TRI PJESME MELIDE TRAVANČIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “ONIRIČNI SCENARIJ”

SPASONOSNI GLAS

ustajem iz kreveta
kročim ka tom plačljivom glasu
koji izgovara neko drugo ime

znam
mene doziva

ulazim u hrastovu šumu
mračna i hladna je
strah ne osjećam

lišće po kojem hodim
tiho šušti

iznad moje glave
prolijeću šišmiši

raščupali su mi kosu
skupljenu u pletenicu

nazire se dan…

tek tada uočavam
da su mi ruke
usta i bijela haljina
zamrljani krvlju
životinja koje grizem

tresem se

iza mene je Ona
nježno spušta ruku
na moje rame

s ogorčenjem na licu
kaže da takva ne mogu
na vjenčanje

***

POMJERENI SVIJET 

ako i večeras zatvorim oči
stvorit ću mučne događaje
ljude koji jesu i one kojih nema
pomjera se sve pa ću jasno vidjeti

autobus koji jureći odlazi
dok bijesno psujem za njim

njega kako mi u oči zabada igle
dok sa strane sve posmatra
nasmijana žena

majku koja plače
nad mojim beživotnim tijelom

brata koji nad otvorenim grobom
uči fatihu

dječaka koji me proklinje
jer nema oca

auta koja me jure
avion koji pada

dom u plamenu

zaglavljeni lift
u kojem gušiti se počinjem

sicilijansku mafiju
sa revolverima uprtim u me

moje nage fotografije
polijepljene svuda uokolo

plač djevojčice
koju sam napustila

i pred zoru uvijek isto

moj bezuspješni pokušaj
da iz grotla vulkana
ruke izvučem

ako zatvorim oči
stvorit ću takav svijet

sebe drugačiju
stvorit ću

***

HLADNO JE

probudila sam se
u mrtvačkom sanduku
boje kestena

iznutra je obložen
crvenim plišem

na meni je samo
tirkizna spavaćica

svijeće uokrug
osvjetljuju konture
nepokretnih ljudskih tijela
koja šapatom
izgovaraju molitvu

moj je pogled
nepomično usmjeren
prema njoj

ne vidim joj lice
prekrila ga je rukama
bolno jecajući

žao mi je
hladno mi je –
izgovaram
dok se topla suza
sliva niz obraz

hladno joj je
molim vas
zatvorite sanduk

***

MELIDA TRAVANČIĆ doktorica je humanističkih nauka iz oblasti književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku i naučne radove.

Objavila je tri knjige poezije Ritual, Svilene plahte i Sjenka u sjenci te dobila tri književne nagrade „Mak Dizdar“, „Anka Topić“ i nagradu Fondacije za izdavaštvo.

Njene pjesme i priče objavljene su u zbornicima i antologijama u BiH i regionu, a poezija joj je prevedena na makedonski, engleski, španski, persijski i mađarski jezik.

Objavila je dvije knjige proze Smrt u ogledalu (2019) i Ulaz u prazninu (2021) za koju je dobila Godišnju nagradu izdavačke kuće Bosanska riječ za knjigu godine 2021.

Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010).

Objavila je studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019) i Rekonstrukcija stvarnosti: ogledi o savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti (2021).

Sudjelovala na više književnih festivala u zemlji i inostranstvu, kao i međunarodnih naučnih skupova i konferencija na kojima je izlagala radove o književnosti. Objavila je više od dvadeset naučnih i stručnih radova, kao i radova iz oblasti književne kritike.

Članica je PEN Centra BiH. Suosnivačica je Udruženja za kulturu Kontrast.

Radi u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju i dugogodišnja je suradnica izdavačke kuće „Lijepa riječ“ iz Tuzle.

ROMAN TATJANE GROMAČE “POČETNICA ZA LUĐAKE”, Sandorf, 2021; ulomak

AB OVO

1

– Želim prijaviti nestanak muškarca.
– Ime i prezime?
– Nepoznato.
– Starosna dob?
– Četrdeset i šest godina.
– Rodbina?
– Pokojni otac i majka. Braće i sestara nije imao.
– Žene?
– Sklonost prema ženama znatna. Jedna fatalna ljubav, Nadia. Ali o tome bih kasnije.
– Nadia, kao Bretonova!
– Da, kao Bretonova, ali zapravo, sasvim drugačija.
– Kada je posljednji put viđen?
– Nitko se ne sjeća. Svi su na njega zaboravili, od časa od kada je nestao, možda nekoliko mjeseci poslije. Kao da nije ni postojao, nikada. Čak i oni koji su mu bili intimno naklonjeni, nekolicina kojima je imponirao, ništa. Kao da je riječ o nekoj zavjeri. Takve se stvari događaju – ljudi zašute, i ta se šutnja proteže, ponekad čak i nekoliko stoljeća. Potom se nešto preokrene, ukoliko ima sreće, i ukoliko je šutnja prekrila neko iznimno djelo, koje ljudski svijet vjerojatno i ne zavrjeđuje, moguće tek pojedini, vrlo rijetke iznimke.
– Želite kazati da je nestali bio duh stvaralačke prirode?
– Moguće je, ne znam. Nisam posve siguran.
– Tko ste mu vi?
– Ja sam njegova sjena, blijedi odsjaj njegove duše koji traga za puninom koju ponekad naslućujem, ponekad vjerujem da tek umišljam da ona uistinu negdje postoji, ponekad mi se čini da je to igra, nekakva čudna, zamaskirana potreba mojega ega uz pomoć koje želim od sebe stvoriti nešto impozantno, nekakvu personu vrijednu naklona. Ja sam iscjedak njegova sekreta, kap njegove noćne polucije, prizemni dio njegova ushićena, bunovna sna, onaj koji se hvata u trenutcima buđenja. Ja sam olupina, olinjala ljuštura njegova uma i duše koja se nekuda otrgnula i pobjegla, ostavivši me da patim i da tragam, u nekoj čudnoj, opsesivnoj nakani da odgonetnem tko sam, tko sam bio prije negoli sam se izgubio, prije negoli sam ostao sam. Nema ničega što podržava moj svijet, što mu daje priliku za opstanak, u to sam siguran.
– Vi, u stvari, prijavljujete vlastiti nestanak?
– Nestajem, to je sigurno. Ali, prije nego što posve ishlapim, volio bih vidjeti tko sam, tko sam bio. Vi mi u tome možete pomoći.
– Ništa ne obećavam. Ali, razgovarajmo, vaš mi je glas, iz nekog razloga, prijatan. Ima u njemu nečega što mi je blisko, ta boja, kao da me podsjeća na neku sobu mog djetinjstva…

