KRATKA PRIČA RUŽICE GAŠPEROV: PROZOR U DVORIŠTE

Imam jednu bolest što se zove mums. Još se zove i zaušnjaci, ali to mi je bez veze. Ne’š ti bolesti. To svaki dan dobivam od mame.

Dobro je što ne trebam ići u školu. Loše je što trebam mirovati i nositi papuče.

Pogledala sam sve crtiće i slikovnice i stripove. Sad mi je dosadno. Klečim na dvosjedu i gledam kroz prozor. I to je dosadno. Puhnem u staklo, pa crtam prstom po magli. Čekam kad će mamin zaušnjak. Ona mrzi kad ja njoj šaram po prozoru. Najviše kad je jedan put došla teta Jelica, pa njih dvije pričale i napravila se ona magla, a na njoj piše „Jelica glupača“. Mama sad ništa ne govori. Samo se pravi da ne vidi, a to nije moguće, jer ona sve vidi. Vidila je i kad sam jedan put, prije mumsa, uzela bombonijeru što ju je spremila u svoj ormar. Bila sam glupa. Nisam skrila papiriće.

Sad se ja mislim zašto me mama nije klepnula po tikvi. Možda je taj mums ono nešto kao rak što ga je imala Iris iz drugog be, pa smo svi plakali kad je umrla. I ja sam plakala.

Nije u redu što su me zatvorili u kuću. Trebali bi me pustiti van da se još izigram, jer kad odapnem, samo ću biti mirna i pjevati s anđelima. Sigurno ću postati anđeo. To djeca uvijek postanu, i onda kad nisu bili dobri. Ne bih ja htjela umrijeti. Ja bih se igrala.

I tako sam vozila autiće po daski ispred prozora. Aaaaaaaa, kriiiiik, krš! Malo puhala u staklo, a onda sam vidila da iz susjedne zgrade izlazi teta Vanda i vodi Mira. Miro mene voli. Uvijek mi poliže ruku. Mašem ja Miru. Miro samo njuška, pa digne nogu i popiški se. Onda dođe teta Jelica i teta Vanda počne nešto vikat. Ne čujem ništa. Kao Čarličaprin. Polako otvorim prozor. Onda čujem.

– Jesam li ti rekla da ne otvaraš prozor? Neće ti proći zaušnjaci, pa nećeš moći imati djece – viče mama iz kuhinje.

Nije pošteno. Mama stalno nešto izmišlja. Kako ja mogu imati djecu i što će mi? Sama je kriva što je stavila dvosjed ispred prozora.

– Sad ga đava odnja, Senka, jesi mogla kupit još koji?– reka je tata dok su gledali gdje će ugurati dvosjed.

– Bit će to dobro kad se navikneš – govori mama.

– Odlično. Kao skladište Crvenog križa. Moram maknuti stolić za doći do kauča, a to što nas zovu Višesjedi …

– Tko nas zove Višesjedi?

– Cijela ulica. Sprdaju se s nama. Gospeti, unosili su ovu tvoju garnituru kao da opremaju villu od Sanadera.

Teta Jelica i teta Vanda se svađaju, a Miro laje. Možda i ne laje nego samo skače, jer ja ne smijem otvoriti prozor da ne dobijem još zaušnjaka. Teta Jelica pokazuje srednji prst. Rekla je naša učiteljica da to nije lijepo kad ga je Bartul pokaza Aniti. Teta Vanda stavlja ruku na srce. Mislim da neće pjevati himnu, nego ona to tako. Miro skače i poteže uzicu, jer je protrčala mačka što joj teta Jelica daje jesti kad ostane od ručka, pa se mama i tata rugaju da mačka ima željezni želudac. Možda stvarno ima.

Teta Vanda se vratila u kuću, a teta Jelica zove mačku. Nije došla mačka. Došao je teta Vandin muž što ga zovu Ljubavnik. On mlatara rukama ispred tete Jelice.

– Mama, svađaju se – vičem.

– Tko se svađa?

– Teta Jelica i Ljubavnik.

– Čekaj – dotrči mama, pa baci prekrivač preko mene i malo otvori prozor.

Bravo, mama! Sad čujemo Ljubavnika kako viče na tetu Jelicu, ali ona ga ne čuje jer i ona viče na njega. Teta Jelica viče puno ružnih riječi, a Ljubavnik da će joj zavrnuti vratom kao kokoši.

– Senka, jeben ti ćakule. Šta ovo smrdi? – viče i tata s kauča.

– Ajme, izgorila jetrica – trči mama u kuhinju, a meni drago. Neka je izgorila! Mrzim jetricu.

Popodne mama ispeče mramorni. Tata kaže da mu je baš pogodila čvrstoću. Onda se mama ljuti i uzme tanjur ispred njega, a tata se smije. To se oni tako malo zafrkavaju, pa tata stavi CD i onda plešu, ali ako stavi onoga Azru, ne plešu nego samo pjevaju. Najdraže mi je kad dođe ona pjesma gdje njih dvoje, kao dva debila, pjevaju „Istresi kurčinu do kraja“ i ništa ih nije sram što pjevaju grube riječi, a ja kad rečem „Šit“, odmah viču da kako to govorim.

Na televiziji je sapunica i mama voli gledati u mraku da ne vidimo kad počne plakati. I tako mi gledamo, tata hrče i onda se izvana začuje sirena i po sobi počne migati ono crveno svjetlo što se pali gasi. Onda počne i plavo. Ludilo! Ovo kao u Tražim zvijezdu.

