November 2020 – Page 4 – čovjek-časopis

književna pretpremijera: ROMAN DRAŠKA SIKIMIĆA “KATARINA”, LOM, 11/2020; kratki ulomak

Jedan mršavi vuk, kakvi su bili svi u ovim krajevima, odlučio je da prenoći bliže gradu nego inače. Ležao je u uvali pored manje stijene, u brdu, i zagledao se u smjeru u kome je bio okrenut. Mogao je da vidi izdvojen prizor na jednoj kući u podnožju brda Radovinja: svjetlo na prozoru gasilo bi se i palilo na svakih deset ili dvadeset minuta. Posmatrao je to kao bilo koju neobičnost noći, i gledanje u taj prozor, vuka je, najzad, uspavalo.
A u sobi tog prozora bio je Danilo Kovač. Nije mogao da radi pod svjetlošću – imao je osjetljive oči – pa bi gasio sijalicu, naslonio se i tako utonuo u preuzimanje iz mašte. Kada ne bi mogao više da zadrži svoje misli, ustao bi, uključio svjetlo i počeo brzo da piše.
Zatim opet mrak.
Ali nekada bi se Danilu Kovaču desilo da se iznenada probudi tek ujutru.
Stajao je tako jednom, veoma rano probudivši se, u svježini otvorenog prozora, i ponovo shvatio da kucanje u grudima doista pomjera njegovo tijelo; bio je mršav kao izgladnjela životinja.
Šta je, u tako rano jutro, izazivalo njegovu krv?
Ah, šta sve ne!
Jedini način da unese malo vedrine u svoj život bio je da ponovo dođe pred ogledalo i iznova donese zaključak da je sladak momak.
„Mršav, uistinu, ali sladak. Pitajte Katarinu Groševski, ona će vam reći!“
„Volela bih da me vide sa tobom u gradu, posebno zato što imaš četiri metra!“, rekla mu je jednom.
Cijelog svog života osjećao se Danilo poniženo zbog svoje visine, a sada je bio ponosan, sada je hodao uspravno i pažljivo pratio da se opet ne poguri i izgubi koji centimetar u njenim očima.
Bio je ponosan, takođe, i na svoje mršavo tijelo, jer Katarina mu je jednom rekla da, od svega na svijetu, sebi nikada ne dozvoli samo jedno – veliki stomak.
„Svi naši očevi imaju stomak, odvratni veliki stomak!“
„Katarina Groševski… Neka me bog kazni, ali odreći ću se svog prezimena zbog nje!“, govorio bi Danilo nekim danima.
Juče je poslao još jednu poruku Katarini: „Umro je Kapetan.“
Njenog odgovora, međutim, opet nije bilo.
„O, bitango iz jebenog Ljubinja!“, viknuo je tada Danilo na sebe u ogledalu. Bile su to riječi jednog trebinjskog nacionaliste koji je bio bijesan na Danilovu slobodarsku poeziju. To je bio još jedan od načina kako je Danilo mogao sebe da razveseli; ali sve se, izgleda, uvijek svodilo na to da mora doći pred ogledalo. Danilo Kovač je samome sebi odveć bio smiješna figura i znao je da to dobro iskoristi.
„O, bitango iz jebenog Ljubinja!“, viknuo je još jednom, i izašao napolje.

_________________________________________________________________________

DRAŠKO SIKIMIĆ rođen je 1984. godine u Ljubinju, na hrišćanski praznik Svetih Četrdeset Mučenika u Sevastiji. Kad je odrastao dovoljno da razumije činjenicu u vezi sa danom svog dolaska na svijet, on od tada na sebe gleda kao na onog koji je samovoljno ušao u jezero da zaokruži broj mučenika pošto se jedan prelestio i ušao u kupatilo. „Taj sam, mora da jesam!“, pomisli Draško svaki put kad učini neku glupost pri svakodnevnom življenju.
Do sada je objavio tri zbirke poezije:
Smotuljci (2016), Ogrebotine (2017), Moje kosti ujedaju (2018), kao i roman Čvor na omči.

ESEJ IGORA GRBIĆA IZ ZBIRKE “MRVICE S GOZBE”, Sandorf, biblioteka Avantura, 10/2018.

esej

SRBE NA VRBE

Naravno, vrba nije odabrana za vješanje Srba zato što bi doista bila najpogodnije drvo za to, već jednostavno zato što se s njima rimuje. Bar u nekim padežima. Bar nekih brojeva. Budući da je jedan od sinonima za rimu i slik, možemo reći da si Srbi i vrbe sliče. Unekoliko. Možemo tu sličnost osnažiti i punim imenom najprepoznatljivije ovdašnje vrbe – žalosna vrba – pa ustvrditi da ona i jest žalosna zato što po njoj vise Srbi. Nijedno stablo nikad nije bilo usrećeno tijelom nasmrt o nj obješenim, a ponajmanje to može biti takvo o koje se vješa cijeli jedan narod.
Pri takvom, srbovješnom činu, kliče se: “Bog i Hrvati!” Katkada se domeće: “Tko nije, neka pati.” Ostaje nejasno na koga se odnosi taj eliptični ‘nije’. Kako se ne može istovremeno biti i Bog i Hrvat(i), valja pretpostaviti da spomenuta patnja čeka ili onoga tko nije Hrvat(i), ili onoga tko nije Bog. Prva mogućnost zvuči krajnje neuvjerljivo, budući da su međunarodne interakcije na globalnoj razini, ali i nebrojena etnografska istraživanja, dosad nedvojbeno razotkrili da očito ima takvih naroda koji baš i ne pokazuju znakove zlopaćenja iako nisu Hrvat(i). Druga mogućnost zvuči krajnje neuvjerljivo jer je krajnje istinita: svakome tko nije Bog sam, i samo Bog, ostaje samo patnja, ma kako i ma koliko zakrinkana tanašnim ovosvjetovnim sladostrašćem. (Tko je Bog, i k tomu još nešto – rekao bi i opet božanski Eckhart – nije više od onog tko je samo Bog.) Takvo, ezoterično, sasvim mistično tumačenje nespojivo je s razvojnim stupnjem bića koja vješaju Srbe po vrbama. Na taj smo način logički, znanstveno dokazali da je, za razliku od prvog iskaza – ‘Bog i Hrvati’ – koji je čisti performativni poklič, ovaj drugi – ‘Tko nije, neka pati’ – čista deformativna bedastoća.
Za sve to vrijeme druga strana ne odgovara adekvatnom protumjerom. Možda jer nema stabla koje bi se rimovalo s Hrvatima. Ali, poslužio bi i kakav supstitut. Recimo: “Hrvate na rate!” Prednost je tog uzvrata u njegovom osvetom blagoslovljenom sadizmu: umjesto trenutačnog linča polagano, mučko ubijanje. Uvijek ostaje i mogućnost stilizirane jednine za množinu: “Hrvata na dno blata!” Ili: “Hrvata s osmog sprata!” Međutim, jedino što je do mojih ušiju doprlo jest: “Hrvate u rezervate”, što je, složit ćemo se, sasvim nedorasla, krotka, zamalo djetinjasta replika; ona Hrvate ostavlja živima.
Jedini sumjerljivi iskaz jest: “Ubij, ubij ustašu!” Tu, doduše, imamo konačno smaknuće, ali nedostatnost je i dalje čak dvostruka. Kao prvo, razina doslovnosti upravo je razočaravajuća, povik na najsiroviji način kaže što želiš kazati. Nema tu stila, nema figura, nema asocijacija, nema sugestije. Kao drugo, iskaz je problematičan sa svog uvođenja izraza ustaša, kao rado viđene istoznačnice za Hrvata, koji nas samo podsjeća da su i ustaša i četnik nestvarna bića iz zrcala. Ustaša postoji kao odraz četnika, četnik kao odraz ustaše. Ukini jednog, ukinuo si i drugog. Baš kao što korakom udesno ili ulijevo pred zrcalom uklanjaš i svoj odraz u njemu. Ako pak i sami usvojimo takvo poistovjećivanje ustaša sa svim Hrvatima, četnika sa svim Srbima, moramo zaključiti da ni cijelog srpskog naroda nema bez hrvatskog, cijelog hrvatskog bez srpskog. Oni su onda i sami jedan drugom odraz, bez vlastitog postojanja. Toliko o samobitnosti i samosvojnosti. A sve je to i opet uvelike na tragu onog veličanstvenog grafita što ga je u zahodu zagrebačkog Filozofskog fakulteta išarao pronicivi malo- ili velikonuždočasnik: SRBI SU NESVJESNO HRVATA.
Dok ne provjerim kako odgovaraju zahodi beogradskog Filozofskog fakulteta, utjeha mi je što preživljavaju vrbe.
I zaista dobro pisanje.

________________________________________________________________________

IGOR GRBIĆ rođen je na moru. Diplomirao je engleski jezik i književnost i indologiju, doktorirao teoriju i povijest književnosti. Radio je i kao prvi lektor hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu u New Delhiju. Živi, piše (poeziju, pripovjednu i esejističku prozu), na moru, u Puli, gdje na mjesnom sveučilištu predaje književnost, sanskrt, i o njima. Prevodili su ga, a sam je preveo nekoliko tisuća stranica, s raznih jezika, uključujući dvadesetak knjiga. Nagrađivan i kao pisac i kao prevodilac. Dosad je objavio sljedeće književne naslove: Istria glagoljušta, Zagreb, 2005. (nagrada Kiklop i književna stipendija u Grazu); Tajna Monkodonje, Ulcinj, 2007.; U doba vremena, Zagreb, 2007.; Kao da sam, Pula, 2008.; Izlazak u cvijet, Zagreb, 2012.; Knjiga priča, Zagreb, 2015. Znanstveno se književnosti posvetio u sljedećim naslovima: The Occidentocentric Fallacy: Turning Literature into a Province, Cambridge, 2018.; Jungovska interpretacija romana Put u Indiju E. M. Forstera, Zagreb, 2018.

književna pretpremijera: ROMAN BOJANA SAVIĆA OSTOJIĆA “NIŠTA NIJE NIČIJE”, Kontrast izdavaštvo, 11/2020.

proza

LEŠINARSKI KRUG I POREZ NA ODUZETU VREDNOST

Ima tome dosta — još je bio aktuelan „fond Dejana Mihailovića“ — Laki i ja se dogovorismo da se nađemo na Kaleniću oko jedanaest i počistimo šta je preostalo. Kako sam podlac, na pijaci sam bio već u pola deset. Jednostavno, kad sam u društvu na pijaci, nesposoban sam da vidim bilo šta. Svu energiju trošim na ponašanje. Kad sretnem poznato lice među tezgama, osim ako je neki prodavac u civilu, odmah se udubim u najbližu tkaninu i sačekam da prođe, samo da se ne bih ponašao. Čak i kada sam odlazio na Kalenić sa Ćokom, iako sam uvek bio za dve tezge ispred nje, primetio sam kako pored prodavaca prolazim stidljivije, po robi preturam letimičnije i jedva čekam da se izgubim. Pritom se sve vreme osvrćem oko sebe, kao da sa mnom ne ide Ćoka nego ekipa kamermana. Nije ni čudo što je u takvim situacijama samo ona primećivala vredne stvari. Nisam želeo da prodavci nanjuše da je moj glas sposoban i da tepa. A kamoli da saznaju da sam kod kuće poznat kao „Ćole“.

