Na mom ugovoru o stanovanju, zahvaljujući premisi common decency, pušenje u stanu nije bilo eksplicitno zabranjeno. To sam itekako provjerila prije nego što sam svoje Homo Slavicus potrepštine potrpala u nekoliko kofera i potpisala taj zloslutni papir. Gospođa majka znala je kako mi zapravo ne može ništa, ali je zato Cimero, u strahu od sveprisutnog joj duha, namjesto nje ponavljao kako se u norveškim stanovima ne puši. Zbog klauzule o nepušenju, naš je potencijalno dobar odnos patio. Ja sam znala kako ću pravilo kršiti čim mi ne bude dobro, dakle gotovo stalno, a on je znao kako ću pravilo kršiti iako mi to neprestano daje do znanja. Postala sam paranoična, vrata moje sobe uvijek su bila zatvorena, nabavila sam izolacijsku traku i njom oblijepila štok vrata i ključanicu, kada bih bila kod kuće (a to je rijetko jer sam radije sjedila u snijegu nego se izlagala pokudama), ugasila bih svjetlo kako susjedi ne bi pomislili da se u mojoj sobi puši. Skrivala sam se u mraku, strepila da u hodniku ili kuhinji ne sretnem Cimero, svoj dah otpuhivala u otvoren prozor i marljivo rezala svoje potkoljenice.
Cimero i ja gotovo smo prestali razgovarati, živjeli smo kao duhovi u zatvorenim sobama i svaki se naš živi kontakt pretvorio u kratki bijeg iz jedne prostorije u drugu. A i onda je postojala je mogućnost da će mi mobitel zazvoniti s porukom – Hey, are you smoking? I can feel the smoke through my window. On je najčešće išao na posao u 9, ali kako ni njemu nije bilo dobro, ponekad bi ostajao u krevetu i na radne dane. Toga sam se najviše bojala. Dani kada nije radio, bili su dani kada sam sjedila na terasi obližnjega kafića sve dok zbog minusa na termometru nakon nekoliko sati ne bih počela osjećati kako ne mogu koristiti prste i kako ću vrlo vjerojatno kada se vratim u sobu na svojim nogama uočiti crvene ozebline.
Kada bi ostajao doma, Cimero je satima slušao audio knjige. To je najčešće bilo znak da se u stanu nalazi još netko osim mene. Njegove audio knjige stavljale su me u neželjenu poziciju voajera. Kada bih se šuljala hodnikom do WC-a čula bih nezgrapan robotski glas kako izgovara she blushed and smiled to him knowing that he would be the first to touch her fifteenyearold body, različite varijante prvih poljubaca, maloljetnih snošaja i djevi koje zacrvenjenih obraza primaju nečiju muškost ili ženskost ovisno o tome kakva je ljubav taj dan zaintrigirala njegovo uho. Cimero se uz audio knjige budio, uz njih je kuhao, spremao se za posao, spavao, za svaku je prigodu njegova dana tu bio narator koji bi mu na uho šaptao fikcije koje su valjda imale za cilj odvratiti njegov mozak od činjenice da, jednako kao i ja, samo postoji, bez ikakvoga usmjerenja, kretanja ili cilja.
Naš je stan bio bolestan, mi smo bili bolesni i to se vidjelo u prašini, prljavoj kupaonici, nabacanoj robi i gomilama suđa. U našem atomskom skloništu nije bilo života ni veselja, cijeli je prostor bio samo odraz toga kako nam nije dobro. Cimero je po tom pitanju bio otvoren, tabletice su bile vani, nered je bio naizvolte, ali sve se to smjelo vidjeti samo kad nije bilo Gospođe majke. Za Gospođu majku, Cimero je bio odgovoran stanar, uzoran susjed, autoritet čistoće i pravila, a tako nesvjestan da bi Gospođa majka, i da je njezino dijete bilo slika savršenstva, još uvijek u svemu vidjela nedostatke. Jer to je bila definicija Gospođe majke, Gospođa majka je prepravljala, popravljala, micala, premještala i prevrtala stan uz prigovore kako Cimero ne može, ne zna i ne ide mu. Ona je bila uvjerena kako je sve krivo, kako je potrebna moja praktičnost, a Cimero je prije svakoga dolaska mantrao don’t be afraid of my mother.
Pitanje njegove depresije bila je stvar obiteljske povijesti – njegov otac, njegov djed, njegov stric ili tako nekako, svi su se borili s tom nesretnom dijagnozom. Depresija je bila nešto što se prenosi, a ne nešto što se stiče, ne nešto što nastaje ili stvara se, već neka nesretna linija genetskoga koda koja je jednako neminovna kao visina ili boja očiju. Cimero stoga nije išao na terapiju, ali se tabletica nije mogao odreći, one su mu valjda bile oslonac u zamišljenom prokletstvu loze.
A onda je Cimero našao curu. Cura od Cimero zvala se Mari i radila je u nekoj kršćanskoj organizaciji. Mari je bila cinična i nije se smijala, a kada joj je Cimero bio blizu, hihotao se i blistao kao da mu i nisu potrebne tabletice. Mari bi u naš stan dolazila dva puta mjesečno, a Cimero bi onda kuhao najinovativnija jela, pekao kolače i ignorirao robotski glas audio knjiga koji ga inače prati po stanu. Ona je bila mlađa od Cimero i imala sedmogodišnje dijete. Iako je bila udana, ona i muž otvoreno su prakticirali dodatne aktivnosti. Jednom su Mari i muž joj skupa došli u posjet i ja sam čvrsto zabila glavu u jastuk da ne bih čula usklađeno norveško stenjanje. Osim što je to uveseljavalo Cimero, kada bi Mari dolazila u posjet mogla sam u sobi pušiti na miru. Cimero tada nije primjećivao cigarete.
Kada bi Mari otišla, Cimero bi potonuo i po nekoliko dana ne bi izlazio iz sobe i jedini njegov trag u stanu bili su prazni omoti čokolade. Nisam mogla zaključiti jesu li njezini dolasci dobri ili loši za Cimero, ali takva je klackalica raspoloženja postala dio njegove rutine. Mari je patila od bipolarnog poremećaja, ali ja sam je premalo mogla promatrati da bih uočila njezine skokove i padove. S druge strane, na moju sramotu, ona je svjedočila mome padu. Jednom sam prilikom nezgrapno prekinula romantičnu večeru i, smoždena i histerična, uništila netom pečene lazanje. Cimero i ona gugutali su u kuhinji, a ja sam duže no inače promatrala plavozelenu putanju svojih vena. U suzama sam sjela za namješten stol i ostavljajući za sobom lokvice krvi s izrezanih potkoljenica, grcajući ih molila da me odvedu na hitnu. Od stršljena u glavi više nisam mogla disati, moje su misli jurile kao u uzbunjenoj košnici i činilo mi se kako u glavi nemam mjesta za ništa osim vriska. Zatvorena u mraku atomskog skloništa, suočena s povremenim refleksijama velikog zrcala na vratima ormara osjećala sam kako u meni ni izvan mene više nije sigurno postojati. Ove misli ne jure, one bodu u tisućama malih slika koje se ne uspijevaju verbalizirati, moj um bojno je polje glasovima koji me napadaju i koji postaju sve napasniji što ih više pokušavam suspregnuti. Ne mogu u sebi, ne mogu izvan sebe. Sjela sam za kuhinjski stol i plačući vrištala. Cimero me zagrlio i kao djetetu tepao mi da se smirim, a Mari je samo ponavljala da sam sigurna i da je sve u redu. Nakon otprilike pola sata histerije i javnog iskazivanja papučica, vratila sam se u sobu i slijepljena suzama i krvlju zaspala. Sljedećeg jutra na zid sam postavila uokvirenu opasku Četiri lakta unutra i na post-itu koji sam zalijepila na zrcalo u visini svoga lica napisala broj hitne pomoći. Extra elbow space valjalo je oprostoriti. Ja sam ekskomunicirala samu sebe i na udaljenosti od četiri lakta promatrala neku osobu koja bezumna djeluje. Svaki je kontakt s unutrašnjim nestao. Nisam osjećala svoju kožu, svoj dah, svoje ruke. Tko god da je činio, nisam bila ja.
