I Pratiš li moje jeguljasto telo dok te pecam Upireš prstom u moju slabinu – nema oslonca Hodam bez ijednog zalutalog trihoma na listovima Daleko i lažljivo sunce u obliku narandže zavodi horizont Šacuješ – bokovi boje karamela koje si kao dete halapljivo žvakao ispod kuhinjskog stola, slatko, krišom, i ne skinuvši papirić kako treba Strujanje perli na zglavcima i so betona, zrаci od kojih koža miriše na šećer u prahu U mojoj kosi dave se talasaste legure bakra I siromašnije rude bivaju iskorišćene Muči te dvodelni kupaći kostim boje oskoruše s izrezom do krvi zabodenim u bikini zonu Žilavo srce pumpa prevrtljivu vegetaciju kroz vodotok Filigranski struk zarobljen je mehanizmom zlatnih kopči Kratko uputstvo za osvajanje: jogurt se na opekotine nanosi isključivo posle ponoći, stalkom za mirišljave štapiće, a do tada ćeš već uveliko biti u mojoj uvali s pogledom na penušavi porođaj uzdržavanja Po nepotrebnom prekrivaču razbacani su impulsi Jezik je možda statičan Ali moje telo je plamena riba u kesi za zamrzivač Sama sebi grizem rep Dugo bacam žabice Sve dok te ne potopim Reke se ulivaju u mene I ti ćeš
II – Crtam portrete devojaka – kažeš – Devojaka, svojih, sve redom imaju bujne škrge, sedefastu put i duge meke trave, ma sirene! Voleo sam ih posle tebe, za njima išao na bezvodne planete Usled boravišnih transmutacija propuštao prilike, dobro plaćene poslove, kod lekara vodio tuđe minijature Posle jutrima sakupljao kartonske kutije pred marketima U izlozima gradova koje sam napuštao uzalud tražio graoraste odsjaje dvojnika koji nisu zabrljali i koji ostaju Pre istresanja peska iz čarapa na te sam se izloge kestenjem bacao Na đonovima cipela vukao krljušt mnogih predela u koje sam ugazio Mesecima bi kutije stajale u hodniku, zatvorene školjke Dugo ne bih otkrio da sam slučajno spakovao benkicu za jedno nerođeno dete umesto bisera Bivše i dalje udaraju na mene pečate slatkovodnih poraza – Nisam u stanju da tvoju ikru nežno sakupim ustima i od nje nam načinim gnezdo – izvinjavaš se – Igram se blaženstva, ali šav suspenzije je slab, konvoj razočaranja nepotopiv – pravdaš se – Ne brini, sve znam: ti si borovnica, voće koje nikad ne odraste – kažem – Ja sam izgažena ringlota, gnjecava i histerična Prošli su dani bacanja po hotelskim bazenima, gde sam se praćakala u 3 ujutru, izbezumljena od razočaranja Služila sam ti kao tobogan, topao i klizav, za noćna kupanja Spatula od račvastih drvenih udova pokupljena je mrežom za čišćenje, kao i lišće i insekti koje vetar nanese Sad znaš kako izgleda kada drvo propada Duše nemam, plačem u kupatilu Plivam u bogatstvu stimulacije trenjem pršljenova Čudna neka ihtiologija koja spaja guščije pero, živce i strast
III Divljač u Deliblatskoj peščari imaće pijaću vodu To su odlične vesti za jednu krasnu srnu, naivnog jelena i povodljivu divlju svinju Obezglavljeni crveni suncokreti mašu perajima Dok točkovi plivaju prsno, usijani putevi podižu prašnjave talase Šapućeš stihove oglasa za prodaju starih zanatskih predmeta neutešnom korovu, dušama biljaka zalutalim u ravnu porodilju Reka se pali i gasi I mi moramo goreti Puniš mi slušne kamenčiće šumom za ostavljene, za one koji su zamoljeni da napuste akvarijum i zauvek prigrle korita i vrtloge usamljeničkog života Po ustima muljam svoje kosti, krhke i nežne One su jedino što me držalo uspravnom kada si rekao da želiš samoću, i da nije do mene Sve ribe znaju šta to znači Na horizontu od štavljene kože plamenak jede mango Kosturi krupnijih riba prostrti su po kumulusnim peškirima Grom se prazni u nečija usta Poslednji put nežno spuštam prst na mladež iznad tvoje usne Pozdravljam ti trepavice Svi mi smo u nekom momentu tražili utihnulog spavača koji će nemo zuriti kroz hladne cepanice naših snova Umesto da budem nada budućim telima, njihaće me i presvlačiti Potonula plaža
***
JELENA MARINKOV rođena je 1993. godine u Kikindi. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Master studije završila na istom fakultetu. Bavi se naučnoistraživačkim radom, objavljuje radove u naučnim časopisima i zbornicima, književnu kritiku, poeziju i prozu u periodici. Dobitnica nagrade „Đura Đukanovˮ 2015. godine za zbirku priča Ispuštene priče, nagrade „Bal u Elemiruˮ za humorističko-satiričnu priču 2017. godine i prve nagrade na konkursu za najbolji esej o Disu 2020. Njen rukopis poezije bio je u užem izboru za nagrade mladim pesnicima „Mladi Disˮ i „Mak Dizdarˮ 2020. godine.
Elvis na tvojoj terasi zanosno pleše i terasa se transformisala u Las Vegas – provjereni scenario onoga što dolazi nakon vrhunca Kapi znoja klize niz stomak posmatrača Elvis na terasi svjestan je svega Mrda kukovima i uzvikuje ono što ga je naučio Little Richard whop bop b-luma b-lop bam bom u tvojim je gaćicama tutti frutti Uzimaš telefon okrećeš moj broj Pokušavaš smiriti glas ne želiš da znam Govoriš kako ovako više ne može Vrijeme je da se Elvis preseli na moju terasu.
***
NEBODER U SANTO DOMINGU
Veliki otmjeni mravinjak u kojem žive ljudi/mravi/žohari vertikalno je čudo koje prezire pčele i oblake. Zaštićen svetcima posljednjih dana pozicioniran je najbolje moguće: preko puta parka u kojem je konzervatorij. Meditirajući svakog 7. sumraka prepuštam se pobjedi rasporeda. Ostatak vremena te smiruju studentski vrijedni pokreti ruku žamor, obline i zvuk trube nakon što sunce zađe. Tako se u potpunosti zaboravlja hacijenda jedne od ranijih Amerika. I to je moguće sve dok te odraz lica u staklu prozora ne podsjeti na fenjere ponoćne terase na brzinu crnorepe iguane i život bez instrumenata na zavjere u ljubavi i usamljenost koralne zmije. Vidio si ih kako bezbrižno plešu na samoj ivici vulkanskog grotla. To je slika uz koju se često budiš. Uznemirujuća svakome, ali tebi ne.