Nikada nisam razumeo ljude koji zakazuju sastanke na pijaci. Nije li anomalija doći na pijacu u tačno određeno vreme? I kako se onda ponašati kad kasne oni koji su bili tako pametni da tamo zakažu sastanak? Ako ste mislili da ću stajati na obodu pijace i, čekajući, poslušno gledati prodavce kako ulaze i kupce kako izlaze s robom, prevarili ste se. U retkim slučajevima kada nisam mogao izbeći da pijaca bude mesto susreta, razvio sam naviku da dođem na Kalenić nekoliko minuta ranije, zatim pogledam na sat i, iznenadivši se što sam tako poranio, krenem odahnuvši u jedan pošteni krug pijacom. S vremenom sam počeo da dolazim sve ranije. Tako sam i tog jutra, rekordnih sat i po pre Lakija, stigao da obiđem i ispremećem sve tezge.

Među njima se našla i ona na kojoj sam sreo Mihailovićeve knjige. Za njom je ordinirala bezuba i inače nerazgovetna starica, koja se sada tako razgovetno i sočno svađala sa nekim kolegom.

— Sve što se dalo razgrabiti, razgrabilo se — rekoh tobože tužno Lakiju kad smo se u dogovoreno vreme našli u „Bukovskom“ — Možemo eventualno napraviti jedan lešinarski krug.

Taj krug, lešinarski jer se pravi tek oko jedan-dva, ume da iznenadi baš zato što se od svega dignu ruke. Kada se proredi gungula, znaju da niknu neizvikani prodavci, oni kojima se možda i pola sata ranije posrećilo kraj nekog kontejnera. U tom periodu se, po pravilu, na Kaleniću ređe sreće policija.

Ušli smo zajedno u pijacu iz Viške. Hodao sam, čas ispred, čas iza Lakija. Mogao sam da budem rasejan do mile volje i da me ne grize savest zbog toga. Laskao sam sebi da pred prijateljem i prodavcima ostavljam utisak mahera koji se ne uzbuđuje oko sitnica. Psiholozi će znati kako da klasifikuju taj sindrom asocijalnog mušterije.

Na sreću, ni na šta zabavno nismo naišli, inače bih se na licu mesta pretvorio u anksioznu šiparicu koja pada u histeriju zbog propuštene šanse. Odnekud iskoči knjiga “Od Kosova do Jadovna”, nad koju se moj prijatelј nadnese te, napomenuvši da je „od nje sve počelo“, izvadi pedeseticu. Kod starice koja je ponovo bila nema pazario je prvu knjigu Miroslave Otašević. Usledila su još dva-tri škarta za kojima se, budući da sam već upriličio patrolu, nisam ni osvrnuo. Sva je prilika, pomislih gledajući ga, da sam uz njega pekao zanat mušterije. Mada su mi prvi pokusi isparili iz glave, sigurno je da sam baš od Lakija pokupio taj odsečni ton, tu rečenicu od maksimalno tri sloga koja se izgovara svečano kroz nos, tako da posle nje može samo da usledi tajac: „Može!“ „Daj!“ „Pedeset!“… Najvažnija je, naravno: „Ne!“

I upravo takvim tonom počastio me je Laki kad je video da se naslanjam na tezgu sa raskupusanim sveskama.

— Šta će ti to?

Eto zašto treba ići sam na pijacu. Tada barem u glavi nema komentatora, pod čijim pogledom može da vam se učini da su sveske zaista prazne i iscepane i da je ponuda objektivno mršava i za lešinarski period.

Posle pijace, možda zato što se ne nabrstismo, umesto da ga se uljudno otarasim i ponovo otrčim na Kalenić, predložim Lakiju da svratimo u Nolitovu knjižaru u Maksima Gorkog. Unutra nas je dočekao red majki sa školskim priborom u rukama. Knjižara je bila u polumraku i iz nje se vio onaj neodgonetljivi vonj koji bi neki ljubazniji posetioci nazvali „šmek“. Na montažnim rafovima u prvom planu šarenili su se kalendari, čestitke, kancelarijski materijal i slične potrepštine. U pozadini, na policama, mogla su se nazreti, ali ne i pipnuti Nolitova izdanja. Da bi se došlo do njih, trebalo je protegnuti se i izvršiti sitne, ali ipak bučne modifikacije u enterijeru. I tako su se, dok smo Laki i ja rasklanjali dva ogromna stalka sa brošurama, na svaki pokret koji je stvarao škripanje mamice okretale slažući grimase.

U nekoliko redova dubokih polica vladale su, bez izuzetka, knjige iz devedesetih. Na rasprodaji su se, brat bratu, nalazile poslednjih deset godina. Našao se i poneki popularan uljez iz poslednje decenije, ali čisto da ne bismo pomislili da napolju traje 1995. JUS standard je definitivno pao na niske grane. Komplet od pet izabranih naslova Branimira Šćepanovića, uklјučujući i “Usta puna zemlјe”, stajao je 300 dinara. Nekoliko stariteta iz biblioteke “Sazvežđa” — ispod stotke. U tom opštem pražnjenju posle likvidacije, problem je bio što ni sniženo nije nikako htelo da plane.

Protegao sam se u uskom a izduženom pojasu iza kancelarijskog materijala i dohvatio eseje Borislava Radovića. Ova knjiga mi je, u svoje vreme, što će reći pre jedno deceniju, nešto značila. Hteo sam da uzmem jedan primerak, ali tesno složeni red ih je izbacio dve odjednom, nove-novcijate. Prelistah jednu letimice i momentalno je sklopih. Shvatio sam da bi bilo najbolјe da ne kvarim nekadašnji utisak. Dok sam je sklapao, pažnju mi je privuklo nešto potpuno drugo. Cena, pedantno ispisana na prvoj beloj strani.

This image has an empty alt attribute; its file name is bs02.jpg

Ne evra, dobro ste pročitali, dvadeset pet dinara. Sve sa PDVom. (Ili, ako tako više volite, porezom na oduzetu vrednost.) Pomislih u prvi mah da su cifre bajate. Ali u doba kad je knjiga izašla, u opticaju su, ako se ne varam, bile milijarde. Moram priznati da me precrtane cene uzbuđuju! Razume se, ako su izložene opadajućim redosledom. Gajim veliko poštovanje prema tom žanru pismenog cenjkanja u formi monologa kojim i ugledna prodavnica mušteriji daje do znanja da je u suštini pijaca. Osetio sam se kao u dobra stara vremena u podrumu knjižare Geca Kon, među knjigama iz poslednjih decenija dvadesetog veka. Na prvim stranama inflacija je dočarana tako verno i dirljivo da bi Narodna banka trebalo da ih čuva u svom muzeju, u okviru memorijalne zbirke “Devedesete”.

Mamice su se bile razišle. Laki je uspeo da nakupi nekoliko dobrih naslova. Doturih mu jedno “Rvanje bez reči”. Na to je samo klimnuo da bi se odmah potom obratio kasirki s pitanjem šta je preostalo od nekadašnjeg Nolitovog fonda.

Gospođa je govorila kao da je mesecima čekala da neko načne temu. Kako meni nikad ne zapadne tako štedra obaveštajka? Elem, saznali smo u biti ono što smo već znali: da je arhiva Nolita razgrablјena posle petog oktobra. Ali prodavačica nam je, pokazavši se kao veoma susretljiva kustoskinja, pobliže objasnila šta znači „razgrabljeno“. Naime, posle terevenki, prijatelјi tadašnjeg gazde, mahom mafijaši, odnosili su arhivske primerke u kutijama. Sva je prilika da tih večeri nije bilo žena, pa su ih prelistavali od dosade kad popiju sve. A kako to već biva, kad je izbio fajront, poželeli su da ih dovrše, pa im je gazda lepo dozvolio da ih ponesu kući. Možda ih još čitaju? Ne usudih se da upitam. Zbog toga se, nastavila je prodavačica, veliki deo fonda i danas može naći na ulicama, sa izuzetkom „jednog čuvenog trenera bibliofila“. Za njega je poznato da je knjige spasavao. Spasavao? Prodavačicin mig navodim u obliku perifraze jer pre toga za ime dotičnog, navodno veoma poznatog trenera, nisam nikad čuo.

Bio sam ljubomoran. Kako to da je Lakiju prodavačica izašla u susret, a mene je pre nekoliko godina, posle kudikamo ljubaznijeg pitanja, njena koleginica iz Nolitove knjižare u ulici Kralja Milana automatski izribala: „Jesam li rekla da nema više ništa u podrumu!“ Tako, izgleda, moraju da prođu oni koji nisu harizmatični na prvu loptu. Dok su njih dvoje vodili razgovor, vrpoljio sam se kao dete čija se mama zapričala u apoteci. Rastreseno sam prebirao po višim rafovima, gde je bilo i nekih novijih izdanja. I tad naiđem na knjigu Ognjena Spahića, “Puna glava radosti”, u nedavnom izdanju crnogorske Nove knjige. Prijatno se iznenadim. U knjižari je malo šta bilo mlađe od pedeset godina. Možda je knjizi nešto falilo? Možda je nekom posetiocu slučajno ispao primerak? Poslednje nagađanje, da možda ima fioku i u njoj pljosku viskija, takođe se pokazalo jalovim. Knjiga je bila prava.