2

– Moja sjećanja hlape, to ne znači drugo doli da hlapim i ja sam. Moj se je život sada sveo na stražarenje, iščekivanje u zamci, u humku skrivenom u mračnome uglu neke ulice gdje se nadam da će me zabljesnuti slika nekog događaja iz vlastita života. To je poput povratka neke kuglice, neke davno otkotrljane kuglice koja je nestala ispod ormara, i koja se jednoga dana, tko zna kakvim trzajima, pomakne i dokotrlja, puna prljavštine i paučine, puna one dugo taložene prašine koja podsjeća na meko, prijatno krzno činčile, koje bi čovjek rado pritisnuo uz obraz.
– Kažu da je Proust živio u sobi u kojoj je namještaj bio pun takvih debelih taloga, nije dozvoljavao da se oni čiste, bili su mu, iz nekog razloga, potrebni, iako to nije bilo dobro za njegovo zdravlje…
– Ali što je zdravlje, kada tek njegovim gubitkom dobivamo priliku da dublje sagledamo život, i sebe unutar njega? Ono jest neka vrst prevare. Samo oštećeni čovjek, fizički, duhovno, emotivno, psihički, kako god uzmete, može od sebe dati ono za što zdrav i ne zna da unutar njega postoji.
– Je li to vaše vjerovanje?
– Ne, to je vjerovanje Franza Kafke, ja sam ga od njega preuzeo, uklapa se u moja iskustva, i horizonte.
– Ah, tako. No, pođimo onda, pođimo. O čemu ste mi danas htjeli govoriti?
– O ničemu. Nemam više što da kažem. Sve sam isisao iz sebe, sve je iz mene iscijeđeno, i moj duh i moje tijelo leže ovdje kao jedna neupotrebljiva ljuštura, koja više ne može poslužiti ni za što svrhovito ni plodno. Ja bih uvijek želio negdje drugdje, u riječi, da se zavučem u neke riječi koje su već otisnute na stranicama knjiga, i da me struja i silina njihove snage i privlačnosti povuku da putujem i plivam kao nekim nepoznatim morem, čija me voda miluje i osvježava, snaži, ali u kojoj uvijek ima i određene prijetnje, nečega ledenog i stranog što je sposobno da me raspara negdje duboko unutar moje srži, što je tu kako bi me udaljilo od svakog povlađivanja ili laskanja sebi, što bi me podsjetilo – u svakome času – na ništavnost, smrtnost vlastite duše.
– Ali to je neistina. Vi sami vjerujete u besmrtnost duše.
– I vjerujem, i ne vjerujem, ovisno o trenutku, o stanju, o visini egzaltacije, o razini hormona, o načinu na koji provodim određeni dan, o ljudima koji me okružuju… Moja je vjera slaba i nestalna, i ja, moguće, prije znam negoli vjerujem – moja duša zna, jer se sjeća, no ja joj često ne vjerujem, jer ne želim da je slušam. Ali ja nemam više što da kažem, jer sam već sve kazao, i zapravo, nikada nisam niti imao osjećaj da imam što kazati, i oduvijek sam riječi iz sebe čupao kao kliještima, one su s mukom izlazile iz mojih usta i ja sam ih, ponekad, ne imajući drugoga izlaza ili ne vidjevši boljega smisla, bilježio na papir, često se i sileći na tu čudnu – sumnjivu, pomalo opscenu, čak i lascivnu radnju, kako bih silom negdje sebe ipak ugurao, kako bih sebe – nešto potpuno rasuto i amorfno, natjerao da zadobije formu koja će od mene učiniti građanina, jedno konkretno, smisleno biće koje eto, nekim čudom ipak ima nešto da kaže, možda ipak ne da poruči masama razglasom preko mikrofona, ali da kaže, a da to pritom ne liči na ono čupanje kliještima, i da to biće postoji, kotrlja se zemaljskom kuglom i – nećete vjerovati – čak ponegdje, u svojoj nesuvislosti i izgubljenosti – bude shvaćeno ozbiljno, da pomoću svoje nesuvislosti i izgubljenosti sklapa poslove i preživljava – to već pomalo liči na burlesku… Iako, ukoliko se malo bolje zagledam u svijet uokolo sebe, tada mi se često pričinja da su stvari upravo takve, da samo treba biti vješt i prepreden sudionik u kreiranju burleske, i posao cvate…
– Eto vidite da ipak imate nešto da kažete…
– To je samo nekakvo polupijano bauljanje, nekakvo tapkanje koracima u mraku, poput ošamućene patke. Da sam barem pijan, kao nekada, pa da budem ošamućen vlastitim riječima, zadivljen njihovom slikovitošću i snagom, pa da me one vuku uokolo stvarajući mi osjećaj da teturam strmim ulicama, takozvanom kaldrmom, da me vuku kao omamljeno tele na užetu po noćnim haustorima – praznim i hladnim, punim mirisa vlage, plijesni i urina, i dvorištima gradskim, gdje netko upravo izlazi na balkon probuđen noćnim kašljem, kako bi ispljunuo gustu sluz, grleni talog zvani šlajm, i potom –  useknuvši se glasno, odlazi stružući papučama natrag u svoje odaje, u odaje razvlaštenog princa i grofa kojemu je netko oduzeo titulu… Tako se i ja vucaram vođen ovim mojim kašljem hripavcem koji je u stvari jedna zaraza, zaraza koja je potrebna da se opstane, da se opstane istovremeno svjestan da je konačni cilj tog opstojanja ubijanje, smrt, iščeznuće…
– Smrt tijela, ali ne i duše…
– Što nam to vrijedi, kada se duša ne sjeća – ne sjeća se prethodnih života, ona uvijek kreće iz početka, možda je samo tijekom vremena tih početaka svjesna tko je, a potom, kada odabere tijelo i život u kojega ulazi, sudbinu, gotovo je – ona smjesta zaboravlja, stavljena je najednom in medias res, i sada samo proživljava, postaje akter, vjerujući kako je to njena suštinska stvarnost, jer za drugu ne zna, gubi je iz vida…
– No ipak, ima onih koji dopiru do više stvarnosti
– Ima, ali to ne rješava stvar, takvi nas uvidi ne spašavaju od onoga što je pred nama, i što se treba proživjeti kako bi se zaokružila sudbina, ispunilo proročanstvo, ostvario naum Stvoritelja…
– Možda nas ti uvidi ipak mogu malo umiriti, dati nam mudrosti da mirnije proživimo stvar, i onu vezanu uz naš odlazak?
– To ovisi o nama.

