IVANČICA ĐERIĆ rođena je 1969. godine. Odrasla je u Prijedoru. Završila je studij novinarstva u Zagrebu, a magistrirala u Otavi, na Univerzitetu Carleton. Živjela je u Otavi, Vankuveru i Torontu, ključnim kanadskim gradovima koji se pominju u njenim romanima. Radi u informatičkoj industriji u Torontu. Dobitnica je nagrada Prva knjiga (1991, Matica srpska), te „Biljana Jovanović“ (2012, Srpsko književno društvo). Roman Nesreća i stvarne potrebe svrstan je u uži izbor za regionalnu nagradu „Meša Selimović“ te NIN-ovu nagradu. Romani Bosanci trče počasni krug i Sva je priroda divlja i surova ušli su uži izbor za NIN-ovu nagradu. Objavila je zbirke poezije Otvorenost (1991, Matica srpska), Sa moga prozora odličan je moj život (2009, Rende) i romane Zemlja u zrnu kafe (2003, Zograf), Bosanci trče počasni krug (2006, Rende), Priručnik za zločin (2008, Rende), Nesreća i stvarne potrebe (2012, Rende), Sva je priroda divlja i surova (2013, Rende, 2015, Fraktura). Uvrštena je u antologiju izbjegličke poezije Prognani Orfeji (2015, Kairos). Za knjigu priča Gavrilov princip (2014, Laguna) napisala je priču „Dolina plača i patnje u kojoj nema krempita“.
Mnogi su je došli pozdraviti. Aerodromska pista sjajila se pod užeglim zrakom. Grlili su je i lijepili svoja znojna lica, umrljana otopljenom šminkom i usiljenim suzama, o njeno. Neki su naglas zapjevali neku od onih iseljeničkih u kojoj se zauvijek napušta rodni kraj, a kosti se ostavljaju u nekom bezimenom i prašnjavom „creeku“ čije ime izgovoreno zvuči kao opori vrisak i nestaje u oblaku prašnjavog brisanog prostora. Dok su je navlačili, naguravali se oko nje i svi u isti mah unosili joj se u lice, pokušavala je dozvati u sjećanja film „Australija“ s Nicole Kidman u glavnoj ulozi. Asocijacija na film bila je otapajuća vrućina, ustaljeni zrak i Hugh Jackman u pripijenoj i od znoja mokroj košulji na nabildanom tijelu. Pitala se hoće li On imalo nalikovati toj romantiziranoj predodžbi kada je dočeka na aerodromu u Brisbaneu. U glavi joj je kipjelo od vrućine i galame. Nastojala je prizvati njegovu sliku sa zadnjeg susreta, u njenom hladnom autu, jer grijanje nije radilo, onako utonulog u zimsku jaknu s kapom navučenom preko glave dok ga je vozila na avion za Australiju gdje će je čekati. I to je bilo dovoljno. U nekoliko nezgrapnih susreta, skoro uvijek u nečijem društvu, odlučeno je da se vjenčaju. Vrlo prikladno, a samo prikladno je bilo upravo ono što joj je tada trebalo. Sjećanje na njegov lik je kao fatamorgana titralo nad užarenim asfaltom aerodromske piste. Svi su je zasuli savjetima:
– Javi se čim stigneš. – Obavezno spavaj u avionu, let je dug.- Pošalji mi slike kuće i nove obitelji. – Odmah počni tražiti posao. Javljaj se redovito. Šteta što si tako daleko, na kraju svijeta.
Kretala je na put, na krnje putovanje koje načelno nije uključivalo povratak. Pokušavala je ne predati se tuzi zbog gubitka nečeg što će najvjerojatnije zauvijek ostati iza nje. S njenom odlukom naprasno završava jedan dio života, možda i sama mladost i nije bila posve sigurna je li bila spremna za to. „Povratnu?“ – upita je službenica na šalteru turističke agencije. „Ne, u jednom smjeru“, strese je vlastiti glas. No ipak, na neki način godio joj je osjećaj neminovnog usuda, čisti rez nakon kojeg ne može biti gore, mislila je. Ovaj odlazak postat će njezina sudbina kojom se treba suočiti kao s nekom teškom, no ipak naposljetku izlječivom bolešću. Avion je poletio i to je bilo to!