***
CAFÉ “ESCO BAR”, 2020.
U sjeni drveta na plaži slušam svijet – bosonoga djeca trče i pijesak vrišti pod njihovim stopalima. Tišina nije put do spokoja, kažem stablu pa se brzo vratim brojanju gutljaja kroz nevidljivi i zarazan smijeh. Nevidljivo je i smrtonosno kihanje koje slijedi, naredna je misao koju eliminišem bez milosti, prelazeći na novu: Djeca su sretna, sunce i oblaci su u simbiozi jezici se isprepliću za šankom vješto poput načina kojim barmen u znak primirja s danom priprema tvoje naredno piće
***
STARI MANGO MAN
Na ulici se ništa ne dešava. Stari prodavač voća i dalje nudi najbolji mango u gradu. Poklanja mi avokado i malu bananu slađu od svake koju sam ranije probao. Radi to bez osmijeha ne ostavljajući mogućnost odbijanja iako je prodavnica na dva kotača osuđena na propast. Obojici nam je jasno. Njegovo grubo lice me ne plaši i ima sve moje simpatije. Neki samo uz pomoć očaja mogu izgraditi ono što imaju i što će, poput spomenika ostaviti iza sebe. Na ulici se ništa ne dešava ali me glas izdaje. Uzima cigaretu kao da mi čini uslugu promatrajući plamen među prstima izgovara kamene riječi: Na ulici se ništa ne dešava i moj je posao jednostavan. Ali, zapamti, tamo je! Otvara se poput cvijeta. Cvijet jesam, pa znam.
***
PREKRIŽENI ŽIVOT
Tvoje noge oživljavaju uvod u noć u kojoj dijelimo rijeku i gubimo obale. Iz daljine se probija pjesma na nekom od jezika koje smo morali naučiti da bi preživjeli. Čujem svoj glas i zaboravljam susrete koje je magla izjela. Jedna se ptica šarenog perja čudi očaju i neutješnosti. Bez glasa u službi bojkota bio sam siguran da je sve jasno. A evo me opet na žici – objašnjavam se i prepirem sa pticom. Naručujem pjesmu za nas.
***
MEHMED BEGIĆ rođen je u Čapljini 1977. godine. Osim u rodnom mjestu živio je i školovao se u Mostaru, Sarajevu, Barceloni i Managvi. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Kolaps. Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u knjizi “Moj život u umjetnosti“, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003.). Uvršten je i u knjigu razgovora i odabrane poezije “Jer mi smo mnogi“, pjesnika Marka Pogačara. Sarađivao je sa bendom Vuneny, kao i sa mostarskim kantautorom Sanelom Marićem Marom. Piše za Žurnal (Sarajevo), portal Abrašmedia (Mostar), Blesok (Skopje). Sa Damirom Šodanom prevodi hispano poeziju (Raúl Zurita, Leopoldo Maria Panero, Roque Dalton, Mario Benedetti i Ernesto Cardenal – samo su neka od imena u zajedničkoj prevodilačkoj bilježnici). Kontinuirano sarađuje sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom, a dosadašnji rezultati zajedničkog rada objedinjeni su na dva albuma, na kojima se uglavnom žanrovski neodredivo, isprepliću muzika i poezija. Begićeva posljednja adresa je na karipskom ostrvu La Española, Santo Domingo, Dominikanska republika.
Bibliografija: Čekajući mesara (Alternativni institut, Mostar, 2002) Pjesme iz sobe (Frakcija, Split, 2006) Savršen metak u stomak (Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2010) Знам дека знаеш / Znam da znaš / I Know You Know (Blesok, Skopje, 2012) Sitni sati u Managvi (Vrijeme, Zenica, 2015) Opasan čovjek (Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2016) Vrijeme morfina (Kontrast izdavaštvo, Beograd, 2018) Pisma iz Paname: detektivski jazz (Red Box, Beograd, 2018) Hipnoze (LOM, Beograd, 2019) Nesvrstane pjesme (Buybook, Sarajevo, 2019) Divlja tama (Treći Trg, Beograd, 2020) Pisma iz Paname (dopunjeno uređeno izdanje, Vrijeme, Zenica 2021) Pauk u meskalinu (VBZ, Zagreb 2021)
Zajedničke zbirke pjesama: L’Amore Al Primo Binocolo (Brescia, 1999) w/ Nedim Ćisić, Marko Tomaš and Veselin Gatalo Tri puta trideset i tri jednako (Mostar, 2000) w/ Ćisić and Tomaš Film (Mostar, 2001), w/ Lukasz Szopa Ponoćni razgovori (Mostar, 2013) w/ Marko Tomaš
Diskografija: Savršen metak (Basheskia & Edward EQ, Studio Hit 2015) Opasan čovjek (Basheskia, Periskop Records 2017)
Dok smo se ukrcavali u autobus Poljoprivrednog kombinata, Krka nam je pregledao instrumente. Kad je na red stigao kontraš Jožika, naš kapelmajstor mu je rekao da vrati svoju oderanu i izubijanu tamburu u Dom kulture. „Sviraćeš Strajinu kontru”, odluči šef našeg orkestra.
Putovanje do Zagreba autoputem „Bratstva i jedinstva” pretvorilo se u pravu epopeju. U nekoj usputnoj kafani, u koju smo svratili da se osvežimo, zatekli smo pospane muzičare koji su, čim su nas ugledali, na tri-četiri, zasvirali nekakvu veselicu. Čoka, Straja, Kosta, Krka, Žika Kulauzov i društvo su se krišom vratili do autobusa, uzeli tambure i upali u kafanu svirajući i pevajući najglasnije što su mogli:
Aj, ne volem te, gazdačka devojko,
aj, ne volem te što si bela vrata,
aj, već te volem što imaš dukata…
Nastao je opšti smeh, jer se ispostavilo da su svi u kafani, osim šankerice, bili muzičari.
Po dolasku, organizator nas je smestio u „Pionirski grad” u zagrebačkom naselju Dubrava. Ujutru smo se, u hladu drveća, zagrevali svirajući svoj repertoar. Pojedini članovi starijeg orkestra nisu bili zadovoljni našim izvođenjem tamburaške muzike; tvrdili su da sviramo „bez duše”.
U dvorani „Vatroslav Lisinski” upoznali smo se sa ostalim učesnicima programa posvećenog „našem Miki sa sedam života”. (U snekbaru smo se mimoišli s članovima „Plavog orkestra”, koji su u to vreme snimali album „Smrt fašizmu”. Nismo se upoznali s njima.) Inspicijent nas je proveo kroz „Lisinski”. Zastao je ispred uramljenog plakata koji je najavljivao koncert Paka de Lusije. Rekao nam je: „Da li znate da svako ko svira u prostoru u kome je nastupao de Lusija postane slavan?” Ja sam mu poverovao.