***

TATJANA GROMAČA (Sisak, 1971.), diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu komparativnu književnost i filozofiju. Surađuje s Trećim programom Hrvatskoga radija. Književnu rubriku Ljudi i knjige objavljuje u online časopisu http://www.prometej.ba.
Prema tekstu kratkog romana Crnac, HNK u Rijeci uprizorilo je 2009. predstavu. Za roman Božanska dječica nagrađena je 2012. godišnjom Nagradom Vladimir Nazor Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a 2013. nagradom Jutarnjeg lista za roman godine. Knjige su joj prevođene na njemački, talijanski, češki, poljski, bugarski, makedonski i slovenski jezik. Do sada je objavila zbirku pjesama Nešto nije u redu?, romane Crnac, Božanska dječica, Bolest svijeta i Carstvo nemoći, reportažne zapise Bijele vrane – priče iz Istre, prozne zapise Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti i Mrtav rukavac rijeke Save.

KRATKA PRIČA IVANE MILJAK KARANFILOV: PRVI SAT U ŽIVOTU ČUVARA ZGRADE PARLAMENTA

Pitaju se kako uspevam da stojim tako mirno. Iako se vide samo treptaji mog oka i ni jedan drugi pomeraj, ne znači da uspevam. Nekoliko sati ili tek koji minut od današnjega dana a ja jednostavno ne uspevam.

Koliko li je od danas zaista prošlo? Dovoljno da se ukočim sve do vrata. Potrebne su mi banalnosti, potreba za hranom i vodom. Kako je dobro kad se čoveku sere pa ode da sere i tom fiziološkom potrebom prekine težinu tromog turobnog stojanja.

Koliko li je već prošlo od današnjeg dana?

Pronaći ću način da izmerim trajanje misli, pa ću ih zbrajati. Gledaj ovog koliku satinu ima, kladim se da ga ne pogleda ni jednom dnevno. Ili ću posmatrati satove turista pa da tačno, iz ove perspektive, određujem koje su marke. Kao da bi mi to pomoglo. Vreme se i dalje tegli. Prošao je jedan sat od današnjeg dana ili sam ovde stao pre samo koji minut.

Noge mi trnu kao da je to bilo pre jedan ceo dan. „Kad počne da trne ti viči stoj“, da bar mogu da vičem, viči u sebi, da bar znam šta treba da mislim.

Koči se. Rekli su da se ovo dešava tek posle deset godina. Lagali su. Zašto su me lagali, zašto mi odmah nisu rekli da palac počinje da se koči posle jednog sata, ili taj sat još nije ni prošao.

Izmeriću trajanje misli. Podeliću ih u kategorije, na primer u tri, šta je ovo, jel ovo grč, lagali su me, „grč u kolenu tek za dvadeset“, znali su da će to biti već prvog dana, zašto su me lagali?!

„Look at him! I wish I could be so calm!“

Glupi turisti.

Osmehnuću se da mi priđu, sigurno smrde pa će mi oterati ovaj svrab, sad me svrbi još više, siguran sam da je prokleta misao kriva, nije me svrbelo dok nisam pomislio na svrab, nisam opazio ni miris ni smrad, ali opet dosadni roj, pa roj na svrab, svrab na svrab, zaurlaću, turisti se ne približavaju, ne mogu ni da ih onjušim, a njušenje bi mi pomoglo, tako piše u uputstvu, tamo nisu pisali o roju, za roj rešenja nema, „fokusiraj se na nešto što miriše“ to su podvukli.

Kako miriše cveće? Ne znam miris ni jednog cveta, znam kako izgleda ruža ali ne znam kako miriše, hrizantema ne znam ni kako izgleda, da li znam bar jedan cvet kako miriše, znam da miriše tiho, nečujno, parfemi su pravljeni od latica, to je samo priča za francuske turiste, i za ove ispred mene koji misle da mi je lako da samo stojim. Koliko li je samo prošlo od današnjeg dana i koliko još ostaje, mirisi ne funkcionišu, izlapeli su još jutros.

Gde nastaješ mamicu ti, da te začepim, da začepim taj izvor zauvek, ej gde nastaješ?!

Sakrile se pičke. Valjda su se izmislile do kraja.

Sada ću jednostavno da ih bojkotujem. Sigurno tako može da se otkloni svaka bol. Pa i ova u kuku. Da li uopšte postoji bez misli o bolu. Probaću da ga ne definišem mislima. Ali osetim ga. Šta ja u stvari osetim? I kako znam da je to uopšte bol? Misao ipak postoji i van misli. Probaću sada da ih sve zaustavim. Uspeo sam.

I to je misao. Zaustaviću samo određene misli. Trebaju mi kategorije.

Prva kategorija. Misli nastale sada, u trenutku i odnose se na taj trenutak. Poput mislim, trepćem, gladan sam, boli me, trnem, glupi kinez, jebao te blic. Sekundara se pomeri tek jednom za vreme njihovog trajanja. Onda, na nekom boljem mestu sat stoji ispred mene. Ovo je druga kategorija. Ne zato što je sintaksički kompleksnija misao već zato što je teža. Emotivno je teža jer podrazumeva i misao o nekoj drugoj situaciji, izvedena je iz nje, ima rep, sa sobom nosi i misao „tamo sat ne stoji ispred mene“. Šta ću sad s tim repovima, otkud znam koliko oni traju. Podkategorije su glupe, njih neću. Ovo će biti misao treće kategorije. Pored misli iz prošlosti vuče i budućnost, one neka traju minut. Sada kada imam sistem, pobedio sam. Koga?

***

IVANA MILJAK KARANFILOV rođena je novembra 1986. godine u Novom Sadu, gde je doktorirala na katedri za književnost Filozofskog fakulteta, i završila master studije dramaturgije na Akademiji umetnosti. Na katedrama, kao i na projektima bavila se kinematografskim elementima u književnim delima avangardista. Priredila je i objavila zbirku filmske proze Boška Tokina „Veliki planovi“. Radila je kao profesorka u Karlovačkoj gimnaziji, na predmetima Književnost, Retorika i besedništvo, a potom na katedri za slovensku filologiju univerziteta „Etveš Lorand“ u Budimpešti. Dobitnica je književne nagrade „Đura Đukanov“ za zbirku priča „Danas kada sam došla kući“. Živi u Beogradu.

