59. GORANOVO PROLJEĆE: NAGRADA GORAN ZA MLADE PJESNIKE – PATRIK GREGUREC, RUKOPISNA ZBIRKA “ŠPAGA”, tri pjesme

Redovito sam se čistio
hranom bogova
hodajući uvijek istom šumom
pokušavao sam te sasuti sa sebe
kao suho lišće
klizila si s moje kože
kao suho lišće
padala si na vjetru
kao suho lišće
prekrila si sve površine
kao suho lišće
pustila si korijenje
iz tebe opet narasla
šuma
hodajući uvijek istom šumom
pokušavao sam te sasuti sa sebe
vidio sam daždevnjaka
kako se sakrio u
mraku
truplu jednog stabla
okružen suhim lišćem i žutim gljivama
sunce mu je obasjalo samo jedno oko
ali on to nije primijetio
stajao je kao maska
samozadovoljno me gledao
mislio je da ga ne vidim
bio je uvjeren da je nevidljiv
on sada i dalje tamo stoji
telepatski objavljuje svim reptilima
svoju naizglednu pobjedu
i dalje ne zna da ga je prije
svjetla u oku
odao rep,
duboka neprirodna crna kičma
koja viri iz
puno svjetlijeg potpunog mraka
opsidijanski mokro-crni obelisk
koji hladno počiva na suhom lišću
suhom lišću koje se evo već raspada
i korijeni se u zemlju sunce mjesec
iz tebe opet
naraste šuma.

***

U našim vremensko-prostornim razmacima
pratim se kao da sam svoj plijen.
Kada se uhvatim u trulim mislima
odmah se ubijem
skinem si kožu
kojom se pokrijem dok
si komadam meso
ono pljesnivo
dajem pticama
i vraćam srdama
ono slatko
ispečem i pojedem
postao sam jako dobar kuhar
dođe s iskustvom,
kosti koje odbijaju držati vatru ispod slatkog mesa
pomno zakopam i svakoj posvetim po jednog boga.
Kada se moja koža raspadne
od istovremenih naleta
hladne morske struje i topline sudara dvaju zvijezda
kada mi meso postane pregorko i nehranjivo
i kosti izgube borbu s ugljenom
znam da sam spreman izaći.
Taj se proces može dogoditi u jednom milimetru sekunde
ili može trajati godinama
nekada se vode
dva ili tristo tih procesa
u isto vrijeme
zato
ne vjerujem baš u vrijeme
kako je moguće umrijeti
i ponovno se roditi
u jednoj sekundi
kada mi to objasnite
onda ću vam možda povjerovati
da jedna minuta ima šezdeset sekundi
ne vjerujem da postoji nešto što je određeno kao dan
ne vjerujem u ovu cijelu stvar oko dvadeset i četiri sata
ne vjerujem da postoji čekanje
da postoji čekanje
postoji čekanje
čekanje
imaš sreće
što ne vjerujem u vrijeme.
Sreća je stvarnost minus očekivanje.

***

Naša druženja postaju sve češća
a oduvijek su trajala što je duže moguće.
Otvaramo sebe,
zatvaramo kafiće.
Jednom su nam
upalili svjetlo ne bi li nas istjerali
okrenem se oko sebe
shvatim da smo zaista sami,
unatoč provaliji mogu iskreno reći
da je to vrlo romantično,
pogledam te i vidim ti u očima
da si shvatila isto što i ja
pogledaš na mobitel
da, prošlo je već toliko sati
da, nisi niti primijetila
da, da se barem ne moraš rano buditi
da, da barem vrijeme ne postoji
da, voliš se družiti sa mnom
da, osjećaš krivnju
naši su razgovori inače meditativni
svjesno odbijamo ono očito
da, da su barem stvari drugačije
da, bilo ti je sve odmah jasno
da, bilo nam je već tad sve odmah jasno
da, ne znaš što je ovo zapravo
da, ne znaš zašto ovo radiš
da, da, da
a onda te primijetim
tako obasjanu
umjetnim žutim svjetlom
i shvatim
u ovih godinu dana
samo sam te jednom
vidio na svjetlu
bila si kao sunce kroz krošnje plus vrijeme
posvuda, ali dolaziš.

__________________________________________________

PATRIK GREGUREC rođen je 1992. godine u Sisku. Student je prve godine MA studija Dramskog i filmskog pisma na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Glumio je u sisačkom Kazalištu Daska. Dramaturg je na ispitnim produkcijama odsjeka Kazališne režije i radiofonije, scenarist kratke igrane serije Svjedok (CROSOL), autor teksta, dramaturg i izvođač u dječjoj lutkarskoj predstavi nastaloj po motivima Epa o Gilgamešu – Genkidu, autor teksta za dječju predstavu Pero, dječak bez sjene (Lutkarski eksperimentalni teatar) te suautor teksta i dramaturg na lutkarskoj predstavi Caffe Kraljevstvo (Kazalište lutaka Zadar). Monolog Jež više nema dilemu izveden mu je u sklopu ZKM-ovog projekta Ako me čuješ, ja ću pričati. Radio je na adaptaciji teksta i dramaturgiji predstave Smrt trgovačkog putnika (Kazalište Virovitica), dramatizirao i adaptirao roman 1984. Georgea Orwella u radiodramu za Hrvatski radio, bio dramaturg na plesnoj predstavi Monomit (ITD, Škvadra) te za kazalište adaptirao roman Branislava Glumca Zagrepčanka (Teatar Erato). Rukopis Špekec pohvaljen mu je na Goranovom proljeću 2020. godine.

TRI PJESME BOJANA BRUKNERA

BELE MUMIJE

Neke od mumija
bile su pozitivne
na kokain.
To nije moguće!
 - vrištali su egiptolozi
i nervozno
podizali naočare
na koren svog nosa.
Možda kokain
i stiže na sve strane,
ali dolazi
jedino iz Južne Amerike!
- tvrdili su uporno
masirajući zapušene sinuse.
Stari Egipćani nisu znali
da postoji Južna Amerika!
- zaključili su znalački,
uzdignuta nosa.

A četiri hiljade godina
stara Sfinga
zagonetno im se
smešila u lice
i iako nos
odavno više nije osećala,
znala je
da ga ne treba
gurati baš svuda.
Jer ko će
da objašnjava faraonima
šta je moguće, a šta nije?
Njima,
kojima su sagradili piramide
bez potrebne tehnologije.
Njima kojima je trebalo
sve da se iscrta
da bi išta razumeli,
a porodične linije
stoje im izvučene
kao dinastije.

Neka ih.
Neka leže
ukočene
po išaranim sarkofazima.
Neka šire nozdrve
kroz koje im je
pamet iscurela.
Neka škrguću zubima
po muzejima
i privatnim kolekcijama.
Ionako ih nikada
neće pustiti
da počivaju u miru.
A večnost
treba
nekako pregurati.

