BILJANA STOJANOVSKA rođena je 1984. Diplomirala je na Odsjeku za makedonski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu „Blaže Koneseki“ u Skopju. Izdavačka kuća „Antolog“ iz Skopja objavila je 2015. njezinu prvu pjesničku zbirku „Riječi nemaju značenje“.
Dobitnica je književne nagrade „Todor Čalovski“ za 2017. za zbirku „Stan koji se raspada“, koju je 2018. objavio izdavač Galikul.
Zbirka „Stan koji se raspada“ ušla je u najužu konkurenciju za nagradu „Braća Miladinovi“ koja se dodjeljuje na „Struškim večerima poezije“.
Njezina poezija je prevedena na engleski, njemački, kineski, srpski, slovenski jezik, a zastupljena je u većini makedonskih časopisa za književnost i više antologija.
TOMISLAV MARINKOVIĆ rođen je 1949. godine u Lipolistu. Knjige pesama: Dvojnik, 1983, Izvesno vreme, 1985, Stihovi, 1991, Sumnja u ogledalo, 1996, Škola trajanja, 2003, Svet na koži, 2007, Običan život, 2011, Putovanja kroz blizine (izabrane pesme), 2013, Nevidljiva mesta, 2015, Izdvojene tišine (izabrane pesme), 2016, Večito sada, 2018, Izabrane pesme (111Kolo SKZ), 2019.
Objavio je knjigu priča Putovanje u orahovoj ljusci, 2017. Priredio je knjigu Pisac u vrtu (najlepše priče o biljkama i prijateljstvu), 2016.
Poezija mu je prevođena na više stranih jezika.
Za svoj kniževni rad nagrađen je nagradama: Branko Miljković, Miroslav Antić, Vasko Popa, Zaplanjski Orfej, Disovom nagradom za ukupno pesničko delo i Nagradom Desanka Maksimović za doprinos srpskoj poeziji.
VANDA PETANJEK rođena je 1978. godine u Čakovcu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisu Poezija, Polja, Fantom slobode, Tema, Riječi, Balkanski književni glasnik, Književna revija i Mogućnosti, na književnim internetskim portalima te na Trećem programu Hrvatskog radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters. Živi i radi u Zagrebu.
Bar jednom sedmično išli smo u koprive, ako im je sezona.
Nije birala, brala je i krupnije.
Poslije sam saznao od oca da on voli čorbu samo od mladih.
Čorba se cijedila niz naš sto i padala na pod, a meni je u glavi bio ljigavac s kojim sam se tih dana igrao. Nisam bio siguran da li je otac zaista prevrnuo tu čorbu ili je zgazio mog ljigavca.
Sjedio sam u ćošku i gutao nešto što mi zapelo u grlu. Poslije mi je mati pravila knedle od šljiva i objašnjavala da nam nekad nešto zastane u grlu iako nismo ništa jeli. To ljudi zovu „knedla“. Dok smo moja knedla i ja rvali u ćošku, otac je pesnicama krenuo prema njoj, ali je nije dotakao. Nisam volio knedle. Ni one prave, što se jedu, ni ove što mi stoje u grlu pa kao da one mene jedu. Grizu. Puštaju sok, sličan onom od nezrelih šljiva, ljutkast, nagrizaju grlo. Zaboli me, ali brzo prođe. Nije to grlobolja od koje se dobije temperatura pa piješ neke sirupe i guraju ti kašike usta da kažeš: A. Jednom je doktor rekao mami da grlobolja nikad nije bezazlena, mora da se liječi, neke čak ugroze i srce. To je od ovih knedli, pomislio sam. Ove što me jedu. Od njih grlo zaboli. Spuste se i do srca. Ujedu ga.
Probao sam čorbu prvo ližući tu očevu i meni je bila lijepa, uopšte mi nije bilo jasno kako prepozna koprive koje nisu bile mlade.
Jebeš ljigavca – pomislio sam.
Da sam to izgovorio naglas, mati bi se ljutila, nije voljela kad psujem. On bi se smijao. Tresao bi se njegov ogromni stomak. Ne volim kad je ljuta, ali volim kad je on nasmijan. Nikada se ne poklopi da su oboje nasmijani. Valjda tako ljudi ne budu jedni za druge, ako se zajedno ne smiju. Tako mi je objasnila kad smo noću jednom otišli.
Rekla je: „Nismo bili jedno za drugo“. Nije znala da sam to i sam zaključio jer se nikada nisu zajedno smijali.
Čorbu je prosipala kao da se ništa nije desilo. Opet smo išli da ih beremo. Njene ruke uzimale su mlade koprive i one su ostavljale tragove na njoj. Sve ostavljaju tragove i ti tragovi nikada ne blijede.
Samo mi se ponekad činilo da je prošlo.
Da su joj ruke ozdravile.
Da su zacijelile.
Da su izvidane.
Da je ponovo mlada.
Da može ispočetka.
Da je njen osmijeh zato što je srećna.
Zaista srećna. Moja mati znala je da odživi jedan život za mene. Uporedo s tim živjela je drugi život. Naši roditelji žive po ćoškovima domova i mi o njihovim životima ne znamo ništa. A ja sam sve vidio i pravio se baš kao i ona da živim samo u ovom životu, u ovoj paralelnoj stvarnosti u kojoj zajedno beremo koprive, u kojoj mi pravi krpenog lutka s kojim se tako vješto pretvara pa sve pršti od njene glume i srećnih uzvika koje tada ispušta.
Sjećam se njene cvjetne haljine na kopčanje. Njenih bijelih listova. Nekoliko otkopčanih dugmića koji otkrivaju koljena. Crvene isprane kose i uzdignutih jagodica. Sjećam se kako se smijala. Niko se više tako ne smije. Krpeni lutak letio bi u njenim rukama skroz do plafona pa bi se spuštao do mene glumeći pilota, a ona je mijenjala glasove i smijalala se glasno. Glasno. Tresla se cijela od tolikog smijeha. Znam sigurno, tad je bila srećna. I ja. Nikada više u životu nisam bio tako srećan. Postoje ti trenuci istinske sreće. Zauvijek se pamte. Njen osmijeh putovao je kroz moje ušne resice i prolazio kroz glavu. Spuštao se do stomaka i tu mi je bilo toplo i treperavo. Bio sam već prerastao ovu igru ali nipošto je nisam htio prekidati. Sve je igralo po sobi zajedno s njom i krpenim lutkom. Bili su savršen par. Želio sam da mi je on otac. Da je pilot i da nas svojim avionom odvede daleko. Daleko. Krpeni lutak.
Igrao sam se napolju kad je on zamišljao da je ona krpeni lutak. Vukao je za kosu i brisao s njom pod. Po podu je bilo puno crvene. Sigurno je pravila sos od pardajza. Zamišljao sam da jedem špagete, a crvena gusta tečnost cijedi se niz bradu. Brišem je rukom. Skroz do lakta. Prala mi je ruke i smijala se. Nikada nije plakala. Osim jednom u ćošku svog skrivenog života kad je mislila da je ne gledam. Takav je bio naš pod. Crven. Vukao je po njemu i brisao ga. Sad se igraju da je mama krpa. Briše pod. Ili krpeni lutak koji se vješto savija. Lice joj je bilo crveno. Ja ne želim da je ona krpeni lutak. Poslije je otišla u kupatilo, a otac me uzeo za ruku i odveo na ringišpil. Tamo je bilo puno buke i smijeha koji nisu prolazili do mog stomaka da me ugriju. Knedla u grlu sve je zaustavila. Osim grlobolje. Štipala me za srce. Tresao sam se, a nisam se smijao. Čovjek ponekad izgleda isto i kad se smije i kad je tužan. Pomislio sam se tako malo treba da se smijeh pretvori u plač. I konj kojeg sam jahao je bio tužan. Nije mi se sviđao. Čovjek koji prodaje žetone rekao je ocu da je taj pokvaren, ne svira i ne svijetli. Njemu je to bilo svejedno. Stavio me na tužnog konja i otišao u mrak da puši. To nije onaj moj otac, krpeni lutak. On me nikada ne bi stavio na tužnog konja.
Sutradan smo nabrali puno mladih kopriva. Njeno lice i ruke bili su potpuno crveni.
„Mama nemoj koprive te žare“ – vukao sam je za ruke i vikao.
Opet se osmijehivala.
„Nije to ništa, proći će, sve će proći mili moj“.
Sjedio sam na podu i posmatrao kako pere koprive. Žarile su njene ruke. Ona se i dalje osmijehivala i pogledavala u mene. Htio sam joj reći da prestane, da ne mora to raditi, da niko od nas ne voli previše tu čorbu. Ništa nisam radio. Držao sam krpenog lutka i stezao ga. Žarile su je. Pravile crvene tačkice po njenim mladim rukama i crvene masnice oko očiju, po bedrima i stomaku.