Ko je mogao da pretpostavi da je reditelj programa zamislio da svi izvođači, sve vreme, budu na sceni? (Ne sećam se ko je bio voditelj večeri.) Arsen Dedić, Gabi Novak, Ibrica Jusić, „Sedmorica mladih”, pijanistkinja Rita Kinka, pesnik Enes Kišević i naša dva tamburaška orkestra, sa samo jednom kontrom. Krka je zahtevao da Jožika, na početku programa, odsvira „Svilen konac”. Straja mu je nevoljno ustupio svoju kontru. Onako brkat, sedeo je smrknuto s rukama položenim na kolenima. Videlo se da je strašno ljut. Tokom izvođenja melodije legendarnih Cicvarića, iznad nas je eksplodirao reflektor i uz tresak pao na scenu, na svu sreću ne povredivši nikoga od učesnika. Verujem da je taj događaj prouzrokovala Strajina ljutnja. On je, na kraju krajeva, ipak svirao u „Lisinskom”.
(Sećam se kako sam se plašio Strajinog oca, kada bi iz Nemačke, uvek dobro nakresan, dolazio da nas poseti. Krio bih se ispod kuhinjskog stola sve vreme. Ne bih umeo da objasnim razlog svome strahu. Kod Straje, stručnjaka za telefoniju, odlazio sam da gledam koncerte omiljenih rok grupa koje je on snimao na video-kasete. Pričao mi je o legendarnom putovanju „renoom 4”, kada je s nekoliko Mokrinčana, među kojima su bili i Bata Miroslav i Krcko, krenuo, iznebuha, što bi se reklo – „na piće”, u Pariz, kod Rutka, čuvenog mokrinskog saksofoniste. Čak mi je pozajmljivao i svoju dragocenu dvanaestožičanu akustičnu gitaru, koju nije znao da svira. Straja je svim srcem živeo za tamburu. Straju je, reče mi Sreten, u njegovom pčelinjaku, smrtno ubola besna pčela. Nisam otišao na njegovu sahranu.)
Nakon koncerta smo otišli na svečanu večeru. Jožika, Žika i ja smo tada prvi put jeli masline. Jusićev pas je u travi pronašao ježa i lajao kao sumanut. Šansonjer je uneo ježa u restoran i držao ga na stolu. Iako ga je Mita molio, Ibrica nije hteo da svira te večeri, ali zato su Čoka, Straja, Kosta, Krka, Žika Kulauzov i društvo, svojim sviranjem, razgalili i goste i domaćine. Polazak autobusa za Mokrin se zbog lumperajke otegao do u sitne sate. Da li je neko tada čuo kako Mika s Parnasa besno dovikuje: „Svirajte mi! Istorija plaća!”? Priznajem, ja ništa nisam čuo.
15.
Još na ulici smo čuli svađu koja je dopirala iz kafane. Konobarica je urlala na Mirka, naftaša i nekadašnjeg urednika „Mokrinskih novina”, sada kafedžiju. (Mirkov otac Slobodan, drugar mojih ujaka Milenka i Paje, bio je konobar u „Omladinskom domu”. Godinama je radio u tandemu s Nikolom Sarmom. Neretko je kakvom nestrpljivom i žednom gostu umeo da podvikne: „Šta se dereš? Je l’ vidiš da se Sarma i ja kartamo. Tek si doš’o, a već bi da naručuješ?!” Pre neki dan sam od Sretena saznao da je naš komšija Slobodan dugo bolovao i da se na koncu predao bolesti. Sahranjen je na Lazarevu subotu. Nisam otišao na njegovu sahranu.) On je ćutao i samo povremeno odmahivao glavom.
Konobarica s jež frizurom, široko usađenim očima i previše šminke i dugokosi bradonja s kopijom „rej ban” naočara i u razdrljanoj košulji, stajali su ljutito jedno naspram drugog, svako sa svoje strane šanka. Prepirka je, činilo se, dostizala vrhunac. Mirko nije ni primetio kada smo, noseći instrumente, ušli u kafanu; konobarica nas je ispratila nekim neodređenim pogledom, kao da gleda kroz nas. Mića, Dule i ja smo brže-bolje odložili instrumente i sa zanimanjem, iz daljine, nastavili da pratimo dvoboj za šankom. „A zubi? Zar ti nisam dao novac da kupiš zube?” reče gazda kafane. Konobarica se zbog toga još više uzrujala: „Zubi? Žao ti je sad? Evo ti zubi, jebali te zubi!” Izvadila je iz usta protezu i zafrljačila je na Mirka. Refleksnom eskivažom je izbegao da ga konobarica pogodi u glavu porcelanskim zubima, koji su završili u paučini i prašini ispod stolice na kojoj sam sedeo. Tresnula je kecelju o šank i, uz kanonadu psovki i kletvi, izašla iz kafane. Mirko, više za sebe, reče: „Vratiće se.” Nije se vratila do početka našeg nastupa.
Mirko nas je angažovao da sviramo na daći. Gastarbajter, kome je umro otac, tražio je od Mirka da nakon sahrane, naš šlager orkestar, koji smo nazvali „Pesma je pedeset dinara”, odsvira nekoliko prigodnih numera. Mirko nas je tek tada spazio. Odmah nam je doneo dve čašice i pelinkovac u bokalčetu, koji smo Dule i ja držali na „vermoninom” razglasu. „Da ne dolazim svaki čas.” (Pelinkovac sam pio i na Mirkovoj svadbi. Seljani su se, pobrkavši lončiće, danima nakon svadbenog veselja iščuđavali nastavniku Vladi, kome je pevaljka sedela u krilu i koji je pijan igrao po stolovima. Tati nije bilo pravo što sam ugrozio njegov ugled prosvetnog radnika i dobar glas koji ga je celog života pratio.)
U kafanu su nahrupile ucveljene zvanice. Izjavili smo saučešće gastarbajteru i počeli da sviramo. Na repertoaru su se našle pesme Bobe Stefanovića, Lea Martina, Mikija Jevremovića, Arsena Dedića, Dušana Jakšića, Đuze Stojiljkovića, Čobija Savčića, Kemala Montena, Olivera Dragojevića, Kiće Slabinca, Đorđa Marjanovića, Ibrice Jusića, Dragana Stojnića, Miše Kovača i drugih, nekada veoma popularnih, jugoslovenskih šansonjera. Nismo znali baš dobro „Lulu starog kapetana” Srđana i Buca, iako su nam često tražili baš tu pesmu:
Na skaline, ispred dvora,
u svom plavom dimu skriva,
mnoge tajne prošlih mora,
lula starog kapetana,
lula kapetana Điva!