***

TOTEM SVETOVIDA

Bio sam bog.
Više nisam siguran šta sam.
Možda samo deblo koje plovi rekom.
Deblo sa četiri lica.
Jedno gleda na levu obalu,
jedno na desnu,
jedno u tmurno nebo,
a jedno više ne gleda.
Verovali su
da sa svoja četiri lica
mogu da vidim čitav svet.
Nije se mnogo razlikovao od neba.
Svet je tmuran,
ali mi je nekad bilo dobro u njemu.
Hranili su me ranim žitom,
toplim iznutricama i opijali me s krvlju.
Gozba bogova.
Već nedeljama ništa nisam jeo.
Ponekad se pitam gde sam.
Obala se ne menja značajno,
a ljudi na obali su svuda isti.
Love i plove.
Ponekad prođu blizu mene,
ali me onda uplašeno odgurnu
i odveslaju dalje.
Pitam se šta vide?
Prepoznaju li me?
Znaju li da sam nekad odlučivao
o letini i ishodu rata?
Sećaju li se plemenskih kraljeva
koji su klečali preda mnom?
Znaju li reči molitve
koje su mi žene šaputale
pred porođaj?
Nisam ih uvek uslišavao.
Bio sam ohol i prek.
Tako su me više poštovali.
Sada poštuju boga
koji im pokazuje ljubav.
I njemu će uskoro
gurnuti mač u ruke.
Ne moraš da budeš bog
da bi to predvideo.
Dovoljno je da poznaješ ljude.
Predvideo sam budućnost.
Ona kaže da će me
nakon oluje
na obali pronaći dečak.
Iste noći će me
sa svojim prijateljima
odvući u šumu
i sakriti u mrtvom deblu.
Tamo će me ljudi
iz obližnjeg sela
obožavati još stotinu godina.
Zatim će me spaliti.
Nadam se da grešim.
Dopada mi se u vodi.
Želim da vidim more.
Kažu kad vidiš more
video si sve.

***

SVE ILI NIŠTA

Na više 
od stotinu
antičkih ćupova
sa različitih strana 
mediterana
nalazi se jedna 
istovetna slika.
Na njoj 
dva ratnika
u punoj ratnoj opremi
sede i kockaju se.

Ahilej i Ajant.
Ratnici, krvoloci,
najveštiji borci,
koji su 
sa hiljadama drugih Grka
došli po svoj deo slave
pod zidine Troje.
I o njima se sve zna.
Gde su rođeni,
kako su umrli,
i koga su sve 
na tom putu 
ljubili i ubili.
Jedino što se ne zna
jeste 
zašto su se kockali?

Tu igru dva heroja
ni pesnici, ni mitovi
ni smrtnici, ni bogovi,
niko živ ne spominje.
A ipak, 
ta njihova slika 
uvek se iznova 
javlja i ponavlja
u gotovo svim iskopinama.
Šta je moglo
naterati dva ratnika
da usred 
opsade grada
spuste oružje
i krenu da bacaju kocku?

Pravi ulog,
kažu ovdašnje dangube 
i kockari.
Oni doduše,
ne znaju mnogo 
o antici, 
ali znaju o navici.
Kakav je to osećaj 
kad uložiš sve ili ništa.

I nije to zlato i blago.
Nisu kule i gradovi.
Ćak ni ljubav nije.
Nije nešto 
što izgubiš, 
pa opet možeš da osvojiš.
Smrt je ono u šta su igrali.
Velika, 
veličanstvena, 
nezaboravna,
ali pre svega,
slavna smrt.
Sve ili ništa.

Ahileja 
i dan danas
igraju u Holivudu.
Ajantovo ime
stoji ispod sudopere.
Ajax
najjače
sredstvo za podove.

_____________________________________________

BOJAN BRUKNER rođen je 1979. godine u Beogradu. 2010. godine izdao je roman "Hašiš klub". Danas piše pesme i kratke priče.

PRIČA NIKOLE TUTEKA: JEBO TE LED

Mirko je u toaletu. Ne izlazi već dugo. Sigurno kenja.

  • A, jebo te led! – čuje se odjednom iz toaleta.

Leona je dvije prostorije dalje, u kuhinji. Mirko je jutros dinstao luk koji će ona sada iskoristiti kao savršenu podlogu za neku bezimenu juhu. Neku kvazikinesku.

  • Šta je? – dere se Leona.
  • Od ponoći idu gore cijene benze i plina!
  • Pa koliko sam ti puta rekla da ne nosiš mobitel na wc?
  • Moram ići natankat do vrha. Idem prije nego pokupim klince.

Mirko ustaje sa školjke. U glavi mu odzvanja ‘litra preko 12 kuna i to dobrano preko 12 kuna’. U kutu toaleta, u čest redova poslagano 27 pakovanja od 12 rola vrhunskog toaletnog papira. Posegne za novim pakovanjem, otvori ga i vadi svježu rolu.

  • A ovaj papir, ah. Troši se ko’ da je od… – mrmlja si u bradu dok briše dupe.

Zvuk puštanja vode. Mirko konačno izlazi iz toaleta, a pored vrata ga presretne Leona. On se uplaši i skoro ispusti mobitel iz ruke.

  • Nezdravo je čitat vijesti dok obavljaš te prljave rabote – kaže Leona.
  • Ma ne, to ti je nezdravo dok jedeš.
  • I dok sereš.
  • Ma nije, pomiješala si nešto.
  • Vjeruj meni, – kaže Leona – Znaš da je kužim stvari. Sjeti se samo kad je stisnula korona, a ti nisi htio kupit zalihe guz-papira. Sjećaš se? Jedva sam te nagovorila.
  • A, istina, – prizna Mirko pokajnički i počeše se po dupetu – Da nismo imali taj papir, ne znam kako bi se izvukli.
  • Jedino mi žao svog tog brašna – kaže Leona sjetno i krene natrag prema kuhinji.
  • Jebi ga. Tko je računao na bubetine.

Mirko i Leona dođu zajedno u kuhinju. Mirko sjedne za stol, a Leona počne prinositi hranu.

  • Ajme! – uzvikne Mirko.
  • Šta je?
  • Sad sam se sjetio kad su se izlegle… Sjećaš se? Bubetine iz brašna. Sve krilate. Razletjele se kuhinjom ko ruski MIGovi.
  • A, joj, sjećam se, – kaže Leona – A ti, ko neki Kozak, sa šlapom u ruci pa udri!
  • Ah, život je borba – uzdahne Mirko.
  • Soli?
  • Daj malo, znaš da volim.

