Month: December 2020

DVIJE PJESME NENADA MILOŠEVIĆA IZ ZBIRKE “PESME IZ LIMBA”, Kulturni centar Novog Sada, 2019.

poezija
 
TE OČI DA ME GLEDAJU
 
Sneg nije pao, ni zaborav
preko kasnojesenjih slutnji.
Zimsko sunce daruje
duge senke ljudima.
 
U našem špajzu i u supermarketu
neraspakovane sanke
od prošle zime čekaju
da se neplanirano prijateljstvo ostvari.
 
I ja sam sada, Miloše, poražen u svakoj stvari,
tamo nekom pesniku – tamo neki pesnik,
čas bliži mrtvima, a čas živima,
pišem pesme da bih sa više strana prišao
faktima i datostima življenja.
 
Neka mi bude dana tišina
stare bioskopske sale,
božjom milošću još nezatvorene,
da čujem glasove sveta
i svoj glas među njima.
Želim da mi budu
svetli u umu moji dragi,
da mogu videti kroz tamu
kad počne da nadolazi.
 
Lica koja zapamtismo,
koja su najveću naklonost pokazivala,
neka me te oči gledaju.
 
***
 
LIMB
 
Jerusalim, mrkoplave noći, bat sandala,
baklje, bivaci, zabune,
oni koji su ga dočekali
i napustili svet kao pagani.
Pravednici što ga čekahu vekovima.
 
Odlaže se dan koji se rađa za slavu,
i u njemu tren najveće patnje i najveće sreće.
Ne razdvajaju se ovce od jaradi još.
 
Ne starimo nego se beda uvećava,
Rim posle propasti Rima.
Koga li će sve drumovi poželeti,
šta li ćemo još praviti od blata?
 
Iz prošlog veka ovo je prešlo:
Robert Mičam blefira
mladog revolveraša,
koji dugo grize jabuku
pre nego što baci karte.
 
Mogao sam pesmom da preskočim početak veka,
da ga izvučem iz senke prethodnog
i priznam ga kao vanbračnog sina.
 
Eh, narodi, podjednako nosite u sebi
sećanja na zločin i smrt.
 
Nešto se ipak pomera,
okrepljujuće kao sunce ili žena.
Traka svetlosti na horizontu,
iza grada, kontinenta,
kada izađem pospan iz autobusa,
tih stotinak metara prema zapadu,
na stazi do mog doma,
tamo nekom vedar dan.
 
Srce, otvori se, veličaj me
i ne zatvaraj se više.
 
Gorećemo u slavi
kada Mičam progovori.
 
________________________________________________________________________________
 
NENAD MILOŠEVIĆ (1962, Zemun), završio je Fakultet političkih nauka u Beogradu. Radi kao urednik u Redakciji dokumentarnog programa Televizije Beograd. Objavio je osam knjiga pesama: Pospanost (1992), Umanjenja (1996), Jureći u raj (2000), Mesta (izbor iz poezije, 2004), Pesme sa Save i Dunava (2005), Time Code (2009), Vode i vetrovi (2012) i Pesme iz limba (2019), za koju je ove godine dobio pesničku nagradu “Branko Miljković”. Objavio je knjigu Iz muzeja šumova (antologija novije srpske poezije 1988–2008, Zagreb, 2010), kao i knjigu mikroeseja Lutajuća planeta (2014). Bio je urednik za poeziju u listu Književne novine (1998–2001), kao i stalni saradnik i jedan od urednika u časopisu za žensku književnost ProFemina. Pisao je eseje i književnu kritiku u časopisima i magazinima kao i za Televiziju Beograd. Piše scenarije i režira dokumentarne sadržaje. Živi u Beogradu.

POEZIJA NIVES FRANIĆ

poezija

ŽIVOTNI NEDOSTATAK

Za život, izgleda, nema većega
no biti jedan veliki nedostatak.

U pukotinama
rastu najsmjeliji životi.
Onaj koji voli ne mora idealizirati,
kaže se u jednoj od knjiga.

Nemir je uvijek povezan s nadom.