U početku se čuo samo Duletov prodoran glas, praćen Mićinom gitarom i mojim basom. Potom su žene i muškarci u crnini, jedno za drugim, počeli stidljivo da pevaju. Ni u jednom trenutku niko nije ni pokušao da remeti dostojanstvo skupa ili zatražio od nas da promenimo repertoar, koji smo svirali rutinski i bez previše oduševljenja. Daća se otegla duboko u noć. Zaradili smo pravo bogatstvo!
***
SRĐAN V. TEŠIN (Mokrin, 1971) je studirao filozofiju i komunikologiju u Beogradu. Diplomirao je na poetici kratke priče.
Objavio je tri knjige priča: Sjajan naslov za pantomimu (1997), Ispod crte (2010, nagrada Društva književnika Vojvodine za knjigu godine, najuži izbor za Andrićevu nagradu) i Priče s Marsa (2015, najuži izbor za književnu nagradu Zlatni suncokret i Andrićevu nagradu).
Objavio je pet romana:Antologija najboljih naslova (2000, 2013), Kazimir i drugi naslovi (2003), Kroz pustinju i prašinu (2005, 2008), Kuvarove kletve i druge gadosti (2006, 2014, nagrada Borislav Pekić) i Gori gori gori (2017).
Objavio je dve knjige autofikcijske proze: Moje (2019, uži izbor za nagradu DKSG za najbolju knjigu nefikcijske književnosti) i Mokrinske hronike (2021).
Objavio je knjigu izabranih kolumni Alternativni vodič kroz Vavilon (priredio Neven Ušumović, 2008).
Objavio je knjigu priča za decu i razmažene roditelje Luka kaže (2020, Nagrada grada Niša „Maleni cvet” za knjigu godine za decu i mlade).
Priredio je sedam tematskih antologija, panorama i izbora kratkih priča.
Roman Kuvarove kletve i druge gadosti preveden je na slovenački i na makedonski (dva izdanja), roman Kroz pustinju i prašinu na nemački, a zbirka priča Ispod crte na makedonski. Roman Gori gori gori je objavljen u Hrvatskoj.
Po odlomcima iz romana Kuvarove kletve i druge gadosti mađarski umetnik Geza Ric (Ricz Géza) nacrtao je strip koji je objavljen u subotičkom časopisu Symposion (2009).
Drugi program Radio Beograda je 2012. godine, u okviru serije Radio igra, premijerno emitovao radio dramu nastalu prema romanu Kroz pustinju i prašinu, u režiji Zorana Rangelova i u radijskoj dramatizaciji Ivana Velisavljevića.
Proza mu je prevođena na desetak evropskih jezika.
Zastupljen je u domaćim i inostranim antologijama i izborima iz srpske savremene književnosti. Njegova priča Where Is Grandma, Where Do You Think She Hides?, iz zbirke Priče s Marsa, uvrštena je u Antologiju najbolje evropske priče američkog izdavača Dalkey Archive Press.
Dobitnik je Medalje kulture za multikulturalnost i interkulturalnost Zavoda za kulturu Vojvodine.
Dolina bilježi propuštene sunčane dane kao mobitel propuštene pozive. Neprestano ratuje za ljeto. Ako se vrati u svoje djevojaštvo, pretvara se u arheološko nalazište. U njega godišnja doba zasijecaju motikom i iskapaju krhotine laži, čak je ni ljubimac ljeto ne štiti.
Poznajem muškarca kojeg brine neobjektivnost doline u kojoj ima malu okućnicu. Znam razlog zašto dolinina površina ostaje ista. Muškarčeva briga ne dopušta joj ni da se udeblja.
Evo opet gledam tog čovjeka kako ulazi u svoj omanji vrt, u divovsku konzervu. Iz nje usporeno vadi kolovoški mix.
***
BROJENJE
Prije spavanja u mraku kuhinje opipavam limenke. Zbog brzine i praktičnosti pokušavam naći instant-snijeg. Snijeg u prahu. Premetati njegove pahulje lijevo i desno kao kuglice primitivnog računala. Ali više ne pamtim koliko sam ih prebacila na drugu stranu pa osjećam instant-nesigurnost. Samo ih bjelina brani od podrugljivosti dok ih ponovno brojim, već pomalo otopljene.
Ujutro pod kuće se roguši. Snijeg na njemu otpušten je iz limenke i sasvim ga je otopilo disanje. Iščezava u valove i slijeva se na ulicu. Hoću prijeći zebru, no ona pliva kraul.
***
IZLAZAK VAN
Čaša, pepeljara, fotelja nameću novi poredak u sobi i zavode dok nema kućevlasnika. Fotelja zabacuje lepršavi kraj navlake poput kose. Otvara se modrini koja dopire kroz prozor. Bilje se naginje prema staklenim vratima te otvoreno, ne odviše koketno, poziva sunce. Katkada mu dosadi polaganost igre pa se očajnički izvrne, nijemo poruči da želi van.
Muškarac koji stoji s vanjske strane prozora pita se koliko tijelu treba vremena da krivotvori pticu u vrtu i koliko krošnja oskoruše ima sati da odglumi poprsje. Pa da on povjeruje kako je jedini plod na njoj privjesak od jantara nad grudima Scarlett Johansson.
***
LANA DERKAČ rođena je 22. lipnja 1969. godine u Požegi. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Nagrađivana (pjesnička nagrade „Zdravko Pucak“, „Duhovno Hrašće“ itd.). Uvrštavana je u antologije, panorame i zbornike u zemlji i inozemstvu. Bila je sudionik više međunarodnih pjesničkih festivala i književnih događanja kao što su Međunarodni pjesnički festival (Hrvatska), Struške večeri poezije (Makedonija), Curtea de Arges Poetry Nights (Rumunjska), Kuala Lumpur World Poetry Reading (Malezija)… Tekstovi su joj prevođeni na engleski, njemački, španjolski, talijanski, češki, makedonski, poljski, rumunjski, mađarski, malajalamski, oriški, malajski i arapski jezik.