One su mijenjale boju u plavo, pa u ljubičasto. Od ujaka smo ponekad dobijali borovnice. On ih je uzgajao ali stalno je govorio da su skupe. Nije jela, čuvala je za mene. Mislio sam da to ljubičasto ispod oka u stvari poprima boju borovnice. Teško se pere i ruke joj budu ljubičaste. Bojao sam se da će pozelenit od tih kopriva ili da će je obliti neka narandžasta od mrkve. Zato je nikada nisam jeo.
Najviše pamtim njene ruke. Takve, ožarene.
Trpila je, rekla je:
„Hrani nas.“
„Ukusna je. Ništa me ne boli. Ništa“.
Borovnice su se cijedile niz moja usta, sok je kapnuo na bijelu majicu koju je potapala u deterdžent za suđe.
“Vidiš, sve se opere“ – govorila je. Sve.
Iako sam bio odrastao i svijet shvatao realno, vjerovao sam da je povraćao krv zbog tih kopriva. U bolnici je bio sam. Niko ga nije obilazio. Ja sam došao kad je bilo kasno. Tih dana ona je plakala, onako kao nekad po ćoškovima života. I meni se plakalo. Ruke su mi se tresle kao nekad od stiskanja lutka. U grlu je stajala jedna knedla, a njen ljutkast sok izazvao je grlobolju. Onu koja za srce ujeda.
Ta krv koja je izlazila iz njega bila je od njih. Od onih kopriva. Svetile su se. Sve je bilo crveno. Kao njene ruke kad ih je brala. Kao ona soba kad je vukao kao krpenog lutka. One stare koje je prosipao. Sve ih je povratio. Sve.
MILANKA BLAGOJEVIĆ rođena je u Banjaluci 1982. godine. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjaluci na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Piše kratke priče, koje je objavljivala u više zajedničkih zbirki mladih autora, književnim časopisima i internet portalima. Majka Andrije, Arsena i Aljoše. 2018. godine objavila je svoju prvu zbirku priča, “Mandarinske patke“ (Imprimatur), za koju je dobila nagradu Branko Čučak za najbolju debitantsku knjigu. 2020. objavila je drugu proznu zbirku, “Nervus vagus i druge priče” (Imprimatur).
SMILJA SAVIN rođena je 1955. godine u Ogorju, živi u Kaštel Lukšiću. Djetinjstvo, mladost i cijeli radni vijek provela u Splitu.
Kratke priče objavljivala u časopisima, zbornicima i portalima: Beogradski Književni Glasnik (BKG), The Split Mind, Fantom slobode, Arteist, West Herzegovina Fest, Radio Gornji grad, Književnost uživo, Info zona.
ROMAN KICE KOLBE “VITEZ I BIZANTINKA” / Витезот и Византијката, Izdavačka kuća Ili-Ili, Skopje, 2020; odlomci (2/2)
Sjećao se vremena svojeg studija. Kako to da ga je pogled na mlade nepoznate ljude na ulici izazvao da ih doživi kao glumce na sceni? A sam ih je pratio iz gledališta trudeći se da shvati odgovore. Je li ih je dozvala u priviđenje njegova nenadana želja da vidi sebe onakvim kakav je bio prije krize i tragedije s Bizantinkom?
„O čemu misliš?“ upita ga za ručkom Vitorrio dok je Daniel odsutno i dugo gledao u Koloseum.
„Ma ništa, onako.“
„Što je? Je li se nešto dogodilo?“ nastavio je Vitorrio. Daniel je šutio. Otpio gutljaj vina i nastavio polako pijuckati kapučino. Ponovo se zagleda u Koloseum.
„Vitorrio, je li ti se ikad dogodilo da sebe vidiš u nepoznatim ljudima?“
„Ne razumijem te!?“
„ Na primjer, vidiš neki prizor na ulici i među prolaznicima prepoznaš ljude iz svoje prošlosti. Ili samog sebe. Onakav kakav si bio nekad. Kao da dolaze iz tvoje prošlosti da bi te podsjetili na samog sebe. Na ono što si zaboravio. Na vlastite osjećaje krivnje. I da za tren nisi svjestan vremena ni prostora u kojem se nalaziš?“
„Daniel, pa što ti je? Zar si počeo pisati romane?“
„Ah, ništa, zaboravi! Znao sam da me nećeš razumjeti. Možda mi se samo pričinilo.
„Što se dogodilo?
„Dok sam te čekao u tvojem uredu, s prozora sam na ulici vidio troje mladića. Studenata. I jednu čarobnu djevojku!“
„Pa tako mi reci! Ne brini! Za muškarca u tvojim godinama to je normalno. Takva priviđenja čarobnih djevojaka događaju mi se svaki dan. Vjeruj mi, Viteže moj! Konačno se vraćaš u život!“
„Ma, nije djevojka bila bitna! Ne trčim ja za svakom…“
„Niti ja! Ja im samo pristojno prilazim i predstavljam se!“
„Daj, molim te, bar jednom budi ozbiljan!“
„Dobro. Pažljivo te slušam.“
„Bitno je koga sam vidio u toj nepoznatoj djevojci.“
„I, koga?“
„Sjećaš li se Bizantinke“ prošapuće Daniel, zazirući izustiti glasno njezino ime.
„Ej, ne spominji mi je! Molim te!“
„Nisam je spomenuo godinama!“
„Neka tako i ostane. Balkanska guska!“
„ E, sada si pretjerao!“
„Da i što onda?! Zaslužila je.“
„Nije bila ni guska, ni Balkanska. Vittorio , pa ona nikada nije živjela na Balkanu!
„Pa gdje onda?“
„U Njemačkoj, cijeli život provela je u Njemačkoj.“
„Pa nije li bila iz Jugoslavije?“
„Ne ona, njezini roditelji.“
„Pa što je onda bila po nacionalnosti?“
„Ništa drugačije od tebe i mene. Njemica!“
„Ne razumijem. Zašto ste je onda zvali Bizantinkom?“
„A zašto si ti mene zvao Vitezom?“
„Ja znam zašto. Ali zašto si ti nju zvao Bizantinka?“
„Duga je to priča, Vitorrio. Najvjerojatnije ona uopće i nije znala da je tako zovemo?!“
„Ma, morala je znati što je, tko je ?“
„Morala je znati?“ Zar moram i ja znati što sam? Pitaš li se ti što si i tko si?“
„Ja?“
„Da. Ti.“
„Ne pitam se.“
„Aha, ti se to ne pitaš. I nitko te i ne pita da objašnjavaš svoje podrijetlo. Za ne? Moje je pitanje svakako bilo retoričko. Tvoje je podrijetlo njemačko-talijansko. Njezino je bilo hrvatsko-srpsko. Ti si rođen u Aachenu. Ona, u Kölnu. Oduvijek se smatrala Njemicom. Uostalom kao i ti! Nakon razvoda njezinih roditelja, nije se mogla svrstati ni u jednu ladicu. Baš kao ni ti! O tebi nitko ne pomišlja da nisi Nijemac. A nju su uvijek svi o tome ispitivali. Odakle potječe. Bila je rođena u Njemačkoj, njemački joj je bio prvi jezik! Govorila ga je od rođenja, bez ikakvog akcenta. Kao ti i ja. Pa ipak su je mnogi, uostalom kao ti i ja doživljavali po tom klišeu.“
„Kojem?“
„Balkankom. Guskom balkanskom.“
Vittorio u trenu zašutje. Zamisli se. Vjerojatno mu je postalo neugodno što ga je prijatelj upravo u svezi te žene osudio da misli stereotipno.
„A što je loše u tome što su je ispitivali odakle je?“
„Na prvi pogled nema ništa loše. Ali tebe nitko ne ispituje odakle si kako bi ti suptilno sugerirao da ti nije mjesto u Njemačkoj. A i sam si iz miješanog braka.“
„Slušaj! Ovdje ima mnogo takvih poput mene. Talijana iz miješanih brakova. Zato sebe i ne moram objašnjavati i nitko me ne pita za podrijetlo.
„Pa, i u Njemačkoj ima mnogo ljudi poput tebe i nje!“
„Naime, ne vidim nikakav problem.“
„Znaš li zašto nitko ne pita o tvome podrijetlu, Vittorio? Vrlo jednostavno! Zato jer za svakog zapadnog Europljanina, osobito za Nijemca, Italija nije Balkan!“
„I nema razloga to biti! Italija je Europa. Rimska kultura“, branio se Vittorio.
„Ali i Balkan je nekada bio dio Rimskoga Carstva! Zapadnog ili Istočnog. Koji prosječni Europljanin zna to danas? Za nas Balkan nije Europa. Kao da nikada ni nije pripadao „našoj kulturi“. Balkan je za nas nešto strano, tuđe. Orijent ali ne Europa.“
„I sjeverni Europljani često kažu da Italija nije Europa!“
„Ti se šališ, Vittorio, zar ne? Pa Italija je za njemačke intelektualce zemlja čežnje! Sjeti se koliko je mladih Nijemaca nakon 1968. došlo studirati u Italiju. I moja majka je bila jedna od njih! I dan danas viđam oko mene njemačke intelektualce u mirovini u svojim vilama u Toskani. Toskana je za njih simbol Juga, Mediterana, lakoće postojanja, kultivirane kuhinje. A što nama predstavlja Balkan? Ćevapčiće i šljivovicu. Ništa mi drugo ne pada na pamet.“
„Ja znam! Macedonia di frutta. Miješana voćna salata. Makedonija. To je Balkan za prosječnog Talijana. Mješavina naroda koji ni sami ne znaju tko su.“
„Odličan primjer, Vittorio! Možeš li sada tu sliku povezati s visokom kulturom? Iskreno, baš bih volio živjeti u zemlji koja se uspoređuje s voćnom salatom. Samo što se ovdje misli da je za nas zapadne Europljane, Makedonija posvemašnja egzotika. Svejedno, kako bilo! Ti si izdavač. Zanima li te saznati nešto više o balkanskoj književnosti?“
„Iskreno? Ne“, odgovori Vittorio.
