volio sam mali proplanak
ispod didovog gaja
u obliku samurajskog perčina
na njega ponekad slete
svemirski brodovi
iz kojih se čuje
dječiji smijeh
s proplanka sam imao pogled
na omaleno djetinjstvo
toliko malo da bi stalo
u sjenu opuhanog maslačka
na proplanku bih volio
dočekati i starost
čak i manju od djetinjstva
da me s njega odveze
svemirski brod
u svijet gdje žive
opuhane glavice maslačka
gdje su djeca
pošteđena patnje odraslih
Nekako je čudno žut taj mesing na kojem je nevješto ugravirano “Alem”. Savijen komad mesinganog lima, u obliku tubusa u koji se pakuju skupe cigare, s tim malo tamnijim šiljastim završetkom poput vrška psećeg muškog spolovila, gledam kao da ga nikad u životu nisam gledao. Držim ga između palca i kažiprsta, odmičem ga od sebe i vraćam. Pravim s njim piruete, lupinge, salta naprijed i salta nazad. Tako sam se igrao i s onim svojim prvim avionom od srebrenog lima što mi ga je otac donio s jednog od svojih kamiondžijskih pohoda. I jedinim. Ali to je već bio prošli život. Onaj prvi. U njemu sam bio samo dijete.
Avion i danas počiva u miru, rastavljen u najsitnije djeliće, ispod drvenih stepenica roditeljske kuće. Tamo gdje sam ga pažljivo ugurao – dio po dio, točkić po točkić, krilce po krilce, pilota pa stjuardesu, kofer po kofer – kroz rupicu na jednoj stepenici, gdje je nekad živjela kvrga. Nju sam prvu ubio, tako što sam je vrhom olovke ugurao u mračnu unutrašnjost ispod stepenične špilje, a onda i sam avion i njegovu posadu. Tad sam prvi put ubio. I prvo groblje napravio. Kasnije sam tek upoznao prava. I sad vjerujem da sam učinio pravu stvar. Za avion, naravno. Jer on sad nema život podijeljen u tri života – život, smrtopauza, život. I samosmrt. Bez pauze. Koja još nije došla.
Po licu mi titraju halucinogirajući demoni skakutavog plamena sa hrpe crvenih drva ispred mene. Mladić sam od nekih dvadeset i pet godina, iako starački pogureno i mudrački tiho sjedim na tom proplanku. Okolo su, dobro poznati, zemunice i rovovi. Čudno mi je to da su mi sad tako poznati jer nikad nisam imao vremena da ih pomnije promatram. U ono vrijeme kada su mi bile bliže nego kragna za vratom, gledali su ih samo oni sa suprotne strane. Ja sam u njima bio. Zato puno bolje pamtim gaće, čarape i potkošulje, valjda što je teže bilo do njih doći pa su stoga i sjećanja upečatljivija.
U krošnji tog jednog jedinog drveta visi iscijepana bijela tkanina, neka potkošulja koja je zapletena u granje već godinama. Samo ja znam da je to potkošulja jer je inače neprepoznatljiva i po obliku i po formi. I po boji, naravno. Nekad su sve potkošulje bile bijele. Neke sa onim uzdužnim rebarcima, a neke su bile i šupljikave. Takve su se nosile ljeti, valjda kao model s ugrađenom klimom. Njih nisam volio. Bile su mi nekako seljačke. Ova što je visila nije imala rupice. Bila je sa rebarcima. Veličina 52.
Otac bi provodio cijelo ljeto u tim bijelim rebrastim. Izašao bi iz kabine kamiona u potkošulji, oznojen da se sa njega cijedilo, sa zalijepljenom cigarom u lijevom uglu usana, prošao bi oko kamiona, viknuo “Mali, dođi ‘vamo”, otvorio vrata na mjestu suvozača i izvadio drvenu gajbu jabuka i fudbalsku loptu od gume. Mi djeca, zvali smo to polufudbal. Polu jer je bila napola – imala je oblik i mustru pravog kožnog fudbala ali nije bila od kože. Samim tim, nije bila skupa. Dočim, dostupna.
