POEZIJA BORISA JOVANOVIĆA KASTELA (iz rukopisne zbirke “AKO DOJEDRIM”)

GALEB BIBLIOTEKAR

U san mi dolazi
djevojka s pticom
pobjegla sa hridi pred Opatijom,
pokloni mi galeba
da me krilima sakrije
od pustinjskih kiša
i spuštenog dekoltea nestane
bez pozdrava.
Dok traju
pljuskovi grafema iz provincije
galeb se odomaćio –
lista časopise iz biblioteke,
jedemo sardele iz istog pjata,
kupuje lijekove za majku
i donosi nam jutarnje novine.
U koji san je pobjegla djevojka
kad iz mene skamenjenog
galeb pije krv da joj odleti?
Moraće čekati da se otkamenim
i kažem mu!

***

BERAČI SPUŽAVA

Pjevušeći po taktovima revolucionara,
berači spužava sjedaju u tavernu
da vinom zaliju
golemi ulov
i pohvale se jedan drugom u bradu.
Đed je poklonio konobarici
narandžastu obima njene dojke.
Otac crvenu, veličine srca,
italijanskoj divi sa broda Galeb.
Sin će mrežastu, žute boje,
vjerenici da sašije bikini.
Unuk u torbici čuva
ljubičastu u obliku trube
za sveca zaštitnika grada.
Nju niko ne želi…
Na poziv trube
za odbranu luke od ralja okeana
niko se odazvao ne bi!

***

VINARIJA

Pred zaron u spokoj –
vinske boce poharaše cikloni.
Oluje blatine, plavca i vranca
odnose krhotine savršenstva u pjenu.
Iz skorčanih lokava krstača i žiška
viri obnažena nemoć
i brzinom munje osvjetljava bestrag.
Zašto se onda ova zemunica
vinarijom apostola spasenja zove
kada čepovi od plute
iz ušnih pećina izrastaju
a minđušama od stakla
izdrobljenih boca
grkljane nam sijeku
da bocuni blaženih krvnika
ne presuše…

***

IGLUNI, POŽURITE…

Šušti starogrčki novac
na dlanovima žena u koktel togama
dok kupuju nevine iglune
od trgovaca robljem
da braći na bojištu
sablje naoštre
i jarbole vazdignu.
Šušte perperi na dlanovima
žena u koroti
dok kupuju oplakane iglune
od trgovaca spaljenih knjiga istorije
gdje jarboli od javora suvog
i sablje u korale pobodene
robuju tišini.
Čujte me, igluni!
Dopuzite do obala.
Brodovlju od crne zemlje
sa pramcem litica
krikom naredite da izroni.
Požurite ako već ne plovite
dubinama ulja
žena u koroti…

***

DRUGI ŽIVOTI

Ko se još sjeća kada smo
isplovili ka jonskim lukama
i odakle utovarili
bisere i lobanje ježeva
za minđuše i ogrlice gimnazijalki
u gradovima bez mora
gdje se u salonima odlučivalo
kako da nam zdravicom popiju dušu?
Znaju li mape da smo stigli
ili su jantarom izbrisale
azurne magistrale za nama
da, uplakani od tuge i uvrijeđeni,
nakit ne donesemo karijatidama
sa sjekirom u rukama.
Bezdomni do zla boga
i suzni od sreće,
na jonskom tlu podmlađivaćemo se
dugo boćanjem dojkama aristokratkinja
ne znajući da su naši životi
negdje u sadašnjosti –
odavno iscurili…

***

TALASOKRATIJA

Bio sam podoficir
feničanske mornarice
i u osvojenim lukama
vidio dojke plesačice u ogledalu mača.
Bio sam arhivar gospodara mora
kada su u kolonijama,
na trgovima Sidona,
Tira i Dalmacije
svečano puštali golubove
sa mojim katrenima u kandžama
žilavijim od eona.
Mrežom trgovačkih puteva ogrnut,
sada sam senator zaklet
talasokratiji
usamljen u auli
i ponosan što me ne čuju –
nesvjesan da ću deklamovanjem
prvo vodu u koljenima zatalasati!

***

BORIS JOVANOVIĆ KASTEL /1971/

Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske orijentacije i uglednim imenom mediteranskog pjesništva i književnosti bivše Jugoslavije.
Objavio je trideset knjiga poezije i eseja. O njegovoj poeziji objavljena je knjiga izabranih eseja domaćih i stranih pisaca Mediteranski gospar (2009).
Dobitnik je svjetske Pohvale za poeziju Nosside 2011. koja se dodjeljuje pod pokroviteljstvom Svjetskog poetskog direktorijuma UNESCO-a u italijanskom gradu Ređo Kalabrija. Uređivao je časopis za književnost Ovdje (2000-2003).
Poezija mu je prevođena na italijanski, engleski, poljski, češki, mađarski, albanski, ukrajinski i slovenački jezik.
Zastupljen je u Antologiji svjetske poezije Nosside na italijanskom jeziku, Antologiji  Mediteranske ljubavne poezije od najstarijih vremena do danas, Antologiji slovenske poezije na slovenačkom jeziku, Antologiji južnoslovenskih poezija na poljskom u izdanju Agawe iz Varšave, dvojezičnoj češko-engleskoj, Antologiji savremene slovenske poezije Bludni korijeni (2015) objavljenoj na  Univerzitetu Palackog u Olomoucu u Češkoj Republici koja  se izučava na svim univerzitetima slavistike u Evropi i svijetu, u prestižnoj Antologiji mediteranske poezije Mare Mare u kojoj svaka zemlja Mediterana ima  po jednog predstavnika čija poezija je objavljena na italijanskom i maternjem jeziku autora  (Adda editore, Bari, 2017, u izboru i prevodu Milice Marinković), u antologiji crnogorske poezije u ukrajinskom časopisu Vsesvit iz Kijeva (11-12/2016, u prevodu Dmitra Čistjaka i izboru Sretena Perovića), Antologiji crnogorske poezije na italijanskom jeziku, Antologiji crnogorske poezije na albanskom jeziku, antologijama crnogorske poezije, antologijama poezije o vinu, ženi…
Kastelov izbor iz poezije na slovenačkom jeziku Ručak na hridini /Kosilo na čeri/objavila je 2014. godine slovenačka izdavačka kuća Hiša poezije u antologijskoj ediciji evropskih pjesnika Poetikonove lire kao dio programa Evropske komisije. Izbor iz poezije na makedonskom jeziku Čekaju li nas brodovi (Чекаат ли бродовите) objavilo je renomirano Udruženje za nauku i kulturu НОВА iz  Bitole 2018. godine.
Knjiga poezije Pozivno pismo suncu (2016), objavljena u prestižnoj biblioteci savremene crnogorske poezije Savremenik Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Podgorice, ovjenčana je prestižnom nagradom Književno pero Hrvatskog književnog društva za knjigu godine van izdanja HKD. Knjigu poezije  More u naručju (2017) objavio je Kulturni centar Novog Sada u poznatoj ediciji Anagram koja obuhvata savremene regionalne i evropske autore. Na Struškim književnim susretima 2017. godine u Strugi i Ohridu, Kastel je ovjenčan nagradom za poeziju Kniževni branovi. Beogradski Institut za razvoj humanističkih disciplina Belko, Kastelu je u martu 2018. godine dodijelio specijalnu nagradu Balkanski juvelir za nemjerljiv doprinos baštinjenju, očuvanju i razvoju duha poezije i muzike Mediterana u književnom opusu. Iste godine, Borisu Kastelu je za doprinos mediteranskoj poeziji i povezivanju mediteranskih naroda i kultura uručena hrvatska književna nagrada Goran Bujić koju dodjeljuje zadarski Ogranak Hrvatskog književnog društva u Zadru.
Italijanski časopis za svjetsku književnost Margutte u oktobarskom broju 2014. godine, objavio je Kastelovu poeziju u prevodu Marije Tereze Albano. Kastelovu poeziju na engleskom jeziku, u prevodu Vladimira Sekulića, objavio je 2017. godine  i časopis za mediteransku književnost Odisej  (Odyssey) koji objavljuje najznačajnije pisce Mediterana od antičkih vremena do danas. Ciklus Kastelove poezije na azerbejdžanskom jeziku objavljen je u časo pisu Ulduz (Zvijezda, br. 623, IV 2021) u bloku 12 crnogorskih pjesnika i pisaca, u prevodu Lene Ruth Stefanowitz i Božidara Proročića.Izabran je u trideset pjesnika svijeta učesnika VI Svjetskog festivala poezije (Sixth World Poetry Festival) u Kalkuti (Indija) 2012. i 2014. godine.
Živi u Podgorici.

