Da ne bi mene Neko drugi bi živio u stanu u kojem danas živim ja u istome gradu, na istoj adresi.
I dani bi bili isti, sa svim godišnjim dobima u njima, sva zbivanja, radosti i zadovoljstva, pitovanja, tugovanja, čežnje, muke, sumnje, sudbine, nesreće i gluposti, kao kombi pretvovaren stokom.
I noći bi bile iste, prekrivene dubokim snom, sa mačkama, koje se hihoću u parku, psima lutalicama, koji laju bez razloga, zajedno sa beskućnicima i od dugih nesanica umorenim leglima. Kao jutarnje svjetlo koje miluje kao milostiva majčina ruka.
Da ne bi mene neko drugi, isti kao ja gledao bi na ulicu kao izmoren putnik nevoljku misao što je mogla otići tamo iza planina, do kuće njegova djetinjstva, koju bi možda ostavio, i gdje sjećanja, nespakovana ni u jedan kufer i kao neki snovi, kao haljina poderana trnom, jednog obijesnog čičkovog grma, pored puta i kao riječi, obećanja, zakletva da će u svojim grudima čuvati, jako će ga stisnuti napraviće malo mjesta za njega, s vremena na vrijeme na tankim nitima dilema skačući tamo-ovamo kao popodnevne sjenke ljeta.
I besciljno će pitati gdje se izgubio taj srećni pogled onaj osmijeh sadnice dok s vremena na vrijeme, razljućen, u sebi izdahne za potrošenim vremenom, kao za zadnjim parama u prodavnici i što se ne potrefi na nekom drugom mjestu gdje bi mogao bolje živjeti, sa svojom porodicom. Budući da je uspio imati djecu brinuti se o njima, pred spavanje im čitati priče, i imati odgovor za svako pitanje veće od tijela i njegovih godina. Kada porastu on će im pričati o životu I njegovom prošlom, njegovim ljubavima njegovim snovima i čežnjama i nevoljko pustiti i nekoliko suza da kanu. Kao kiša što ostane na grančicama Koju, kad se vrijeme proljepša, stresu ptice.
Možda ima jedna biblioteka s knjigama, gdje čitaše svaki put kad imaše mogućnost. Da je volio samoću Ili je mogao imati jedan sasvim drugi zanat. Nije mu bilo zapisano da piše poeziju.
– Prepjev na bosanski: Ahmed Burić –
DAIM MIFTARI rođen je 1979. godine u Gostivaru, u Makedoniji. Diplomirao je albanski jezik i književnost na Univerzitetu u Skoplju. Trenutno živi u višejezičnom gradu Skoplju, gdje je radio kao novinar, prevodilac i učitelj. Objavio brojne udžbenike na albanskom i makedonskom jeziku, kao i poeziju, koja je prevedena i objavljena u antologijama, novinama i književnim časopisima u Makedoniji i u inozemstvu.
Što, zapravo, osamljuje poeziju – mrak ili svjetlost? Koliko bi poezija uopće imala prijatelja bez čitateljevih osobnih pomrčina? I koliko bi uvjerljive poezije nastalo bez osobnih piščevih pomrčina? Ne živi li cjelokupna književnost pomalo parazitski na sumraku kao imela na drvetu? Može li bez njega dugotrajno i potpuno nezavisno graditi svoj imitativni, a originalni život? Može li što osim umjetnosti tako nadahnuto i neponovljivo kopirati postojanje i pri tome se ne zvati plagijatom? Poezija, kao književni rod, poprilično je osamljena, iako nije svojevoljno izabrala život izvan vreve i iritirajućih gužvi pa se odselila na osamu. Ona je odseljena, a zapravo ne znam kako se mogao izbjeći njen pristanak na toliku pasivnost. Valjda nije bila dovoljno vješta u komuniciranju. Očigledno ni do danas nije dovoljno radila na svom predstavljanju, na svom imidžu, iako nas psiholozi neprestano uče da valja raditi na sebi. Je li onda poezija dovoljno lukava? Da je ljudsko biće, rekla bih da nije baš pretjerano inteligentna, a u prilog tome ide činjenica da se ne zna snaći u novoj situaciji. Ili bih za nju uvijek iznova smišljala majčinska opravdanja i subjektivno ju tretirala kao iznimno, ali neshvaćeno biće? Ako poezija ne želi radikalno mijenjati samu sebe, možda treba raditi na onima koji nabasaju na nju kako bi se proširio planetarni klub njenih prijatelja bez formalnog i službeno popisanog članstva. Iako psiholozi uvijek govore o mijenjanju samoga sebe, ali ne i drugih. Možda je upravo tu problem s poezijom. Ali rješenje zasigurno nije ni u podilaženju masama i logici profita koja problem odbacuje nadasve brzom adoptabilnošću i odabirom komercijalnije varijante. No vjerojatno u trenutku stvaranja, kad gradimo nove poretke i svjetove koji podsjećaju na poredak i svijet koji udišemo, a opet nas fasciniraju i posjeduju začudnost, kad se igramo sićušnih bogova koji su od pravog Stvoritelja znatno labilniji i nesigurniji, motreći i dvojeći što smo na papir ili na ekran kompjutora posložili, ne razmišljamo o statusu poezije u društvu. Nad pjesnikom tada ne može vladati poduzetnička matematika premda on može biti pod utjecajem statistike i naizgled se rezignirano pitati s kolikom se vjerojatnošću događa određeni peh ili koliko često netko osjeća melankoliju zbog manjka svjetla. Nad istinskim pjesnikom za samog čina pisanja ne vlada onakav kapitalizam čije tumačenje možemo naći u rječnicima, premda on može biti nezasitni kapitalist koji se bogati doživljajima i uvećava svoj profit sastavljen od svih vrsta riječi spojenih u dojmljivu nekonvencionalnost. Tko bi uopće pisao poeziju kada bi birao hoće li se njome baviti ovisno o njenu mjestu na društvenoj top-ljestvici ili o broju ukupno prodanih knjiga? No ona je uvjetovana unutrašnjom motivacijom. Htjela bih razjasniti klimatski okvir u kojem pišem ovaj esej. Vratila sam se iz Makarske. Opet nevoljko egzistiram u neprivlačnom i pokretljivom okviru od magle i kiše koji mi oduzima prostor, zaklanjajući mu i širinu i dubinu i visinu, pa uzrokuje ne samo prostornu, nego i emocionalnu skučenost. No, srećom, nisu dovoljno dorađeni instrumenti za njenu javnu prepoznatljivost. U Dalmaciji sam na suncu neformalno brbljala o poeziji, i to bez kaputa iako je prosinac, a Djed Mraz je na hotelskoj terasi svakoga tko je bio samo u puloveru, poput mene, svojom bundom upućivao na to da bi se trebalo prikladnije odijevati. Sigurna sam da on ne doživljava ni današnje zahlađenje u morskim predjelima kako bi inače doživljavao hladnoću jer se rasplesao. Čini mi se da je na istom tom mjestu i prije dvije godine, kad sam također bila u Makarskoj, bio potpuno identično odjeven i plesao. Samo što je tada bilo znatno hladnije. A on je nosio upravo tu bundu. Ne živi li poezija u klimi sličnoj onoj u koju sam se vratila? Ne vide li čitatelji koji prilaze policama s knjigama višak magle oko poezije, pa je radije zaobilaze? Usprkos njenu sasvim čvrstom korijenju