***
EVA SIMČIĆ rođena je 1990. u Rijeci. Dok gradi konkretniju biografiju, propagira open access, naglas priča o mentalnom zdravlju i objavljuje male crne pse.
Trenutno živi i radi u Oslu gdje završava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
nemaš pasoš ne voliš da putuješ nećeš umreti ako ostaneš ovde to sam već čuo
danas sam se slikao za vizu dobićeš jednu fotografiju da stoji na frižideru budućnosti iz kog ćeš vaditi maline mleko kocke leda za vrele noći
niz grlo ti klize vitamini
hoću još dugo pod hladnim svetlom da gledam kako ostaješ živ i zdrav
***
MIAMI
sva ta vrela tela na suncu pozajmljenih dana vazduh miriše na badem i radost u pokušaju
que rico
u svakom kadru palma žulja mi oko nešto se tu ne uklapa previše dekadencije vodi u propast
kod tebe su ostali sneg stari računi za grejanje zajednički put na Grenland svakodnevnica nije bila dovoljna
visoke zgrade ubadaju nebo reklama sa osmesima nudi život u sadašnjem trenutku želim da poslušam
obmana prostrana kao okean topao pesak pod tabanima ne leči samo rasplamsava sećanje na hladnoću
***
U JAPANSKOM VRTU
svakog jutra opipavam sopstveno ručje jurim neodlučnost pulsa povlačim linije tvog krvotoka po sećanju
za sve odložene zagrljaje za vrhove prstiju koji se nisu upoznali za kožu koja je ostala suva
seme bačeno na zemlju ne bira pravac u kom će porasti drvo
krošnja se nadvila nad nečujnom rekom u njoj ribe koi smišljaju priču o ostajanju
____________________________________________
NIKOLA GLIGORIJEVIĆ rođen je 1987. godine u Užicu. Detinjstvo je proveo u Bajinoj Bašti. Prve pesme je napisao već u osnovnoj školi. Završava Medicinski fakultet u Beogradu, a potom specijalizaciju interne medicine u Njujorku. Trenutno živi i radi u Pitsburgu. Prošle godine pohađao je radionicu pisanja poezije kod Ognjenke Lakićević. Ovo je prvi put da, nakon par decenija, deli svoju poeziju sa svetom.
SINAPSA
Kada pišem o tebi,
pišem o onome što se nikad nije dogodilo,
što nije postojalo.
Naprimjer,
nikada te nisam nazvala u kancelariju
samo da ti čujem glas.
Nikada nisam kupila malu tortu sa svijećom da proslavimo tvoj rođendan.
Nikada ti nisam poslala razglednicu sa rive
ili aplaudirala u prvom redu na tvoje uspjehe,
nisam ni saznala da je tvoja omiljena kafa
obični espresso.
Nikada nisam strepila nad tvojom sudbinom
i time šta će ti donijeti današnji dan.
Nikada nisam živjela,
ali se sjećam
i sjećanje je otvorena rana.
***
REM FAZA
Likovi u knjizi su govorili
sanjala sam to.
Dobar pisac, loš pisac,
kao da se grupišu međusobno.
Ili kao kad neko otkida latice margarete i govori:
Voli me, ne voli me!
Dan u kojem me vrtiš u krug pored otvorenih prozora,
dok u pozadini pjeva Josipa Lisac i vjetar raznosi moju haljinu
filmska je scena,
gdje za otkinutu laticu
u dnevnik pišem:
Voli me!
***
PRIPOVJEDAČ
Upoznala sam čovjeka
kojem je sve priča.
Od spustio sam torbu na stol
do prošetao sam ulicom i vidio čovjeka
koji prodaje kravlju kožu.
Rekao sam pošto ti je ta koža?
A on je kazao hiljadu maraka.
A onda sam ja rekao,
a pošto ti je krava?
I stalno tako,
svaka scena je mala priča.
Kad više nisam mogla izdržati
upitala sam ga:
A kako je živjeti u priči?
Odgovorio je:
U kojoj priči?
***
O SREĆI
Moj nos
na koži tvog vrata
i oblak umirujućeg parfema
oko nas.
***
JEDNO OD MNOGOBROJNIH JA
Kada bih bila Prust,
živjela bih mondenskim načinom života.
Svakoga dana bih se baškarila
u pletenoj stolici u bašti,
ispijajući limunadu ili porto,
zavisno od toga koje je doba dana.
Kada bih bila Prust
posmatrala bih okolnu šumu,
napola prelivenu sunčanim zracima
i tamnom sjenom svuda okolo.
Kada bih bila Prust
po cijeli dan bih gledala u nebo,
kako postaje,
ne turobno i tmurno,
nego nebo koje donosi slutnju,
kao pred kakav težak
i krvav zločin
o kojem ću ja čitati samo iz novina.
Kada bih bila Prust
slušala bih lavež pasa u daljini,
kreštanje svraka
i nijednog momenta se ne bih pitala:
Jesam li slobodna?
Umorna ili
nesretna?
_____________________________________________
EMINA SELIMOVIĆ rođena je 28.9.1991. godine. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zenici na odsjeku za b/h/s jezik i književnost. Magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Magistarski rad joj je objavljen kao knjiga pod nazivom „Postmodernizam i nova osjećajnost u poeziji Zilhada Ključanina“. Trenutno na doktorskom studiju Književnost i kultura, također na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na odsjeku Komparativne književnosti.
Objavila četiri zbirke poezije: „Genocid u Crazy Horseu“, „Ademove suze“, „Zembilj“ i „Jazz za Fellinija“, za koje je dobila domaće i regionalne nagrade. Objavljuje tekstove u časopisima. Radi u Muzeju grada Zenice.
SMIJAT ĆE TI SE VRAPCI
Strah je noćna ptičurina: pandžama razdire grlo, kljuje
oči. Krilima lupa po glavi.
Iz roda sova: čim svane, nestane, skrije se u šumske i očne
duplje. Ali ti znaš da je u tebi, u tvojoj šumi, i da će izle-
tjeti, pasti na te, napasti, čim padne noć.
Probudio se i pročitao Tinovu pjesmu Duša, klepsidra i
tijek rijeke. Tinova je pjesma duboka, plahovita i virovita
rijeka. Zanijela te.
Plašiš se svoje nadolazeće knjige. Koja će svući s tebe i
posljednju krpu. Ostat ćeš, stat ćeš pred svima: izlučen,
izobličen, gol. Neuk, nevješt i nepismen.
Književno strašilo za ptice s kojega je vjetar odnio rite.
Smijat će ti se vrapci.
***
ŠTO SE NISTE SRELI I ZAGRLILI
Svega imaš, samo vremena nemaš. Potrošio si ga. Prosuo
po desetljećima i stoljećima, planinama i otocima.
Svršilo u jadranskim jamama i tvojim knjigama.
Posljednja zrna ječma-vremena čuvaš još u nosu i pod
jezikom. Ni list ni cvijet ne ostade za tvoje drvo.
Ono će za tobom u polju jaukati u studenomu, u vjetru,
i zalamati golim, bezlisnim rukama.
Što se niste sreli i zagrlili. Srasli u jedno drvo.
***
INTENZIVNO SE BAVIŠ TURIZMOM
Tare te baškovoška štakornjača, koja odavno više nije tvoja,
i trt će te dok ti bude ijedna cijela kost. Uvijek u raspadanju.
Iznajmljuješ sobe. Spavaš na stubištu: preko tebe preskaču
gosti. Bune se, viču da su im zidovi mokri, posteljina trula.
Jedan tridesetogodišnjak, visok, plav, zaletio se na te na
podu, zamahnuo nogom. Očekuješ udarac u drob, u re-
bra. Noga još u zraku, ti se budiš. Sat ti pred licem: šest i
dvadeset i četiri minuta.
Prije toga si pakirao nekakvu ribu i slao u Zagreb. Inten-
zivno se baviš turizmom u vrijeme kuge.
