KRATKA PRIČA ŠIMONA CUBOTE: RAKA

I

Koja je boja ružinog drveta? 
Indigo plava. Kao lapis lazuli, kao duboki predeli severnih mora, kao planeta Zemlja posmatrana sa dva miliona kilometara udaljenosti, kao davno zaboravljeni kliker u dečijoj sobi, kao sporo i bezbrižno buđenje iz sna. Najbliže tmurnim i neuobličenim nebom pod kičicama impresionista ili plavom pigmentu u teškim torbama drevnih trgovaca bojama i grnčarijom.
Te jeseni bilo je skoro nemoguće pronaći kvalitetno i čvrsto ružino drvo. Niko u kraju nije sušio grane nakon što su stare ruže bile orezane. Po utvarnim stovarištima nudili su nam mahagonij, drvo lipe i jova, rebrasti javor i radnici bi nastavili da nabrajaju na desetine vrste drveća čiji su egzotični nazivi u mojoj glavi obrazovali jedan neobično raznolik drvored, šumu endemičnu samo za moju uobrazilju. U tu grupu drveća bih nesvesno dodavao i baobabe, gigantske sekvoje i eukaliptus duge sa Nove Gvineje čije sam fotografije upamtio iz starih enciklopedija. Na rubu te unutrašnje šume rasla je japanska trešnja. Kad bi neko dovoljno dugo zurio u moje zenice, pažljivo i duboko, nazreo bi iza njih tu edensku, divlju i razbarušenu floru koja, nakon stvaranja ovakvog sveta, čeka dah i korak prvog čoveka. Uostalom, zamrljani sloj plave boje koji se podvlači pod mojim smeđim irisom jeste dokaz neba, atmosfere, fotosinteze, života koji se sasvim slučajno razvio usled očeve i moje potrage za ružinim drvetom. Kada bi se smrklo ili kada bih ugledao devojčicu u koju sam potajno zaljubljen, oko šume bi se polako širilo toplo veče, kao veliki koncentrični krug, kao halo.
Vlasnik jednog od pomenutih stovarišta uputio nas je na radionicu majstora Vertova, čuvenog graditelja i restauratora gudačkih instrumenata, pogotovu violina. Ružino drvo dobavljao je iz Šri Lanke. Imao je blizu devedeset godina. Blago iskrivljena usta i jedan zatvoreni kapak davali su njegovom licu ciničan izraz. Kroz proređenu belu kosu nazirala se tamna mrlja u obliku Australije. Ljubazno nas je sproveo kroz dvorište koje je vodilo do njegove radionice, a pred vratima nam je pokazao znak na kom je naznačeno da je deci zabranjen ulaz u laboratoriju. Provirio sam kroz ključaonicu. Sve je bilo utopljeno u indigo. Vertovljev atelje bio je ispunjen modrom svetlošću i opojnim mirisom čistog alkohola i smreke. Na stolovima su bili poređani brojni alati, noževi, strugalice, bušilice, testere, a pored njih i razne čivije, gomile sitnih metalnih predmeta, drvene pločice i dugačke bele strune, koje su delovale kao buketi iščupane trave. Na središnjem stolu nalazila se gornja daska rezonatora, već u prepoznatljivom obliku violine, sa načetim otvorima u obliku latiničnog slova f.
Majstor Vertov iz podruma iznese veliku dasku istočnoindijskog palisandera. Kroz ogromne prozore sa dva mutna, tamnoplava stakla, čije su površine bile grube i neravne poput nabora u posteljini, ružino drvo u majstorovim rukama kretalo se kao ispod površine vode, ispod talasa. Moj otac je imao plave oči. Gledajući ovaj prizor kroz ključaonicu, pomislio sam da za njega svet ovako izgleda – beskrajno plav, kao da nosi sočiva od kobalta.
Za šta vam je potrebno ružino drvo? upita Vertov.
Potrebno mi je za jedan moj rad, za jedan okvir, reče otac. Vidite, ja pravim jedno ogledalo.