Po staklu prozora aerodromske zgrade slijevala se topla kiša. Dok ga je čekala, nestajala je uznemirenost pred nepoznatim. Nakon četrdesetak minuta kašnjenja uslijedio je zbunjen i usiljen poljubac i spoznaja da će živjeti sa svekrom i svekrvom, ali samo privremeno jer, „posao, samo što mu nije krenuo“. Naravno, ne brini, nema problema, odgovarala je rezignirano. Ničim se nije htjela isticati, zatomila je samu sebe i odlučila prihvatiti sve posljedice svoje odluke. Ali, za razliku od Arsena, njoj se ovaj početak nije pokazao ni lakim, a kamoli „najdražim“. Morala je je nostrificirati svoju liječničku diplomu na jeziku kojim je vladala, ali ne i razmišljala i što se pokazalo vrlo mučnim i zapravo nepotrebnim iskustvom. Istovremeno se trudila doskočiti ulozi mlade snahe u kući svekra i svekrve. Stalno je bila okružena nekim ljudima koji su dolazili upoznati je, dok je svekrva čvrstom rukom gospodarila kućom i životom svoga sina jedinca. Njezine prijateljice su svakodnevno navraćale na kavu, isprobati i stručno ocijeniti pitu nove snahe s nadjevom od sira, poriluka i još nekog začina, koje one doduše nikad ne bi upotrijebile, ali „ti mladi misle da sve znaju najbolje“ i pritom su dobronamjerno savjetovale svekrvu da snahu odmah navikne na stroga pravila njihove iseljeničke zajednice koja su, ubrzo je shvatila, zadirala u sve pore njezina bića.
A njih dvoje, živjeli su jedno uz drugo u paralelnim svjetovima. Voljeli se hinjenom nježnošću. Unatoč svemu, prihvatila je više ili manje svoju novu stvarnost defetistički, kao sudbinu, kao karmu koja se ne dâ oblikovati vlastitom voljom. I zato je bilo mudrije pristajati, uklopiti se, a to je mogla samo ako prizna poraz svoje osobnosti. Prvi refleks na novi život nije bio pokazati razlike i romantično na samotnim barikadama braniti svoju drugost, već proći što neprimjetnije jer se nije željela brinuti, niti se opterećivati time hoće li se netko odnositi prema njoj s prijezirom, ironijom ili samilošću.
Tako je prolazila blaga i blijeda australska zima. A zatim su žestoko, bez upozorenja, nastupile sveobuzimajuće vrućine koje su joj u početku stvarale užasan, gotovo akutni stres, a nakon početne nervoze, zapala je vremenom u neko bezvoljno stanje mirenja. Kud sve, pa može još i to! Ali u jednom trenu sve se promijenilo.
Zadivljeno je gledala na monitoru otkucaje srca nekog, još tako nedefiniranog, koje ju je žestoko, bez upozorenja obuzelo i trgnulo od života u kojem je sve imalo lelujave obrise privremenosti, trivijalnosti, a ona sama padala sve dublje u cinizam. I njeno je srce ponovo snažno zakucalo.
„Nalazi pokazuju visoku razinu proteina u urinu, a brine me i Vaš visoki krvni tlak. Sve indikacije govore da je vaša je trudnoća rizična zbog moguće preeklampsije. Moja je profesionalna preporuka, pobačaj“. Neki se glas nadvio nad njenom bolničkom posteljom i u tren je uvukao ponovo u mrak. Kao uronjena u vodu, čvrsto žmireći, čula je oko sebe potmule glasove prigušene sitnim, no moćnim otkucajima koje je osjećala u sebi kao i vlastitu snagu da ih zaštiti po bilo koju cijenu.
Sljedeći su se mjeseci razvukli unedogled. Bila je usredotočena samo na to biće u sebi, očekujući ga nestrpljivo i čeznutljivo. Najviše se voljela osamiti u nekom kutku vrta, pjevušiti ili šapatom povjeravati svojoj nerođenoj bebi priču o sebi, kao da želi potvrditi svoju vjerodostojnost. Vrijeme trudnoće bilo je, unatoč svemu, za nju vrijeme savršene sreće.
Željela je osjetiti porod, željela je svjesna dočekati dijete, unatoč savjetu liječnika da se podvrgne carskom rezu. ON je potpisao odluku o carskom rezu. Probudila se iz narkoze sama u bliješteće bijeloj sobi. Ustajao zrak titrao joj je pred očima. Pokušala je dozvati sestru, bilo koga, iz grla joj doprlo samo nejasno krkljanje. Ponovo je pala u nemiran i znojan san.
U kući ih je dočekala cijela iseljenička bulumenta. Čak i živa muzika! Dijete je neprestano plakalo. I sljedećih je nekoliko mjeseci djetetov danonoćni plač naglašavao krešteći falset svekrvinih prijateljica.
I čula ga je jasno u tišini kuće još dugo nakon što su prebrzo uvenulim cvijećem i izgorjelom zemljom zatrpali njegov mali kovčeg. Nedostajao joj je zrak za tolike uzdisaje i kiše za tolike suze. Tog je dana zauvijek uronila u neprozirne tišine tuge dok ju je život nosio dalje.
Na dan nostrifikacije njezine liječničke diplome, činilo se da su najuzbuđenije bile svekrvine prijateljice. Od rana jutra zaposjele su kuću slažući pladnjeve s jelima iz rodnoga kraja, postavljajući svuda vaze s plastičnim cvijećem koje odolijeva vrućini. Svekrva je ponosno nadgledala svu tu užurbanost oprostivši bar za taj jedan dan snahino nepripadanje i svu njezinu drugost. Jer oni, koji i sami nisu pripadali i sami bili različiti, teško su to isto opraštali drugomu. Sa snahom liječnicom, njezina se kuća izdigla nad jednostavnom no surovom i iseljeničkom zajednicom koja se utopljenički držala svojih korijena, svoga imaginarnog prostora, stvarajući svoj vlastiti mikrokozmos.