– Ajme, nešto se dogodilo – skače mama sa dvosjeda, a ja odmah zauzimam njeno mjesto i gledam kroz prozor.

Više se ne čuje sirena. Samo su prva pomoć i marica ispred kuće preko puta. Izlaze dva iz prve pomoći i vade nosila, pa ulaze u zgradu. Izlaze i oni iz marice i žure za njima.

– Brzo, Stanko, neko je najeba – zove mama tatu, a prema meni baci prekrivač. – Na, zamotaj se samo da ti oči vire. Jesi čula?

U dvorištu je hrpa ljudi. Čuje se da razgovaraju, ali se ne razumije ništa. Tko zna što se dogodilo? Doktori se još ne vraćaju s nosilima. Vidjela sam na televiziji. Ako mu nije glava pokrivena, onda je živ. Ako je pokrivena, mrtav da mrtviji ne može biti. Koja ludnica! Kad sutra … ups, ne idem u školu, jer me boli mums. Štetica. Baš sad kad je najvažnije.

– Pitaj šta je – govori tata.

– Ma oću! Neugodno mi je preko dvorišta vikat – govori mama.

– Ja ću – govorim ja.

– Ti šuti! – mama me lagano udari po glavi, kao jedan mali zaušnjak ali nije, jer me uši još malo bole, pa pazi.

Iz zgrade izlazi barba Jozo u šlapama. On je dobar. Uvijek mi dâ bombon. Zapali cigaretu i nešto priča ovima oko sebe. Oni ga slušaju, a slušala bih i ja. Tko zna zašto su policajci došli. Gledala sam kad su u seriji jedan put razbili gnijezdo lopova, ali je bio Vandam s njima. On je najjači za lopove.

– Aj, mogla si poviriti što je – govori tata.

– Ajde ti. Ja zabadam nos u tuđe posle, a ti si fini gospodin. Baš neću, pa makar ne saznala ništa – ljuti se mama.

– Ma nisam mislio tako, nego ako treba kome pomoći.

– Pomaži ti! Baš me briga!

I gledamo mi i gledamo i ništa ne znamo. Kad bi barem barba Jozo svratio kod nas, onda bi znali. On voli svratiti na pićence, pa mi znamo sve, ali mene mama potjera u sobu, pa ja znam samo malo.

Bliiiim, bloooom. Još jedna hitna. Ajme, ovo je super. Bolje od filma. Možda je netko pustio u zgradu plin. Guš, guš, svi pužu prema izlazu, drže se za grlo, a hitna ih samo dočeka na dnu stepeništa, ti si dobro, ti u bolnicu, ti se nećeš spasiti, već si pomodrio. Možda su slavili rođendan, pa se otrovali tortom. Ili je ptičja gripa? Barba Krste drži golubove na balkonu. Sigurno je ptičja gripa.

I ovi drugi trče s nosilima. Hrpa im napravi mjesta da prođu, pa se opet zbiju. Kad bi barem ovo bio film. Sad bi u titlovima pisalo što oni govore između sebe. Zašto ovo nije film nego je glupo mutavo dvorište? Opet se hrpa razmiče, pa izlaze dva tipa s nosilima.

– Ko je ovo? – pita mama.

– Ko će znat – govori tata.

– Ja mislim da je barba Krsto. On ima tisuću godina – govorim ja.

– Ne vidim je li mu glava pokrivena – govori opet mama.

Ubacuju nosila u auto. Čekam kad će svirati sirena. Ništa.

– Gotov je, ko je da je – govori tata. Mama se prekrsti i šuti.

Izlaze i druga nosila. Opet vrata. Tršššš ! Pali se crveno svjetlo. Bliiiim, bloooom, vijuuu, vijuuu.

– Ovaj je barem živ – govori tata. Ja mislim da moj tata ima čarobnjačke moći kad zna tko je živ a tko mrtav.

Hrpa još stoji ispred zgrade. Ni policijski se ne miče. Unutra stoji policajac, a iz hrpe, sve jedan po jedan, ulaze. Kao mi kad se idemo cijepiti u ambulantu, samo što oni ne plaču.

– Veliko je sranje. Policija uzima podatke – govori tata.

– Jutros su se Jelica i Ljubavnik svađali.

– Daj, molim te, ti i tvoje sapunice. Nekoga je prekinulo srce, a onaj drugi pao u nesvijest, to ti je cijela priča – govori tata koji se ne voli miješati, ali voli sve znati.

– Koga? – pitam ja.

Netko zvoni. Mama poludi. Sad nećemo znati što je bilo dalje. Mrzim glupe posjete. Mama pita na parlafon „Tko je?“. Glorija, zakrči. Zzzzzzzz.

– Ljudi moji, ovo je sve poludilo – koluta očima teta Glorija i stavlja ruku na prsi kao ono kad se u sapunicama trebaju onesvijestiti. – Da nisam vidjela na svoje oči, ne bih vjerovala.

– Što je bilo? – gura je mama prema sjedalici, pa joj sjedne nasuprot. I tata sjedne za stol, a onda i ja iako je meni teta Glorija dosadna sa tim svojim pametnim razgovorima, ali možda će danas bit manje dosadna. Možda zna zašto su dolazili ovi vijuuuu vijuuuu.

– Ne mogu vjerovati! Ljudi, ne moguuuuu vjerovaaaaatiiii ! – viče teta Glorija i maše sebi rukom ispred lica.