II

Nikad nisam saznao za koga je ogledalo bilo namenjeno. Moja intuicija ukazivala je na to da je ono bilo namenjeno nekoj gospođici Jakob, mladoj profesorki klavira i solfeđa iz Beograda. Majčine izjave su samo potvrđivale moje slutnje. Govorila je kako bi se otac noću iskrao iz kreveta i uputio se ka železničkoj stanici, kidajući maslačke, makove i ljubičice uz put da bi ih na kraju vezao u buket isečenim pramenom svoje kose. Kad bi se ujutru vratio kući, sa oca bi klizio miris požutelih notnih svezaka i slonovače i mešao se sa aromom tek postavljenog doručka. Očevi tajni izlasci trajali su od marta do kraja jula i stali iznenada, bez objašnjenja. Samo ga je jednog jutra majka zatekla pored sebe u krevetu i zagrlila ga tako čvrsto da je jeknuo. Ogledalo je i dalje stajalo na istom mestu, ispod sitnog trouglastog prozora na tavanici gde bi se zimi okupljali golubovi, gugutave skitnice.
A možda je ipak bilo pravljeno za gospođicu Jakob. Možda samo nije stigao ili nije imao hrabrosti da joj preda ogledalo. U tom periodu čestog putovanja u Beograd otac je ipak pronalazio vremena da radi na okviru. Gledao sam kako se u naivnu neuobličenost čistog ružinog drveta ulivaju vijugavi ornamenti, kao pusta rečna korita ili ukrštene planinske šarke, kako posredstvom nedokučive čarolije niču predstave cvetova i ruža koje nisam mogao da uberem; gledao sam kako se površina rama iznenada, nežno talasa po rubovima, kao da je teško i nepomično more ružinog drveta uzburkao dodir očevog prsta, i kao da se nakon toga vreme zaustavilo, ostavljajući nam dokaz čuda, dokaz nemogućeg pokreta. Gledao sam kako nastaje prostor za odraz, mesto koje će u sebe primiti ovaj svet i možda ga čak i otvoriti, pojasniti. Zamišljao sam ispred ogledala gospođicu Jakob (pronašao sam jednu njenu crno-belu fotografiju u očevom novčaniku), zamišljao da se doteruje, oblači, priprema za naredni čas klavira, ili da gleda sebe u ogledalu iz neke nejasne sete, iz dubine svega što je minulo i neuhvatljivo. Pitao sam se da li i sa druge strane ogledala otac pravi jedan tajni prolaz u ovaj svet, gde mi bivamo predmeti refleksivnosti.
Na kraju, staklo nije bilo ni izrezano. Ispod trouglastog prozora počivao je samo ram unutar kog je trebalo da se nalazi eventualno i figura Iv Jakob. Tako smo svi mislili. Čak i majka. Međutim, jednog dana. na poleđini rama, uočio sam neka sitna slova urezana u podnožju zaustavljenih talasa: Za L.

III

Po rubovima očevog pogleda ostalo je sasvim malo svitanja, neke pocrvenele strugotine sunca koje se pomalja negde gde bi se njegov pogled ukrštao sa najdubljom tačkom jutra. Tako pamtim njegov tihi odlazak: njegovo belo lice sa skoro prozračnim crvenim mrljama ispod upalih obraza, njegove dugačke noge kao cirkuske štake koje nisam nasledio, njegove tanke dugačke prste koji su uvek mirisali na jod i gvožđe. Pokušao sam da zamislim kako izgleda planeta Zemlja sa dva miliona kilometara udaljenosti, sada, ispod očnih kapaka – evoluirana, zamrznuta, odlutala sa uspostavljene putanje oko Sunca. Nekoliko godina kasnije, na časovima geografije, istraživajući Zemlju nikako nisam mogao da se oduprem utisku da se bavimo mikroskopskim prikazom očiju mog oca. Svi ti baseni, kanjoni, pustinje, aluvijalne ravni, starogromadne i venačne planine, pećine i tektonske ploče, snegovi i erozije – sve su to već viđeni pojmovi, stare manifestacije vitalnosti i nemira nebeskih tela koje sada leže u odlasku koji još uvek traje, i čije naznake da će se okončati deluju nepostojeće. Izbegavao sam da svraćam na tavanicu. Otac je često govorio o smrti, a majka je čvrsto bila uverena da je poginuo uz put. S toga mi je tavanica ulivala neki bridljivi nespokoj. Sada je sve bilo preterano čisto i plašila me je misao smrti kao najčistijeg stanja bivstva. Jednom sam u toku petog razreda slučajno prošao pored kuće majstora Vertova. Primetio sam kako plava boja bledi sa prozora nalik španskim zidovima.

IV

sve je u redu nemoj da plačeš dušo moja čujem mamin glas to je larin glas jer mama je lara njeni mama i tata nisu je nazvali mama od početka mamin glas koji je drhtav i plačan baš kao moj ona okreće leđa i naspram blistavog snežnog horizonta njena figura izgleda kao nekakav ogroman prekookeanski brod upućen ka nebu a ja sam dno okeana zašto se arno ne pomera on je gore kod boga i lepše mu je tamo nego ovde ali otvorene su mu oči zar nije živ ako su mu otvorene oči ne dušo njemu jesu oči otvorene ali ne vidi ništa kroz njih a gde je on sad mama tamo gde svaka dobra duša jednom dospe da li je to raj da ali mama ja sam mislio da samo ljudi mogu da idu u raj a nebo je plavo kao moje oči to mi uvek govore a sada one malo žmirkaju od sunca koje se odbija o sneg i od pogleda na arnoovo telo koje ne diše koje je ukočeno koje je mirno kao da spava na njegovoj njuški malo bele pene januar je on plav i hladan kao i svi meseci ali zašto baš sad da bog da crkli prosikta majka daj bože da i njih neko otruje i ja sam malo postiđen što ne mogu ništa da uradim što ne mogu da oživim arna što ne mogu da se tučem sa tim mladićima koji truju pse u kraju i odakle mi takva misao uopšte blagi vetar njiše dlake koje štrče iz njegovog debelog krzna mama odlazi u ostavu vraća se sa ašovom mama mama želim da ti pomognem kada budeš stariji i poče da kopa ispod lipe ne volim sunce a sva druga deca vole sunce i arnoove oči su i dalje otvorene i ubeđen sam da me gleda raka je sve dublja i u njoj nema raja raj je gore a opet tamo idu svi ljudi i sve životinje šta znači lapsus lazili lazis lapsuli lusalip lazalis kako beše ta čudna reč taj kamen kako je nebo plavo mama kako je plavo