A njemu je posao krenuo. Oboje su što duže izbivali iz kuće kako ne bi svjedočili bol koji će ih zauvijek povezivati dubokom provalijom. Jednog dana, bez mnogo objašnjenja priopćio joj je da je dobio posao na jednom naftnom postrojenju negdje na Bliskom istoku. Nije ju pozvao da mu se pridruži. Bila mu je na tomu zahvalna. Razišli su se mirno, skoro prijateljski.
U dnu bolničke kafeterije, sam za stolom svakog je dana u isto vrijeme sjedio tamnoputi čovjek i odsutno pio čaj. Odgovarao je na pozdrave ljubazno no odsutno te se vraćao svojoj tišini. Djelovao je ponizno, ali ne podređeno, poslušno, ali ne i bez samopoštovanja, a upravo ga je to isticalo u metežu ljudi svih boja kože u bijelim kutama u kafeteriji bolnice u kojoj je radila. Kada je premješten na mjesto bolničara na njezin odjel, za nju to nije bila puka slučajnost. Osjetila je da je tako je jednostavno trebalo biti.
Paul je bio mješanac. Odgojio ga je plavook otac Englez, potomak ugledne i stare australske obitelji. Majka mu je umrla dok je bio dječak i ostavila mu je uspomene koje su vremenom blijedjele, ali i tamnoputi odraz u zrcalu isti kakav je njezina majka ostavila njoj. Tipično domorodačke jake arkade svile su guste vjeđe nad Paulovim plavim očima i kolonijalnim nosom dajući tamnoputom licu uokvirenom crnom kovrčavom kosom gotovo namrgođen izraz. Žilavi mišići nosili su izduženo tijelo naviknuto na fizički rad. Ruke su mu bile grube i žuljevite. A opet, energija njihova stiska bila je nježna i odana. Bio je to stisak ruke po kojem će ga se uvijek sjećati.
Svatko uronjen u svoje misli, jedno uz drugo otpijali su čaj iz velikih šalica koje su jamčile da će neko vrijeme kasnih popodneva provesti zajedno. Upoznavali su se plaho, ne pokušavajući ispuniti praznine i stanke između škrto izgovorenih riječi. Bili su zadovoljni dijeliti tišinu koja nije tražila od njih ultimatum pripadanja svijetu kojemu se stalno treba nešto objašnjavati, kome se stalno opravdavamo, opraštamo ili sami molimo za oprost, činimo kompromise, nadamo se, očekujemo, a pri tom sve više gubimo sebe. Njegova tiha nazočnost pomagala joj je svladavati dan za danom, napor pred svakim udisajem, svakim korakom, koji su ju je nemilice podsjećali da je unatoč svemu i dalje tu, poput izdvojenog živog kroja nestvarne sebe same, s dušom koja lebdi na nekim drugim razinama, svjesnijom i zainteresiranijom za prozračnu narav sjena, nego za sirove zbilje ovoga svijeta. Silno su je se dojmile njegove priče o njegovim precime s majčine strane.
“Mnoge aboridžinske mitske priče izazivaju strahopoštovanje jer se bave velikim i dubokim misterijima. Aboridžini čuvaju tajno značenje svojih mitova. Do spoznaje dolaze inicijacijama kroz pjesmu i obrede. Svaka pjesma slavi jedinstvenu ulogu Duha predaka unutar svetog krajobraza, svaka je pjesma dio same Kreacije života.“ Osobito je se dojmila priča o Mjesecu koji da bi se ponovo vratio prvo mora umrijeti. Smrt koja je uvjet života.
Vremenom su te zajedničke pauze uz čaj postale nešto na što je mogla računati. Očekivala ih je, ali bez uzbuđenja, spokojno. Nije se radilo o osjećajima koji su je naglo preplavili, već o promišljenoj odluci kojoj se odlučila posvetiti. Jer, u njegovom nepripadanju, prepoznala je vlastito, njegova drugost činila ju je sigurnijom u vlastitu sebe.
Ponekad bi je zakrilio toplom modrinom svojih očiju uronjenim u duboke bore, da bi se učas uz njega osjetila još osamljenijom. Ušavši polako i tiho se smjestivši u njezinu tišinu, Polova nazočnost postala joj je važna. Njihove su osame postojale jedna uz drugu i povremeno se dodirivale. Vjerojatno, ne postoji ništa tako slično Bogu kao tišina koju dijelimo s drugima. Ljudi se ne usude zajedno šutjeti jer osjećaj intimnosti koja ih tada povezuje za njih je prejak. Duboko sa sobom, otkrivali su sebe svijetu. Na poroznoj granici, tamo gdje je završavalo njezino biće, počinjalo je njegovo. Događa li se ljubav baš tada kada nismo za nju spremni i ne želimo je?