Leona otvori police iznad peći u kojima, uz nekoliko začina i tri šalice, stoji makar 30 naguranih kartonskih pakovanja joda. Leona uzima jedno pakovanje na dlan i zamisli se.

  • Ovaj jod izgleda isto ko sol – kaže zamišljeno.
  • Da?
  • Razmišljam kako ćemo podvaliti jod klincima. Kada dođe vrijeme.
  • Pa da, zamiješaj u sol. Sol je ionako jodirana.
  • Oćeš ti malo?

Mirko podigne obrve, zamisli se. Leona mu se približi.

  • Kažu da ne pomaže starijima od 40. Ali, na, uzmi malo. Škodit ne može.
  • Ma da, stavi.

Leona posipa Mirkovu juhu s jodom iz kartonskog pakovanja.

  • A gdje je jod u kapsulama? – upita Mirko miješajući žlicom juhu.
  • Stavila sam u gornji dio regala u spavaćoj. Da nam bude pri ruci. Znaš kako je.
  • Bravo, Lea, pametno moje.

Mirko stavi prvu žlicu juhe u usta i potom zastane. Proguta s oklijevanjem. Gleda netremice Leonu u oči.

  • Šta je? – pita Leona.
  • Jel ti znaš koliko ja tebe volim? Znaš ti kako sam ja ponosan na tebe? – Mirko izusti i brizne u plač.

Leona ustane od stola, priđe Mirku zagrli ga.

  • Ja tebe i djecu… – pokušava govoriti Mirko, ali ne može.
  • Ma, ne brini, – pokušava ga smiriti Leona – Guz-papir imamo, deset kila joda imamo, jebo te! Ljubavi, mi smo učinili sve što smo mogli.
  • Jesmo, jesmo! – jeca Mirko.
  • A sve ostalo nije u našoj moći. A o onome što nije u našoj moći, o tome ne trebamo brinuti.
  • Istina – kaže Mirko, izvuče se iz Leoninog zagrljaja i ustane.
  • Kuda ćeš? – upita Leona iznenađeno.
  • Idem po plin, a onda idem tankati.
  • Pa daj pojedi prije.
  • Ma nije mi do jela.

*

Vozio je tamo pola sata i onda zatekao kolonu od dva kilometra. Očito Mirko nije jedini koji zna gdje je plin najjeftiniji. Nije se dao uznemiriti. Ja to radim zbog svoje djece. Moram biti čvrst. Kad je, nakon sat i pol čekanja, konačno došao na red, umjesto dvije, uzeo je četiri boce plina. Jednu je stavio pod suvozačko sjedalo, dvije na zadnju klupu i jednu u bunker svog istrošenog crnog Renaultića.

Kad je Mirko došao na najjeftiniju benzinsku crpku i tamo opet zatekao kolonu od dva kilometra, više se nije mogao suzdržati.

  • Pa koji je kurac ovim ljudima? Kakvi idioti! Ponašaju se kao da je smak svijeta!

Svakih petnaestak minuta, kolona se pomakne za jedan auto. Automobil ispred Mirka zaglavio je baš ispred desnog skretanja u sporednu ulicu. Nedugo zatim, naravno, iz te sporedne ulice naiđe auto i ne može se uključiti na glavnu ulicu. Trubi kao blesav. I ovaj ispred Mirka trubi. Ovaj u sporednoj spušta prozor, to je jedna sredovječna žena, i dere se:

  • Pa makni se, jebo te!

Ovaj ispred Mirka spušta prozor, odgovara dernjavom:

  • A kuda da se maknem?
  • A kako da ja izađem odavde?
  • Pričekaj malo, glupačo!

Odjednom i Mirko trubi. Histerično trubi, a ni sam ne zna zašto. Spušta i on prozor. Dere se:

  • Ma ti si trebao ostavit prolaz!
  • Tako je! – potvrđuje žena iz sporedne ulice.
  • Ti ćeš me učit kako se vozi? – odgovara muškarac.

Kolona se iznenada pokrene. Mirko, posve spontano i bez razmišljanja zauzme slobodno mjesto ispred sebe i sad on blokira ženu u sporednoj ulici.

  • Ja ovo ne vjerujem! – dere se žena.

Mirko shvati što je učinio. Lice mu padne na dlanove i sada osjeti histerične suze među prstima. Srećom, auto iza njega je kraći i nije krenuo naprijed. Žena iz sporedne ulice ima mjesta za izlazak na glavnu ulicu, ali lijevom polovicom auta mora prijeći preko nogostupa. Na nogostupu stoji lokalni oriđinal, Lujko, retardiran, ali dobrodušan duh predgrađa. Žena mu trubi da se malo pomakne, ali on to ne razumije. Tek kada ova krene autom na njega, Lujko se smakne. Žena prijeđe preko nogostupa, zaokruži Mirkov auto i zastane. Zatrubi. Mirko pogleda kroz lijevi prozor i u tom trenu mu ona pokaže srednji prst.

  • A joj, ma ča, čuda velikoga, snig prihaja, bog daj! – vikne Lujko i uhvati se za glavu.

Konačno je red na Mirka. Izlazi iz auta s pomalo straha: je li ostalo još benzina? S toliko paničara, moglo bi nestati. Kao wc papira. Kao brašna, joda. Ali, srećom, teče benzin iz pištolja. Za pun tank treba oko šest minuta. Pištolj škljocne. Ali nije gotovo, zna Mirko. On izvadi cijev pištolja na sam rub otvora tanka i nagura još jedno pola litre. Tank je pun do čepa! A nije ni kapi prolio! Mirko zadovoljno stavi korona masku na lice i stane u red za plaćanje. Uskoro čuje glas:

  • Gospodine, je li ovo vaš auto?
  • A?
  • Curi benzin, al baš jako.

Mirko u užasu shvati da mu auto stoji u lokvici benzina koja se brzo razlijeva i povećava.

  • A valjda sam ga previše natočio – kaže Mirko nesigurno.
  • Previše natočio? To nije moguće! – komentira stariji čovjek u redu za plaćanje.

Srećom, u taj čas Mirko može platiti. Ispegla karticu i žuri natrag prema autu.

  • Pazi kako ćeš ga upalit! Jedna iskrica na tom starom autu i odosmo. – komentira stariji čovjek.
  • U Ukrajinu! – nasmije se jedan mladić sa šiltericom.
  • Nije to smješno – poklopi ga nepoznati stariji muškarac.
  • Ma ne brinite! – viče Mirko dok otvara suvozačeva vrata svog auta.

Sad svi u redu za plaćanje vide plinske boce. Okreću očima. Mirko doslovno stoji u lokvi razlivenog benzina koji već pokriva cijelu traku na benzinskoj stanici. Baca jaknu na plinsku bocu, zatvara vrata, ulazi s druge strane u auto. Misli: još glatko stignem po djecu.