___________________________________________________________________

ŠIMON CUBOTA (Shimon Tsubota) rođen je 1998. godine u Beču. Najranije godine detinjstva provodi u Tokiju. Objavio je zbirku poezije Poslednji trag Hiperboreje (2018) koja ulazi u najuži izbor za Brankovu nagradu (2018). Višestruki je finalista Festivala poezije mladih u Vrbasu gde je osvojio priznanje Stanko Simićević (2016) i treće mesto (2017). Dva puta je bio u užem izboru na konkursu Trećeg trga za drugu knjigu poezije, 2019 (Sinkopa, kranovi), 2020 (Kambrijum). Osvojio je drugo mesto na Šumadijskim metaforama, 2020, i treće mesto na Dositejevom Zlatnom peru, 2020. Dobitnik je nagrade Timočka lira (2017), Andra Gavrilović (2020), Đurin plamen (2020) i Vukašin Conić (2020). 
Živi u Beogradu.

priča “Raka” prvonagrađena je na natječaju/konkursu “Vukašin Conić” 2020. godine.

temat SUICID: KRATKA PRIČA PETRA ČORIĆA

 

PRIPREMAJUĆI SUICID PARTY

Probudilo me zvono na vratima. Sranje, rekao sam. Odavno mi je to prva riječ ujutro. Duže, puno duže nego otkako je otišla. Toliko dugo da tamo ne želim ići.
Otišla je pred tri mjeseca. Bolje. Bolje i za mene i za nju. Jer je bolje živjet bez osmjeha nego sa grčem na licu. Ona je sanjala kućicu u cvijeću, predgrađe naravno, dvoje klinaca koje razvozi sa klavira na tenis, labradora što preskače lijehe i sere pod hibiskus, pa se onda svi skupa smijemo…
Ja nisam sanjao ništa. Kad bih imao sreće.
Kad ne bih, imao bi more.
Isto je i danas.
Igrao sam pošteno, odmah sam joj rekao da ću joj pružit sve što mogu ali da iskreno sumnjam da ću se dobacit do predgrađa i maćuhica. Ako se i dobacim to će bit krivo predgrađe.

Zvono je bilo uporno. U prolazu sam pogledao sat, podne manje dvadeset, pravo vrijeme da drugi put to jutro kažem sranje!
Prvi Normabel popio sam noćas u ponoć, drugi u četiri. Ne znam kad, ali znam da sam ipak zaspao.

Ispred vrata stajao je Guta. Susjed, kat ispod. Glista od dva metra, istetoviran poliptihom koji bi se mogao nazvati kratka povijest Hajduka. Na kljuketinu je nabio rej ban naočale, one sa slonovačom i malim krugom između očiju. U taj je krug lola zabio prst debelu jointčinu. Ni sad nemam riječi, pa kako bi ih imao onda. Da slika bude potpuna, držao je i listić kladionice u ruci.
– Stari skužaj, stara i žena su me izbacile sa televizije, da će in sa’ serija. Mogu li u tebe pogledat tiket.
Nisam rekao ništa, samo sam se sklonio s puta.
– Fala stari, brale, jesi čovik. Rekao je sjedajući na kauč sa daljinskim u ruci.

Otišao sam u WC. Otkrio sam, davno još, da mi je to najugodnije i vrijeme i mjesto u stanu. Stavim lijevu podlakticu vodoravno na pločice i na nju naslonim čelo. Drugom rukom žuborim, a desnu nogu zabacim na petu lijeve i oslonim je na same vrhove prstiju. Lijeva noga je u koljenu blago skvrčena. Mogao bih tako ostati satima. Jednom jamačno i hoću.
– Di ti se lista teleteks od’e? – prenuo me Guta iz snatrenja.
– Sljedi srce Guta, sigurno ćeš uspjeti.

Umio sam se. Pokušao sam i oprati zube, ali sam naglo izgubio volju. Poslije kave ću. Valjda.
Zapalio sam cigaretu.