***
PISATI PJESMU
Po nenapisanu papiru, po negaženu snijegu.
Zaputio se, zaputila se ruka.
Ne znate, niti možete znati:
gdje će koja stopa, gdje će koja riječ.
Za vama proljeće, ljeto: slova ni traga.
Tebe ni tvoje ruke.
Drugi će putovati po papiru i snijegu.
U snježnoj i papirnoj vijavici pisati pjesmu.
Sve kosti u tebi, ti vas u svojoj koži. Još si živ.
Teče kroza te i crljeni se krv.
Kao kakav alpski vrh što ga je obasjalo sunce,
bijeli se i svijetli navrh tebe mozak.
Na oči gleda te iz tijela, na usta govori duša.
Ti si još živ.
___________________________________________________
PETAR GUDELJ rođen je 29. rujna 1933. u Podosoju. Diplomirao je 1959. komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Objavio je knjige: Ruke, suze i čempresi, pjesme, 1956.; Isus je sam, pjesme, 1961.; Pas, psa, psu, pjesme, 1967.; Suhozidina, pjesme, 1974.; Tropi. Počela, pjesme, 1976.; Štit, poema, 1979.; Ilirika, pjesme, 1980.; Vrulja, pjesme, 1982.; Mit i med, pjesme, 1982.; Osmoliš, pjesme, 1982.; Vlkoe, poema, 1983.; Ilirika, izabrane pjesme na slovenskom, 1984.; Hesperidske jabuke, poema, 1986.; Europa na tenku, poema, 1987.; Vuk u novinama, izabrane pjesme, 1988.; Moja Imota, nebo, zemlja, ljudi, pjesnička proza, 1991.; Golubice nad jamama, sabrane pjesme, 1993.; Put u Imotu, pjesnička proza, 1996.; Po zraku i po vodi, pjesme, 2002.; Pelazg na mazgi, izabrane pjesme, 2004., Zmija mladoženja, pjesme, 2007.; Duša tilu, pjesme, 2010.; Za njom je koracala maslina, izabrane pjesme, 2010.; Sve što si donio iz planine, pjesme, 2012.; Da zađe Mjesec, da izađe Sunce, pjesme, Zagreb, 2017.; Imotska knjiga, pjesnička proza, Zagreb, 2017.; Europa na tenku, poema, Zagreb – Sarajevo, 2017.; Munje i naranče, stihovi i proze, Zagreb, 2018.; Za svojim pjesmama, životopis i pjesmopis, Zagreb, 2020.
Živi u Zagrebu.
Probudio me je fiksni telefon. Bilo je već podne. Bolela me je glava, nisam mogao da pomerim ukočen vrat, ni levo ni desno nisam mogao da se okrenem. Bio sam zavaljen u fotelju, tako me je savladao umor, ili trava i kampari. O, bože, o, bože, brundao sam ustajući. Telefon je neumorno zvonio, tražio sam ga po krevetu. Progutala ga je izgužvana posteljina u kojoj sam se probudio onoga dana kad sam otišao kod Jelene. To je bilo juče, zar juče, pomislio sam. Činilo mi se da je prošlo mnogo vremena, mesec dana, ili dva, pola godine, možda. Napokon, telefon je ućutao, ali je onda nakon nekoliko minuta ponovo počeo da se oglašava svojim iritantnim pištanjem. Stigao sam samo da sipam vodu u jutarnju crvenu šolju i da ispijem nekoliko gutljaja. Bio sam siguran da me je zvao stric. Halo, sam sam se prepao od svog glasa. Čoveče, gde si ti? čuo sam Janka. Halo, ponovio sam ne shvatajući otkud Janko u slušalici. Imali smo kolegijum, gde si, nema te već dva dana, skoro je vikao, jako uzbuđen. S tobom se nešto dešava, opet si mešao, jesi li, obasipao me je kritikom i pitanjima. Nisam, samo to sam rekao. Ajde, dođi brzo, ne znam više kako da te pokrivam. Ućutao je. Pocepao si mi glavu, koj ti je kurac. Danas je nedelja, jebote ostavi me na miru da spavam, bio sam ljut što me posipa prekorima. Danas je ponedeljak, ciknuo je. Zezaš, bio sam iznenađen. Ne zezam, dolazi, ministar je odlepio, drao se, bacao papire, bio je van sebe. Sinoć je tražio mišljenje na grupi i niko se nije oglasio, besneo je dva sata jutros. OK, dolazim, rekao sam i prekinuo vezu. Uzeo sam mobilne telefone, oba su bila isključena. Jebote, spavao sam dva dana.Na sebe sam stavio prvo što sam našao, sjurio sam se koliko sam brže mogao niz stepenice, mamuran i neobrijan. Sunce mi je tuklo u mozak. Pokušavao sam da trčim, ali nisam imao daha. Hteo sam da kupim cigarete. Stao sam ispred trafike i prebirao po džepovima, bili su prazni. Ej, gde ste krenuli? pitao me je portir. Dobar dan, Siniša, rekao sam, bio je zabezeknut. O, to ste vi, izvolite, izvolite izvinjavam se, mucao je. Na hodniku je bila parkirana načelnica. Iskolačila je oči kad sam joj se javio, ni reč nije rekla zamrznuta u koraku. Upao sam prvo kod Janka. Grunuo sam svom silom na vrata, sapleo sam se o kraj tepiha, skoro sam propao u sobu. Janko se svađao preko telefona, leđima okrenut vratima. Tresak ga je privukao, pogledao je ka meni i zanemeo. Samo me je gledao dok je Tamara histerisala na drugom kraju veze, prepoznao sam joj glas. Jebote, to je izgovorio, a onda ponovio nekoliko puta. Tek sam se tad setio da niko u Ministarstvu nije bio upoznat sa mojim novim imidžom, golom glavom po kojoj su počele da se naziru čekinje, sada isprepletane sa kapima znoja. Tamara, čujemo se, neprirodno smireno je izgovorio i bacio telefon na sto. Ona je nastavila da se oglašava, mislim da nije prestala bar dva-tri minuta da šizi u kontinuitetu. Molim te, reci mi na čemu si, progovorio je kad se sabrao. Nemoj da praviš dramu, nisam ni na čemu, srušio sam se u fotelju na ulazu. Mrtav sam, to sam rekao i uzeo glavu u ruke, pred očima su mi igrali svici. Imaš neku hranu, nešto, pitao sam ga smlavljen od spavanja, sunca, gladi. Imam boraniju, spakovala mi Tamara, otvorio je frižider. Boraniju, viknuo sam, jel ona pri sebi, ko jede boraniju!Jebiga, porastao mi je šećer, ona u frci, znaš kakva je. Meni bolje da jedem travu nego da trpim histeriju. Čučao je ispred otvorenog frižidera: Oćeš, nećeš? Daj, rekao sam i ustao. Razbucao sam pedantno spakovanu plastičnu kutiju za koju je bila zakačena viljuška. Pojeo sam sve što je bilo u kutiji. Ne znam šta je ovo, zaspao sam u subotu, ponovo sam se srušio na fotelju. Janku je zazvonio telefon. Razgovarao je kratko, zapravo, jedino što je rekao bilo je: U redu. Zove te, evo ti blok i olovka. Bar ne moraš da se češljaš, rekao je kroz smeh. Izašao sam, ostavljajući ga da se cereka.Svratio sam prvo do ve-ce-a da se umijem i pokušam da se upakujem u pristojan izgled.