– Daj, reci što je bilo – poteže je mama za rukav.

– To je drama. Luuuudoooo.

– Pričaj više! – mama je živčana. Viče na nju kao ono na mene kad neću pišem domaći, samo što meni reče „Umukni više“.

– Ljubavnik odapeo na Jelici.

– Zezaš? – mama.

– Svega mi, ali nije odapeo odmah nego tek kad je došla hitna.

– Rekao sam ja da nam je zdravstvo zakurac – udara tata šakom o stol.

– Ajde ti u sobu. Ovo nije za tvoje uši – govori mama, a ja se odmah počnem derati da je tamo hladno i da sam bolesna. Potjeraju me na dvosjed, pa nastave tiho pričati.

Nešto čujem ali ne razumijem ništa. Dolazi odnedavno kod Jelice … zna cijela zgrada … pozvonila Vanda … nisu se mogli razdvojiti … vidio od pasa … ahahahaha … Vanda zvala hitnu u inat … zasvirala sirena … razbili bravu … ljubavnik pao u komu … strah, ženo, strah … Jelica na živce … odveli je u bolnicu … Vanda obukla crninu … došli novinari … rekla da je bio srčani bolesnik… kao da svi ne znaju što je i tko je bio, Bog mu dao pokoj duši.

– Ko sad zajebaje – skače tata prema parlafonu.

Jozo … Uđi, Jozo … Zzzzzzzzzzzz

– Potreslo me ovo – uzdiše barba Jozo, pa tata pita hoće li jednu orahovicu.

– Može. Samo malo da me vrati u život. Da znaš kakav mi je ove godine limunčelo.

– Ti uvijek o limunima – govori teta Glorija. – Što kažeš na ovaj cirkus?

– Što će jadan čovjek. Prije ili poslije, sviju nas to čeka – govori barba Jozo.

– Mene sigurno ne čeka. Nemam namjeru umrijeti na tuđoj ženi – govori tata.

– Nećeš ti umrijeti ni na svojoj – govori mama. Ja bih voljela da tata ne umre nikad, nigdje.

– Ti ga žališ, jer si kao i on – viče teta Glorija.

– O čemu ti pričaš?

– Pričam da mu je malo bila Vanda, nego je još išao i kod Jelice.

– Išao je izmjeriti tlak – slegne barba Jozo ramenima, pa okrene dlanove prema gore, kao ono kad u crkvi reče „Blagoslovio vas Gospodin Bog, bla, bla bla“, pa mi svi okrenemo dlanove da uhvatimo što više blagoslova.

– Išao u Jelice mjeriti tlak? Aloooo, čuješ li ti sebe? – viče teta Glorija.

– E. Bilo mu je slabo.

– I zašto baš u Jelice?

– Ona ima tlakomjer još otkad joj je pokojna mater bila slabo.

– Možebit si i ti išao kod nje mjeriti tlak? I? Jesi li ga napuhao? – pita teta Glorija, a barba Jozo samo odmahne rukom.

– Ništa zasigurno nismo doznali. Možda i nije mrtav – rekla je mama kad su otišli. – Ajde, pogledaj na internet.

– Što ću gledati na internet? – pita tata.

– Možda tamo piše. Na 24 sata su najbrži.

Onda su gledali na internet. Tamo nije pisalo ništa, pa smo večerali i otišli spavati.

– Koliko uzbuđenja danas, a nemamo pojma što se zapravo dogodilo – čuo sam mamu kako preko hodnika razgovara s tatom.

– Sad ćeš saznati – odgovori joj tata iz kupatila.

Ja sam još malo čekala, a onda su se zatvorila vrata od njihove sobe i nisam saznala ništa. Uvijek sve kriju od mene.

__________________________________________________________________________________

RUŽICA GAŠPEROV rođena je 31.12. Živi u Splitu. Priče su joj objavljivane u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Fantom slobode, Oksimoron Beograd, Književnost uživo, Arteist, Avlija, Beogradski književni glasnik, The Split Mind, Zg noir (Sandorf)(i u prijevodu za američko izdanje (Akashic books, NY), Matica Velika Gorica, GK Slavka Kolara Čazma, Književni krug Split, West Herzegovina Fest, Večernji list, Čovjek-časopis.
Ušla među šest finalista za Nagradu VBZ-a 2011. za roman godine.
Drame „Adio pameti“, „Kolači“ i „Sretan rođendan“ su joj objavljene na Drame.hr.
Bjelovarsko kazalište i Sinjsko pučko kazalište postavili njenu dramu „Adio pameti“.
Druga nagrada za priču “Prozor u dvorište” na natječaju za satiru 2016. GK Slavko Kolar Čazma
Nagrada “Albatros” 2018. g. za zbirku priča “Gubitnici”.
Članica je grupe NKV – Novi književni val. https://noviknjizevnival.wordpress.com

TRI PJESME DUBRAVKE BOGUTOVAC

 
MOJ DEČKO IMA DISKRETNU DJEVOJKU
 
Moj dečko ima diskretnu djevojku.
Ona nije ja.
Ne znam tko je ona.
Ni ona ne zna tko sam ja.
Ona za mene ne zna, ja za nju znam.
Ili barem mislim da ona za mene ne zna.
Moj dečko živi vrlo organizirano,
što se na prvi pogled ne bi činilo.
On dolazi kod mene u pravilnim razmacima,
kao drumski razbojnik s adresarom
i planerom.
Dolazi bez puno riječi.
Ljubi me gladno već na pragu,
prije toga se nasmiješi
iz čega zaključujem
da mu je drago što me vidi.
Pokazuje mi osmijehom da se poznajemo.
Ja ne znam tko je on,
jer mi nikada o sebi nije rekao ništa
osim da će otići od mene prvom prilikom.
Neprestano me zastrašuje pričama o odlasku,
jer su mu neobično važne.
Nešto sam načula o njegovim pretpovijesnim traumama
pa mu djelomično odbijam na nesreću.
Ipak, velik dio toga
čista je okrutnost
koja je za mene
neophodni sastojak
svake ljubavi.
 