Nakon prvog poziva u šetnju, nastavili su istraživati gotovo svakodnevno njoj nepoznate dijelove grada i okolna brda. Uz slani povjetarac, među suhim grmljem u titravoj izmaglici pod kojom se prostiralo more od sasušene trave, Paul bi postajao razgovorljiviji. Žalio je što se majke nije sjećao, a s ocem nikad nije bio blizak. Nazočnost oca oboje je ispunjavalo nelagodom, gotovo stidom. Iako je majku izgubio rano, uvijek je bio bliži svojoj predodžbi o njoj, nego ocu. Proučavao je strasno običaje australskih domorodačkih plemena i što je više znao o njima, jače je osjećao da im pripada.
Međutim, ništa i nitko nije u njoj moglo ispuniti bolnu prazninu zbog gubitka djeteta.
Prihvatila je iz Paulovih ruku šalicu čaja intenzivnog okusa. Pričekala je tren, nasmješila se čeznutljivo i popila ga. Noge su joj postale nesugurne. Ispružila se na pod. Tijelo joj je mirovalo, ali su čula poludjela. Boje su postajale intenzivnije, zvuci kristalno jasni, mirisi oporiji, stvarnost jasnija, sveobuhvatnija i pristutnija.
Ležala je mirno svjesna šuma svakog lista, zapljuskivanja svakog vala u stjenu, jarkoga mirisa ljepljive ljetne žege
Duboko je udahnula i zaronila u plodnu vodu velike majke Mnemozine te usnila san o svom rođenju.
Promatrala je svoju smežuranu ručicu s ružičastim venama koje su se nazirale ispod prozirne kože. Čudila se svojim neobično dugim i šiljastim noktićima novorođenčeta. Osjetila je miris kiselog kupusa na svojim otečenim i bolnim dojkama koje su si rodilje međusobno dijelile protiv upale. Bila je istovremeno i majka i dijete. Jedno nedjeljivo cijelo. Poznate slike su se izmjenjivale jedna za drugom bez logičnog redosljeda. Nosila je plavu haljinu od organdina, kose upletene u pletenicu; smješila se gledajući odsutno negdje iznad kamere. “Vidim se očima svoje majke u pokretu koji me vodi upravo Tvome rođenju, milo moje, Tebi, svome drugom ja, svome prvom ja, Nama.”
Beskrajno drugim hodnicima, nad njom su se izmjenjivale blještave bolničke svijetiljke. Vozili su je glatkim hodnicima sve dok svjetlo nije uronilo u tamnosive sjene, činilo joj se na granici vremena i prostora, na granici života i smrti. Jasno je čula Paulov miran glas: “U vrijeme sanjanja komuniciramo sa svojim precima i duhovima voljenih osoba kojih više nema. Samo se u snovima potpuno živi jer je u njima prošlost utkana u sadašnjost. Sve postoji ili ne postoji s razlogom i ima svoj smisao. Ne postoje nezgode, hirovi ili slučajnosti. Postoji samo nerazumijevanje tajna koje nisu razotkrivene. Ti si na duhovnome putu. Prihvati to što ti se dogodilo jer svatko je ondje gdje treba biti. Ostavi svoj duh i um otvorenima.“ Paulov glas pretvori se u titranje zvuka, gotovo melodiju. Vibracija tog zvuka prožela je svaki atom njenoga bića. Nešto se pokrenulo.
Osvrnula se oko sebe. Nalazila se u nekoj pećini. Sa hladnih stijena kapala je voda u ravnomjernom ritmu. Iz jednog kraja dopirala je magličasta svjetlost. U polutami osjeti neki pokret. Stisne oči i fokusira se na prizor. Dijete ogrnuto nekim dronjcima, sjedilo je podvinutih nogu i spokojno je promatralo.
– Tko si ti? – upita je.
– Tvoja majka. Zar me ne prepoznaješ?
– Nisi moja majka. Moja je majka odavno mrtva.
– Ne, moja je majka odavno mrtva. Ja sam stvarna. Dođi, dodirni me.
Pružio je prema njoj svoje male ruke. Obuhvatila je njegovo krhko tijelo i pripila ga uza se. Sve oko nje, ova pećina, to malo biće, njene misli, želje, neizdržljiva bol bilo je stvarnije i prisutnije od sjećanja na ikoje prethodno postojanje. Instinktivno, kao da se opire, tijelo joj se zgrči..
Pravilni udarci vodenih kapi što su se slijevale sa stijena stvarali su lokvu na podu. Prišla je i ogledala se u njoj. Iz neobično bistre vode zrcalio se djetinji osmjeh. Obuzme je beskrajna sreća.