„Ni mene ne zanima! Ali druga je stvar s Italijom. Italija je zemlja njemačke čežnje za kulturom i povijesti. Ti znaš da su s italomanijom kultiviranih i produhovljenih Nijemaca započeli pisci poput Goethea u 18. st. I ja sam italoman! I za mene kao i za Goethea Italija je „zemlja gdje limun cvate“1. I to je bila prije nego sam pročitao njegovo „Putovanje Italijom!“.
„A tko je kriv da o Balkanu nije pisao Goethe, već Karl May? Jesi li čitao njegov roman „U balkanskim gudurama“? upita Vittorio. Daniel je zanijekao. „Nisam ni ja. A Goetheovo „Putovanje Italijom“ sam čitao nekoliko puta! Zadnji put, prošlog ljeta.“
„I ja sam ponovo čitao Goethea prije osam godina. Želio sam provjeriti priču Bizantinke da je u „Putovanju Italijom“ Goethe pisao o posjetu pravoslavnoj liturgiji u nekoj crkvi u Veneciji. Bizantinka je smatrala da je to bila crkva San Giorgio dei Greci, koju su izgradili bizantske izbjeglice u 16. st.“
„Da, poznata mi je ta crkva, ali nikad nisam bio u njoj. Nije daleko od San Marca, dodao je Vittorio.
„Goethe je od Italije napravio mit, idealnu zemlju. Bogatim Nijemaca je ponudio profinjenu hranu kako bi nahranio njihovu čežnju za kulturom. A Karl May još u naslovu nudi stereotipe. „U balkanskim gudurama“. Kakav kič! Tko bi normalan čitao takvu knjigu?“
„Možda je to balkanska realnost“, zaključi Vittorio.
„A, ne, dragi moj“ To je mašta Karla Maya. Naslov sugerira da je Balkan surova, zaostala divljina. Takvu sliku nitko ne povezuje s visokom kulturom. A i na Balkanu je nekad bilo visoke kulture!“
„Pa što? I da je tada bilo visoke kulture? Ali danas je nema, Daniel.“
„Možda i ima ali nas to ne zanima. Mi se i danas prije divimo Tabbuchiju, Viscontiju ili Felliniju.
„To si ti. Ja više volim Bertoluccija. Ili Pasolinija. I svakako, Umberta Ecca koji mi je bio profesor!“
„Znam, ali što to mi znamo o Balkanu?“
„Ništa. Jednom sam s roditeljima putovao na ferije u Grčku. Brodom! Iz Barija do Korinta. Nikad nisam bio na Balkanu!“
„Pa čuješ li sebe, Vittorio? Kako nisi bio na Balkanu?! Pa bio si u Grčkoj. Evo, i ti profinjeni intelektualac, potvrđuješ stereotip. Za Nijemce Grčka nije Balkan, govorila je Bizantinka. Tada je nisam razumio. Sada znam da je bila u pravu. Nijemcima Grčka nije strana. Prepoznaju se u njezinoj povijesti i kulturi. Ne samo zbog čežnje romantičara i filhelena za „kolijevkom europske kulture i znanosti“. Grčka je Platon, Aristotel, Homer. Ona je „domesticirana“ u zapadnu kulturu kao poticaj talijanskoj renesansi, humanizmu koji ne bi bili mogući bez antike, kao što bez renesanse ne bi bila moguća moderna Europa.“
„Da! Moj je otac uvijek govorio da se Rim ne može zamisliti bez Atene“, usklikne Vittorio.
„Vidiš? U tvojoj percepciji Grčka nije difuzan i nedefiniran prostor kao Balkan!“
„Priznajem, nije mi blizak!“
„I meni je Balkan tuđ. A upravo je to bilo pogubno za moj odnos s Bizantinkom.“
„Da sam bio na tvom mjestu i ja bih reagirao isto na tu uobraženu gusku!“
„Vittorio, je li bi ikada rekao za neku Grkinju da je balkanska guska?“
„Vjerojatno ne! Zna se, ona je Grkinja, zna se njeno podrijetlo, odgovori Vittorio.
„Pa nije li i Grčka na Balkanskom poluotoku?!“
„Pa neka je! O Grcima je sve jasno! A ovi ostali Balkanci ni sami ne znaju tko su i što su. Vjerojatno zato stalno i vode ratove. Zamisli, ratovi u dvadesetom stoljeću u Europi! Na Balkanu je sve izmiješano, govorio je moj profesor povijesti u Rimu.“
„Ah, ne, dragi moj. Samo je tako u našem klišeju o Balkancima. Ona naša Bizantinka je itekako bila svjesna tko je, a tko nije! Govorila je da oni drugi to ne znaju.“
„Ako je znala, zašto je tada sebe nazivala Bizantinkom? Zamisli da se danas neka Talijanka naziva Etrurkom? Svi bi mislili da je luda!“
„Nije ona sebe tako nazivala, mi smo je tako nazivali i to u njenom odsustvu. Bila je opsjednuta Bizantom. To je bila njezina trauma.“
„Baš me briga za njezinu traumu! Samo znam da si ti zbog nje mogao platiti glavom. Jesi li zaboravio koliko si bio bolestan. To tvojoj Bizantinki nikada neću oprostiti!“
„Vittorio, pa ti ne znaš ništa o njoj!“
„Dovoljno mi je to što znam!“
„A što ako ni to nije istina? Što ako je ni ja nisam poznavao?“
„Oh, molim te! Alergičan sam na muškarce u našoj dobi koji tako filozofiraju. Tebi treba žena, čovječe! Žena od krvi i mesa. A ne neka otkačena Bizantinka koja sanja o propalim carstvima. Tada ne bi buljio kao starac u mlade cure.“
„Kakav kič, Vittorio! I ti mi to kažeš?! Ti mi daješ savjete kakve mi se ni vlastita majka ne usuđuje dati. Znaš, malo mi je dosta tvoje brige! Niti si stariji od mene, niti…“
„Što? Reci! Niti sam pametniji od tebe? To si htio reći?“
Daniela je začudila spoznaja da se svađa sa svojim najboljim prijateljem oko žene koju je zapravo prezirao kada ju je tek upoznao. A nije ni znao je li ona uopće živa. Ona je za njega bila daleka prošlost. Možda je Vittorio bio u pravu. Trebao je tu priču zaboraviti jednom za uvijek. Ali je znao i to da neće zaboraviti svoju krivicu.
„Ne! Mislio sam reći da nisi iskusniji od mene“, pokušao je Daniel smiriti situaciju. “Bar kad se radi o ženama! Uostalom, kada se o njima radi, nema pametnog muškarca. Možda si ti u pravu i za Nataliju.“
„Ne znam baš“, odgovori pomirljivo Vittorio. „Brinem se za tebe i za tvoj duševni mir. Zapravo, sada si je prvi puta nazvao pravim imenom. Nisam znao da se tako zvala. Natalija.“
„Kako? Nisam ti rekao da se zvala Natalija Polenak?“
„Ne! Ti si uvijek govorio samo o Bizantinki. Ponekad sam mislio da je neki vampir. Natalija zvuči normalno. Ljudski. I lijepo!“
„Pa i bila je lijepa! Čak i vrlo lijepa“, nasmije se zagonetno Daniel.
„Da ste prohodali prije nego ste počeli filozofirati, možda biste danas imali već troje djece?!“
Daniel se zamisli.
„Znaš, jednom mi je Johannes ispričao nešto neobično. Mislim da je to bilo one večeri kada sam stigao u Veneciju. Ostali smo sami do kasno u noć. Na terasi studentskog hostela. Imali smo nestvarno lijep pogled na jedan od kanala. Čula se glazba i vreva sretnih ljudi iz restorana oko nas. A ja sam bio bolestan, sav sam sam gorio u groznici. I izgubljen, tužan i razočaran. Stigao sam tamo sav izbezumljen od srdžbe i mržnje prema Bizantinki. Te sam noći bio nekako sentimentalan. A popili smo i dosta vina. I ta čarobna Venecija. A i Johannes je imao rijedak dar govoriti pjesnički i o najbanalnijim stvarima. Koliko mi to ponekad nedostaje“, izdao se Daniel.