ima li ga aha stiže li čujem nešto kao kao buka brundanje daleko ako zapišti to je ne pišti uji šta to znači uji kao neki zvuk ovako uuuuu iznutra tako se kaže gde si krenuo lezi slušaj vrelo je peče me uvo ali doći će svakog trenutka zvoni za večernju ako dolazi moramo da javimo svima prošlo je pet sati vreme je da budemo za večeru da budemo prvi aha pa je l’ pišti pa je l’ brunda ne samo uji šta to znači uji kao neki zvuk svetli greje sa severa ili s juga odozdo odakle sa podzemnih zvezda
***
BITI ILI NE BITI
nije dovoljno ući u odeću svog sina sakriti se u mrak poslednje babuške kamuflirati se u srce olovke pokriti se brašnjavom zanokticom pekarke treba postati virtuoz u disciplini smanjivanja temeljito nestajati sve dok ne ostaneš samo radio talas koji za kaznu izgovara stotinu puta odričem se odričem se odričem se odričem se…
***
KAKO NALAŽU OBIČAJI
ne spava se celu noć pred zoru se pogleda u ogledalo onda se s odrazom polomi pogača jezika izljube se sopstvene desni tri puta s leve tri puta s desne strane onda se kaže dada vaskrese i odgovori se raphel mai amecche zabi almi posle se za doručak služi kaša s borovnicama i zašećereni ristreto
***
O KINESKOM SLIKARU ČIJE IME NE UMEM DA PROČITAM
jutros je u školi s milijardu đaka za dobro jutro otpevao himnu u kojoj se kaže da će jednog dana svako voleti onoliko koliko može i biti voljen onoliko koliko mu treba i da će svako naricati iz nepostojeće duše isti nemi slog onda je zajedno s crno-belim drugovima kristalnih očiju iz kojih vrište neprolivene suze s gologuzom decom začetom u magli učio važne datume u istoriji nebitnosti definiciju bespredmetnosti formulu spontanosti kako se grize tuđa savest i kom diskursu pripada tišina onda je na času poezije kao i svakog dana čitao uvek jednako neponovljivu pesmu pesmu koja nije bila spremna da preuzme rizik ma koga laže priznaće svima danas je pobegao iz škole i brzo je plivao leptir stilom s kitovima ubicama sve dok nisu naučili kako se pravilno izgovara njegovo ime
***
BOJAN BABIĆ odrastao je u Mladenovcu, tipičnom jugoslovenskom (post)industrijskom gradiću, a Filološki fakultet je završio u Beogradu. Do sada je objavio osam knjiga: 1996. PLI – PLI, kratke priče; 2003. Buke u prozi, pesme u prozi; 2008. Priče o sreći, kratke priče; 2010. Neljudska komedija, roman; 2013. Devojčice, budite dobre, omnibus-roman (nagrada fonda „Borislav Pekić“); 2013. Ilegalni Parnas, roman (uži izbor za NIN-ovu nagradu i nagradu Biljana Jovanović); 2015. Čaplinova stopala, roman; 2018. Yahoo, roman. Prozu, poeziju i kolumne je objavljivao u časopisima i antologijama u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Mađarskoj, Švedskoj, SAD, Meksiku… Njegove knjige i tekstovi prevođeni su na engleski, makedonski, kazaški, nemački, albanski, švedski, islandski, mađarski. Babić je bio gost rezidencijalnih programa evropske mreže za pisce i prevodioce Traduki u Sarajevu i u Skoplju, kao i Švedskog instituta i udruženja Krokodil na ostrvu Gotland.
Čuo sam za jedan podrum, u koji ne može svatko ući. Mračna rupa nalazi se u sklopu jednog od frekventnijih mjesta za izlaske u strogom centru Zagreba. Tu se, kažu ljudi, pleše i pije poslije ponoći, kada se zbog epidemioloških mjera i korona virusa zatvaraju službena vrata kafića. I ne samo tu.
Do podruma se, i tako sam čuo, dolazi okolnim putem, kroz haustor zgrade pokraj kafića. Ali, treba poznavati “nekoga tko zna nekoga”. U protivnom, ostaje se na ulici, s još tridesetak ljudi koji željno čekaju skloniti se u rupu, poput promrzlih mačaka koje danima nisu jele.
Moj upad u podrum je konobarica iz kvartovskog kafića. Tu krećem u izlazak. Subota je, blizu ponoći. Poznajemo se otprije. U jednom trenutku je prestala odgovarati na poruke.
– Di si ti, nema te – govorim joj naslonjen na šank pa dodajem: – Dupli pelinkovac, molim te.
– Evo, zatvaram pa idem u podrum. Ajde sa mnom – odgovara dok mi toči piće.
Konobarica ima dugu crnu kosu svezanu u rep, autoritet gazdarice kafića i metalne ringove na ušima koji zveckaju sudarajući se s ostalim metalima što vise s njezinih ušnih resica. U pet do ponoći s lakoćom tjera ljude iz kafića, zatim broji lovu i zatvara vrata. Dok naručuje Uber, govori mi kako će nas njezin frend DJ pustiti u podrum.
Uskoro zaobilazimo mnoštvo gladnih i promrzlih mačaka, a pred nama se otvaraju vrata haustora u koji ulazimo brzo, prije negoli nas ostali željni provoda pokušaju dohvatiti svojim kandžama. Do podruma se iz haustora dolazi malim, kružnim stepenicama. Upad je besplatan, a dolje: banket glazbe, pića, droge i raspuštene zabave, kao u dobra stara vremena prije epidemije.
Tu pleše i zabavlja se čovjek na čovjeku, a svima je zajednička jedna stvar: poznaju “čovika” koji ih je pustio u tu mračnu rupu. Unutra se natiskalo tridesetak ljudi i prostor puca po šavovima. Masku za lice je, treba li reći, ovdje nemoguće pronaći, a kao jedini dezinficijens nameće se kemija koju ekipa ovdje konzumira na nos.
Ostavljam mrak, techno i krupne oči konobarice iza sebe. Nakon izlaska iz podruma zatječem rotirke i muriju koja tjera okupljene na ulici koji čekaju na ulazak u podrum. Dok ih gledam kako se raspravljaju s klincima, razmišljam znaju li plavci, uopće, išta o tom podrumu? Neka ih, možda će sutra čitati u štampi.
Ali, kamo dalje?
Skoro je dva u noći i nemam pojma kamo ići. Znam da se ljeti masovno okupljalo kod HNK, no gdje su danas svi ti ljudi željni tuluma, na kakvim se mjestima skrivaju i gdje plešu? Ima li ih gdje, osim u ovom podrumu? Ima li koga na Džamiji? Vani je pet stupnjeva i mrzlo je kao u Alpama. Sigurno nitko ne pleše vani. Možda će znati taksist. Ulazim u vozilo i kažem: – Vozite me na tulum. Taksist se okrene preko ramena: – Cajke ili techno?
Započne priču o tome kako postoji jedan techno tulum na kojega je vozio ljude svakog vikenda i u doba najvećeg lockdowna. Otvoreno je, kaže, i nekoliko narodnjačkih klubova, ali nije siguran hoću li ondje moći ući s obzirom na to da je odavno prošla ponoć. Čovjek za volanom misli da na takva mjesta mogu samo oni koji su u klub stupili prije službenog zatvaranja.