– Aaaa, evo naša san.
– Jesan ti reka. Stavio sam đezvu na plin.
– Jesi popia kavu?- retoričko pitanje, zapravo.
– Jesan i opet ću ako pitaš.
Đezva je ionako puna.
– Aj dolazi amo… Tulio je stisnuta grla. Da mu ne pobjegne dim.
– Di ti je pepeljara?
Dodao sam šećer i odnio mu pepeljaru. U prvi mah mislio sam da u ruci, s obzirom na veličinu žara, drži bengalku.
– Mašala, koliki je,- prokomentirao sam.
– Bujrum,- rekao je i gurnuo mi, sjedeći, onako krakat, joint ravno pod nos.
Odbio sam. Jednostavno nisam taj.
– Stari ulio san ti mlika koliko i sebi.- Donio sam kave.
– Ma svima jednako… Filter jointa mu je bio na dva centimetra od poluotvorenih usta, no bio je prezadubljen u koeficijente da ga usiše.
– Ma jesi čuja, šta je oni tvoj iz rata sinoć napravija u Goge? – prenuo se ustima, očima ne.
– Šta ću čut, sa’ si me probudia. Šta? Koji moj?
– Oni zajebani. Bude sa vama u Goge.
– File Tufer?
– Ma on je jaki. Oni drugi. Ritko dođe. Žilavi…
– Muda? Fali mu tri prsta na ruci?
– EEEE, eeee taj.
– Pa jeben te mutava, šta mi nisi odma reka da čoviku fali po ruke. – Gutu možete ili volit ili ne volit. Ja sam izabrao volit.
– A jebi ga stari.
– Eee, šta je Muda izveo? – Bilo mi je sumnjivo. Muda dolazi u vrh glave dva puta mjesečno u lokal, i, pošto mu je to sav društveni život, uvijek se najavi.
– Uša je u lokal, naručia kriglu pive, brale iz dva cuga je popijo, sta isprid Đuze, reka mu „takni je još jedanput, i bit ću ozbiljno ljut“, i zavitla mu onu kriglu u glavu. Brale izmasakrira mu je facu.
Protrnio sam. Đuza je sad sa Mirnom, onom s kojom je Muda pregrmio rat. Krenuli su oko Peruče, 93. Ostavila ga je malo poslije Oluje. Dvije trećine rata. Ne znam ni kako, a ni koliko ju je Muda uopće prebolio.