Par metara niže, okrenut leđima, stoji vozač kamiona riječkih registracija. Iza prednjeg stakla, pred volanom, stoji mu aluminijska pločica s natpisom: PRCO. Iako tu ne smije, on puši. Ne vidi da je razliveni benzin već počeo oplahivati plaže na njegovim iskusnim đonovima. U taj čas on vidi Lujka. Naceri se i vikne:

  • Bog daj, Lujko, si mi ča?

Lujko se nasmije od uha do uha, a vozač baci popušeni ćik na pod.

*

Mirkova i Leonina djeca, predivni blizanci, sjede na predavanju iz prirode i društva. Poslijepodnevna smjena, zadnji sat, vani već mrak. Učiteljica na pametnoj ploči pokazuje slike presušenog jezera na Siciliji.

  • Te su se promjene ubrzale čak do 350 puta. Led se topi, planet se zagrijava. Jezera nestaju. Postoji velika mogućnost da se ljudska, ali i ostala vrste, nalaze pred potpunim ili djelomičnim klimatskim istrebljenjem – učiteljica zastane i pomalo nervozno pogleda prema djeci – Da, Antone, još jedno pitanje?
  • Pa, učiteljice, – govori Anton uplašeno – Hoćemo mi… hoćemo stvarno umrijeti?
  • Ne, Antoniću, nećemo nikada.
  • I vi, i ja, i svi…
  • Nećemo. Ništa se ti ne brini. Ovo je samo jedna nastavna jedinica, da se tako izrazim. U stvarnosti, sve će biti dobro.

Uto snažna svjetlost dopre izvana kroz prozore učionice. Potom se zatresu okna i začuje se strahovita eksplozija. Nedugo nakon toga, u učionicu utrči druga učiteljica:

  • Šta je ovo? Jesu li Rusi? – vikne tako glasno da joj se korona maska oslobodi ušiju i padne na pod.

Električna svjetla u učionici nekoliko puta zatrepere. Mali Anton skoči iz klupe, potom iz učionice, pa niz hodnik urla:

  • Svi ćemo umrijet! Tako je rekla!

Oglasi se školsko zvono. Učiteljica moli djecu da iziđu pred školu bez panike. Nema panike. Vani vas čekaju roditelji.

Mirkova djeca izađu pred školu.

8.3.2022.

_______________________________________________

NIKOLA TUTEK rođen je 1978. Autor je kratkih priča od kojih su se mnoge pojavile u književnim časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu. Također, autor je tri zbirke kratkih priča: Zlatna pirana (2006.), Ljudi koje sam izmislio (2009.) i Pamrav i pragrgan (2015.). Njegova priča Pičkin dim proglašena je trećom najboljom na FEKP-u 2020. Piše kratke priče, dramske tekstove i poeziju. Osim na hrvatskom, piše i na engleskom i mađarskom jeziku.

AKO ODLUČIŠ DA NAĐEŠ SVOJ PUT

Treba početi noćas, u četvrtak, u zao čas,
Posle jela, pre spavanja, u toku misli,
Kad god ovo čitaš, kome god da pročitaš,
Jer su počinjanja teška i pritisnuta velikim „NE MOGU”.
Treba ponavljati početke, bez obzira gde si stao,
Proletećeš ih brže svaki put i time
Nadahnuti svoje htenje.
Treba uneti odobrovoljenost u svoja dela,
Najviše u ona koja zbog sebe ne činiš.
(Videćeš onda šta te najviše oslobađa)
Učiti od delova vlastitog tela:
Uvideti da glava misli, ali posmatrati telo
Tako da glavu navodi na razmišljanje.
Shvatiti da se sloboda ne prenosi nasleđem,
Ona nije tvoja kosa,
Treba je oteti od života, razvijoriti kao zastavu,
Baš kako olujni vetar tvoju kosu razgaljuje.
A kosa je uvek tu, možeš je opipati.
I sloboda je tu, nadohvat iste ruke.
Treba uživati i u iznuđenostima
Dokle god se možeš poigrati sa bilo čime tuđim
I posle biti u stanju reći:
“Hvala, ništa nije ni polomljeno ni izgubljeno”,
Samo tako ćeš imati za tu igru saigrače.
Istrenirati um da se nesvesno opusti,
A ne ići u toj vežbi dalje od jednostavnog,
Po ugledu na širenje nožnih prstiju,
(Neka te opet uči isključivo telo)
Dozvoliti sebi taj laki efekat Babinskog,
I nasmejati se kao dete kad vidiš decu.
Rukama treba dati olakšanje,
Ruke su pune loših iskustava,
Dopustiti im zato da iz njih procure
Brzo kao one najlošije vesti,
Nešto nalik onome što se dešava i vodi
Kada dlanovi od čuvanja otežaju.
(A ti moraš znati da ti se i to sprema)
Oplemeniti rumenost u obrazima,
Uskladiti je sa podignutim pogledom,
Posvetiti taj trenutak nečijem licu.
To je iskonska pojava koju ćeš aristokratizovati,
Jer će ti pomoći pri spoznaji nekolicine onih
Koji za “to” imaju odgovarajuće ime,
Jedinih koje ćeš nadalje računati.
Treba se izdignuti iznad sebe sadašnjeg,
Stati na uzvišeno brdo postojanja, i odatle
Sagledati početak, kraj i probrati nešto između,
Pa uskliknuti pobedu: “Mogu krenuti odakle želim!”
Jedino se na takvom putu sreće onaj koga želiš.
Tvoje putanje su tvoji zubi, tako ih i održavaj.
Zaboravi da posmatraš svoje imperative kao zapovedni
Već kao jedini pravi način delanja kako bi delovali.
Ne treba uzimati hleb iz svačijeg žitnog polja,
Još manje uzimati ga pod izgovorom potrebe.
Telo će te naučiti da je lakoma i podmitljiva tvoja glad,
A hleb je samo navika duše da se sa njom meko postupa.
I na kraju, na početku ili ako je nešto ostalo u sredini,
(sve zavisi odakle odlučiš da osmisliš svoj polazak)
Treba se otrgnuti svim poređenjima
Tako da svaki proživljeni osećaj bude
Podjednako neuporediv.