koje, kad mu se dovoljno približi, nije maglovito. Jasno mi je da je poezija, što se tiče njene čitanosti, tek mrtvaja književnosti. Pa opet je pišem jer ne mogu drukčije. Ona nastaje u stanci između žurbi čiji teritorij dijelimo, naseljavajući ga i pokušavajući mu se istovremeno bezuspješno istrgnuti. A žurba je ta koja je nezavisna i fantastično gipka pa nas je ščepala, no ne brzim kretnjama, nego neprimjetno i perfidno. I usprkos nadrealnosti spomenutih pokreta uopće nemamo osjećaj da smo upali u fantazmagoriju. Ali zato još jednom možemo svjedočiti o vlastitoj neslobodi. Žurba me i u ovom trenutku zaposjeda preko svojih stalnih pijuna kao što su radno vrijeme, dogovor ili napose starenje. A onda nastavlja upravljati preko još čitavog niza pijuna i pijunčića. Ona je osiromašila naše slobodno vrijeme. Neosporivo i do srži. Bez ustručavanja mogu reći da živimo u oskudici jer posjedujemo tako malo vlastitog vremena. Svi ga posjeduju više od nas samih. I predmeti. I pojave. Pa čak i hladnoća ili magla. Nije li i oskudica vlastitog vremena vrlo ozbiljna vrsta siromaštva? Al-Busiri je rekao da bijeda ništa ne može onome tko joj sam ne ponudi utočište. Znao je to još u trinaestom stoljeću. Tko nam je onda, zapravo, kriv?! Pokušavamo li prebaciti vlastitu odgovornost na očekivanja bližnjih ili, ako smo spremni priznati, na borbu za uspjeh koji je već sam po sebi vrlo upitan? No ta egoistična borba najčešće ne izgriza nikoga drugoga nego, sasvim paradoksalno, baš vlastiti, toliko njegovan i obožavan ego. Svijet je nepredvidiv i nema onoga čemu bismo smjelo mogli dati konačno značenje. Neporecivo odrediti granice. Ovaj svijet je crta po vodi povučena, kazao je indijski pjesnik i prorok Sarmad. Da nije tako, ne bi bilo krvoprolića i ratova. Ali ne bi bilo ni bitaka s neskladom riječi ni pobjeda nad samim sobom u kroćenju umjetnosti koja prvo mora nekonvencionalno podivljati da bi stvaratelju bila pitoma. Ne bi bilo ni drugih pozitivnih nastojanja. Da svijet nije crta po vodi povučena, bi li imalo smisla pisati, bez obzira na to je li to pisanje neustrašiv borac koji se doima zavodljivim ili tek slabašna žudnja za onim što nemamo, možda baš žudnja za nesputanošću nasuprot žurbi? Kad izgovorim riječi beskrajna žurba, jesam li izrekla hiperbolu? Nema tu ni traga preuveličavanju. Ono izrečeno je svakodnevica. I što je to uopće preuveličavanje? Tko je dovoljno objektivan da bi osporio golemost i potvrdio preuveličavanje? Posebice preuveličavanje žurbe. Kad me psić Bongo svojim nestrpljenjem požuruje u redovitu večernju šetnju, dijeli li i on s nama spomenuti teritorij žurbe? Hoće li i on, kad se vrati kući i kada nestrpljivost bude svladana, svojim moždanim putevima pomicati lirske slike nalik na poeziju? Ili su ga takve slike upravo prije šetnje nagnale na nestrpljivost? A ako je u svemu moguće naći liriku, zašto je onda poezija usamljena?!
***
LANA DERKAČ rođena je 22. lipnja 1969. godine u Požegi. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Nagrađivana (pjesnička nagrade „Zdravko Pucak“, „Duhovno Hrašće“ itd.). Uvrštavana je u antologije, panorame i zbornike u zemlji i inozemstvu. Bila je sudionik više međunarodnih pjesničkih festivala i književnih događanja kao što su Međunarodni pjesnički festival (Hrvatska), Struške večeri poezije (Makedonija), Curtea de Arges Poetry Nights (Rumunjska), Kuala Lumpur World Poetry Reading (Malezija)… Tekstovi su joj prevođeni na engleski, njemački, španjolski, talijanski, češki, makedonski, poljski, rumunjski, mađarski, malajalamski, oriški, malajski i arapski jezik.
posle kraja sveta se krijem iza vrata otvorenog ormana jer vrata moje sobe nemaju ključ i slažem stvari
sve od čega danas odustanem nečije su nove pege od sunca
oproštajno pismo: ako više nikad ne budem raspoložena
to nije kolačić to je čajni svet i umačem ga u nešto tešeće (svi će se udaviti)
sebe čuvam kao malo vode na dlanu proključale
svako čelo ponosno na mene prostrla bih među zavese na vetru i šarene štipaljke da se tamo razdani
zraci zvezda su surle slonova koji bi se tamo dočekali kad bi se zemlja stresla ako u nju čuknem glavom
smirila sam strasti i više ih ne prepoznajem
zbunjena posle dremke dok ne osetim nervozu što su mi misli prazne čekam da se sve što znam ponovo na mene sruši da se smirim
ljudi koji su mi dragi nekad izgledaju kao neko koga ne bih zamolila da me počeše ispod lopatice
jednom se oslonim i posle mi zauvek fali nešto pod obrazom i nadlakticama
volela bih da mi ramena ne štrče iz buradi koja nisu videla grožđe da ne mrzim ljude kojima suze oči
da im ne pridržavam desni da ne iskrvare rukama kao da držim trešnje
nepristojno je pred trešnjama zreti unazad
volela bih da sam iskrena da su mi misli više kao deca a manje kao mahovina
srešćeš me kada se budem osećala kao istina a ja ću te tešiti da sam te lagala
fakultet, laž: ništa pitkije mi se nije nikad slilo niz grudi
može pesak i da se jede ako se daviš
ja nisam saksija ja sam čovek sama ću se sastavljati rastavljati birati svoje cveće stati na sunce i padati s terase kad ja hoću
odustanem na trenutak da predahnem a trenutak se oduži i ja ne znam da se vratim
osećam se kao ahilova peta ali ona druga na koju niko ne pomisli
jednostavna kao puna linija prazna
ja se ne kajem ali neke je reči trebalo zazidati
sve što mogu da uradim je da mi prsti uvek gledaju na dole da mi se na rukama nikad ne zadrži ništa oštro
svet je ipak fer neće se ponašati kao da je bitno što mene nešto žalosti
svet je samo svet na površini i tamo dublje gde mislim da stižem ako zaplačem zbog posečene šume
zbog grane na šljivi koja se slomila jer se najviše plavila i nije znala da je sve što je dala jače od nje
zbog beskućništva sećanja koje se lepi baš za moje nepce kao daljina knjige koju čitam ali nije moja
da li je to vera ako u praznoj sobi u mrklom mraku kada zaplačem pokrijem rukama lice
bila bih loš kustos jer bih svuda plakala
performans: suze padaju na dole i malo ulevo po kinoi sa ajvarom i slaninom
umetnica, zvuči kao nešto što umetneš u kosu da ne upada u oči
umetnik, zvuči kao nešto što umetneš pod sto da se ne klati
verujem da se umetnost loših ljudi prikrada istini svakog od nas kao životinja koja ne prilazi dok si živ
nekad mislim da sve mogu da razumem
to je svet u kom su moje okolnosti blage a tuđe sam zaboravila