Upalio sam mobitel u želji da ga nazovem. Ni snašao se nisam, stigla mi je hrpa poruka.
Između njih i Mudinih.
Di si, jeben te asocijalna, pisalo je u zadnjoj.
Pali pilu kume!! Predzadnja.
Ne znam što je u trećoj, zazvonio mi je mobitel. Crna Afrika.
– Alo Crna Afrika,- javio sam se.
– Jesi čuja za Mudu. Ima bit da je zapalia onome Zriliću kuću.
– Ma kojem Zriliću, jeba te, koju kuću?
– Čovik stečajni upravitelj. Zajeba koga moga i koga nije. I Mudinu firmu razjeba.
– Jesi ga zva? Mudu?
– Nisan stiga. Sa’ mi javio oni moj pandur. Cila uprava ga traži. Prvo san tebe nazva. Znan da je on s tebon još najbolji.
– Aj ja ču ga sad nazvat, a ti mo’š polako krenit put mene, pa ćemo do njega.
– Mora’š ti mene pokupit, o’šla mi je lamela.
Prihvatio sam pa prekinuo. Srknuo sam kavu i zapalio cigaretu. Morao sam se sabrati. Muda ne ispada iz suvislosti tek tako. Ali kad ispadne najbolje je promijenit kontinent, pa se vratit kad oluja prođe.
Nazvao sam ga.
– Pa diii siii tiiii staaaarrriiiii? Zatulio je u slušalicu.
– A di ću bit. Di si ti.
– E’o sa’ san doma. – bio je pijan, strepnja koja se pojavila na njegovo javljanje sad se obistinila.
– Doma, doma?
– Najdomastije doma. Stari, bi’š mi kum!
– Kakav kum?
– Vi’t češ. Dođi do mene. Šta prije.
– Evo krećen, samo nek pokupin Crnu Afriku.
– Ma kaki, koja Crna Afrrika, dođi sam, dođi odma.
– Krećen.
Popio sam kavu u pet gutljaja. Između njih sam objašnjavao Crnoj Africi kako idem do Mude sam, a mi ostajemo na vezi.
Parkirao sam ispred kuće, Splitsko zaleđe. Vrata su bila razvaljena, jedne od trojih grilja visjele su. Zvono razbijeno. Pokucao sam o dovratak.
– Kristijaneee, – zapjevao sam uvlačeći glavu u hodnik. Bio sam svugdje, radio sam svašta. Zato sam danas oprezan.
– Di si kume, jeba te, više?
Sjedio je u potkošulji za kuhinjskim stolom. Krvavih ruku. Ispred njega kava i veliki srebreni metak. Iz nečega sviraju Doorsi.
– Stari koji se kurac događa? – pogledao sam mu duboko u oči. Nije bio toliko pijan. Možda uopće nije bio pijan. Usrao sam se.
– Sve je u redu, Buzga. Sve je kako treba.
– Šta si ono napravio Đuzi?
– Zasra je. Udaria ju je. – tuče je, a obojica to dobro znamo, otkad su skupa.
– Sićan se da si reka da je to izabrala i da se ne’š mišat.
– A jebi ga, pridomislia san se.
– Šta je sa vratima? Škure?
– Tražila me policija. Nisu ih učili da se može normalno uć u kuću.
– A di si ti bija?
– Na šufitu. Jeba te šta su glupi. Nisu ni pogledali gori.
– Panduri ti provalili vrata radi Đuze?
– Ma kurac Đuze. Napa san Zrilića. Jeba te, uništija je firmu, dvista ljudi na ulicu… Srića njegova šta ga nisan naša.
– Jesi normalan? Taj će ti naručit ubojstvo.
– Eeee, zato san te i zva’. Zajebat ćemo ih. Bi’š mi kum.
– Ma kakav kum, jeba te kum?
– Smrtni kum, eto kakvi…
Ostao sam zabezeknut.
Okrenuo se i sa regala iza sebe uzeo fasciklu. Plavu, plastificiranu. Vidjeli su se masni otisci prstiju po njoj. Povukao je gumicu, otvorio je i treskom bacio pred mene.
– Rak debelog criva. Metastazira ka šoping centri po gradu. Iman još koji misec.
– Sereš… Nisam osjećao tijelo niže od ključne kosti.
– Volia bi, volia bi. Al ne seren. – Srknuo je kavu i pogledao me.
– Šta’š pit?
– Daj mi nešto ljuto.
Lijeno se ustao pa izvadio Jack daniels iz frižidera i stavio bocu pred mene.
– Dalje češ znat i sam.
Sjeo je s mukom. Boli ga.
– Šta te boli?
– Šta me boli? Sve, stari moj, sve. I zato se neću patit. Ti tribaš objasnit policiji. I prosut moj pepeo sa Golubovog kamena.
– Golubovog? Pa jel ti to malo patetično? Pepl, ovo ono…
– Odgori. Tamo san i triba poginut, a ne ‘vako. I normalno da ima patetike… Zadnja želja mi je.
Sagnuo se i izvadio pištoljčinu. Srebrene boje, sa bubnjem. Unutrašnjost cijevi crnila sa kao smrt sama.
– Slušaj, pošto se o mojoj glavi radi, moglo bi se desit da me uvati nećkalica, a bila bi mi čast, ako bi ti…
Prije bih sebe…
– Ma jesi ti normalan?! Manjka mi traumi. Ja mislin nastavit živit.
– Dobro, dobro, šta si ti nadrkan, kad ja nisan.
– Di neću bit…
– Slušaj, ja ću sad otić u kupatilo, stavit glavu u kadu, da je lakše očistit, i opalit si ovi… – očima je pokazao na metak, – …357 u glavu. Srebreni. Da se ne povukodlačim.
– Ma daj uzmi tetejca, probit ćeš kadu,- nisam mogao vjerovati što govorim, no govorio sam upravo to.
– Ma jebe me se. Slušaj, o’de imaš za pismo za novine. Optužit ću politiku šta san se ubija.
– Jel to sve?
– Nije. Oporuka ti je u odvjetnika.
Što to moj Muda govori?
– Kod telefona ti je vizitka. Za sprovod, ti samo tribaš nazvat. Sve ti je plaćeno, račun ti je ispod telefona.
– Ma čekaj, ne mo’š tako,
– Kako ne mogu?
– Ne mo’š uvridit će se ljudstvo… Pozdravia si se samnon, a druge ko jebe.
– Pa bia san na groblju…
– Na groblju, govno jedno… Pozdravia si se sa mrtvima a sa živima neš! Nas ko jebe, jeli? A mrtve’š večeras opet vidit.
– Ma nije ja san…
– Prvo, moraš to prolongirat. Ne mo’š sad.
– Stari, boli me, na morfiju sam.
– E jebi ga. – uzdahnuo sam. I nastavio se borit – Slušaj, ovako ćemo, ja ću okupit ekipu, ti uzmi tri, pet, tristo doza, kolko triba i pravimo tulum. Suicid party.
Zastao je. Dvoumio se. Ozbiljno se dvoumio. U životu nikad većeg straha. A sve se, zapravo znalo. Ishod je bio neminovan. Kao smrt, rekao bi Avdić.
– I dovodim sve šta vridi. – klimnuo sam.
– Može, ali samo ako je večeras.
– Ma ako’š odma. U osam smo ti svi tu.
Trgnuo sam žesticu, zagrlio ga jednom dok sam drugu ruku blago naslonio na stol, pa odjurio do auta. Putem sam nazvao Crnu Afriku, objasnio mu situaciju, pa mu usput uvalio zadatak da nazove svo ljudstvo, da se pozdrave s čovjekom. A i on s njima.
Afrika me nazvao,taman dok sam parkirao pred zgradom. Većina ekipe već je bila koliko toliko upućena u incident. Za rak im je Afrika morao svima reći. Muda je patio sam i u sebi.