BORJANA PROŠEV-OLIVER (1962.) diplomirala je na Odsjeku za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta u Skopju. Nakon diplomiranja radila je kao honorarni suradnik na Trećem programu makedonskog radija i u Redakciji za kulturu i umjetnost Makedonske TV. Od 1986. do danas zaposlena je kao lektorica te kasnije i viša lektorica za makedonski jezik na Katedri za makedonski jezik i književnost, na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu.
Doktorirala je na makedonističkoj književno-povijesnoj temi. Sudjelovala je na hrvatsko-makedonističkim znanstvenim skupovima imenom Hrvatsko-makedonske književne, jezične i kulturne veze koji se održavaju u Hrvatskoj i Makedoniji te ostalim mnogobrojnim znanstvenim književnim i lingvističkim u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je većeg broja znanstvenih radova iz područja makedonskog jezika i književnosti. U suautorstvu napisala je Hrvatsko-makedonski rječnik. Bavi se književnim znanstvenim i tehničkim prevođenjem s makedonskog na hrvatski i obrnuto.
Objavila je zbirke pesama Plavo u boji (Škart, Beograd, 2012), Sve drveće sva deca i svi bicikli u meni (LOM, Beograd, 2017) i Dani punog meseca (LOM, Beograd, 2020).
Dve žabe su živele u prijatnoj bari sa terasom, dvokrilnim ulaznim vratima i ostavom za čamce. Jedna žaba je bila pekar, a druga zen-učitelj. Svakog jutra bi iznosile čamce na sunce, mazale ih katranom, a onda se vozile po svojoj bari.
Jednog od ovih jutara, žaba koja je bila zen-učitelj a zvala se Džuvejn, izađe na dvorište i shvati da bare više nema. Žega je bila tako jaka da je sva voda isparila. Obodi nekadašnje bare bili su suvi, a vazduh je treperio od jare. Nije bilo njihovog urednog vrta, nije bilo terase, nije bilo ni ostave za čamce, nije bilo ničega. Bare nije bilo.
Žaba Džuvejn potraži žabu pekara koja se zvala Hans Albert i reče joj ozbiljnim glasom: – Slušaj, voda je presušila. Vreme je da napustimo ovo mesto. Žaba Hans Albert klimnu glavom i ubrzo su obe bile na putu u potrazi za drugim domom. Posle dugih meseci koje su provele hodajući, žaba Hans Albert konačno reče: – Zar ono nije nova bara na našem putu?!
Pred njima je stajao najveličastveniji bunar koji su ikada videle. Sunce se mreškalo na površini bistre vode; na lakom povetarcu koji je duvao sa planine Fuđi škripala je kofa tonovima božanske muzike. U vazduhu se gotovo moglo čuti tiho recitovanje Lotosove sutre. Već sledećeg trenutka žaba Hans Albert je nepromišljeno zakoračila ka obodu bunara, kada je zadrža čvrsta ruka žabe Džuvejn. – Mladiću, moraš očekivati da će i ova bara isušiti kao i prethodna.
MUMONKANOV KOMENTAR: Druga žaba je glupa isto kao i prva. Kada će naučiti da bi im bolje bilo da zakopaju svoje prljave zelene noseve u blato, umesto što samo krekeću?
NASTASJA PISAREV (Novi Sad, 1986) doktorirala je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu na temi Poetika kamernih prostora u prozi Miloša Crnjanskog. Objavila je dve knjigu književne teorije Poslednja staza heroja (Mali Nemo, 2013) i Poetika kamernih prostora u prozi Miloša Crnjanskog (Mali Nemo, 2020). Objavljivala je teoriju i prozu u više književnih časopisa (Letopis Matice srpske, Kultura, Sveske, Polja, Ulaznica, Hid, Zlatna Greda, Povelja), njena proza uvršćena je u više antologija i izbora (Apokalipsa juče, danas, sutra, Šekspirijens, Nova priča Novog Sada, Almahah priča DNK, Novosadska ženska proza).
Radi kao web urednik, književni kritičar i novinar u dnevnom listu Dnevnik (Novi Sad) i piše autorske tekstove o kulturi, popularnoj kulturi i internetu. Radila ilustracije za knjige i časopise. Stipendista Fonda za mlade talente republike Srbije, EFG Eurobanke, stipendije za studente doktorskih akademskih studija Ministarstva nauke, prosvete i tehnološkog razvoja, kao i poljske vlade. Govori engleski, ruski i poljski, služi se japanskim.
