po rebrima sve izgleda kao orgije u sauni
gde je moj mali Isus od drveta bio je u radionici dreknuo je majstor
izgleda da je žrtvovan zajedno sa bezobličnim cepanicama
pucketaju i nestaju u plamenu da bi smrt životinje izgledala lepše
popodne sam prosuo pepeo na mestu kog se kuća stidi da bih očima Isusa zaključio sve ovo sam već negde video
__________________________________________
MILAN TICA je rođen 23. 10. 1996. godine u Novom Sadu. Osnovnu školu završio je u Bačkom Magliću, a srednju elektrotehničku u Novom Sadu. Diplomirao je na Odseku za srpsku književnost i jezik na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gde trenutno završava master studije. Objavljuje kratke priče, pesme, prevode i filmske recenzije, a zastupljen je u nekoliko domaćih časopisa i zbornika. Njegova debitantska zbirka pesama Iz albuma nestalog u požaru izašla je ove godine u okviru edicije Prva knjiga Matice srpske.
U Bogdanovoj blizini moja nervoza je brzo napredovala i dok me ispitivački posmatrao trudio sam se da izgledam nezainteresovano. „Šta je bilo?“, upitao me tonom koji je već dobro uvežbao. Često je zvučao kao majka koja pokušava da umiri dete, iako se sama boji svega. To je izazivalo nelagodu u meni. Bile su mi potrebne godine da shvatim da je iz lepog mladića izrastao u uplašenog muškarca (doduše još lepšeg). Nije mu bilo lako, to razumem – kad stalno pilje u tebe, počneš da veruješ da nešto ne štima. Provodio je sate ispred ogledala, ne shvatajući da je dovoljno da lice zapljusne s malo vode i da sve bude na svom mestu. „Ništa. Baš ništa“, odgovorio sam i nastavio da pakujem ono što nam je bilo potrebno za put. Njegova nesigurnost me u početku zabavljala, kasnije je počela da mi dosađuje. Brzo sam prestao da ga volim, ali bih pri samoj pomisli da bi sve ovo mogao da radi s nekim drugim odustajao od ideje da ga napustim. Seks nije dolazio u obzir – bio je ubeđen da u tim situacijama izgleda smešno, pa bi se pri svakom mom pokušaju brzo izmigoljio kao tek upecana riba. „Jesi li spakovao sve kreme?“ Trinaest kutijica je zazveckalo čim sam protresao ranac. „Sve je tu“, odgovorio sam. Često sam sanjao kako stari, ubrzano. Isprva sam mislio da je to zbog toga što želim da provedem ceo život s njim, onda mi je postalo jasno da me njegova lepota zamara. Želeo sam da propadne, da mu koža ispuca kao stari porcelan. Maštao sam da ulazim u stan i da me tamo čeka starac kojem nije preostalo ništa drugo nego da ga jebu. „Krećemo“, rekao sam kad sam se uverio da je sve spakovano. Seo je na zadnje sedište. „Mislim da ću da odremam malo“, rekao je. Selo u koje smo se zaputili bilo je na oko tri sata vožnje. Vozio sam polako – još uvek nisam sebe ozbiljno shvatao kad sednem za volan. Radovalo me što na putu nema nikog, jer su mi se zbog drugih vozila znojili dlanovi. On nije glup, Bogdan. Znao sam da bi otišao čim bi mu se ukazala bolja prilika. Zato sam stalno smišljao nove pogodnosti. Nedavno sam savladao vožnju i kupio automobil koji je izabrao. „Znam da nije zdravo“, rekao bih terapeutkinji svaki put kad bi mi savetovala da bi možda bilo najbolje da neko vreme provedem sam, „Ali volim ga“. To naravno nije bilo tačno, ali sam se bojao da bi naše seanse krenule nepredviđenim smerom ako bih joj otkrio istinu. Naposletku, nije ljubav ta za koju vredi umreti, ili provesti život u paklu, već lepota. Kuće su se polako proređivale i uskoro ih je zamenila šuma, gusta. Krošnje su se širile iznad puta, tako da je postajalo mračnije. Bogdan je spavao, glava bi mu povremeno odskakivala od zamagljenog prozora. „Ko još ide po selima u novembru. Hladno je“, rekao je kad sam predložio put. Ipak sam uspeo da ga ubedim da krene sa mnom. „Možda uspem da prodam babinu kuću“, rekao sam mu, „A onda možemo negde gde je toplo“. Iz žbunja koje se zgusnulo oko debelih stabala iznenada je na put izašao mladić. Naglo sam se zaustavio, više od iznenađenja nego iz želje da ga povezem. „Ne smeš to da radiš!