Izvadio sam i onih drugih pet-šest metaka iz džepa. Njih sad držim na dlanu, ljuljuškaju se i međusobno sudaraju: Dino gura Selima prema zapećku ruke, Maho je najahao na Adu i to poprijeko, njih dvojica prave neku vrstu nepravilnog križa, možda čak i iks, kao u onoj igrici iks-oks. Rejhan mi se vrhom zabio između srednjeg i domalog prsta, kao da se čudi što još uvijek nemam vjenčani prsten tu gdje inače ide. Ahmo je ležao mirno, cijelom dužinom moje linije života, kod njega je bio kalibar 7,9mm, od snajpera, on je bio najveći i najteži. Razbaškarili se kao prava gospoda.
Hajde pokret moji dječaci, hajde malo fiskulture, malo ste mi se ulijenili, tepao sam im dok sam krenuo da ih vrtim i premještam po dlanu desne ruke. Lijevom sam izvadio cigaru, stavio na rub usta, u lijevi ćošak, tako da me onaj prvi dim odmah ujede za oko i da od njega krene suza. Ne mogu ipak pred svojim dječacima plakati. A znaju oni dobro da sam uvijek tako palio cigar i da me je dim uvijek štipao za oko, ovo lijevo. Prvi dim, jednako ljut, oko uredno zasuzi. E, moji dječaci, haj’mo mi nju zaigrati još jednom. Da vidimo sad kakve je ko sreće. Čija će majka crnu vunu da prede.
Još uvijek sam bio dijete. Ovom sadašnjem je bilo dodijeljeno da nosi u sebi živote i smrti drugih dječaka. Sve njihovo vrijeme i sjećanja. Na plećima što su smiraj tražila u težini školskog ruksaka.
Uletjeli su u vatru bespogovorno i mirno. Plamen je igrao, vatra pucketala. Cigareta je bila pri kraju. Uskoro će zrno da se porodi. Životom mojih dječaka.
***
RAMIZ HUREMAGIĆ je iz Cazina. Rođen 1972. U Sarajevu od 1995. do kraja 2018. Sad živi i radi na relaciji Cazin – Ljubljana. Živio još u Zagrebu i Kardifu.
Diplomirao kriminalističke nauke u Sarajevu 1999. a magistrirao kriminologiju i krivično pravosuđe 2001. u Kardifu, Velika Britanija.
Radio na brojnim i odgovornim funkcijama u relevantnim institucijama kao što su OSCE (tri godine), Carinska uprava (jedna godina), Tužilaštvo BiH (skoro devet godina), EUSR – Ured Specijalnog predstavnika EU za BiH (šest godina), DCAF Ljubljana kao šef projekta Evropske komisije iz oblasti sigurnosti na Zapadnom Balkanu (skoro dvije godine).
Autor je brojnih stručnih i naučnih radova i publikacija.
Sa kolegom piscem Izetom Pervizom napisao višestruko nagrađivani scenarij za dugometražni igrani film „Dim duhana“.
Sa Anom Isaković napisao a onda i producirao pozorišnu dramu „Da li bi htela da se još ponekad nađemo“, premijerno izvedenu u aprilu 2019. u Narodnom pozorištu Srbije u Beogradu.
Radio na produkciji BBC TV serijala „Days that shook the world – Sarajevo assassination“, snimanog u Sarajevu.
Ima objavljene tri zbirke poezije: „ U svijetu bučnih ljudi“, TKD Šahinpašić, 2013.; „Čekičanje vremena“, 2016., Centar SAMOUPRAVA, te „MIOSTRAH“, 2018., Centar SAMOUPRAVA, te zbirku priča „Grabež“, 2020. Centar OMAHA.
Objavljivali ga zagrebačka Poezija, Novi Izraz, xxzmagazin, penbih. ba, tacno. net, Strane, Radio Gornji grad, Astronaut, Prometej. ba, Lupiga itd.
Gost Ratkovićevih večeri poezije septembra 2017. Gost književne rezidencije u kući za pisce u Beogradu, aprila 2017.
Član je PEN Centra Bosne i Hercegovine.
čovjek-časopis 