Nedeljom idemo na groblje. Nеko je spustio školjku na očev grob. U vječnosti sluša more, ne znam šta bi drugo tamo radio. Uveče stavljam masku od gline podsjeti me na zemlju iz svježe iskopanih grobova. Ponedeljak je stresan dan, osjetimo se više živima. Utorkom idemo na pijacu, trpamo zelenilo u pletene korpe, potapamo ga u sodu bikarbonu, isisaće sve otrove. Šta je sa nagomilanim otrovima u nama? Savjetuju da pijemo varikinu ubiće sve moderne viruse. Svijet je otišao bestraga. Srijeda je srećan dan. Kupujem cvijeće od bake na uglu, neprskano je, napominje. Priređujem zabavu da prikrijem tišinu hrleći u četvrtak u kojem čekamo vikend. Željni smo djece, dan nas usisa, sažvače i ispljune. Petkom smo opušteni, lijeni, sutra je vikend. Subota je porodični dan, lijep dan, ponekad od njega ostane samo buka i bijes. Nedeljom idemo na groblje. Ponedeljak je nova srijeda, utorkom kupujemo trešnje, sad im je sezona. Gdje je nestala trešnja mog djetinjstva, posječena zbog gradske infrastrukture? Neprskanu trpali smo u usta dok nam se njena krv slivala niz tijelo, Crve nismo vadili, sad plutaju po našim želucima smiju nam se, nedeljom na groblju svete se pod zemljom. Nedeljom uveče u čistoj posteljini sanjam tvoje duge prste koji mi prolaze kroz kosu na bedra ne prelaze, grijeh je i pomisliti na to. Nedeljom idemo na groblje.
odvaja se i priprema izraz lica želeći da očuva mogućnost agresije nešto vrlo prepredeno: mudri odmereni čovek kontroliše svoj razgovor ništa što se razvija ne želim da vidim polja i gospođice: one ostave šešir da se podsete o lepim vremenima to mesto više nije ono kuda su šetali vreme ukrućuje stvari, ostavljajući ih u završenoj formi lako ulubljen nos kamene statue
kasnije uputstva ne deluju jasno tihi roditelji na klupi u kasno poslepodne smiraj staklena vrata se slome, male životinje govore popravićemo danas je osetno hladnije
***
DVA DANA
ko je bio velikodušan? da li oni koji su pomogli brzom jahaču uz počast i perje prolazio je nisko ispod krošnji bio je bitan dan i svi su to znali i svi dobri ljudi mala igračica sa velikim perom teško vidi kroz crveni dim kabare je i seksualnost i zabava i lakoću dodaju u situacije kako bi ih izdržali zabava konjičkih oficira u uglu lepa atmosfera nikad nije tiha kao mlad sneg uvek iznova svež
ogrlica je ličila na krunu, bobice su se granale i bila je veoma teška, kao ritualni predmet njene vinjete u metalu ne mogu da se zagreju u rukama za mene je namenjena, ja je nosim
***
s druge strane kao neprijatelj, ali samo vrlo približen u udarcu drveta i dleta razuman pogled može da me poseduje i da me dodirne jedan je, jedan je i nema osećaje pored vode nema strujanja i nema silnosti samo jedan, potpuno postojan svetli mršavi čovek sa širokim pravilnim crtama koji je čuo muziku i odredio koja je zanimljiva bio je izuzetan muzičar izdvajao male udarce i govorio o pauzama dok je čekao svoj odnos prema zakonu shvatao je to neozbiljno, ali je stajao
***
U finalu sve prihvatam I tada vise ne znam strah poprima svoj oblik putem nekoliko situacija blago se smuči kada markantna žena pogleda nije ništa bolje kada je tu kovrdžava i polugola sa lenjim očima tada se survavamo niz stepenice ja i nekoliko heroja
u dalekim zemljama, iza mnogih vremena sa amforama i mirisnim uljima mirna je i leži i njena smrt dolazi tokom otvaranja cveta na kraju, u privlačnom kriku
kada smo se vraćali iz šetnje bili smo poluludi oboje iznervirao se pa se izvinio, ipak srećan još dugo je ostao u toj ulici u mojoj glavi kako pristaje
***
velika drama koju ne vidim dešava se svuda i ostaje da misli sa mnom kada prijatelj ode daleko od kuće ostavi svoje stvari i ponavlja svoju rečenicu blagost nema prostor puštam niti od ruku u svojoj glavi mrštim se na suncu pored velikog toka reke i ne krećem se više uhvatimo bliskog na ulici i držimo ga dok jeca ne sme da ode ruski pisac koji je lekar voleo je svoju ženu sa velikom naivnom vilicom iako je par puta vikao i udario nameštaj i neko se srušio kada je završio predavanje rečenica o onoj u kafiću koja je imala misao i koja je više išla glavom kao da će da zaštiti dete ode daleko od kuće ona se lomi u velikoj dioptriji a ja dugo ne osećam i mogu da držim ljude na rukama
***
MAŠA TOMANOVIĆ rođena je u Beogradu 1995. godine. Završila je osnovne i master studije na Katedri za opštu književnost sa teorijom književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu. Radi kao urednica u izdavačkoj kući Darma Books. Bavi se književnom kritikom.
tako tako treba pisati da me nitko zbog toga ne voli i onda ću ostati na lijevoj obali u budimpešti gdje nijednog mosta nema i plakat ću sjećajući se kako sam bila lijepa sva skladno izrezana iz tvoga tamnog tijela kao kocka snježnoga rahatluka kao kameni blokovi stonehangea što je noću isti korak vidljivosti kada me zasmiješ da se rasprostrem u stereo-glas kao grijeh u nag smijeh kad ga otrijebim od zemlje ostat će mi na bradi lišaj od crne telefonske slušalice jer krtica. si ružno topla njuška i bolje da ne pogledaš što se učinilo na površini: tvoj šal se kao zmija sklupčao na kauču (u mojoj gredici svježe hrpice ugasile su sve normalno lijepe biljke među kojima sam bila i ja
ANKA ŽAGAR (Zamost, 1954.), iz zbirke pjesama “ZEMUNICE U SNU”, Mladost, Zagreb, 1987.