Ušao sam u kuću, Guta je upravo motao joint, sa reprizama nogometnih klasika na ekranu.
Produžio sam u WC, stavio lijevu podlakticu na pločice, otkopčao patent.
Jedna je suza bućnula tik uz mlaz.
– Računaj i na mene! – viknuo sam Guti.
Mogu se opustiti… U džepu sam pipao veliki metak srebrnog zrna.

______________________________________________________________________

PETAR ČORIĆ rođen je u osvit 1971., u Hagenu, u Njemačkoj. Seli u Sinj pa Podstranu. Nekad speleolog i pustolov, danas planinar i ležerni pustolov. Proveo veliki dio života u uniformi. Oženjen Sanjom, muzom i podrškom, nema djece.
Mašta o biodinamičkoj farmi s jednom kravom i dvije koze, na kojoj se neće puštati krv. Zadao si kao misiju uveseljavanje djelatnica na blagajnama i šalterima.
Piše od sumraka do zore, društveno neaktivan, politički mrtav. Često ljut.
Pobjednik natječaja Festivala europske kratke priče, natječaja za kratku priču „Avlija” – Rožaje i Natječaja za kratku priču „Zlatko Tomičić“. Objavljuje tu i tamo.
Na Facebooku živi kao Kresimir Sliepcevic Pl.
Član je grupe Novi književni val, s čijih je stranica preuzeta ova priča, pobjednička na natječaju ‘FEKP & In Your Pocket’ 2014. https://noviknjizevnival.wordpress.com

književna pretpremijera: ZBIRKA HAIKU POEZIJE KATARINE FIAMENGO ALISPAHIĆ “RAZGLEDNICE”, Presing, 2020; ulomak iz ciklusa “U BLOKU”

Niz žicu sleću
avioni i ptice.
Svitanje kasni.

***

Naša koža je
tek plastelin sa lošim
pamćenjem sebe.

***

Svet izvan stakla
danas je nedostupan.
Dugi su dani.

***

Zgrade miruju.
Tišina je nalegla
na igrališta.

***

Nema slobode.
U sivim ekranima
fali dubina.

***

Talog prašine
i otisci predmeta.
Prolaznost svuda.

***

Sanjam pučinu.
Potoci znoja na javi
isto su slani.

***

Plastična kuća
na crvenom tepihu.
Mali dom za nas.

***

Dečiji kikot –
ceo svet i ljubav stanu
u jednu sobu.

***

Tiha muzika
sa jedne strane stakla,
sa druge ptice.

***

U čaši piva
razlog za dužu priču.
Ne žuri mi se.

***

Debela mačka –
Najbolji pokazatelj
Dobre kafane.

_______________________________________________________________

KATARINA FIAMENGO ALISPAHIĆ rođena je 10.3.1984. u Kladovu (Srbija). Piše poeziju, haiku i kratke priče. Urednica rubrike poezije u elektronskom časopisu ,,Afirmator”. Živi u Beogradu. Knjige: ,,Rcioadina” (zbornik radova sa književne radionice CSM-a, 6 autora, radionicu vodio Draško Miletić, Beograd, Srbija, 2005), ,,Profili” (zbirka poezije, KK ,,Branko Miljković”, Knjaževac, Srbija, 2007), ,,Veče pre” (zbirka poezije, nagrada Spasoje Pajo Blagojević, Pivske večeri poezije, Centar za kulturu Plužine, Crna Gora, 2009), ,,Simbiozi” (zbirka poezije u prevodu Elene Prendžove na makedonski, ,,Sovremenost”, Skoplje, Makedonija, 2015). Prevela sa makedonskog izbor iz poezije Elene Prendžove ,,Politički korektna poezija/ Ljuboljubiva’’ (,,Sovremenost’’, Skoplje, Makedonija, 2015).