MIRSAD BEĆIRBAŠIĆ (Sarajevo, 3. VII. 1952.) diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Piše poeziju, prozu i prevodi s francuskog jezika. Dobitnik Nagrade Trebinjskih večeri poezije, 1973. i Fund for Free Expression Award, U.S.A. 1993. Knjige: Pojilište jelena, 1972., Pticodrom, 1977., Sakupljač leptirova, 1974., Naušnice od trešanja,1974., Škola baleta,1981., Druga ljubav, 1989., Ljiljan, cvijet cvjetova, 1994., Jedna jedina za Edina, 1998., Svilena ajkula, 2003. i druge. Živi u Sarajevu.
pjesme su preuzete iz književnog časopisa Život, 1-4/2020, Fragmenti iz života dobrog dana
Odrasla sam u kući u kojoj se pivo otvaralo viljuškom. Nedelje su bile lepe male večnosti okončavane spremanjem knjiga i sušenjem kose, na kauču, između dva brega naslaganog veša. Majka se smeštala u svoj kutak za peglanje i uključivala televizor. Upravljana njenom rukom, pegla je klizila vrelim stopalom niz rukave tatinih košulja. On bi nedeljom uveče odlazio kod Vladana, u susedni stan, da gledaju utakmice. Ponekad su od njihovog nezadovoljstva ili euforije odjekivali hodnici zgrade. Tata je znao da opsuje. U tom smislu, nije mu se mogla osporiti kreativnost. Svakodnevno je pomerao granice psovačkog nadahnuća. Psovka se javljala kao poetizovan vid priznavanja nevolje. U verzijama koje je on stvarao, često su bile deseterački spevane, što im je davalo smešan epski kontrapunkt. Ali motivi su imali avangardni karakter. Umesto boga, krvi, hleba i drugih tradicionalno biranih objekata za one radnje na terenu psovke, u očevom repertoaru povremeno su gostovali kanarinac, dukat uglačani, papilotna ili tranzistor. Jednom čak i lipova daska. To je bilo onda kad sam im rekla da ću upisati filozofiju. Čuješ li ti ovo, dreknuo je ka majci i istog časa uveo lipovu dasku u trpni koitalni kontekst. Posle mnoštva uzaludnih pokušaja da mu veže u čvor taj, kako je govorila, ,,pogani jezik“, majka je prestala da se zgražava. Ovog puta mu se čak pridružila: Dina, sunce mu jebem, pa zar nije bio plan da upišeš farmaciju? Bio je. Većina roditelja voli da zamišlja budućnost svoje dece kao put u život lišen neizvesnosti. Za to je potreban siguran posao, a teško obolelo društvo traži apotekare. Mnogo apotekara. Ekrane su već bili zaposeli vidovnjaci i iscelitelji, a prometna raskršća – apoteke, male mirišljave kasarne sa uredno postrojenim medikamentskim jedinicama. Narod je dolazio da se naoruža utehom i otupelošću. Utehom, da bi mogao da živi, a otupelošću – da ne misli o životu sklepanom na temeljima utehe.
A lepo mi je stajao beli mantil. Nekoliko dana po upisu u Srednju medicinsku, sašila ga je po mojoj meri baka Katica, komšinica iz prizemlja, penzionisana kostimografkinja. Hopa-cupa, skoči, da ti vidim oči, pevušila je starica dok je preko mojih leđa i bokova zatezala krojački metar. Živela je sa već prosedim, mentalno zaostalim sinom Veliborom, koji me je jednom u ulazu uhvatio za dupe. Manguparija iz kvarta zvala ga je Velibor Sto Posto, jer je nesrećnik svoje rečenice često završavao izrazom statističkog apsoluta. Joj, Dina, kako ti je dobro dupe, sto posto. Svaka zajednica, ma koliko bila mala, mora da podnese danak unuverzumu neotpornom na greške. Velibor je simbolizovao kosmički otkup naše zgrade. Zato mu se sve praštalo i bio je voljen. Njegov život sastojao se u tome da jednom dnevno izađe u park, povremeno uhvati nekog za dupe i mirno stari sa svojom majkom.
Ponekad sam ostajala malo duže pred ogledalom obučena u beli mantil. Donjim rubom mi je doticao kolena. Kad nikog nije bilo u stanu, oblačila sam ga na golo telo. Koža mi se prijatno ježila pod sveže uštirkanom tkaninom. Medicinski mantili mojih školskih drugarica bili su kupljeni u radnjama. Stajali su nekako kruto i stubasto na njima, pozivajući na profesionalnu distancu, ali ne i na stereotipne aluzije koje uobičajeno budi tako uniformisan ženski stas. Moj mantil je bio skrojen da me učini privlačnom. Uostalom, nosila sam ga obilazeći krevete u kojima su patila ljudska tela. Podražavan obrisima moje figure, imao je moć da tuđi bol i strah makar na trenutak zameni skrivenom žudnjom koja vraća u život. Ipak, u tom poziranju pred kućnim ogledalom bilo je svega sem samozaljubljenosti. Najviše nekog nejasnog odmeravanja volje da devojka koju vidim u odrazu pristane na moje ja. Nije me činila spokojnom jednostavna činjenica da ona postoji. Želela sam da prihvati svoju neponovljivost. Zato me je gledala tako upitno iz hladne dubine ogledala. I jednog jutra sam čula: Šta hoćeš od mene? Šta još hoćeš? Pitanja koja sam u tom času mogla da postavim sebi, došla su sama i neočekivano, s druge strane zida, sustignuta kršenjem posuđa i tupim zvukom udaraca. Vladan je redovno tukao svoju ženu. Već sam znala uvod u ritual: iza uzajamnih optužbi i galame, muzika u njihovom stanu iznenada bi postajala glasna, a potom se budilo poprište bračnih sukoba. Ovog puta, ako bi se zanemario taj zid, sve se događalo na korak od mene. Ništa, ništa neću od tebe, ni tebe neću – urlao je. Batinanje se, kao i ranije, završavalo njegovim izlaskom iz stana i treskom vrata. Iza muzike koja je naglo utihnula čuo se zvuk srče skupljane metlom. Potom i plač. Najednom sam se uplašila vlastitog lika u ogledalu okačenom na zid iza kog je jedva čujno grcala žena. Prigušeno cviljenje nakratko bi zamuklo, tek da se još očajnije vrati iz grla uhvaćenog kratkotrajnim okovima jecaja. Tako se može plakati samo ležeći uza zid. Mogla sam da zamislim to telo koje se trese od ridanja, sklupčano poput upitnika pred kojim je izmaknuto neko od onih večnih pitanja.