DVIJE PJESME SLAVICE MILETIĆ IZ ZBIRKE “SLAVICINA SLOVA”, Fabrika knjiga, 2019.

DRAGANI DOZLOGRDILO

Dragana dugo dimila,
dve decenije dirinčila.
Decenijama Draganu
dozivali drugi:
dođi-der
daj-der
deder.
Dosadio Dragani duvan,
dodijalo dirinčenje,
dozlogrdili drugi.
Dragana danas
dokoliči
dangubi
drema
divani
dembeliše.
Druga Dragana.

***

SLAVICE, SASTAVI SE

Skoro svega sita Slavica:
slanog slatkog
soka supe
sira salate
sladoleda.
Sita Slavica svega.

Slavicu skoro sve smara:
slave sedeljke
svadbe sahrane
socium.

Slavici su skoro svi sumnjivi:
surovi sentimentalni
snažni slabi
sujetni skromni.

Skoro sve smeta Slavici:
sunce svetlost
smog sivilo
sparina.
Smeta Slavici sve sem
sipkavog snega.

Slavici se skoro sve smučilo:
sopstvena soba
Srbija
svet
Sunčev sistem
svemir.

Slavicu skoro svi
smatraju strašnim snobom.
Savetuju Slavici: sestro, spusti surlu.

***

SLAVICA MILETIĆ je književna prevoditeljka sa engleskog i francuskog jezika. Diplomirala je na Odseku za filozofiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Radila je kao novinarka i urednica na Drugom programu Radio Beograda. Urednica je edicije prevedene proze DANiNOĆ od osnivanja Fabrike knjiga. Među autorima koje je prevodila su prozni pisci, pesnici, autori grafičkih novela Džon Berdžer, Žoel Eglof, Marđan Satrapi, Silvija Plat,  Žan Tardije, kao i filozofi i teoretičari Džudit Batler, Meri Daglas, Klod Levi-Stros, Žil Delez,  Rolan Bart, Pol Riker, Ardžun Apaduraj,  Dejvid Bordvel, Eme Sezer. Dobitnica je nagrada za prevod “Miloš N. Đurić”, “Aleksandar I. Spasić” i “Mihajlo Đorđević”.

KRATKA PRIČA JOZEFINE DAUTBEGOVIĆ IZ ZBIRKE “ČOVJEK KOJI JE KUPOVAO KUĆU”, Profil international, Zagreb, 2006.

KIŠA

– Kiša će opet – kažu kad vide Ludu Ivku kako krupno grabi uzbrdo, a svi su davno prestali pratiti hoće li zbilja.
Upoznao sam to brdo s rijetkim četinarima, kamenito, sivo, puno paprati, panjeva, mirisa smole i pitajenih, sklupčanih zmija. Ivku nisam. Nije me zanimala njihova priča o njoj. Bio sam na brijegu prije Lude Ivke i prije podneva. Mislio sam da ću biti.
– Je li teško, Ivka?
– Meni je uvijek teško.
– Svakom je, uzbrdo.
– Meni je uvijek uzbrdo.
Čudi me što tako govori. Sad tek vidim, puno joj krilo nečega i to drži jednom rukom, a u drugoj nešto stiska u šaku i krije. Zagleda me postrance.
– Što ti je to u krilu?
– Ništa, otkidala sam glave ovome.
Otvara krilo i istresa mnoštvo već sparušenih vrhova paprati.
– To je ružno što radiš.
Oči joj se zaokružile, tamne. Diše ubrzano kao da se tek sad penje.
– Valja li tako? – pita, a oči joj prikovane za moje. Osjećam nelagodu i vrućinu u zatiljku.
– A to u ruci?
Spremno otvara šaku kao da je jedva čekala da bude upitana. Dlan krupan, oznojen, a na njemu mnoštvo sitnih puževih kućica odozdo s nasipa
– Što će ti to, Ivka?
– Ne treba meni, ja to onako, ako netko zaišće.
Otvara moj dlan i stavlja mi mokre od znoja, prazne, sitne, puževe kućice.
– A što će to meni?
– Nek imaš, vidi kako su ti prazne ruke, ja ću sebi naći druge.
Sjeda povlačeći rubove suknje preko koljena. Na zaobljenim ispupčenjima briše dlanove.
– Koga ti imaš Ivka? – pitam, a znam da nema nikoga.
– Imam svakoga – i pogledom obuhvaća jedan lagan ploveći oblak, jedno treperenje vjetra u granama, pa spušta pogled na moje lice.
– I tebe.
– Kako mene?
– Pa tako, zato što ti mene imaš – zakiva mi se u oči.
– Eto se vidim u oba tvoja oka, dvije Ivke u dva oka, ha, ha, ha…
– Obje ćeš mene odnijeti u oba oka kad budeš išao, u sebe, u sebe kad budeš…
Lupa se po koljenima, maše rukama kao ptica prije uzleta.
– Probaj me obrisati kapcima, probaj!
Nehotice žmirkam. Što mi sve ovo treba?
– Eto, ne možeš, eto me opet, u oba, u oba.
Unosi mi se u lice. Njezino sitno kao dječje. Za jednu šaku, jedan dlan. Oči, tamne, zacakljene, širom otvorene pa se čini da je iza cakline naslagana suha paprat u slojevima, jedna preko druge, i mogla bi svaki čas planuti. Već vidim dvije crne duplje iz kojih kulja dim, obavija sitno lice, ono sivi i rasplinjuje se.
Stresam se, osjećam znoj na čelu i podižem ruku.
– Ne briši me rukama, to je kukavički.
Spuštam ruku. Nelagoda nadrasta radoznalost. Pokušavam pametnije.
– Sad ja idem, Ivka.
– Išao ne išao, ja uvijek idem, a nikud ne idem, vidiš da je svejedno.
– Ti si drugo, ja danas putujem.
Ona misli svoju misao. Oko usta joj nešto spečeno.
– Žmiri, ja ću ići. Ne mogu otići dok se vidim. Ja se u sebi nikada ne vidim, u tebi se vidim dvaput. Žmiri, jako.
Žmirim nerado. Negdje zvoni podne. Otvaram oči i vidim kako već odmiče nizbrdo i kako rubom predugačke suknje savija vrhove mlade paprati.
Iza brda tutnji potmulo.

***

JOZEFINA DAUTBEGOVIĆ (Šušnjari kraj Dervente, BiH, 24. II. 1948 – Zagreb, 27. XI. 2008) završila je Pedagošku akademiju u Slavonskom Brodu. Radila kao nastavnica i knjižničarka u Doboju, a od 1992. živjela je u Zagrebu, gdje je radila u Muzejskom dokumentacijskom centru. Pisala je pjesme, prozu i muzeološke članke. Pjesničku djelatnost započela je zbirkom Čemerike (1979), a nastavila zbirkama Uznesenje (1985) i Od Rima do Kapue (1990). Zbirka Ručak s Poncijem (1994) poetski transponira traumatično iskustvo rata i izbjeglištva, nerijetko uz oslonac na biblijsku simboliku. Objavila je i zbirke Prizori s podnog mozaika (1997), Božja televizija (2001) i Vrijeme vrtnih strašila (2005) te novelističku zbirku Čovjek koji je kupovao kuću (2006), u kojoj tematizira urbanu svakodnevicu.

POEZIJA DARKA HABAZINA (iz rukopisne zbirke “BELEG”)

RUMENA

kamin
možda i ne traži održavanje
slad greje noći sve
u kolibici podjednako
narativ
knjiških ruskih zima
omamljuje
i pred pljusak oblak najcrnji
zna da porumeni
nadahnjuju još putovanja
čak i dan
u četiri zida proveden
nosi plavet

***

USPORENA

ima li smisla sredinom hodati
lakat
provereno ubrzava kretnju
u školi
kad sam gradivo znao
dizao sam ruku
pamtim i vrste
na časovima fiskulture
od tada traje svrstavanje
za nas treće usporene
postoji li
neki žleb

***

POSVEĆENIK

nosom sve i da treba
ne sečem oblake
ako me u živac pogode
tada jedino kočoperim
i kišobranu usred jakog vetra
žica popusti bar jedna
kako bi lepo bilo da neskriveno dobija
i da tepih je nepotreban
uz halabuku i bruku
stihovi cure lakše
samo posvećenik belinu papira
preživljava jedva

***

NIT

u pisanju
nisam tkao
nit nadrealnu
mislim da mi to
kao zemljanom znaku
ne bi išlo
život je ionako
džemper od iluzija
koje gore dok se nosi