***
 
MOJ DEČKO MENE OSTAVLJA
 
Moj dečko mene ostavlja nježno i strastveno.
Točnije, nikada nije bio nježniji
nego kad me je
ostavljao.
Mogu sjesti blizu tebe?
– pitao me je.
Došao sam prekinuti s tobom.
– rekao je sav uzbuđen.
Ništa ga ne uzbuđuje kao rastanci,
prekidi, najave prekida,
priče o kraju.
On me je ostavljao
toliko predano, strastveno i divno
da mi je došlo da uživam
zbog njega.
 
***
 
MOJ DEČKO MISLI DA SAM KOMUNIST
 
Šalje mi tekst kojim se potvrđuje
da ljevičarski film nije dovoljno i dosljedno ljevičarski.
Njemu je stalo do takvih stvari
i ima prijatelje istomišljenike u tome.
On nema pojma da su mene iznjedrile ustaše,
da je komunizam u mojem djetinjstvu značio
isto što i Sotona,
da sam ja izrod vlastite obitelji
jer se bavim Srbima, recimo.
(ne spominjem da se družim s pederima.)
Ništa to moj dečko ne zna.
On ne postavlja pitanja,
njega ne zanimaju stvari u vezi mene,
ni gdje sam rođena,
ni kako sam odrastala,
ni što volim,
ni što me muči,
ni tko me je sve napustio,
ni je li mi živ ćaća.
Drumski razbojnik ne postavlja pitanja.
On uzima ono što hoće,
on je slijep, gluh
i tako često glup.
Neobaviješten je
kao narod.
 
______________________________________________________________________________
 
DUBRAVKA BOGUTOVAC (1981) predaje srpsku književnost zagrebačkim studentima. Pjesme piše obično kad ima kakvog posla s muškarcima. Piše znanstvene članke i narodnjake. Radi kao geštalt psihoterapeutkinja. Pandemiju provodi na ladanju čitajući.
 
 

PJESMA ANE ŠKVORC (1991, Čakovec): SNAPCHAT

Najprije ti kažeš idemo na pivu,
na što ja kažem idemo na pivu,
i onda ti naručiš pivu,
i onda ja naručim pivu,
i onda se ti puno smiješ,
i onda se ja puno smijem,
i onda ti skidaš hlače,
ja sam već odavno skinula majicu,
i onda je tebe malo sram,
i onda je mene malo sram,
i onda ti ideš gore,
i onda ja idem gore,
i onda tebi smrdi iz usta,
i onda meni smrdi iz usta,
i onda ti upoznaješ moje prijatelje,
i onda ja upoznajem tvoje prijatelje,
i onda tvoj tata dodaje mene na fejsbuk,
i onda moj tata dodaje tebe na fejsbuk,
i onda ti odeš kući,
i onda ja odem kući,
i onda si ti jako sam,
i onda sam ja jako sama,
i onda ti kažeš idemo na pivu,
i onda ja kažem idemo na pivu,
i onda ti slušaš moje djetinjstvo,
i onda ja slušam tvoje djetinjstvo.
I onda ne znamo kamo idemo poslije,
i onda ne znamo što bismo radili,
i onda se ne držimo za ruke,
i onda odlazimo u krevet,
i onda ne možemo zaspati,
i onda gledamo koliko je sati,
i onda upalimo film,
i onda dočekamo jutro,
i onda ti misliš pička ti materina,
i onda ja mislim kurac ti ćaćin,
i onda ti pozdraviš dobro jutro,
i onda ja zatvorim dobro vrata.
 
ANA ŠKVORC (na slici)
 
 

temat SUICID: PJESMA LIDIJE DEDUŠ IZ ZBIRKE “APATRIDI I OSTALE ČUDNE LIČNOSTI”, Treći trg, 2018.