TRI PJESME NIVES FRANIĆ

DOK ŽIVOT ŠUTI

stalno započinjem razgovor
u kojem se čuje i tvoj glas.
razgovor
oblikovan strahovanjem,
razgovor sastavljen
od toliko krajeva,
kako da stvori ikakvu budućnost?
obred beznađa
u stalnoj bici s jezikom.
uvijek iste riječi,
rastegnute od početaka,
utamničene jalovim zaboravom.
napuštenosti lako zažive
na nekom drugom mjestu:
moji zreli trenuci
nečija su mladost.
dok život šuti,
tražim točku
na kojoj je još moguće obećanje,
mjesto tvoje topline,
moje najbolje vrijeme.

***

NIJE IZGRADILA KUĆU*

Imala je kuću. Njeno zaštićeno vrijeme. I čekanje da život počne.
Svi prozori kuće gledali su na prošlost. Prošlost – gordijskim čvorovima sapletenu nevinost. Krvnost je mijenjala za empatičnost. Ali odvezanost se plaćala otkidanjima. Truni se, možda ne samo zato, truni se, možda… ne samo zato. Truni se kuća: počivalište djetinjstva.
Počivališta najbližih u drugim su kućama, podzemnim i hladnim. Te kamene ploče ništa ljudsko ne čuvaju.
U navikama, našim nesvjestima, traju svi koji su nas napustili. Nema nehotičnog zaborava. Njihova mjesta obnavljaju sjećanja, uspomene, tugomene, sve kroz mene, u svim licima.
Veze sa srcem nikada ne prestaju: vedra gubitnička usamljenost. Trag koji dolazi iz vremena nije nosio ničiju svjetlost: romanse su se brzo iscrpljivale.
Ničije ruke nisu značile trajnost. Ničija obećanja nisu obranila iznimnost.
Nije izgradila kuću. I ne zna kome će ostaviti uspomene.

* Hvala Tugomiru Matiću za inspirativan naslov koji je zakotrljao cijelu crticu

***

JOŠ SAMO OVO DA KAŽEM

Još samo ovo da kažem:
vidjeli smo jata ptica –
čiste i jednostavne čežnje.
Krila izraslih iz rana,
iz nestašice,
u zamasima nebeske lomnosti.
Na pozadini svijeta
na trenutak – svečanost.
Nenadana, neodređena.
Nejasni pogledi
nekad najviše razjasne.
Nitko ne želi nikome smetati.
Prionulost malim smrtima
trenutke uokviruje u svetosti.
Prizori kojima nitko nije
trebao svjedočiti
dugo su umirali,
cesta nije završavala,
namjera nije nestajala.
Umiješanost tebe u mene
nigdje nije zabilježena.

***

NIVES FRANIĆ (1975.) živi i radi u Puli. Povremeno piše.

fotografija autorice: Sandra Franić

ČETIRI PJESME IVANA MARINKOVIĆA IZ ZBIRKE “SPOMEN-PARK”, Radio Beograd 2, Edicija Timočka lira, 2021.

POEZIJA JE ZA SIROTINJU

dani na hlebu i rakiji
na nasladi koju samo dno može da priušti
trista šezdeset i pet dana grča u stomaku i
70 kg po koje smrt nikad nije došla

još jedno veče u mojoj sobi
sa nekom novom tatinom princezom
telefon joj veći od glave
voli šamaranje i hardkor
a pravi bol nikada nije osetila
dok meni govori kako treba da se uozbiljim
kako je život jedna konkretna stvar

ne
život je poezija
a poezija je za sirotinju

veliki ispijeni velegrad
sa šljaštećim korporacijskim relikvijama
odavno nema mesta
za otpad iz unutrašnjosti

dani na hlebu, rakiji
i svemu što pomaže
da još više razjebem
već razjebani mozak

poezija je oduvek za ojađene, sluđene, bedne
da je gledaju odozdo pacovskim očima
da žmirkaju od njene svetlosti
da strepe od nje
poezija je za šljam sastrugan sa železničke
stanice
zajedno sa marlboro pikavcima emigranata u
prolazu
poezija je za sirotinju koju ni antifriz na ovoj
zimi na može da zgreje
poezija je u kompletu Dostojevskog videti taj
ogrev
poezija je za ludake i ludače koji sisaju jedni
drugima beonjače
i raduju se što imaju partnere u bolesti
raduju se što imaju bilo šta za šta bi se
grčevito držali

to je poezija
ona se njima kači o ramena
i pije im krv
pljuckajući je u oči
sveta kojeg zabole.

***

DOBOŠ

U sobi bez prozora
samo su jedna vrata 
otvaraju se s jedne strane
u razmacima merenim danima
dok su dani mogli da se izbroje
Već dugo ćuti čelik
neprobojni paravan koji razdvaja dva sveta
tvoje čudovište
vapi za igrom
za odmazdom
nesputanim prostorom za krila
U nedelju
palili su mošti velikog govornika
I staro i mlado
i pijano
sjatilo se na poljanu
Plamen im tinjao u očima
Dok su dahom grejali promrzle prste
grudi su slutile
mrak koji će se prosuti preko svega poznatog
doboš je urlao u daljini
Tebe nije bilo ni u mislima
a kamoli da te je iko spomenuo
tvoj kraj su odavno ispisali
sada samo tromo i bezvoljno
iz ruke u ruku prebacuju
tvoje poslednje dane
u ovoj vukojebini.

***

ONAJ KOJEG NEMA

Došao je da rašrafi
sve te konstrukcije
to je jedino što zna
te zahvate uvežbane
pred ogledalom
boli ga sve što dolazi na svoje
jer on nikada nije
boli ga svaka brazda
koja krvari i prosipa se
iza keza statiste
neispunjenih snova
padneš na sažaljenje
jer nema čoveka
zakoračiš u zamku
više nema ni tebe
kraj se ispiše sam
kao hronika.

***

TRAGAČI

Za prstohvat sna
cedim sebe i tebe iz podočnjaka
neka dođe dežurni uništitelj
da odagna drhtaje
budimo opet ničiji
pod letnjom haljinom zore

Na njenim bedrima
urezaćemo tajnu
spustićemo po poljubac
i olizati krvavo-crvene usne
odavde će svako na svoju stranu
svako sa svojom glađu
svako za svojom trunčicom sna
magla se povlači
pred lavežom nemirnih tragača
sezona lova
je počela.

***

IVAN MARINKOVIĆ (1989) je požarevački pesnik i muzičar. Svoje stihove objavljivao je na mnogobrojnim pesničkim internet-portalima, ali i u štampanim izdanjima, među kojima se izdvajaju Zbornik poezije socijalne tematike Do zuba u vremenu (2014) i Antologija Poslednji cvetovi zla (2017). Jedan je od organizatora pesničkih večeri „Stihija“ u Vranju i suosnivač poetskog društva „Spoken vord RS“. Spomen-park je njegova prva samostalna pesnička zbirka.