Da, znam kakav je Johannes. I što ti je rekao?“
„Johannes mi je spričao što mu je profesor rekao o Nataliji i meni.“
„I?“
„Nešto neobično. Tada, za mene nezamislivo! Da smo se nas dvoje sreli u nekoj drugoj konstelaciji, a ne na postdiplomskom studiju gdje često vlada konkurencija, jal, i borba za pozicije, mi bismo bili idealan ljubavni par.“
„Možda je i bio u pravu“, nasmijao se Vittorio.
„Mene je tada to šokiralo. Pitao sam se kako je mogao upravo on, koji me je poznavao poput vlastitog oca, misliti da bih se ja ikada mogao zaljubiti u takvu ženu?!“
„Kakvu, Daniel?“
„Gusku balkansku. Uostalom, kad je riječ o ženama u koje smo se do sada zaljubljivali i njihovom izboru, nas dvojca imamo gotovo identičan ukus?“
Vittorio je razumio poruku. Jednog ljeta Daniel je prvi upoznao Liviju, koja će kasnije postati Vittorijeva žena. U studentskom disko klubu u Firenci. Ni Daniel ni Livija nikada ništa nisu rekli je li se između njih te večeri nešto dogodilo. Kako bilo, nekoliko dana kasnije, Danijel je upoznao Johannesa s Livijom kao sa svojom dobrom prijateljicom. Vittoria je iznenadila Danielova primjedba od koje se moglo naslutiti da je te večeri između Daniela i Livije bilo nešto više od prijateljske simpatije. Zamislio se i nije više znao kako nastaviti razgovor. To je primijetio i njegov prijatelj.
„Samo da bude jasno, Vittorio! Čim sam upoznao Liviju, znao sam da je ona tvoj tip. Toga ljeta ti si bio kod svoga oca u Njemačkoj. A ja sam bio kod tvoje mame u Firenci. Pričao sam Liviji o tebi. Poželjela je upoznati te. I čim se to dogodilo, shvatio sam da ja više nemam više nikakve šanse. Vidio sam kako te je gledala već te prve večeri u disko klubu. Mene nikad tako nije gledala. Znam koliko te voli. I usprkos svim tvojim šalama i tobožnjom žeđi za ženama. Tipični Ničeanac!“
„Da, doista je tako. I danas mi teško pada odvojiti se i dan od nje. Livija tebe jako voli kao prijatelja. Što misliš koga osim mene najviše boli tvoja osama u Toskani?“
„Znam, Vittorio! Istina je da mi nije baš lako. S vama dvoje je drugačije. Ja nikada nisam bio zaljubljen u ženu kao ti u Liviju. Do sad su sve moje veze bile površne.“
„A Katrin?“
„Ona je jako draga! Bili smo prijatelji još u gimnaziji u Aachenu. Poslije smo postali i par. Onako, iz navike. Među nama nikada nije bilo vatre kao između tebe i Livije. Katrin me je posjećivala i ostajala bi po nekoliko tjedana. Za vrijeme ferija. Prije šest godina je prestala dolaziti. Nakon što sam joj rekao.“
„A što si joj rekao?“
„Da je ne volim! Da možemo ostati i dalje prijatelji i da može doći kad hoće, ali ne više od toga. Ona je željela više.“
„A Bizantinka?”, namignuo mu je šeretski Vittorio.
„Ma, pusti je! S njom je bilo i previše vatre. Ali vatra koja ubija! Dosta mi je toga! Oboje smo umalo poginuli. S druge strane, ne možeš se zaljubiti u kliše! Bizantinka je bila upravo to. A Nataliju zapravo nikad nisam ni upoznao.“
„A da si je upoznao?“, Vittorio se nasmije.
„Prezirao sam njezinu balkansku patetiku!“
„Ah, nisu patetični samo Balkanci. I Talijani su patetični! To i mene živcira.“
Daniel ne odgovori ništa. Promatrao je rijeke turista koji su prolazili trotoarom pokraj restoranskog vrta.
„Bilo je nečeg proturječnog u mom odnosu spram nje, Vittorio.“
„Pa bili ste u ratu!“
„U ratu smo bili samo u nazočnosti drugih. Nikad to nismo bili nasamo. Samo sam je jednom ispratio do kuće. Zamolio me je profesor. Ja se sam ne bih ponudio.“
„I, je li se nešto dogodilo?“
„Ništa. I da sam ja htio, nije išlo. Bila je hladna, zatvorena. Ili sam je ja takvom doživio? Ne znam. Putem od Weberstraße do Gabelsbergerstraße gdje je živjela pričala je neprestano orazvodu svojih roditelja. A ja sam joj nosio tešku torbu s knjigama“, nasmije se Daniel.
„Zar ovo govoriš ti? Daniel Kluge, Vitez, koji je mogao zbariti bilo koju curu za pet minuta, a kamo li neku balkansku šmizlu? A ti si joj samo nosio tešku torbu? E, drago dijete, ovo je baš kič!“
„Jednom sam je slijedio“ nastavi Daniel svoju priču. Pri tom se non- stop smijao, što je radovalo Vittorija. „Zapravo dvaput! Hodao sam iza nje i mirisao njezin parfem. Još ga osjećam! A nisam mogao ni zucnuti, a kamoli dotaći je. Nezamislivo!“
„I ti onda kažeš da te nije privlačila?“
„Ne nije me privlačila. Ili? Možda rijetko. Samo na trenutak! Doživljavao sam je kao na filmu. Jednom sam je slijedio na putu do kuće nakon fakulteta. Sve dok nije ušla u neku kuću u Kaiserstrasse. A ja sam se sakrio sam se iza jednog grma u susjednom dvorištu. I čekao je da izađe,“, reče Daniel i zamisli se.
„Ej, čovječe, pa ovo je ludo. To mi nikad nisi ispričao.“
„Nije mi bilo ugodno, Vittorio. Koji bi dvadesetdevetogodišnjak prijatelju pričao takve stvari?“
„A zašto si je čekao?“
„Htio sam saznati što je ondje radila. Dok sam je čekao, zamišljao sam si svemoguće stvari. Ne pitaj me kakve! Evo samo jedne od mojih maštarija. Zamišljao sam si da ona u toj kući, dok je ja špiuniram pod prozorom, vodi ljubav s nekim krupnim tamnoputim Balkancem. Sa zlatnim lancem oko vrata. Netko poput automehaničara moje mame.
„Miroslav! Iz Srbije. Ili je možda bio iz Makedonije?“ Vittorio se glasno smijao i vrtio glavom u nevjerici.
„Zašto se smiješ, Vittorio? Taj Miroslav je bio jedini Balkanac kojeg sam poznavao!“
„Čovječe, ovo je genijalno!“
„Priznajem, kriv sam. Stid me je!“ Danijel prekri lice dlanovima i počne se glasno smijati. Vittorio mu se pridruži.
„Čekaj! A zašto profesor Von Blumental nije doživljavao i Bizantinku kroz stereotip glupe Balkanke?“, upita Vittorio.
„Ne znam. Možda ju je on gledao kroz neki vlastiti stereotip. Jako ga je ganulo rusko ime Natalija. Dali su joj ime po baki, Ruskinji iz Sankt Peterburga. Profesor je rođen u Königsbergu, gradu koji se sada nalazi u Rusiji. Sigurno mu nije bio stran slavenski, ruski svijet. Možda ga je kod nje zadivila upravo ta činjenica.“
„Zar ona tebe doista nije zadivila?“
1 Johann Wolfgang von Goethe, „Kennst du das Land, wo die Zitronen blühn“, 1782.
KICA KOLBE je renomirana makedonska spisateljica koja živi u Njemačkoj, a piše prozu i esejistiku na materinskom, makedonskom jeziku.
Rođena je 1951. u Makedoniji u obitelji egejskih izbjeglica koji su u doba Grčkog građanskog rata prebjegli iz Grčke u Jugoslaviju. Studirala je filozofiju na sveučilištima u Skopju i Beogradu. Magistrirala je na estetici Theodora Adorna, a doktorirala na njemačkoj estetici 18. st. U razdoblju od 1976.-1984. radila je kao asistentica, a kasnije i docentica estetike na katedri za filozofiju na Filotofskom fakultetu u Skopju. Sudjelovala je na svim projektima Estetičkog laboratorija, u osnivanju festivala „Mladi otvoreni teatar“ i časopisa „Filozofska tribina“. S njemačkog je prevela djela Immanuela Kanta, Paula Kleea, Martina Heideggera, kao i eseje Theodorna Adorna.
Od 1884. živi u Njemačkoj gdje se intenzivno posvećuje slikarstvu, pisanju proze i prevođenju. Već je nekoliko godina kolumnistica online redakcije na makedonskom jeziku za Deutsche Welle. Sudjelovala je na mnogim znanstvenim konferencijama, debatama i književnim čitanjima.
Objavila je pet romana: „Egejci“, 1999., „Snijeg u Kazablanci“ 2005. (dobitnik nagrade Roman godine), „Žene Gavrilove“ (nominiran za nagradu Balkanika) 2008., „Zemlja izbjeglica“ 2018. i najnoviji roman „Vitez i Bizantinka“ 2020.