svet sa visinama od betona koje imaju čudnu naviku da budu sive da ih ne sanjam nikad
kako li se osećaju gradovi u kojima se niko ne pronalazi
kada srcu odseku rep njemu izraste novi grad
pogledati železničkoj stanici u oči reći joj da je samo građevina i da je sve umislila
prođeš i nisam ti važna kao kraju aprila
nema mesta za ono što bih rekla a gore bi bilo da ima da negde stane i bude a toliko sam želela da ide da ga nema
to što iz crkvi neprikosnovenih prijateljstava izlazim nepričešćena ne znači da ću ikad prestati da ih gradim
rana se uzdizala kao katedrala
kada ti čine nažao ne govore više maternjim jezikom
ne oprostiti iliti po ogledalima se nagledati svojih leđa
nepravda služi da se njom okitiš i prestaneš da se pitaš ko ti skraćuje nokte do u lakat
jedna mala nevažna načeta, unapred zaboravljena koja nikad nije i neće pomerati planine pravda mora biti zadovoljena
tom se ratu uvek vraćam kao jastuku kao otvorenoj kapiji kao bioskopu
pravim uglovima čini mi se da bih mogla da se udavim samo da se ukrste negde tamo
sve je toliko lično da moje glave niču na drveću umesto kruški
ljudi što zamišljaju druge ljude ljudi sa kojima niko nije hteo da se igra dva poštena čoveka pa se igraju sami
ako ne može da se poludi nežno onda to i nije za mene
pristala bih da budem zrno graška kad bi to zrno bilo spokojno
šta mi je uzeto ne znam moglo bi da odzvanja sirenom tramvaja kojim dugo idem kući svet koji vidim ne sklanja se sa šine
svako sećanje nestaje kao glad kad se najede vremena
moji vidici razneseni po zemlji po kojoj ne gazi
prošlost zamara zadržavanje zarad moje sentimentalnosti i nevečnog života ali ne i to da srdačno visi u ormanu da je obučem
odavno nisam obukla ništa što se diže na vetru sem podlaktica
ogrneš se čovekom iako si toplija
upetljanom mora biti toplo
išla bih bosa ali imam mamu
majka često želi da me spakuje po kutijama dok u sobi ne ostane ništa što bi ukazivalo na karakter koji stvari ostavlja van kutija lepe su na nekima ima cveća
otisnuti se ali da me majka još uvek vidi
udarila sam ramenom o vrata a videla sam vrata i znala sam gde mi je rame i opet sam udarila ramenom o vrata
vraćam se na pravi put kao potkovica
umivam životinja lica suvim rukama
bivam naivna među svojim cvećem za to živim
pravda za mene to mi piše kad zažmurim
***
SARA STANOJEVIĆ rođena je 1994. godine u Beogradu. Diplomirala je na Stomatološkom fakultetu u Beogradu. Dobitnica je Nagrade Timočka lira za 2019. godinu koju dodeljuju Radio Beograd 2 i Festival kulture mladih Srbije u Knjaževcu. Zahvaljujući tome objavljuje svoju prvu zbirku pesama “Nekoliko ogromnih toplina”.
Čekam majku ispred babine zgrade. Ranije ju je obilazila svakodnevno, odskora jednom-dvaput nedjeljno. Upozoravao sam da je i to rizično, dok mi nije ironično skresala: “Što, da slučajno ne umre od virusa?” Kako vrijeme odmiče, kako se agonija produžava, svi smo se pomirili da joj je smrt jedini lijek. Gotovo četiri godine leži nepokretna, slijepa, sad već potpuno dementna. Jedina sreća u nesreći je što nije svjesna svog stanja. Kakvo bi to tek bilo mučenje za ženu koja nikad nije mirovala. Uglavnom zbog drugih, zbog sebe najmanje. Njeni su bili obično ostaci vremena, rijetki viškovi. Dvije godine je vidio nijesam. Po izričitom zahtjevu majke i tetke: nas četvoro treba da je pamtimo kao osobu koja nas je podizala, posjećivala, dočekivala kad se u sitnu uru dovučemo iz grada. Zašto bi takvu sliku kvarila ova završna, vegetativna faza? Mrtva priroda. I mislim se šta je sve to sitno, žilavo biće prevalilo preko svoje devedesetogodišnje grbače. Strijeljanje oca “na izvol’te”, smrt sestre na rukama usred rata, suočavanje sa suprugovom golootočkom traumom, pobačaji, kasnije smrti majke i nekoliko sestara, dok nije ostala posljednja, skamenjena, poput kipa, dok se neki tromi biološki sat konačno ne smiluje. Jedino čime možemo biti zadovoljni je njena prinudna cimerka. Dijana iz Zenice. Pazi je, hrani je, spava s njom, presvlači je, pjeva joj partizanske koračnice (ostao joj je živ taj prastari dio svijesti; jasan znak povratka nazad, u Ništa). Uspijeva da je održava između života i smrti nekim suludim končićem smisla. Konačno sam završio tekst o romanu Normalni ljudi Sally Rooney. Ovo je tek drugi put da pišem o knjigama autora mlađih od sebe. Ne znam šta mi to govori. O pisanju ništa, nema sumnje. Možda jedino da polako prelazim – što je za književnost potpuno nevažan fakat – u neku ozbiljniju starosnu kategoriju. Ovako triput mlađi od babe.
četvrtak, 9. 4.
Kažu da je postepeno ukidanje zabrana moguće “krajem maja, početkom juna”. Nadležni kažu, važno je istaći, pošto se svi ovih dana pomalo igramo prognozera. Iz ranog aprila to izgleda obeshrabrujuće daleko. Čini se da nema druge nego da se povinujemo. Danima se odluke dovode u sumnju, preispituju, mnogi galame da su kontraproduktivne, držeći se svojih zdravorazumskih procjena. Lijepo je njegovati skepsu, ali ne po svaku cijenu. Ne u trenutku kad se bližimo brojci od 100.000 umrlih. Ne kad jedan čin samovolje može obesmisliti dosadašnje mjere, koje su dobrim dijelom pipanje naslijepo. Kao da zaboravljamo da je nam je (barem zasad) jedini izlaz u radikalnoj preventivi. Ako se najnapredniji zdravstveni sistemi koprcaju u nemoći, na granici pucanja, mogu da zamislim kako bi izgledalo kad bi ovaj naš došao u situaciju jedan na jedan s virusom, na ravne časti, bez startne prednosti koja nam je omogućena pukom srećom. Ako se skepsa raširi kao poželjan način odbrane, onda smo zglajzali u kolektivnu paranoju. A tad smo ga najebali svi skupa. Raspravljam tako jednom s ravnozemljašem u povoju. Odmah mi je napomenuo kako on to zapravo nije, “ali moraš priznati da su im neka pitanja zanimljiva”. Na primjer: kako to da gravitacija drži svu onoliku vodu? “Misliš, kako se okeani ne prospu po svemiru?” pitao sam zabrinuto. Zaklimao je glavom poput vjerskog gurua, predosjetivši da i meni nešto nadolazi. A nadošlo mi je samo kako ne znam da objasnim, ali vjerujem nauci. Onima koji su se na planini saznanja popeli mnogo više od nas dvojice, najviše što se moglo. Tako me je i otac ubjeđivao da mi je koljeno skroz u redu, pa i kad sam došao sa dijagnozom. Umirio se tek pošto sam mu nježno poručio: “Tata, zamisli da tebi ortoped pametuje o mitskom u Andrićevom djelu.”
petak, 10. 4.