***

MISTERIJA

još i gori jesi
od onog što o tebi kažu
(u snu glas tako reče)
nije bilo vremena za razmatranje
oči opet zatvoriše se
jutra nova
misteriju odgonetaće
ako je uopšte i ima

***

NESLEPILO

manirom ležernim
u apoteci
sredstvo koje pojašnjava
poremećaje voljenja
odbio sam
strahovi su dugo
prepominjali osećaje
oko
koje zapaža
prisustvo nemirisa
žmirilo je
i kad ne treba
vođen glasom zvonkim
bez posustaja
u sebe
napokon siđoh

***

BEZ DŽOKERA

nisam zasadio
orah i maslinu
po tome
upamtiti me neće
štipaljka na konopcu drži
moje zaposlenje
zubac može da prokliže
imam sreće
ljuska u kojoj plutam
bliža je kopnu
rukom levom
obed pripremam
i na nogu desnu
češće ustajem

***

BELEG

beleg nosimo usuda
više država vek trpi
od puknute sijalice ostaje grlo
o jagodama ne piše niko
ponestaju i cinične reči
veselosti novih nema
ni lud se na brašno ne smeje
ako prst mali ponudimo
u kljusi obe su ruke
trideset prva godina nazadovanja teče
očovečenje drugačije
nasušno nam treba

***

DARKO HABAZIN rođen je 1964. godine. Po obrazovanju etnolog radi skoro tri decenije u biblioteci grada Beograda kao bibliotekar. Član UKS, piše recenzije i žirira.
  Objavio  je jedanaest naslova:
–  pet zbirki poezije
– haiku slagalicu i plaketu na srpskom i engleskom
– knjigu kratkih priča za odrasle
– knjigu kratkih priča za decu
– dve knjige aforizama
  Pesme i haiku su mu prevođene na engleski, bugarski, švedski, italijanski i nemački jezik. Objavljivao je haiku u renomiranim časopisima regiona i antologijama. Osim časopisa objavljivan je u zbornicima i almanasima. “Beleg” je šesta poetska zbirka autora.
  Živi i radi u Beogradu.

DVA PETKA KRATKE PROZE MILJANA MILANOVIĆA (2/2)

ZBOG HARIJA SAM ZAKLAO SVOJ SAKO

Iz ne nekog posebnog razloga, hoću reći, taj dan za nas dvoje nema neko značenje; kupila je karte za krajnje sumanutu predstvu o kojoj su mediji brujali poslednjih dana. Gledaoci upravljaju glumcima. Tehnološki jako zahtevno. Ne želim da nekog kontrolišem. Uzurpiranje odluka i okupacija slobodne volje je demonska stvar. Jezivo. Možda odaberem nekog sporednog lika. Da li uopšte ima dovoljno aktera za sve? Kog će ona odabrati? Morao sam da pretumbam Google kalendar. Vodim računa da budem efikasan. Dani su dragoceni.

Premijera Onako je kako jeste: Zemlja se okreće. Ušli smo među prvima. Dodala mi je bundicu da je pažljivo položim na praznu stolicu s moje leve strane. Uplela je naše prste i priljubila se uz mene, zauzimajući ceo naslon za ruku. To me nervira. Iščekujemo početak predstave. Neudobno mi je. Kad bolje razmislim, retki su trenuci kada sam nežan. To kako se ophodim k njenoj bundi je izuzetak.

*

„Aleluja, aleluja!”, sveštenici bi povikali da nisu zaspali za stolom zbog previše rakije. Bez neke preterane galame, skoro nečujno, ulazim povijene glave i naručujem dve loze. Ovde me gospodin Hari neće pronaći. Proganjao me celog prepodneva i primorao da potražim utočište u nekoj od gradskih kafana, a ja sluđen i prestravljen uvek završim gde smrdi na duvan i kuvane iznutrice. Tu se lako utopim u ambijent. Pod stolom mogu da umrem bez i jedne reči o svom životu. O tome ko sam, sve se već zna. Prepoznaju me po mirisu trulog mesa. Ja sam odgajivač najvećeg cveta na svetu. Svako od gostiju mogao bi da održi govor nad mojim uvelim telom i dostojanstveno me isprati u zaborav. Kafana se nalazi u podrumu hotela gde odsedam. Već nekoliko godina.

Čovek stenje, nalakćen na šank, u crnom odelu, sa zelenim, abnormalno dugim cilindrom na glavi, prekrštenih nogu kao da je na čajanki kod Elizabete, ili na partiji bridža kod Džona Bula. Stenje dok razmazuje šminku i guši simpatiju, koja mu se najpre javi kao prijatan osećaj u stomaku, a potom mu preko grudi zaposedne vrat i preraste u jezu, prema ljudima koji prilaze i pozdravljaju ga.

„Brate, imaš li nekih informacija?”, s leđa me je presekao šapat koji izranja iz duge isposničke brade. Patuljak u pantalonama boje pustinje Mojave, s prenatrpanim tajnim džepovima i majici koja se presijava poput metalnih tanjira i šolja razbacanih po stolovima, s natpisom ušivenim debelim plišanim slovima odmah iznad stomaka, amor vincit omnia, gleda me pravo u oči i nekontrolisano trepće.

„Kakvih informacija?”, pitam.

„Brate, nove informacije. Potrebne su mi nove informacije.”

Pokušavam da se prisetim nečeg što sam možda upamtio listajući jutros novine.

Život jači od radijacije.

Dinar se još uvek dobro drži.

Hiljade hektara gradova, sela i šuma označeni su kao previše opasni po ljude.

Stambeni krediti i dalje preskupi.

Lekarska komora, lekari, greška u lečenju pacijenata i kiflice sa sirom za zadušnice.

*

Ništa se ne dešava.

Sve doživljavam veoma lično.

*

„Brate, moram da prikupim nove informacije. Neće da mi bude bolje dok to ne uradim”, kaže vrteći glavom.

„Pa, ne znam, recimo, Dobručinski nastupa večeras u…”, pokušavam da mu pomognem. Izbacih to iz sebe kao tvrdo i naporno govno, ali on me prekide.

„O da, Dobručinski, on je sjajan izvođač, brate. Neverovatan. Sijaće poput najsjajnije zvezde. On i njegova violina”, kaže čudnim, promuklim šapatom.

„Zar Dobručinski ne svira čelo, i to suvo, bez strasti?”

„Brate, nisi u pravu. Trebalo bi da se bolje informišeš, a i svi kažu kako je jedinstven, ono… do jaja.”

„Zabole me. Njegovo muziciranje je sranje.”

„Brate, Dobručinski, Lapov Lenoj Lapov, Morheg Rajuma Rabedi, Babala Babala Babala Baba, i Đ su ti najveći muzičari današnjice. To mora da znaš.”

Pauza. Naručujem još dve loze. Osvrnem se. Desno k vratima. Tu zadržim pogled.

„I, brate? Imaš li neke nove informacije?”

Gledam kako se kvaka migolji u rukama ljudi koji prolaze. Pokušavam nečeg da se setim.

„Brate, ti si jadan! Pa kako misliš da opstaneš bez informacija? Informacije su nam neophodne!”

„Ja…”

„Aj brate, da probamo ovako. Koji je danas dan?”

„To znam sigurno. Danas je ponedeljak, dvadeset i sedmi novembar i sada je tačno…”

„Brate, danas je dan uzdržavanja od kupovine. To je odgovor koji tražimo.”

„Nisam znao da tako nešto postoji?”

„Brate, pa ti ništa ne znaš. Još uvek nisi otkrio to beskrajno blago informacija. Evo, za dva dana biće dan borbe protiv trgovine krznom, mogo bi da nam se pridružiš u mirnom protestu na centralnom trgu.”

„Doći ću ako uspem da pobegnem od Harija.”

„Kako se zove, dok vi mirno protestujete krznene životinje neprestano krvare!”, progovorio je čovek s cilindrom.

„U pravu si. Ti bi protesti trebalo da budu žestoki. Zapalimo grad i prevrnimo automobile, izgazimo sve bunde i zatvorimo ljude koji to nose. Uništimo sve kožne sakoe. Uništimo u stvari sve sakoe. Sakoi su loši. Oni stežu”, iznervirano vičem dok lupam pesnicama o šank.

„Brate, remećenjem javnog reda i mira ugrozili bismo sigurnost ljudi na skupu”, kaže patuljak i nervozno trlja svoju bradu.

„Vaša mirna šetnja je beskorisna jednoj činčili dok ona vrišti stegnuta snažnim rukama pre nego joj slome vrat i raspore je!”