Objavila je i zbirku priča „Rijeka u naslijeđe. Ein Fluss als Erbe“ na makedonskom i njemačkom u Skopju i Langenfeldu 2009.
MILOŠ MARKOV rođen je 1993. godine u Subotici. Diplomirao je na Odseku za komparativnu književnost sa teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu. Njegov rukopis O strahu strah nagrađen je u Ediciji Prva knjiga Matice srpske te objavljen 2020. godine. Zastupljen je u brojnim časopisima i zbornicima, kako onlajn tako i štampanim. Živi i radi na relaciji Subotica-Novi Sad-Beograd.
A, B, C, D, E, F, G, H, I, J, K, L, M, N, O, P, Q, R, S, T, U, V, W, X, Y, Z
uvod: GEOMETRIJSKI DUH
Latinični alfabet je materijalizacija geometrijskog Duha. Onog istog koji je u svojoj potrazi za istinom zapalio nestabilnu mješavinu tekućina i lansirao djecu zapadne civilizacije iz orbite već spoznatih iskustava prema onima koje tek treba spoznati.
Rođen kao nedonošće u obitelji trgovaca i mistika, svoje djetinjstvo provodi u Grčkoj kojoj, zbog otvorenog pogleda na svijet, ne smeta disproporcionalnost koja prati te mlade, pubertetske dane.
Stroge vojničine i hladni birokrati Rima, u težnji da ih dostojno predstavlja, rade na onim nezgrapnim detaljima koji im nisu bili po ukusu, i grade mu spomenike u kamenu, a onda mu, u maniri strogih roditelja, tj. skrbnika, govore kako se u kojoj situaciji treba ponašati, i kako treba izgledati, već ovisno o prilici.
Nakon epizode sa čovjekom na križu, koja je zapravo bila pravi razlog raspada tada već disfunkcionalne rimske obitelji, tumara po nesretnoj Europi u potrazi za svojim identitetom, svojim pravim ja. Napokon, pronalazi ga u domu dobrohotnog muža snažnih očinskih nagona, gospodina Karla.
Pun samopouzdanja, nastavlja se motati po okolnim zemljama. Kao stalni saveznik pametnih i progresivnih, postaje njihovim mentalnim produžetkom (ekstenzijom uma), i kao fraktalni uzorak, postiže spontanu samosličnost sa produktima koji su građeni kako bi bili spomenici vremena.
Cijelo to dugo vrijeme, nazovimo ga mističnom epohom, rađa se iz amorfnog limba koji ne poznaje svjetlost sve dokle god ga iz njega ne povuče i preciznošću kirurga na papir ili pergamenu ne iscrta za to posebno izvježbana ruka.
Oko 1450. mistična epoha završava bljeskom njemačkog racionalnog genija i stvari sjedaju na svoje mjesto. Oblici se ne mijenjaju ali tehnologija čini svoje…
A
Aleph, alfa, A.
Aleph su stari Sumerani koristili za označavanje životinje koju mi poznajemo kao Vol.
Kako im je ta beštija bila jako bitna, osmislili su piktogram koji je predstavljao njenu glavu. Izgledao je otprilike ovako: A Njuška je bila okrenuta prema dolje a rogovi prema gore.
Kasnije, kada su Grci preuzeli slovo, aleph je postao alfa, volovska glava je zarotirana čime su postignute dvije stvari:
prvo, slika slova je postala stabilna, drugo, pismeni dio drevne grčke populacije godinama se naslađivao činjenicom da su tim potezom ponizili Sumerane koje su (neopravdano) smatrali seljačinama.
Čak i Homer, za koga bismo vjerovali da je bio iznad niskih strasti, u šestom pjevanju Ilijade, stihovi 175–180, doduše indirektno, ismijava narod koji je izumio moderno pismo, riječima: “A kad deseta zora ružoprsta osvanu veće, Onda ga zapita i znak od njega vidjeti htjede, Znak što nošaše njemu od Preta, njegovog zeta. A kad nemili znak od svojega zeta primi, Najprije pomamnu ubit Himeru zapovjedi njemu.”
U prvom pjevanju, u stihovima 155–160, međutim, bez ikakvog uvijanja, Homer vrijeđa i ismijava riječima: “Niti mi potrše usjev u grudastoj u Ftiji onoj, Hraniteljici ljudi, među nama jer je daljina Velika: jesu brda hladovita i more šumno. Nego smo za tobom pošli, bezobrazniče, da imaš Radost, tebi smo čast i Menelaju tražili, kujo.”
B
kod alfabetskog pisma općenito su mi draži kurentni znakovi
iznimka je “B”
verzalni znak neprekrivene erotičnosti koji me kada ga god vidim ili nacrtam podsjeti na, e jebiga, možete misliti da sam autistični pervertit, ne zamjeram, fine sise, a boga mi i na fino dupence, sve žensko, naravno.
kulturan, rafiniran vizualni umjetnik u ovom će slovu prije vidjeti sliku bifore, romaničke arkade ili nekog drugog arhitektonskog detalja, ali ja ne.
kako je ovo posljednje slovo o kojem pišem dozvolite mi da zaključim. bez obzira na to kakav oblik poprime, slova i ostali znakovi u sklop alfabetskog pisma, materijalizirani su artefakti geometrijskog duha. bez obzira na konotacije koje pojam geometrijsko nosi sa sobom, slike ovih znakova dozvoljavaju, kako u svojim elementarnim, tako i u krajnje stiliziranim oblicima, bezbrojne interpretacije. (Je, ljepota je u oku promatrača, a interpretacija je u mozgu voajera.)?
C
Zanimljivo je promatrati tu zakrivljenu crtu kao stazu nekog planeta. Svi njutnovi zakoni gibanja pucaju u točkama gdje se linija prekida. Planet se kreće po kružnoj ili eliptičnoj putanji, staje, i vraća se natrag, odakle je i krenuo.
Još zanimljivije ako priči dodamo serife.
D
D je umjereno pregnantan oblik koji poziva da u mislima, po njegovoj lijevoj strani, nadocrtamo ideogramić žene okrenute u desno i dobijemo trudnicu.
Ako mu pak dodamo crticu koja reže vertikalni potez po pola dobiti ćemo smiješan znak koji označava smiješan glas sa kojim pri izgovoru Nijemci, Talijani i mnogi drugi narodi imaju puno problema.
Za razliku od njegovog kurentnog oblika, koji je strukturno zahvalan za razna estetiziranja, verzal je poprilično bezličan i potrebno je dosta truda da ga se učini dopadljivim.
Rezultati istraživanja koje sam proveo kod osoba različitih obrazovnih kategorija, pokazali su da je taj znak najbolje prošao kod skupine sa završenom srednjom školom usmjerenja tokar-varioc.
Izrazito negativno očitovali su se visokoobrazovani ispitanici sa završenim fakultetima iz područja prirodnih znanosti.
Pretežno mišljenje ove ispitne grupe svodi se na to da je oblik slova bezličan i da nema definiran karakter, preciznije, da nema jasno definiran karakter.
E
Na ovom mjestu trebam naglasiti da se svi tekstovi iz ovog ciklusa odnose na verzalne oblike.
Slovo E je seljačko slovo. Neću se iznenaditi ako se ne složite sa mnom i ako kažete da je za vas G seljačko slovo. Bilo bi ovdje materijala za raspravu ali dozvolite mi da iznesem svoje mišljenje o oba slova i uvjeren sam da ćete se na kraju složiti sa mnom.
Počnimo najprije sa glasom kao označenikom. Što vam kaže prijatelj čija vanjština to ničim ne odaje ali koji je u biti teška seljačina (pa zašto ti je onda prijatelj?, upitati će se pažljiviji čitatelj.) kada mu objašnjavate koncept Readymadea Marcela Duchampa? Kaže vam: “E?” ili u najboljem slučaju ako je još i Istrijan: “A ma.” Ok, a sada pređimo na formu.
Pokušajte srednji potez slova produžiti u lijevo za otprilike deset njegovih dužina… I… što ste dobili?
dobili ste vile, grablje, lopatu… Dakle, jasno je, slovo E u ruke i homo u njivu!
F
Slika ovog slova sjajno ilustrira položaj usana i glas koji preko njih izlazi kad izgovaramo riječi kao što su npr: fagot, fazan, fufa ili gof.
Kada je donja verikalna crta kraća od gornje, lako se može primijetiti da slovo poprima obrise profila onih ljudi koji imaju nekakvu blažu anomaliju u području donje vilične kosti, donjeg reda zubi ili donje usne.
To ne predstavlja problem vrsnim dizajnerima fontova koji vještim balansiranjem kontrasta u debljini poteza te pažljivim oblikovanjem serifa taj neugodni vizualni efekt lako dovode do upravo bravuroznih estetičkih rezultata.
Pišući ove stihove prisjetio sam se jedne epizode poljskog crtića Gustaf, u kojoj glavni lik, Gustaf, češljajući frizuru koja se sastoji od dvije dlake, koristi češalj koji izgleda istovjetno ovom slovnom znaku.