POEZIJA SAVE RADULOVIĆ

NIČIJA ŠĆER

ja sam ničija šćer
nemam roditelje buržuje
ni rođake što su se snašli
sigurne veze što otvaraju sva vrata
zadrigle ljubavnike
šaptače
ja sam politički invalid
duh koji hoda
nemam novce da kupim sreću
ne žalim
mene raduje snijeg
ulica živka nikolića
jedan bluz bar noću
jabuke kad porumene
raduje me
moj otac s pocijepanom lijevom cipelom
i majka sa šalom iz devedesetih
hladna dnevna puna toplih ljudi
ne treba čovjek da ostari
pa da shvati
kako je nekada ništa sve
i koliko smo samo imali sreće
da nemamo ništa

***

OČEKIVANJA

u mojoj ulici nema poznatih ličnosti
nema skandala da ugoje tabloide
ni bogatih političara
diplomiranih kriminalaca
lažnih vjernika

ovdje niču samo jabuke
i po koja breza
kad o njoj lijepo brineš
niču zdravi klinci bez predrasuda
i pametnih telefona

tako su i od mene očekivali

prvo da završim studije i budem neko
da se po meni ulica zove
zbijali bi šale
očekivali su da se udam u roku
bez obnovljenih godina iz zabavljanja
da rodim nasljednika nečijem sinu
i budem šćer iz kataloga

samo nijesu očekivali da budem pjesnik
da se po njima moje pjesme zovu
pa da svakog dana redovno umirem
na njihove oči
bezbroj puta
pa se sve iznova rađam

nijesu očekivali da mi hartija bude dom
i olovka burma, koju si mi zaboravio dati
pa da će mi ona jedina biti vjerna
dok njome osvajam hartiju
pošto nijesam uspjela tvoje srce
zato ne prestajem da pišem
jer osjećam kako između njihovih očekivanja
i mojih neprospavanih noći
mene ipak čeka nešto

***

SRAMOTA

u skučenim stanovima
još uvijek zaudara na laž
ljubav se prodaje na kila
svakodnevno lift prevozi bol
gore-dolje
što varira kao pritisak

njegovani psi zamjenjuju nježnost
nerođenu djecu
potomstvo

a mene nimalo nije sramota
što živim u malom gradu
i pišem o jednoj suzi
u velikim očima jednog čovjeka
što sam staromodna i volim da trpim
dok te čekam ispod jednog istog stabla
godinama

nije me sramota
što sam sama, a svi su moji
što jedem prstima
volim srcem
čak i onaj uski vrat vinske čaše
iz koje ispijam krv sebi samoj

što sam vezana za ovaj kamen
i nije me sramota
što sam ostala ovdje
gdje sam začeta
da sve probam ispočetka

neka drugi jure skupa svjetla
iz moje tame se najprije vidi bog

***

SAVA RADULOVIĆ rođena je u Nikšiću, gdje je nakon studija na Filozofskom fakultetu stekla zvanje profesora ruskog jezika i književnosti.
Član je KK “Poenta poetika”, KZ “Vladimir Mijušković” iz Nikšića i KZ “Jugoslavija” iz Beograda. Jedan je od pokretača književnih večeri pod nazivom “Poetska propaganda”.
Za sada ima objavljenu zbirku poezije “PJESMOM TE ĆUTIM” (recenzenti: Obrad Nenezić i Dušan Govedarica), roman “TALIK” (recenzenti: Ratko Božović i Vanja Kovačević) i autor je scenarija za dugometražni film “BEZDAN.” U pripremi je njena nova zbirka poezije pod nazivom „NIČIJA ŠĆER“. Takođe se bavi pisanjem aforizama i drama. 
U posljednje vrijeme, prevodi poeziju sa ruskog i na ruski jezik, a nedavno je prevela dramu u stihu ruskog pjesnika i režisera Jurija Aleksandroviča Kačajeva «Muromec novog doba» koja je objavljena u sklopu novog književnog ostvarenja književnika Čedomira Baćovića «Crnogorski samuraj Aleksandar Lekso Sajičić».
Moskovski portal „Saće“, nakon objavljene poezije, u sklopu međunarodnog projekta između ove dvije zemlje, odlučio da nedjeljno objavljuje njene priče iz romana „Talik“.
Učesnik je brojnih manifestacija, kao što su Nikšićki književni susreti, Pjesnička riječ na izvoru Pive, Auto(r) na korzou, Pjesnički susreti „Tara bez granica“, Petrovdanski pjesnički vijenac na Žabljaku, „Kapija poezije“ u Rumuniji itd.
Njena pjesma „Književno raspeće“ uvrštena je u Antologiju Evropskog festivala poezije, a prevođena je na ruski, engleski i rumunski jezik.
Zbog neizmjerne ljubavi prema svom gradu, kome je i posvetila veći dio svog stvaralaštva, birala je da ostane i živi u Nikšiću. Već deceniju je bez zaposlenja.

književna premijera: ZBIRKA PRIČA LEJLE KALAMUJIĆ “POŽURI I IZMISLI GRAD”, Štrik, Beograd, 10/2021.

TREBALO JE
da ja sjedim za tim stolom;
da mene zaljubljeno gleda dok nehotice gladi obrve;
da pijemo espreso i dijelimo taj cheesecake;
da ona i dalje bude moja Iris, a ja njeno Burence: kao naši nickovi na popularnom gradskom forumu na kojem smo se upoznale;
da se zajedno prisjećamo dial-up konekcije;
da nam suze frcaju od smijeha kad se sjetimo koliko su nam se roditelji ljutili zbog zauzete telefonske linije;
da je i sad mogu razbuditi poljupcima;
da me ona zagrli onako snažno, kao da grli cijeli svijet;
da ne zavidim što ona ima roditelje kojima ne smeta naša veza;
da priznam da moji nisu ni izbliza takvi;
da se nikad ne desi ona noć;
da je poslušam da poslije kina svaka ide svojoj kući;
da ne zakeram da, prije nego se rastanemo, odemo nakratko u park;
da odmah skontam da ti momci nemaju dobre namjere;
da joj čvrsto stegnemo ruku i da zajedno trčimo;
da dam sve od sebe da je zaštitim od njih;
da ih moj vrisak otjera, a ne vrisak žene koja je sasvim slučajno prolazila sa psom;
da ne obećam da ću svjedočiti, a onda smišljam način kako da to izbjegnem;
da priznam da ne smijem, ako treba i da zaplačem, samo ne da se onako lažno kunem da sam slučajno prespavala jer mi se ugasio mobitel;
da tog devetog novembra budem ispred policijske stanice u dogovoreno vrijeme;
da zajedno kažemo da su je pretukli samo zato što su shvatili da smo lezbejke;
da znam da si to nikad neću moći oprostiti.