A onda dugo i dugo
ništa.

Kad zagrebemo,
suze poteku iz istih razloga.

Sreća je lomna,
lomnija nego očekivanje.

Ostaje uvijek ista želja:
doći će kraj.
Život će biti pristupačniji.

***

PONEKAD SRETNEM ŽENU

Ponekad sretnem ženu
sa perikom;
uredna složenost kose
izaziva jezu
odbrojavanja.

Namještanje poznatog izdanja
kojeg se kao spasa drži
pred
najavljenim nestajanjem.

Slika običnog svijeta, ovoga svijeta,
kojeg samovoljno izdaje život.

Na kraju, bolničarka ti periku uruči,
u torbi.
Nečije mame.

***

NAŠI ŽIVOTI

Ljubavniku, normalno

Naši životi –
dvije nespojive kronike

Pred hladnim
pravedničkim
neodobravanjem svijeta.

U nama –
toliko savršene neodređenosti.
Oko nas:
ukočeno vrijeme.

Zasićenost iskustvom
ništa ne sprječava:

Između tebe i mene
novopronađena sigurnost –
karuzelska spremnost
na proleterstvo ljubavnika.

***

SVE NA KRAJU ZAVRŠI U JEZIKU

Sve na kraju završi u jeziku.
Ma kako nedozrelo,
ma kako okljaštreno,
ma kako počašćeno
nedužnosti prešućivanja.

Ma kako zavodnički
interpunkcija vapila:
sve na kraju završi u riječi –
grafičkom tragu na papiru;
suhoći koja posisa sva sabiranja
i nadanja,
nujna propinjanja
nemogućih zbližavanja.

Sva duhovna raštimanost
nađe neku iscrtanost.
Pratiš li je?

Sva gustoća ubode neku riječ.
Kao i ravnodušnost.

Hoćeš li je prepoznati?
Hoće li je drugi zaliječiti?

Što mi jezik može pružiti
ako ga ja ne nahranim?
Kao i tebe,
ljubavi moja.

______________________________________________________________________________

NIVES FRANIĆ (Dubrovnik, 1975.) završila Filozofski fakultet (filozofija, indologija, knjižničarstvo). Radi u Sveučilišnoj knjižnici u Puli. Uglavnom joj se život vrti oko knjiga, a u svim tim vrtnjama najviše voli biti čitateljica. Ozbiljno je shvatila stih pjesme putopjesnikinje Maje Klarić: “Kad će već taj lom / koji će me učiniti pjesnikom”, i tako je sredovječno dozrela počela i pisati poeziju. Radi na toplinu: ljudsku, jušnu i Sunčevu. Trči i pjeva u antifašističkom zboru “Praksa”. Želi mir u svijetu, iako nije misica, solidarnost među ljudima, prijateljska srastanja, snagu u riječima i smrt bankama.


fotografija autorice: Dejan Štifanić

KRATKA PRIČA KRISTINE GAVRAN: POTPIS

proza
 
Sjedio je za stolom, pio kavu i vježbao vlastoručni potpis energičnim potezima. Već je dva lista papira ispunio kitnjastim s-ovima i labudastim j-ovima. Kemijska Montblanc pristajala je njegovoj ruci. Osjećao se kao jedan od modela iz njihova kataloga; u elegantnom odijelu, podšišane brade i blagog osmjeha. Rupčićem za naočale ulaštio je kemijsku. Njezina glatka, crna površina svjetlucala je, a srebrni su ukrasi isticali ljepotu dizajna. Na lijevoj ruci nosio je srebrni ručni sat. Podsjetio je sam sebe da u ključnom trenutku, kad počne potpisivati dokument, zadigne lijevi rukav odijela i položi ruku odmah uz papire, kako bi se jasno vidjelo da sat i kemijska pristaju jedno drugome.
 