ZORANA MILIĆ (1989, Sisak; Požarevac)

ČETIRI PJESME SNJEŽANE RADETIĆ

MODRA I ŽUTA

svaki put kad uhom dotaknem ti bila
iz njih kao iz školjke nemiri zašume
tvoji prsti kao žarnjaci kosu mi zamrse
pa se sljubimo u naletu žudnji
i zaljuljamo
snatreći plavo

smiono zaranjam plavlje
propitujem sjenovite zaklone
prevrćem kamenje
ne bih li otkrila barem nešto
što mogu ponijeti osušiti i čuvati
na polici probranih prigušenosti

a onda svaki put kad posumnjam
da smo ikada supostojali
prislanjat ću uho kao dijete
na osušenu vulvu morskoga puža
i čuti plavo brujanje tebe
kao iz Marijanske brazde

———

čini mi se da sam te noćas opet sanjala
kako po meni rasteš raznobojno
a pčele ti raznose pogled
i oprašuju moju žudnju

čini mi se da sam vješto
posegnula za kostima
da premostim do osunčane obale
da pregazim rujne nemire

čini mi se da si bio razdragan
jer su ti ruke vijorile krošnjama
a prste si sjetno zaplitao
u moju sjenovitu potragu

čini mi se da sam bila košnica

***

BESKRAJ

u tvojim očima muklo čuče tišine
a miriše na oluju
sagrađene mračne ćelije i mučilišta
zidovi od kamena
sleđena jezera

u neprozirnim naslagama vremena
skrivaju nagost radosti
kao rudnici drago kamenje
valja najdublje u mrak kopati
da se konačno oslobodi

samo rijetkima dopuštaju
da uđu u razliveno more
što se ljeska u ljetno predvečerje
a zrak drhti purpurnim sjajem
i raznosi miris bliskosti

tvoje oči dišu zeleno i prijete
kao tamni virovi u svitanje
a u njima zvijezde

brbljaju o bezdanu
što se zagonetno rastvara
i vješto otima

***

MATOVILKINA PJESMA

iz čekanja se rađa poezija
iz nijeme strepnje o tome
kakvi ćemo biti
kad se najzad dočekamo

u tom zaklonu vremena i prostora
slike bezbojno vise po mojim zidovima
dršćući od želje da premoste vrijeme
da ih riječi spase od uzaludnosti
i uokvire im svrhu

čekanje je tijelo poezije
slutnje su kosti
čežnja je meso
utroba ugušena zaziranjem
kosu od zvijezda
rasutu u slogovima
strpljivo češljam za spas

a tebe vrijedi čekati
znam
ako samo budem ustrajna
pjevom ću te dozvati
uspet ćeš se mojim pletenicama
da usred neba i zemlje
zavedeš mi zaziranje
izgrizeš čežnju
naiskap posrčeš slutnje

i pretopiš moje čekanje

***

O LJUBAVI (IPAK)

ljubav je ipak komplicirana
zna jako boljeti i dok je sve u redu
govorio si mireći moje pobune
i boljelo je jer smo u bol vjerovali
onako gladni i bijesni
otimali jedno drugom zalogaje
hranili se ugrizima

kad nekoga voliš to nisu leptirići
to su bolovi šapnuo bi
a ja bih ustreptala kao travka
u strahu da ne pretegne
rosa tvoje istine
da se ne povijem pod iznenadnim
zorama bliskosti

kad muškarac progovori o ljubavi
kroz ženu propjevaju ptice
zamirišu rascvjetali bademi
zašume hrastovi
nasmijana djeca igraju skrivača
majke jezikom čiste tek rođenu mladunčad
mačke site predu uz ognjišta

kad muškarac progovori o ljubavi
u čudu i kretanje zastane

kad muškarac progovori o ljubavi
ratnik gordo preda svoje koplje
a dječak se hitro uzvere do najdaljih gnijezda
i mangupski izaziva zvijezde

_______________________________________________

SNJEŽANA RADETIĆ rođena je 1964. Bila je studentica Zagrebačkog sveučilišta, diplomirala hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti te bibliotekarstvo. Gotovo tri desetljeća srednjoškolcima nastojala objasniti ljepotu poezije i moć jezika.
Posljednjih godina očarano piše. Svojim je pjesmama 2021. godine dospjela u finale Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Živi i radi u Poreču.

PRIČA MILANA ŽIVANOVIĆA: TAMO DALEKO JE SALTO MORTALE

Suvo i mokro brijanje, čak i brijanje pod tušem, pričinjavali su Ariju veliko zadovoljstvo. Kad bi dovoljno nakvasio lice, brzim potezima bi lako uklanjao čekinje koje su rasle po levom obrazu. Pored unošenja hrane, bila je to retka radnja koju je još uvek smeo da obavlja rukama.

Baš je završavao jutarnji ritual, kad se u odvodu za komunikaciju začulo flop. Prišao je sandučetu i izvukao zeleni paketić. Na poleđini je pisalo Institut za brigu o domaćinstvu, odmah ispod Ugovor o sporazumnom prekidu života.

Kad su ih pre pedeset godina okupili i poslali u Kupolu, jedino što je sa sobom poneo bio je crni, pravougaoni predmet koji je na brzinu izvukao iz Sretenove slepoočnice. Sad ga je čvrsto stiskao u šaci. Ne mogu više, pomislio je, ovo je dobro. Prišao je ogledalu i pokušao da se osmehne. Usne su ostale u grču.

Pogledom je preleteo po sobi. Sive navlake za jastuke su bile za nijansu bleđe od pokrivača, a ovi malo tamniji od zidova. Pored kreveta se nalazio beli sto s jednom fiokom koja se otvarala po komandi. Ploča stola je zasvetlela. Pomislio je da bi bilo dobro da izdiktira oproštajno pismo, ali je ubrzo shvatio da bi to bilo uzalud.

Nije mogao da se seti Sretenovog lica. U početku se nadao da leži u Skladištu, onda je prestao. Drugi roboti ga nisu puno zanimali. Otkad je izgorela fabrika kože, izgubili su mekoću obraza. Više nisu služili kao Pomoćnici. Kupola je obavljala sve poslove – zidovi i podovi su se prali sami od sebe, a umesto hranljivih praškova koje su Pomoćnici ranije mešali građani su dobijali dehidrirane kockice. Serem ti se u napredak, pomislio je.

Na ekranu iznad ulaznih vrata se pojavila poruka „Vaš SRE-10 vas čeka“. Poranio je, pomislio je Ari i na brzinu navukao odeću. U poslednje vreme nije izlazio iz sobe, pa ga je sivi kombinezon sad stezao u struku. Uvukao je stomak, zakopčao rajsferšlus, spakovao paketić u džep i izašao. Krupni robot se pokrenuo čim je prekoračio prag.

Ari je udahnuo duboko i krenuo napred. Otkad su se preselili u Kupolu mogli su da dišu bez maski. Pogledao je svog čuvara. SRE-10 je gledao ispred sebe i hodao odsečnim korakom. O metalni potiljak se odbijala svetlost reflektora. Ari je poželeo da ga uhvati za ruku, ali se uzdržao. Lutke, lutke, ponavljao je u sebi. Tako su ih zvali s kraja prošlog veka – njih koji su voleli svoje Pomoćnike.