— Imate sreće — dobaci mi prodavačica — ta knjiga vam je na specijalnom popustu.

Otvorih prvu stranu dok se domaćica laćala šifrarnika. Unutra su stajale četiri cene. Pored početne od 1750 dinara bila je navedena drugoplasirana (875) pa treća od 600. Sve tri su bile precrtane blago, tačno onako kako volim. Ispod njih je stajala poslednja, netaknuta, konačna: 350 dinara.

Šta sam drugo mogao da zaključim? Dakle, kad se crnogorske cene nađu na „specijalnom popustu“, to znači da se za jednog Spahića može kupiti pet Branimira Šćepanovića ili deset Borislava Radovića, koji je, kako smo videli, takođe snižen, sa nepristupačnih 40 dinara po primerku. Ukratko, jedno crnogorsko izdanje za deset jugoslovenskih. I to ne računajući probijanje kroz gvozdene stalke za brošure! Za šta biste se vi odlučili? Zlobno se smeškajući, odlažem Spahića. U narednih mesec dana — ma šta govorim? u narednih deset godina! — ne da ga niko neće ne pazariti nego ga neće ni pomeriti s mesta.

Ipak me je pritom grizla savest. Da sam samo mogao da iscepam stranicu sa cenama…

Prodavačica je svoju ispovest privodila kraju. U svoje vreme bila je zaposlena u Nolitovoj arhivi. Ali nastavila je da se vredno zauzima oko nje i kad je firma ušla u fazu dezintegracije. Od trenutka kad su je prebacili u knjižaru, ruke su joj bile vezane. Posle dosta vremena, u poslednjih pet godina, uspela je nekako da promoli nos u fond. Ispostavilo se da su sve odneli. Ko? „Oni“. Bio je to šlagvort za melanholičnu špicu.

— U ovom trenutku Nolit ne postoji ni kao pravni subjekt. Prostorije u kojima se čuvao fond rasprodate su ili date u zakup. A mi rasprodajemo poslednje primerke koji su ostali u knjižarama.

Na to nam je, što je bio vrhunac žalopojke o razbaštinjenju, pružila izdanje „Katalog Nolit, 1979–1989“.

— Tu se možete obavestiti o svim izdanjima u najbogatijoj Nolitovoj deceniji. A i prilično je pristupačan.

Na prvoj beloj strani pisalo je 2,-.

— Slovima, dva dinara — glupavo provalih. Odrasli nisu reagovali. Shvativši da bi bilo bolje da što pre odemo, Laki, oduvek snalažlјiviji u cenjkanju od mene, uze katalog i obliza se. Odjednom preobražen u kamiondžiju, upita, ne trepnuvši:

— A mogli biste onda i da nam ga poklonite?

Ne, moj prijatelj me je opet ostavio bez teksta. Kad smo se našli u Maksima Gorkog, morao sam da mu odam poštu. S druge strane sam ga sažaljevao. Premda poštujem sve manije u vezi sa papirom, nikada nisam imao fetiš prema katalozima. Slutio sam da će već sutradan osvanuti na ulici. Laki je često govorio kako nije toliki hrčak kao ja, da uzima samo šta mu je potrebno. Poverio mi je, između ostalog, da će se brže-bolje javiti tom „čuvenom treneru“, čim iskopa njegov broj telefona. Zašto ga ne bismo obišli zajedno?

Nađoh se u čudu pred tim predlogom, premda bi svakom normalnom bio primamljiv. O čemu bismo pričali sa čovekom? Ja ne umem da se ponašam među sportistima. Sigurno bih cupkao kao i sad, u knjižari: Laki bi pričao i pregovarao o ceni, a ja figurirao kao beskorisni, maloletni prišljamak. Nažalost, nemam vremena, odgovorih izgovarajući se nekim neodložnim poslom. Tek u društvu dvojice ništa od knjiga ne bih video, onako pomno kao kad sam sâm!

Na kraju Njegoševe, zastadosmo na stanici. Laki sede i otvori Katalog. Ja sam se vrpoljio stojeći. Želeo sam što pre da otrčim u svoj brlog na potkrovlju, da pobegnem od ponašanja. Tek tad primetih da nosi dva Radovića pod miškom.

— Ma jedan je za Kupindo! — reče i uskoči u dvadesetšesticu.

Iste večeri je na sajtu, zajedno sa naslovom “Od Kosova do Jadovna”, osvanuo i Katalog. Uz sve tri je stajala beleška: “U odličnom stanju, neotvaran“. Cena? Simboličnih dvesta.

__________________________________________________________________________

BOJAN SAVIĆ OSTOJIĆ (1983) objavio je pesničke knjige (Stereorama, Jeretički dativ, Prskalica), zbirke fragmenata (Aleatorij, Podli podli psalmi) i romane (Punkt, Nema oaze).
Preveo je trideset naslova sa francuskog. Osnivač je književnog časopisa Agon i Nezavisnih izdanja Knjižuljak.
Živi u Beogradu kao samostalni književni prevodilac.

POEZIJA LUKE IVKOVIĆA

poezija

*
po motivu vrača* padale su prve pjesme pripreme u jesen svijeta, u najavu odlaska s mjesta svih mjesta, smjesta! dok se još moglo pripremiti, barem pomiriti s pozdravom zauvijek
budućnost se javila kroz pjesnike kao izraz jednakosti funkcija čovjeka i svemira
ipak se krećemo, i osim što klizimo ekliptikom imamo našu kvantnu narav i svojstva čestica koje dišu, i u početku gledaju, spavaju, rastu, sišu prije nego sazriju za građenje i rušenje
naši kutevi su već utvrđeni iako pravac još raste (uz stalan nagib)
proročanstvo krivulje prema dolje izgatale su vidjelice iz bacanja stihova po kozmičkoj zdjeli
ne pomaže ništa osim prepoznavanja i bilo je jasno od početka da vrač neće vidjeti ništa dobro
u najdubljoj samoći bili smo dio nečeg većeg, kao male zemlje starih kontinenata, voće zavitlano natrag u šumu
krajevi i počeci naših ideja ostali su more i nebo, svaki sa svoje strane obzora, nedodirnuti u pogledu nepristranog promatrača
i čini se da ćemo stići otići bez odgovora o čovjeku, kao da tako odgađamo odlazak

* „Vodi nas, dobri vraču, iz ovih vlažnih zabiti
prema prostranstvu zbilje“ – T. Ujević, Pogledi u praskozorju

***

NEDOVRŠENI

Za tisuću godina pisat će se
o našoj slobodi kao o ropstvu
o našim gradovima kao o tamnicama
i povjesničari će navući srednji vijek na našu sadašnjost
najmračnije vrijeme prividosti
lažno doba
tako će nas zvati

kulise urbanizma
društva na umoru
rasvijetlit će naše živote onako
kako smo mi to činili s očevima
i sve nama nevidljivo gledat će
daleki potomci jasno
vikati proklinjati smijati se
precima koji su mogli otići planet dalje
budućnost dalje
a nisu

njihova djeca kasnije će o njima
pisati isto
a onaj planet dalje postat će dva
nedosegnuta pukotina
koja raste zajedno s nama

***

*
već je nestalo sve poznato, samo svjetlost raspadanja još nije stigla do zjenica
vatre su odavno progutale zadnja stabla i napuhnule zgašene zvijezde
razrijeđen je mrak nad sprženim tlom, a od gradskih vrata žare samo široke šarke u pepelu
prividnost znakova ulaska i izlaska ključ je našeg međuzemlja (jednog od mnogih međuprostora) kraj providnosti i zaborav obećane zemlje jer ‘no country for old men’
zjapi vječna otvorenost dvaju neizlaza, raspuštanje mrtve straže, potpuna sloboda prolaznosti bez razlike ostavljenog unutra i pronađenog vani, kolaps difuzije, osmoze, spokoj vjetrenjača, konačna ujednačenost elemenata, čisti put u svemir, mir

***

DUGO NAKON NAPRETKA

nismo se mogli otrgnuti dolasku ni kad ondje više dugo ničega nije bilo
ostalo je to jedino mjesto povratka u tjeranju naprijed, drevni gen za odlaske grobljima kojih danas više nema pa se sondama u jednakoj tišini, kao pločama nekoć preci, prigibamo na mrtvi planet, bez cvijeća, ali s pitanjima
mjerimo puls najtišim mjestima, prvim napuštenim od posljednjih ljudi
osluškujemo izotopne vrpce u mrtvom, pokušavamo se prisjetiti pogreške predaka
uzroka nestanka
posljednji izračuni predvidjeli su pustinju iako je tamo danas sve pustinja
obilazimo one njihovog vremena, praškaste bjeline zbog kojih je nastao naš svijet, i s kojima je nestao njihov
pustinja ima sasvim svoj ritam, stalan u izmjeni Sunca i pucanja stijena, skoro blizu konstanti zakrivljenosti dubokog svemira
pronašli smo nekoliko sličnih tonova po vrhu dine i dvije tri na rubu usahlih oaza, šuštanje između ljestvica, smetnje
otišli smo dalje, shvatili da dolaze od nas, interferencije tišine i znatiželje, donijeli smo zvukove u gluhi kamen
mjereno iz daljine nema ničega, trajna pješčana tišina, ravna crta audiograma i pod njom tajna uništenja
nismo je otkrili, zapisi tu prestaju, robot je skupio komadić fosilizirane koštice datulje, a spektralna očitanja posvuda su otkrila metalne okside sastava starog oružja
čini se da nikada nećemo saznati kako su nestali
premalo je podataka
pozdravili smo se nečujno s onim čega nema, pričinilo se da je energija na trenutak porasla, ali uređaji nisu ništa zabilježili, samo je nama u grlu nešto zapelo, prethodni istraživači zabilježili su slično, simptom odlaska sa Zemlje
odlazimo neobavljenog posla kao i oni prije nas, možda tehnologija budućih omogući otkrivanje prave istine koja će imati smisla, jer dosadašnja teorija nema, nisu mogli biti tako glupi, snašlo ih je nešto izvana, jednadžba ima previše nepoznanica…
radari su prije poljetanja skenirali velike podzemne šupljine, nismo im pridavali važnost, nisu se uklapali u teoriju čime god da su nekoć bili ispunjeni, naftom ili vodom, danas su ispunjeni gustim mrakom mukle pustare bez ljudi…
posljednji izvještaj završava rubrikom stanje
osvrćem se još jednom kroz staklo modula postaje, na žutilo nekoć plavog planeta predaka,
i s onim istim čudnim grčem u grlu upišem
zatišje…

_________________________________________________________________________

LUKA IVKOVIĆ (Šibenik 1999), student agroekologije na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Do sada objavljivao u časopisima Strane, Kritična masa, uvršten u zbornik Rukopisi 43, ušao u širi izbor za Prozak 2018, u trenutnom izboru za Navrh jezika, i sudjelovao na tribini Rani radovi u Močvari.