Još jednom spustio je svoj potpis na papir i zadovoljno promatrao kako se slovo k ponosno kočoperi. Bio je to najljepši potpis do sada, posve precizan i ravan. Ali nije isto ostvariti ovako lijep potpis u miru vlastitog ureda ili pred gomilom ljudi u publici, pred kamerama i fotografima. Znao je da će kamera zumirati njegove ruke, a taj potpis promatrat će milijuni ljudi diljem svijeta. Na tu pomisao ruka mu je zadrhtala, a okus kave u ustima postao je gorak. – Gospon premijer, auto dolazi za pola sata – provirila je tajnica na vrata.
 
Živciralo ga je kako mu se obraća s „gospon premijer“, to „gospon“ paralo mu je uši. Kao neka piljarica na Dolcu. Nije ni fakultet završila, ali morao ju je zaposliti. Svašta je on morao u posljednje četiri godine, no od sutra ne mora više ništa.
 
– Molim vas, donesite mi još jednu kavu – izgovorio je ne podižući pogled s papira.
 
– I šećera! – viknuo je za njom. Vrata su se već zatvorila.
 
Još kao mladić uvježbao je svoj potpis, znao je da se takve stvari ne prepuštaju slučaju. Uostalom, postoji čitava znanost o povezanosti rukopisa i osobnosti. Stoga je odabrao tip osobnosti za koji je smatrao da će mu najbolje koristiti u životu te je dugo vježbao veličinu slova, nagib i razmake. Njegov rukopis odavao je odlučnost, samopouzdanje i efikasnost.
 
Tajnica je donijela kavu i dvije vrećice šećera. Obje je istresao u vrući napitak, a zatim otpio. Vruće! Kapljica kave pala je na bijeli papir. Mrlja se razlijevala po njegovu imenu, izgledala je kao crna rupa u svemiru koja guta sve pred sobom. Stresao se. Bit će sve u redu. Vježbao je.
 
Kad su krenuli u čitavu kampanju oko prodaje, uplatili su mu dva milijuna eura na račun. Javnosti su objasnili da se ne radi o korupciji, već lobiranju koje je legitimno po cijelome svijetu. Naravno, našlo se koje novinarsko piskaralo koje je napisalo šaljivu kolumnu, ljudi su se nasmijali, malo dijelili link članka po društvenim mrežama i to je bilo to. Za ozbiljnu raspravu nitko, na sreću, nije imao vremena. Kampanja je bila intenzivna; posvuda plakati, televizijske reklame u visokoj produkciji, koncerti, po gradu su vozili autobusi koji su preko razglasa puštali lako pamtljive jinglove. Ubrzo su svi pjevušili istu pjesmu. Referendum je dobro prošao. Kao da je čitav narod odahnuo, ne može biti gore nego što je bilo.
 
Tajnica se opet pojavila na vratima. Podigao je pogled i primijetio da je operirala usne. Vjerojatno koristi novac od otpremnine. Svakome tko je radio za državnu, pa čak i lokalnu vlast, od premijera do spremačice, isplaćena je otpremnina. „Clean new beginning“, tako su to nazvali njihovi partneri. Ionako nisu imali koristi od takvih radnika. Dugovi su isto sanirani i čitava država mogla je krenuti ispočetka. Povrat ulaganja očekivao se tek u idućoj generaciji, bilo je to dugoročno planiranje.
 
– Gospon premijer, auto vas čeka.
 
Duboko je udahnuo i osvrnuo se po uredu. Police su zjapile prazne, sa zidova su uklonjeni portreti, čak je i veliki kristalni luster skinut sa stropa. Nakon potpisivanja, predat će ključeve ureda i od sutra počinje preuređivanje. Zgrada u kojoj je zasjedao parlament postat će hotel s pet zvjezdica, ipak takva lokacija zaslužuje nešto posebno. Pomislio je kako će sutra, kad radnici uđu u ured, on već biti u avionu za Floridu gdje ga čekaju supruga i djeca, i ta ga je misao ispunila zadovoljstvom.
 
– Uništite ove papire – gurnuo je tajnici u ruke listove ispunjene potpisima. Otvorio je lijevu stranu sakoa i oprezno stavio kemijsku u unutarnji džep, zakopčao gumbe i odlučnim korakom krenuo prema autu.
 