ALEKSANDRA JOVIČIĆ ĐINOVIĆ rođena je 13.5.1986. godine u Prištini, odrasla u Orahovcu. Dobitnica nagrade “Mak Dizdar mladom pjesniku” za najbolju neobjavljenu zbirku pesama (Stolac 2017) i druge nagrade za poeziju na ovogodišnjem književnom konkursu “Ulaznica”. Objavila je zbirke pesama Lutanja (2018) i Naše male smrti (2020, Književna radionica Rašić). Uređuje elektronski časopis Libartes.
Književna nagrada “Višnja Machiedo” Hrvatskoga P.E.N. centra, koja se dodjeljuje za najbolje književno-esejističko djelo nastalo na hrvatskom jeziku i u hrvatskoj produkciji
CINICI I PSI
U jeziku nije rijetkost da se neko značenje nalijepi na neko drugo značenje po zvučnoj sličnosti ili po pučkoj etimologiji (koja se najčešće i ravna po zvučnoj sličnosti). Kako danas sve više hrvatskih izvornih govornika rabi i riječ papirologija u značenju koje prvotno nije imala, i ta će riječ dobro poslužiti kao primjer za ono što želim reći. Ljudi misle da je papirologija ono beskrajno i mukotrpno skupljanje hrpa i hrpa papira da bi se ishodilo nešto (građevinska dozvola, registriranje tvrtke, dobivanje stipendije i tomu slično), pa premda u svojem nazivu papirologija ima sufiks –logija kao i sve ostale riječi koje označuju neku znanost (biologija, ginekologija, oftalmologija, pulmologija, arheologija, etnologija, psihologija, sociologija itd.), rijetki papirologiju osjećaju kao znanost, a ona to doista jest: znanost o papiru(su). Pitam se kako bi itko pametan ono silno trčanje od šaltera do šaltera raznih ustanova i skupljanje dokumenata uopće i mogao nazvati znanošću?! Uz to, volimo se dičiti digitalizacijom državne uprave, pa odakle onda traženje tolikih papira, što je u svijetu poluučenih i nedoučenih dalo izraz papirologija? Na istom je tragu i izraz dubiozan, za koji čak i sve neukiji novinari misle da znači dubok, a tako ga i rabe, dok on znači sumnjiv, neizvjestan, nesiguran, dvojben, nepouzdan, nejasan (lat. dubius,sumnjiv). Tjelohranitelj je takvima onaj koji sam hrani svoje tijelo. Taj neznalački niz ovdje se nipošto ne prekida.
Cijeli ovaj uvod poslužio mi je za to da pokažem kako je i imenica cinik još od davnine prošla isti takav put – put pučke etimologije i tek zvučne sličnosti, a zapravo zablude. Cinik je tuđica koju smo preuzeli preko njem. Zyniker, zynisch, Zynismus, a ovo iz lat. cynicus, odnosno još dalje iz grč. kynikós. U grčkom i u latinskom ta se riječ upotrebljavala za pripadnike filozofske škole koji su zagovarali život bez potreba, pa su tako zanemarivali društvene norme. Ime te škole temelji se na imenu grčkoga lokaliteta Kynósargesa pokraj Atene, gdje je poučavao Sokratov učenik Antisten, utemeljitelj te filozofske škole u 4. stoljeću prije Krista. Cinike neki zovu i kinici. Još u antici ljudi su pogrešno shvatili da je ime te filozofske škole izvedeno iz grčkoga pridjeva kynikós, pasji, pa su se upeli iz petnih žila da tom značenju približe i predodžbe koje su razvijali o pripadnicima te škole. Ispalo je da su cinici tako loši da žive kao psi! Još jedan dokaz kako je krivu Drinu teško ili nemoguće ispraviti. Zabluda je zastrla istinu.
A čime su se doista odlikovali cinici? Odbacivali su moralne norme zasnovane na društvenim običajima, bili su protivnici ropstva i pozivali na „prirodno“ ponašanje, jednakost, povratak prirodi – kako vidimo, ništa tu ne podsjeća na pse ili na konotacije koje bi oni pobuđivali, a još manje na to da bi sami pripadnici te filozofske škole živjeli kao psi. Nastavljajući smjerom kojim je pošla ta davna pučka etimologija morala je dokazati kako ona ima pravo, pa su cinicima s vremenom nalijepili i neka druga značenja: da je cinik čovjek koji je ravnodušan i prema dobru i prema zlu, da se svemu smije i izruguje, da mu ništa nije sveto. Kad jednom tako krene, nije teško sve još malo iskititi (u negativnom smislu), pa je danas cinik izjednačen s bezočnikom, drznikom, bezobraznikom, podrugljivcem, zlobnikom i zajedljivcem. Početna filozofska načela s vremenom su sve više uzmicala pred ovima nezgodnima, jer trebalo je sve nategnuti prema onom što se smatralo osnovnom riječju, a to je bio pas. Jasno, kinologija, od grč. kyón, kynós, pas, doista je znanost o psima (bez ikakvih negativnih ili podrugljivih konotacija).
Kad već razotkrivamo jednu pučku etimologiju, možemo još jednu. U priču se, i opet po zvučnoj sličnosti (premda ima i elemenata koji se vezuju i uz cinike / kinike), upleće i glagol kinjiti (češće koga drugoga nego sebe, no može čovjek kinjiti i sebe). Taj se glagol javlja i u obliku kiniti (koga ili što, ima ga u tom obliku u svojem rječniku slavonskih, baranjskih i srijemskih riječi i Martin Jakšić, no znači mu nešto drugo od općega značenja glagola kinjiti: klevetati, ogovarati, optuživati, kuditi, napadati, sumnjati). Ipak, oba oblika toga glagola znače mučiti koga, zadavati komu neugodnosti, patiti koga (ili sebe), dosađivati komu, terorizirati koga, ugnjetavati koga, pa i sadistički. O postanku toga glagola mišljenja se etimologa baš i ne podudaraju. Petar Skok, a za njim su se poveli i ostali, misli da glagol kiniti / kinjiti potječe od mađ. kin, odium, no i turski jezik poznaje kin, kim, čin, što znači ljutnja, zloba. Turski je kin došao iz perz. kīm, što također znači ljutnja, potajno neprijateljstvo, osveta. Oblik kinjiti (se),danas običniji nego kiniti (se),uveo je ono nj u infinitiv iz prezenta, kinjo¸.