POEZIJA I PROZA SUVREMENIH SLOVENSKIH AUTORA U PRIJEVODU PETRE BOLIĆ: Dejan Koban

poezija

POEZIJA DEJANA KOBANA

ŠEST NAČINA KAKO SI SJEBATI KNJIŽEVNU KARIJERU

s popisa životnih postignuća obrisao sam predsjednika države,
brižnoga oca
i uspješnoga knjigovesca.

postao sam voditelj neformalne umjetničke udruge Ignor,
djecu živu ne mogu smisliti,
propala sam montažerska zvijezda
dnevnika RTV slovenija.

ne usudim se piti svaki dan
samo zato što se bojim liječnika.

osim toga nemam što raditi u životu.

gledam porniće s dvadesetogodišnjakinjama,
spremam si meko kuhana jaja
u posudici oblika pjetlića,
skupljam markice
(nemam pojma zašto),
udomljavam knjige
i uzgajam Šteficu
(monsteru
koju sam dobio
za 40. rođendan –
nadam se da neće krepati).

svaki dana kada odlazim iz kuće,
zaključam vrata stana
obujem se
i ključ s privjeskom
(plastičnim sushijem)
pospremim u malen gornji džep ruksaka.

potom učinim prvi korak.

***

ZASTAVE

ljudi hodaju. ljudi trče.
ljudi izbjegavaju. ljudi prelaze.
ljudi obilaze. ljudi se izgube.
ljudi pretječu. ljudi grebu.
ljudi pogađaju. ljudi ranjavaju.
ljudi tonu. ljudi završavaju.
ljudi se usprave i ljudi odu.

životinja izdahne.

***

ŠKANJCI

had teče ravno kroz
najjači mišić.

trzam bolnom gubicom.

***

temat SUICID: TRI PJESME VLADIMIRA MILOJKOVIĆA

poezija

THE PRISON-INDUSTRIAL COMPLEX

u 10 sati i 23 minuta sam primetio da je drosera alba samostalno uhvatila
jednu vinsku mušicu koja se zalepila u zglob lista, u udubinu
to je kao cerebralno krvarenje u staračkom domu
ostavljene starice i starci da pišaju i seru u posteljama svojih imanja
koja neće nositi sa sobom
to je svako poslepodne koje ne možeš da provedeš u svojoj sobi
jer nemaš mir, jer neko stalno pominje neki CV koji treba odneti na neku adresu
bezbroj adresa

ali to je isto kao pustiti hvatača snova poput zmaja da leti u susret suncu
i bude spržen
ili je isto kao stajati iznad opasnog električnog voda dok pljušti kiša
ali ne smeta mi
ta opasnost mi prija
jer onda ne moram da razmišljam o >kako<, već samo čekam na >kada<

_________________

10.23h – 10.28h
01.10.2020.
četvrtak
(Abbey, Reading)

***

SEVERNI VETAR I ZELENA NAJLON-MAŠNA

Ne u Londonu već u Readingu, u Forbury Gardensu, popodne
pored jedne bordo crvene, izanđale kante za smeće
iz koje viri zelena najlon-vreća, ubacih 2 wacko omota
iako u suštini nisam hteo da kupim to – zeznuo sam se.
Popio sam opet trankilizator jer sam ujutru imao apstinencijalnu krizu,
pošto onaj dan pre nisam uzeo ni jedan jedini.
Želeo sam zabavu i imao sam je.
Povratio sam sve što sam u sebe stavio i ležao pod tušem, licem u vodi;
mislio sam da će me voda osvestiti,
ali ova kanta za smeće ima tu zelenu mašnu…
Imam trenutno samo 50 funti.
To je sve.
Hladno je, a ja sam pod presijom da moram uspeti.
Početi da rintam, naći neki posao, bilo kakav.
Pokušao sam sve prekinuti.
Jednom, baš nedavno, nagutao sam se svih tih trankilizatora sa čašom britanskog piva,
ali samo sam zaspao i probudio se odmoran, kao preporođen.
Mislim da sam sanjao Hyun-Ji.
Okrenuo sam se ka ljiljanu mira i njegovim belo-zelenim cvetovima,
pomislio sam da je takva i Hyun-Ji, ta neka, tamo, negde….

Ne znam zašto, ali danas osećam pad –
onaj američki izraz za meni omiljeno godišnje doba.
Kanta u bordo boji koja prikriva rđu gledala me je tom zelenom najlon-mašnom.
Pala mi je misao na um – jednom ću upoznati jednu Hyun-Ji.

_________________

15.14h – 15.24h
26.09.2020.
subota
(Forbury Gardens)

***

MRAČNE PREDIKCIJE

koliko ću još dugo ovdje izdržati?
ne vidim nikakva pomaka.
najozbiljnije to kažem dok se bacam na krevetninu sa zvjezdicama
koje sam sam odabrao;
želim udahnuti prije kraja,
ne mogu precizno izračunati
ali kapitalizam je svugdje isti:
korporacije i agencije prepune nekih menadžera
ograničenog pogleda.
čovjek, ma što radio, uvijek ide prema smrti
jedući zagađeno povrće
na osunčalom veštačkom travnjaku treba naći mjesto.
otići ću i neću se kajati.
neću se kajati što sam ih ostavio –
čemer i jad u strasnom zagrljaju.
krenut ću.
posljednje dane provest ću pored kontejnera
sa ostacima hrane isteklog roka trajanja,
a kada i sam postanem deo tih ostataka
nitko neće pitati gdje sam ili hoće reda radi.
u nekim novinama naći će se članak da sam nekada davno
sa nepunih 18 godina napisao najljubavniju pjesmu;
ali slušat ću tišinu sivog neba
a nigdje neće pisati da je to tijelo u đubretu, tijelo sretnog čovjeka.

________________

13.07h – 13.17h
17.09.2020.
četvrtak
[in the new room, Abbey, Reading]

_________________________________________________________________________

VLADIMIR MILOJKOVIĆ rođen je 1978. godine u Subotici.
Objavio je dve zbirke poezije „Razgovor sa Hertom“ 2014. (SKC Kragujevac, edicija „Prvenac“) i dnevničko bio-bibliografsko izdanje, zbirku eksperimentalne, socijalne, signalističke poezije „teško u glavi“ u julu 2020. (Presing, Mladenovac, edicija „Pod presom“).
U avgustu 2020. preselio se u Englesku (bar na neko vreme).

KRATKA PRIČA JULIJANE MATANOVIĆ IZ ZBIRKE “DJECA NA DALJINU”, Umjetnička organizacija Lađa od vode, 2020.

proza

CRVENE MARTE

Jutros je – na ulaznim vratima zgrade nasuprot naše – mršavi mladić nalijepio plakat. Učinio je to premda su stanari, žutom uljanom bojom, ispisali: „Ne lijepiti oglase“. Akciju sam pratila sjedeći uz prozor svoje radne sobe.

Prvo se oprezno prišuljao vratima, potom iz tuljca izvadio papir, uzeo ljepilo i nanio ga na gornji rub. Potom je zastao jer mu se donji dio plakata počeo savijati. Pokušao je s lijevim okomitim, ali mu se pri tome gužvao desni. U jednom je trenutku otišao do kante za smeće i ljutito je udario nogom. Plakat je uspio ukrotiti tek nakon petnaestak minuta. Nalijepio ga je ukoso i gotovo pobjegao niz ulicu. Na njegovu sreću, tih četvrt sata nitko nije ni izišao iz zgrade, nitko nije ni pokušao ući u nju. Spustila sam šalicu s kavom na niski stolić. Namjeravala sam izaći i provjeriti što piše na plakatu s kojim se suhonjavi mladić toliko namučio. Međutim, u sobu je ušla moja ravnateljica i obavijestila me da je ponovno stigla ona slikarica koja gnjavi oko one djevojčice. Baš tako je rekla. Ona i one. Za nju ni slikarica, a ni djevojčica nisu imale imena. Kao što ih nije imalo ni trideset i dvoje štićenika koliko se trenutno nalazilo u našem domu za nezbrinutu djecu.

Na plakatu, pred koji sam stala na povratku kući, bio je otiskan poziv za upis u Radionicu kreativnog pisanja. Zemljane boje, tri stare knjige, nalivpero i prazan papir. I rečenice: „Svi imamo svoje priče. Važno ih je znati ispričati. Mi ćemo vas naučiti kako“. Nisam razumjela zbog čega u gornjem desnom uglu stoji brojka 54+. Pretpostavila sam da je pedeset i četvero polaznika donja granica isplativosti i da će Centar za kulturu s radionicom krenuti ako se, do napisanog vremenskog roka, prijavi minimalno 54 zainteresiranih. Učinilo mi se to ipak prevelikom brojkom. Sjetila sam se da je naš kinooperater, u mjestašcu mog odrastanja, pristajao vrtjeti film i za puno manje posjetitelja. Moralo nas je biti najmanje 14. Cijena tečaja bila je ispisana sitnim brojkama, na sredini, uz donji rub, na mjestu na kojem je plakat bio najviše zgužvan. Vidjele su se brojke sedam i nula, a nakon male izbočine stajalo je kn. Sedam tisuća za tri mjeseca, dva puta tjedno, zasigurno ne može biti 7000 kn, može samo 700, pomislila sam. Neravnina je prikrivala, dakle, samo jednu nulu.

„Ma nemoj, vuku iz europskih fondova novce, a onda starce uče pisati pjesmice i pričice“, izgovorila je djevojka koja se našla iza mene. Nisam je do tog trenutka ni primijetila. Okrenula sam se prema njoj i upitala je:

„A kako znate da je za starce?“

„Pa valjda znate čitati brojke, piše 54 plus“, prišla je plakatu i prstom prekrila brojku.

„Aha, o , hvala vam, baš sam…baš“, zamucala sam.