– Sjajno – kažem. – Brzo me vozite na taj techno.
Taksi se uskoro zaustavlja pred jednom od zgrada velikog industrijskog kompleksa u strogom centru grada. Čim sam napustio automobil, zaštitar kluba s maskom na licu proviruje kroz neobilježena, majušna metalna vrata preda mnom i poziva me rukom da uđem. Prema njegovoj gestikulaciji, shvaćam da to moram učiniti brzo pa pružam vozaču novac i ne uzimam ostatak kovanica.
Nakon što sam stupio u prostor, zaštitar iza mene zaključava metalna vrata. Zatim mi, na moje veliko iznenađenje, pruža papir na koji ću upisati svoje podatke i ostaviti broj telefona. Dva su sata ujutro i nalazim se na ilegalnom tulumu koji, prema trenutačnim epidemiološkim mjerama, uopće ne bi trebao postojati. Upad je 50 kuna.
– Vi se šalite, je li ovo za praćenje kontakata? – pitam.
– Ma pusti te priče i upiši se. To ja sve bacam ujutro – odgovara mi zaštitar.
– Mogu li ući još neki ljudi, pozvao bih prijatelje…?
– Mogu, mogu, naravno. Ali, samo ako su dobri ljudi.
U prostranoj hali techno kluba, koji je skvotirao prostor nekadašnjeg industrijskog kompleksa, u mrklom mraku pleše pedesetak ljudi. Žene, muškarci, stariji i mlađi. Sve generacije partijanera okupile su se na jednom od rijetkih mjesta u gradu gdje se iza ponoći čuje glazba. Ovdje se mjere distance poštuju, ali ne zato što ljudi na to paze, nego zato što tako nalažu dimenzije prostora ogromne hale. Techno udara jako, ljudi se gibaju ekstatično, a neki sjede i na mnogim kaučima raspoređenim uokolo. Jedan se par ljubi kao da će uskoro nestati svijeta.
Pivo košta 25 kuna, a računi se ne izdaju. Toči se i viski, džin, votka. Međutim, mnogi ovdje piju samo vodu, koju mora da su prije začinili kristalićima MDMA-e. Neobično, ali u ovoj trošnoj rupetini postoji i garderoba, kao da si u kakvom kazalištu. Za pet kuna ostavljam svoj kaput i tu srećem nekakve Meksikanke. Traže me kokain, ali ja praha nemam.
– Razmišljamo da ubrzo odemo odavde – obavještavaju me na engleskom, kao da to ima ikakve veze sa mnom.
– And we really need some more fuel for this party.
Taj drugi party o kojem mi govore Meksikanke, komplimentirajući pritom Zagrebu koji pleše usred novog europskog lockdowna, nije niti skriven od javnosti. Pokazuju mi stranicu javnog “eventa” na Facebooku. Opet bivše industrijsko skladište gdje after party, kako piše, počinje u 5 sati ujutro, uz DJ-e Wildcarda, Chubyja, Yvanna i Roka Sipinu. Čitajući o tom tulumu, shvaćam kako je riječ o partyju izvjesne “udruge”, pa je ulaz dopušten samo njezinim članovima. Upis u tu udrugu je, zaključujem, moguće ostvariti na licu mjesta kada dođeš na party. Eto primjera efikasne hrvatske administracije.
Meksikanke su nestale, bauljam ovdje i dalje sam, ali uskoro srećem neke poznate ljude. Oko četiri sata ujutro napuštamo tulum u industrijskoj zgradi u samom centru Zagreba. Naručujemo Uber i odlazimo na još jedno poznato, gotovo uvijek otvoreno underground mjesto za tulume, u blizini maksimirskog stadiona. Do onog aftera ima još vremena, napravit ćemo još đir. Ipak, taj klub ne radi. Osim ako i oni nemaju nekakav skriveni podrum? Kucamo na vrata, zujimo oko zgrade, ali glazba se niotkud ne čuje. Odlazimo taksijem na drugi kraj grada: tu ćemo banuti na after o kojem su mi pričale Meksikanke.
Malo poslije pet sati ujutro stojimo pred garažnim vratima iza kojih bi se trebao nalaziti divlji tulum koji je upravo započeo. Na metalnim je vratima masnim slovima istaknuto NE RADIMO, a uskoro ih otvara čovjek koji bi nam svima mogao biti otac.
– Ulazite – govori. – Vidim vas na kameri kako se motate ovuda.
Uskim metalnim stepenicama, koje podsjećaju na brodske, penjemo se na prvi kat kompleksa gdje su opet vrata. Na njima stoji zalijepljen isprintani portret Antuna Gustava Matoša, onaj poznati s brčićima i šeširom, a pokraj nevoljnika je, ironično, i natpis: Ne uslužujemo alkohol. Istaknute su i protuepidemiološke mjere, savjeti o pravilnom pranju ruku i držanju distance. Sve je ovdje namješteno za siguran provod, barem za one koji su si u pet sati ujutro uzeli vremena pročitati upute.
A iza vrata, za 50 kuna, najluđi prizor partijanja u Zagrebu na koji sam naišao otkako je pandemije koronavirusa i 2020. godine uopće.
Ovo je Berlin dvijetisućitih. Gužva, sudari ljudi i lasera, techno. Svega u izobilju. Ljudi svih generacija, moglo bi ih biti stotinjak, pa i više. Tijela koja se izvijaju divlje i u transu, ruke koje paraju zrak. Red pred WC-om. DJ u zanosu. Tulum koji, kako mi na šanku govore, neće završiti sve do 15 sati. A sada je šest, i mnogi koračaju prema placu ili si kuhaju prvu kavu.
Na izlasku iz kluba pažljivo za sobom zatvaram ona masivna, metalna vrata da sve to sakriju.
Objavljeno 15. studenog 2020. u Jutarnjem listu
***
VID BARIĆ (Rijeka, 1988.) magistrirao je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Živi u Zagrebu i radi kao novinar Jutarnjeg lista. Autor je romana “Fiumanski, opet lažeš” (Shura publikacije, 2020.) i zbirke novinskih reportaža “Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče” (Shura publikacije 2021.) Dobitnik je nagrade Fra Ma Fu za najbolju novinsku reportažu u 2018. godini (Tko je tajanstveni podravski dobročinitelj?, Nedjeljni Jutarnji 10.06.2018.) Piše prozu i novinske tekstove, s posebnim interesom za reportažu. Nekadašnji je profesionalni snowboarder, hrvatski reprezentativac i autor više snowboarderskih filmova kao član međunarodnog kolektiva YOUGOFIRST.