Kako vidimo, psi su u ovu priču zalutali samo zato što se predio gdje je djelovala škola cinika nalazio na mjestu koje svojim imenom podsjeća na pse (Kynósarges pokraj Atene). Kad je jednom pošlo u tom smjeru, cinike se nastojalo prikazati da žive kao psi. Ako je tko kasnije zabludu i uočio, pogreška često ima veću snagu od istine, pa su Antistenovim sljedbenicima još stoljećima dodavali sve veću bestidnost, grubost, drskost, gaženje morala i neprihvaćanje društvenih formi. Nije stoga čudno što su ljudi počeli zazirati od cinika kao od nepoželjna društva. Na početno učenje Sokratova učenika potpuno se zaboravilo. Nije onda isključeno da im se kao zlobnicima može na glavu, uz ostale nedaće koje izazivaju, natrpati i kinjenje, mahom drugoga, a manje samoga sebe. Ovakvi primjeri „pile okrenute naopako“ učinili su mi se zanimljivima, jer vjerujem da i takva pila može ispiliti privlačno štivo.
(Vijenac, godište XXVII, broj 660, 20. lipnja 2019.)
***
NIVES OPAČIĆ rođena je 1944. godine u Vukovaru. Diplomirala je i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je od 1974. do 2004. bila viša lektorica hrvatskoga standardnog jezika na Odsjeku za kroatistiku. Od 1972. do 1974. radila je kao ugovorni lektor hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu, a od 1979. do 1981. na Sveučilištu u Rimu. Držala je (a drži i sada) radionice za prevoditelje raznih struka i profila, a niz godina predavala je hrvatski kao drugi i strani jezik strancima (na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i drugdje). Kao jezična savjetnica i recenzentica surađuje s gotovo svim većim hrvatskim izdavačkim kućama. Godine 1972. osnovala je Društvo hrvatskih lektora (kojemu je u dva mandata bila i predsjednica). Znanstvene i stručne radove objavljuje u časopisima “Jezik”, “Filologija”, “Radovi Zavoda za slavensku filologiju”, “Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje”, u zbornicima Društva za primijenjenu lingvistiku, “Riječki filološki dani” itd. Četrdesetak jezičnih savjeta objavila je u “Vjesniku”, nekoliko stotina u obrazovnim emisijama Hrvatskoga radija i Hrvatske televizije, a stalnu jezikoslovnu rubriku piše u “Vijencu”, listu za kulturu Matice hrvatske, u “Hrvatskoj reviji” te u listu “Novinar”. Od 2002. službeno je u mirovini, no znanstvenim radom bavi se i dalje. Živi u Zagrebu.
U knjizi “Završne riječi, ipak” zastupljena su 103 kratka eseja o riječima i ljudima koji zaokružuju dvadesetogodišnji autoričin rad u Matičinu Vijencu za koji je od 1999. godine napisala više od 400 eseja o riječima, otisnutih i u knjigama, u četiri zasebna izdanja.
Zadatak je glasio snimiti razgovor sa starim ljudima Onim jezički starim iz sela nekog Prema svom geografskom poreklu Pre dolaska u Veliki grad Ljudi koji stare u velikim gradovima izgleda nisu dovoljno stari Ne smatraju sebe starima Možda bi se i uvredili Stari ljudi u velikim gradovima koriste skupe kreme I moderne reči na vrh jezika uspešno Žonglirajući s unucima Njihov se akcenat otkinuo i otplovio Davno u nepoznatom pravcu
dugosilazni
Naši su akcenti u selima Na samrtničkim krevetima Obrađuju nešto bašte i razgovaraju sa živinom Koriste fiksne telefone i Čekaju tvoj naredni dolazak Neće živeti još dugo Zato ih studenti snimaju i pišu seminarske radove Koji će jednog dana osvanuti u muzejima
dugouzlazni
Otišla sam na brdo u lepo srpsko selo Ulazila u male kućice opasane bezimenim cvećem Koje ne možeš naručiti u cvećarama Pored akcenta u malenim srpskim selima Naučiš da nećeš ostati gladan niti žedan iako Nikoga ne poznaješ I da za tvoju dušu možda još ima nade Prvi i poslednji put razgovarala sam Sa onom čiji život nije više među nama i ne Sećam se kako je izgledala Ali čuvam kasetu sa njenom pričom I toplinu slučajnog susreta A akcenti su mi govorili o teškom životu Mlade rano udate devojke O ustajanju pre zore kako bi se umesio hleb O smrti voljenog deteta I njenim noćnim odlascima na groblje jer se Pred zoru mesio hleb a zatim odlazilo na njivu I ko zna koliko bi to trajalo da nije srela njega Crnog čoveka sa sjajnom zvezdom na čelu U koga od straha nije smela da pogleda A on joj zapretio da se na groblje noću ne dolazi I da joj sledeći put neće oprostiti Još je govorila o brojnim ožiljcima Pa zaćutala rekavši valjda šta joj je na srcu Bacivši teški bumerang u daljinu
kratkosilazni
Akcenti su ostali u vazduhu Pa nežno sleteli na papir očekujući nešto Ne znam Bila sam student i nežno nije izgledalo važno
postakcenatska dužina
Nedavno naleteh na seminarski rad iz akcentologije Kao kad čitaš istu knjigu sa dvadeset godina iskustva Prevarenih nadanja pogrešno akcentovanih reči Dvadeset godina starijim jezikom Sa brojnom braćom i sestrama I shvatih da gledam svoju budućnost Tada bejah budućnost ove zemlje Sada je i taj snimak pri kraju Pitam se je li zabeleženo ono što sam govorila Preostala je postakcenatska dužina ćutanja Mali rekvijem za neizgovoreno
***
DALEKO OD LAS VEGASA
naše majke rade za minimalnu zaradu i plaču u ve-ceima da ih ne vide sreća mnogih u njihovima je rukama bez nadograđenih noktiju bole ih noge i leđa od stajanja one sijaju u mraku dok stoje pored tvog kreveta i slušaju šta se desilo u školi jer te profesori mrze jer te ona glupa krava mrzi
majke imaju očeve koji su izgubili samopoštovanje i celog života piju i muževe koji umišljaju da zaslužuju bolje nikada nemaju dovoljno da ti priušte sve što poželiš i neko vreme mrziš ih zbog toga kad odu na počinak i svet prestane da postoji
ponekad dozvole sebi da slažu ili se zapitaju šta im je sve ovo trebalo dok se pale svetla u Las Vegasu Elvis Prisli još uvek nastupa i vatromet osvetljava njihova mlada lica
majke ne veruju u spasitelja čovečanstva dovoljno je teško spasiti jedno biće ne samo nahraniti ga i obući pustiti ga da na kraju ode okrivi te za svoje životne probleme neuspele brakove prerezane vene kao da su one krive što su ih donele na svet dok su se porađale pri zalasku sunca krvave i srećne uradile su najbolje što su mogle dok su se borile sa svojim demonima pritajenim ludilom neplaćenim računima zaboravljajući snove jedan po jedan