Pred zatvorenički vikend častio sam sebe jednom laganijom pješačkom turom. Htio sam malo i koljeno da stavim na probu. Lješanska nahija sva je istačkana uzvišenjima, na nekoliko njih moguće je uspeti se asfaltnim putem. Odabrao sam brijeg uzdignut iznad Cetinjskog puta, sa crkvom na vrhu, odakle se pruža širok pogled na Podgoricu. Koljeno je dobro podnijelo 500 metara uspona. Sjeo sam u hladovinu, na kameni ispust. Odatle posmatrao grad. Atmosfera je bila nekako prijatno utrnula. Povremeno bi se odozdo začuo romor motora; vozač je vjerovatno imao dozvolu za međugradski saobraćaj. U protivnom ga je čekalo nekoliko hiljada eura kazne. Ta ograničenost na Podgoricu ne pada mi baš lako. Skadarsko jezero je odsječeno. Preostaje mi da se uzdam u vidikovce, ljubav na daljinu, ali kod ovoga sam se prevario u procjeni – pogled ka jugu zaklanjalo je ogromno kameno prostranstvo. Ličilo mi je na pustoš u kojoj se gasi svaka misao o nakon, o sjutra. U ovom reljefu život se oduvijek svodio na krutu sadašnjost. Kući se prepuštam uhodanom nizu događanja, uglavnom potrošačkih. Čitanje, serija, odmor, čitanje, obrok, gimnastika, serija. Spirala na kojoj se vrtim dok mi se ne zavrti u glavi. “Da mi je da umrem jedno neđelju dana”, kaže moj tetak Slobo kad treba prebroditi neki težak zeman. Pred spavanje pogledam nekoliko epizoda Pozorišta u kući. Godi mi ta predvidljivost scenarija, pomalo nategnuti familijarni igrokazi kojima vrhunski glumci daju težinu (ili lakoću, tačnije). Postao sam svjestan da mi tokom gledanja srce održava ravni, usporeni ritam. Pravi vizuelni bensedin. Kad ne bi bilo romana, morali bismo se zadovoljiti samo svojim životima, kaže Uelbek. Što će reći da je umjetnost neka vrsta kompenzacije za životne nevolje.
***
NIKOLA NIKOLIĆ rođen je 1989. godine u Podgorici. Završio je Fakultet političkih nauka, na kojem je i magistrirao. Objavio je tri romana: „Čvor“ (2011), „Meandar“ (2014), „Sirene za uzbunu“ (2019), kao i zbirku priča „Atakama“ (2016). Priče objavljuje u crnogorskim i regionalnim časopisima. Piše književnu kritiku. Autor je serijala razgovora sa piscima iz regiona na portalu Kombinat. Dobitnik je nagrade „Bihorska Venera“ za kratku priču. Priče su mu prevođene na albanski, engleski, makedonski i njemački jezik. Umjetnički je direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja.
Niko više ne kupuje knjige. Želja i ja ispred knjižare potežemo rakiju iz čokanjčića. Iako zgodna konobarica i po hladnoći preko trga pređe u miniću, kod nje više ne naručujemo. Kreten od gazde je nekako zaključio da mu je posao krenuo i podigao cijene. U papagajski žutom kaputu i s očima bez nade u perimetar ulazi crnomanjast migrant i zaobilazi nas. Pas lutalica je njuškao pred vratima kafane – ništa ne zna o napuhavanju cijena. Sa studenim vjetrom od jezera javi se sjećanje na sina.
Bela mi je skotna, kaže Želja, poteže, i topće nogama u mjestu. To mi je oko stotinu maraka po štenetu. Posvađali smo se i ja sam ga, onako očinski, odalamio – i to je bilo to – prije šest godina! Sedam!?
Lutalica sad zapišava džamijski zid i loza se izvija ka zrnu graška. Poznanik, rudar, rekao mi je da zbog crpljenja slane vode cio grad lebdi nad prazninom. Sutra će biti toplije, velim, pogledam u prazninu i krenem.
2
Nakon nepoznatih strepnji i čudnih strahova, poslije priprema i skica, svakonoćnih razmišljanja, potkradanja poznatih karaktera i ličnosti koje si sretao, konačno odlučuješ, i kao vrijedan i organiziran tat, ustaješ u pola šest ujutro, kuhaš čaj i jedeš svoju corny čokoladu. Eto, konačno si pred tom iskričavom prazninom i tipkaš, zapisuješ i brišeš zapisano. Ispod prozora žuri pospani prekarijat (ti za hljeb zarađuješ popodne), zavijaju sirene policijskih egzibicionista, vrište alarmi hitne pomoći i zaljubljeni školarci tipkaju poruke na kiši. Ti brišeš riječi i znakove, kratiš rečenične nizove, oblikuješ pasuse. I tako svaki božiji dan, godinama neprestano – sve dok ne bude gotovo. Nakon svega, završavaš i zbacuješ taj teret s duše. Poslije, sve je isto. Ništa nema smisla i ništa ga ni imalo nije.
A onda u ćošku iznad pisaćeg stola ugledaš paukovu mrežu, veliku i prostranu. Na vrijeme si je ugledao, jer skoro da je do tebe sišla. Pauci noću traže vodu i uvlače se u nos i usta, najviše u djetinjstvu, kada se najčvršće spava. Odjednom shvatiš da su te formirale stotine i stotine grama sirove paučevine i da ništa drugo i nisi mogao raditi, nego po tom unutarnjem moranju plesti iz sopstvenog tijela. Sve što ti je za to trebalo, bila je praznina. I sad čekaš.
Samo glad ima smisla.
3
Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! (Mt 7,7-8)
Otoplilo je. Kratkim ulicama između natiskanih udžerica mirisi vode, blata i mokrih iva. Želja je prodao dva šteneta, a ja sam sinu poslao drugo pismo. Prvo možda nije vidio, možda ga nije razumio, a možda ga je i povrijedilo?
Možda sam od njega tražio previše, moguće je i da je pomislio da mu se s visine obraćam. Više mi ne vjeruje?! Ovo sam zato natrpao lijepim stilskim figurama, uvezao blagim glagolima, i ništa nisam tražio. Sad svaki dan provjeravam svoj drugi profil. (Na onom pravom me blokirao.)
Ali, kad bi i on imao drugi profil, novo ime, nas dva bismo onda kao dva puža golaća mogli pružiti rogove jedan ka drugome i povijest početi ispočetka. Samo obostrana laž bi nas mogla spasiti.
Neko je reko ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete!, smije se Želja.
Konobarica u miniću pored džamije pronosi dvije čašice s rakijom.