“, viknuo je Bogdan, ali je bilo kasno – neznanac je već stigao do automobila. Izgledao je poput neke snažne životinje. Kosa mu se zalepila za znojavo čelo, a nepravilan nos je zavodljivo čučao između dva bistroplava oka. Nikad nisam video takvu boju, pa sam se malo duže zadržao na njegovom licu. Kad sam shvatio da me gleda, spustio sam pogled. Kroz istanjene farmerice na unutrašnjim stranama butina se nazirala koža. Sigurno puno hoda, pomislio sam. „Ja sam Ženja“, rekao je, „I mislim da je bolje da gledaš kuda voziš“. U uglu usana mu je zaigrao čudan smešak. Zbunio sam se. „Ja sam Duka“, rekao sam, „On je Bogdan“. Bogdan je ćutao. „Gde ćeš?“, pitao sam trapavo, u želji da prekinem tišinu. „Tamo“, odgovorio je Ženja i pokazao na put ispred nas, „Nije važno gde“. „Zanimljivo“, odgovorio sam. „Da, srećem razne ljude“, rekao je, a na usne mu se vratio onaj smešak. „I Duka sreće razne ljude“, dobacio je Bogdan. Često je umišljao da ga varam, iz dosade ili iz nesigurnosti. Mislim da ni sam u to nije verovao, ali nije popuštao. Odjednom sam poželeo da ostanem sam sa Ženjom. „Ništa lepše od slobode“, rekao je baš u tom trenutku i ponovo se nasmešio. „Stajemo u sledećem selu“, nastavio sam kao da ga nisam čuo, „Ali mogu posle da te odbacim do grada“. „To bi bilo fino“, odgovorio je. Dok smo se vozili prilaznim putem, visoka trava je dobovala po vratima automobila. Onda se ukazala kuća s naherenim dimnjakom. Krov je bio ulegao, kao da je pokušala da udahne, pa odustala. Levo je bila stara štala i sama sklona padu. „Ja ne izlazim“, rekao je Bogdan. „Ja ću s tobom“, ubacio se Ženja kao da se odavno znamo. Zaustavio sam vozilo na čistini. Oprljena trava je ukazivala na to da je neko tu ložio vatru. „Možda su skvoteri“, rekao je Ženja. Činilo mi se da mi je ušao u glavu, kao melodija koje danima ne možeš da se oslobodiš. „Koja pesma?“, pitao je. Opet taj smešak. Ćutao sam. Neka budala bi već pomislila da je naletela na srodnu dušu. „Što ćutiš?“, bio je uporan. „Mislio sam da razgovaraš telefonom“, slagao sam. Ušao sam u kuću, Ženja za mnom. Učinilo mi se da se vazduh odjednom zgusnuo. Okrenuo sam se, nije ga bilo. Naglo se smračilo. Upalio sam lampu na telefonu. Sa zidova su me posmatrala lica s porodičnih fotografija. Pomislio sam da je čudno što nigde nema prašine i paučine. Podigao sam telefon iznad glave. Učinilo mi se da je nešto ispisano na vratima spavaće sobe. „Tebe čekam“, pisalo je sitnim, crvenim slovima. Kad sam otvorio oči već je bio mrak. Neko je kresnuo šibicu i osvetlio sobu. Pokušao sam da ustanem. „Ne brini, uspavao sam ga“, rekao je Ženja smireno. Primakao je plamen licu. Činilo mi se da je onaj smešak sad ozbiljniji, zloćudniji. „Šta…?“, pokušao sam da izgovorim. „Polako, još si slab“, rekao je. „Slab? Šta si mi uradio?“, pipao sam po telu da vidim da li je odeća još tu. „Poklonio sam ti nešto“, odgovorio je. Strašno mi je zujalo u glavi. „Šta si mi poklonio? Gde je Bogdan? Šta si mu uradio?“ Oči su mu svetlele od onog plamena koji je trajao neobično dugo. U njima je bilo dovoljno snage da me opet prikuje za pod. Tresao sam se u groznici. „Preda mnom ne moraš da se pretvaraš. Ja sve znam“. „Šta znaš? O čemu pričaš?