„Brate, ti tako jadno informisan, u ovo doba informacija, sasvim si nebitna ličnost, što znači, da ne možeš više od onoga što ja činim i što sam oduvek činio. Uostalom, nije to tvoja stvar, brate. I stvarno ne znam što koj kurac traćim vreme ovde s tobom. Moram da prikupim nove informacije. Au revoir!”, odlazi k stolu u uglu.

„Jebeni patuljci. Previše ih je. Zagospodariće svetom!”

Navrćem lozu.

Dinar je danas oslabio.

Mladiću pucali u obe noge.

Milion evra od prostitucije ulagao u nekretnine.

Šamar i obraz pristali na pregovore.

Poslanici, nakon sedam dana nepsovanja, ipak pristali na veće plate.

*

Vibrira mi telefon u džepu. Nadam se da ne primećuje. Otvorila je usta kao foka kojoj nude ljuskara kapitalca. Ne zeva toliko ni dok je ližem.

Mislim da sam u glavnoj ulozi.

Dvoje koji kasne kikoću se u poslednjem redu.

*

Čovek s laktom uglavljenim u ulegnuće na šanku nasmejan posmatra, trljajući slobodnom rukom žuti cilindar po obodu.

„Daj mi još jednu”, obraćam se barmenu koji nepomično stoji.

„Šta je tako smešno?” upućujem pitanje, dok odmeravam dužinu cilindra.

„Kako se zove , pa ljudi”, kaže.

„A šta si ti?”

„Kako se zove, ja sam filadendron. Zaokupljen sam fotosintezom.”

U početak našeg razgovora, poput odronule sante leda koja upada u mirno more, uskoči razigrani devojčurak u lepršavoj haljinici, kikicama od retke riđe kose, ukosnicama, šarenim šnalama i plastičnim prstenom s glavom žabe. Ona ima trideset i šest godina. I to znaju svi osim nje. Ima srce veliko poput autobusa. Tu svi možemo da stanemo. Sve nas voli. Baš sve ljude na svetu.

„Joooj, pa gde ste mi vi dečaci? Tako sam srećna što vas vidim.”

Seje ljubav uzgajanu u plasteniku kroz osmeh koji joj deformiše lice i od nje čini jezivu nakazu. Četiri puta smo se dosad venčali i razveli. Među nama vlada netrpeljivost. Oduvek sam voleo drugu. Jednu plavu devojku, koja nije imala oči i volela ljubavnu poeziju. Čitao sam joj svakoga dana dok bi plutala u kadi. Nije imala ruke da me zagrli. Mirisala je na kajsije. Volela je da se kupa. Trljao sam joj leđa. Od sapunice su me pekle oči. Trljao sam joj grudi i dupe. Nije imala noge. Volela je duge šetnje. Svakoga jutra trčao bih do pekare po vruće pecivo. Volela je da se opeče po jeziku, ali ga nije imala. Nije imala ni zube. Žvakao sam umesto nje to jebeno testo. Pun mi ga je kurac. Ali, voleo sam tu plavu devojku. Znala je da me usreći. Znala je da se nametne. A onda je poludela. I ja sam potrčao za njom.

„Jao, dečaci moji, moram da vam ispričam šta mi se danas desilo…”

„Šta ti se danas desilo?”, pitam ironično.

„Ono, ustala sam oko devet i trideset i trebalo je da čitav dan provedem u sređivanju sobe, kad odjednom zove me telefonom moja drugarica i kaže kako nipošto ne smem da čistim, jer…”

„Opet isto sranje, pa preteruješ!”, vičem.

„Kako? Molim?!”

„Pa zar ti misliš da ti verujemo?”

„Joj, ali zašto tako govoriš?”

„Sada je devet i trideset.

„Ne, ne, ne! Hoćeš reći da ja lažem?”

„Lažeš mala.”

Kroz stisnute zube cedi mi se pljuvačka.

„Joj, ti želiš da me povrediš!”

„Da, ja želim da patiš, da poližeš tu tvoju hibridnu ljubav i ostaviš nas na miru. Ponavljaš iste dosadne priče svakoga dana. Ti nemaš drugaricu.”

„Ma… ti si lud!”, kaže plačljivo.

„Svi smo pomalo ludi.”

„I, i, i…zao si!”

Okrenula se k čoveku čija ruka i lakat i dalje stoje na istom mestu.

„Šta, sad ćeš da plačeš? Ma slobodno malena, misliš mene je lako voleti!? Evo ti moje gorke ljubavi srculence prehranjeno, pa sisaj!”

„Ne, ne. Vi me barem dobro poznajete i razumete, ja svima želim dobro i ne vidim razlog zašto me ovaj dečak maltretira? Ali, uprkos svemu, ja ga čak i takvog volim!”, kaže čoveku s cilindrom.

„Kako se zove, sve što zahteva angažovanje udova izvan je domena mojih moći”, odgovorio je.

„Tako je! Ponovi to još jednom gospodine filadendrone s žutim šeširom”, vičem i udaram se po glavi.

„Kako se zove, nije ovo šešir, već cilindar”, rekao je mirno.

Svako može da pobesni od nekoliko loza na prazan stomak. Stežem ivicu šanka. Napet sam. Imam želju da prevrnem sve stolove i nešto polomim. Barmen stoji. Ne pomera se. Ne diše.

Dinar se totalno srozao.

Epidemija nasilja na ulicama glavnog grada.

Nerad se isplati ukoliko imate šta da privatizujete.

Policija postala savetodavno telo, nema više pritvora, konsultacije na licu mesta.

Ministarstvo za organizovani kriminal proširiće svoju nadležnost.

*

Proveravam još koliko vremena imamo. Ova predstava predugo traje.

Iz mene izranjaju potisnute osujećenosti.

*

Možda sam napet jer znam da me Hari proganja. On me uvek pronalazi. Ponekada bismo se žestoko sukobili i valjali po podu. Lukav je Hari. Ja bih vrištao od besa i nemoći. Pokušao bih da se odbranim. On bi me omamio i obukao mi novi sako. Onda bih se probudio u svojoj sobi i dugo razmišljao da li sam zaista toliko loš čovek. Na oštrom, metalnom delu kreveta, za koji niko sem mene ne zna, prerezao bih tesne rukave i spustio se nazad u kafanu. Tu popijem nekoliko loza, pročitam novine i budem srećan jer se ništa ne menja. Odvikavanja su beznačajna.

„Malena, pa gde ćeš? Dođi, zagrli me. Pokaži da ti je stalo. Pomiluj me, ja nisam tako loš čovek. Vrati se, molim te! Nisam želeo da te oteram!”

Lupam glavu sve jače. Padam na kolena, pa naglo ustajem.

„Ti mene voliš, vrati se, ja nisam loš.”

„Voli me zar ne?”, okrećem se k čoveku s cilindrom. On se stropošta sa stolice i prestaje da stenje. Guram ga jako. Beli cilindar odleće k ulaznim vratima pravo Hariju pod noge. Sledio sam se. Tražim pogledom patuljka, prilazim mu usplahireno i grlim ga. On je pognuo glavu prestravljen Harijevom pojavom.

„Daću ti brdo informacija, ako mi pomogneš! Reci da nisam loš čovek.”

Bacam se preko stola i počinjem da zapomažem.

„Ja zaista nisam loš čovek!”

Hari me podiže. Prodrma. Izgovara to što uvek kaže.

„Smiri se, čoveče! To sam ja. Suzdrži se zbog dece.”

*

Nema aplauza. Glumci se ne poklanjaju. Zavesa je ostala nepomična. Pitam se: Ko je bio ko?

Nakon predstave, na izlasku iz sale, susrećem suprugu s nekim otmenim tipom kome je ruku gurnula u džep mantila.

Žena i ja stojimo ukopani. Iznenađeni.

Njih dvoje se osvrću da nisu nešto zaboravili.

***

MILJAN MILANOVIĆ rođen je 1982. godine u Zaječaru. Fasciniran istraživanjima u oblasti veštačke inteligencije i kreativnošću mašina. Više se ne bavi muzikom. Jedri i spravlja destilate vrhunskog kvaliteta. Objavio je zbirke priča „Bending” (2010.) i „Produžetak vrste” (2019.). Priče su mu objavljivane po časopisima i zbornicima (ARS, Dometi, Povelja, Trash) i uvršćene u uži izbor književnih nagrada u regionu (Europe Short Story, Lapis Histriae, Zvona i Nari, Andra Gavrilović, Miodrag Borisavljević).

ČETIRI PJESME KATALIN LADIK

SVINJA

Žumance bola vrištećeg svitanja.
Stoji nam – krv u kući.
Majko, iz grla mi iskoči,
sakrij me u čekinjavom mraku,
ti me probodi, ti me pokusaj,
nikome ja ne nedostajem.