Svađe mojih roditelja izgledale su kao vodvilji. Sporadična prebacivanja bez čvrstog zapleta, mahanje rukama kao da se reguliše saobraćaj komičnih argumenata, pretnje razvodom koje se izriču slično recitalu za Dan škole. Onaj ko bi iz sukoba izašao poražen, vraćao se svakodnevnom koještarenju da isceli rane. Nije bilo modrica, podliva i polomljenih zuba. Za jedini zub koji je mama izgubila bio je kriv viseći kuhinjski element. Bez prenesenog značenja – o glavu joj se obio pred muža postavljen ultimatum da se visina čitavog niza tih drvenih kutija okačenih nad sudoperom i šporetom prilagodi njenim potrebama. Još nenaviknuta na novi položaj otvorenih vratanaca, užurbano poslujući da zgotovi ručak, licem je naletela na jedno od njih. Najzad da i ja legnem s kafanskom pevačicom, šalio se moj otac, polažući joj gazu na oteklu gornju usnu uz obećanje da će je voleti i tako krezubu. Skrivanje osmeha šakom nije trajalo dugo. Nekoliko dana kasnije, ušla je u stan punog srca i praznog novčanika. Oko za oko – plata za zub, svečano je izjavila i rastegla usne u osmeh bez rupe. Bilo je to onog proleća kada su komšijska deca od nevredećih novčanica pravila aviončiće kojima su pilotirali Josif Pančić i čika Jova Zmaj.
O, apoteke, apoteke! Tako su nam potrebne. Svetilišta za vernike čiji bog govori jezikom fizioloških tegoba. Objavljuje se kroz glasnike što u večnoj tami tela uzimaju na sebe alegorijske oblike uvećane prostate, lenjih creva i artritičnih zglobova. Oltari pred kojima poklonici otvaraju nečitke akatiste recepata i dijagnoza, a mlade uglađene sveštenice im na dlanove, uzdrhtale od vere u sintetičku sreću, spuštaju kutijice sedativa kao naforu. Vernici se ozareni vraćaju kući. Uz njih je Sveti Bromazepam.
Ispunilo me je osećanje ponosa što sam roditeljima tako izravno predočila svoju odluku o studijama filozofije. Sećam se nakratko zavladale tišine. Sa televizije se smeškao čovek koji vrti prsten i proriče budućnost.
Dakle, tako – filozofiju… Ako budeš imala sreće da ne poblesaviš, sigurno ćeš umreti od gladi“. Majka je rekla toliko. Otac nije rekao ništa. Gledao je u prazno, zavaljen u fotelju, i čupkao davno izvučenu nit iz levog naslona za ruku. Zvao je to ,,nirvana-končić“. Potom je ćutke otišao u kuhinju i viljuškom otvorio pivo.
DEJAN ALEKSIĆ (1972) pesnik i stvaralac književnih dela za decu – proznih, pesničkih i dramskih. Diplomirao je na Odseku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu.
Objavio je deset pesničkih i preko dvadeset knjiga za decu, kao i knjigu dramskih tekstova. Dobitnik je značanih književnih nagrada u Srbiji, ali i nekih međunarodnih: ,,Vasko Popa“, ,,Maša Selimović“, Zmajeva nagrada Matice srpske, ,,Branko Miljković“, nagrada SANU ,,Branko Ćopić“, nagrada ,,Borislav Pekić“ (za dramski tekst), ,,Risto Ratković“, ,,Miroslav Antić“, Prosvetina nagrada, Brankova nagrada, ,,Matićev šal“… Među priznanjima za književnost za decu ističu se Nagrada ,,Politikin zabavnik“, ,,Neven“, nagrada Zmajevih dečjih igara, ,,Plavi čuperak“, ,,Rade Obrenović“, nagrada Grada Niša za najbolju knjigu za decu, nagrada Sajma knjiga u Beogradu, nagrada Radio Beograda, priznanje White Raven – minhenske Međunarodne biblioteke za decu i mlade; dvostruki je dobitnik regionalne nagrade za književnost za decu ,,Mali princ“.