Ovo je sada kraj na kome ne želim hladno i toplo živim i patim; u stvari, ne želim više da čujem budućnost očima ću biti onaj kraj, tanka linija i neću da moja osoba strada; neću dozvoliti da propati moja tišina
čitavu noć mislim na zbogom što znači ptica i san, zvezda sa izvora kraja krije noć zrak na pučini mesečev suze, to je važno, plemenito, nežni snovi mogu probiti led, uspomenu; ja u stvari želim tvoj glas na pučini.
Dobro se pakujem. Mogu spakovati gomile u Neckermann kofer koji se više ne proizvodi. Savijam ivice, stranice se lome, tri para makaza u tri veličine. Ali ne mogu da spakujem ono a da ne iscuri negde usput. Na kraju ostaje izvan, lepršajući među oblacima.
_________________________
10.48 h – 10.52 h 10. avgust 2020. ponedeljak (Reading, Abbey) [Spiritualna inspiracija istoimeni film Szabolcsa Tolnaia]
***
SUDBINA JEDNOG VLADIMIRA
jedno popodne natekla glava iz mrtvačkog taloga neće još dugo čekati na poziv od Joanne dijete korijenja ruskih emigranata davne prošlosti kakve će sudbine biti od alkohola koje proizvode bolesti tipa na televiziji dva zalogaja u posudi za mlevenje savršene komunističke ideje imao je onaj dobroćudni osmijeh inače je već bilo kasno
__________________________________
19.51 h – 19.55 h ponedjeljak 31.08.2020. (Reading, UK)
***
DOCH DER GRENER HATTE AUGEN
gledam svoje distimične odraze naprežem knedle iza kapaka uspevam: kašika, viljuška, nož, tera brzi voz glave se mogu naviti više puta ujutru u podne sa kišom u bokalu sakupljam te nebeske suze za oslabljeno mesoždersko cveće too much to lose wie ein Stückchen von der Kerze ispred robne kuće blagoslov za peni razmišljam o neizvesnosti na raskrsnici bez semafora i putokaza koliko vremena prođe pre nego što se pogledi odvoje velike oči kao gavranovi ili albatrosi ’Tačan sam, neću zadocniti ni dana. Slušaj, svevišnji inkvizitore!’
______________________________
završeno u 12.50h 05.09.2020. subota (Abbey, Reading, UK) [*stihovi na nemačkom Herta Müller – – poput komada sveće; naslov – ali Grener je imao oči] [završni stihovi Vladimir Majakovski]
***
NEKO MI JE UKRAO SUNCE
Neko mi je ukrao sunce Sa očima i šumovima i verujem da moram da se popnem Ruke što se pomiču skladno tražeći bensedine i druge anksiolitike Iza okana od stakla Iskošenih prozora i vrata neko stoji i prisluškuje – ovde zidovi imaju uši
Neko mi je ukrao sunce U jednom zamahu grana oblaci su sivi i teški i mame na skok u reku Koraci na kvadratima od mermera ili drugog kamena Ostavljaju gomilice žutog peska ili mulja u dubini I bobice jesenjih uzdaha poput šipuraka zakačenih za ogolelo granje
Neko mi je ukrao sunce Na betonskim stepenicama na ulazu u novi dom spustio je zavesu koju ne mogu da pomerim Ograda uglavnom od metala, ali ima i drveta i stakla Rešetke jedna do druge stoje – kao u detinjstvu, bele U raznovrsnim bojama neko sobno cveće cveta i klija
Neko mi je ukrao sunce Između brojki kalendara ugradivši strah od koraka i pokušaja Kada se sklapaju sećanja, ovo želim da ostavim iza sebe želim da zaboravim Na tremu pred lišajevima bila su neka bezbrižnija vremena koja se trudim da ne zaboravim, ali taj neko i dalje stoji Pokopavajući sva moguća stremljenja
Ostaješ ovdje zajedno sa tim krdom nezadovoljnih davno odustalih od života nekada je bilo sretnih dana na sirotinjskom balkonu kojem više ne pripadaš suho grlo i grudva koja se uspinje izlazeći na oči, kočeći glas
Zato ćeš i krepati na toj zemlji dok sam polako brojala svojih oko 200 funti dotrčala sam u svoju iznajmljenu sobu s pogledom na crveni zid razmišljajući o sposobnosti gutanja očaja promatrati ćeš sve to iako ti je dosta tog pogleda zajedno sa krdom bolesnih ljudi
______________________________
7.56 am – 8.01. am 30.10.2020. petak (working place, horror building, University of Reading)
***
DOK SAM GLEDAO U SVOJE SKVRČENE NOGE
Gledao sam u svoje skvrčene noge lice upalo sa nevidljivim plaštom ljudi zabijeni u kućama full-time smene sada je ovde i da sam u svojem gradu sigurno bih prošetao; Prošao bih kroz centar betonskih prskalica
Tek sada primećujem svoja rebra nekih 61 kg telesnosti Umirem; sam ću se razbiti kao prorez s ljubavlju Kada sam odlučio otići od sebe.
_____________________________
19.55 h – 19.59 h 02.11.2020. ponedeljak (West Drayton, Greater London)
***
PJEŠAČKI PRIJELAZ
Isus kaže – prelaziš preko pješačkog prijelaza život poslije smrti zna sve odgovore u oblacima ne moraju se nikud žuriti savršeno su informirani
sanjam svaki slučaj posebno u sebi treba upoznati sve ponaosob prostrano čeka ništavilo dok premećeš iz ruku sve te nepotrebne stvari treba govoriti kao beskrajna blagost unaprijed zainteresirano promatrati izložene predmete jer će te (kako podlo od njih) hladnokrvno nadživjeti.
______________
01.32 h – 01.39 h 17.12.2020. četvrtak (West Drayton, na krevetu)
***
O STAKLU, O OGRADI, O ZIDOVIMA
Vozim bicikl od davnina kući gazim suve leševe mrtvih stonoga na plavim izrezima tepiha ispred wc-a: ne zaboraviti povući vodu obrisati prašinu odbaciti ničim izazvane nesporazume o tobožnjim vlasništvom nad rečima i jezikom oranžada i cut-up prelazi u black-out – crno pred očima
Ne, ti nisi ta osoba iako sam imao drugačiji utisak pre odrastanja talasi koji se miču stoje oko metle njima bi trebalo brnjicu na njušku Vindišova žena odnosi metlu u šupu „Bila je poštarka“, kaže. „Podrigivala je i smrdela…….“ na nivo obdaništa moždane razvijenosti u kupatilu idem za šinama sa šlemom ograda se završava dok prilazim iz slivnika ka lavabou sredstvima za dezinfekciju.