naše majke rade za nevidljivu zaradu ali znaju da su one spasiteljke čovečanstva i obraćaju se Bogu kao sebi ravnom ne interesuje ih dnevna politika jer se sistemi menjaju a keve ostaju kao društvo koje svetom upravlja iz senke čak su i cigarete ostavile zbog tebe
zamišljaju zagrobni život kao božju kuću u kojoj treba pobrisati prašinu usisati sobe pokositi travnjak… Boga kao muškarca koji ne zna gde mu stoje čarape
i zbog svega toga ne žure sa smrću
***
ONO BEZ ČEGA NE ŽIVIŠ
sve je teže tačno reći šta svet želi sirote devojke sanjaju o beloj boji bogataša jer mogu priuštiti njeno svakodnevno pranje i ne moraju nositi tamne tonove na kojima se ne primećuju fleke svakodnevice teškog života i kišnih ulica
sirote devojke smatraju da zaslužuju više od toga da budu umotane u velike šalove široke bezlične kapute mokrih nogu u međuprostoru prošlog i budućih života
sve je teže reći šta stvarno svet želi dečaci priželjkuju super moći spakovane u brze elegantne automobile što mnogo troše ali dečake ne zanima misija izduvnih gasova oni žele da lete kao veseli petar panovi iznova i iznova u večitoj novogodišnjoj noći
sve je teže pronaći reči za svet nevidljiv golim okom za svet koji nećeš naći na pretraživaču spakovan u lažnu mudrost veštačke inteligencije
u napuštenim zabačenim mestima noge vise sa plafona praznih ambara nekada punih smeha i žita niko ti ne može reći šta da želiš niko te ne čeka na autobuskoj stanici velikog grada u bedno kišno popodne sve je teže reći šta tačno želiš jer je svet u tebi obrastao puzavicom pozeleneo od mahovine što skriva nekada oštre ivice
jedino đavo pogađa besprekorno nasmeje se svaki put: uvek je to nešto što ne možeš da imaš ono bez čega nisi naučio da živiš
***
ELEKTRONSKI PRAH
moj internet prostor preplavljen je uspomenama koje mi se svakog dana nude prisetite se šta ste radili pre tri godine gde ste bili pre pet sa kim se smejete pre devet godina shvatite da povlačim grabuljom po pesku sećanja i odabiram koja zrna ću da povučem ne namećite mi sopstvenu prošlost slučajnim odabirom fotografija koje su ionako lažna svedočanstva pobeda od kojih bi radije zaboravila neke
ne gurajte mi pod nos sopstveni odraz poput maćehinog ogledala jer ću Snežanu predati lovcima i poverovati da je mrtva
ne želim da me jutrom bude pokojnici smešeći se sa ekrana nisam dovoljno slaba da opašem oružje ni dovoljno jaka da prebolim ono što je izostalo čega nema u elektronskim depoima jer se čuva na svetim mestima postojanja
kako li je onima kojima iskočim u jednom sasvim običnom danu što obećava? neki će se napraviti da me ne poznaju i to oni koji su me dobro znali neki će se možda obradovati i to oni koje sam stavljala ošamućene u fotelju
sretaćemo se još dugo pošto nas ne bude bilo: na tuđim rođendanima veseljima koja ni ne pamtim a mnogo sam brinula šta da obučem dok naposletku ne postanemo elektronski prah Had iz koga je nemoguće uteći jer su svi Orfeji mrtvi
***
POTAPANJE PODMORNICA
prvo smo spavali bezbrižno onda se noć produžila Cezar je stigao u jednoj ruci mač u drugoj nešto nevidljivo robovi nisu bili srećni ni slobodni građani ni slučajni prolaznici ni mi koji ne pripadamo nigde
zatim u snu vučemo ljude za bele lepršave rukave odnegde dopire miris alkohola puzavica je porasla pobuna se sprema sve su vlasi na glavi izbrojane samo ljudi još ne znaju plivaju li ili su ih potopili u igri potapanja podmornica
i bojimo se da ćemo umreti mreti u neznanju jer dana nema u najavi jer neba nema Sunca ni Meseca ali ništa nije skriveno što se neće otkriti, ni tajno, što se neće doznati ćutke upiru se pogledi stoga će se čuti na svetlosti ono što rekli ste u tami smejulji se onaj nitkov beskonačnost to nam maše noć je noć je noć je
***
RADOJKA PLAVŠIĆ RANKOVIĆ, rođena 1978, profesor srpskog jezika i književnosti. Član Krajinskog književnog kluba i uredništva časopisa za književnost, umetnost i kulturu Buktinja. Autorka zbirke pesama Sečivo u izlogu (Presing, 2020.). Živi i radi u Negotinu.
cjeluj me cijelu moje korice su meke moj miris je nov, a moje stranice čekaju tvoje ruke prođi mojim kazalom od A do Ž zacijelo ćeš se iznenaditi prolistaj me malo dotakni me nježno saznaj moj sadržaj, zatim sagledaj me u cjelini: list po list cjelov po cjelov možda zajedno ti i ja zacijelimo
***
KONTAKT
poznata lica viđam samo u prolazu:
crveno dva tramvaja stoje na raskrižju dva lica bacaju pogled preko ramena kontakt dva osmijeha — dva mahanja zeleno njih dvoje svaki u svom smjeru odlaze
***
O LJEPOTI PROLAZNOSTI ILI OD ČEGA SMO SATKANI
satkan je zrak od tankih niti paučina vjetar poigrava se rukama breze kroz zagrljaj oduzima joj listiće mačka provlači se žbunjem vreba svoj plijen sunce odmiče nebom produžuje siluete travki
prolaznost dana ocrtava let leptira kao što noću zvijezde padalice iscrtavaju putanju života:
ne zaboravi, prije utrnuća satkani smo od tankih niti sreće
***
MAŠA VIRAG rođena je 1994. godine u Koprivnici. Završava studij Komparativne književnosti i Švedskog jezika i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njena poezija objavljivana je u Koprivničkom godišnjaku i Podravskom zborniku, a sada je povremeno objavljuje na svom instagram profilu. 2010. dobila je nagradu Mali Galović za pjesmu Sunčana strana ulice. 2012. objavljena joj je knjiga poezije Ringišpil života, a 2018. dobila je nagradu Ivan Vitez Trnski za najbolji neobjavljeni rukopis (za)cjelivanja koji je ukoričen i objavljen 2019. Sudjelovala je na festivalu 50 Poems for Snow te književnoj tribini Učitavanje iz koje je 2021. proizašla izložba s radovima sudionika Ulično učitavanje postavljena u nekoliko hrvatskih gradova. Voli raditi pauze, promatrati vrijeme, prokrastinirati i zamrznuti njoj bitne trenutke u pjesmu.