***

LEJLA KALAMUJIĆ rođena je 1980. godine u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu je diplomirala filozofiju i sociologiju. Autorica je tri zbirke priča “Anatomija osmijeha” (2008.), “Zovite me Esteban” (2015.) i “Požuri i izmisli grad” (2021.). Također je objavila i zbirku drama pod nazivom “Šake pune oblaka” (2020.). Priče i drame su joj prevedene na nekoliko stranih jezika.

TRI PJESME VLADICE RADOJEVIĆA

VRLO OSETLJIVO BIĆE

To je vrlo osetljivo biće.
Recimo da je nešto dobro uzdrmalo svaku kost
I da nisam ni pokušao da se branim.

U tom trenutku, razmišljao sam o uglju,
O vremenskom beskraju
Koji je u njegovom tkivu sačuvao vatru.

A ona se nekad baš nećka,
Pa topla voda sporo prodire
Kroz sistem za grejanje.

Neki ljudi me gledaju,
Ja bih im rekao da se borim za dah,
Ali shvatam da njima izgleda kao da se ništa ne dešava.

To mogu poveriti samo onome iz prvog stiha.
Znam da bi se odmah zapitao
Da li bi bilo koji od njih trojice
Pokušao da ovde bilo šta presudi.

Ma koliko da je zapitan,
Ma koliko da mu duh sada vibrira,
Uporno ćuti o svemu što se dešava.

***

PITAŠ ME KAKO PIŠEM PESME

Sve svoje pesme napisao sam noću,
Dok je soba ličila na obalu punu algi
Koje su odbacili talasi.

Iako balkon gleda na zadnji zid oronule zgrade,
Naučio sam kako da satima osluškujem
Razgovore okeanskih riba, uprkos motorima i zvonima tramvaja.
Moja poetska istina najbolji je prijatelj
Crnog čaja sa kapljicom mleka nedaleko od ponoći.
Zatvorim oči i dišem, uživam u iščekivanju.
Ona nadolazi, pojačavam joj napon,
Ulazim u vrtlog stvoren budućim ritmovima.

Štikle devojaka na stepenicama školjka su na uhu,
Blesak koraka niz bulevar za nerve je suton na pučini.
U sećanjima, pronalazim koncert za flautu i obou
Tamo gde svakodnevni jezik ne dopire dalje od mahovine na škurama.
Duša se prepušta ovom izboru kao žena kada se daje isključivo srcem.

Odjednom, znam sve o onome o čemu se ćuti.
Onaj koga su u isto vreme volele dve sestre
Namiguje mi iz obližnje konobe što radi mimo svih ograničenja.
Mastilo manijački osvaja belinu. Ruka drhti,
Ali nema te mrlje koja može sakriti ono što je iza reči.

I onda puštam, u dubokoj tami, krv da mi se vraća kroz melodije.
Od uglačanog stakla sa dna pravim nakit za grudi sa predalekih obala.
Brod u boci kog sam grozničavo sastavio spreman je sa celokupnim tovarom.
Iako posmatrana s kraja, ova plovidba se, bespočetna, ne završava.

Ne pitam se zato, nakon čitanja,
Otkud galebovi u magli izduvnih gasova
Niti kakva je to svetlost nad opušcima, nad stajalištima,
Nad zvukom prvih jutarnjih autobusa.

***

PESMA O ZABORAVU

Let je već nad spojem okeana,
A ovo je pesma o zaboravu
I prsti su mekani dok je sviram.

Ne vreme,
Samo predstava o njemu usmerava kretanje
I eto mog korenja dok pušta sokove u novom proleću.

Govorili smo o toj predivnoj zemlji toliko puta,
A sudbina je da tamo stižem sam
I ne osećam zbog toga ni najmanju krivicu.
Odlazak je konac svake mudrosti i neću se tome opirati.

Srce je iza horizonta i žurim da ga vratim
Tamo gde je nakon košmara ostala rupa.
Ono što najviše želiš najbolje je izgubiti dvaput,
Teško da ćeš u životu dobiti bolji dar.

Tu je bila krv, sada je samo tišina
I pupoljak leti sa dlana pravo u vetar
Na strani sveta koja je odavno predaleko.

Naše reči nisu više naše
I to što se sve završava gde je i počelo ogromna je milost.

Crveno je i plavo, novine na stolu, kiša i sunce,
Zaspati i probuditi se, biti opčinjen nečim iza ugla.

Pitanja više nema. Opet je harmonija.

***

VLADICA RADOJEVIĆ rođen je 1978. godine u Kruševcu.
Završio Filološki fakultet u Beogradu (grupa za srpsku književnost i jezik). Od 2007. godine objavljuje novinske članke, reportaže, poeziju, prozu, eseje i rok i književnu kritiku u novinama, periodici i na internet portalima. Objavio je kratku studiju “Slika sveta u  Romanu o Londonu  Miloša Crnjanskog” (Istorijski arhiv, Kruševac, 2017) i zbirku pesama „Ona se krije u treperenju šume“ (KOV, Vršac, 2020).

KRATKA PRIČA RAMIZA HUREMAGIĆA: KOBILJE MLIJEKO (iz zbirke kratkih priča “GRABEŽ”, Centar OMAHA, Cazin, 2020.)

Podrhtavao je, dok je zemlja mirovala. Znači, nije zemljotres. Stoji, naslonjen na auto, na parkingu ispred aerodromske zgrade. Očito da nije ni u tramvaju. Zašto onda mladi gospodin drhti? Premlad je da bi upoznao starog Alchajmera, mada već ponekad kvalitetno zaboravlja. A i dovoljno star da bi trebao znati od čega čovjek podrhtava kad nije ni zemljotres niti se vozi u tramvaju. Ali ne zna. Stoji i podrhtava. Nije ni groznica. Zurenje prema vratima kroz koja su izlazili tek pridošli putnici, prekidao je tek toliko da sa haube auta uzme tetrapak sa mlijekom i iz njega otpije dobar gutljaj.