Institut za brigu o domaćinstvu se nalazio u samom vrhu Kupole. Dok je hodao sredinom visećeg mosta, obasjan plavim neonskim svetlima, Ari se osećao slobodno. Zamišljao je kraj, tačku posle koje sve prestaje. Od Građanina koji je živeo u sobi pored njegove (ime mu nije znao, takav način zbližavanja se kažnjavao radom u Poljima) čuo je da se svake godine dodeli jedan Ugovor. Valjda bi u suprotnom Kupola ostala bez stanovnika.

Kad su se približili, izvukao je paketić iz džepa. Došao je do ulaza i levo oko približio skeneru. Staklena vrata su se otvorila gotovo nečujno. Pre nego što je ušao, potražio je pravougaoni predmet. Osetio je zadovoljstvo kad ga je napipao u gaćama.

Uskoro se pojavio Službenik. Razjapio je usta, a iza usana su se ukazali krupni, beli zubi. Još uvek rade tu glupost, pomislio je Ari. I posle pedeset godina taj izražaj je bio dozvoljen jedino Službenicima. Setio se kako se nekad bojao da se i sam ne nasmeje. U priručnicima Otpora je pisalo da je to test – nasmeješ se i – fik! – ode glava, ili te zadave. Sad mu je bilo svejedno.

Službenik ga je odveo do Prijemnice i rukom mu dao znak da sedne. On je seo s druge strane. „Čestitam“, progovorio je ravnim glasom, „Osvojili ste pravo na sporazumni prekid života“. Onda je podigao pogled k njemu. „Koliko vam je godina? Sedamdeset?“, upitao je.

„Skoro osamdeset“, odgovorio je Ari jednako ravnodušno i pružio mu dokument koji je izvukao iz zelenog paketića.

„Izgledate kao da vam je sedamdeset. Osamdeset svakako nije puno. Mogli biste da potrajete bar još trista godina. Jeste li sigurni da želite Salto mortale?“

Ari je hteo da pita da li će zaista morati da skače. To bi bilo nezgodno, osećao je veliki umor. Umesto toga je kratko odgovorio: „Da“.

„U redu. Stavite palac ovde“, rekao je Službenik i pokazao mu na označeno mesto na dokumentu.

Ari je dodirnuo hartiju, čulo se tiho klik.

„Odmah ćete krenuti do Šatre“, nastavio je Službenik, „Ako želite, možete prvo da pogledate predstavu“.

Ari je ustao i bez reči napustio zgradu. Nije želeo na predstavu. Pogledao ih je bar četrdeset. Sve su bile iste – prvo deo s Emocijama. Službenici su demonstrirali ono što Građani nisu smeli. Predstava se sastojala od četiri primarne – radosti, ljutnje, tuge i straha, i pet složenih Emocija – ljubavi, mržnje, ljubomore, zavisti i nade. Izvođači su se kreveljili, dok su Građani tupo gledali kroz njih. Nakon toga su na scenu izlazili četvoronožni roboti koji su skakali kroz obruče.

Šatra mu se učinila veća nego pre. Pristup u Salto mortale je običnoj publici bio zabranjen. Sada će konačno saznati sve o tom skoku. „Desno“, rekao je robot kad su ušli u Šatru. Ari je poslušno krenuo za njim. Ubrzo su stigli do vrata koja su vodila u prostoriju sličnu svim drugim u Kupoli. Šta, to je to?, pomislio je Ari. SRE-10 je stao s desne strane vrata.

Ari je ušao, prošao kroz hodnik i stupio u zagušljivu prostoriju. „Dobrodošli!“, prenuo ga je glas iz dubine prostorije. Kad se okrenuo, umalo nije poskočio. Bio je to njegov Sreten. Sretene!, hteo je da vikne, ali se uzdržao. Iz dima su ga posmatrale beživotne oči običnog Pomoćnika. Ipak, bio je to stariji model sa savršenom kožom. Sigurno preko cele godine leži u Skladištu, pomislio je Ari.

„Dobro došli u poslednji dan vašeg života!“, viknuo je robot skoro radosno. „Mogu da vas ubijem na neki od staromodnih načina – nožem ili revolverom, ili možda želite cigarete? Ili alkohol? Alkohol je savršen! Onda smrzavanjem, kažu da je to lepa smrt. Nažalost, pad s visine nam više nije dostupan, kao ni giljotina i vešanje – sve se jako isprlja. Mogu i da vam pevam. A tu su i moderni načini – dezintegracija, cepanje ćelija, trovanje sokom od Crne žice…“.

Sreten je ćutao.

„Ali pre toga poslednje želje. Šta želite? Možda hranljive kockice s ukusom šećerne pene? Ipak je ovo Cirkus!“, vikao je robot.

„Nisam gladan“, odgovorio je Ari.

„U redu, ako ništa ne želite možemo da počnemo“, rekao je Sreten mirnijim tonom.

Ari ga je pažljivo posmatrao. Onda je otkopčao rajsferšlus i iz gaća izvukao crni predmet. „Imam jednu želju“, rekao je naposletku.

„Sve što je u mojoj moći“, odgovorio je Sreten.

„Želim da ti dodirnem lice“, rekao je Ari.

„To je sasvim neobično!“, viknuo je robot, „Dozvolite mi samo da proverim da nije zabranjeno“.

Na trenutak je sklopio oči. Ari nije sačekao, prišao mu je i na slepoočnicu mu prislonio dlan u kojem je držao stvar. Nakon desetak sekundi sklonio je ruku, a pravougaonik se uklopio u udubljenje koje se napravilo iznad desnog obraza.

Sreten se cimnuo dva puta, onda se umirio. Koža je počela da mu se menja. Postajala je glatkija, sigurno mekša na dodir. Potom je otvorio oči i osmehnuo se. Te oči! Žive, drugačije. To je on, pomislio je Ari.

„Jesam li ti nedostajao?“, pitao je glasom koji je Ari izabrao još pre šezdeset godina.

„Nemaš pojma!“, odgovorio je Ari i krenuo da mu se baci oko vrata.

„Čekaj“, zaustavio ga je Sreten, „Izgledaš drugačije“.

Ari se zbunio.

„A, sranje!“, viknuo je Sreten, „Sigurno nisi obrisao fajlove za čišćenje. Znaš da od toga padam u depresiju i lupam gluposti“.

Ari se savladavao da ne zaplače. Nije siguran ni da bi umeo. „Slušaj“, rekao je tiho, „Moram nešto da ti kažem“.