***
NEDŽAD IBRAHIMOVIĆ završio je Pedagoški fakultet u Osijeku i televizijske studije na Media-akademiji u Hilversumu (Nizozemska). Utemeljivač i glavni i odgovorni urednik časopisa za kritiku i umjetnost teorije Razlika/Difference (www.nedibrahimovic.com). Nagrađen prvom nagradom Fondacije za kinematografiju BiH za scenarij za igrani film ”Kuća na otoku”. Nagrađen nagradama Fondacije za izdavaštvo BiH za knjige pjesama ”Mala povijest smrti i pisanja” (2016) i ”Obiteljske i druge strašne pjesme“ (2020). Objavio romane ”Inkapsulirana tijela“ (Buybook Sarajevo 2014) i ”Kuća Teodore K” (Fraktura Zagreb 2019), knjigu putopisnih eseja ”O poeziji, pticama i drugim varkama – Američka predavanja” (Rabic Sarajevo 2011) i knjigu filmskih kritika i eseja o bosanskohercegovačkom filmu ”Bosanske filmske naracije, dokumenti o raspadu” (Bosanska riječ Tuzla 2012). Živi u Tuzli.
kad sam bila djevojčica mrzila sam muškarce koji su mi mogli biti očevi nisam ih mrzila sve naprotiv voljela sam pirsa brosnana i robinzona krusoa u njihovom pogledu koji sam mogla da izmaštam a imala sam i poster u svojoj sobi nije bilo ničega što bi me posramilo velika je odgovornost bila biti djevojčica mama je često govorila kako je muškarcima sve lakše zato sam se puno tukla s dječacima nisam željela da im bude lakše učiteljica me zvala razbojnicom a ja sam crtala konje i geološke karte i baš me je boljela briga ponekad je i tata nacrtao neku džamiju ili šumu ili nešto iz glave mama nije tukla tatu, njemu je doista bilo lako pisala je pismene sastave koje sam čitala pred razredom naročito se sjećam jednog događaja vremenske nepogode – kiša i poplave mama je često nosila roze šlafruk i pritom plišani crne kose koju poznajem još s kutije na farbi s cigarom i stavom ratnice odgajala je brata i mene sama u braku tata je mijenjao golfa za džetu i obrnuto često bi kući donio štok ili lozu uvijek je imao crne ruke i zvali su ga crni moj tata je automehaničar danas često obuče svoje radno odijelo kad treba nešto popraviti mama mu uvijek kaže ŠTA ĆE TI TO ODIJELO dugo sam nosila stvari koje nam je rodbina slala iz inostranstva vječito mi je u svemu bilo zima u školi smo dobivali pakete od djece iz njemačke mali šampon, ružna narandžasta traka za kosu, fotografija djevojčice s aparatićem i naočalama kraj njenog vučka namjeravala sam da joj pišem, mama je insistirala da joj pošaljem poklon, ali kako to obično biva imala sam prečeg dječijeg posla
lijepo se živjelo s malo para a djeca nisu ni znala šta su pare igračke se nisu morale kupovati samo se trebalo odlučiti čega ćemo se igrati često smo se igrali odraslih mene su donijele rode lagala sam da ne znam istinu nisam voljela da pričam o stvarima za odrasle bilo je puno lakše glumiti da ih radimo igre su postale ozbiljne odgovornost je navirala svakom godinom jače i strašnije mama je plakala kad sam dobila prvu menstruaciju nismo bile spremne meni je najgore bilo razumjeti razliku između dnevnih i noćnih uložaka kao i zašto je menstruacija toliko strašna
nosila sam malo tijelo kao veliki teret i oblačila ga u boje kakve sam mislila da meleci nose zbog bolešljivosti mi često nije bilo dozvoljeno obući suknju a kada bih ipak mogla tada bi bio pravi bajram suknja je mislila sam nešto najljepše na svijetu a sve djevojčice žele da budu lijepe sve djevojčice rade ono mislila sam a onda sam se krivila ići ćeš u džehenem koliko puta si to uradila brojala sam i govorila samo ovaj put i nikad više
bilo me je stid pogleda muškaraca koji mi mogu biti očevi i očevima očevi uvijek sam mislila oni me tako gledaju jer žele da mi naude to sam mislila i za dječake u školi i svuda drugdje oni svi žele da povrijede nas djevojčice proći će nekoliko godina dok se to zaista ne desi neke djevojčice nisu tako sretne možda je i rat skrivio osjećanje koje je proizlazilo iz straha i strah koji je izazivao stid znala sam šta su radili azri i njenoj djevojčici znala sam šta očevi nacije mogu uraditi kćerkama drugih očeva a onda na raspustu između petog i šestog razreda sam pomislila da sam debela
tada
se
sve
promijenilo
***
SJELA SAM NA TEBE I NISAM MOGLA PRESTATI PRIČATI
uzeću tvoje ruke i isplesti pletenicu kao da prvi put diram nečije tijelo zaljubiću se smrtno
vidiš onu planinu tamo tu je moj tetak imao pedeset borbi prsa u prsa pitam ga gdje ste spavali on kaže pod najlonima, razapinjali smo najlone umjesto šatora zato mu je uvijek hladno čak i ljeti, kaže tetka često pričamo o ratu kada idemo na selo tu su ubili šestoricu ispred te kuće nisu ispred te već ispred one male pored
ti si tako lijep, a o tome ne znaš ništa ne mogu te prestati gledati
sada drveće buja tamo gdje vojnici neće više nikada spavati zemljište je kupio načelnik općine novi su putevi i planine su betonske i rijeke su u cijevima nečije
a kome pripadaš ti ne pitam jer me gledaš kao da ću nestati
ako kažeš strah da li se sjetiš rata tetak kaže da se tata uvijek smijao pod kišom metaka vozio je bijelog kedija otpornog na gelere možeš li zamisliti da si toliko sretan
sjela sam na tebe i nisam mogla prestati pričati kao da si već sve čuo nema ničeg novog tu istina je bejbe deja vu samo ovaj osjećaj prsa u prsa laž je najljepša
možeš li zamisliti da se ne bojiš metka, mene, sarajeva
***
ALMA GAČANIN (Sarajevo, 23.11.1988. u 05:05h) živi i radi kao umjetnica, bez obzira na posao koji obavlja u datom trenutku. Master u edukaciji likovnih umjetnosti je stekla na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu na Nastavničkom odsjeku. Bavi se crtežom, fotografijom, performansom i videom. Posebno je zanima tema rada i prekarnog rada, problemi nove radničke klase i radna prava, što iskazuje kroz djelovanje u vizuelnoj umjetnosti, ali i kroz bogato radno iskustvo. Finalistkinja je nagrade za najbolju/eg umjetnicu/ka u BiH, Zvono u 2016. Predstavljala je BiH na Bijenalu mladih Evrope i Mediterana, u Milanu 2015. Gošća prvog Međunarodnog Video Art Foruma u Dammamu, u Saudijskoj Arabiji, 2018. Feministkinja je u privatnom životu i u ulogama koje igra kao umjetnica-radnica. U protekle dvije godine radila je kao stjuardesa u Saudijskoj Arabiji, dotičući se direktno problema prekarijata i propitujući dobar život kroz nešto smatramo poslom iz snova. Piše poeziju, te je objavljivala pjesme u časopisima, zbornicima i na internet portalima u BiH i regionu.
Otac je, otprilike kada sam se ja rodio, postao nagluv. Kasnije, bio je skoro sasvim gluv na jedno uvo da bi u smrt otišao okomito glavom, okružen potpunom tišinom, ali sa muzikom na prstima, dok su njegove, sada već voštane, uši podsećale na dve, uz glavu prislonjene, iskonske ribe kojima je skliznuo u nemu dubinu.
Poslednjih godina on je bio gotovo gord na svoju gluvoću. Delovalo je da je brižljivo neguje, kao poseban talenat za filtriranje onoga što treba i što ne treba čuti. Šalio se da on nije gluv nego da mi nerazgovetno govorimo, a sa naročitim zadovoljstvom iz uha je vadio slušni aparat, koji je i onako nerado i sa negodovanjem nosio, pred televizorom i vestima koje su navirale kao bujica, čupajući ga iz uha, ostareli baštovan koji plevi korov iz svoje davno zasađene gradine.
Danas posmatram njegov slušni aparat kojem sam godinama menjao bateriju, stavljajući u njega, pod očevim nadzorom, malu alkalnu tabletu za svetsku gluvoću. Leži u metalnoj činiji ispod televizora, ugašen i neosetljiv za sve haotične vesti koje iznad njega tutnje.