POEZIJA I PROZA SUVREMENIH SLOVENSKIH AUTORA U PRIJEVODU PETRE BOLIĆ: Mirjam Gostinčar

KRATKA PRIČA MIRJAM GOSTINČAR

PROMJENE

Pogurnem pedale, putujem približno prema planu. Pocinčana pločica polumetala presijava prema proljeću pa poslije proljeća. Propuh, pješaci, prestrašan promet. Potpuno poznato. Poimanje: poziciji primjereno.
Prispijem pravovremeno. Pridignem, približim preteško perce privatnoga prijevoza, postavim pravo prema povišoj patinastoj palici. Primaknem, poravnam, pričvrstim, privežem.
Preskočim par polica, po pola pedlja pojedina. Poplati pjevuše. Poskok-predah. Predah-poskok. Puls poskoči. Predodređeno.
Pripravnost pripravnika pomagati pomoći potrebitima. Preživjeti! Plemenito poslanstvo podređeno plaći. Pridjev previše?
Potplaćenost.
Prstima pipam presavijen papir. Prioriteti pritišću. Postupam promišljeno. 
Prethodno potvrdim pojavljivanje. Pojam pravilnoga postupanja.
Pozvonim. Profesionalizam.
Pogurnem, prizemlje. Porinem. Predsoblje. Polumrak. Po podu posuti pomodni predmeti. Potreba, poraba.
Prekoračim, priđem. Pridignem pogled, precizno procijenim. Preganutljiva poza persone plemenitoga porijekla. Pohabana pedesetplusgodišnjakinja prilegla. Potvrđeno porođena prvoga prosinca, pluskvamperfekt.
Provjeravam puls, prazan pogled probada. Preblijeda put. Privid?? Pardon! Poligraf-postfestum? Preglupa pomisao.
Pognem pogled. Potrgana postelja, pomaknut prekrivač. Postarija pravnica Paulina P. – penzionerka. Prezime preuzeto. Pravo pogubljeno. Poprilično pomanjkanje potomstva. Postotno procijenjeno prevladavaju potepuhi, preseljeni, pogubljeni.
Pojava panike, prestrašenost.
Popipati. Provjeriti. Paziti!
Pustiti. Protokol!
Potom: pretrpjeti. Pomesti pod prostirku?
Potisnuti prema podsvijesti.
Protegnem pomisao. Popravim poantu. Pregaziti.
Pogladim. Pohropćem. Popipam pod prsima. Preneraženost. Pomirišem. Pljesnivost. Praznina. Propadanje.
Prikovanost. Problijedim.
Potražim presavijen papir. Palim prijenosno pomagalo. Prikladno. Podrhtavam.
Pozovom pomoć. Primbrojevi. Poručujem. Predstojnica posluša. Predmet: pokojnica. Preteško po-po-pojasniti. Prestajem. Predstojnica poznavalački predaje preporuke. Pali plamen pod posudom. Pokušava prenijeti pribranost. Praksa.
»Prokleta pi-pi-pi« … padne psovka – prokleto patnički. Pi-pi-pi …, poruka prestaje. 
Pomoć prilazi.
Pad? Preuljuljanost? Patetično. Premda posve primarno.
Prebrisati prašinu. Procesuirati. Promijeniti. Pritisnem preklopljen papir. Potisnem! Perfektno.
Prvo pravilo: promišljeno.
Provjereno.

_______________________________________________________________________

MIRJAM GOSTINČAR (1969.) srcem je i pozivom socijalna radnica. Nakon traženja unutar raznih polja socijalnoga rada, pronašla se u Društvu za nenasilnu komunikaciju. Srcem je, naravno, uz mnogo više toga; književnost, filmove, glazbu i umjetnost općenito te uz nebrojene druge hobije koji njezinome životu daju smisao i čine ga (gotovo) savršenim. Najviše od svega voli kratke priče.

 

književna premijera: ROMAN SRĐANA SRDIĆA “LJUBAVNA PESMA”, Partizanska knjiga, 2020; kratki ulomak