JEDNOM PACOVU PEŠČARU

Jednom pacovu peščaru koji je pazuha
prepustio mlakom korenju cveća.
On je bio ta junost, ta slatka šolja mleka.
Sada drema u peščari ispod jabukovog stabla,
nadomak reke s ribama zelenog stomaka,
u zadahu obale ispucalih usta.

Sve to beše mu ispod pazuha
još kada beše trave, ptica i anđela.
To sve bejaše on, i biće, u naduvenim ribama,
on – muva strvinarka, on – kivni žuti cvet
u loncu punom crva.

Zelena zunzara sedi na nebu.
Leto je, sa zadahom iz usta.
Zloslutna tišina.
Nema zrikavaca.

Skorene haljinice,
šišmiši vise sa drvca jabuke.
Već davno je zaboravio ko je i zašto je ovde.
Zakačio se na pecaljku kao neki cmizdravi crv
i ostao da visi u sušnom pejzažu Bačke.

(iz zbirke pjesama “Travnati kavez”, 2002., s mađarskog preveo Draginja Ramadanski)

***

MADE IN UNIVERSE

Jarkocrveni električni prekidač u mojoj ruci
gotovo da zaplače.
Crni kvadrat među nama
širi se.
S one strane te crne, zinule slike
hoćeš li mi se vratiti?

BOGOMOLJKA

Kada je došlo vreme, pođe u susednu kuću da
se oženi . Dok je devojka nameštala postelju, sve se
više gubio posmatrajući je. Što se više divio, dublje
propadao. Prvo do članka, onda do struka.
Jutrom ga uzalud tražili. Našli samo njegov
čamac. Devojka ustala, izašla da mokri, kad ono,
iz nje ispadale same bele kosti.


(iz zbirke pjesama “Ikarova senka”, 2004., preveli Judita Šalgo i Arpad Vicko)

***

KATALIN LADIK rođena je 1942. godine u Novom Sadu.
Pjesnikinja je, performerica i glumica, bavila se i likovnom umjetnošću. Njena karijera u zvučnoj poeziji i akcijskoj umjetnosti odvijala se paralelno s njezinom književnom aktivnošću; njezine umjetničke potrage uključuju žanrove istraživanja zvuka, eksperimentalne glazbe, eksperimentalnog kazališta, vizualne poezije i mail arta. Pridružila se Grupi Bosch+Bosch 1973. godine, na Szombathyjev poziv.
Započela je kao bankarska službenica prije nego što je postala članicom mađarske dramske sekcije Radija Novi Sad. Godine 1973. pridružila se trupi novoosnovanog Novosadskog kazališta. Njena književna karijera započela je 1962. godine avangardnim krugom Symposion koji je obuhvaćao buduće osnivače časopisa Új Symposion.
Njezin prvi svezak objavljen je 1969. godine pod naslovom Balada o srebrnom biciklu, s dodatkom gramofonske ploče. Njezina ploča Phonopoetica objavljena je 1976. godine u Beogradu, a sadrži glasovne interpretacije vizualnih pjesama eksperimentalnih pjesnika. Kao pjevačica surađivala je s mnogim izvrsnim predstavnicima eksperimentalne glazbe, poput novosadskog Ernőa Királyja, skladatelja folklorne eksperimentalne glazbe, ili zagrebačkog benda Acezantez (Dubravko Detoni, Milko Kelemen), međunarodno priznatog u polju elektroakustike avangarde, kao i Dušanom Radićem iz Beograda i Borisom Kovačom iz Novog Sada.
Njezina poezija kombinira mitologiju, folklornu simboliku i narodnu poeziju s modernim načinom života, tehnologijom i erotikom. Njena kompozicijska tehnika i tonalitet usko su povezani sa nadrealizmom.
Kompozicije Katalin Ladik otkrivaju njezine jedinstvene vokalne vještine: njena skala kreće se od visokog zvuka do basa. Elektroakustički efekti sekundarni su u njezinoj glazbi, jer ona pretežno djeluje s perspektivama ljudskog glasa, što uključuje vrisak, režanje, cvrkutanje, intonaciju kao i iznimno prigušen šapat.
Većina njezinih performansa uživo odvija se između umjetnosti i kazališta. Predstavlja zvučnu poeziju popraćenu body art akcijom, vokalnom i gestikularnom improvizacijom. Ostavlja značajan prostor za šansu, nove ideje i gradi na sudjelovanju publike (događaju); evociranje rituala i kolektivnih mitova ima naglašenu ulogu u nekim njenim predstavama. (biografska bilješka preuzeta sa sajta avantgarde-museum)

DVA ČETVRTKA POEZIJE BOŽIDARA BREZINŠČAKA BAGOLE (2/2): PJESME S KRETE

KRETSKI KRAJOLIK

zemlja suha i škrta
zaigrano kamenje blista na suncu
modre planine u večernjoj izmaglici

jedan mi je cvrčak sjeo na rame
i neko smo vrijeme koračali zajedno
sve oko nas darivalo nas osmijehom

srebrnolisne masline na suhoj zemlji
nekoliko svježih mrkozelenih borova
nekoliko oleandera na vrutku
šaka divljih ljubičica usred
ogoljela kamenjara

sve je draženo i veličanstveno
cvrčak i ja mogli bismo živjeti vječno
u jednostavnom ritmu kretskog krajolika

***

TOČNO U PODNE

moje srce ne simpatizira parne brojeve
rođen sam devetog dana u mjesecu
jedanaestog mjeseca u godini

ritam mog srca nije suvišan broj

na uzvisini utvrde martinengo
s južne strane gradskih zidina herakliona
okrenut leđima grobu nikisa kazantzakisa
osjećam kako se mojim srcem i žilama
pretače pjesnikovo iskupljenje

moj pogled razmilio se
po suncem opaljenom mramoru

točno u podne na utvrdi martinengo
uzvišen trenutak postao je vječnost
vrijeme bez ikakvog zasjenjivanja
savršeno na svom vrhuncu

***

ZMIJA I LJILJAN

šetao sam uz more
po zidinama herakliona
nebo bijaše puno zvijezda
koje su putovale prema zapadu

ujutro sam bez ikakve namjere
ustao iz kreveta u ranu zoru
i ne znajući što da radim
uzeo sam pero u ruke

počeo sam nehotice
zapisivati kazantzakisove rečenice
iz ispovjednih pisama slavnom pretku

kad sam u prvom predahu
pogledao ispisane stranice u notesu
ostao sam opčinjen naslovom zmija i ljiljan
otišao sam do prozora i duboko udahnuo

u meni se budilo nešto žensko
i primalo nebo k sebi

***

PALAČA KNOSOS

posvuda debeljuškasti stupovi 
ćupovi s talogom od ulja i vina
po zidovima naslikano cvijeće

zastajem pred dvosjeklom sjekirom
svetim znamenom kretskih predaka

nad glavom mi proletješe dva goluba
sa slike na kojoj ih velika boginja
drži među mliječnim grudima

šutke promatram freske na zidovima
bikove ljiljane grive u modrom moru
ribe poletuše što su raširenih krila
letjele nad morem kao da skaču
nad svojom kolijevkom

divim se freskama koje prikazuju
borbe s bikovima u davna vremena
mladićima koji hvataju bika za rogove
skaču i preokreću se na bikovim leđima
naprave još jedan salto i opet uspravno
doskaču biku iza kitnjasta repa
ravno u zagrljaj djevojke

***

HELENA

odjednom zapuše povjetarac
jedan mi cvijet padne na čelo i orosi me
naježih se kao da me dotakla nevidljiva ruka
a zemlja preda mnom pretvori se
u okupanu helenu

gledala me kroz suze i smijeh
podizala je vijenac od limunova cvijeća
držeći ruku na ustima

helena nam je ušla u krv
sve žene blistaju od njezina sjaja

helena je postala ljubavni zov
što stoljećima odzvanja u svakom muškarcu
budeći želju za poljupcem
i vječnošću