ODGODIM SE NA TJEDAN DANA
 
neću više da pijem minerale, vitamine, vodu
za pravilan rad srca, mišića, kostiju,
i neću da pazim na hranu, slatkiše, ugljikohidrate
da redovno vježbam i trošim toksine i vežem slobodne radikale.
hoću da ustanem u ranu zoru, da skuham kavu,
da upalim svjetlo u kupaonici, da se pogledam u ogledalo,
pa da gurnem glavu u lavabo pun vode
i da ostanem tako sve dok me ne pojede mačka.
subota je i svi su nekuda otišli.
kupaju se u morima, istražuju špilje i planine,
a ja sam ovdje
sjedim nasred dnevne sobe i širim po parketu rekvizite
s kojima bih mogla i htjela da se ubijem.
vidim
ispod kauča se s kokicama zamrsilo klupko kose,
pa izvučem usisivač i krenem čistiti podove.
iz ormara izvadim stare gaće, navlažim ih vodom
i počnem brisati police.
usput pronađem plastičnu vrećicu i izolir-traku
i spremim ih u džep za poslije.
prebacim se u kupaonicu, oribam kadu, lavabo, wc,
gucnem malo varikine, razdijelim šareni veš od bijelog i kažem
ok, sad mirne duše mogu da skočim kroz balkon
pa iz ladice izvadim nož.
zasučem rukave i taman kad krenem da zasiječem,
omete me moj odraz u nehrđajućem čeliku.
dignem sječivo da popravim frizuru, obrišem ruž s prednjih zuba
i tako mi prođe subota.
u nedjelju obučem najljepšu haljinu i odem van.
mjerkam koliko je visoka zgrada, ali
zapnem za rubnik, padnem
i razbijem koljeno.
psujem, hoću da se bacim pod auto.
krenem prema rijeci na drugom kraju grada, ali
usput sretnem s. koja me pozove na ručak.
kažem: dobro, može, iako sam upravo krenula
da skočim s mosta.
a onda me nazove moj čovjek i pita kad dolazim.
pa dobro, evo me, stižem,
kažem,
mada iskreno
stojim na pružnom prijelazu kod bile
i čekam da naiđe putnički zagreb-varaždin.
i tako mi prođe nedjelja, i pokvari se kuhalo za vodu,
i pregori mi žarulja, i razbijem dva tanjura,
i izgori mi pegla i oljušti se zid, i stigne mi ponedjeljak,
i ustanem u ranu zoru, i skuham kavu, i upalim svjetlo u kupaonici,
i pustim vodu u lavabo, i izađem iz stana
i osjetim nelagodu što postojim, ali
odgodim se na tjedan dana.
 
LIDIJA DEDUŠ (1977, Banja Luka; Sarajevo; Varaždin)
 
 

ČETIRI PJESME DEJANA ĐORĐEVIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “RED PO RED”

RED PO RED
 
Na krovu žuto pile
u kući plavi zec
oko kamena žuti mravi
žuto, plavo, plavo, žuto
U lovca blaga tuga
oko mene vilino kolo
igra se, plače i umire.
 
***
 
ETO
 
Dođe tako jesen u leto
Dođu kiše, glad i ratovi
Dođu bolest i tuga
Dođu i ostanu
Eto.
Ponekad i putnik donese zlo
Mirna vremena nisu
Ne gradi se i ne rađa.
Kad’ kuća nije na “zdravici”
Kad’ si svačiji i ničiji
Kad’ izgubiš roditelje
Kad’ se posvađaš sa bratom
Eto.
 
***
 
*
 
Između dve zgrade prolazi ljubav
Nosi metar i meri nebo
Sretne je tuga i pita:
Koliko do sreće?
 
***
 
MEĐUGROBLJE
 
Na jednom kraju žuta magla
na drugom mamurno sunce
pod kojim uglom pada svetlost?
Tu gde olovka baca senku
možemo odrediti visinu sunca!
 
________________________________________________________________________________
 
DEJAN ĐORĐEVIĆ (Velika Sejanica kod Leskovca, 1970) je pesnik , esejist. Objavio dve četiri zbirke pesama: Jesam i nisam (2007), Ne/pristajanje (2008), Budim se da bih te voleo – jedna pesma na petnaest jezika (2014) i „Kraj i beskraj“- elektronsko izdanje (2018).
Urednik je u izdavačkoj kući „Fileks“ i u časopisu „Uspenja“. Živi i radi u Leskovcu.
 
 

TOMAŽ ŠALAMUN (Zagreb, 4. VII. 1941 – Ljubljana, 27. XII. 2014), iz zbirke pjesama “GLAS”, Logos, Split, 1985.