U ministrovom kabinetu bili su za stolom svi, načelnica, šef kabineta, pomoćnici, pomoćnici pomoćnika. Sekretarice su, izolovane kao da su kužne, sedele i čekale da počne kolektivno maltretiranje koje će, u krajnjoj liniji, njima kao poslednjim karikama u lancu da se sruči na vrat u vidu dranja, pretnji, vređanja. Neke od njih će ćutati, neke će se boriti, neke će do duboke noći ostati da rade i plaču. Naša radna organizacija, precizno postavljena čvrsta piramida, oličenje raširene društvene prakse u malom. Na vrhu su oni koji zlostavljaju, na dnu su oni koji trpe. Valjda je svugde tako. Ušao sam i seo na jedinu praznu stolicu. Kelnerica je svima stavljala kafu i vodu pored uredno postavljenih paketa papira i gledala kako da što pre obavi svoju dužnost pa zbriše pre nego što atmosfera proključa, a izgledalo je da će to biti još jedan od “onih” sastanaka. Izvinite, setio sam se da ovo ne može da prođe bez ksanaksa, odmah dolazim, rekao sam i strugnuo kroz masivna drvena vrata. Čuo sam negodovanje iza sebe i ministrovu besnu repliku: Nemojte ni da se vraćate, s vama je gotovo. Vratite se, viknula je načelnica. Idite kući, još jače je viknuo ministar. Vratite se, još jače je viknula načelnica. Gužva se nastavila, ali ja više nisam čuo njihov dijalog razgovetno. Šta bi načelnici da me štiti, pitao sam se uznemiren njihovom agresijom. Nisam uspeo da uđem usvoju kancelariju, bila je zaključana, morao sam prvo do portira po ključ. Siniša, dajte mi, molim vas, sedmicu, rekao sam čoveku u stavu mirno, i opustite se. Odmah, odmah, pojurio je do ormana gde je čuvao ključeve. Nego, što ste to uradili sebi, da vas pitam, imali ste lepu kosu, ovako ste ko ošureno kuče, da izvinete, bio je ljubazan. Morao sam, Siniša, doktor mi je naredio, imam neko kožno obljenje, rekao sam uz uzdah. Zarazno je, dodao sam, a on se odmaknuo. U foliji mi je ostalo samo još dva ksanaksa, uzeo sam oba i vratio se u osinje gnezdo. Što ste došli? viknuo je ministar kad me je video, iskolačio je oči i ustao. Pomislio sam da će me zgrabiti i baciti kroz prozor. Što ste došli ako sam rekao da se vučete kući? dreknuo je. Ja sam mu rekla, i načelnica je ustala, prkosna i odlučna da nastavi da me štiti. Ti, sedi dole, obratila se ministru. Svi zabezeknuti njenom slobodom gledali su u kafu ispred sebe, nisu smeli ni da dišu. Ministar je ućutao i seo, a onda nastavio da gunđa. Oni smeliji su uzimali šoljice i srkali da bi sakrili smeh s kojim nisu umeli drugačije da se izbore, a ja sam tako silno želeo da se probudim, toliko sam mnogo želeo da shvatim da je ovo moja fantazija i da je posredi neki miks narkotika ili mnogo luda trava, kokain, bilo šta. Sedite ovde, načelnica je uzela praznu stolicu koju sam napustio pre desetak minuta i kao da je pero prebacila je pored svoje. Molim te, skloni se, rekla je savetniku za marketing. Mirno i poslušno smestio sam se tamo gde je odredila. Ministar je staloženije nego što je moglo od njega da se očekuje razgovor vratio na temu kojom je i trebalo da se bave okupljeni.Treba nam veoma razumno, kratko i efektno obraćanje poslanicima, vezano je za budžet i zato je jako delikatno. Vi ćete da sastavite obraćanje ministra, zato dobro slušajte o čemu je reč, imate veliku odgovornost, razumno, bez ikakve drame, kao druga osoba, načelnica se obratila meni. Dostaviću vam mejlom sve informacije, trebalo bi da završite do kraja radnog vremena, onda da pošaljete na grupu da vide svi i da eventualno dopunite uz sugestije. Da li je to u redu, pitala je. Sasvim, odgovorio sam.Sastanak je trajao dugo, padalo mi se u nesvest bar dva puta. Bilo je vruće, svi su bili uzbuđeni, dobacivali su se brojkama, nisam mnogo toga shvatio, najviše energije sam ulagao u to da izgledam prisutno. Klimao sam glavom, zapisivao ponešto i čekao da prođe. I ovo će jednom biti juče, ponavljao sam sebi.
U kancelariju sam se vratio iznemogao, ispijen od ljudskih odnosa, miliona dinara i užarenih glava.Uključio sam klimu i stao ispred nje da hladan vazduh duva pravo na moju golu glavu. Jelena, setio sam se Jelene. Ledeni mlazevi i prijatne uspomene na njene gipke pokrete, njen miris, njena lepa stopala, umirili su teskobu. Odgovornost je na meni, to je imalo potencijal da me ponovo vrati u anksioznost ali nije, pomislio sam, ako uspem da napišem obraćanje odgovarajući na sve zahteve, uspeću i da napišem roman, uspeću da izmamim njene pohvale, osmehe, još neki susret. Presekla me je slika Sašine majice u mojoj mašini. Seo sam da čitam izveštaje. Neugodno sam se osećao bez mobilnih telefona. Već dugo imam potrebu da ih stalno držim uz sebe. Sada su im bile prazne baterije i njihovi su ekrani bili mrtvi. Nisam nikad shvatio otkud mi takva zavisnost od telefona, da li čekam da me neko pozove, da li neko konkretno, da li čekam da mi neko javi važnu vest, koju, pitam se. Pozvao sam Janka. Jesi li preživeo, bio je više zabrinut nego znatiželjan. Ćuti, okršaj, odgovorio sam. Imaš punjač, oba su mi mobilna crkla. Imam, aj dođi, ja sam ovde privezan za komp. Uzeo sam punjač s vrata i pod izgovorom da moram da sastavim neki tekst brzo napustio omanju prostoriju u kojoj su ogroman sto i kožna ilizana fotelja stvarali mučnu atmosferu zarobljenosti. Da bi došao do svog mesta, on je morao da preskače gomile vezanih časopisa, starih i nepotrebnih. Kao da predstavlja enterijerski dnevnik, njegova je soba baštinila uspomene na razne događaje. U uglu je otkako sam prvi put ušao kod njega čamila gajbica natrpana praznim pivskim flašama, nikome nije smetala, niko nije obraćao pažnju na nju, postala je deo mobilijara iako nije imala nikakvu svrhu do dokumentarne. Iščitao sam sve, napisao sam obraćanje i stavio ga na Vajber grupu. Onda sam sedeo i čekao reakcije. Znao sam šta sleduje: prepucavanje, menjanje reči, slova, prva verzija, druga verzija, treća verzija, ćutanje, šizenje, razgovori, lajkovanje, negodovanje. Gledao sam u ekran, on se gasio, ja sam pokretao miš, on se palio, ponovo se gasio, ponovo bih mrdnuo miš i on se budio. Sa setom sam se sećao da sam dva dana ranije sedeo u Jeleninom dnevnom boravku i upijao njen miris i glas. Napunio sam telefone i pokrenuo ih, želeo sam da pustim snimak njenog monologa. Tek kad su počele da mi stižu poruke, shvatio sam da je baterija na oba aparata iscurela još u nedelju pre podne. Naravno, zato sam i prespavao ceo dan. Mrzelo me je da listam propuštene pozive, bilo ih je mnogo. Bacio sam pogled na poruke. Jelena, ona mi je poslala dve. Otvorio sam ih. Bilo mi je neprijatno što ste otišli dok se kiša još nije smirila sasvim. Da li ste dobro stigli kući? Kako ljupke divne reči, ona je razmišljala o meni. Pogledao sam njenu fotografiju. Nije na slici bio njen lik, bila je klupa, verovatno ona klupa sa Tašmajdana. Znao sam da joj je General značio i da je bila vezana za njega, ali ovo mi je izgledalo preterano. Pomalo nastrano na način koji ne bih mogao da objasnim, bizarno, morbidno. Neka se duboka tuga uselila u nju i to ne zbog lošeg braka ili smrti Generala, neka genetska tuga, dublja čak i od svega čega se seća kao njenog potencijalnog izvora. Trebalo bi da joj odgovorim, pomislio sam i u sekundi kad mi je to palo na pamet, oblio me je znoj celog. Izvadio sam platnenu maramicu iz fioke, jedva sam je našao u rusvaju, obrisao sam njome lice, teme i vrat. Protrljao sam dlanove o pantalone i počeo da sklapam poruku. Više mi je vremena trebalo za odgovor Jeleni nego za celo obraćanje. Hvala vam što brinete, ne nikako hvala vam što brinete, zašto bih joj zahvaljivao, samog sebe tako diskreditujem, to otkriva moju slabost. Pred oči mi je iskrsla slika kučeta koje dahće od slepe zahvalnosti. Fuj. Izbacio sam hvala vam što brinete. Izvinite što tek sad odgovaram… Ni izvinite ne dolazi u obzir. Šta ima da joj se izvinjavam, samo joj dajem do znanja koliko sam nesiguran. Brisao sam i pisao, brisao i pisao. Napokon sam odustao. Nisam pogledao u ekran više od pola sata. Kad sam pomerio miš, preda mnom se otvorio pravi onlajn rat. U grupi su svi divljali, tražili su promene, tražili da sakrijem prave brojeve, da ne otkrivam interne tajne. Celi su se čaršavi reči slivali kako sam skrolovao ka dalekom kraju prepiske. I svako pojedinačno, želeći da sakrije od članova grupe svoje zahteve, pisao je nepregledne sugestije. Pošto nisam reagovao, jer je njihovu simultanu verbalnu inkontinenciju trebalo savladati čitanjem, počeli su da me zovu telefonom. Istovremeno sam razgovarao na fiksnom i na mobilnom. Načelnica mi je slala i mejlove, a ministar se drao iz slušalice mog privatnog telefona. Ulupaće mi mozak, mislio sam i jedino što me je držalo u stanju relativne prisebnosti bila je pomisao na Jelenu. I vodka. Moram da obnovim zalihe, shvatio sam kad sam video da se poslednjoj flaši iz šteka probijalo dno kroz plitak ostatak alkohola koji je služio za hitne slučajeve, isključivo za trenutke ozbiljne krize. Ne volim vodku. Što nije loše, jer do sada ne bi izdržala da imam drugačiji odnos prema njoj.