„Ne ide vam baš logika“, nastavila je gledajući me.

Ne znam ni sama kojim bih prilogom opisala način na koji je buljila u mene. Drsko, ironično, podrugljivo. Nije ni važno. Mlada žena nastavljala je razgovor, premda sam sigurna kako ničim nisam pokazivala želju za tim.

„Radite? Ili ste se dograbili neke povlaštene mirovine?, nije prestajala.

Nisam razumjela njezinu potrebu za takvim, mogu slobodno reći, provokacijama.

„Budi smirena, samo mirno“, govorila sam samoj sebi. Plašila sam se samo da će me u tom trenutku posjetiti valung i da će mi lice pocrvenjeti, postati nalik boji njezinih čizama. Srećom, to se nije dogodilo.

„Ne, mlada damo, ja sam vam odgajateljica u ovom domu“, odgovorila sam joj. Okrenula sam se bočno i rukom pokazala prema secesijskoj žutoj zgradi. I zatim nastavila: „Punih trideset godina, i ne planiram još u mirovinu“.

Bila sam zadovoljna svojom smirenošću.

„Svaka čast, svaka čast. Orden za izdržljivost, s tim luzerima ne bih izdržala ni pet dana. Guše, guše, bježim od takvih, nabijaju osjećaj krivice. Ti imaš, oni nemaju… Fakat, grozan posao. I brbljanja oko korektnosti mi je preko glave. Neće vama, vjerujte vi meni, pomoći ni radionica za starce“. Naklonila mi se. Glavu je spustila do koljena, a desnu ruku položila na trbuh. I zatim se naglo ispravila i krenula. Stajala sam još nekoliko sekundi. Ovaj put znam kako. Žalosno.

Gledala sam je sve dok nije zamakla za uglom. Grabila je ljutito u crvenim martama.

„Sigurno je i sama nečim jako povrijeđena, možda i sama nešto piše, ili studira književnost…“, razgovarala sam sama sa sobom. Razumjela sam da su joj svi s 54 i iznad starci. I sama sam, u njezinim godinama, tako doživljavala ljude svojih sadašnjih godina. A i meni su bile baš 54. I imala sam priču koju sam željela ispričati. Nije mi nimalo smetao komentar o starcima. Više su me brinule rečenice koje je izgovorila o mojim štićenicima. Sad mi se potvrdilo da sam u pravu kad na roditeljskim sastancima predlažem da se učenicima, i na vjeronauku, i na etici, govori o empatiji.

„A zašto ne bi upisala tu radionicu?, upitao me muž dolijevajući kavu u moju šalicu.

Posljednjih godina prešli smo na onu bez kofeina. Imala sam običaj prepričati mu, nakon popodnevnog odmora, sve važnije događaje s posla. A moj posao nije bio ni malo običan. Tri desetljeća sam gledala tužne dječje oči, slušala roditeljske svađe, zgražala se nad ravnodušnošću svojih kolegica i plakala zajedno s bračnim parovima koji su godinama bili izlagani procjenama svojih sposobnosti, ljutila se na zakone koji su pisani kao da im je cilj otežati postupak posvojenja. I dok su javne rasprave trajale, djeca su odrastala, razbolijevala se, postajala ljudi koji su na ulice izlazili s velikim ranama i strahovima. I često ponavljala sudbinu svojih roditelja.

Istina, imala sam osjećaj da su sve stanice moga tijela popunjene licima te djece. Moja mi je kći često znala zamjeriti što i kod kuće pričam samo o svojim štićenicima. Na neke je bila jako i ljubomorna. Kad bih ih za blagdane dovela na kolače, kćer bi naglo zaboljela glava, odglumila bi napadaj slijepog crijeva, uzimala bi toplomjer i vrh naslanjala na radijator, potom bi ga stavljala meni pred lice i govorila: „Vidiš, vidiš, imam preko 38, a ti… „ Ozdravila bi u istoj sekundi kad bih ja rekla da ću djecu za nekoliko minuta vratiti u dom. Možda je i to razlog što je poželjela glazbu studirati u Grazu, u kojem je nakon diplome i ostala. Pomirila sam se s tim. Nisam mogla drukčije, iako sam pokušala. Pokušala sam i zaboraviti one koji su otišli iz doma, trudila sam se osloboditi mjesto za nove, ali bezuspješno. Baza podataka se punila, memorija povećavala. Dolazili su novi, a stariji nisu brisani. Uostalom, mnogi od njih i nisu mogli biti zaboravljeni jer su se često javljali, telefonom, pismom, mejlom. Neki su me redovito i posjećivali. Rijetki među njima su dolazili da bi zajedno oživljavali domske dane. Češće su pred mene iznosili nove događaje, nove probleme i uvlačili me u svoje odnose, obiteljske ili poslovne. Znala sam nakon takvih susreta tresti glavom, lijevo – desno, skakati na jednoj nozi, vjerujući da ću se na taj način osloboditi barem dijela informacija. A u isto vrijeme voljela sam te svoje već odrasle štićenike i pitala se po kojem je to pravilu uređen svijet.

Da, možda bi bilo dobro da upišem radionicu, da neke sudbine pokušam uobličiti u priče. Možda me onda neke od njih i napuste. Možda to i nije pošteno. Ne možda, sigurno nije. Sebe želim osloboditi, a oni koji će postati mojom temom vjerovat će da sam to učinila isključivo zbog njih. I bit će mi još i zahvalni. Priče će umnožavati i dijeliti pronađenim članovima obitelji i poznanicima koje doživljavaju prijateljima.

„Otiđi i raspitaj se“, rekao mi je muž. On uvijek govori malo. I sluša puno.

Mlada tajnica Centra za kulturu pružila mi je formular i uplatnicu na sedam stotina kuna. Jednino što je izgovorila bilo je: „Vi imate dovoljno godina?“ Shvatila sam da ju je na to pitanje nagovorila moja žuta haljina na kojoj su bile našivene crne i zelene kućice. „Imam, imam, ne brinite“, nasmiješila sam se. „I kad krećemo?“, nastavila sam.

Znala sam kad krećemo, ali sam željela riječima popuniti prostor koji je odisao nekom nezainteresiranošću i mladenačkim čuđenjem. Sve piše na papirima, odbrusila mi je, i krenula rukom prema mobitelu. Što to meni treba, lijepo je počelo, pomislila sam i izašla bez pozdrava. Između toga da i sama budem nepristojna, ili da me živcira tuđe ignoriranje, izabrala sam prvo. Jer, dobro sam znala da mi mlada tajnica ne bi uzvratila pozdrav.

U uredu sam pročitala papir. Dva sata tjedno, tri voditelja, od kojih su mi dvoje, pjesnik i prozaistica, bili potpuno nepoznati, dok je treći bio romanopisac, inače ugledni psihijatar, u čijim sam tekstovima uživala i o čijem sam sretnom životu čitala u ženskim tjednicima. Na prvi susret moramo kako nas je ravnatelj Centra, potpisan na dnu, savjetovao, donijeti ispunjen formular. A to je značilo, između ostaloga, navesti ime i prezime pisca pod čijim bismo voditeljstvom željeli naučit oblikovati književni tekst, ili pak možda usavršiti vlastite spisateljske sposobnosti. Slutila sam da će većina polaznika, baš kao i ja, napisati upravo Lea Milanovića, autora domaćih bestselera. Da sam bila u pravu, pokazalo se već na prvom susretu. Dvadeset i dvoje, od ukupno dvadeset i petero, upisalo je njega. Dvoje je željelo pjesnika. A ja sam sama navela ime mlade spisateljice. Naučila sam s mladima, a i slutila sam, upravo takve rezultate mentorskih izbora. Pitala sam se kako će se osjećati mlado stvorenje ako pokraj svog imena ugleda samo prazne crte, bez ijednog imena i prezimena nekoga tko je poželio vještine pisanja savladavati baš od njega.

Postupila sam tako premda sam znala da bi Milanović bio bolji izbor. Željela sam krenuti s pričom o svojoj prvoj štićenici, današnjoj poznatoj slikarici koja je nedavno napunila četrdeset godina i koja se punih pet godina bori sa zakonima da usvoji dijete. E, to želim naučiti na radionici. Reći isto, ali ljepše, nikako suhim administrativnim jezikom. Papirologija i zakoni, kao da slušam resornu ministricu u debati na državnoj televiziji. I sad, kad je sve pri kraju, ravnateljica je zaključila da imamo puno mlađih, i to imućnijih bračnih parova, koji su zainteresirani za našu djecu. Posebno za tu djevojčicu na koju se „zakvačila“, baš je tako rekla „zakvačila“, umišljena umjetnica. Uzaludno je to što sam joj u nekoliko navrata pokušala, u najkraćim crtama, ispričati život te žene koja bi željela biti majka, što sam joj otkrila nešto što sam samo ja o njoj znala, nešto zbog čega sam se kajala, ali sam, u isto vrijeme, i sebi opraštala jer sam se nadala da ću tim surovim podacima, probuditi njezinu osjećajnost. Uzaludno. A ja sam se sve teže nosila s činjenicom da ništa ne mogu učiniti, da samo mogu, u akvarelima i crtežima moje bivše štićenice, prepoznavati ogromnu tugu i tihu nadu.

Izvadila sam blokić koji su mi za Božić darovali moji štićenici. Na koricama je bila fotografija gradske šetnice u magli. Bila sam zadovoljna što sam u učionici sama. S pedeset i četiri godine odgovarao mi je i te kako individualizirani pristup. Pripremila sam i posebnu olovku. Na njoj je pisalo moje ime. Osjećala sam silnu tremu pred susret s mladom spisateljicom. Čak sam i pripremila kratko izlaganje o razlozima zbog kojih sam upisala tečaj, a napisala sam i nekoliko natuknica po kojima sam namjeravala, ako se ona s tim složi, razvijati prvu priču.

A onda su se otvorila vrata. Ne znam zbog čega sam u tom trenutku pogledala u pod. Stresla sam se. Crvene marte su, samo u tri koraka, došle do katedre. Podigla sam glavu. Preda mnom je stajala djevojka s ulice. Ne znam je li me prepoznala. Vjerujem da nije. Prvo je izgovorila svoje ime i prezime, a potom nastavila nizati rečenice. Pretpostavljam da me njima željela uvjeriti kako je ona prava osoba na pravom mjestu. Nisam čula što govori. Gledala sam je kako otvara usta a iz njih su se učionicom širile rečenice koje mi je kazivala nekoliko dana prije, ispred onog plakata izvješenog na zgradi nasuprot mog doma.