Jednom je tako, kao dječarak od nekih pet-šest godina, dobio onaj suhi kašalj. Neki ga zovu i crni. Podrhtavao je neprestano, dan i noć, dok su se malena pluća cijepala pod opsadom tog strašnog kašlja. Tako će nekad kasnije, puno kasnije, u svom životu iskašljavati krpice od krvi sa djelićima svojih pluća i komadićima kosti prijatelja, granatom raznijetog, u tom jednom gradu, koji je isto bio pod opsadom. Jedino što taj kašalj iz odraslog života nije bio suh a nije bio ni crn. Prije onako sočan i crven.

Drugi ili treći dan otkako je ritam kašljanja bio brži i od samog ritma po kojem je kucalo srce, očeve majke, njegove bake je nestalo na cijeli dan. Niko nije znao gdje je, a ako ćemo iskreno, niko se nije previše ni pitao. Znala je ona tako, često, umaknuti jutrom i ukazati se s večeri. Poslije bi sama pričala, ali nikad isto veče, kako je bila u gostima kod neke od svojih sedam kćerki i isto toliko zetova. I te tamo unučadi. Njegova mati nije imala vremena, pokraj toliko svoje djece, rada u polju, brige o nepokretnom svekru i stoci koja nije znala sama sebi nahraniti.

Njegov djed i tako nije puno govorio. Prije nego što će se on i roditi, djeda su izdali kukovi i noge su ostale da vise o te, sad već spužvaste, dijelove skeleta. Noge su služile još samo za ukras i da, estetski, upotpune prikaz čovjeka kakav bi, kao, trebao biti. Djed nije puno govorio. Osim kad bi njega držao u krilu i kad tu ne bi bilo drugih ljudi u blizini. On je i tako bio mali da zna šta mu djed priča, još manje da razumije a nikako nije znao, niti je mogao znati, da će je jednom kad odraste spoznati za to prigušeno more, potrebnih i nepotrebnih stvari, koje će ostati ispod onog dijela mozga, sa svakodnevno korištenim informacijama. Neko to zove podsvijest a neko bi to, hirurški precizno i medicinski tačno, nazvao onim devedeset i pet posto dijelova mozga koje čovjek nikako ne koristi. Mozak u dubokom snu. Neko će reći pa što će nam onda uopšte? Samo još dodatni teret za nositi. Na ramenima i kukovima. Ko ih ima i koga slušaju. A pitao nije nikad. Ljudi koji se rode dovoljno mudri imaju tu prednost da, od rođenja, vođeni intuicijom i tim unutrašnjim proviđenjem, znaju da druge ljude nema potrebe ništa pitati jer ništa i ne znaju. Dokaz tome je to što stalno govore. A kako onda onaj ko stalno govori ima kad i da misli. Nema kad. Zato i ne zna, jer nikad nije čuo tišinu.

Djeca k’o djeca, s kašljem ili bez njega, bili su napolju od zvijezde do zvijezde, u vlastitom očuđenju svijeta u kojem i tako nije bilo odraslih. Osim kad bi pretjerali sa čudima, što bi po zakonima odraslih bilo kvalifikovano kao kažnjivo, slijedno tome, bili i izloženi kazni i odmazdi odraslih. A odrasli sve znaju, kako treba i zašto treba. Oni su veliki i njima niko ne treba da namaže krišku kruha ili da im veže pertle. Misle, sad kao odrasli, da su se s tim vještinama rodili i da njih nikad niko nije učio. Niti su kad pogriješili. A ni zgriješili.

Stare majke nije bilo cijeli cjelcati dan. Vratila se nakon prvog mraka. Ovaj put nosila je nešto. Kad je otišla u jutro, nije odnijela ništa. Bar koliko se dalo zamijetiti. Ili prebrojati. Poput friško snijetih jaja u kokošinjcu. Matematika je egzaktna nauka, čak i u kokošijem svijetu. Koliko koka, toliko jaja. Dnevno. Ako koke imaju dovoljno da kljucaju okolo i ako nije zima. Tog dana je bilo ipak samo obično sabiranje – deset koka je dalo deset jaja. I sva na broju. U ruci je nosila malu smeđu bočicu. Jednu od onih u koje se pakuju lijekovi. Najčešće, antibiotici. Odlučio je da će biti odlučan i dosljedan i da neće otvoriti usta da to popije. Čak i pod prijetnjom upotrebe sile. Nije volio gutati te plastične kapsule. Nekad bi, kad bi ga natjerali i silom mu ugurali tu šarenu kapsulu, istu zagrizao i tako rasuo prah iz njene utrobe po svojim malim ustima. Njemu je i danas to jedinica za stepen okusa gađenja i odvratnosti u ustima.

Dok se krio umotan u paravan između dnevne sobe i kuhinje, podrhtavao je toliko da su se plastične kvačice, kojima je zavjesa bila okačena o plastičnu karnišu, počele tresti, proizvodeći zvuk sličan zveckanju lažnih bisera oko vrata jedne od njegovih tetaka. Majka je prišla bez riječi. U jednoj ruci je nosila otvorenu smeđu bočicu a u drugoj čajnu kašiku. Samo je rekla – zini! Kao hipnotisan, otvorio je usta i zažmirio. I dalje je bio umotan u paravan i samo je malešno lice virilo iz njega sa razjapljenim čeljustima. Izgledao je poput njegove bake kad bi se, zamotana maramom, molila Bogu. Bio je spreman da, pod cijenu da mu to bude zadnje u životu, pregrize i ove kapsule. Umjesto okusa plastike na jeziku, ustima se razlila nekakva toplina u tečnom stanju. Mljac, mljac… Sirup? Nije bio. To je u djeliću sekunde zaključio. Sirupi se nikad ne daju podgrijani, a drugo, nije bilo onog odvratnog mirisa i okusa arome maline. Nakon što je tečnost skliznula niz grlo, u tragovima koji su se još valjali po jeziku, prepoznao je mlijeko. Ne ono od krave, na koje je navikao svaki dan, ali ipak i ovo je bilo mlijeko. Ostatak mlijeka je ispio u toku sutrašnjeg dana. Sad već bez zatvorenih očiju i uvijanja u paravan. Tu sljedeću noć nije se zakašljao ni jednom. Niti dan poslije. Niti ikad više, sve dok nije odrastao. Bijelo mlijeko nadjačalo je suhi kašalj. Tek kasnije, mnogo kasnije, reći će mu da je to bilo mlijeko mlade kobile koje se tek bila oždrijebila noć prije nego što će njegova baka iščeznuti na cijeli dan.