***

BOŽIDAR BREZINŠČAK BAGOLA rođen je 9. studenog 1947. u Vrbišnici, općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje. Srednju vjersku školu završio je na Svetom Duhu u Zagrebu. Već kao gimnazijalac pisao je pjesme, pripovijetke i književne osvrte. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974. Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu” s temom homoseksualnosti u crkvenim odgojnim ustanovama, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973. godine morao je smjesta napustiti zgradu bogoslovije na zagrebačkom Kaptolu. Kao diplomirani teolog i „gastarbajter“ upisao je studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978. Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog jezika, urednik radničkih novina, rukovoditelj službe za informiranje i kulturu te kadrovski direktor Tvornice stakla Straža. U tri mandata bio je načelnik općine Hum na Sutli, a od 2012. uživa pišući i prevodeći na svom rodnom brijegu.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevoditelja, Hrvatskog filozofskog društva i Esperantskog društva Trixini. Dobitnik je „Nagrade fonda A. B. Šimić“ za prvu pjesničku zbirku 1971. godine, „Nagrade dr. Stjepan Kranjčić“ za duhovno pjesništvo 2010., „Nagrade Rikard Jorgovanić“ za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013., „Nagrade Franjo Horvat Kiš“ za najbolji putopis 2017. i „Nagrade dr. Stjepan Kranjčić“ za najbolji duhovni putopis 2018. Predsjednik Republike Hrvatske Dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je 1996. REDOM DANICE HRVATSKE S LIKOM MARKA MARULIĆA za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. PLAKETU ZA ŽIVOTNO DJELO, a Općina Hum na Sutli 2017. PRIZNANJE ZA ŽIVOTNO DJELO.
Objavio je 9 pjesničkih zbirki, 4 romana, 2 zbirke pripovijedaka, 2 knjige dnevničkih zapisa, te po jednu knjigu eseja i putopisa. Preveo je sa slovenskog na hrvatski 8 knjiga pjesama, 9 romana te 7 knjiga s područja teologije i psihologije. S njemačkog jezika preveo je 12 teoloških knjiga, 3 psihološke te 5 knjiga o sjajnom zdravlju. S esperantskog jezika preveo je nekoliko intervjuja, putopisa te pjesničkih i proznih izbora. Posljednjih mjeseci zaokupljen je prevođenjem opsežnog epa (40.000 stihova!) Vrata nepovrata slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka.

stranci u noći: JIDI MAJIA – Tri pjesme

– iz zbirke “RAPSODIJA U CRNOM”, izabrane pjesme, s engleskog preveo i priredio MILOŠ ĐURĐEVIĆ (prijevod s kineskog Denis Mair), Durieux, Zagreb, 2014. –

JIDI MAJIA jedan od najuglednijih kineskih pjesnika i kulturni radnik koji je pokrenuo brojne kulturne manifestacije, rođen je u velikoj obitelji iz naroda Yi u gorju Daliangshan, zapadno od pokrajine Sečuan. Nakon završetka četverogodišnjeg studija kineskog jezika i svjetske književnosti diplomirao je na Jugozapadnom sveučilištu za narodne manjine. U dvadeset četvrtoj godini dobio je najuglednije državne nagrade, o kojima sanjaju svi početnici u književnosti. Nakon toga službeno je priznat kao književnik. Vrlo je plodan autor, objavio je više od 40 knjiga poezije i proze, koje su prevedene na više od 20 jezika u zemlji i inozemstvu. Na glasu je kao kulturalna ikona Yi zajednice (pa i čitave etničke zajednice) i kao jedan od najvažnijih međunarodno poznatih pjesnika suvremene kineske književnosti.

PODRIJETLO POEZIJE

Poezija po sebi nema podrijetlo, kao pramen magle
Ona nema boju, jer je osnova boja
Njen je jezik slobodan pad, stubište sjene
Nije uspinjanje do svršenih linija kupole.
Njen bešumni kronometar ne bilježi
Razliku života i smrti; ona se suprostavlja antipatiji
Ali i sjedinjavanju. Ne voli hodati
Gdje se logika udomila, jer to je mjesto
Koje odbija zujanje pčela, trublju pastira
Poezija je spleteni vijenac dima, sjena na papirnom prozoru
Umjesto tijela ptice
Ona je sivo pamćenje leta.
Kreće prema cilju, ali nema konačnu luku.
Ona je drugačije istraživanje govora, padanje.
Predivno je čudna, ta sredina na njenoj putanji
Ona ne može dočarati prizore iz svog pristaništa.
Zvijezde i rosa, povjetarac i svitanje odraženi su
U drhtavom sjaju duše, a to je poezija.

Ona je trajno nestajanje, mogućnost vječnog trenutka
Ona je postojanje koje ne može postojati
Poezija je zadimljena vatra žara, ona je proziran svod neba
Poezija traga za onima koje posjeduje, da slijede njena
utjelovljenja
Poezija je početak šutnje, ona poriče da je 1+1=2
Poezija ne odobrava krinke, s njom čujemo uzdahe iza njih
Poezija je trostruki dar svemira, pa i više
Ona je jesenski zrak koji cijepaju zrikavci, zlatna kapljica
Koja pada s krila grlice. Ona je cvijeće i šapat ljubavnika.
Ona je praznina ljudskog jezika, izgubljenog ili zaboravljenog.
Poezija stoji širom otvorenih očiju, nasred trga
Gleda svakog pojedinačnog prolaznika,
Zauvijek čeka i bira, koji je onaj pravi?
Poezija kaže da onaj koji je izabran
Taj nesretan ili o-tako-sretan momak – jest pjesnik!

***

PIŠEM PJESME IZMEĐU NEBA I ZEMLJE

Pišem pjesme između neba i zemlje
Jer jedino s temeljem iznad sebe
Mogu pronaći željene stihove pjesme.
Ustvari, prije rođenja ovog čuda sjena vremena
Mora kroz nas proći stotine puta.
Mi smo djeca prirode, braća snježnog leoparda,
Oličenja gorske antilope, kruna dostojanstva,
Zrno vječnog smaragda na nebeskom svodu.
Možda je ovo drugo ja poput poglavice
Njegovo brončano čelo urešeno je zvjezdanim draguljima.
Želim im pisati i kad se vratim u rodnicu zemlje
Vidjeti svoje pjesme kao zlatne i srebrne kopče
Premda bezglasne, i dalje blistaju kao suze…
Oprostite mi, bogovi planine Bayan Har
Danas sam prije svitanja bdio u najljepšoj odjeći
Ne da bih kao prije sudjelovao u vašim obredima, već
Da moja pjesma bude himna ljudskim blagoslovima.

Pišem pjesme između neba i zemlje
Jer sjećanje svetog orla moja je jedina visina
Dok se svjetlo i tama smjenjuju na oceanima planeta
Tko je bio taj koji te ustoličio, vječno Sunce
Učinio te neokrunjenim kraljem? Suverenom svih stvari
Dolje u temeljima ovog sna koji je postao zbilja
Bezbroj duša nekoć je zapalilo svežanj slamki vjere
Usjeklo crne prosjeke, žeđalo za dubokim rijekama.
Sva bića su bez cilja, mi smo čekali
Kamenje smo čekali, obično kamenje
Vrijeme koje čekamo ipak je zasad samo vrijeme.
Čekamo rasplet
To će zapravo stvoriti drugačiji rasplet
Naš način čekanja ubija čekanje
Obrće smisao riječi, naša šutnja viče
Novi život umire, jer zbog davne današnjice
Naša svetkovina nije za samotni dio tijela
Već za doček glasnika svjetla i topline
On je snažno zatrubio, kao jednorog ukazao se
Na zidu koji su tvorile planine oko nas

Pišem pjesme između neba i zemlje
Jer moje rođenje je puko rođenje
Jer moja smrt neće biti smrt
Jer sam se vratio iz budućnosti
Nemam ime, moje ime je ime ove visoravni

Pišem pjesme između neba i zemlje
Na vrhuncima crvenih ideala. Crvenoj boji
Dat ću crvenilo, jer je moje oči ispunila suzama.
Znam, ovi su pioniri junaci čovječanstva
Veličinu njihove smrti ne može pojmiti ovo doba
Jer oni su razbili mit iz pradavnih vremena
A prije nego što se taj mit uspravio
Stvorili su mit koji pripada današnjici
Ne mogu navesti njihova imena, jer i moje je ime
Zaboravljeno u pjevanju.
Pripadnici su plemenite družine, njihove uzvišene duše
Usađene su u tijelo ove zemlje.
Priznajem, nema stiha pjesme koji može prizvati njihovo nasljeđe
A ipak želim napisati ovu kantilenu njima u slavu.