Srećom, zaboravila sam isključiti mobitel. Zazvonio je. „Oprostite, moram se javiti. Ustala sam, pokupila sve sa stola, uzela ruksak i izašla iz prostorije. Nisam se morala javiti. Broj je poznat. Agent jedne mobilne mreže koji svakih deset sati nudi sve unosniju ponudu. Spremila sam ga u memoriju upravo zbog toga da mu se više ne javljam. Ušla sam u tajništvo i rekla da ipak neću moći dolaziti. „Ali, mi vam ne možemo vratiti uplatu“, odgovorila mi je tajnica. Odmahnula sam rukom i napustila njezin ured.

Osjećala sam se jako dobro. Priče o mojim štićenicama sigurnije su kod mene, pohranjene u stanicama moga tijela. Moja nesuđena mentorica nije osoba koja je zaslužila dobiti uvid u takve sudbine. Njoj ne smiju pripasti riječi o mojoj slikarici i njezinoj ženskoj patnji.

„Već si se vratila’“, upitao me suprug, malo začuđeno. Kad sam mu rekla razlog svoje odluke, samo je izgovorio: „Imaš pravo“.

Samo to. Kratko, ali dovoljno.

Sutradan sam sa zgrade skinula plakat. Jesam li to učinila iz inata, ili osvete, sasvim je svejedno.

***

IZ POGOVORA dr. sc. VLASTE NOVINC:

“Stav Julijane Matanović je jasan, i u njemu nema kolebanja. Književnost ne može biti isključena iz stvarnoga, tjelesnog života, zatvorena u teorijske pravorijeke, akademska i elitistička. I kada autorica evocira neke druge i prošle svjetove, i kada paralelno vodi priču u prošlom i sadašnjem svijetu, i kada je priča suvremena, književnost ima važnu ulogu njezinoj strukturi. U svima njima je dominantna svijest o važnosti pripovijedanja i povezanosti apsolutno svega, događaja, naizgled beznačajnih sitnica, sjećanja i asocijacija.”

______________________________________________________________

JULIJANA MATANOVIĆ rođena je 6. travnja 1959. u Gradačcu (Republika Bosna i Hercegovina). Od svibnja 1962. živi u Hrvatskoj. Osnovnu školu završila je u Đurđenovcu, gimnaziju u Našicama, a Studij jugoslavenskih jezika i književnosti na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. U jesen 1982. zaposlila se, kao asistent, na Odsjeku za jugoslavenske književnosti istoga Fakulteta. Poslijediplomski studij završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je 1989. godine na temi Primarna i sekundarna generička obilježja u Đurđevićevim “Uzdasima Mandalijene pokornice”. Doktorirala je 1998. godine temom Hrvatski povijesni roman XX. stoljeća. 1. rujna 1993. postala je zaposlenica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 2014. je članica-suradnica HAZU. Početkom 2018. – u zvanju izvanrednog profesora na katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku – odlazi u prijevremenu mirovinu i, zajedno s kćerkom Magdalenom i suprugom Pavlom Pavličićem, preseljava se u Osijek. Osječka šutnja nagovora je na povratak u Zagreb. Kako bi i dalje mogla razgovarati o književosti, ili svakodnevnicu podnositi gledajući na nju kroz filter načinjen po pravilima književnosti, početkom veljače 2018. otvara službenu stranicu na fb. Novo iskustvo, na mreži kojoj se dugo vremena opirala, potvrđuje joj da “književnost nije u krizi”.

književna premijera: ROMAN ELVIRE MUJČIĆ “DESET ŠLJIVA ZA FAŠISTE”, Buybook, 10/2020; ulomak

proza

“Ah, stigli smo!”, reče Candido, uzevši svoj ruksak i ostavivši mi moj. Sišli smo. Izašli smo iz željezničke stanice i krenuli prema autobuskoj. Bilo je pola osam uveče i roza svjetlost presijavala se na zgradama. Nazvala sam Zeliga. Telefon je za živo čudo zvonio.
“Sestro, nazvao bih te ja za neki minut. Imao sam određenih problema, ali za koji sat stižem u Ljubljanu. Vama je to isto, zar ne?!”, izgovori u jednom dahu. “Pa i nije nam baš isto, to je duži put”, odgovorih. “Ne znam šta da radim, nije bilo drugog načina, trebalo je predugo čekati…”, uzbuđeno je govorio.
“Okej, okej. Uzećemo autobus do Ljubljane i sačekati te tamo na stanici”, presjekoh dalju priču, pomirena s činjenicom da ništa neće ići kako smo planirali.
“Zeligo ne dolazi ovdje, već u Ljubljanu”, obavijestila sam Candida.
“Kakav idiot”, odgovori on. Jedan o drugom imali su slična mišljenja, uvijek na ovakvom fonu.
“I sad moramo napraviti jedan beskorisni cik-cak od putovanja”, nastavljao je.
“Znam”, viknuh i produžih korak.
“Dobar dan, kad je naredni autobus za Ljubljanu?”, upitala sam djevojku, ogromne kose u loknama i krupnih očiju, koja je sjedila iza šaltera biletarnice.
“Polazi za petnaest minuta…”
Platila sam karte i jedva pokupila siću koja je zveckala i lijepila se za metalni pult.
“Jeste li Slovenci?”, čula sam kako pita.
“Ne, Bosanci”, odgovorio je Candido.
“Ja sam iz Beograda”, čula sam kako neko govori na našem maternjem jeziku dok sam i dalje prikupljala sitan novac. Okrenula sam se: čovjek od nekih pedesetak godina, prilično zapuštenog izgleda, stisnut u jakni od laganog materijala, bio je naslonjen na uličnu svjetiljku i izazivački nas posmatrao.
“Imate baš ružan naglasak”, nastavio je zalijepljen za stub svjetiljke.
“Ali pričali smo italijanski”, ubacila sam se u razgovor. On prasnu u smijeh otvorenih usta, a u ustima nije bilo gornjih sjekutića.
“U pravu si. Nego najčešće putnicima povratnicima, kako bih ih prestrašio, kažem da imaju ružan naglasak. Shvataš?”
“Baš si ljubazan. Kakva sreća sresti te!”, iznervirano sam odgovorila.
“Bar se ispušem. Vi možete raditi šta hoćete, možete se vratiti, a ja moram ostati ovdje na granici. Ja sam brodolomac, je li vam jasno?”
Dobro, bilo nam je jako drago, gospodine brodolomac, ali sada žurimo. Klimnula sam i pokušavala shvatiti odakle polazi naš autobus. On shvati moj pogled i pokaza rukom na peron.
“Hvala”, odgovorih, stavljajući ruksak na leđa.
“Imate li italijanski pasoš?”, upita.
“Ja imam”, odgovorih.
“Ja nemam”, doda Candido.
“A koji pasoš imaš?”, upita sa nekim sjajem u očima.
“Bosanski.”
“I vrijedi li?” Prekrižio je ruke i sad se činilo da će mu jakna pući oko bicepsa.
“U kom smislu?”
“U smislu da li možeš izaći iz Italije? Jesi li slobodan?”
“O bože, ne baš slobodan, ali zajedno s italijanskom boravišnom dozvolom dobiješ koktel slobode.”
“Ja imam pasoš koji ništa ne vrijedi, istekao je”, izjavio je.
“Pa valjda je dovoljno da ga obnoviš”, predložila sam mu.
“Tebi se to čini jednostavno.”
“Ne, apsolutno, razumijem te, i ja mrzim birokratiju, ali dovoljno je da odeš u konzulat i obnoviće ti ga.” “Samo što taj konzulat ne postoji. Razumiješ?”
“Možda ne ovdje u Trstu, ali mislim da u Milanu sigurno postoji.”
“Moj pasoš je istekao, kao što je istekla zemlja iz koje dolazim.” Činilo se kao da recituje neku formulu naučenu napamet: formulu uspjeha, sudeći po samozadovoljnom smiješku koji mu se pojavio na licu. “Srbija postoji, nego šta nego postoji.”
“Da, Srbija postoji, ali Jugoslavija ne.”
“Imaš jugoslovenski pasoš?”
“Bravo, imam jugoslovenski pasoš.”
“Ih, pa onda ga ne obnavljaš već jako dugo”, rekao je Candido.
“Trajao je deset godina, a ja i nisam vodio računa o godinama, tražio sam poslove, nastojao preživjeti. Deset godina je puno, čini ti se da nikad neće proći. A prošle su, i ne samo da su prošle godine, nego je prošla i zemlja. Dobio sam nervni slom. Ne, ne samo zato što nije više bilo zemlje, ali možda malo i zbog toga. Ali nervni slom sam imao jer mi je umrla žena…”
“U ratu?”, upitala sam.
“Ne, nije u ratu, ali ako nije umrla u ratu, misliš da to manje vrijedi? Što se tiče nas koji dolazimo iz tih krajeva, ako umremo od infarkta, nikoga za to nije briga, ali ako nas ubije snajper, eh, to već ima smisla… Šta da se radi, moja žena je jednostavno umrla od infarkta, ja sam doživio nervni slom, prestao sam raditi i zaboravio sam da prekontrolišem kad mi ističe pasoš. Pokušao sam to objasniti u policiji, baš ovako kako vama objašnjavam, ali odlučili su da me istjeraju iz zemlje. A ja sam ih pitao: ali gdje da idem? Nemam gdje otići. A oni su odgovarali: idi svojoj kući. Ali ja nemam kuću, zar vi mislite da bih tražio dozvolu da ostanem ovdje da negdje imam kuću? Ali ja je nemam. A nemam ni dozvolu da ovdje boravim. I zato moram biti na granici, kretati se kao da nisam ni tu ni tamo… Ne brini, nećete propustiti autobus, vidjećemo ga kako dolazi iza ćoška…”
“I nema načina da ponovo dobiješ pasoš? Ne jugoslovenski, nego možda srpski… Znaš, i ja sam rođena kao Jugoslovenka, ali onda sam postala Bosanka, razumijem da ti to nije bilo lijepo, ali nekada se moraš zadovoljiti datim stvarima…”
“Naravno da ima načina, zbog toga sam ovdje”, odgovorio je klimajući. Shvatila sam da nije jakna toliko mala koliko je on ogroman. Candido i ja smo ga pogledom ohrabrivali da nastavi, ali u tom trenutku se činilo da je odlučio sačuvati tu tajnu za sebe. Shvatila sam da mogu preživjeti i ako ne saznam do kraja biro kratsko putešestvije čovjeka iz Srbije naslonjenog na uličnu lampu na autobuskoj stanici u Trstu, i opet posegnuh za ruksakom. Ali on je imao potrebu za publikom. “Trenutno čekam mog prijatelja Srećka. Ne, ne, nisam mu ja dao to ime zbog uroka…” Candido me pogledao jer nije ništa razumio.
“Srećko znači kad neko ima sreće”, objasnila sam mu.
“Srećko nije samo moj prijatelj, on je mnogo više, bio je moj agent. Išli smo skupa u srednju školu, ali odlučio sam da je prekinem, pa sam završio kopajući zemlju za svog oca. I tako, sa svojim seljačkim mišićima, jednog dana sam ponovo sreo Srećka, a on mi predloži da postanem bokser. Nije to baš bio neki moj san, ali uvijek sam znao s pesnicama. Pristao sam, bar sam tako stao u kraj noćima provedenim na selu. A pošto sam bio dobar, s vremenom su se borbe iz gimnastičkih sala premjestile u sportske hale: u Novom Sadu, u Šapcu i jednom čak i u Zagrebu. Srećko mi je donosio sreću – na kraju svi počnemo ličiti na ime koje nosimo – i ja sam skoro uvijek pobjeđivao. A i kad nisam… Sjećate se Draže? E pa, s njim sam ostao na nogama… Kako ne znate ko je Draža? Ne znate ništa o boksu vas dvoje! Ali onda je izbio rat i nasilje više nije bila predstava koju je trebalo gledati. Ići bacati granate ili ubijati ljude nije bio moj san. Dezertirao sam. Rat nije bio ni Srećkova stvar, cijeli život je birao komotnije načine da opstane na svijetu, tako da se posvetio švercu. I zato ga čekam: on zna s granicama i sad mi treba donijeti moj lažni rodni list. Razumijete?”
“Ali zašto lažni?”, pitala sam već očajna. Od početka ga nisam baš najbolje pratila, ali sad već nisam ništa razumjela.
“Zato što je otišao u opštinu pretvarajući se da sam ja, potpisao sve u moje ime i dobio rodni list. Sad je s tim rodnim listom konačno jasno da sam Srbin i da mogu dobiti srpski pasoš. Jes! Samo još da mi donese taj papir. Ima nekih poslova u Italiji pa je rekao da mu odgovara da prođe kroz Trst. Velika je sreća imati Srećka kao agenta, jer on svoje nikad ne napušta.”
“Dolazi li večerašnjim autobusom?”, upita zainteresovano Candido.
“Da, trebao bi stići večeras. Prilično sam siguran da večeras dolazi. Već danima dolazim da ga sačekam, ali večeras je ta noć, osjećam… Vidi, vidi, šta sam vam rekao? Evo i vašeg autobusa koji dolazi iza ćoška. Trčite! Trčite prije nego vam pobjegne!”
Trčeći stigosmo na autobus i bacismo se na dva slobodna sjedišta. Gledala sam kroz prozor tražeći našeg boksera. Nismo se predstavili, shvatih: znali smo ime njegovog agenta, ali ne i njegovo. Zanimalo me je da li je na kraju i on postao sličan imenu koje nosi. Trebalo ga je to pitati, ali čim sam ustala, autobus krenu i ja padoh ponovo na sjedište. Svjetiljka na koju je bio naslonjen se upalila, a on kao da je zauzeo borilački gard. Kao u ringu, osvijetljen reflektorom, zadavao je lagane udarce, kao da želi vidjeti reakciju nekog nevidljivog protivnika.