Pesme Dejana Aleksića uvrštene su u brojne antologije i prevođene na nekoliko evropskih jezika.
Njegovi stihovi i proza za decu deo su nastavnog programa u osnovnim školama, a roman Cipela na kraju sveta na listi je obavezne lektire za 7. razred.
Radi kao glavni i odgovorni urednik Izdavačke delatnosti ,,Povelja“, u Narodnoj biblioteci ,,Stefan Prvovenčani“ u Kraljevu.
Stari mi je naredio da iscijepam gomilicu kvrgavih panjeva koju je odnekud dovukao do ulaza.
Promrsio sam u bradu žestoku psovku i zalupio vratima. Učinilo mi se da je sjekira mene snijela niz stepenice.
Naselje je živnulo. Pala je prva, jutarnja serija granata. Drugu smo očekivali tek poslijepodne. Zadnjih mjeseci, naviknuli su nas na taj ritam. Svi znamo da ih mogu bacati kad im je volja. Mogu nas iznenaditi.
Odvojio sam najveći panj i na njega položio suh, račvast komad. Zamahnuo sam. Udarac sječiva ostavio je u drvetu jedva vidljiv usjek. Osvrnuo sam se, pa zamijenio komad. Trešnja, pomislih.
Tiho poput pauka, iza mojih leđa stvorio se komšija Mahmut. Redovno je, između dva granatiranja, izlazio da ga obiđe zrak. Da ga dodirne sunce. Živio je sam u stanu na trećem spratu, među knjigama.
Njegovo prisustvo naglasilo je moju nespretnost.
Začešljan i dotjeran kao da je krenuo u dom penzionera na kafu i konjak, blagim glasom reče: “Ne siluj sjekiru, pusti je nek’ sama cijepa”.
Rascijepio sam drvo i zadihan čučnuo.
Mahmut je nestao u dubini haustora.
***
NEDELJKO
Sve do jutros kada je telefonom dobio otkaz, čuvao je mašine koje izvlače šljunak iz rijeke.
Spustio je slušalicu, pa iz ladice masivnog drvenog stola izvadio pakovanje soka. U jastuče od folije spretno je zario slamku, uhvatio je usnama i zažmirio.
U skučenoj betonskoj stražari nije bilo nijedne sitnice, nijednog predmeta kojeg bi trebao ponijeti. Pogled mu se zaustavio na listu kalendara koji je venuo na zidu – nasmiješena plavuša u kupaćem kostimu pozirala je ispred karoserije kamiona. Silvana. Dao joj je ime Silvana.
Ugasio je grijalicu, uzeo jaknu sa vješalice i izašao na drveni trijem. Zimsko sunce natjeralo ga je da kihne.
Kraj rijeke su već odzvanjali glasovi radnika.
Vičniji štiglićima Vidovog polja nego ljudima, Nedeljko zamaknu preko zaleđenih lokvi.
***
FAZAN
Između pauza dovoljno dugih da se odgleda koncert Safeta Isovića, ili izgubi nevinost, poneko promakne ulicom.
Fazan sjedi u svojoj čaršiji, u svojoj kafani, za svojim stolom. Svježe izbrijan, u odjeći jutros pokupljenoj sa štrika, premeće čačkalicu iz jednog u drugi ugao usana.
Cijediće kafu još bar pola sata. Skoro će tri godine da je u penziji i nigdje mu se ne žuri.
U unutrašnjem dijelu kafane, do šanka, već se okupilo društvo koje iz dana u dan karta, mašta o ženidbi i pije. Roncali su, podbadajući jedan drugog.
“Inače?”, na vrata je veselo pomolio visok, suhonjav čovjek. Nesvjestan, da su se u njegovom tijelu, proljetos zametnule stanice raka.
“Dobar!”, uzviknu Fazan.
S druge strane ulice raširila se poljana na koju je nekada davno, prije rata, dolazio cirkus. Raznježen, prisjetio se svojih pet minuta slave – jednog predvečerja, snažnije od svih udario je kožnu krušku i oborio rekord.
Već pripremljenu kovanicu spustio je kraj čiste pepeljare.
Zviždućući neku besmislenu melodiju, sa rukama na stražnjici gegao se prema garsonjeri. Tamo ga je čekala šerpica graha. Ono što je ostalo od jučer.
IGOR BOROZAN (Stolac, 1977) je bosanskohercegovački akademski kipar. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi. Radi kao likovni pedagog u Mostaru i Stocu. Objavio je zbirku pjesama Bijeli bor (Buybook, 2020.).
čovjek-časopis 