Poslednja baterija koju sam u njega stavio, pretpostavljam, izlila se i spekla, iscurila poput uha u upali. Svejedno, pružam ruku prema spravici koja sada izgleda kao igračka, morski konjić, truba ili pužić iz već tuđeg detinjstva i, usred damara u sopstvenim ušima, pomeram polugicu za paljenje sa off na on.
Ništa. Čovek i pred mašinom, kao i pred bićem, oseti kada mu ne odgovori, slično izmaknutoj stolici. Ipak duvam skupljenih usta, kao riba, u malu gumenu trubu sličnu nekom rekvizitu, instrumentu kakvog tragikomičnog orkestra iz nemih filmova. Najednom, oštar i prodoran pisak. Aparat radi! Ali smrt je mom ocu svakako vratila sluh i otkada je otišao, čuje me i kada mu se obraćam šapatom.
***
HEROJSTVU TOLIKIH U DOMOVIMA GRADSKIM
Srdačan, iskren, napukao od vedrine – osmeh. Pozdrav širok, rukom nevidljivu tablu u vazduhu brišem. Glas stvarni, pogled pogledski – herojstvu tolikih u domovima gradskim, što su bez reči i tako solidno svikli, da je to dostojno sivljenja, na život u kome nema života, na život u kome se događa i ne događa ništa.
Pristati tako snažno i sa tako upornom verom na laž slavnog imenovanja! Nikada ne biti pred dilemom – da li su naše ruševine jalovih dana. Ali njihov je osmeh kojim krštavaju to otkriće, i taj osmeh ozbiljna voda, šaljivdžija vazduh i prevrtljiva zemlja pozdraviće.
***
DVADESET OSMI NOVEMBAR
Spustili smo se meko kroz planinsku floru, kao nož kroz tortu. Za nekoliko minuta sa vrha planine, od pojasa četinarskog, kroz bukvu i hrast, do jabuka i približili moru. Moja žena i ja, slučajni kao trag u snežnoj pustinji, poludivlja dva bivša anahoreta, manita braća, za godinu dana, jednu sezonu, spustili smo se sa vrha života, u život novi, koji nam stostruko životom novim vraća. Kao kristalni alkohol, kao gužva u prevozu, kao anksioznost, kao najlepše golicanje u kostima, plućima. Skotrljali smo se sa vrha ne znam čega do novog početka, počupali kablove, betone, tamnice, lišće i druge nežne žilice, spustili smo se u predeo bez snega, u stalno proleće, u san naše Milice.
***
KOVITLACI OČIJU UPREDENI U PRIZOR PRED KOJIM SE PROGOVARA
Ljudi koračaju tvrđi od svojih imena, što oko njih u vazduhu vise, menjaju mesta i mrse se, kao izlišni ukrasi. Pojavi se senka, tanka kao nežan dodir, a ipak oprlji druga lica. Čeznem solidnost zanatlije. Miris drveta, kamena i metala u obradi. Miris ruku koje stvari spuštaju na svoje, baš svoje mesto. Dok te gledam, osećam ribe u velikim zajedničkim pokretima pod vodom, debelom i hranljivom poput kože kitova. Vode, kojoj su naftne mrlje tek, tek, tek – musavo lice deteta. Ja se umnožavam gledajući te. Primam poslušanje bezbrojnih navika koje su tanki konac oko nogu. Pratim svaki pokret, dete, i sve me više ima. Najednom, deluju plemenito sve te horde Velimira. Neki ustima lovi kišu, što uvek zaobilazi oči, a daje se tek toliko da utoli. Neki je geografska karta koja se tumači fonetikom. Jedan je nemi rečnik. Ima ih i koji su slikovnica. Najviše me je sakriveno u laticama visokog cveća oko tvojih očiju. Ima i onih što su u izbeglištvu po pustinjama i nepoznatim gradovima, gradovima koji znaju da su bili pustopoljine, a pustopoljina je sve van tvojih dlanova na kojima se odmaraju vode. Moja preporođena kožo, toliko si svoja da sam načisto – uvek sam bezdomni falsifikat, lažni dokument koji pečatiraš jednim spuštanjem kapaka, kad trepneš. Mogu kroz zid tvoje sobe da iscurim na drugu stranu, da otkapam niz prozore i fasade i da, kada od tvog buđenja svane, isparim na listu sa prvim zrakom.
***
POŠAST STRPLJENJA
Zaluta li naše nestrpljenje preko predgrađa u šumu, drvo će jedno samo sebe da isteše u gluvi instrument. Ko poštuje vreme, obožava čekanje, od njega se uz vazduh prijanja, uz skelet prostora. Na njemu nemarno vise dronjci suvišne kore, kože, mesa. Nevidljivi ofingeri plove, love naša tela kao sudbine, za dvokrilne ormane – gačce, što u koloniji, ipak, samuju, i blešte na šturoj krošnji kao u mraku garderobera golotinja. Zemlja pravi rupe u vodi, reči svrdlaju u vazduhu u koji upadaš glavom, nepodnošljiv. Trava – moćna utešiteljka, trava – pošast strpljenja, razuzdana mirnoća na malim komunalnim površinama primorava me sijanjem da sednem, da učim voleti čekanje.
***
VELIMIR KNEŽEVIĆ (1985) rođen je u Zemunu. Diplomirao je na grupi za srpski jezik i književnost sa opštom lingvistikom na Univerzitetu u Beogradu. Objavio je dve zbirke pesama: „Mrazovnik“ (2008) i „Dunav stanica“ (2019). Živi i radi u Zemunu.
Pregledala sam račune minule godine naplatilа mi је duplo veću cijenu za parnice na koži koja više nije tako glatka rekla mi je da zagrlim promjenu i grlim vrijeme sastrugano sa starog prozora preko kojeg smo se gledali mada ni zagrljaji više nisu zona sigurnosti generacijama koje su krpile đačke knjižice ponosom roditeljskog uzdaha Oblijepila nam je i oči i uši depilacijskim voskom na kvarno nam je depiliran osjećaj za famozni dodir s bogom da čula sistemski otrgnu svoje ruke od razuma Neke računice su i potamnile dobile novu nijansu ulaskom silnih nula među naše vrijednovanje a nule su grozdovi koji se beru u vrijeme suše I kao sve prethodne kalkulacije i naredne dvije sedmice biće ključne za mjesta gdje bosonoge djevojčice puštaju balone a nebo stoji nasmijano sa ekserom u ruci.
***
MONOHROMATSKI NAČIN GLEDANJA NA SVIJET
Paravan na oblaku nije bio njegovo odijelo još kao dijete zamračila sam lijevu stranu prozora zavjesom i činilo se da sam mu obukla strukirani sako skrojen prema njegovim pantalonama Tada su oblaci nosili novu kolekciju neke monohromatske boje u skladu sa paravanom prozora kroz koji smo gledali svijet.
***
VALORIZACIJA POSTOJANJA
Danima kao što su ovi upisuju se neki novi poeni u njih se sakrije sunce svaki put kad se nagleda svih naših grozota kad im se vratim u mračnoj komori svoje svijesti razvijam strahopoštovanje prema tugama koje osjećam jače Gomilu redova koje su pisale nečije istine prisvajam kao da su moje davno rođene u te korice zagledana pustim armiju proljećnog cvijeća da ocjenjuje moje postojanje Stvarnost je kao i sve drugo podložna starenju kažem sebi i zato kad ne možeš da govoriš tada treba da pišeš kako je lako postojati kada ne znaš datum svoje smrti jer to je samo tamo neki dan isti kao što je ovaj.