***

POGLED NA DVADESETO STOLJEĆE

Stojim na riječnoj obali vremena
Stojim na motrištu koje pripada duhu
Gledam dvadeseto stoljeće
Sada nemam suza
Radost i agonija meni su nepoznate
Kao da stojim u nepoznatom prostoru
I gledam nevjerojatan dio ljudske povijesti

Činjenica je da su i tih stotinu godina
Rat i mir uvijek bili uz nas
Prokazivanje nasilja nikad nije prestalo
Neki ljudi pjevali su o slobodi
Neki su dali život za demokraciju
Ali mnogi su trpjeli tiraniju i zlostavljanja
Činjenica je da je u tih stotinu godina
Rođeno bezbroj fantazija koje se pamte
A ipak nesreće ih pratiše u stopu
Čovječanstvo mnogih rasa doseglo je novi vrhunac civilizacije
Zbog toga smo svi plakali od sreće
Svatko u svom kutku planete
O dvadeseto stoljeće

Neki su ljudi klicali slobodi
A oči drugih bile su mračnije od mržnje
Poslalo si crnce na ulice, tražili su ljudska prava
Zatim si dopustilo pokolje i provale nasilja u njihovim zavičajima
Upoznalo nas s Karlom Marxom
S tobom smo sreli Friedricha Nietzschea
Zatim smo gledali kako je na kraju postao kršćanin
Svelo si misao divova na prazninu
I tiskalo ničije proglase kao istinu
Proširilo si fašističko učenje Adolfa Hitlera
I objavilo pacifizam mudraca Gandhija
Dozvolilo si da socijalizam pobijedi u nekim zemljama
I dopustilo da se međunarodni radnički pokret povuče
U doba koje je dalo Freudovo učenje o panseksualnosti
Veličalo si Homeinija i islamsku revoluciju
Dopustilo Martinu Lutheru Kingu da stekne svjetsku slavu
A zatim ga natjeralo da plati svojom smrću
U Africi stvorilo si diktatora Bokassu, kanibala čak
U Africi si podiglo Nelsona Mandelu – ponos čovječanstva
Preko noći srušilo Berlinski zid
A ipak stvorilo mržnju između Rusije i Čečenije
Nisi čekalo da se Arapi i Židovi uistinu pomire
Izazvalo si novi sukob i krizu na Kosovu
Dopustilo ljudima da žive u krajnjem neznanju
A zatim si ih izvrgnulo bolu i mukama AIDS-a
Dopustilo ljudima da shvate blagodati genetskog inženjeringa
I otuđilo čovjekov duh u kaosu industrije
Razvilo tehnologiju informatičkog doba
I donijelo najudaljenijim plemenima Latinske Amerike
A ipak dopustilo jednoj kulturi da zbriše drugu
Nije ti bio potreban čak ni barut
U Europu poslalo si željeni snijeg za skijanje
Ali u Kolumbiji tvoji pljuskovi su teški
Ono indijansko selo odnijele su bujice
Dopustilo si nam da s Mjeseca gledamo divnu Zemlju
Zbog tebe smo vjerovali da su svi ljudi braća
A ipak si ljude različitih vjera nahuškalo jedne na druge
I dopustilo masakre u Jeruzalemu i na Balkanu
Donijelo tehnologiju koja je omogućila transplataciju organa
A te organe ispunilo stravom zbog nuklearnog naoružanja
U New Yorku bili smo obuzeti fluktuacijama tržišta
A narodu u Africi i dalje prijete bolesti i glad
O dvadeseto stoljeće
Kad te uistinu pogledam
Vidim da si velika zagonetka
Ti si neminovnost, ali i slučajnost
Čini se da potvrđuješ prošlost
A čini se da predviđaš budućnost
Kao da te je Bog za trenutak ispustio iz ruke
I palo si na nas, mač s dvije oštrice

***

BILJEŠKA O PREVODITELJU:

MILOŠ ĐURĐEVIĆ (1961, Rab), pjesnik i književni kritičar, antologičar i esejist, studirao je pravo, filozofiju i komparativnu književnost, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i završio postdiplomski studij književnosti. Poeziju, književne kritike i eseje objavljuje u domaćim i stranim književnim časopisima i publikacijama, nastupao na brojnim međunarodnim književnim festivalima i seminarima i po pozivu boravio na umjetničko-književnim rezidencijama u Italiji (Civitella Ranieri, Umbertide), SAD-u (Ledig House, Ghent, NY) i Srbiji (Književna kolonija, Tršić). Sudjelovao u međunarodnom književnom programu, International Writing Program: iwp.uiowa.edu/, u statusu rezidencijalnog pisca Sveučilišta Iowa, Iowa City, u Sjedinjenim Državama. Njegova poezija prevedena je i objavljena na desetak jezika, zastupljen u mnogim domaćim i inozemnim antologijama i pregledima suvremene poezije. Kao zasebne naslove objavio je tridesetak pjesničkih, proznih i teorijskih knjiga prevedenih s engleskog jezika.
Uređivao je hrvatsku domenu internetskog portala za suvremenu međunarodnu poeziju, Poetry International Web – PIW: http://www.poetryinternationalweb.net sa sjedištem u Rotterdamu, kao i poeziju na hrvatskom internetskom portalu Forum: http://www.forum.tm.
Živi i radi u Zagrebu kao slobodni književnik, urednik i prevoditelj.

Bibliografija:

– Pejzaži ili kružno traženje riječi, poezija (KOS, edicija Pegaz: Beograd, 1989)
– U zrcalu, poezija (MD: Zagreb, 1994)
– Žetva, poezija (Durieux: Zagreb, 1997)
– Uroš Zupan: Pripreme za dolazak travnja – izabrane pjesme, izbor i prijevod sa J. Ostijem (Konzor: Zagreb, 2001)
– Podnevni pljusak, književne kritike i eseji (Pop & Pop: Zagreb, 2003)
– Kupujemo bodeže – izbor iz novije hrvatske poezije, temat časopisa Riječi, 1-2/2004 (MH: Sisak, 2004); drugo, izmijenjeno izdanje pod naslovom, Rušenje Orfičkog hrama – antologija novije hrvatske poezije (VBZ: Zagreb, 2006)
– Don Paterson: Izabrane pjesme / Selected Poems, dvojezično izdanje; izbor i prijevod (Hrvatski P. E. N. Centar i Durieux: Zagreb, 2008)
– Glasovi u prolazu – izbor iz suvremene svjetske poezije, priredio sa S. Petlevski i preveo (Biakova: Zagreb, 2008)
– Sjene na vodi – ogledi i kritike o poeziji, eseji i književne kritike (Antibarbarus: Zagreb, 2009)
– Umbrijska sunčanica i druge pjesme, poezija (Meandar: Zagreb, 2010)
– Morse, My Deaf Friend, poezija (Ugly Duckling Presse: Brooklyn, NY, 2014)
– Neželjeni gosti i dugovi, poezija (MeandarMedia: Zagreb, 2015)
– Jidi Majia: Rapsodija u crnom – izabrane pjesme, izbor i prijevod (Durieux: Zagreb, 2016)
– Izbor iz poezije Anke Žagar, posebni broj analogno-digitalnog poetskog letka “Parkdejl”, srpanj 2018.
– Kreda in odtisi – izbrane in nove pesmi / Kreda i otisci – izabrane i nove pjesme, dvojezično izdanje, preveli Vera Pejovič i Peter Semolič (Kulturno-umetniško društvo Poiesis: Ljubljana, 2019)
– Trgovački ratovi, prolaznici i srodne pjesme, poezija (Sandorf: Zagreb, 2020)

KRATKA PRIČA BOJANA BRUKNERA: DEVOJKA BRŽA OD KONJA

Noć je bila topla, a nebo bez oblaka. Mesec, punačak i beo, spustio se nisko, gotovo na same obronke grada, kao da je želeo da zaviri u svaku sporednu ulicu ne bi li našao još neku izgubljenu zvezdu koju bi izvukao iz blata i smestio je kraj sebe.

Nedaleko od ušća, Sava se kupala u svetlu novogradnje. Spratovi su se nemirno oslikavali na njenoj površini i vodili posmatrača, kao stepenište, u dubine gde je reka taložila najgori mulj u kojem su se valjali masni beogradski somovi.

Nešto dalje od obale, u samom centru grada, brojne siluete igrale su u magli.

Magla je bila gusta i mahom raznobojna. Crveni i žuti talasi dima sudarali su se i mešali sa sivim, stvarajući kovitalce i zapljuskujući oronule zgrade, u potpunosti potapajući široke bulevare. Kupola republičke skupštine izdizala se iz tog dima poput malog ostrva prekirvenog bledo zelenim algama koje su se sušile na mesečini.

Narandžaste buktinje letele su kroz maglu kao rotirajući svici i ubrzo padale na ulice odskačući po njima kao užareni metoriti. Topovski udari odjekivali su podzemnim prolazima i uzanim ulicama na kojima su ležali zapaljeni kontejneri.

Iz zaglušujuće buke izdvojio se visok i prodoran ton nakon čega je sve na trenutak utihnulo. Magla je počela da se povlači kao okean u vreme oseke, a iz nje su graciozno krenuli da se pomaljaju snažni vratovi konja.