G
Kada bih svojim učenicima dao zadatak da odaberu jedno slovo koje po njihovom mišljenju na najbolji način ilustrira pojam “crna rupa”, bio bih izuzetno zadovoljan kada bi netko od njih odabrao upravo G, i to beserifno.
U smeću od filma “Interstelar” crna rupa koja se nalazi u blizini planeta na koji glupi astronauti trebaju sletjeti kako bi vidjeli da li je pogodan za život, zove se, to jest oni su je nazvali Gargantua.
Slovo G, bez obzira, svojom formom odlično opisuje fizikalne pretpostavke koje objašnjavaju ponašanje tog svemirskog tijela.
H
Nigdje mi se ne žuri. Poklon za ženin rođendan ću kupiti sutra. Imam još limenku Lowenbraua, a cigaru ću ići nažicati preko, kod Robija. Ili gore, kod Fulvija.
I
Bio sam svjedokom diskusije koja se vodila između dva dizajnera od kojih je jedan bio Oleg Morović a drugi Nikola Đurek.
Morović, dizajner mlađe generacije inzistirao je na tome da je slovo “I” najkul slovo kada nema serife, a kad ih ima, onda postaje jedno od najmanje kul slova, ako ne i najmanje kul.
Vjerovatno je problem koji je akademsku raspravu doveo do fizičkog obračuna ležao upravo u terminologiji koju je mladi dizajner koristio u sukobu mišljenja sa prekaljenim bardom hrvatske tipografije, dizajnerom istančanog senzibiliteta, čovjekom od struke koji ne samo da uvijek koristi, već i konstantno nadograđuje stručnu terminologiju novim izrazima.
Morović je naime zaista koristio riječi kul, najkul, i ne kul.
Đurek mu je staloženo, na početku, objašnjavao da serifi ne bi trebali biti faktor po kojem se a priori određuje estetika slovnog znaka, da ima puno drugih faktora koji su u igri, i da je to stvar šireg, puno šireg konteksta.
Ne moram ni naglašavati da mi je kao pasivnom sudioniku ovog događaja bilo jasno da je ovdje riječ o klasičnom sukobu generacija pa sam, u pokušaju da smirim situaciju i razgovor vratim na akademsku razinu, naručio još jednu turu pića ne sluteći da će alkohol još više usijati ionako vruću atmosferu, ali bilo je baš tako.
“Gospodine Đurek, to što ne prihvaćate žargon kojim ja govorim kada govorim o uzvišenim stvarima, tj. o, kako biste Vi rekli, umjetnosti, to ne znači da ja ne znam o čemu govorim.” kazao je Morović prinoseći krišku limuna ustima koju je trenutak ranije uronio u hrpicu soli na svom zapešću. “I da se razumijemo, smatram Vas puno boljim vinarom nego umjetnikom oblikovanja slova, čime, nemojte me krivo shvatiti, samo odajem veliko priznanje vinima koja sam imao sreće kušati u Vašem podrumu.”
Događaj koji je uslijedio nakon tih riječi ostao mi je u sjećanju kao najbolje režirani slow motion kadar borbe novije kineske produkcije.
Obojica su ustali istovremeno, stolica iza Morovića je pala na pod, Đurek je snažno zamahnuo desnim krošeom i poslao Morovića preko susjednog stola ravno do šanka za koji se ovaj kratko pridržao, a onda, rušeći boce i čaše koje su se tamo našle, polako ispružio po podu. U trenutku je sve utihnulo, dečko na šanku je stišao glazbu, i prije nego što je redar uspio dotrčati iz susjedne prostorije Morović je, prilično samouvjereno za čovjeka u njegovom položaju, rekao: “Udarac ti je prejak, baš kao i serifi na “I” u Marlene.”
J
Postavio sam učenicima vježbu da promatranjem okoline pronađu oblike čije strukture mogu analoški povezati sa oblicima slovnih znakova.
Volio bih napisati da su sa ovim elegantnim znakom imali najmanje problema i da su otkrili mnoštvo motiva, ali nije tako.
prošlo je, naime, već četiri tjedna a većina nije donijela baš ništa.
Zaključio sam da je vrlo teško motivirati nekoga tko nije unaprijed motiviran.
Njihovo ležerno ignoriranje i tvrdoglavi prazni pogledi kao odgovor na moja očekivanja, govore mi da bih možda trebao razmišljati o traženju drugog posla.
K
K kao kužina, kažun, kantun… Ako k rotirate za 45 stupnjeva u smjeru kazaljke sata ukazati će Vam se krov kažuna koji svojim vršnim kamenom, ćukom, dodiruje svemir vidjet ćete i napu iznad ognjišta na kojoj stoje bukaleta, keremičke ptice obojane pastelnim bojama utopljenima u sjajnu glazuru, stara fotografija djeda, karte za briškulu i možda punjač za mobitel. Iz ovoga proizlazi da smo u pravilu bezrazložno ograničili naš pogled na slova samo na njihov konvencijom zadani smjer. Jedan je pjesnik rekao da se izgled žene koja leži bitno razlikuje od njenog izgleda u stojećem položaju, da sada ne ulazim u detalje njegove opservacije. Zašto tako ne bismo promatrali i slova? Nije vrag da nas biologija baš toliko determinira?
L
Valter Gropius je jednom prilikom rekao da pristaje stajati na čelu škole samo pod uvjetom da se se na logotipu iste pojavi slovo L. Tako ili nikako. Boris Ljubioic, manje eksponirani umjetnik tog doba, koji je sebe volio nazivati dizajnerom, oblikovao je logotip Bauhausa koristeći L kao dominantnu formu koju je koristio kao znak za različite dijelove ljudskog profila. Kasnije se hvalio kako u inat Gropiusu niti jednom nije slovo postavio u njegov pravilan položaj. Na tom tragu je dizajnirao i sve svoje kasnije radove. Radio je uvijek sve u inat i nitko ga zbog toga nije volio. Gropius je pak bio jako zadovoljan, u prvom redu zato što je zadovoljna bila i njegova supruga Leticia koja je došla na svoje kada se inicijal njezinog imena pojavio na logotipu jedne važne institucije kojom je upravljao njezin voljeni suprug.
M
Jedan od dva glasa u svetoj riječi.
tibetanska priča kazuje da, kada bi svi ljudi na našem planetu istovremeno izgovorili Om, nestalo bi svo zlo koje nas okružuje i sile svemira oko kojih duhovni vođe pletu svoja učenja kroz taj bi zvuk kanalizirale svoju energiju i nastupilo bi novo doba
alfabetski znak za ovaj labilan fonem koji, kada ga u izgovoru produžimo može beskonačno, odnosno, dok nas pluća služe nastavljati zatvorenih usta lagano baca na grafički prikaz rada srca, tj. kardiogram.
slučajno?
Da.
N
Dvije vertikalne i dijagonala. Elegantno i britko.
nedostatak simetrije nadoknađuju bjeline koje tvore dva nasuprot orijentirana trokuta
treba biti pažljiv kada se oblikuje serifna varijanta jer postoji tendencija pojave nestabilne slike slova.
to se odnosi samo na verzalni oblik, naravno.
O
Vodka Vino Jota Oral Doggy …
Puno je krasnih riječi i pripadajućih im značenja koja u svojoj strukturi imaju upravo ovo slovo. Slovo. Ovo. O.
Formalno, to je oblik bez početka i bez kraja.
Izvedeno iz kruga, pritisnuto silama sveprisutne gravitacije preobražava se u elipsu i počinje sličiti na jaje.
Dovitljivi labinjani kažu “joje”.
Samo zato što, katolici kakvi uglavnom jesu, ne mogu pomiriti činjenicu da taj univerzalni simbol života u svojoj pisanoj i govornoj manifestaciji nema u sebi ovaj arhetipski oblik – znak.
P
Pokušajte napisati nešto o tom slovu.
meni baš ne ide.
ali najlakše je preskočiti problem kad naiđete na njega, ali ja to neću učiniti.
Prije današnjeg sjedanja za pisaću mašinu bio sam u dugoj šetnji po autokampu u Medulinu.
Cure, ja i pas.
Uglavnom smo zaobilazili lokve od petnaestodnevne kiše i bacali psu lopticu.
Ok. P.
Trudnica tankih nogu u devetom mjesecu trudnoće, adamova jabučica, desna sisa trudnice u visokoj trudnoći (uvijek desni profil, čini se)
Bez veze.
Q
znak iznimne ljepote ako mene pitate. po svom obliku i glasu kojeg predstavlja pravo žensko slovo
u slučaju kada je materijalizirano typewrite pismom gotovo da je lagano perverzno ako pustite mašti na volju
kada ubuduće u nekoj riječi ugledate “Q” sjetite se neke od svojih ljubavnica i prepustite se zadovoljstvu koje će sjećanje donjeti
R
Dok je još radio u tvornici stakla “Boris Kidrić” u Puli moj stari je u sklopu službenog puta na koji je u Sovjetski savez krenuo sa timom stručnjaka, sve od reda prekaljenih partijaca, završio u Moskvi. Na aerodromu su ih prije dočeka lokalnog odbora za doček presrele mlade ruskinje koje su tražile od njih hulahopk, jeans hlače, žvakače, majice, sve u zamjenu za tisuće rubalja ili za njih same. Stari se nije najbolje snašao i dok je skužio što se događa, ostatak muške ekipe več je punio džepove svežnjevima lokalne valute, a kasnije navečer u hotelu, dok je njegov cimer obrađivao mladu komsomolku2, stari je, praveći se da spava shvatio da se prije puta, u buduće treba bolje informirati o običajima zemlje kojoj ide ususret.