“, vikao sam. Najednom sam se smirio, tako naglo da sam se iznenadio. Čuo sam tup udarac. Jabuka je pala u travu, pomislio sam. „Vidiš, već je bolje“, rekao je Ženja, „Nije mučno kao na filmu“. „O čemu ti čoveče pričaš?“, pitao sam i malo se upravio. „Poklonio sam ti nešto“, ponovio je i pomilovao se po desnoj strani vrata. I sam sam učinio isto i osetio nešto vlažno. Primakao sam prste licu, mirisalo je sladunjavo, metalno. „Poklonio sam ti nešto lepo, nešto lepo…“, pevušio je u polumraku. Srce se potpuno smirilo. U glavi mi nikad nije bilo bistrije. Odjednom sam sve znao, kao kad shvatiš u čemu je smisao života, samo bolje. „Možeš da biraš“, nastavio je Ženja, „A štagod da izabereš kajaćeš se“. Ćutao sam. Znao sam šta misli i šta će sledeće da kaže, ali je on svejedno nastavio. „Ako ostaneš sa mnom osetićeš slobodu o kakvoj nisi mogao ni da sanjaš. Ako odeš s njim, ostvariće ti se ono što već dugo želiš – moći ćeš da gledaš kako propada, kako mu koža puca, kao kad jabuka dugo ostane na suncu. Nikada neće moći da ode, jer se od nas ne odlazi“. „Znači ni ja nemam izbor. Ni od tebe se ne odlazi?“ Odjednom je postalo svetlo. Ruke su mu ležale na butinama. Izgledao je još snažnije, poželjnije. „Sećaš se kad si njega prvi put posmatrao?“, pitao me najednom, „Ta muka! Nema tu ničeg slatkog, sve su to budalaštine. Od tog prvog trenutka si se bojao da će te jednog dana ostaviti. A još nije ni bio tvoj! Tešio si se da će biti bolje, objašnjavao sebi da je to zato što te mama ostavila, a tata te nije voleo. Znam, dragi moj, i ja sam to imao u sebi. Sad nemam. Nemaš ni ti. Sad si savršena životinja koju obožavaju. E, to sam ti poklonio!“.
***
Bogdan se probudio tek kad smo izašli iz šume. „Jesmo li stigli?“, trljao je oči. „Nismo, spavaj“, odgovorio sam mu što sam nežnije mogao. Zavalio se u sedište. Dugo sam i sa velikim zadovoljstvom posmatrao njegovo lice u retrovizoru.
________________________________________________
MILAN ŽIVANOVIĆ rođen je 1982. godine u Kruševcu. Studirao srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 2009. do 2017. radio u e-novinama, od marta 2017. radi u XXZ magazinu gde, između ostalog, uređuje LGBTIQ rubriku. Piše i za Optimist, te za novi portal Glavne.
Ruke su ti strane Odviše grube I tvoje je vrijeme još jučer neumitno curilo Iscurilo
Kako da ti kažem ovo Pa nježno, djevojački Svaki je tvoj dodir razgrtanje davno zakopane zemlje
Ako tražiš ostatke Čak su i crvi pojeli crve Ništa
*
Rekla sam bojim se …svih mrakova što skrivaju glad Ti si mrak, moja gluha soba – čitav tvoj kosmos Više ne izvirujem Znaš da se mrtvi ne kopaju dvaput
*
Tvoje očne duplje odavno su prazne. I ja više neću da ih punim.
***
RIJEKE
Sve te doline u kojima stasavaš Trebaju svoje rijeke Tihe, spore i čiste
Tako te je majka učila
Ako je rijeka nečista Bučna, brza Ponavljam nečista Voli je skoro deceniju Zatim učini sve da ona presahne
Tako te je majka učila
_____________________________________________
DŽENETA ROVČANIN rođena je u Sarajevu 1994. godine. Završila je studij bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika i književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Magistrica je žurnalistike. Njena prva objavljena pjesma našla se u međunarodnoj pjesničkoj zbirci „More na dlanu – tijelo od soli“. Ciklus njenih pjesama objavljen je u zajedničkoj pjesničkoj zbirci mladih autora „Poezijom mijenjam svijet“ u okrilju „Kulture snova“ – Udruge za promicanje kulture iz Zagreba. Priča „Čiko Zav“ drugonagrađena je na „Biber 2“ konkursu i prevedena je na engleski, albanski, makedonski, srpski, hrvatski i crnogorski jezik. Živi u Sarajevu i radi kao novinarka i lektorica za bosanski/hrvatski/srpski jezik.