***
DRAGANA GRUJINOVIĆ rođena je 1983. godine u Banjaluci. Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, Odsjek studija za socijalni rad. Pod uticajem primarnog obrazovanja i radeći u oblasti socijalne zaštite, poezijom povezuje lična i profesionalna iskustva. Istražuje sebe i druge, pohađajući edukaciju iz Transakcione analize. Sarađivala je sa brojnim književnim časopisima, kao i portalima za književnost i kulturu. Objavila je zbirku pjesama „Lutanje kroz Id“, Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske 2007. godine, kao i zbirku „Krug dekorisanog vremena“ koju je na konkursu podržalo Ministarstvo prosvjete i kulture RS i Udruženje književnika Spske, Podružnica Banja Luka 2017 godine. Poezija iz treće zbirke (koja je u pripremi) nalazi se pred vama!
Središnji lik mojih mladačkih dana bio je momak kojeg smo zvali Stavrogin. Ne sjećam se njegovog pravog imena. On je za mene oduvijek bio samo Stavrogin, po Dostojevskijevom liku iz srednjoškolske lektire, koji je na mene u mojoj adolescentnoj dobi ostavio veliki dojam. Baš kako me je lik Nikolaja Vsevolodoviča Stavrogina iz romana „Bjesovi“ fascinirao i istovremeno plašio, isti je učinak na mene u to doba imao i on, mladić s kojim sam išao u razred i s kojim sam kao cimer za vrijeme maturalnog putovanja proveo 7 dana. Ne znam kako me je dopalo da s njim dijelim sobu, možda božja providnost, no tih je sedam dana pronicljivih, briljantnih no i mučnih razgovora uz gusti dim cigareta i mnogo alkohola otvorilo za mene prolaz ka začaranom labirintu uvida u ljudsku psihu i karaktere i poveo, mene, koji sam veći dio života proveo povučen, tih, gotovo nevidljiv, putem kojim koračaju gospodari ljudskih duša, sudbina, strahova, čežnji. Naime, postao sam psihijatar. Imam svoju uspješnu i uhodanu privatnu ordinaciju, uredan brak i dvoje djece. Srednjoškolske kontakte sam sve ove godine uspješno izbjegavao, sve do sad kada su mi javili da je umro Stavrogin i kratko rekli da će sprovod biti u petak u 14,00 sati.
Zavalio sam se u psihijatarski ležaj u svojoj ordinaciji, u onaj isti u kojem je on još do neki dan ležao, barem jedno tjedno, točnije kada i koliko dugo, odlučio bi on sam. Zapalio sam cigaretu i duboko uvukao dim koji se zatim kroz nos i usta raspršio u amorfni oblak kroz koji mi se ukazao njegov lik i osjetio nešto nalik lupanju srca, naznake nekog uzbuđenja koje mi je prostrujalo tijelom. Kao i tada.
Nisam ga vidio godinama. Čuo sam mnoge nepovezane priče o njemu. I uvijek su to bile priče s glavnim antijunakom, karizmatičnim, fascinantnim i nadasve zloslutnim. Priče o rastavama, otkazima, krađama, prevarama, malverzacijama, obožavanju, suzama, čežnjama, mržnji. To je bio kontekst u kojem se spominjao Stavrogin. Baš kao i u romanu.
Sjećam se, bilo je to jednog hladnog dana prekrivenog gustom zavjesom krupne kiše kad se nebo spojilo sa zemljom. Čekao sam svog sljedećeg pacijenta, kad se oglasi zvono na vratima. Umjesto preglasne, prenašminkane, predebele gospođe Hranjec, na vratima je stajao, nitko drugi, no glavom i bradom, moj Stavrogin.
„Bok, stari, nadam se da ne smetam. Imaš malo vremena?“, rekao je nehajno kao da smo se vidjeli jučer.
Otvorio sam mu vrata i prihvatio igru te ga šutke pustio da uđe kao da ga očekujem. Ali i dalje sam pred njim bio onaj mali, zbunjeni i smotani dječarac.
Direktno se zavalio u ležaj, a mokri baloner je nemarno bacio na pod u kut sobe. Ja sam sjeo u svoj naslonjač i pitao se je li je osjećaj koji me je preplavio zadovoljstvo ili strah. I sada kao i onda.
„Hoćeš nešto popiti?“ upitao sam kao da mi je svejedno u maniri frajera koji se odlično nosi s iznenađenjima, šokovima, nelagodom, zlokobnom znatiželjom, svime što sam u tom trenutku osjećao.
„Hoću i to odmah duplo, za početak“, kaže promuklo i zapali cigaretu.
Dok sam točio piće, dobro sam ga promotrio. Bio je i dalje zgodan, snažan, činilo mi se još neustrašiviji od onakvog kakvog ga se sjećam. Slutio sam zašto je došao. Kad tad, Stavrogin se morao suočiti sa svojim demonima. A ja, u čijem je pogledu oduvijek prepoznavao ništa doli svoje dominacije, bio sam valjda, najbezbolniji izbor.
Uglavnom, Stavrogina je vodila strast prema nanošenju muka. Ne samo radi užitka nanošenje zla drugima, već prije svega da bih mučio vlastitu zakržljalu savjest. Bio je čovjek koji nije prepoznavao niti osjećao razliku između dobra i zla. Neodoljiv mu je bio poziv potonjeg. Za njega je ono bilo samo predrasuda. Za sve vrijeme svojih dolazaka pri kojim se nisam mogao oteti dojmu da je on tu zbog mene, a ne obrnuto, potanko mi je opisivao svoje duboko unutarnje zadovoljstvo koje doživljava kad postane svjestan sebe u situacijama kad čini zlo. Kao da mi tumači nešto bitno, neku vrijednu istinu, važan postulat koji bi ja trebao zapisati i zapamtiti. Ponašanje mu je bilo neobično, samoživo i ekscentrično. Bio je opsjednut ništavilom, nesvrhovitosti svojeg postojanja. Međutim, svojim postupcima punih neustrašivosti, temperamenta, želje za opasnošću kao da je želio razuvjeriti sebe i strgnuti lance kojima je njegov duh bio okovan.