Oko pola jedan ujutru mogao sam da isključim kompjuter i krenem kući. Bio sam toliko umoran da sam u hodniku seo na stolicu pored stepenica. Setio sam se poruke i uzeo telefon. Gledao sam usamljenu klupu na kojoj su se upoznali. Generalova klupa, kakva luda priča. Nasmejao sam se. Sve je bilo u redu, kiša je prestala, a meni je odgovarala šetnja. Čujemo se, pozdrav. To sam napisao i poslao. Pomislio sam, ona sada spava pored Saše. A ja sedim na drvenoj stolici za poslugu i nemam snage da ustanem. Držao sam mobilni na krilu, naslonjen leđima na zid. U jednom trenutku, mahinalno sam se odupro leđima o naslon kako bih ispravio kičmu i samo se srušio, u deliću sekunde našao sam se na podu uz tresak sedišta o granitne ploče. Stolica nije imala zadnje dve nožice i zato je bila prislonjena uz zid. Nisam se posebno povredio, ali sam ipak ugnječio lakat. Jebiga, viknuo sam i video da mi prilazi noćni čuvar. Šta se desilo, pitao je, ali nije ni čekao ni zahtevao odgovor, pokupio je dva dela razvaljene stolice i poneo ih sa sobom niz stepenice. Uopšte nije obratio pažnju na mene. Zavibrirao mi je telefon i čulo se tiho klik-klik. Ekran je zasvetleo: Jelena. Otvorio sam poruku. Nisam vas pitala kad biste mogli da završite. Smajli. Prvo sam video smajli i obradovao se. Brže-bolje poslao sam i ja njoj smajli. Impulsivno, bez ikakvog razmišljanja, kao zaljubljena šiparica. Da slučajno ne ostavi telefon, da odmah ugleda poruku. Dopisujemo se smajlijima, to je detinjasto i romantično. Piljio sam u naše emotikone i smešio se. Onda sam slučajno video i verbalni deo poruke. Užas, rekao sam naglas. Jebote, koj ti je kurac, što ne gledaš, korio sam sebe. Kao klinac, kao kreten. Koliko vremena, otkud znam, pola godine, četiri meseca. Nisam ni pomislio na to da imam obavezu da završim roman. Da ga počnem, da ga pišem, da ga završim. Idiote, seo sam na radijator, nizak, koji se protezao celim hodnikom. Samo da i njega ne slomim. Možda par meseci, napisao sam opet što brže da ne pomisli kako sam naseo na smajlije pa iskonstruisao priču. Zasvetleo je ekran i čulo se klik-klik. Smajli. Šta znači par? Recimo četiri, odgovorio sam. OK. Smajli. Smajli. Ruke su mi drhtale. Bio sam mrtav umoran. Palo mi je na pamet da se vratim u kancelariju i legnem na sto da spavam. Jedan i trinaest. Brojao sam korake do kuće. Dve hiljade četristo sedamdeset dva. Brojanje, ponekad naglas, pomoglo mi je da ostanem budan. Delimično sam žmurio dok sam se vukao kroz Birjuzovu. Bilo je mirno napolju, začudo mirno. Beograd nekad spava. Blago Beogradu, uvalio se između reka i planine i boli ga uvo, spava, leškari. Kakvi bolesnici, setio sam se sastanka. Sve je toliko bitno, svi su toliko važni kao da odlučuju o sudbini ljudskog roda. Samo kidaju, valjda povrh tog natezanja i glume u koju ni oni ne veruju osim na trenutke ništa više i nemaju. A šta imam ja, dve sveske telegrama. Priču o Jeleni i njenom junaku. Imam malo vutre, to je dobro, to je vrlo dobro, raduj se. Zaspao sam.
***
NINA SAVČIĆ (Beograd, 13. maja 1970), književnica, likovna umetnica, teoretičarka kulture i medija, dizajnerka, kolumnistkinja. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost i na Fakultetu primenjenih umetnosti na odseku Unutrašnja arhitektura. Magistrirala Teoriju umetnosti i medija. Magistarski rad objavljen je pod nazivom Njujork u filmovima Martina Skorsezea: analiza lokalističkih situacija.
Doktorirala na smeru Teorija dramskih umetnosti, medija i kulture (FDU) sa temom Teorije sitkoma (američki sitkom, 1980-2016).
Objavljivala priče, pesme za decu, tekstove iz oblasti filma, književnosti, jezika. Izlagala na samostalnim i kolektivnim izložbama kolaže, asamblaže, akvarele, gvaš. Radila grafički dizajn i dizajn enterijera. Od 2013. kolumnista je dnevnog lista Danas, pisac radio-drama za decu za Prvi program Radio Beograda i stalni saradnik Nove ekonomije.
Za roman Vlasnik svega našeg dobila Nagradu Isidora Sekulić za 2019. godinu.
Roman U lancima bio je u užem izboru za NIN-ovu nagradu za roman objavljen tokom 2021. godine.
Selma i Željko odlučili su se nakon godinu dana svoje veze ovjekovječiti svoju beskrajnu ljubav odlaskom u najnoviji ogranak klinike Link, spremno pokazavši da su i oni dio borbe protiv raskalašenog promiskuiteta koji je gotovo uništio sve vrijednosti na kojima je izgrađena ljudska civilizacija. U strahu od povratka prema vremenima lascivnog, nakaznog hippy pokreta prije 100 godina, preko uspona i afirmacije neprirodnog LGBT pokreta prije 50 godina, oni tradicionalniji, koji su se još uvijek sjećali vrijednosti života, ljubavi, obitelji i dobrosusjedskih odnosa, uhvatili su se napokon pravih knjiga, infiltrirali znanost i razvili revolucionarnu metodu ponovnog povezivanja ljudi u svetu zajednicu, gdje bi se uvjetovali jedno na drugo u čistoj, iskrenoj i najprirodnijoj monogamiji. Uz njih su stali i oni manje tradicionalni, koji su promatrali rastuće tenzije u društvu zbog prevelikih seksualnih sloboda, počevši od razvoja novijih devastirajućih spolnih bolesti do povećane stope zločina iz strasti. Došlo je stoga vrijeme, da se parovi spremno obvežu, ne dokumentom niti prstenom, nego tijelima. Selma i Željko bili su jedni od prvih koji su došli kod vizionarskih kirurga klinike Link, spojiti se pupčanom vrpcom. Darovati će u potpunosti život jedan drugome, kao majka djetetu, a primati će nutrijente kao parazit od domaćina. Dobar deal.