Kad je ugledao poznato lice, baš je bio nagnuo, onako iz tetrapaka, još jedan dobar gutljaj mlijeka. Zagrcnu se i mlijeko iz njegovih usta oboji zrak u bijelo, stvarajući mliječni oblak ispred njegovog lica, koji mu za tren, zakloni i pogled na pridošlu putnicu. Povraćajući se iz šoka, brzo baci tetrapak u obližnju korpu za otpatke i nadlanicom obrisa tragove mlijeka sa lica i oko usana. Mljacnu slasno još jednom a onda mu se i osmijeh pojavi na licu kad je shvatio da ona tu scenu očito nije vidjela jer je, osvrćući se lijevo desno, pogledom i dalje tražila njega po parkingu. Mahnu joj rukom u trenutku kad je uhvatio njen pogled. Kod nje to izazva osmijeh, nevin i iskren, poput djevojčice koja se vraća sa ekskurzije u osmom razredu, dok je čekaju mama i tata, nakon što se prvi put bila razdvojila od njih na više od jedne noći i da to nije bilo da prespava kod bake, u stanu odmah ispod njihovog.

Podrhtava on i dalje ali manje. Shvatio je da je ostalo još samo da sačeka dok njen jezik ne osjeti okus mlijeka. Tad će to zloslutno podrhtavanje od kojeg toliki umiru, da se smiri i da prestane. Ali prije toga, da joj ipak potrči u susret.

Znao je da ni u snu nije sanjala da će joj prvi poljubac s njim imati okus mlijeka. Mlijeko mlade kobile nije tražio. Nije imao potrebe. Od one noći kad je zamotan u zavjesu osjetio ljubav. I izliječenje.

***

RAMIZ HUREMAGIĆ je iz Cazina. Rođen 1972.
Diplomirao kriminalističke nauke u Sarajevu 1999. a magistrirao kriminologiju i krivično pravosuđe 2001. u Kardifu, Velika Britanija.
Radio na brojnim i odgovornim funkcijama u relevantnim institucijama kao što su OSCE (tri godine), Carinska uprava (jedna godina), Tužilaštvo BiH (skoro devet godina), EUSR – Ured Specijalnog predstavnika EU za BiH (šest godina), DCAF Ljubljana kao šef projekta Evropske komisije iz oblasti sigurnosti na Zapadnom Balkanu (skoro dvije godine).
Autor je brojnih stručnih i naučnih radova i publikacija.
Sa kolegom piscem Izetom Pervizom napisao višestruko nagrađivani scenarij za dugometražni igrani film „Dim duhana“.
Sa Anom Isaković napisao a onda i producirao pozorišnu dramu „Da li bi htela da se još ponekad nađemo“, premijerno izvedenu u aprilu 2019. u Narodnom pozorištu Srbije u Beogradu.
Radio na produkciji BBC TV serijala „Days that shook the world – Sarajevo assassination“, snimanog u Sarajevu.
Ima objavljene tri zbirke poezije: „ U svijetu bučnih ljudi“, TKD Šahinpašić, 2013.; „Čekičanje vremena“, 2016., Centar SAMOUPRAVA, te „MIOSTRAH“, 2018., Centar SAMOUPRAVA, te zbirku priča „Grabež“, 2020. Centar OMAHA.
Objavljivali ga književni časopisi i portali.
Gost Ratkovićevih večeri poezije septembra 2017. Gost književne rezidencije u kući za pisce u Beogradu, aprila 2017.
Član je PEN Centra Bosne i Hercegovine.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MARIJE VUJOŠEVIĆ “IGRA MAKAZAMA”, Treći trg, 10/2021; četiri pjesme

NEPRAVEDNA PRESUDA

pogled Crnog Muškarca
uselio se iza moja dva oka

nemam gdje da se sklonim
jer vidi kroz tvrde zidove ćutanja
crne obrve neprestano se gužvaju
može da me ugrize
ili opeče

pogled je nepravedni sudija
ne odmara svoje oštre zube
nepotkupljiv i dosljedan
ne podnosi ništa ljudsko
u meni

kad vezanih ruku pokušavam
da napipam život
udara čekićem u slepoočnice
ponavlja: proglašava se krivom i
osuđuje na dvadeset godina nemira.

***

SKICA ZA PORTRET

Melani vozi najbrže
širokim drumovima

iza velikih naočara za sunce
krije mamurluke

Melani, uvijek usamljena
u gomili

vara samo iz straha
da je ne prevare

lomi kosti kad je pogođena
ne vjeruje više u bogove

opasna jer je ranjena
veliča propadanje

pozajmljuje život
na kredit

bira da bude svačija
teška cura

Melani ne tuguje, nosi crno
radi zaštite

ponekad misli da joj
očajanje jedino dobro stoji

ne odustaje iako zna
da su joj sve već zapisali

i nikad joj se nepravedno
ne presudi.

***

KRATAK OKRŠAJ U NOĆI

Melani je uspijevala povremeno
da prevari pogled Crnog Muškarca i
pronađe neko sitno uzbuđenje

ponekad bi je zatekao
kad neoprezno spusti gardi
pokrenuo zemljotres u njenom stomaku

Melani nikad ne zadrži prednost

u trenutku predaha sipa piće i
dugo posmatra kretanje sijenki
na listovima banana u susjednom dvorištu

Crni Muškarac tada prilazi s leđa,
hvata je za vrat, rastjeruje sve misli i
odvodi u plavičastu maglu

pripremljena i brza, zariva nož
u njegovu ruku, oslobađa se stiska i
odlazi u kupatilo

sjedi na hladnim pločicama
naslonjena na zid, tiha,
polako čisti i previja ranu.

***

MJESTO ZA ŽENU

postoji mjesto između dvije zemlje
gdje svi imaju moje oči
gdje me ptica čuva od zmije
kuda idem na sve četiri, kao životinja.

dolazim, ovog puta sama
da oživim stari mlin
rastjeram kućne duhove i
poližem posjekotinu u stablu.

kradem plemenski rodoslov
zapisujem pored bratovog svoje ime
dodajem: ja sam tu.

***

MARIJA VUJOŠEVIĆ rođena je 1995. godine u Podgorici, gde je završila osnovnu, nižu baletsku školu i opštu gimnaziju. Od 2014. godine živi u Beogradu. Osnovne i master studije psihologije završila je na Filozofskom fakultetu. Poeziju piše i izvodi na poetskim večerima od 2015, a neke pesme su objavljene na internet portalima. Autorka je zbirke pesama Igra makazama (Treći Trg, 2021), nagrađene na konkursu za prvu knjigu Trećeg Trga i Beogradskog festivala poezije i knjige. Pored izvođenja poezije bavila se i plesnom improvizacijom.