NOVA POEZIJA MILICE MILOSAVLJEVIĆ

POVRATAK NA SELO

Jedna mamina prijateljica iz studentskih dana
je mojim roditeljima za njihovu svadbu
poklonila sliku Povratak na selo.
Ima logike, mladencima treba pokloniti
nešto što vuče na smiraj.
Život koji je pred njima donosi toliko puno izazova
da im zid sa ovakvom pozadinom
u jednom trenutku može doći kao zrno spasa.
Udahni me, kaže selo
i oseti neispijene sokove svojih korena.
Nećemo ti nikad dati da nas napustiš –
moglo se čuti sa te slike da je imala zvuk.
Verujem da je ta slika mogla izazvati
samo pobednički osmeh kod onih, koji su
poput mojih roditelja, svoja sela nadrasli
i videli ga samo kao egzotični motiv koji se
javlja kod ljudi koji su ceo život proveli u velegradu.
Dok nisam odrasla
ta slika je bila kao i svaka druga slika u kući,
isto što i čamac na obali
naslikan amaterskom rukom jedne naše rođake
ili vaza sa pognutim cvećem koje je
i pored toga zračilo nekim prkosom.
Nikada ozbiljno nismo shvatali tu sliku,
potcenjivali smo je,
a svoju samouverenost oštrili.
Sve dok se jednog dana svi nismo vratili na selo.
Ali, ne da bismo meditirali ili uzgajali povrće.
Ne da bismo hranili koze i preprodavali kozje mleko
bolesnima od raka.
Naš povratak je bio naš blagoslov
da još jednom odigramo noćni ples
sa našim mrtvim precima
i tako iskupimo ovu ludu hrabrost
da bez ičega krenemo dalje.

***

O SMRTI

U našoj kući nikad se nije pričalo o smrti.
Verovali smo u to da nikad nismo umirali
i da nikad nećemo ni umreti.
Tetke i njihovi muževi na slavama su pričali
o grobnim mestima.
Ko je koliko dao.
Da li je sivi ili crni mermer.
Ljudi su se toliko uživljavali u svoju smrt,
onako kao što se nikada neće uživljavati u svoj život.
Oni su pričali o smrti.
Mi smo im parirali svojim životnim iskustvima.
Oni su jeli i pili kao da im je poslednje
jer se može desiti da sutra ničeg više od ovog ne bude,
a ni u čemu se ne treba naći zatečen.
Mi smo jeli i pili i govorili:
mislićemo o smrti kad umremo.

***

O JEDNOM USHIĆENJU

Sasvim sam sigurna
da više nikad neću upoznati osobu
koja se sa takvim ushićenjem
odnosila prema najobičnijim stvarima
kao što je to činio moj otac.
Okopavajući cveće ili praveći salatu
doživljavao bi epifaniju.
Čitajući pesmu Česlava Miloša
padao bi u trans.
Ja sam bila toliko umorna od poezije
i od svega što ona sa sobom nosi
da sam htela da mu pričam o tome
da je bezuslovna ljubav prema poeziji
čist anahronizam.
Ali me je postepeno uvlačio u svoj vrtlog,
da mi je na trenutke bilo jasno
zašto idući bilo kojim putem nisam mogla izbeći poeziju.
On mi je dao svetlost,
a ja sad mogu da oblikujem tamu onako kako god želim.

***

MILICA MILOSAVLJEVIĆ (Čačak, 1991). Pesme su joj objavljene u časopisu za po–etička istraživanja i djelovanja –„(sic!)“, „Кnjiževnom magazinu“, „Beogradskom književnom časopisu“, „Sent–u“, „Libeli“, „Ars–u“, u časopisu za književnost „Čovjek-časopis”, kao i na portalima za književnost i kulturu „Astronaut“, „Strane“, „Porkulum“, „booke.hr“. Godine 2014. osvojila je nagradu biblioteke „Milutin Bojić“ i tim putem objavila zbirku poezije pod naslovom „Tamne intimnosti“. Iste godine bila je pobednica na festivalu mladih pesnika „Dani poezije“ u Zaječaru, u čijoj ediciji joj je izašla zbirka „U zoni umereno–kontinentalnih strahova“. 2019. osvojila je drugo mesto na Ratkovićevim večerima poezije za mlade pjesnike. Na konkursu „Vreme (bez) utopije. Mreža mladih pisaca” (2019) izabrana je da bude deo dvojezičke antologije mladih pisaca iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Nemačke, Rusije i Srbije. Poezija joj je prevedena na nemački, engleski, španski, rumunski i makedonski jezik. Studirala je na Кatedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Pored poezije, piše prozu i književne prikaze.

fotografija autorice: Radmila Vankoska

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.