Modernija varijacija CRISPR tehnologije korištena je kako bi im se imunološki i genetski profili u potpunosti mogli podnositi. Rez u razini pupka i holosintetizirana cijev duljine metra presvučena kožom, precizno određenog hibridnog DNA profila kako bi se izbjegla reakcija odbacivanja, umetnuta je u njihova tijela i otvorena kao stari šmrk u vrtu da izmjenjuje i miješa njihovu krv, smještajući ih u međusobno ovisni odnos, čiji bi prekid uvjetovao smrt obje strane. Sama operacija trajala je mizernih trideset minuta. Kao jedni od prvih, uvjetovali su se na mjesečne kontrole kod djelatnika klinike Link, radi praćenja stanja implantirane cijevi kao i psihološkog savjetovanja. No, Selma i Željko znali su da se nemaju što brinuti, budući da je njihova ljubav bila čista, iskrena i budući da su znali da su jedno drugome srodna duša kroz sve prošle živote, čak i kada su bili bogomoljke, a Željko je ostao obezglavljen.
Prva kontrola pokazala je očekivano stabilno stanje pupkovine. Željko i Selma cvali su. Pričali su psihologu o tome koliko je jednostavnije raditi sada stvari zajedno, budući da ih fizički nisu mogli razdvojiti, ni radi posla, ni radi zamornih druženja sa prijateljima koji se još nisu linkali , a pogotovo ni radi druženja s ne daj Bože samcima, koji su još uvijek skeptično gledali sa strane i fantazirali o odvratnim susretima na jednu noć. Budili su se ujutro u isto vrijeme, prali zube u isto vrijeme, a jutarnje kenjanje izvodili su majstorski na metar razdvojenim wc školjkama, pa čak i bez pregrade, budući da su njihova tijela sad funkcionirala kao jedno i sram je bio posljednje što ih je moglo zadesiti. Sve aktivnosti su sada mogli zajednički dogovarati, pomažući se Linkovom aplikacijom koja im je služila kao organizator vremena, kao i pristup društvenoj mreži, gdje su mogli dijeliti sve svoje zajedničke trenutke sa poklonicima prave, istinske ljubavi. Tako su mogli stavljati slike svih svojih eksperimenata u kuhinji, počevši od sjemenki koje su kroz tri dana uzgajali u tanjuru zemlje kako bi ih pomiješali s nekim egzotičnim tipom mlijeka. Brojali su kalorije, zajedno su vježbali i znojili zajednički znoj mirisa miješanog urina. Na svojim dotadašnjim poslovima dobili su masne otpremnine, te im je Link otvorio Linktube kanal na koji su mogli postavljati različite interaktivne videe sa svojim mišljenjima o političkim temama, recenzijama glazbe i filmova, kao i reakcijama na kratke clipove od po 10 sekundi te zarađivati od sponzorstva svih velikih kompanija poput Nikea, Disneya i Applea. A seks? Magičan, intenzivan. Uistinu su mogli osjećati kako im pripada tijelo onog drugog u krevetu te su primijetili da gotovo mogu fizički osjetiti užitak svoje bolje polovice. Psiholog je zadovoljno stavio kvačicu, potpisao se na formular i lupio pečat te im rekao da se mogu vidjeti za dva mjeseca zbog nevjerojatno dobrih i obećavajućih rezultata. Selma i Željko neće se pojaviti.
Sve je krenulo tjedan i pol kasnije, kada su skupa izašli i kada se Selma napila zbog Željkovog bjesomučnog udaranja po votkama. Dok se Selma koprcala po svojoj bljuvotini u odjeljku ženskog toaleta gubeći svijest, Željko je u alkoholnom naletu inspiracije odlučio da nije loša ideja popišati se po Selminoj glavi dok ona povraća. Isto tako, zaključio je da je odlična ideja postaviti snimku zabavne večeri odmah na njihov Linktube i noteLink profil. Podijeljena reakcija njihovih fanova nije mogla ni približno dati pravi odraz Selminog bijesa i sramote koju je osjećala sljedeće jutro dok je i dalje povraćala za vrijeme zajedničke defekacije te bila primorana mirisati Željkova alkoholom natopljene izlučevine. Nedjeljna svađa potrajala je kratko, budući da nisu imali luksuz dramatično napuštati sobu te su bili primorani pomiriti se i nastaviti dalje. Barem dok Selmu nije sustigla nasilna menstruacija koja ju je gurkala stalno odlaziti mijenjati uloške. Željko se osjećao anemično dok je slušao Selmino žaljenje i jadikovke koje su pokušale prikriti agresivne, repetitivne menstrualne grčeve koje je u konačnici i sam počeo osjećati u svojim testisima. Večer je prošla u strašnoj napetosti, dok je Željko razmišljao kako je prije u ovakvim trenucima uvijek masturbirao, znajući da bi ga sada dočekala teška osuda njegove bolje polovice za stimuliranje njihovih bolnih genitalija. Zaspali su nekako, svatko okrenut na svoju stranu, dok je Željko prdio po Selmi, a ona povlačila pupčanu vrpcu kako bi ga čas okrenula na leđa i utišala smrdljive duhove, čas opet gurala u stranu kako bi prestao hrkati.
Ponedjeljak ujutro bio je grozan koliko može biti. Željko se probudio prije Selme, i dalje mamuran, te se podigao iz kreveta i zaputio prema kuhinji po nešto slatko. Selmu je probudio pod. Svađa se nastavila. Nije mogla razumjeti zašto je toliko neobziran i ne pada mu na pamet probuditi je kad se i on ustane. Razmišljala je na glas o tome da mora biti da je on više ne voli jer se više nisu u stanju probuditi zajedno. Željko joj je rekao da su to njeni ženski hormoni i da ga ne može prevariti, budući da može i sam osjetiti promjene raspoloženja zbog njihove dijeljene cirkulacije kroz pupčanu vrpcu. Dok ju je vukao po podu tjelesnim konopom prema kuhinji, vikala mu je da je odvratno muško đubre. On joj je odvratio da će sad baš namjerno pojesti što više odvratnih slatkiša kako bi se udebljala kao krava koja je. Selma se osovi na noge i odvali mu šamar. Zatišje. Željko je šokirano stajao pred svojom djevojkom. Rasplače se. Bili su to ti osjetljivi dani. Selma se također rasplače. Izljube se, izgrle, odrade pomirbeni jutarnji seks na kuhinjskom podu, stimulirajući istovremeno pupčanu vrpcu i svoja tijela, naravno uz prisutnost mjesečnice. Nakon toga isteroriziraju frižider. Jutarnje kenjanje protekne bez konflikta. Snime kratki zapis za Linktube, lažno komičnim tonom dotičući se anegdote od subotnje večeri u nadi da će vratiti fanove koje su odbili. Pripreme proteinski shake i spreme se za vježbanje. Dok su držeći se za ruke zajedno radili čučnjeve, Željko primijeti koliko je Selma odlakavila. Učini mu se da vide kratke, crnkaste brčiće na njenom nenašminkanom licu. Upita je kad se zadnji put obrijala.