Izvini stvarno ne mogu Udala sam se Venčanje je bilo divno Možda kad se razvedem
Izvini stvarno ne mogu Ubila sam čoveka U četvrtak idem u zatvor Možda kad izađem
Izvini stvarno ne mogu Dobila sam blizance Dvojajčane Možda kad prohodaju
Izvini stvarno ne mogu Zasadila sam šumu Dođi biće hlada Kad poraste
***
DANILOVGRAD
U pitanju je skroz mali i začuđujuće beo grad u sećanju Najviše zbog bele škode mog dede parkirane ispod lipe Ispred bele zgrade u čijem dvorištu je Nekakav beli pesak u njega zakopavam Ose pravim neku vrstu bizarnog zoo-vrta Nejasno je kako se ne bojim Znam da je komšinica bolesna jer joj je lice masno Posle umre i to je normalno Njena sestra me kupi sa ulice i vodi sa sobom u diskoteku Ali moram prvo da Očistim crno između nožnih prstiju Plešem u mraku i osećam se potpuno odraslo I’m lonely lonely lonely God help me help me to survive Ponosno nosim žute biciklističke i ljubičastu majicu Čovek me tera ispred zgrade opštine Jer misli da sam Ciganče Posle se izvinjava Dugo živim u ubeđenju da je Preševo u Avganistanu I da se moja kolena ne mogu oprati Čitam Andresenove bajke i zamišljam Snežnu kraljicu Kako počinje na mom balkonu Kroz ulicu lete delići njenog slomljenog ogledala I ja odlazim na put I znam gde je groblje gde bolnica gde kasarna gde reka Tu nam se prevrnuo čamac i meni su se skvasile gaćice
Zabrinula sam se za svoju budućnost samo jednom Kada sam čula da se jedna devojka udala vrlo siromašno I sada spava na nekom bednom jastučetu
***
CARIČIN GRAD
Riba koja govori Može usmrtiti čoveka A da ga ne ubije
U šumi Na proplanku Zlatno jezero
U njemu zlatna riba Idi Kaže Nisam ga za tebe čuvala
***
VATRA
Vatra je spalila moje selo Gledao sam kako gore slamnati krovovi naših kuća I nebo kako sija Crno sivo narandžasto Tada sam se zaljubio Vatra je ubila sve u selu I moju majku Mog oca Moju sestru I brata Mrzeo sam je zbog toga Posle požara morao sam da lutam Po zemlji tražeći posao i skrovište Došao sam u zemlju blagorodnu plavu braon i zelenu Zemlja i voda su me zagrlile i nahranile Ipak ja sam razmišljao o vatri Kada bi uveče zahladnelo Voda i zemlja delovale su mi beskorisno Jednom sam doneo sveću u štalu u kojoj sam spavao Zapalila je slamu Penjala se brzo po gredama Uzimajući sve što želi Crvena žuta bela Lepa i besna U požaru su izgorele krava Kokoška i pas koje sam voleo Isteran sa te farme morao sam dalje Ponovo tražiti ono što mi je vatra uzela I mrzeo sam je U mom životu bilo je još susreta s njom Nekada bi mi godinama bilo dovoljno Samo da zapalim šibicu i gledam je dok ne dogori Ubedio sam sebe da je i to vatra Sedeo bih pored kamina u gostionicama Gledao je A onda iz čista mira gurnuo ruku u plamen Izvadio cepanicu I zapalio kafanu Tada nije povređen niko osim mene A ja sam proteran iz grada Posle sam se oženio i dobio dete Ali kada je beba prvi put dobila groznicu Osetio sam takvo uzbuđenje da sam Želeo da me proguta zemlja ili uzme reka Ali bilo je kasno Od groznice su ubrzo umrli oboje Otišao sam na jug da nađem svoju poslednju vatru Nisam stigao daleko Presreli su me drumski razbojnici I ispalili nekoliko toplih metaka u mene Umro sam Znajući da je za mene raj Mesto na kom je vatra dobra
***
ANĐEO SOME
Mladić sedi sa bivšom dragom Priča joj O svom putu u Francusku Išao je tragovima Velikog rata Po malim mestima
Neverovatno Kaže joj Zemlja je tamo Gde su bitke bile najžešće Potpuno crna
Kao da je sve ono zlo Još tu
________________________________________________ MILICA ŠPADIJER (1989) rođena dva dana nakon pada Berlinskog zida, tako i živi. Završila je Filološku gimnaziju, osnovne i master studije na Katedri za klasične nauke na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Dobitnica je nagrade „Mladi Dis” za 2019. godinu. Objavila zbirke poezije „Šar-planina” i „Novo groblje”. Sa grčkog jezika prevela je roman „Kasandra i vuk” Margarite Karapanu, kao i zbirku pesama „Afrodita u plavom” Petrosa Stefaneasa. Član je Udruženja novinara Srbije.