Kada vidim slovo “R” sjetim te njegove priče.
S
Kada bi postojalo nešto što se zove aura i kada bi slova imala auru ona bi sjala najjačim sjajem upravo iz ovog nedostižno elegantnog oblika.
Ako bismo uspoređivali senzualnost slova “Q” (koju smo već spominjali) i onu koja se krije u ezoteričnom plesu linije slova “S”, mogli bismo promijeniti paradigmu i govoriti o Pornografiji i Erotici. O eksplicitnom i suptilnom. O jeftinom i neprocjenjivom.
Kada bi “Q” skinulo svoju masku vidjeli bismo Damiana Hirsta, Kada bi to učinilo “S”, ukazao bi nam se Giotto.
T
Križ je simbol vjere, Vjernika katoličke vjere. T bi trebalo postati simbolom nevjernika, ateista. Latinski križ na krunici koju često možemo vidjeti na retrovizorima automobila daleki je rođak ovog elegantnog slova. njegova, iznad horizontalnog poteza produžena vertikala navodno simbolizira život nakon smrti, život u duhu koji je posljedica vjere u Boga koja se dokazuje vješanjem krunica na retrovizor.
Kako ateisti, dakle nevjernici ne uvažavaju koncept vječnoga života predlažem da prihvate slovo T kao simbol svog uvjerenja.
Dakle, vertikalni potez simbolizira život, ovaj zemaljski. kraći, horizontalni potez simbolizira smrt, baš kao i kod križa. I tu stajemo. Kraj.
U
Kada izgovorite glas kojega ova konkavna krivulja označava vjerovatno čete pomisliti na mjesni prilog
U tom svojstvu U je ključno slovo u psovkama cijele tzv. regije, pa tako i Lijepe naše.
Idi U kurac, U pičku materinu, jebem te U dupe, teraj se U tri pičke materine U, jebo te.
Zatvaranjem početnog i završnog poteza na U dobivamo O, manje-više.
Zamjenom tih dvaju slova, naše bi psovke bitno izgubile na britkosti. Npr. jebem te O dupe… nekako je prihvatljivije, čini mi se. I manje boli.
V
U jednoj hrvatskoj srednjoj školi, u tijeku oglednog sata viši nadzornik vrši nadzor na predavanju profesora Pekice.
Viši nadzornik (ubuduće V.N.): “Kolega, molim vas, dođite malo sa strane.”
“U vašem predavanju ne primječujem elemente građanskog odgoja, hm, moram vas pitati, jeste li vi uopće pročitali Pamtilicu građanskog odgoja i obrazovanja?”
Profesor Pekica (ubuduće p.P.): “A jesam.”
V.N.: “Ako ste je i pročitali, moram primijetiti da je niste primijenili.”
p.P.: “Aaaa…”
V.P.: “Siguran sam da znate, kolega, od kolike je važnosti da Učenik-građanin razredne, školske, lokalne i domovinske zajednice te europske i međunarodne zajednice, bude pravodobno upoznat sa Ljudsko-pravnom, društvenom, gospodarskom, ekološkom, kulturološkom te političkom dimenzijom kao i dinamikom stjecanja i povezivanja znanja, razumijevanja, vještina i vrijednosti potrebnih istom, da bi se razvijao u aktivnog i odgovornog građanina u razrednoj, školskoj, lokalnoj, domovinskoj te napokon europskoj i međunarodnoj zajednici?”
P.P.: “Paaa…”
V.N.: “Kao viši nadzornik Ministarstva Republike Hrvatske, ali prije svega kao domoljub i vjernik, moram izraziti zabrinutost, kolega, zbog vašeg ležernog i, rekao bih isuviše znanstvenog pristupa u artikulaciji nastavnog sata.”
“Mislim, gdje je tu ljudska dimenzija?”
“Kako vi mislite da će vaši učenici shvatiti da se domoljublje na djelu pokazuje u očuvanju i razvoju sustava zajedničke dobrobiti, stvaranjem uvjeta da se radom, a ne krađom stječu materijalna bogastva, ako im niti riječi ne reknete o Gospodarskoj dimenziji koja je lijepo objašnjena u pamtilici?”
“Kako kolega?”
p.P.: “Ma, slušajte…”
V.N.: “Ne kolega, vi mene slušajte!” “Gdje ste vi bili ’91.?”
“Vjerovatno ste pametovali po svijetu otvarajući izložbe, ili ste i sami izlagali koještarije.
p.P. “e jebiga…”
V.N.: “Doobro… ovo ide u zapisnik.”
Viši nadzornik je u malu bilježnicu zapisao nekoliko rečenica.
V.N.: “Vidim ja, kolega, zašto je nama ovako. Svi bi samo pametovali, a nitko ne bi radio svoj posao, jel’ tako kolega? Tako je, tako.”
W
Ako niste ljubitelj horora, sado+mazo igrica, japanskih stripova ili ako jednostavno niste zrela osoba ovo Vam slovo ne ostavlja dovoljno prostora da uživate u njegovom obliku.
Istraživanje koje sam proveo za potrebe ove pjesme pokazalo je da W najviše vole arhitekti i tenisači.
Sinteza koja najljepše ilustrira stavove arhitekata krije se možda u odgovoru jednog ispitanika na pitanje: “Zašto Vam se sviđa upravo to slovo?” “Ne znam, jednostavno mi je lijepo to slovo.” Interesantno je naglasiti da su svi ispitani tenisači dali sadržajno potpuno iste odgovore, a oni se mogu svesti na: “taj oblik me podsjeća na bol u laktu koja me prati od djetinjstva”
X
Dobio sam na poklon taj pješčani sat od prijatelja koji ima dobar uvid u nutrinu ljudi, on je, naime kirurg, i to dobar kirurg.
Zanimljivo je kako vrijeme tj. protok vremena ima drugi oblik kada promatrate pijesak koji curi nemoćan pred gravitacijom, analogni broj naciljan kazaljkom ili digitalni broj niti približno ne tjeraju strah u kosti.
Pijesak zarobljen u staklu koje je nekada bilo isti takav pijesak poprima njegov oblik i kreće se kroz njega, tj. kroz samoga sebe, u nekom drugom vremenu, dalekom koliko je daleka granica prema kojoj svemir juri.
Pješčani sat, kutija cigareta, kutija šibica, daska za rezanje mesa i nož na njoj, prazna plastična čaša sa osušenim talogom kave, sve to na ugašenom hladnjaku u kutu ateljea… Vanitas?
Y
Y sam riješio pišući nešto o ženskom međunožju. Potražiti ću.
Z
Dvije riječi dovoljne su za opisivanje oblika ovog slova nametljive legancije: Dinamična simetrija. “N”, kao njegova zarotirana slika nije ni približno tako elegantno vjerovatno zbog dviju optičkih horizontala koje ga zatvaraju po donjoj i gornjoj liniji pisanja. Kod “Z” su te dvije linije u cjelosti materijalizirane i povezane žustrom dijagonalom.
Priča kazuje da je Ernest Hemingway jednom prilikom, upitan kakve mu se žene najviše sviđaju, odgovorio: “Kod žene mi je izgled, mislim na onaj fizički, manje bitan. Nije mi presudan niti karakter. Ono na što obračam pažnju je ime. Poželjno je da žena sa kojom želim biti intiman u svojemu imenu ima barem jedno slovo ‘Z’.”
ANDI PEKICA rođen je 1968. godine u Puli. 1987. godine završio je srednju školu, smjer grafički dizajn, kod profesora Ivana Obrovca u Puli. Diplomirao je na grafičkom odjelu Pedagoškog fakulteta u Rijeci 1992. godine. Od 1996. godine radi kao profesor u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli. Član je HDLU Istre od 1994. godine. Od 1996. god. izlagao je na više samostalnih te na mnogobrojnim skupnim izložbama. Za svoj je rad šest puta nagrađivan.
– preuzeto sa sajta “Na konju smo” (http://www.nakonjusmo.net) Olega Morovića, Olega Šurana i Andija Pekice; rubrika Poezija, 16.12.2014.
Tada je Ida prvi put okusila sladoled. I što ga je, ushićena, nježnije čuvala u ruži tanušnih prstiju, sladoled je brže čilio.
Kap po kap.