Utorak ujutro bio je grozan koliko može biti. Željko se probudi na podu, opipa modricu na oku od jučer te povuče pupkovinu prilikom podizanja kako bi kaznio svoju partnericu što ga je šutnula iz kreveta. Krene je nesvjesnu povlačiti po podu prema wc-u, skine gaće i probudi je mirisom svojih govana. Ona se pogubljeno podigne, pogleda ga nekoliko sekundi te ga brže bolje lupi šakom u testise. Zgrče se oboje u boli. Za ručkom nisu razgovarali jedno s drugim, okrenuvši si leđa. Selma je razmišljala koliko mrzi svog čovjeka. Nije joj bilo jasno kako im je uspjelo toliko upropastiti tu čistu ljubav koju su dijelili. Htjela mu je reći da joj je žao, ali ga nije mogla smisliti. Nije ni znala više zašto. Svaka njegova riječ bila je provokacija, a njegovo lice je bilo tu samo kako bi ga mogla lupati. Osjeti da joj se vagina steže i vlaži. Začuje pljackanje iza svojih leđa. Željko je masturbirao. Selmi je bilo dosta. Uhvati svoj kraj pupkovine i ovije ga oko Željkova vrata te ga krene gušiti. Ovaj nije prestajao masturbirati, već je počeo ispuštati grgljave zvukove užitka autoerotične asfiksije. Ni ubiti ga nije mogla. Samo bi učinila ono što želi. Pusti pupkovinu te teškom mukom krene povlačiti bezumnog zombija spuštenih hlača zajedno s njom prema ladici u kojoj je znala da je čeka najgore rješenje. Izvuče mesarski nož koji su neki dan koristili, ne za meso, već za pripremanje afričke šljive u umaku od jada i bijede. Prereže pupčanu vrpcu taman dok je Željko ejakulirao. Sruče se oboje u bazen svojih tjelesnih izlučevina.
Godinu dana kasnije Selma i Željko sreli su se na nekoj divljoj zabavi koja se održavala u čast ContraLinka, inicijative koju je pokrenuo swingerski par koji se redovito seksao na plažama, squattao po različitim stanovima u više različitih gradova, položivši kamasutru, yogu i loše životne izbore s najboljim ocjenama. Srdačno se zagrle te se upuste u razgovor koji se vodi među starim prijateljima. Željko udari par votki sa Selmom te se razdvoje. Razmijene par nostalgičnih pogleda preko prostorije dok su znatiželjnim partijanerima pokazivali istovremeno svoje ožiljke, ironičnog oblika, znatiželjnim partijanerima. Slova C i U.
***
ELIŠA PAPIĆ rođen je 1992. godine u Beogradu. Osnovnu školu pohađao je u Puli, gdje je završio i jezični smjer Gimnazije Pula. Nakon toga seli u Rijeku, gdje završava Medicinski fakultet. Kantautor je, pisac te liječnik. Dobar dio fakulteta provodi kao član benda Elm Street Escape gdje je tekstopisac, gitarist i producent elektronskog dijela njihove glazbe. U to vrijeme objavljuje i svoj prvi roman „Šest žica i Stetoskop“ (Naklada Bošković 2017.) i postepeno započinje samostalno raditi svoju autorsku glazbu pod imenom Elisha, pod kojim kroz godine izdaje 4 albuma. 2020. njegov album “Let me tell you about” koji ulazi u uži izbor za najbolji album RiRocka 2020.
Kao pisac nagrađivan je i prepoznat na više književnih natječaja i festivala (Muzej Anđela, Fantastikon, Prozak, Metafora i dr.). Njegova priča “Da je bar sve to rock’n’roll” proglašena je najboljom kratkom pričom na 7. natječaju za kratku priču Muzeja Anđela 2018. godine. 2019. sa svojom pričom “Pogreb za dvoje” pobjeđuje na Festivalu europske kratke price ( FEKP ).
2020. godine objavljuje svoju prvu e-zbirku pjesama “Aurora”. U sklopu promocije zbirke pokreće projekt “50 za Auroru”, unutar kojeg poeziju iz zbirke čitaju pisci, pjesnici, glazbenici, glumci, umjetnici, urednici, profesori, liječnici, studenti i mnogi drugi.
2021. godine objavljuje svoj drugi roman “Gad”, u digitalnom izdanju, a čije je tiskano izdanje predviđeno za 2022. godinu.
Trenutno radi kao liječnik specijalizant neurologije u Kliničkom bolničkom centru Rijeka te stvara novu glazbu, piše prozu i poeziju kada mu to dopuste dušmani koji obitavaju u njegovoj glavi.
Ken i ja Usklađujemo disanje On sjedi na kauču S osmijehom na licu I povazdan okreće glavu kao da je svjetleći globus Katkad mu nezgodno zapne i Zaustavi se Pa mora čekati da dođem s posla i vratim je na mjesto kako bi se i dalje mogao smiješiti pokazujući svoje lijepe zube u A1 nijansi bijele dok gleda kroz mene Tad obično odjurim u kupaonicu i pogledam se u pravom svjetlu Pa pustim suzu na talijanske pločice i obrišem je toaletnim papirom s mirisom kamilice Kao i uvijek Gledamo dnevnik Dok mu vrtim glavu da mi vrijeme brže prođe Razmišljam o skoku s balkona On se i dalje smiješi Za vrijeme reklama zaplešem na poznati song i podignem mu lijevu ruku Pa desnu Povučem ga prema sebi da uhvatimo korak prije vremenske prognoze koju nikad ne propuštamo I u vrtoglavom ritmu polke prigodno obilježimo proslavu zadnjeg dana Tako je lijep Pohotno ga ljubim u usta I zamalo se udavim njegovom malenom urednom glavom Umorni Padamo u rupe između parketa Iz njegove nožice kao mala grančica proviri žica i zarobi ga u bajcanom hrastu Dio po dio tog glatkog tijela izvlačim iz naše kućne grobnice I molim ga da se sredi jer moramo voditi ljubav još jednom prije odlaska Vrijeme leti Uskoro ćemo i mi Skini se do kraja Kažem Pokaži sve Odvedi me u Keniju Otpjevaj mi nešto On šuti Uzimam kemijsku i A1 zubi postaju plavi poput postojanih najlonskih gaća u kojima se nikada nije oznojio Nasmijanu glavu spremam u grudnjak pored srca I uz najavu mjestimičnih pljuskova na zapadu zemlje Odgađam svoj plan za neki ljepši dan
***
ZEC
Davno prije svega Ti i ja U visokoj travi Treperili smo nečujno našim tihim životima Ja i ti Živjeli smo noću A danju drhtali u strahu od opasnih zvijeri Radili smo ono što zečevi rade Ti i ja Jedino to smo znali Naša djeca Sićušna i bez suza Mnogobrojna i stalno gladna Ležala su na mojim grudima Njihove meke uši nježno su me grijale A onda su tiho odskakutala u neke druge visoke trave i mračne rupe Ti i ja Kao da se nakon toga nismo poznavali Pao je snijeg i tragovi tvojih malih stopala odveli su me do ruba šume Više te nije bilo Sama Skakala sam uznosito u visinu Htjela sam biti kao zec iz priče koju još nisam čula Htjela sam biti raketa Prije nego što sam znala što to znači Htjela sam biti omiljena životinja Luda i neustrašiva Preskočila sam nasip nazvan po nama I postala lak plijen za veliku pticu koja me ugrabila u brišućem letu Bila sam viša od visoke trave Iznad svijeta Između svjetova Znala sam da ne može tako Dovijeka Stvari dođu svome kraju Kao dan Rasplinu se u zaboravu Kao noć Tek čežnja za skokom kao sjećanje ostaje Kad nečujno treperenje remeti san
***
VRANA
Kad sam je ugledala Znala sam da ću se jednog dana probuditi kao vrana Dala mi je jasno to do znanja Kad je iz crne vreće prepune smeća Izvukla ostatke hrane i uvrijeđeno odbacila koru od krumpira Pogledala me ravno u oči Glavom napravila onaj huliganski pokret nakon kojega slijede batine i cipelarenje Graknula je u mom smjeru I još se nekim tehnikama zastrašivanja poslužila O kojima sad ne bih Možda poslije Možda nikad Ali bilo je neugodno Dani su ti odbrojani Rekla je na svom jeziku koji sam razumjela kao da je moj Vrana si bila i u vranu ćeš se pretvoriti Presudila je samouvjereno i zveknula kljunom u prozorsko staklo Tvoja kuća je i moja kuća Zakreštala je odlučno Sve što će biti odavno se dogodilo Plamtjelo joj je u oku Ušetala je u sobu Legla u krevet Pokrila se preko glave I zaspala Iz mojih prstiju nicalo je perje crno kao košmarna noć Meko poput vode A meni je napokon postalo jasno da nikada neću lijepo pjevati