Probudila sam se s lakoćom u glavi, oko glave i na glavi. Kao zrna graška kroz lijevak silazili su jedan po jedan podatci: nalazim se u nagibnom vlaku, zovem se Lorena, imam dugu smeđu kosu, mamu Sanju, tatu Dragu, metar sedamdeset, muža Petra, ljubavnika Igora, crvene starke na nogama, jesen je, putujem u Viroviticu, psa… kako mi se ono zove pas?
Oko mene nije bilo ni mirisa ni zvukova, nije bilo ni toplo ni hladno, ništa me nije žuljalo, i da se nisam svega onoga sjetila, mislila bi da levitiram rame uz rame oblacima kao na plakatu mog najdražeg filma. Kako se ono zove na hrvatskom? Kako se zove uopće?
Pogledala sam se u prozor. Moja je kosa bila odrezana.
Misli su mi popadale kao zrna graška kroz prste pretrpane šake. Dodirnula sam glavu i na opip je bila kao Petrova ili Igorova. Osjećala sam se kao da sam opljačkana. Pogledala sam u torbu. Nisam bila opljačkana. Htjela sam nekoga pitati je li nešto vidio, i možda koji je dan i koja godina, ali nisam znala koga ni kako da to uobličim.
U mom su vagonu još bili stariji čovjek s časopisom s križaljkama s golom ženom na naslovnici, kraj njega neko dijete s igricom na mobitelu, mladić u kariranoj košulji s bežičnim slušalicama, drugi u sličnoj kariranoj košulji sa žičnim, cura s krafna punđom s lijepom knjigom i neki luđak bez ičega. Svi su više manje gubili vrijeme na način prikladan mjestu. Ništa nije odskakalo.
Onda se stariji čovjek počeo smijati u časopis. Možda unutra ima i neka stranica s vicevima? Je li moguće da su smiješni? Počeli su se sinkronizirano smijati i mladići sa slušalicama. Možda slušaju isti radio? Je li moguće da se radio vratio?
Naravno da ne. Smiju se jer su mi oni to napravili. Razmišljala sam što da ja sad napravim, i kao da je previše zrna grašaka odjednom krenulo kroz onaj lijevak pa nijedno nije moglo proći, ništa nisam smislila, ali nije bilo važno, jer je cura glasno zaplakala. Zaplakalo je i dijete, ali njezin je plač bio djetinjastiji. Istrgnula je nasumičnu stranicu knjige i njom obrisala suze.
Dok su se ovi na svoj način svađali jesmo li u veselom vlaku ili u tužnom vlaku, luđak bez ičega je ustao i, ne gledajući nikoga, zapjevao:
„Ali sam često pevao u Virovitici
i dobro prošao.
Mada su strme litice svud oko Virovitice
Opet bi došao.
U Virovitici ne postoje pritisci,
I žive mirno svi, kao hipici u Virovitici.“
Znala sam tu pjesmu. Vrtjela sam kiticu po glavi onako kako se vrte ključevi u neposlušnim autima dok, nakon četiri okretaja, mozak napokon nije upalio.
Ustala sam i zapjevala:
„Al’ baš bih voleo da stignem sve do Rostova“
Luđak mi se pridružio: „Ili do Gruzije.“
Svi su ustali i dovršili smo:
„Plašim se tolkog prostora,
možda se negde zagube moje iluzije.“
Virovitica je bila dosadna. Ne krivim nju. Tko bi bio zabavan dok ga kiša lupa čitav dan, i jučer, i sutra. Morala sam kupiti kišobran koji je barem pomogao u skrivanju nove frizure koja je pobrala niz kiselih pohvala. Sastanci su bili gubitak vremena, što po takvom vremenu i nije neka tragedija, ili je još veća, kako se postavi. Većina mojih kolega je došla autom ili su već bili tamo. Ja sam jedina išla tim vlakom, a sama sam se i vraćala.