– otišao je u sjeverno kraljevstvo – i sumnjam da bi zamjerio što – njegov odlazak ovdje opisujem – poput kakve smrti jer će zbog skupih letova – ali povoljnih vjetrova kući otići putem vode – i tek onda kad će dolaziti s kovanicom ispod jezika. – otišao je uvjeren kako je na sjeveru – itekako potreban i nije bio u krivu. – odmah po slijetanju dobio je posao radiologa – u bolnici blizu Stockholma i čini se – zbog uobičajenog sindroma posve zaboravio – činjenicu da ga je sjeverno kraljestvo otelo. – neobično zanimanje, gledati strancima u kosti, – ali to bi radiolog mogao reći i za ono što radim ja. – kad bolje razmislim, između nas nema velikih razlika – jer obojica promatramo osjenčane dubine u ljudima – i inspiraciju nalazimo u velikim lomovima.
***
MEDITERANSKA KUHINJA
– niski krov naše mediteranske kuhinje – natjerao nas je da kuhamo na koljenima – i sigurno podsjećamo na dva tuljana – dok nespretno hodaju na repovima. – pokušavam ne misliti o kopnu, – ali ovako omotana ručnikom – od pasa na niže i sa stopalima – kao perajama – podsjećaš me na rodni grad – i sirene na njegovom grbu. – na koljenima probavam crni rižoto – i sa zubima kao u gusara – u našem ljetnom potkrovlju – razmišljam o dječaku – u potpalublju tvog trbuha, – koji čeka na ručak gladan – od neprestanog plivanja. – zavidim ti na trudnoći – i zamišljam da sam morski konjic – dok na stol nosim plodove mora.
***
TISUĆU NASLOVNICA
– nisam bio svjestan datuma, – instinktivno sam, gledajući u nebo, – prepoznao kraj sezone – i došao se još jednom smočiti, – na omiljenoj psećoj plaži, – praznoj kao napuštenoj, – bez uobičajenih plivača, – bez ijednog laveža. – na izlasku iz mora – nisam primijetio naslage – nasukane nafte koje sam tada – ponio na svojim stopalima. – nafta ispod mojih koraka, – poslužila mi je kao gorivo za sjećanja. – prije dvadesetak godina, – za svoju zbirku ratnih pjesama – otac je trebao otisak vojničkih čizama, – ali njegove su čizme bile prevelike – za format naslovnice – pa je uzeo otisak mojih sandala za plažu. – danas ću, ponovno svojim stopalima, – na putu kući u tlo ucrtati tisuću naslovnica.
***
LUKA MAVRETIĆ rođen je u Karlovcu 1991. godine. Pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu završava preddiplomski i diplomski studij Dramaturgije. Svoju poeziju objavljuje u velikim književnim izdanjima poput Zareza, Književne republike i Quoruma, a za svoje pjesme dobiva i brojna priznanja; Zdravko Pucak za mlade pjesnike, Na vrh jezika, kao i poticaj za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture. Član je Hrvatskog društva pisaca (HDP) i Saveza scenarista i pisaca izvedbenih dijela (SPID). Radi kao scenarist, copywriter i filmski redatelj.
Kreda i ja išli smo zajedno u osnovnu školu i dva razreda srednje. Postali smo prijatelji već u prvom osnovne, kad je jedna curica plakala zbog nepravde koju je doživjela od učiteljice. A bila je prava kučka. Maltretirala bi nas svojim pravilima koja nikad nisu imala smisla. Često nas je kažnjavala s prekomjernim pranjem ruku, ploče, zahoda…
Danas mislim kako je ta guska imala problem sa seksom, jer to luđačko pranje tipično je za katoličke čistunke koje imaju pohotne misli pa se onda kažnjavaju pranjem i ribanjem, a kažnjavaju bome i druge.
Curica se zvala Saša, bila je sitna i povučena i skrivila je nešto čistunki. Naime, redar nije oprao ploču. Učenici bi se smjenjivali jednom tjedno i nije bio Sašin red, ali ova je umislila da jest. Mala je probala nešto reći u svoju obranu, a catholic girl navela je razred da skandira nešto u stilu, prljavica, ljenivica. Mala se rasplakala, a Kreda je ustao i glasno rekao učiteljici da je kaznila pogrešnu osobu i da nije Sašin red, nego neka pročita u imeniku tko je na redu.
Čudo kako čvrstim stavom možeš sve. Govnarica se nije ispričala, ali je dirigentskim potezom stvorila mir i prešla na novo gradivo. Na kraju je rekla pravom redaru da opere ploču. Poslije na odmoru, baš se vidjelo da je maloj laknulo, a meni je to bilo totalno kul i htio sam pošto-poto postati prijatelj takvom hrabrom junaku.
Djeca su divna. Sva djeca su divna. Tko zna što utječe na njihovu kasniju osobnost? Kreda poslije u životu nije radio ništa časno. Možda je Saši kasnije posuđivao lovu uz nesnosne kamate, možda joj je prijetio i utjerivao dugove. Kao dječak bio je istinoljubiv, a još se i borio za pravdu svih deset godina, koliko sam svjedočio. Uvijek je reagirao, uvijek je govorio nije tako, to nije pravedno, a profesori su reagirali. Ispričavali su se, govorili da su rastreseni, smeteni i da on ima pravo, pa je na taj način bilo izbjegnuto puno nepravdi. Ne znam kako je bilo u drugim razredima, ali mi smo imali Kredu i bili smo sretni zbog toga. Nije tada imao ovaj nadimak, ne, zvali smo ga po imenu, a imao ih je dva. I uvijek smo govorili sve: Zvonimir Dinko. Kao da je ispao iz neke knjige o vitezima i junacima.