***
PAS
Sjećam se vremena kad sam bila Pas Živjela sam u psećoj kućici u vrtu velike kuće Sjećam se djece I žene majke koja mi je donosila hranu Ukusnu hranu u crvenoj zdjelici na kojoj je pisalo Dog Bila sam pas Dog Odazivala sam se na to ime rado i veselo Sjećam se kako su mi duge uši letjele oko njuške I jezika se sjećam, svog dugog jezika kojim nisam govorila Poput teškog kazališnog zastora poskakivao je u ritmu mog razdraganog trčanja prema ženi majci Sjećam se muškarca koji je stalno izlazio iz kuće i ulazio u auto i obratno Bacao mi je štap i ja bih mu ga donijela i obratno Svi su mi sve bacali i ja sam svima sve donosila i obratno Grlili su me i ljubili dok su plakali u mene Ja bih ih samo polizala po licu a oni bi se nasmijali i nastavili tugovati u moje krzno Jednom sam zaklala patku Ne znam ni sama zašto Došlo mi je Rastrgala sam je zubima i donijela je ženi majci da se pohvalim Ona je vrisnula i okrenula glavu Muškarac je izašao iz kuće i ušao u auto Nije mi bacio štap Nitko mi ništa nije bacio čitav dan Htjela sam polizati djecu ali nije ih bilo Nitko nije plakao u mene danima Legla sam u kućicu I plakala u zdjelicu s ukusnom hranom Nisam ništa ni čula ni vidjela Zdjelica s hranom naposljetku se ispraznila Kad su svi otišli Njušku sam zabila u zemlju Uzaludno i beskorisno A moji oštri zubi otupjeli su do bezopasnosti U velikim jatima patke su nestajale prema toplijim blatima Prema danu Prema vodi Sve što sam znala više mi nije pripadalo Zamahnula sam repom i zalajala nepoznatim lavežom I to je zadnje čega se iz tog vremena sjećam
***
KRAJ SVIJETA
Izlilo se more Iz kuće raste drvo Zemlja se izravnala i moglo bi se reći da je taj neveselo neočekivani događaj sve promijenio Zemlja je izgaženi tepih na kojemu popravljaš rese od jutra do jutra A ispod njega ne pospremaš ništa jer nešto mora ostati za sutra I rijeka se izlila Malo jezero postalo je veliko Nad njim kruže zalutali galebovi Sve izgleda isto kao što nikada nije bilo Rubovi se pomiču Bez upozorenja I uvijek nedostaje još jedan korak Vjetar raznosi lišće Ostavlja ga naopako Prije nego što se uskovitla Okrećem ga nogom da bude urednije Tako je ljepše Smirenije Sumrak traje čitav dan, a noći gotovo da i nema što uopće ne čudi u ovim okolnostima Nešto bi valjalo i o suncu reći O ljubavi i prijateljstvu Svakako se spomenuti i beskrajnog ljeta Sada kad je počela vječna zima Izlilo se more Morat ćemo živjeti s tim i bez njega Lađe će tresnuti na dno Podmornice će se nasukati I bit će to jedan spektakularno neuspio kraj svijeta
***
ROG
Moj mladi prevladavajuće nevidljivi susjed Svira rog Predano vježba I u ime rime Divno Bi bilo Reći da zvuči Kao bog Ali zapravo je dozlaboga Dosadan Same ljestvice Vječno iste Sumorne dionice (Nekad je tu bila pijanistica Od čijeg su sviranja Zavjese šašavo hihotale) Dođe mi da mu nogom Odvalim vrata I kažem Sviraj si to kod mame Ali onda mi padne na pamet Što ako nema mamu I sav se moj bijes razvodni Isklizne iz crtovlja Sonatine i etide Poprime neki drugi ton Okrivljujući Posramim se i spustim pogled Pa kažem svima Pustite ga neka puše u svoj rog Svoje žalobne koračnice Ako ga to veseli Neka puše nemilice I dok iznad mene majstori u neuhvatljivom ritmu majstorskog mjerenja vremena ruše zidove A preko puta mala djeca odrastaju uz vrisku i vratno lupanje Rog mi odjednom zazvuči sasvim dobro Poput slona koji je izgubio svoje krdo I može ga spasiti jedino mladi susjed koji se pretvara U sredovječnog sebe Čekajući mamu da mu iz dućana donese hranu
ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). Radi u Kulturno informativnom centru.
iz daljine moja ljubav prema tebi je bistra supa sa trunkom sveže koprive pred kojom se razodene nepce a dušnik zadrhti
kada dođeš ubacim previše začina zaboravim da je skinem sa ringle sve se raskuva u njoj i ja je srčem iz šerpe vrelu
sve u meni obraste u plikove
***
KIČMA
sinove nosim na leđima
istovremeno se povijam da prionem kao štap pod dlanove roditelja
u meni se bori za dah dete zaglavljeno među pršljenovima
***
AKO ŽELIŠ DA ME ZAVEDEŠ
odvoji moje zube od zanoktica usnama zaustavi krv kaži da voliš ukus gvožđa ostatke umrle zvezde i moje prste
urami mi lice u svoje dlanove upoznaj se sa mojim strahovima nek i tama postane sigurno mesto meni je tuga afrodizijak
vrhom prsta povuci liniju od kuka ka pazušnoj jamici koža će ti otkriti ono što želim najviše me plaši
prati ritam disanja tumači nemušti jezik bokova probudi u meni nimfe kojih ću se posle stideti
i sačekaj da u tvom napuklom glasu napetim žilama i zamagljenom pogledu
pronađem sebe
_______________________________________________
MARIJA KOSTIĆ rođena je 1985. godine u Beogradu. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu, a zatim završila interdisciplinarne master studije – Kulturna politika i menadžment u kulturi i umetnosti – na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Kao srednjoškolka je aktivnije pisala poeziju i kratku prozu – neke od pesama su objavljivane u književnim časopisima – a za prozu je osvojila dve Pekićeve nagrade. Nakog tog perioda sledi dugo zatišje u pisanju, kome se vratila prethodne godine. Do sada su joj objavljivane pesme na portalima astronaut.ba, strane.ba, bludni stih. Trenutno pohađa radionice poezije kod Zvonka Karanovića.
Providan lak za nokte mažem na najlonke Prekrštam noge i treperim kao sijalica koja će pregoreti
Pažljivo brojim stihove Želim da ih ima koliko i stepenika do tvog stana
Uzimam dah kao pre igre ko će duže da izdrži pod vodom
Brišem pesmu Ako budemo išli kod tebe možemo i liftom
***
METASTAZA SVRABA
Poznati glas odzvanja telom Postaje svrab u ušima pesnička slika zaglavljena u treptajima
Rascepkane slogove prepoznajem u rasejanom hodu svih onih koji odlaze
Mačji brkovi podsećaju na žičani instrument koji bi mogao da stvori tu melodiju
Pokušavam
Dobijam piskavi mjauk ugriz i krv
Uzimam školjku Mislim zarobljeni talasi će sprati te tonove
Štapić za uši guram preduboko Od toga svrbi i grlo
Metastaza svraba
Premeštanje stihova po utrnulom telu
***
PUŠTALA SAM NOKTE DA BIH MU IZGREBALA LEĐA
Krvave linije bile su tragovi aviona davno sletelih tamo gde mi nije dozvolio da odem
Dok je pušio cigaretu gledala sam mu u lopatice i sećala se onih u kantici na plaži
U vodu sam sipala so pila i mislila o novim obalama koje će mi zabraniti
Uzeo je gutljaj pitao šta je to rekla sam more
Više nikada se nismo videli
______________________________________
SUZANA DŽUVER rođena je 1996. godine, u Kuli. Diplomirala je na odseku za komparativnu književnost, na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Trenutno je na master studijama na istom odseku. Osim poezije, piše i književnu kritiku, koju je objavljivala u sklopu radionice Bookstan, u Sarajevu.
čovjek-časopis 