Uglavnom, prošlo je puno godina otkad je izgubio samilost prema ljudima, osobito prema ženama. Možda upravo zato ili unatoč tomu uvijek je bio s nekom. Ali nije on bio lovac, već je velikodušno dopuštao da bude lovina. Žene su nalazile njega, a on bi bez neke osobite želje prihvaćao i hladno prekidao prethodnu vezu. I to je činio bez žaljenja, grižnje savjesti, bez radosti. Bez ikakve emocije, računa i plana. Tek tako, iz dosade, inercije. Mislim da je bio svjestan da sa svima ima toliko malo zajedničkog da se uz njih osjećao mnogo usamljenim nego kad je sam. A doista je tako bilo. Godinama se okruživao s osobama daleko ispod njegove intelektualne i društvene razine. A najzanimljivije je što im je uvijek u tom odnosu na prvu bio inferioran. Dopuštao im je s dominantnim nehajem da gospodare njemu nevažnom površinom života, donose svakodnevne sitne odluke. Njegove žene su bile njegove zaposlenice, pomoćnice, žene koje trebaju njegove poslovne usluge, i same razvedene, financijski nesamostalne. Žene koje su mu se naglavački bacale u život i uzaludno smatrale da u njemu sudjeluju i doprinose. A on je ljude promatrao zjenicama bez strasti poput neke hibridne životinje naviknute na vlagu i polumrak kakav je i sam postao. Od smrti majke, nijedno od njegovih dalekih „ja“ nije bilo dio njegove, u to doba aktualne životne pripovijesti. Imao je još nekoliko godina do mirovine i po svemu sudeći pljesnivu i bezličnu starost, a iza sebe, nekoliko propalih brakova, u strahu, gorčini i tuzi izgubljene i prerano ostarjele žene, odraslu djecu s kojim nije bio u dobrim odnosima, unuke koje gotovo i da nije viđao i mnoge prolazne žene uz koje se navikao na suživot s ljepljivim osjećajem uzaludnosti i nesvrhovitosti. Od smrti majke postalo mu je sve toliko nepovratno kao kad se izgub nevinost, prst, kosa, slijepo crijevo. Kao da je nakon njezine smrti zapeo na granici djetinjstva i odrasle dobi. Na njegovom se licu vidjelo strujanje prošlosti poput sjene oblaka. Rješavao se svega što ga podsjeća na majku nedljudskom lakoćom. Sestre, brata, ujaka kojem nije došao ni na sprovod, roditeljske kuće koju je prodao budzašto, njezinih stvari, knjiga, slika, nakita. Prestao se baviti glazbom, svirati gitaru s kojom je čitav život disao, punio se i praznio, volio, radovao i nadao. Izbrisati sve tragove da manje boli. Čak i uspomenu na vlastita oca. Kao da ga nikad nije ni bilo.
Njegov je život od samog početka bio necjelovit. Navodno, da je tako i začet, bezgrješno. Nakon što je preko krvnih nalaza konstatirana trudnoća, ginekolog je majci rekao da se vrati na pregled kada više ne bude virgo intacta. Ova je priča oduvijek je bila glavni hit u društvu. Rodio se kao nedonošče, sav plav i sitan, nimalo ne obećavajući stas diva kakav je kasnije postao. Njegova baka, krupna i velika žena skočila je prihvatiti svoje prvorođeno unuče od babice koja je u obje ruke nosila dvije bebe, njega, svog sitnog, modrog i smežuranog i neku bebu rođenu sa 6 kg, ružičastog tena, bucmastih obraščića. Naravno da je baka od 120 kg pružila ruke bebi koja je izgledala kao da joj je dva mjeseca. Bila je vidno razočarana kada su joj u ruke položili taj izmučeni svežanj naborane kože ispod koje se plavila mreža sitnih plavih kapilara. Kaže da je krivila svoju snahu, njegovu majku jer u „njihovoj obitelji takvih malih i slabih nikada nije bilo.“ U djetinjstvu je počeo je mucati. Roditelji su za to krivili sebe. Smatrali su ga jedim od one djece s preosjetljivim živčanim sustavom koja mucaju, koja imaju problema sa spavanjem, strahovima i koja loše prihvaćaju promjene. Sve je to bio on. I uživao u pojačanoj pažnji svih držeći ih u napetosti i stresu. I dan danas kada se uzbudi, kada je izvan svoje sigurne zone počne mucati. Nelagodno ga je bilo slušati i tada, a još više sada, kada je gotovo starac koji neartikulirano ponavlja jedan te isti slog, žmirkajući i grčeći licem. Zato se uvijek trudio da ga nitko i ništa ne ugrožava. Njegov moto bio je kloniti se svih izvora nelagode. I to je činio nemilosrdno i kukavički odbacujući bez isprike ljude, prilike, događaje, sjećanja, često se činilo i život kada bi smatrao da ga ugrožava.
Inače, bio je natprosječno inteligentan, uspješan u poslu, dogurao je lako do šefovskog mjesta. Kada je htio, bio je šarmantan, zabavan, društveno samouvjeren i uljudan, plijenio je pozornost svih, da bi se u trenu autistički isključio ili naprasito odlazio. Njegovo je držanje bilo uvijek nekako zamišljeno i rastreseno. U jednom času bi gorljivo hodao po sobi mašući rukama, upaljenih očiju kobre koje su se duboko zarivale u moje. Tada je imao onaj uznemirujući izraz starca na još dječačkom licu, napet osmjeh nalik grču, a već u sljedećem gledao je negdje iznad mene, daleko u neodređeno, pomiren sa sobom i svijetom. Zaranjao je u svijet osame, tih, gluh i tako prazan.
Nisam uspijevao doprijeti do njega. Nije mi dozvolio. On je vodio igru, uostalom kao i uvijek.
Nekako u to vrijeme, žena mi je sva u panici rekla da je negdje zametnula dijamantnu naušnicu i upregnula je sve u kući da je traže. Bio je to moj poklon za godišnjicu braka. Volim svoju ženu i mislim da ona voli mene. Bez vatrometa, velikih riječi i gesta. Vezivali su nas sklad i nošenje sa zajedničkim životom, tajanstvena i samo naša intima, možda čak i upornost da gnjavimo jedno drugo. Uzalud, naušnicu nismo našli. Šteta, no nije kraj svijeta. Ubrzo sam na naušnicu zaboravio, ometen poslom, računima, bolestima, problemima djece i svojima.
Na zadnjoj seansi Stavrogin je bio neobično miran i fokusiran. Nije htio pričati o sebi. Raspitivao se prijateljski o mom životu unijevši mi se povjerenički u lice. A ja sam mu, kao i uvijek, uglavnom ispunjavao želje. Raspričao sam se, iako i nije bilo bog zna što za pričati. Sam sam sebi ubrzo postao dosadan.
Kada sam ga ispraćao, već jednom nogom izvan stana i leđima okrenut, Stavrogin je, ne okrećući se posegnuo u džep kaputa i na stolić pokraj vrata bez riječi ostavio malenu dijamantnu naušnicu te požurio stepenicama prema dole.
Sljedeći dan je umro od infarkta i više ga nisam vidio. Riješio se svojih demona ostavivši ih meni u zalog. Više ne njegujem nadu da život može biti dobar, a da se ljudi volje, roditelji žive sretno i imaju sretnu djecu.
Još uvijek, osobito noću u tišini čujem neko jezivo hihotanje, više kešenje kao u hijene. Bojim se da ludim.
Njegovi su demoni pobijedili.
***
BORJANA PROŠEV-OLIVER (1962.) diplomirala je na Odsjeku za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta u Skopju. Nakon diplomiranja radila je kao honorarni suradnik na Trećem programu makedonskog radija i u Redakciji za kulturu i umjetnost Makedonske TV. Od 1986. do danas zaposlena je kao lektorica te kasnije i viša lektorica za makedonski jezik na Katedri za makedonski jezik i književnost, na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirala je na makedonističkoj književno-povijesnoj temi. Sudjelovala je na hrvatsko-makedonističkim znanstvenim skupovima imenom Hrvatsko-makedonske književne, jezične i kulturne veze koji se održavaju u Hrvatskoj i Makedoniji te ostalim mnogobrojnim znanstvenim književnim i lingvističkim u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je većeg broja znanstvenih radova iz područja makedonskog jezika i književnosti. U suautorstvu napisala je Hrvatsko-makedonski rječnik. Bavi se književnim znanstvenim i tehničkim prevođenjem s makedonskog na hrvatski i obrnuto. Na stranici “Jesam li vam pričala” – https://borjanaprosevoliverjesamli.com – i na Facebooku – https://www.facebook.com/Jesam-li-vam-pričala-103325628704630/ – objavljuje vlastite kratke priče.
čovjek-časopis 