Dok je auto klizio po cesti, uočio je da su nove zastave izvješene na prozorima. Bile su iste kao one prijašnje, ljudi vole te tri boje, samo je grb zamijenjen i u sredini se sad nalazio logo kompanije – horizontalno položena banana. Iako je kompanija osnovana kao svjetski distributer banana, već odavno su prešli na digitalne usluge. Skladištenje banana je komplicirano. Ali banana je ostala lako prepoznatljiv simbol. Svako kućanstvo dobilo je zastavu u poštanski sandučić, uz bon od dvjesto kuna kao poticaj da zastavu izvjese na vidljivo mjesto. Zastave su se vijorile s pročelja zgrada, a te banane u ležećem položaju izgledale su kao široki osmijesi. Bez sumnje, ljudi su bili sretni.
 
Auto se zaustavio pred kazalištem, anđeli s pročelja blesavo su se smijali okupljenom mnoštvu. Premijera su čekali postrojeni vojnici i mažoretkinje. Bila je ovo posljednja parada nacionalnog ponosa koja će završiti vatrometom u ponoć. Režija je prepuštena doajenu hrvatskog kazališta. Od sutra nastupa rebrendiranje, tako su mu objasnili. Kazalište ostaje kazalište, predstave na stranim jezicima privući će brojne turiste, ali zgrada Sveučilišta i Muzičke akademije dobit će novu funkciju. I premijer silazi sa svoje funkcije, pa kako se zgrada ne bi prilagodila novoj situaciji. Sa zvučnika se zaorila himna. Desnom rukom dotaknuo je srce, nervozno provjeravajući je li mu kemijska u džepu.
 
Visoki državnici okupili su se u predvorju kazališta. Dok je pružao ruku na pozdrav, Premijer je osjećao kako mu se dlanovi znoje. Bilo mu je neugodno što za sobom ostavlja ljepljiv, ljigav trag, a uzvanici neprimjetno brišu dlanove o rub hlača. Uhvatila ga je panika, što ako mu kemijska sklizne niz prste i potpis ispadne nečitljiv? Ne može si to dopustiti.
 
– Treba mi papir! – šapnuo je državnom tajniku, ali ovaj je zbunjeno slegnuo ramenima. Kakvim idiotima je okružen! Utješio se da od sutra ne mora gledati nikoga od njih. Premijer je pobjegao u muški toalet i tamo istrgnuo tri lista toaletnog papira. Prislonio je papir na vrata kabine, a zatim isprobao potpis. Na uglačanoj površini tijela kemijske vidjele su se mokre, znojne mrlje. Izišao je iz kabine i gurnuo ruke pod hladnu vodu, nadajući se da će ih to ohladiti. Mora požuriti, uskoro dolazi CEO. To da će CEO najuspješnije multinacionalne kompanije doći u njihovu državicu bilo je vijest broj jedan u svjetskim medijima. Ovakva akvizicija još se nije dogodila, a CEO je najavio da bi, pokaže li se tranzicija uspješnom, mogli otkupiti još pokoju nefunkcionalnu državu. Kandidata nije nedostajalo. Premijer je bio zadovoljan što su prvi na svijetu. Ulazak strateškog partnera podići će standard svim građanima. Uostalom, kompanija će znati kako efikasnije koristiti resurse. Bacio je toaletni papir s potpisom u zahodsku školjku, povukao vodu i krenuo prema pozornici.
 
Dočekao ga je pljesak u dvorani, mahnuo je okupljenima i sjeo za stol. Okružili su ga fotografi, kao ptice grabljivice koje vrebaju najbolji komad mesa. Odjednom se prolomio još jači pljesak. CEO je izišao na pozornicu. Čovjek u bijeloj majici s kratkim rukavima, razbarušene kose i blagog osmijeha koračao je prema njemu. Pružio je ruku, dlan mu je bio suh i od toga se osjećao bolje. CEO je odbio držati govor, scenarij svečanosti uključivao je tek njegovo pojavljivanje. Prema protokolu, na pozornicu je zatim svečano donesen veliki plavi fascikl. U njemu se nalazio ugovor o prodaji; petstotinjak stranica klauzula i posebnih članaka. Premijer je posegnuo za kemijskom u unutrašnjost sakoa. Čak se sjetio povući rukav na lijevoj ruci kako bi pokazao sat. Kemijska je bljeskala pod svjetlima reflektora i on se razdragano osmjehivao kamerama.
 