Nomen est omen, baš odgovarajuće. Bi li on bio junak da se zvao Željko na primjer, ili Vaso? Samo Zvonimir Dinko može biti razredni junak. Samo Zvonimir Dinko poslije je postao kamatar.
Rastali smo se zbog školskog sustava kojeg smo zvali Šuvarovareforma. On je ostao u Klasičnoj, a ja sam htio u Mioc. Nakon toga dugo ga nisam vidio.
Sve do te brucošijade. Na njih se išlo makar nisi bio brucoš. Em svira studentski bend, em ima cura, em sretneš hrpu ljudi, a cuga jeftina. Bio sam pred diplomom i čekao me život: diplomiraj, zaposli se, oženi, dobij djecu, radi, crkni. Ježio sam se od toga. Zato sam i odugovlačio sa zadnjim ispitima. Odmah sam ga ugledao. Stajao je s nekoliko frendova pa sam im prišao:
– Zvonimir Dinko?
Nastala je tišina, a kad je potvrdio, grupa je prasnula u smijeh ponavljajući Zvonimir Dinko, Zvonimir Dinko.
– Daj mi osobnu, moram vidjeti svojim očima da se naš Kreda tako zove – rekla je jedna djevojka.
Uglavnom, na faksu ga nitko nije znao pod pravim imenom. Osobna je išla ukrug pa je došla i do mene. Pogledao sam sličicu. Slikao se sa šesnaest godina: to je bio baš onaj Zvonimir Dinko kojeg sam ostavio u srednjoj školi. Preda mnom tada izgledao je kao vlastiti stariji brat koji više nije imao onaj istinoljubivi štih. U tom trenutku još je bio mlad pa se to nije jako vidjelo. Vidio sam ja jer je samo meni on bio junak Zvonimir Dinko. Samo sam ga ja znao iz tih nevinih dana.
Kad je prošlo sprdanje s imenom počeli smo se prisjećati škole, pa smo došli i do sadašnjosti. Ja sam završavao medicinu, a on arhitekturu. Falilo mi je još par ispita i diploma, kao i njemu.
– I kaj ćeš poslije diplome? – pitao me izazivački.
– A valjda specka pa posao, ne mogu baš puno s medicinom – odgovorio sam, a može se puno s medicinom, sad znam.
Može se na primjer, napustiti je. Otrpjeti plakanja majke koja je htjela da joj sin bude doktor, vrijeđanja oca koji je htio da mu sin bude doktor, likovanja sestre koja je došla na svoje da joj brat nije više najbolji i najpametniji, nego je postao što je ona oduvijek bila: crna ovca. Kreda je sve to otrpio i već je krenuo novim putem. Izazivao me da napustim svoj plan i da krenem u ludu pustolovinu s njim, a ja sam se nećkao: ako ćemo iskreno, ni Indiana Jones nije odmah pristao da napusti posao na fakultetu ili gdje već i ode u džunglu tražiti izgubljeni kovčeg. Nijedan junak ne pristane odmah, vjerujem da je ovaj junak – Zvonimir Dinko isto razmišljao kad su ga pitali: bi li ti prestao biti zaštitnik istine i pravde i postao kamatar? Sigurno je razmišljao neko vrijeme. Barem dan, dva.
Dok smo razgovarali iz glave mi nije izlazio njegov novi nadimak, pa sam ga pitao kako ga je dobio i zašto baš Kreda.
– Pa znaš, krajem srednje škole starci su mi se rastali. Ostao sam živjeti s mamom kao i moj brat, tata je, naime, otišao s drugom ženom. Majka je obećala da mu neće praviti probleme u novom životu, ali morao joj je dati lovu za neki atraktivan lokal, za preuređenje, za novinske članke, reklame i naravno početak posla. Počela je raditi te ekskluzivne bukete. Kod nje kupuje cvijeće čisti zagrebački šminkeraj i to onaj hard-core šminkeraj. Tata uskače ako dućan taj mjesec nije na pozitivnoj nuli. No, nisam ti to počeo pričati zbog njih, nego zbog mog brata luzera.
– Ali, ja sam te pitao za nadimak!
– Aha da, sori, kako mi trebamo puno toga nadoknaditi, zato ti i velim, trebamo početi novu eru naših života. Dosta je više zadovoljavanja drugih, sad smo mi na redu.
– OK, to ćemo poslije razrađivati, ali Kreda? Daj reci!
– Kao prvo, to je skraćeno od Kreditor, tako su me u početku zvali. Ma gle, kako su se oni rastali, tako sam ja postao umiljato janje, kužiš? Nisam ni na koga bio ljutit kao što je bio moj brat. Redovito bih odlazio na druženje s tatom, bio sam ljubazan s Ilonom i svaki put bih dobio duplo love. Bio sam dobar i mami pa me nagrađivala što nisam kao brat, dobio sam džeparac, a onda bi mi dala još toliko, govoreći kako sam njezin ponos. Studirao sam redovno, to je dosta za mame. A kad imaš love, lako je posudiš, ostalo je matematika. Ziher si učio kamatnu stopu u Miocu!
– Da, sad su mi stvari jasnije. Znači, počelo je spontano, netko te bezveze pitao da mu posudiš pa si mu dao kredit, ili?
– Pitaš za prvi put? Ne znam, možda sam se sam ponudio, ne pitaju ljudi izravno. Prvo pričaju o problemima i to ljubavnim, pa preko problema sa starcima dođu do financijskih teškoća. Tu sam osjetio svoje područje. Ne kužim se u psihologiju, ali lovu mogu posudit. Nije mudrost posudit sto, a tražit sto dvadeset.
– Ali kako smiješ tražiti više? Posuđivao sam i ja, ali nisam tražio kamatu.
– Tebi ne bih nikada pa prijatelji smo. Tebi bih čak i poklonio ako treba. Kad su stranci u pitanju, mogu. To je biznis. Posudbe sam zvao krediti pa sam dobio nadimak, to je odgovor na tvoje pitanje.