Dva dana kasnije, stajala sam na kišnom peronu i proučavala kartu za doma. I ona je izgledala krajnje obično. U torbi sam imala neku zgužvanu staru od prije nekoliko tjedana. Usporedila sam ih. Bile su identične, osim slova i brojeva. Ušla sam i sjela na svoje mjesto. Vagon je bio prazan.
Stigli su u povorci. Sjetila sam se da je tako bilo i prošli put, samo mi tada to ništa nije značilo. Ali ovog su puta to bili drugačiji ljudi. Luđak je bio u finoj košulji i sakou, a pod laktom je nosio lijepu knjigu bez jedne stranice. Cura je imala tri vidljiva piercinga i mahala je glavom u ritmu nečega iz bežičnih slušalica. Dva su mladića bila u istim dresovima NK Virovitice i nešto su šaptali jedan drugom. Luđak je buljio u onaj mobitel. Stariji je čovjek bio odjeven mladenačkije i mirno je hodao sa žičnim slušalicama. Iza njega je isto tako mirno hodalo dijete kojem je iz džepa traperica virila u spiralu zavrnuta gola žena s naslovnice.
Odlučila sam da ću se praviti da spavam, jer je to ionako vjerojatno bio san. Zatvorila sam oči. Nije se ništa čulo, ništa nije mirisalo, ništa me nije žuljalo. Nogama mi je bilo malo hladno. Crvene starke su mi bile promočene od kapi kiše veličine zrna grašaka koje su dva dana padale po njima. Tako je prošla neodrediva količina vremena. Onda sam ipak čula korake i osjetila miris neke kemikalije. Sjetila sam se da kloroform ne djeluje onako kao u filmovima pa se nisam pomakla. Netko mi je nježno uzeo ruku.
To je bio miris laka za nokte. Netko drugi mi je uzeo drugu ruku. Muška ruka. Onda su mi ih polako položili na koljena i ubrzo sam osjetila kist za rumenilo na licu. Na kraju se netko namučio da kroz moje nekorištene rupe na ušima provuče lagane naušnice koje su me zaškakljale po golom vratu.
„Štopa supa ljepapšepa topa supa lupađepa,“ rekao je ženski glas.
„Vipadipaopa ljepapšepa, vopazipaopa sepa spa lupađipamapa,“ rekao je glas luđaka. Dok se udaljavao od mene, uvredljivo ležerno je zapjevušio:
„Ja nikad dosad nisam bio u Americi
– i ne nameravam.
Mene da zvizne neki tip za dolar, dva, pa čak i tri,
nemam tih nerava.“
Brojila sam do deset i otvorila oči. Mladići su istrgnuli većinu stranica lijepe knjige i od njih su radili avione kojima su se gađali. Na pod je već prisilno sletjelo bar deset poglavlja. Moji su nokti bili crni i narančasti, kao i njihovi dresovi. U prozoru su se na mojim ušima ljuljala dva duga modra pera. Lice mi je dobilo nešto boje. Nisam izgledala loše.
Inače su svi bili na svojim mjestima i nitko nije obraćao pozornost na mene, niti posebno privlačio pozornost na sebe. Imala sam osjećaj da to neće dugo trajati.
Luđak je opet ustao, iz džepa sakoa izvadio džepnu bočicu pelinkovca, digao je u zrak i normalno rekao: „Živili, i kapu nakrivili!“ i nagnuo do kraja.
Cura, koja je sjedila ispred mene, okrenula se. To je bio prvi put da me netko pogledao u oči. Pružila mi je plastičnu posudicu s hranom i rekla: „Uzmi malo graška, odlično je ispao.“
Kad sam došla doma, rekla sam Petru da sam u Virovitici otišla na frizuru i šminku, da neću večerati jer sam već jela u vlaku i da želim razvod. Prvom sam prilikom ostavila i Igora. Krenula sam u autoškolu i štedim za auto. Otada nijednom nisam ušla u vlak. I ne nameravam. Nemam tih nerava.
TIHANA SINOBAD (1997.) rođena je u Splitu gdje je završila opću gimnaziju. Trenutno je apsolventica Komparativne književnosti i Švedskog jezika i kulture na Sveučilištu u Zagrebu. Piše kratke i duge priče koje rijetko pokazuje.
čovjek-časopis 