RIBA
 
Ja sam mesožder, ali biljka.
Ja sam ujedno i Bog i čovjek.
Ja sam buba. Iz mene raste čovječanstvo.
Ja imam posve razliven mozak, poput
cvijeta, tako da mogu jače ljubiti. Ponekad
stavljam prste u nj i on je topao. Zli ljudi
govore da se drugi ljudi utapaju
u njemu. Ne. Ja sam trbuh.
U njemu primam putnike.
Ja imam ženu koja me voli.
Ponekad se uplašim da me ona
voli više no ja nju i tada sam žalostan
i utučen. Moja žena diše poput mlada
ptića. Njezino me tijelo odmara.
Moja žena se boji drugih gostiju.
Govorim joj, ne, ne, nemoj se bojati.
Svi su gosti jedan jedini i za nas sve.
Bijela žigica s modrom glavicom pala mi je
u stroj. Uprljao sam nokte.
Sad razmišljam što da napišem.
Ovdje živi jedna susjeda. Njezina djeca
prave veliku buku. Ja sam Bog i umirujem ih.
U jedan idem kod zubara. Dr Mena,
calle Reloj. Pozvonit ću i reći da mi
izvadi zub, jer previše patim.
Najsretniji sam dok spavam i pišem.
Majstori me predaju iz ruke u ruku.
To je potrebno. To je toliko potrebno
kao i drvetu da raste. Drvo treba zemlju.
Ja trebam zemlju da ne poludim.
Živjet ću četristopedeset godina.
Rebazar Tarzs živi već šest stotina godina.
Ne znam je li on bio u onom bijelom kaputu,
jer ih još ne razlikujem. Kad pišem, imam
drugi krevet. Ponekad se razlijem i više
no voda, jer ona najviše ljubi.
Strah ranjava ljude. Ruža je najmekša,
ako staviš dlan na nju. Ruža voli
dlan. Ja volim sve. Jučer sam
sanjao da se moj otac nagnuo
nad Harriet. Plašim se drugih žena i
zato s njima ne spavam. Ali razdaljina između
Boga i mladih ljudi je mala.
U Bogu je uvijek jedna sama žena i to je
moja žena. Ne bojim se da će me gosti
rastrgati. Ja mogu sve dati i još će izrasti.
Što više dajem, to više raste. Potom otpliva
kao pomoć za druga bića. Na jednoj je planeti
sabirni centar za moje meso. Ne znam na
kojem. Ma tko da popije nešto od ovoga,
bit će sretan. Ja sam cjevčica. Ja sam Bog,
jer ljubim. Sve mi je tamno ovdje, unutra,
izvana ništa. Svaku životinju mogu prosvijetliti.
Kruli mi. Kad čujem sokove u svojem
tijelu, znam da sam u milosti. Ja bih
morao danonoćno gutati novac, kad bih htio
izgraditi svoj život, ali i to ne bi
pomoglo. Ja sam stvoren za to da
sijem. Novac je smrt. Idem na terasu.
Odatle vidim cijeli krajolik, do Dolores
Hidalga. Toplo i mekano je kao u Toscani,
a nije Toscana. Sjedimo tamo Metka i ja
i gledamo. Sunce je zašlo ali još sjedimo
i gledamo. Ona ima ruke kao Shakti. Ja imam
njušku kao egipatska životinja. Ljubav je
sve. Mojsijeva se košara nije nikad
razbila na stijenama. Iz ravna predjela
dolaze mali konjići. Od Sierre puše
vjetar. Ja ljudima s glavom nasrćem u usta,
ubijem ih i rodim,
ubijem i rodim, jer pišem.
 
sa slovenskog preveo Ljubomir Stefanović
 
 

TRI PJESME EMSURE HAMZIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “KLINASTO PISMO”

PJEVAJ
 
Pjevaj dok oblaci se skupljaju crni,
I panično ptići dok gnijezda traže.
Nemoj da te uplaši vjetar goropadni,
Jer ono što je sraslo, oduvati neće.
Ne strahuj noćima za voćke rascvjetale,
Jer ako vjetar i oduva behar,
One najbolje su ostavile plod.
I neočekivano, zarumenjeće se trešnje,
Ako je srce sa cvijetom istinski sraslo.
 
***
 
PJEVAJ
II
 
Ako je srce sa cvijetom zaista sraslo,
Plod opasti neće prije zrenja.
 
Ne može kiša jesenja u našem proljetnom srcu
Skvasiti behar mirisni.
Osušiće se krila nade i nakon najvećeg povodnja.
 
Odnijeće voda samo nebitno.
Suština našeg srca i naše vjere, krovovi su
Koji ne propuštaju kišu.
 
Zagrljaji koji su se zbili i prije nego smo sreli
Sebe u ogledalu,
Ruke pružene u praznom prostoru,
Dok su slutile grane što rastu,
Ostaće netaknute.
 
Jer kao što su postojale prije svog rođenja,
Tako će nadživjeti i svoju smrt.
 
Ako je duša sa cvijetom dovoljno srasla,
Plod će zasijati, trešnje će se zarumenjeti
Iz naših plačnih očiju.
 
***
 
ČUDO PJESME
 
Stresam se i drhtim dok čekam da pukne,
Opna iz koje će pohrliti riječi,
I piska ptića pred jezikom zmijskim,
I cvrkut majki pred pogačom sunca.
 
Sve hoće vani, a opna se stegla,
Neće i ne može da niz vodu krene,
I plač sivila i ujedi srama,
I čeda koja nam za noć osijede.
 
Svi su se sabrali, vijećaju, bӓju,
Da iz nje iskoračim i privedem kraju,
Ovaj vašar sjenki, ovo čudo pjesme,
A da je povuče, niko od njih ne smje!
 
___________________________________________________________________________________
 
EMSURA HAMZIĆ (1958) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1981. godine, gdje je završila i gimnaziju i osnovnu školu, i gdje je živjela do 1992. godine. Do sada je objavila petnaest knjiga kod uglednih izdavača u regionu. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Piše i za djecu. Uvrštena je u veliki broj antologija poezije i pripovijetke, kao i poezije za djecu. Njena djela su prevođena na više jezika, uključujući i japanski. Nagrađivana za svoja djela, a svaka knjiga se našla u najužim izborima za najuglednije nagrade.
Član je P.E.N Centra BiH, Društva književnika Vojvodine i Društva pisaca BiH, Udruženja književnika Srbije, te Srpskog književnog društva. Živi u Novom Sadu i Sarajevu.
Objavljena djela:
Poezija: Ugljevlje, Sarajevo: Svjetlost, 1988; Tajna vrata, Novi Sad: Svetovi, 1999; Boja straha, Beograd: Prosveta, 2002; Semiramidin vrt, Novi Sad: Orpheus, 2008; Zlatna grana (izabrane i nove pjesme), Novi Sad: Orpheus, 2012; Sirius, Novi Sad: Zavod za kulturu Vojvodine, 2013.
Pripovijetke: Jerihonska ruža, Sarajevo: Svjetlost,1989; Večeri na Nilu, Beograd: Narodna knjiga 2005; Smaragdni grad, Novi Sad: Dnevnik, 2011; Skarabej od žada, Novi Sad: Agora 2020.
Roman: Jabana, Beograd: Narodna knjiga, 2007, te Tuzla, Vupertal: Bosanska riječ, 2007.
Dječije knjige: Kuća za dugu, pjesme i priče, Vrbas: Slovo, 1995; Zemlja Dembelija, pjesme i priče, Vrbas, Narodna biblioteka “Danilo Kiš”, 2014.
Eseji: U đul bašti – Sevdalinka kao nematerijalno kulturno nasleđe, Beograd: Službeni glasnik, 2017; Od gline i žada, Beograd: Službeni glasnik 2020.
Nagrade: Međunarodna nagrada za kreativno ukrštanje kultura; Pečat varoši sremskokarlovačke, Brankovog kola; Milica Stojadinović Srpkinja, Zavoda za kulturu Vojvodine itd.
 