Pored školaraca-pušača, u mahali biskulja i bezbroj sitne djece kojoj se preko usta i usni još otežu slinke, kao kreste ćurana, sibijan koji s otromboljenim trbusima landara okolo, ulijepljen sjemenkama bostana, trohama i zemljom. A ponekad, pirala-gola, bez gaća i košulja, izbauljavaju iz blata, iz prašine, iz slame i sijena; i gurnuta u ljute koprive, u trnje i čkalj, vrište do neba. U dječjoj navadi, vuku na konopljanim kujrucima poneku pridavljenu pseću ili mačinju dušu; il s mukom tegle teške klimave točkove sa starinskih kolica, guraju na kvrgavim štapovima prikovane poklopce s kanti za maslo. Djeca, koju stariji nazivaju piskor, dihanija, milet, sibijan, imaju beskrajno puno vremena za rašćenje, ali vrlo brzo stasavaju za teške poslove življenja. Među tom mlađarijom, ima sakatih, nijemih, gluhih duša kojima treba tek malo iskrenosti i mažnje; duša koje je svako već svrstao u gluhe, nijeme i sakate. Ida voli da se igra s njima. Ponekad satima čuče u prašini pored rijeke i, razdragano, cijuču. Ponekad i preskoče u Idinu avliju, odakle ih ona, kao izgrednike, šibane, razjuri prutom ili kamdžijom. Niko se od starijih ne miješa u njene sporove s dječicom. Znaju da Ida nije sposobna za hilu. Ako djeca plaču, znači da su pretjerala. Uljudnost je najbolja zaštita i odbrana od grijeha i omraze.
Ida uveliko puši, kašljucka i pljucka gorčinu s jezika. Trči, preskačući plotove, do kuće Kasima Batala, da s njegovim sinom ispuši sve cigare na ovome svijetu, da pjeva neke hunjkave i tužne pjesme i drnda prstima po harmonici. Kroz Kasimovu se kuću prolazi kao kroz han. Neprestano se tu smjenjuju svite daljnjih rođaka. Jedino u vrijeme Ramazana tu ima nekoga reda, i samo se tada može znati ko je ko, ko je šta i odakle stiže. O Bajramu, taj se poredak smete; Ida je onda bezbijedna, skoro niko i ne primjećuje da nije njihova. Osman ima piskav glas, tanke ruke i tabane šlampave kao hamalska čarapa. Stariji je od većine pušača i niži rastom od Ide. Jedva kvrgavom glavom premašuje krilca dvokrilne harmonike. Jedva domašuje bradom šiljava rebra instrumenta koji mu čuči na krilu. Doduše, Ida mu se ne primiče, i ne stoji s njim ni u ravni avlijske klupe. Uvijek se među njih može uvući debela mačka. Dok puše, obavezno u rukama drže i po jednu štanglicu šećera, stružu je zubima i preko nje fućkaju kolutove dima, prstene kroz koje se nazire usplamtjelo krovlje crvenih kuća. Osmanu dim šiklja na nos. Ida ne umije da natjera dim na tanke nozdrve. Držeći se rukama za stolicu, naprežući se uspijeva da pobijedi svoje tijelo, da ne padne u trans.
Rafo, prvi muškač iz Idine klupe, bljedolik i tih momčić, mahnito onaniše na časovima geografije. U početku, to radi stidljivo. Trudi se da ga niko ne vidi. Onda se njegova žudnja otima oprezu, i on to čini pred Idom, zadihan i usplamtio. Ida u početku ne umije ni da se stidi muškoga neprizora. Misleći da ima padavicu ili neku grdnu bolest, u čudu gleda Rafa koji stenje i landara glavom preko klupe, kao nepriklan pjetlić. Tek kad se suoči s predmetom njegove pomame, obara glavu i okreće mu leđa. Počinje da ga izbjegava čak i u snovima, jer Ida počesto prosanjava sve dnevne i školske događaje, naročito mučninu s časova na kojima je propituju. Budi se u znoju, premorena i zajapurena. Ponekad štreca i na samu pomisao da se prvo moraju zatvoriti oči da bi se zaspalo. Satima, mučeći se i snu se odupirući, zuri u sobnu tamu, u daleku fruzgu nebeske svjetline u prozoru. Na sreću, pošto Rafo ne prelazi razred, Ida u spasenju, istiha, zaboravlja tu mušku ružnoću i tuđu blizinu. U njenoj novoj klupi niko s njom ne sjedi, ali se njoj još pričinjavaju Rafovo krkljanje i bljedilo. To susretanje s prljavštinom muške snage, u pamćenju, pogani joj misli u tanušnoj sreći. Kad god pomisli na ljepotu, sjeti se Rafa zaleglog preko klupe u magarećem ćošku, i cvili od jada.
Ida uporno odbija da priča, i vjeruje samo u ćutanje. Zaludno Feiz pokušava da je odobrovolji. Zaludno oko nje ređa tanke cigare, rastire žute listove duhana, grumulja suhe režnjeve po krilu, i moli Boga da ga ona ne ostavi samog, u gluhoti puste kuće. Ida okreće glavu ustranu, mrzovoljna i kivna na sav muški svijet. Još manje podnosi drugarice, mahalske i školske djevojkane s kojima više ne umije ni da ćuti. Osjeća odvratnost od pripadanja istom rodu. I kad je među njima, gleda kroz njih, nesvjesna opasnosti nove navike. Ida se, preskočivši razred, nehatno mijenja. Nakratko, zatvara se u sebe, u bojazan da je Rafova duševna prljavština ne sustigne u novoj klupi, među nepoznatima. Izbjegava i Rafo susrete s Idom i s momcima iz mahale. Omrznuo je i pušenje i njih, zbog njihovog sjećanja na njegovu nepoćudnost i prljavu naviku. Na dan izricanja javnog ukora, Rafo svoju majku odvodi u tuđi razred na roditeljski sastanak, gdje jadnica dva sahata uzalud sjedi čekajući da je razredni prozove. Iste večeri, Rafo kod kući dobija batine koje niko drugi na njegovom mjestu ne bi prebolio, i danima ne može da sjedne, zbog uboja i modrica koje ni sirova volujska koža nije u stanju da izvuče.
Izrana idući po hljeb, Ida zaobilazi Rafovu kuću, avliju široke familije Haznadara. Skreće s puta pred Zlatanovom zgradom, prolazi kroz Beljinu baštu i izlazi na mračno dispanzersko dvorište. Odatle, kod vatrogasnog doma, ponovo izlazi na ulicu i pjevajući stiže do pekare. Vraćajući se kući, ide istim putem, zadihana. To izbjegavanje susreta s Rafom postalo je smorno, kao i sve drugo što je ikako može povezati s njim. Odlazeći po hljeb, obavezno zastane na mostiću. Tu, zakačen o pervaz nad rijekom, zakatančen da utvrdi srećnu vezu dvije srodne duše, truhne nečiji katanac, kovanik, u šuškoru godina. Tu ona obavezno zastane, osmjehne se i krene. I tako zatvara krug oko cijele mahale, da se, ni slučajno, ne sretne s ičim što je može makar i podsjetiti na Rafa, a taj krug širi je od garežnog neba nad čaršijom. U nedoba, izmrcvarena zebnjom od susreta s prividom svoje more, uzgred primorava Osmana da je miri svirkom, dok on dahće za stolom u baštici na klupi koja se znoji i gori pod njim vatrom nezemaljskom. Kad podigne umehrano čelo k nebu, Ida ne vidi Osmana koji kleči na koljenima i drži cvijetni stručak u ruci ispruženoj k njoj. Ne vidi ni njegov osmjeh, prošaran škrbinama. Ne vidi ni njegove oči zaleđene zebnjom.
Pošto zatvori oči, Idi se ispotekar ukazuje Rafovo lice. Napopadaju je strahovi od kojih vehne i cvijeće u saksijama na prozoru. Stare muke, rignule u njenom tijelu, pomjeraju joj pamet, zakivaju joj usta i oduzimaju glas. Za sve što čini, ni na šta je ne navodi njena duša. Prevarena moranjem, u stidu, nalazi ujtehu iz starih riječi: «Vječna je duša ona koja se, u moranju uniženja, ne stidi sebe». Ida satima sjedi u hamamu, na golim daskama, mahnito drhteći pod suzom hladne noći, ježeći i grčeći se oko svoje nepojamne boli. Rafova prljavština joj se ulila u um, u usta i u grlo, do dna duše, i ne može se sprati spolja i neće se moći zaboraviti ni u sljepilu njenog oca. Osjećanje uniženosti, u netaknutoj nevinosti, opoganilo je mladost tijelu i oduzelo tijelo mladosti. Ni žena ni djevojka, ni rod ni drug, Ida želi zlo svome sudrugu, zlo koje se približuje duši u patnjama koje ne prestaju s olakšanjem ni u smrti.
«To je bilo davno», ponavljaće Ida utješne riječi kad god se sjeti visina svoje mladosti, u velebnoj bašti svoga samstva.
ŠABAN ŠARENKAPIĆ rođen je u Novom Pazaru 1956. Studirao je političke nauke i jugoslovensku književnost. Objavio je 12 knjiga poezije i tri romana. Osnivač je Kulturnog centra „DamaD“, pokretač književnog časopisa „Mak“ i magazina „Has“. Član je Društva pisaca BiH. Živi u Novom Pazaru i Sarajevu.
čovjek-časopis 