________________________________________________________________

ELVIRA MUJČIĆ rođena je 1980. godine sasvim slučajno u Loznici u Srbiji, dok je njena majka putovala kući u Srebrenicu. Odrasla je u Srebrenici do izbijanja rata 1992. godine, kada se njena porodica počela seliti iz jednog mjesta u drugo, dok se nisu nastanili u Italiji. Živi u Rimu. Diplomirala na Fakultetu za Strane jezike i književnosti. Mentorica je prevođenja za mlade prevodioce za evropski projekat CELA. Na talijanski jezik je prevela brojna djela autora iz Bosne, Srbije i Hrvatske; među kojima su Slavenka Drakulić, Robert Perišić, Vladimir Tasić, Faruk Šehić, Semezdin Mehmedinović.

s talijanskog prevela Jasenka Kratović

POEZIJA I PROZA SUVREMENIH MAKEDONSKIH AUTORA U PRIJEVODU BORJANE PROŠEV-OLIVER: Dolores Atanasova-Lori

poezija

ČETIRI PJESME DOLORES ATANASOVE-LORI IZ ZBIRKE “NEBO U KRLETCI” / Небо во кафез, 2019.

URBANO STOLJEĆE

Šetam gradom
rovarim po gradu,
kopam po njemu,
kao po punoj ladici,
tražim jedno, a nalazim drugo:

Na radiju otkucava točno vrijeme.
Radio se dere, skviči i mijauče,
do mene sjeda rastresena zadnjica
posljednjeg hita.

I prolazim kraj starice
Koja mlitavo sjedi na klupi ispred bolnice,
Prekriženih nogu kao olabavljena pletenica,
glave oslonjene na ruku i bijelog poveza preko oka,
star duša skvrčena usred vlastitog brodoloma.
Antigusar.

Hodam polako,
pješački je prazan,
ali čekam da netko prođe.
Kad, eto nje, u velikoj muškoj majici,
opuštenih grudi, počupane kose,
lica pregladnjelog vojnika s ratišta;
na velikoj majici natpis
LIFE IS FUN!
Poginuli borac.

I prolazim žmireći,
vozim nasumice,
u strahu otvaram oči
i vidim njega,
sagnutog nad trošni bicikl,
vrti pedalu, zateže lanac,
trodnevne brade,
opaljen suncem;
da je bar tmina u njegovoj glavi
bila sjena hladna da mu ohladi dušu.
Sam svoj mučenik.

(trebam češće biti doma,
češće žmirkati,
a to mi rijetko kad uspijeva).

***

IZGUBLJENE RUKAVICE

Grad je prepun izgubljenih rukavica.
ostat će ležati na nekom nogostupu,
između dva autobusna sjedišta, ispred kioska,
u kanti u kutu neke učionice.

Grad je prepun izgubljenih rukavica,
Koje, kao sjećanje na tuđe živote,
nikom ne trebaju,
osim onima koji su ih izgubili.

***

OSUĐENI NA SLOBODU

Čovjek živi poput leptira
uhvaćen između dva dlana,
udara krilima
o stijenke šaka
ostavljajući na njima trag.
Kad se dlanovi otvore,
leti na sve strane
osuđen na slobodu.

***

JEDAN ŽIVOT, JEDNA SMRT

Srećemo se, dva stranca
na mostu između dvije planine,
tu, u najtežoj točki
sreće nam se vrijeme
prije našeg susreta
i svega što dalje slijedi.

Mi smo dva od četiri, od tisuće jajašca pacifičkog lososa
koja nisu završila pod kamenom,
ni u kljunu neke ptice.
Koliko nas to čini posebnima?!

I evo nas oboje s jednim životom
i dugim putom do mora gdje ćemo živjeti,
I dugim putom natrag po rijeci, gdje ćemo umrijeti.
Jedan život, jedna smrt,
i sve ljubavi, svi dronjci
duha i tijela,
sve vrijeme koje nam je dano
i mi oboje u njemu.

_____________________________________________________________

D.A. LORI (Dolores Atanasova-Lori) rođena je 26.10. 1974. u Njemačkoj. S obitelji seli u Ohrid gdje živi do studija anglistike na Filološkom fakultetu u Skopju u kojem živi i danas i radi kao profesor engleskog jezika.
Njezine su pjesme prvi put objavljene u Bookboxu, nakon čega slijedi suradnja s izdavačkom kućom „Blesok“ koja 2014. objavljuje njezinu prvu zbirku „Buđenje u trećem licu jednine“. Dvije godine kasnije, 2016, u izdanju „Antologa“, izlazi iz tiska zbirka „S vjetrom pod rukom“, a 2019. i treća zbirka „Nebo u krletci“ financirano sredstvima Ministarstva kulture R. Makedonije. Njezine su pjesme objavljene u pjesničkoj zbirci „100 000 pjesnika za promjenu“ i u e-knjizi Poetiskon, online časopisa za umjetnost i kultru „Slovokult“ i na Fixpoetry, njemačkoj e- platformi za književnost. Također, pjesme su joj uvrštene i u monografiju „Astalne projekcije“ , kao i u Sovremenost, najstariji makedonski časopis za književnost, kulturu i umjetnost.
Dobitnica je međunarodne nagrade Antevo slovo, prvi put dodijeljene 2017. u okvirima talijanske pjesničke manifestacije Angelo La Vecchia, i nagrade „Todor Čalovski“ za 2019. Uskoro izlazi iz tiska i njezina četvrta pjesnička zbirka „Podići će se valovi“ (Ќе те фати бран). Bila je među pet nominiranih za nagradu „Braća Miladinovi“ za najbolju knjigu (“Nebo u krletci”) u okviru manifestacije Struške večeri poezije.
Pjesme su joj prevedene na njemački, engleski, srpski i španjolski

DVA DANA ROMANA BRONJE ŽAKELJ “BIJELO SE PERE NA DEVEDESET”, Naklada Ljevak, Zagreb, 9/2020; ulomci, 2/2

proza

Ispod novinskoga papira cvrče jaja. Dada gleda u prazno, a onda udahne i onda me pogleda očima koje ne razumijem. Poznajem sve njezine oči, ali te ne razumijem. Gleda me jako dugo i dugo ne kaže ništa. Teško diše, isprekidano i jako glasno. Nervozna sam od nje.
Onda ugasi jaja i gužva kuhinjsku krpu na trbuhu. »Dođi«, kaže. Ne dođem, ona dođe i privuče me k sebi, privuče me sasvim na sebe i sasvim mi tiho i sasvim polako, isprekidano, kaže šapćući u moju kosu: »Mama ti umire, mišice moja, ti to stvarno ne vidiš? Ima rak, ne bebu.«
Njezin šapat amputira sve moje. U trenu. Oštro i neizbježno.
Snažno je odgurnem i vrisnem: »Lažeš!« I vrištim: »Nije rak!« I vrištim: »Imat ćemo bebu!«
Vrištim i vrištim i vrti mi se u glavi. Ne znam više gdje je pod, a gdje je strop. Usta su mi suha, nemam zraka. Pored vrata hladnjaka kliznem na pod. »Molim te nemoj vikati«, začujem iznad sebe. »Molim te, samo ne viči, mama ništa ne zna, nismo joj rekli.«
Srušim se na pod, a Dada se sruši pored mene.
Pritisak u glavi je strašan. Pred očima su mi žute fleke, povremeno crvene.