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA DANIJELA GATARIĆA “42 VARIJACIJE”, Udruženje književnika RS, 12/2020; sedam pjesama

IZNAD RADARA
 
Fiju fiju fiju.
Ti si ptica grabljivica, velika ptica grabljivica.
Jastrebove kandže drob, ne družiš se vrebaš.
Pjesme nastaju iz kaveza. Što praviš što smjeraš?
Glumiš gladnu selicu? Smrtno ranjenu prepelicu?
Kljunom od gvožđa sebi gnijezdo spremaš.
Ti si ptica grabljivica, velika ptica grabljivica.
Iz razderane srne laste pjesmu pjevaš.
Nećeš ptiće mladunčad, prema dolje da gledaš.
Letiš iznad radara, dometa
(Brzina sačmenih udara na visini od 42 metra gubi pola).
Ne boli te rijedak zrak? Let u zgusnut mrak?
Ti si ptica grabljivica, velika ptica grabljivica.
Fiju fiju fiju.
 
***
 
KORIJEN NJENOG IMENA
 
Himna grč. ὕμνος – pjesma, hvalospjev
 
Razdrobio orobio, šta si to izgubio odljubio?
Bogat dok se himnila
grnčarija riječi je najskuplja.
To nije zemlja ni svod, već ubogi pad.
Razvratnik? Noćni odvratnik?
Razdrobio orobio šta si to izgubio odljubio?
Juriš u tuđost? U pohot?
Porod života, to nije zemlja ni svod,
već riječ koja duševi povraćaj bogatstva.
 
***
 
MATI ‘LADNE VODE
 
Moloda rus. – mlada
 
Opstoji storija o manastiru ili samostanu (?),
životnoj školi razrednom kršumu.
Mladoj sestri što usni u red da se poda,
o majci u odrima svetima
u cijeni stroga oka ne vidje gladi otoka,
dana kad se podno podne u bunarski bezdan da,
da moloda modra splasne zanavijek (?).
Sestrice redovnice kantom bunara izdižiše je na oblog van,
da sirotanka diše i dok se ne shvati iznenada banu mati.
Pred maticom i drugaricama sestricama
svja što napita mladica izusti tada Mati ‘ladne vode.
Mati klimnu i sve sestruške u jednom naučenom klimnuše.
 
***
 
ADAĐO ZA PLAM
 
U vodenicama od kukuruza
u trku naopako obuvenih čizama
u stidu dobrote…
U poderanom osmijehu majke
tražio sam
u rupama, u šiblju, šatorima od prirode
na vrhu trešanja i sestrinom izazovu
tražio…
U krvavim usnama od igre
i ambarima od sijena,
idući tamo preko…
Gdje se ne smije skroz do rijeke
ulazeći neplivački tražio sam,
tražio u divljim životinjama koje su bježale,
tražio nikada nisam očeve oči.
 
***
 
REKVIJEM ZA MARIJU
 
Vidje’ tvoju smrt u zvijezdama
i posljednji put ja sam objedova’ stra’.
Nijesu iskre ono što bijaše utje’a,
već ‘e mrak međ’ njima,
već ‘e mrak međ’ njima.
 
***
 
SMRT TE NE DOTIČE
 
Minus je nemjerljiv u toploti kotla
(korpus neizbježnost)
dobar je dan ali noć, slatko smrzavanje.
Hipotermija je stanje usljed čega nastaje trajno oštećenje…
Smrt te ne dotiče,
ni noževi ni mostovi visina i skakavca i skoka.
Voliš život kao sve životinje
zato i mjaučeš i kevćeš
dobar je dan ali noć, slatko smrzavanje.
Posljednji stadij apatija puls je lagano ritmičan, zjenice ukočene i svijest…
(Korpus neizbježnost)
Vonj toplog kotla i kučića i mačića.
Dobar je dan ali noć
ni vau ni mjau i rez i zbijeg
u tami i unutra miriše na snijeg.
 
***
 
VO VJEKOV DERT
 
Narodni melos je stvaralački mol
maternji narod zbori španski
izginuli jezik je očinski dolor,
u kliještima dah za olakšanje.
Naricaljka nema svršetak i
narod ciči, kune, sijeva,
Oda radosti misli da pjeva.
Otmjenom bolu nema kraja,
u jaukliju u sevdah i svatovac,
podaje se u grč i kida se u plač
nakvašen rakiještinom
vrenjen lijenštinom,
utanjen u surov vo vjekov dert.
 