CEO je otvorio plavi fascikl i Premijer je tada primijetio da se unutra ne nalaze papiri, već tanko sučelje ekrana. Ekran je zasvijetlio i pred njim su se ukazala gusto poredana slova. CEO je laganim potezima prstiju skrolao niz dokument, ruke su mu bile mirne, činilo se kao da miluje ekran pred sobom. Zaustavio se na samom kraju gdje se nalazila izdvojena rečenica „I agree to the Terms and Conditions“. CEO je nježno, kao da postupa s djetetom, maknuo kemijsku iz Premijerove ruke i prinio njegov palac ekranu. Pritisnuo je palac na označeno mjesto. Na ekranu se pojavio otisak prsta. Vijugave šare projicirane su na ekrane u dvorani, uhvaćene okom kamere putovale su po društvenim mrežama i TV kanalima. Premijer je zbunjeno gledao u svoj palac. Nikada nije pomislio na nevidljivi trag koji ostavlja za sobom.
 
______________________________________________________________________
 
 
KRISTINA GAVRAN rođena je u Zagrebu gdje je i diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti. Piše drame za djecu i odrasle, prozu i poeziju. U nakladi Disputa objavljena joj je zbirka kratkih priča “Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu” za koju je dobila nagradu “Slavić” Društva hrvatskih književnika. Disput je također objavio Kristinin roman “Gitara od palisandra” koji je dobio nagradu Mirko Kovač te bio u finalu za nagradu t-portala i u finalu Nagrade Europske unije za književnost.
Priča “Potpis” u konkurenciji je za nagradu “Ranko Marinković” za najbolju kratku priču Večernjeg lista i preuzeta je uz dopuštenje autorice.
 

POEZIJA, PROZA I ESEJISTIKA SUVREMENIH MAKEDONSKIH AUTORA U PRIJEVODU BORJANE PROŠEV-OLIVER: Jovica Ivanovski

poezija
ŠEST PJESAMA JOVICE IVANOVSKOG
 
uvodna napomena: nedavno je u izdanju Hrvatskog društva pisaca izašla zbirka pjesama “Žena suvozač” Jovice Ivanovskog, u prijevodu Zvonka Karanovića. pjesme koje ovdje donosimo nisu dio te zbirke. neobjavljivane su i dosad neprevođene pa vam ih “čovjek-časopis” s osobitim ponosom predstavlja
 
NIŠTA, SVAKAKO
 
Jesi li ostavio nešto? Dovoljno?
Hoće li osjetiti onaj koji uđe
da je netko prije njega bio ovdje?
Po čemu li će vonjati? Po starom namještaju,
naftalinu, plijesni i smrti?
Ostaci parfema. Dezodorans
ispod pazuha sobe. Tvoj vonj.
Zavjese koje su upile navike.
Prozori koji godinama
ništa pročitali nisu.
Izobličeni jastuci. Prhut na kauču.
Otpale dlake – 60 do 100 na dan.
Koliko je dovoljno i koja je mjera
života, postojanja?
Svatko ostavlja onoliko koliko može,
ali nitko koliko bi dosita želio.
I malo je mnogo i mnogo je malo.
Jesi li ostavio nešto? Dovoljno?
Ući će netko i reći:
Joj, kako ovdje gadno smrdi,
kao da je netko prdnuo.
 
19. 11. 2019.
 