Samouverene i prelepe životinje na svojim tamnobraon leđima nosile su krupne i oklopljene jahače sa crnim, dugačkim palicama. Zglobovi na njihovim dugačkim udovima svetleli su kao mačije oči, stvarajući od galopa ritmičnu igru pokreta i oblesaka. Trčali su slobodni i nazaustavljivi kao da se pred njima nije nalazilo ništa što bi moglo da ih zaustavi.

Ljudske silutete počele su da nestaju pod kopitama i palicama, gubeći se u magli i jaucima.

Komandir konjičke jedinice jedini ju je ugledao. U mutnoj i haotičnoj slici, u zbrci isprepletanih tela i udova, ona se izdvajala kao polarna zvezda na noćnom nebu, nepomična i postojana kao kip stajala je nogu ukopanih u beton i gledala komandira, ili se bar njemu tako činilo, pravo u oči.

Lepa zelenooka žena, duguljastog mlečnobelog lica, crvene ravne kose koja joj se slivala niz ramena, u laganoj letnjoj haljini koja je lepršala na haosu. U pravilnim, ali čvrsto stisnutim usnama i oštrim skupljenim obrvama nazirala se prkosna i neukrotiva narav. Komandir je uzdama usmerio konja ka njoj i prodornim zvukom iz metalne pištaljke povukao za sobom još nekoliko konjanika u snažan galop.

Uprkos tome, devojka je i dalje mirno stajala kao avet na vetru, izazivajući ga nestvarnom lepotom. Odlučno bodreći konja, komandir je stegao nogama mišićavo telo krupne životinje, istovremeno stežući palicu u svojoj krupnoj šaci, stisnuvši čak i zube, kao da ne juriša na nju – najlepšu ženu na koju je ikada bacio pogled, već na bedem koji mora da sruši i jedino tako ga osvoji.

Razdvajalo ih je tek nekoliko metara kada se devojka munjevito okrenula i počela da trči. Bila je brža od vetra.

Komandir, iako zatečen tom hitrošću, odahnuo je u sebi kada je shvatio da lov zapravo tek počinje. Podbo je konja žustrije ne pokušavajući više da obuzda pohotni osmeh koji se nazirao ispod bele kacige. Devojka je elegantno poput košute preskočila betonske žardinjere i izletela na ulicu koja je treperila na mesečini od srče polomljenih flaša i izloga. Konj i jahač poleteli su za njom.

Na trenutak i životinja i on osetili su dašak slobode koji se može osetiti samo u vazduhu; onda kada više ne dodirujemo zemlju i pomislimo da smo ostavili za sobom sve što se uzaludno dešava na njoj. Ulica ih je dočekala tvrdo i grubo ih je vratila u stvarnost.

Izlomljena kaldrma poletela je ka njima kao jato teških ptica. Jedna kamenica pogodila je komandira u desno rame, a nekoliko se odbilo o telo konja. Nije se ni osvrnuo za napadačima koje su preostali članovi konjičke brigade osvetnički obuzdavali palicama iza njegovih leđa. Nije ga bilo briga šta se dešava iza. Svu svoju pažnju usmerio je na ono ispred sebe, na vitko telo koje se uvijalo i vešto probijalo kroz razuđene demonstrante, bandere i semafore što su promicali kraj njih poput stabala šume u kojoj je jahao kao dete. Kada bi zatvorio oči, gotovo je mogao da čuje šuštanje belih topola i oseti njihovo meko granje na svom licu.

Više se nije smejao tiho i u pohoti.

Komandirov grohot odjekivao je tunelom, mešajući se sa topotom konja koji je već neko vreme ostavljao krvave tragove po asfaltu. Kopite su se krunile pod konjanikom teškim od ratne opreme, čežnje i besa, a široka bela pleća životinje bila su išarana od rana i opekotina.

I pored toga, konj nije posustajao, niti bi mu to komandir ikada dozvolio. Ipak, devojka je večito bila nekoliko koraka ispred njih i nakon što su izleteli iz tunela, nastavila je da trči ka velikom gradskom mostu.

Ulice su bile prazne i tihe u ovom delu grada, ali u samoj toj tišini bilo je nečega zlokobnog. Konj je rzao sve nervoznije dok su se približavali mostu. Čak se i devojka divlje osvrtala ne bi li time pokolebala svog progonitelja, ali to ga je samo dodatno izazivalo. Komandir nije imao nameru da stane i odustane. Ne sad kada mu je maltene bila na dohvat ruke.

Bacio je palicu i spuštajući se na bok konja, pružio je slobodnu ruku ka devojci. Svu preostalu snagu iskoristio je izvijajući se u nekontrolisanom galopu. Na vrhovima svojih prstiju mogao je da oseti pramen njene crvene kose.

Komandir je ispustio uzde, imajući tek momenat da shvati da trči ka ogradi mosta koju je konj već počeo da preskače.

Devojke više nije bilo.

***

BOJAN BRUKNER rođen je 1979. godine u Beogradu. 2010. godine izdao je roman “Hašiš klub” za Admiral books. Pisao je kolumne i kratke priče za časopis „Vodič za život“. 2012. godine njegova kratka priča “Sonda” osvojila je prvo mesto na konkursu Narodne biblioteke Bor. Pesma „Košava“ nagrađena je 2020. na pesničkom konkursu Kiprijanov kladenac. Pesme i kratke priče objavljivao je na portalima „Kultura 381“, „Srp časopis“, kao i na svom blogu „Iz pera jednog Bruknera“. Živi i radi u Beogradu.

TRI PJESME DUŠANA ĐUROVIĆA IZ ZBIRKE “PLAGIJAT”, Žuta kornjača, Podgorica, 2014.

ODJELJENJE

Jedne depresivne noći uputio sam se u šetnju.
Ili kako bi to rekle poete krenuo sam da lutam.
U jednom trenutku našao sam se ispred bolnice,
sa dvorišne strane. Sivu zgradu je obgrlio mrak
tako da je izgledala kao čudovišna sjenka.
Odjednom su počeli da se pale i gase
narandžasti svici.
Prizor mi je djelovao previše sablasno
pa sam ga izbrisao iz glave i krenuo kući.
Tek nekoliko godina kasnije, za jednim stolom
na kojem su pivske flaše stajale
kao holivudske nagrade, prijatelj mi je pojasnio.
To što si vidio;
to amputirani pacijenti sa kardio-vaskularnog
odjeljenja izlaze istovremeno na terasu

KOST U GRLU

Moji roditelji su se razveli kad mi je bilo 7 godina.
Nisam mogao da se pomirim sa činjenicom
da su to uradili jer otac nije donio majci
baklavu iz Sarajeva.
Danima su trajale svađe oko te baklave i
u jednom trenutku je puklo.
Nije mi dugo trebalo da shvatim
da je to bila kap koja je prelila čašu.
U ovom trenutku je nebitno kome sam
dodijeljen od strane suda i
da li sam imao nekih post-traumatskih posljedica.
U moru emocija koje su nakon razvoda preplavile
moje djetinjstvo ostao je upečatljiv ukus samo jedne.
Bila je to mržnja prema ocu, majci, baklavama
i jednom gradu.

* * *

htio bih da napišem nešto kao
sa zida visi slika ta i ta,
na stolu mrtva priroda – plastika
voće, poslijeratni sat čije klatno
se klati poređenje kao pijani retard,
tepih poređenje kao persijski mačori,
da ubacim pribor za čaj?
skupocjeno posuđe škljoca
kao porcelanski zubi,
već je pet draga, zvec zvec,
dobro zna da on uvijek stavlja dvije kašičice,
da dragi, primiče šolju usnama
kao engleska kraljica,
besmisleno je govoriti o londonskom
vremenu, govore, sporo i ravnodušno,
kako to priliči starcima,
besmisleno je voditi ljubav u tim
godinama, vode je pod mračnim
kapcima prozora, govore o životu,
o onome u šta je sjećanje pretvorilo
život, nemam snage, draga, da izgovorim
nemam snage,
klatno poslijeratnog sata marke te i te
klati se kao seksom opijeni starci,
tak tak tak, otkucava svoje kapi
londonsko nebo puno oblaka stop

***

DUŠAN ĐUROVIĆ rođen je 22.10.1984. u Podgorici. Objavio je zbirke pjesama „Bukovski čujem da si prebio Hemingveja” i „Plagijat”. Dobitnik je prve nagrade za sastav na temu „Podgorice, pišemo ti srcem” u šestom razredu osnovne škole. Član je benda „Antonio Sanchez i Kurvini Sinovi” i jedan je od bivših urednika portala Polucija. Od 2015. godine živi i radi na Islandu.