„I, šta ćemo večeras?“, nastavio je Sreten kao da ga nije čuo, „Gladijatora, Olimpijca, Rvača, Mesara, Činovnika?“, otkopčavao je košulju dok je to izgovarao, a telo mu se menjalo u skladu sa svakom od ponuđenih ideja.

I dalje odlično radi, pomislio je Ari, a onda je tiho rekao „Dželata“.

„Dželata?“, zbunio se Sreten, „Toga nema u fajlovima“.

„Lako je, Sretene, biram nož“.

„Kakav nož? Šta lupaš?“, pitao je Sreten zbunjeno.

„Dobro me pogledaj“.

Sreten se primakao.

„Stariji sam, vidiš?“, nastavio je Ari, „Nije zbog fajlova za čišćenje. Prošlo je… Prošlo je pedeset godina“.

„Objasni mi“, rekao je Sreten.

„Nemamo vremena“, odgovorio je Ari.

„Nemamo vremena? Imamo sve vreme sveta!“, nastavio je Sreten veselo.

„Nemamo, Sretene! Ovo je moj poslednji dan!“, odgovorio je Ari, „A ti si Dželat“.

Sreten se na trenutak uozbiljio. Pokušavao je nečeg da se seti.

„Džabe se trudiš, ništa nije snimljeno. Spavao si“, rekao je Ari.

„Spavao?“

Ari je duboko udahnuo i prišao mu još bliže.

„Ukratko – pre pedeset godina su me doveli ovde – u Kupolu. Živimo kao zamorci, valjda da bi imali na kome da testiraju hranljive kockice. I ne mogu više. Pedeset godina! Danas sam osvojio Ugovor o sporazumnom prekidu života, došao kod Dželata i to si bio ti“.

„Pa to je bar lako, možemo da pobegnemo“, rekao je Sreten kao da mu je laknulo.

„Nemoguće! Ne želim! Ne mogu! Previše je!“, vikao je Ari. Onda se srušio.

Kad je otvorio oči, lice mu je pritiskala stara maska za disanje. Neko ga je nosio u naručju. Podigao je pogled i ugledao Sretenovo lice. Osmehnuo mu se.

„Kažu da iza zgrade starog Instituta počinje Prerija. Tlo je tamo otporno na ulje. Iz crne zemlje vire optički kablovi, ostaci iz vremena kad su ljudi imali uspomene. Ukopavali su ih u zemlju kao sećanja na Pomoćne robote koji su s njima provodili i po nekoliko stotina godina. Vrhovi žica svetlucaju i danas. Tako bar kažu. Idemo tamo“, rekao je Sreten.

Mora da je čarobno, pomislio je Ari.

__________________________________________

MILAN ŽIVANOVIĆ rođen je 1982. godine u Kruševcu. Studirao srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 2009. do 2017. radio u e-novinama, od marta 2017. radi u XXZ magazinu gde, između ostalog, uređuje LGBTIQ rubriku. Piše i za Optimist, te za novi portal Glavne.

PET PJESAMA FILIPA STOJANOVIĆA

ĆUTANJE JE ZLATO

ja sam uvek u pravu
kad ne izgovaram 
to što mislim
 
u mojoj glavi 
sve je savršeno posloženo 
poredak neoborivih argumenata 
tvrđava stavova 
koje smo možda mogli suočiti
da ja nisam ćutao 
a ti uporno zapitkivala

***

ONEMENT VI 
Barnett Newman (1905-1970)

osluškujemo miris nadolazeće oluje
večeras je nebo pozornica,
platno na kojem se iscrtavaju
sve nijanse njumanove plave

performans pratimo sa balkona
moje su ruke štafelaj
najveće slike na svetu

zavodljiva modrina sumraka
upija sve izgovorene boje; tišina.

***

FENIKS

ja sam nebačeno prvo mače
mućak; tako se kaže.

ja sam pokvaren kremen upaljač
odlomljena glava šibice
dogorelo drvo
ja sam ugašena baklja
neosvetljenog hodnika.

moja je vatra sada ugljen
i čeka da ponovo bude zapaljena.

***

RAVNOPRAVNOST

češljam kosu
na levo
razdeljkom
uspostavljam poredak
početak novog dana
dočekujem stisnutom vilicom
zatim slažem pidžamu, knjige i sudove
red je osnovna jedinica građe i funkcije
svih odraslih bića

za to vreme ti
spavaš otvorenih usta.
suprotnosti se privlače: kažu.
u pravu su!
jemstvo našeg zajedničkog života je sebičluk
i nikada ga se nećemo odreći.

***

JAVA

beli čaršav se viori na štriku;
vetar otresa naivne snove
koje noćima upija.

_________________________________________________

FILIP STOJANOVIĆ rođen je 1990. godine u Vranju. Diplomirao je i masterirao na Fakultetu bezbednosti u Beogradu. Do sada je publikovao samo naučne radove iz oblasti bezbednosti budući da se bavio istraživačkim radom. Vodi Fond „Svetlana Đurđević Lukić“ kojim se dodeljuju nagrade najboljim studentskim radovima iz oblasti ljudske bezbednosti. U slobodno vreme piše poeziju i prozu. Živi i radi u Beogradu.

DVIJE PJESME AMINE HRNČIĆ

PAPIRNI AVIONI

Neko me tada upitao
Da li će se vrijeme vratiti unazad
Oh, moj prijatelju, pa ono se već odavno vraća,
U prirodnom stanju izlazili bismo iz zemlje kao starci
A ostatak života težili da dosegnemo svoju punu snagu
Prije nego se vratimo u majčinu utrobu
I tako sve do Evine mitohondrije.

Ugriju me ponekad
Uspomene iz studentskog doma,
Duhovi iz sobe 109
Nečija nesuđena Ifeta
Čovjek koji je rukama pokidao jorgane
Šumski ljudi što su prekoračili cestu
Djevojka iz Sudana koja je u svojoj sobi pravila džemove
I njeno oduševljenje kad je prvi put vidjela snijeg
Jedan mravinjak željan pozornice i muzike
I odnekud flaša suviše dobrog vina
Ta sloboda da sebi kažeš
Mi smo na autobuskoj stanici života
Samo čekamo da krenemo,
Samo čekamo, i čekamo.

A na purpurnom pokrovu noćas trepere samo mrtve zvijezde
Pa razmišljam o aerodinamici papirnih aviona
I sva je sreća da ne znam ništa o aerodinamici
Osim da avioni od papira ponekad
Lete deset, a ponekad dva metra,
I da ima nešto lijepo
U njihovoj ambiciji.

***

DEFINICIJA USPJEHA

Živimo u gradu i imamo komšije
Koji drže patke, guske, ćurke i kokoši.