Osjetio sam se polaskanim kad sam čuo da ne bi tražio kamatu od mene ili čak da bi mi dao lovu. Osjetio sam se blizak nečemu čemu ne bih trebao biti blizak. Osjetio sam slast opasnosti. Biti blizu, a biti siguran. Kao da uđeš u kavez s lavom i znaš da je krvoločan, ali tebe voli, tebi neće ništa, jebite se svi! Pitao sam se, ako je sada na faksu takav, kud će ga to odvesti?
Znam kud ga je odvelo. Iako smo postali nerazdvojni sljedećih godina, stalno me nešto žuljalo. Čovjek se na sve navikne pa je i mene zahvatio sindrom kuhane žabe. Navikavao sam se postepeno i nisam primijetio da je prekardašio. Da je ostalo samo na sitnom posuđivanju kakvo mi je opisao, ne bi to bilo bogzna što. Počeo se petljati u veće igre s opasnim ljudima, s velikim svotama, s većim kamatama, s otimanjem plijena, sa svim što takve duboke i tamne vode nose sa sobom. A nije znao dobro plivati. Nije to škola: ovi plivači ne praštaju kad kažnjavaš zle i glumiš junaka.
U sebi sam ga uvijek zvao Zvonimir Dinko da ublažim ono što nosi nadimak Kreda, ali ta je diskrepancija vječno čučala u meni. Mislim, dostigla ga je pravda. Crna kronika uvrstila ga je prekjučer u članak. Bez svjedoka ostavljen je mrtav u slijepoj ulici. Pet godina nakon one brucošijade.
Dok čitam članak po ne znam koji put, pitam se je li to ista ona pravda za koju se toliko borio u vrijeme našeg školovanja. Kad smo se sreli na brucošijadi i kad sam doznao sve o njegovom zarađivanju i nadimku, tad sam mu ipak odlučio dati kredit od deset godina podrške i prijateljstva isto koliko je on dao meni kao vitez sa štitom. Nije ih uspio iskoristiti.
A nama je ono sve u školi bilo izuzetno važno jer smo bili u fazi odrastanja, formiranja. Zato smo i uspjeli realizirati ideju koja se svima svidjela: uz ime na grobu, dali smo uklesati dodatak Vitez. Zlatni. To je bio jedini logičan potez.
Uostalom, branio je tridesetak učenika u razredu uporno i postojano, nije to malo: za svakog se borio i svatko od nas osjetio je dodir njegove slave, slave viteza Zvonimira Dinka.
***
KSENIJA KUŠEC rođena je 1965 u Zagrebu. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Odsjek za duhače-saksofon). Više ne radi u prosvjeti, a od početka 2016. godine, član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču. Objavila je brojne priče u zbornicima, časopisima i na portalima za književnost (Obzor-Večernji list, Pričigin, Gong, Kratka priča je ženskog roda, Afirmator, Kritična masa, MetaFora, Underpass, Balkanski književni glasnik, FEKP, Izvan koridora…). Knjiga Prozirna Lili upravo je na prijevodu na ukrajinski jezik (Volodimyr Krinitsky). Kazalište Tvornica lutaka izvodilo je 2014 godine predstavu Svemir, a koja je nastala prema adaptaciji knjige Priče iz Sunčeva sustava. Autorica je predloška i scenarija za jednu od tri filmske priče (Smrt bijela kost) – za omnibus Duboki rezovi, koji je snimljen 2018., producentska organizacija Kinematograf (Dijana Mlađenović). Ove godine, 2020., bila je koscenarist na filmu Opuštanje, u produkciji U.N.P., a trenutno radi još jedan scenarij za istu produkciju.
Do sada je objavila: Priče iz Sunčeva sustava, 2010., Reci mi sve, 2013., Janko i stroj za vrijeme, 2013.; Sobe, 2014.; Prozirna Lili, 2015., Nije moglo bolje, 2016., Otok, 2018., Opća opasnost, 2019., I onda se dogodilo, 2020.
Tih 70 skontat ćete npr. kad stavite šešir, pogledate se u ogledalo i zaključite da ponajviše sličite ogromnoj gljivi. Nezgodno, brate. Ono, i prije, kad vam sinonim za opuštenost biva još veća pogrbljenost. Ili od svega ispražnjena, plutajuća glava. Zaboravljanje svakodnevnih stvari, mijenjanje mjesta predmeta (telefonska slušalica u frižideru). Jesu I’ to, moguće, simptomi starosti? Jesu. Moja prijateljica Mira veli kako se čovjek umori samo brojeći do 70. A kako se tek organizam umori noseći sam sebe 70 godina? Umori. I ostari. Je l’ to tužno? Pa… ovisi, kako kad. Nekad je i smiješno. Ali, ako se ne može nikako izbjeći, a ne može, dobijete razne, blago rečeno, čudne želje i potrebe. Koje, uglavnom, sami sebi i ispunite (ako je ikako moguće). Npr. da si kupite nekoliko skupih i ekstravagantnih modela odjeće koji uopće ne pripadaju vašem stilu. Da izgubite nešto suvišnih kilograma. Kvalitetno se ošišate. Kupite mrak parfem. Lak za nokte nemoguće boje. Da izgledate. Zašto? Pojma nemam. Kome? Uglavnom, sebi. Prijatelji i znanci na to ne obraćaju pozornost. Imaju već definitivan vaš lik, neće ga mijenjati. Moguće da, onako općenito, zamijete kako baš dobro izgledate. Ali takve su primjedbe u običaju. Nije pristojno reći nekom kako se naglo postarao, izborao, pogrbio, omlitavio i duhovno retardirao. Zatim, sa 70, ma koliko bili u formi, krepki i puni energije, po sili zakona, vi odlazite u mirovinu, penziju ili pokoj, što mu dođe isto. Iskreno, otpisani ste. Idite u ništa i dotrajte što je moguće prije. Oslobodili ste radno mjesto, oslobodite i životni prostor mlađima. Zar vam nije jasno, zaboga?! Ta hoćete li da vam se nacrta? I to vaše ništa, za nekog bi moguće bilo n e š t o, halo?! E sad, s tih 70, dobijete neodoljivu potrebu da krenete živjeti. O, kojeg li apsurda! Ta, morate li uvijek u kontru? I tražiti nemoguće?! Naprimjer, postanete