***
»Vrištala si«, kažeš kad nakon toga legnem pored tebe.
Kapljice mi se skupljaju na licu, tresem se. Šutim, bojim se da drugačije neću izdržati. Stišćem plahtu u šaci i ne govorim ništa. Ti zaspiš. Odahnem.
»Rok će biti odličan, zar ne?« kažeš kad se opet probudiš. »Boli me, jako me boli.«
Siva si i sitna, tek sad vidim koliko. Nove crte ti presijecaju lice. Stisnem se k tebi i šapćem u tvoje hladno lice: »Proći će, mama, uskoro, i tetu Lenku je boljelo, a i dalje peče krafne i savijače.«
Čini mi se da se nasmiješ, ali tvoja ruka se više ne podigne do moje kose.
Opet se izgubiš. Negdje daleko si, još dalje od spavanja. Ne mogu onamo s tobom.
Gledam te i milujem te, najradije po rukama, zato što ti je kosa previše mokra, a lice ti je previše ljepljivo i hladno.
Kad se opet probudiš, pretražujem tvoj noćni ormarić. Nađem Rokovu čestitku za osmi mart, jantar, vjenčani prsten i leptira za deset šilinga kojeg sam ti donijela iz Hintertuxa.
Dada donese kamilicu. Mlačna je. Namačem vatu u nju i stavljam ti je na suha, ispucana usta.
»Bijelo se pere na devedeset, mišu«, kažeš mi onda. »Zapamti, bijelo se pere na devedeset.«
To sam zapamtila.

***
Tata dođe s posla oko jedan. Dođe prije Roka. Zagrli me.
Dođe i Franci i dođu i drugi. Svi me zagrle i svi me dugo stišću uz sebe.
»Budi jaka za Roka«, kažu mi neki. »On je još malen.«
Kad idu k tebi, idem s njima. »Neće li se mami činiti čudno da su svi tu?« pitam tatu ili možda kažem Dadi, ili možda samo mislim da kažem. Ne znam.
Spavaš.
Stoje oko tvoga kreveta i razgovaraju. O tome da sutra treba otići u trgovinu, o izraslini u trbuhu koja je velika kao dječja glava, o morfiju. Razgovaraju i o raznim drugim stvarima. Bojim se da ih čuješ. Zato me sve stišće, slomi mi se nokat. »Što ako mama sve čuje?« pitam tatu. To kažem, ili možda samo mislim da kažem. Ne znam, zaboravim, jer onda, brzo poslije toga, glasom koji dolazi izdaleka, nekim glasom koji više nije tvoj, kažeš: »Subotom su trgovine otvorene samo do dvanaest.«

***
Roka čekamo u dnevnoj sobi. Tata hoda gore-dolje. Franci se premješta na klupi pored kamina.
Tata mi kaže: »Mami smo rekli da ima ranu, a bio je rak. Od one vrste koju se ne može izliječiti. Mami smo rekli da je ono proljetos na vratu bila lojna žlijezda, a bila je metastaza.«
Odjednom mi je zlo. Zato što sam te ostavila čekati, zato što sam te s metastazom na vratu ostavila čekati dva sata pred vratima.
I hvata me panika, neograničena panika, zato što znam što će Rok morati slušati kad dođe kući.
»Još mu nemojte reći«, molim vas. »Još mu nemojte reći, samo još malo pričekajte, samo još danas, kad su svjedodžbe.« Molim Dadu, i molim tatu, i molim sve.
Onda poželim da nikad više ne dođe kući, onda poželim da ga više nikad ne vidim, samo da ne mora slušati sve ovo, samo da ne mora gledati sve ovo. Ne mogu ukrotiti svoje noge i ne mogu ukrotiti svoje ruke.

***
»Zdravo«, poviče Rok u kuhinji, na vrhu stepenica, odmah potom. »O, svi ste tu, jeste to došli zbog mene?« Smije se. Ima izlizanu torbu na ramenima i svijetloplavu svjedodžbu i diplome u rukama. Još je sasvim malen.
Pritisak u glavi nevjerojatno raste.
»Samo da mami odnesem pokazati svjedodžbu, odmah se vraćam«, kaže i otrči u spavaću sobu.
Odahnem. Ima još minutu, ili pet, ako si budna.
Ali Rok je opet na vrhu stepenica. »Mama spava, poslije ću, znate li da sam ove godine bio odličan? Znate li da sam bio od-li-čan!!!« Sav se smije.
Dada ustane s fotelje, Franci onda ustane s klupe i tata ustane sa stolca pa kaže: »Dođi, Rok, dođi k nama, znaš, nešto ti moramo reći.«
Usta su mi puna sline, ne mogu više izdržati, otrčim na zahod. Povraćam i dugo klečim i pritišćem čelo na hladnu keramiku zahodske školjke. A onda mrmljam i onda pritišćem uši dlanovima, da ne čujem Rokovo vrištanje, Rokov plač, da ne čujem Roka koji se guši u nečijem naručju.

***
U subotu ujutro tata kaže: »Odi na tržnicu po naranče za mamu.«
Idem na tržnicu. Posvuda tražim naranče, ali naranči te subote nema. Zato ti kupim narcise. Kupim ti bijele, onakve kakve smo brali na Zelenici, i nadam se da ćeš se sjetiti Zelenice, da ćeš se sjetiti narcisa i da ćeš se sjetiti mene u njima.
U subotu dođu k nama i ljudi s tvoga posla. Donesu ti suzice.
Kod nas je onda puno ljudi. Svi plaču, a Rok i ja više ne plačemo. Rokove su oči ogromne.

***
U ponedjeljak ujutro Rok kaže: »Idemo se malo stisnuti k mami.« Odemo. Legnemo k tebi, svatko s jedne strane. Sasvim smo mirni, a i ti si sasvim mirna. Ponekad pomislimo da više ne dišeš, ali onda odjednom brzo uvučeš zrak u sebe, a onda opet dugo ništa.
Rok pritisne svoje lice uz tvoje, ljubim ti gola ramena.

***
Kad odeš, kad stvarno odeš, još je uvijek isti ponedjeljak. Poslijepodne je, pet i petnaest. 25. lipnja.
Sjedimo za kuhinjskim stolom, puno nas je, kad iz sobe iziđe tata, primi se za stol, dugo ne kaže ništa, a onda kaže: »Moja Mita je zaspala… dođite, idemo do mame… Rekao sam vam da ne trgate podloške.«
Kad odemo, iza nas ostanu potrgane slamice crvenih podložaka iz Intershopa. Noge su teške, a i put do spavaće sobe je beskrajan. Bojimo te se mrtve, strašno te se bojimo. Rokove su oči još više ogromne, a njegovi su se nokti zarili u moje vlažne dlanove. »Malo sam se popiškio «, kaže. »Poslije ćeš dobiti sladoled«, kažem.
Ležiš ispod bijele plahte od damasta. Čista je, Dada ju je jutros promijenila. Sva si krhka i sva si nježna. Više nema crta na licu i sasvim malo se smiješiš. Naglas uzdahnem. »Uopće nije strašna«, kažem. Tata ne kaže ništa, samo se sagne i usnicama dodirne tvoje čelo. Onda i ja to napravim, a onda i Rok iza mene. »Jesu li mrtvi topli?« pita.
Toga si me dana ostavila samu. Danas si me sasvim ostavila. I Roka sa mnom.
Otišla si daleko od nas. Onamo kamo si rekla da nikad nećeš otići. Nekamo tamo, na sasvim drugu stranu mora.

***
»Otrči do govornice pored Feranta«, kažu mi onda. »Samo im reci da je mama zaspala, samo to im reci.« U ruke mi gurnu bijeli papir s imenima i brojevima. »Brzo, požuri se«, kažu.
Kad siđem na ulicu, ošamuti me sparina lipanjskog dana. U grlu me stišće, zaplačem jako glasno, napetost malo popusti.
Hoće li teta Helena znati što znači: zaspala? Hoće li Marina znati da k nama mora poslati posebnog liječnika?
Prstima koji se tresu, koji se jako tresu, vrtim brojke s razmočenog papira. Kad se s druge strane digne slušalica, kažem: »Moja mama je zaspala.« To govorim stalno iznova, opet i opet. Ako me netko nešto pita, kažem: »Mama je zaspala«, ništa drugo ne govorim. Ne znam ima li itko tko ne razumije, a više me ni ne zanima.
Čini mi se da sanjam, zato što je vani sasvim običan ljetni dan. Ljudi idu u trgovinu na uglu i izlaze iz nje. Dečki ispred škole igraju nogomet, svađaju se. Nitko ne zna da si mi umrla samo malo prije toga, nitko ne zna da sam samo malo prije toga ostala bez tebe.

_________________________________________________________________

BRONJA ŽAKELJ rođena je 1969. u Ljubljani. Diplomirana je novinarka, a radost pisanja dugo je ostavljala po strani radeći u marketingu i bankarstvu. Nakon što su joj djeca odrasla, uhvatila je nešto više slobode i prostora za kreativnu misao, okrenula se nikad zaboravljenoj ljubavi i odlučila da je vrijeme za pisanje prve knjige. Roman Bijelo se pere na devedeset nagrađen je 2019. godine nagradom Kresnik za najbolji slovenski roman. U manje od dvije godine od objavljivanja doživio je sedam izdanja, godine 2019. objavljeno je talijansko izdanje, a u pripremi je bugarsko i makedonsko.

sa slovenskoga prevela Anita Peti-Stantić

fotografija autorice: Mateja Jordovič Potočnik