Imaju travnjak bez trave
I rado pošalju u mitohondriju
Svakog ekološkog inspektora
Pa se jedni od straha više ne pojavljuju,
A drugi odustanu u zamjenu
Za svježa domaća jaja.

Živimo u gradu i imamo komšije
Koji drže patke, guske, ćurke i kokoši.
U dvorištu njihove zgrade od šest spratova
Ujedno je i živinarnik i klaonica.
To zaključujem jer su ptice
Uvijek drugih boja.
Pratim ih i ćutim,
Šta može podstanar
Što ne može inspektor.

I sve ovo možda ne bi bilo vrijedno spomena,
Ali neko uporno i oduševljeno donosi
Memljiv hljeb na njihovu ogradu
Da im pomognu da prehrane
Njihove patke, guske, ćurke i kokoši.

Tješim se da tako i oni krišom
Mijenjaju uslugu
Za svježa jaja,
A zapravo znam da to rade
Da kasnije mogu reći
Da su bili dijelom njihovog
Uspjeha.

________________________________________

AMINA HRNČIĆ rođena je 1995. godine. Objavila je dvije zbirke poezije, „Put u Agape“ i „Oktava“, kao dobitnica 1. nagrade 51. Festivala poezije mladih, Vrbas, te 1. nagrade za najbolju prvu knjigu Književne omladine Valjeva. 
Zastupljena je u pedesetak antologija, a pjesme su joj prevedene i objavljene na njemačkom, francuskom, italijanskom, engleskom i makedonskom jeziku. 
Po struci je magistar farmacije.

POEZIJA NENADA KOSTIĆA

PALJEVINA

deda je svake godine
palio travu livada govoreći

palimo je u jesen
da bi u proleće izrasla nova

deda vidi kako gori trava u meni

***

RASTANCI I KONZERVE ANANASA

u mom gradu nema
telefonskih govornica

ne kupujem svakodnevno
konzervisani ananas
na čijem poklopcu stoji
datum našeg rastanka

telefon mi je isključen
od mene nećeš dobiti poruku
šifra je voleću te još
10.000 godina


zasigurno je da neko
upravo nekoga ostavlja

možda onaj koji sedi
do tebe u gradskom prevozu
ili koji te je slučajno
laktom dodirnuo u prolazu

konzervi ananasa u frižideru
je odavno istekao rok trajanja
ni mi više nismo za upotrebu

***

VOJNIK KOJI NIJE RANJEN U RATU

Pišamo uz iste tarabe
mačke već dugo nema
odlaze kada je vreme da uginu.
Ne treba menjati početak
otac me nije učio kako se brije, 
kako se stavlja prezervativ
ni kako da ne ličim na njega.

Učio me je kako da pijem
da dovoljno dugo ostanem trezan, 
kako da pušim a doživim šezdesete, 
kako se seče stara hrastovina
Kao kada odrubljuješ čoveku glavu,
tako sam i pisao pesme.

On je išao u vojsku 
ali noga mu nije ranjena u ratu 
i nema čime da se pred nama ponosi,
maštao je da sam najbolji vojnik
a ja nikada nisam slušao naređenja.

***

PRE UPOTREBE PAŽLJIVO PROČITATI

rekao bih da potencijale trošim
na pisanje o životu drugih
reči uvek imam u rezervi

privlačim Šinigaminim očima
a nekad besnim što ne mogu
da udomim sve promrzle pse

prsti su mi precizne makaze za kožu
telo instrument padanja
libido poput pulsiranja glavobolje
uputstvo za mene upozorava

pažnja
ne izazvati u njemu bes 
poješće te kao trešnju
ispljuvati kao beskorisnu košticu
uz to napisati o tome pesmu

***

DRUGAČIJA VRSTA NEŽNOSTI

nekad nisam raspoložen za ljubav
pa ti ne naslonim glavu na rame

u taksiju smo se tek setili
da smo zaboravili rezance kod
bake koja prodaje mandarine

voleli smo da ostajemo gladni
zeleni hodnici bili su sastajalište
za one koji se kriju od sebe
pronašli smo se među njima

verujem da stvari pamte
zato nikad nisam promenio tvoj
raspored nameštaja

kapi iz slavine
tope talog kafe u prazninu
neoprani tanjiri znače odsustvo
grubih dodira žicom za posuđe

potrebna nam je
drugačije vrsta nežnosti

_____________________________________________________________


NENAD KOSTIĆ, rođen 1996. godine, apsolvent na departmanu za Srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu, gde trenutno živi. Bavi se pisanjem poezije i proze, kratkih priča i eseja. Radovi su mu objavljivani u časopisima Bez limita, Nedogledi, Saznanje, Magacin reči, Buktinja, Dunjalučar. Učestvovao je u projektima kao što su promovisanje časopisa Nedogledi i u projektu povodom Svetskog dana poezije koji su organizovali Narodna biblioetka Desanka Maksimović i Udruženje Sevap za 2021. godinu. Jedan je od učesnika Internacionalnog festivala književnosti u Sarajevu – Bookstan, u okviru radionice „Kritika i književni zanat“. Učesnik je i pesničke večeri Poetskom rečju „Stop nasilju nad ženama“ 2021. godine. Osvojio je drugu nagradu na konkursu Studentsko pero za pesmu Očevi i njihovi sinovi. Autorski, kritički tekstovi su mu objavljeni na blog- portalu Filozofskog fakulteta u Nišu a vodi i bookstagram profil pod nazivom poezijabezpesnika gde redovno objavljuje kritike, recenzije i prikaze, odabranih i pročitanih knjiga proze i poezije.

APEL SEDAM PREDSEDNIKA

Ako u našim zemljama
ne instalirate raketni štit,
učinićete da budemo
lake mete njihovih raketa.

Naše zemlje za njihove rakete
biće kao dvorišta
za lopte iz susedstva.

Ne želimo da lopte iz tog susedstva
padaju u naša dvorišta!

Ali nam njihove igre
nimalo neće smetati
ako instalirate štit.

A opet, pošto je
toliko važan štit,
važne su i lopte.

Ako već treba da doleću,
neka to budu vaše lopte.

Lopte prekookeanske
lepše su i preciznije lopte.

I inače, kad u nas ništa nije upereno
osećamo se bezvredno:
kao, na primer, Senegal
ili Obala Slonovače,
u koje niko ne nišani.

Valjda smo svojom istorijom zaslužili
da najrazornije oružje
bude u nas upereno.

Sad, kad smo postali prijatelji,
nemojte to da nam uskraćujete!

MILOVAN MARČETIĆ (1951, Prijedor; Beograd), iz zbirke pjesama "Iza zatvorenih očiju", 2010.
preuzeto iz zbornika poezije socijalne tematike "Do zuba u vremenu", Presing, 2014.