_______________________________________
11.26h – 11.34h četvrtak 03.06.2021. (West London; Svetski dan bicikala & biciklista) [tokom priprema za posetu Szabadki] [kurziv – Herta Müller]
***
Vladimir Milojkovity (mađ.) ili Milojković (srb./hrv.) je rođen 1978. godine u Szabadki / Subotici, na severu Bačke. Završio je akademske studije iz pedagogije vizuelne umetnosti (2014.) i specijalizovao se za rad sa decom sa autizmom, na Pedagoškom fakultetu u Somboru. Objavio je dve knjige poezije; „Razgovor sa Hertom“ (SKC Kragujevac, edicija ’Prvenac’, 2014.) za koju je nagrađen za najbolji neobjavljen rukopis mladog autora; i „Teško u glavi“ (Presing, edicija ’Pod presom’, 2020.). Uređuje blog massigliebe.blogspot.com; zastupljen u novijim edicijama *Fantoma Slobode*, *Čovjek Časopis*, *Libartes*, *AKT*, *Priče iz izolacije* (Makart 2021.), pored učešća na internacionalnim kompilacijama poesié sonore, internacionalnim izložbama DADA umetnosti i festivalima kratkih filmova; redovan učesnik poetskih čitanja, kao i radionica kreativnog pisanja *Pisalište* i književnih kolonija u CK13 (NS); vizuelni umetnik, art-performer i od 2021. član Engleskog PEN Centra. Trenutno živi u Heathrow Villages, u VI zoni Londona.
Mogla sam tako uživati… Ovo ljeto je bilo zeleno i znojno prepuno sunčevih sjena na napuštenim secesijskim fasadama. Ulice su napokon postale prohodne, tramvaji gotovo poluprazni i bilo je toliko slobodnih klupica po parkovima. Mogla sam tako uživati… Ovo ljeto sam radila u skladištu i bioritam mi se nasilno promijenio. Pod stankom sam u uniformi odustala od finoće i sjedila na asfaltu pred trgovinom po turski i pušila. Jedino što mi je preostalo bio je zdrav apetit pluća da u potpunosti ne poludim od svakodnevne palete ljudskih gluposti. Sjedeći tako po turski, naišao je neki muškarac i mislio da prosjačim. Htio mi je dati čak pet kuna samo nije znao kamo da ih stavi pa ih je nespretno spustio na onu moju žensku stvar u trapericama. Vratila sam mu tih pet kuna. Otpuhnula dim i gotovo, s pauzom je gotovo! Mogla sam tako uživati u ljetu, zelenom i znojnom ljetu prepunom sunčevih sjena. I svi mi u trgovini, u skladištu… I Dario, i Ivan, i zaštitar i ja s diplomom. To nije posao za žensku, spomenula mi je u prolazu stara purgerica, dok sam nosila vreću krumpira i pokušavala izbjeći ruke zaštitara koje su me stalno nalazile: između polica, u hladnjači ili kod lifta i nisu odustajale od dodira ni poziva za kavu. Mogla sam tako uživati ovo ljeto. Sve nas je snimala videokamera u trgovini. Čak i Darija i mene dok smo se presvlačili jedno do drugoga u uniformu iz smjene u smjenu i pretvarali se da se ne gledamo. Mogla sam tako uživati ovo ljeto, jer krajem kolovoza Ivan nije imao nikakva problema sa sramom i nije mi više dao da odlazim na pauzu pušiti sama. Ivan je bio otvoren i više nisam sjedila po turski na asfaltu. Mogla sam tako uživati ovo ljeto… Samo da sam neka druga, neka druga osoba i da nisam tako prokleto umorna od svega.
***
SENIZLIK*
Nevolja je uvijek u umu. Lako se ljušti kao kikiriki u ljusci. Ostavljajući za sobom silan nered. Ja volim takav nered, poslije njega si zdravo žedan. Umorna sam od laveža razigranih pasa i cvileža ljuljački. Nekako sva drhtim na suncu, nedostaje mi tvoj smijeh, onaj koji ti ostaje dugo i iskreno u očima. Nevolja je u umu koji krivo razumije stvari i gricka srce. Srce što je posađenu sjemenku definiralo nužno kao stablo točno te i te vrste, tog i tog naziva, iz te i te porodice. Jutros me pogledao moj odraz i točno je znao što ga čeka u ponavljanju svakodnevnice.
*Senizlik: prev. s turskoga jezika = nedostajanje jedne konkretne osobe, beztobost
JOSIPA MARENIĆ rođena je 22.2.1982 u Zagrebu gdje je završila fakultet i pustila korijenje. Objavila je zbirku poezije Let ruku (vlastita naklada) i znanstveni rad predugog imena, neke književne osvrte po portalima, par priča po zbornicima. Njezina poezija se može naći razasuta po časopisima Zarez, Riječi, Republika, Alternator, Balkanski glasnik, Čovjek Časopis, Booke.hr, također u nekim zbornicima i Antologiji Jutra poezije. Vodila je tribinu Pjesnički dvoboj u suradnji s Centrom za kreativno pisanje, čije je radionice pohađala. Aktivni je član udruge Jutra poezije i sudjeluje na svim tribinama na kojima može sudjelovati poput Pamele, Stihovnice u Sisku, Zagrijavanja, Odvalimo se, Učitavanje i mnoge druge. Također je sudjelovala u humanitarnoj inicijativi „Di si bio 2020“. Ove godine joj je u nakladi Jutra Poezije objavljena knjiga Pjesme koje ti pripadaju.
Otpadaju mimo mene I zaustavljaju trotoar Muškarci mojih godina Sruše se u razgovoru Zamrznuti ispod brada I napukli pod ledom Pojedini već prosedi Mnogi još uvek Bez završenog lica I zatvorenih planova Nekada vodeni sinovi Danas na ulici potonuli očevi
A strele idu I vrata im se otvaraju Ne i muškarcima mojih godina Ne i telu što se razilazi Prosutim kesama kupusa Dok izlazi sa pijace Kašikarom ispod srca Ili na stazi za trčanje Kad sveži očevi su Previsoki sinovi Oboreni Preko lakog uspona
Koga promašuje padanje I ko otvara oči Tek kada se sve utiša Ko se dečački pritajio Kada je najpotrebniji Severni krokodil ko je Nizak ispod snežnih ringova I rožnat pred vejavicom Mlad spor i odabran
Ko se beli u močvari Kad ispuštaju se oko mene Prerani muškarci Samo su klonuli kažu Licem prema pločniku Kad sledeći put Podignu pogled videće Kako se oprezno okupljamo Da radoznalo Opipamo mišice Naglo stasalim momcima
GORAN KORUNOVIĆ (1978, Jagodina), iz zbirke pjesama “USTA BEZ KAPAKA”, Kontrast izdavaštvo, Beograd, 2019.
čovjek-časopis 