potrebiti nježnosti, koju vam više niko neće priuštiti, ni teorijski. A i zašto bi? Ili, tačnije, ko bi? Djeca? Eh, to su zapravo već odrasli ljudi. Oni se nježnosti srame u odnosu s majkama. A imaju, ako je imaju, usmjeritije na druge, primjerenije toj emociji. Supruzi? Hm, oni su nježnost odavno potrošili. Rijetki su još uvijek u stanju biti barem katkad nježni. Ili zaborave, kao popiti dnevnu terapiju. Prijatelji? Koješta. Prijateljstvo je već prešlo u naviku. Prestalo ili postalo kronično. I šta onda? Sami proizvodite željenu nježnost. Milujete: noćne leptiriće, breze u parku, oblake, satensku krevetninu, sviće u sjećanju, pejzaže, čašu koja treperi, voljenu knjigu, komadić kruha, novu ogrlicu, listove sobnog bilja… Milujete svoju divnu i davnu ljubav, kojoj obavezno dajete nadnaravne dimenzije. Ili… samo osjetite studeni val u cijelom biću. Laku jezu. Drhat. Brzo će proći i onda se možete nadnijeti nad prazninom. Ili okrenuti zidu. Uostalom, svejedno je. Imate sebe, kako i koliko želite i koliko ste u stanju podnijeti. Sindrom 70. Život kao daje prošao, da. Ali i kao da ga ima još, i tjera vas da ga živite, iz sve snage. Znameniti Starolozi na skorašnjem simpoziju (ili će biti debati?) ustvrdili su kako u neka doba, iza 70, izvjestan broj ljudi napokon skonta kako treba ipak mladima ustupiti životni prostor. Oproste se ako imaju od koga ili čega, zalegnu i izumru. Ili uobičajenije kazano, odu na neki bolji Svijet. Ali veći broj nesavjesnih pojedinaca, nastave živjeti. I onako, laganice, stare vrlo komotno. I traju. Na sveopći užas. Jer, zaključuju, ima pojedinaca koji će onda, za inat, tjerati i do stote. Gluho bilo. I što činiti stih famoznih 70 ili zaglavljeni u njima? Pojma nemam i sama se pitam kao dopisnik iz istih. Bilo bi najbolje, barem se meni čini, otputovati negdje (ako uopće postoji takvo što) gdje je dobro, jednostavno, čisto, zdravo, uvijek toplo i sunčano, bez nasilja i politike. Naravno, uz more. Plivati. Šetati. Čitati dobre nove, i drage stare knjige. Slušati glazbu. Pjevati dok se tuširate. Jesti plodove mora. Družiti se i razgovarati sa drvećem. Razmišljati. Pa onda ne razmišljati. Povremeno na Skype-u vidjeti i proćaskati s bližnjima. Gledati noću zvjezdano nebo. Pisati… Biti što dalje od: političkih zbivanja, crnih hronika (koje pune prostore sredstava javnog informiranja), zdravstva u cjelini, neimaštine, depresivnih svakodnevnica i svakonoćnica, prijatelja i znanaca krcatih negativnom energijom, razgovora o boleščinama, ciče zime, smoga, dugih, jesenjih kiša, suludih proljeća ni nalik tom godišnjem dobu, pisaca genijalaca koji s punim pravom očekuju Nobela, siledžija, narkomana, zalutalih metaka, loših kazališnih predstava, kuloara u kazalištu i okolo njega, loših festivala, zatrovane hrane i vode, elementarnih nepogoda… Što manje se navući na omiljenu, in, suvremenu književnost: opširne horor upute za korištenje (uglavnom smrtonosnih) lijekova. Taj književni pravac uznapredovao je u vezi s farmaceutskom industrijom, njezinim brendovima i trendovima. Biti što dalje, ali kako? Nikako. Bijeg je nemoguć u 70. Definitivno. Vrlo su čudne te 70-e. Ko nije vidio, vidjet će. Želim mu svaku sreću. Ali, šta je zapravo ta sreća? Tako bih trebala tačnu formulaciju iste. Halo, molim, što je sreća, čemu nalik, da li uopće postoji? Šutnja, moj Horacio. I gdje je tu priča, pripovijest i tomu slično? Ne da je jedna, mnogo njih su još kukuljice između ovih redaka. Čekaju novi oblik. I čekaju: Novu mladost. Ljubav na prvi pogled i ostale poglede. Odlazak na bolji Svijet. Milijun na lotu. Ponovno zdravlje. Mirovinske penzije. Djecu (ne ipak novu, onu postojeću što se razišla diljem Svijeta). Unuke koji govore stranim jezicima. Inspiraciju. Ukidanje depresije. Ljepotu koju obećava skupa kozmetika. Ljetovanje na moru (Kojem moru? Našem moru.). MESS. SFF. Rođendan. Godišnjicu mature. Besmrtnost. Novi dan. Čvrst san bez snova. Zvonjavu utihlog telefona. Nešto.
***
LJUBICA OSTOJIĆ rođena je 20. marta 1945. godine u Beogradu, a koncem iste godine nastanjuje se s porodicom u Sarajevu. Diplomirala je na Pedagoškoj akademiji, Likovni odsjek, i Filozofskom fakultetu, Komparativna književnost – teatrologija, u Sarajevu. Radila je kao dramaturg Dramske scene Pozorišta mladih, kazališni kritičar u revijama “Odjek” i “Književna revija” i listovima “Oslobođenje” i “Večernje novine“, urednik dokumentarne, eksperimentalne i poetske drame na Radio-Sarajevu, dramaturg-saradnik u Mostarskom Teatru Mladih 74 (MTM), predavač Dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti. Pisala je radiodrame, TV-drame i scenarije, kritiku i esejistiku iz oblasti kazališne umjetnosti, književnosti i likovnih umjetnosti. Bila je dramaturg je, dramatizator i adaptator brojnih predstava u suvremenom kazalištu. Njena poezija proza, kritika, drame i radio drame prevođene su na engleski, albanski, njemački, mađarski, makedonski, turski, slovenski, poljski, česki, bugarski, slovački, grčki, francuski… Bila je član Društva pisaca BiH od 1974. godine.
– tekst “Sindrom 70” Ljubice Ostojić preuzet je iz časopisa za književnost i kulturu “Život”, 1-2/2016 –
čovjek-časopis 