______________________________________________________________________________
 
 
DANIJEL GATARIĆ rođen je 1988. u radničkoj porodici. Djetinjstvo provodi u selu Štrpci kod Prnjavora. Nakon dobijanja stana od preduzeća u kom otac radi seli se sa porodicom u Prnjavor gdje završava osnovnu školu „Branko Ćopić“ i srednju školu, Gimnazija Prnjavor. Za vrijeme gimnazijskih dana počinje da se bavi pisanjem i dobija prva priznanja. Nakon završetka srednje škole prelazi u Banjaluku, gdje završava Pravni Fakultet i radi kao pravnik. Objavio je knjigu poezije “Razmaženi Adam” (2013.) i romane “Muškost Zorana K” (2015.) i “Libreto” (2019.), za koji je nominovan za Nagradu Evropske Unije za književnost (u Bosni i Hercegovini) 2020. godine koju je kritikovao za vrijeme aktivne nominacije zbog nepotizma i načina dodjeljivanja .„42 varijacije“ je drugi pjesnički rukopis koji objavljuje putem konkursa Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske za finansiranje književno-umjetničkog stvaralaštva u kategoriji poezija savremena književnost.
 

NOVA PJESMA DANIJELE REPMAN: TVOJ SVET ĆE SE PREOKRENUTI NABOLJE*

 
kada su nam taj dan došli gosti
svima smo odmah ispričali
(bila je to uzbudljiva i živopisna priča)
 
neko je na našoj kući noćas
ostavio širom otvorene prozore i vrata
duboka hladna tama sa neba
gusta i lepljiva kao med
ulivala se satima
duvao je kroz sobe strašan vetar
koji miriše na zimu i mokar sneg
i nestala je jedna stara stolica
koja je obično stajala uz peć
 
ona (moja majka) je ove godine
prestala da stavlja veštačke zube
bacila je u smeće plave radničke mantile
koje je nosila u pogonu fabrike metalnih okova
više ne farba kosu
približila je fotelju tv-u
а san joj na oči dolazi samo danju
 
došli su nam gosti
pa nema dovoljno mesta za sedenje
jutro je donelo neurotičnu pometnju glasova
i glasnika
očevidaca i heroja
bučnih jurišnika na dostojanstvo i samoću
onih pred kojima život nema tajni
onih kojima je sve jasno
 
osećam da
u jagodicama prstiju igraju komadići razbijenog stakla
ne čude me
pogledi svih tih pomešanih očiju na glavama
obrazi i rasparene usne
svečana garderoba nagrižena moljcima
pune pepeljare
i masni ubrusi pokraj tanjira na rubu stola
 
pokušavala sam da odvratim pogled
gledala sam kroz prozor i razmišljala
travu je upravo prekrivao prvi sneg
bor u dvorištu je počeo da se beli
uskoro dolaze svetlucavi praznici i vatrometi
girlande i šarene konfete
trebalo bi kupiti sanke
velike drvene sanke sa krznom divljeg medveda
glatke
sjajne
veličanstvene poput mrtvačkog sanduka bogataša
i spustiti se niz veliko snežno brdo
čijem se podnožju iz šume na kraju grada
u izmaglici ne vidi kraj
 
neko me je upitao
zašto ćutiš
zašto si tužna
da li si ti na kući noćas ostavila širom otvorene prozore i vrata
i ja sam potvrdno klimnula glavom
jer nisam bila sigurna
ni u šta više nisam sigurna
ali sam ubrzo spazila
nešto nalik spasenju
nešto što mi je izmamilo širok osmeh
nešto što je svima na tren odvratilo pažnju
od tuge i hladnoće
i dugih ledenica koje su visile sa tavanice u dnevnoj sobi
 
ispred kuće je stao beli kombi
veliki poput prekookenske lađe
stigla je dugoočekivana narudžba iz ikee
a motivacioni reklamni slogan je upravo stizao na moj mejl
tvoj život će se preokrenuti nabolje
 
znala sam
sada konačno možemo da odahnemo
spustite ih ovde kraj ulaza
danas je svečani dan za našu porodicu
kupili smo nove stolice!
kupili smo nove stolice!
sasvim sigurno će ubuduće biti dovoljno mesta za sve goste
kada budemo proslavljali nove godine
obeležavali rođendane
i pravili sahrane
 
*ikein reklamni slogan
 
____________________________________________________________________________
 
DANIJELA REPMAN rođena je 5. avgusta 1976. godine u Somboru.
Poeziju, prozu i književne prikaze objavljuje u književnim časopisima i na internet portalima. Bila je stalni saradnik Lista za kulturu i umetnost Avangrad.
Nagrađivana na regionalnim konkursima za poeziju i kratku priču. Bila je finalista na 14. Festivalu europske kratke priče, Zagreb-Rijeka 2015. i Vranac – najbolja kratka priča 2016. Knjiga kratkih priča Kvadratno disanje nagrađena je na konkursu Trećeg Trga i Beogradskog festivala za poeziju i prozu 2018.
Osnovne studije završila na Pedagoškom fakultetu u Somboru, a master studije za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Član je Srpskog književnog društva.
Živi u Somboru, u neprekidnoj borbi sa vetrenjačama.
Knjige poezije:
Cikličnosti, Slavija, Novi Sad, 1997.
Mesto za savršen beg, Gradska biblioteka Karlo Bijelicki, Sombor, 2015.
Knjige proze:
Tragom rasutih trenutaka, Prometej, Novi Sad, 2014.
Kvadratno disanje, Treći Trg, Beograd 2018.