***
 
KAO DOMA
 
Prije bi sjeo pisati
samo ako je imao
ideju-vodilju ili bar naslov,
najčešće kostur pjesme.
Sada sjeda kao iskusan umjetnik
ispred naivnog bijelog platna, otvorenog
kao gostoljubivo more.
Povlači prvi potez i ne zna kamo će ga odvesti.
Kao da stoj nad mapom svijeta
i žmireći upire u nju kažiprstom
odabirući destinaciju.
naslijepo – „Evo, ovdje ćemo ići!“.
Ponekad ga pjesma povede na putovanje
na koje ni pomišljao nije, i vodi ga na mjesta
na kojima se osjeća kao doma,
bez razlike što ih nikad posjetio nije.
U pjesmi nigdje gost nije.
 
04.04. 2019.
 
***
 
SVI ZNAMO
 
Znali su što ih čeka
no živjeli su kao da nema sutra.
Igrali su tablanet i umovali.
Ponašali se kao da im
starost dopušta
pripisivati sebi tuđe mudrosti.
Igrali su tavlu – šeš beš, dubeš.
Kockali se za još jednu pobjedu
(nad danom, mjesecom, godinom…).
Neki su se hvalili, drugi negodovali.
Neki se smijali i kad su gubili.
Kocke su se odbijale o rubove tavle.
Neki su dobivali, neki
poraz nisu trpjeli.
Svi su pobjednici
i svi će izgubiti.
 
25.03.2019.
 
***
 
TA DVA OKA KOJA SU LIZALA TVOJ POGLED
 
Naučila si gledati između drvoreda,
iza prozora, među koracima!
Tvoje se oči trebaju s neba pojiti,
Iz grada i svjetlosti koliko
i iz tmine!
 
Predmeti imaju imena – gotovo sve
što je ovaj svijet izrodio ima svoje ime.
 
Sendvič bar je tražio griz od tvojeg pogleda.
 
Na pristaništu, na ulici –
srest će vam se pogledi
kao slučajnom utopljeniku i kruzeru.
 
Roba krasi, roba prlja.
Njezina haljina – karnevalska povorka,
Džungla kraj postelje, dva bifteka zamotana
u futuristički papir…
 
(Tvoje oči su zalizale njen oznojeni
pogled kao jezik nakon ljubavnog čina.)
U međuvremenu, na ulici popločenoj razmrvljenim staklom,
Probušila se guma tvog napumpanog pogleda.
I ispuhala se. Kao da se naprasno
rasprsnula lutka stvarnosti.
 
17. 06. 2019.
 
***
 
GUGUĆU GLADNE GRLICE
 
Razlilo se
prosto podne.
Guguću gladne grlice.
Krušne mrvice i vrijeme.
Što je glazba ako ne glasan
zrak sa sluhom?
Granje je ispalilo ptice
poput neke kovrčave kruške kaćuše.
Misli su kao uloške s krilcima
i evo ih, polijeću:
„Idealno društvo je ono iz kojeg nitko
ne želi pobjeći i u koje svi žele
imigrirati. A takvog nema, osim ako
niste na Murti-bing pilulama“.
Dan traje jedan krug pedaliranja.
Prosta se večer razlila gradom
kao šerbet po kadaifu.
 
***
 
VJETAR I MORE
 
Vjetar je zatvorio suncobrane,
zaklopio ležaljke,
sunčanju bacio pijesak u oči.
Vjetar je bičevao valove.
Obukao golа tijela
i sušila s ručnicima.
Vezao bujne kose u repove,
oslobodio grane maslinove.
Donio je crne oblake, suncu
pokrivače teške (danas neće nitko
uhvatiti boju).
Vjetar je njihao čamce sve dok
promatračima nije postalo zlo.
Susjed je u bungalovu pokraj našeg
počeo gadno povraćati.
Iznijeli smo ga na vjetar,
da bi ga malo propuhao.
 
16. 08.2019.
 
______________________________________________________________________
 
JOVICA IVANOVSKI rođen je u Skoplju 1961. Autor je petnaest knjiga poezije i desetak izbora poezije na makedonskom, engleskom i drugim jezicima. Zastupljen je u više antologija i preveden na mnoge svјetske jezike. Na Struškim večerima poezije 2019. nagrađen je Nagradom braće Miladinov za knjigu Čovјek (Човек)
Još uvijek živi i radi u Skoplju.