Lokaciju obezbeđuju četvorica: dvojica u belim košuljama koje nosi hotelsko osoblje, vojnik, jednojajčani blizanac vojnika s aerodroma, tako ga ocenjuje Kastor, i beduin. Prva trojica stoje, naoružani. Beduin sedi, leđima spojen sa spoljnim zidom leve kućice, Kastorov nailazak ne registruje. Bele košulje, neopeglane; smušena dvojica, nenaviknuta na posao koji im je dodeljen. Vojnik žedan, živčano patrolira duž unutrašnjosti kapije. Beduin u groznim ritama, usta i nos povezani olinjalom krpom. Ljulja se, mlohavo, u gubavačkom transu. Napred. Nazad. Krpa se nabira u visini njegovih usana, on se moli, vrača ili zapeva, bešumno. 
„Gospodo.“ Kastorov svakidašnji naklon i prst na šeširu. Od četvorice niti jedan ne uzvraća. 
„Kako stojimo sa smeštajnim kapacitetima ovih dana, gospodo?“
Prva dvojica nastavljaju internu prepirku, očevidno davnašnju. Vojnik reži i kida vlastiti okovratnik. Beduin se moli. Nešto takvo. Kastor traga za lozinkom.
„Gospodo. Preindolentni ste za moj ukus. Prisiljavate me da deranžiram gos’n El Šarkavija telefonskim pozivom koji će vas kompromitovati. Mog starog prijatelja. El Šarkavija.“ (Umesto normiranog „Al“ Kastor cinično koristi iskvareno „El“, kako bi ljudskoj zajednici stavio do znanja šta misli o vrednosti izobilja njenih jezika.) 
Zamuknu. Zamrznu se. Beduin nastavi sa svojim poslovanjem. Stiže vojnik, u skoku. 
„A?“
Toliko izusti, puščanim nišanom ispituje Kastorovo lice. 
„A?“
Slede se. I vojnik. Za njihovim leđima, Kastor vidi pukotinu pod nepreglednim pustinjskim pašnjacima. Ona zjapi, kore pucaju, niko ne sluti. Pukotina cepa utrobu Zemlje, razvaljuje je. Pukotina ispoliranog zaleđa ključa u svojim izvorima. 
„Moramo da se urazumimo“, procedi Kastor, „Svi da se urazumimo. Sad.“
Trgne se beduin; trans u koji je zapao ima skromne, nikakve čak epiloge. 
„Ksssssssssssssssssss“, zvečarka prebiva u njegovom grlu. „Ksssssssssssssssss.“
Životinjskom hitrinom, na trbuhu i laktovima, dovuče se do vojnika, ujede ga za cevanicu, ovaj poskoči i odstupi. Ne jaukne. Beduin reptil se otkotrlja u svoje leglo. Ona nesnađena dvojica jurnu da otvore kapiju, usplahireni. Sunce grakne. Kastor potegne kofer, nameran da sebi priušti jedno čekanje manje. Trojica se razmaknu i salutiraju pokorno, tužno. 
„Vaša gostoljubivost je više nego uzorna, gospodo. Moj voljeni prijatelj El Šarkavi će se upiškiti kad čuje, vala će se presamititi. Izraziću se vrlo, vrlo pohvalno o vama i vašim revnosnim aktivnostima, više nego pohvalno. Evo, za neku sitnicu deci.“ 
Dolari u Kastorovim tragovima. Pa će beduin, njemu za leđima:
„E!“
A Kastor se ne okrene. Ništa ne teče.
„Imaš nešto za mene?“ Sad je to jezik njih dvojice. I ničiji drugi.
Prigušeno kliberenje.
Kastor odloži kofer. Pođe k beduinu, natrag, lica očvrslog od melanholičnog ponosa. Sagne se. Pauza. Zgrabi ga, krvnički mu dlanovima stisne zabrađeno lice i poljubi njegova usta. Poljubac traje. Sve truli.
Kad odmakne korak-dva, Kastor će:
„E.“
Ne okrene se.
Ništa.
A Kastor:
„Koliko još?“
Ništa. 
Ni detlić, ni šmrcanje golog deteta koje sisa nečiju kost u pomrčini.

___________________________________________________________________________

SRĐAN SRDIĆ (Kikinda, 1977.) autor je četiri romana (Mrtvo polje, Satori, Srebrna magla pada i Ljubavna pesma), dve knjige priča (Espirando i Sagorevanja), i knjige eseja (Zapisi iz čitanja).
Dobitnik je književnih priznanja: Laza Lazarević, Biljana Jovanović, Edo Budiša, kao i stipendije iz Fonda Borislav Pekić.
Srdićeve knjige prevedene su na nekoliko evropskih jezika.

PET PJESAMA JULIJE KAPORNJAI IZ RUKOPISNE ZBIRKE “PANACEJA”

ISTORIJSKA POMERANJA

Nikad se nisam potpuno navikla
da cigane zovem romima
ni crnce afroamerikancima,
ali se ipak obradujem
kad u moru sličnih ugledam
nekoga tamne puti
kao brata rođenog
na sunčanoj strani ulice

ponekad se setim priče 
Svetu se ne može ugoditi
iz osnovnoškolske čitanke 
i vidim 
Tedija Ruzvelta na konju
a Crnca i Indijanca pešice

združeno napuštaju postolje
pred zgradom muzeja istorije na
Menhetnu, odlaze zajedno u neku od
mračnih muzejskih niša 
konačno nevidljivi i ravnopravni

***

GLAD

U ovom času
milioni žena nezadovoljnih 
izgledom izgladnjuju se
dok jedna, mala poput devojčice
isto odbija da jede

ćelijski zidovi rastu
dok se ona smanjuje
a možda je i obrnuto –
sve je pitanje perspektive

na civilizacijskom meniju
ovih dana opet nema
pravednosti

samo isprazne priče o
ljudskim pravima
s malim brojem kalorija

ni najbolje advokatice
poput Ebru Timtik
ne uspevaju da se odbrane 
od mutavih anonimnih svedoka

osim da svetle na mračnom nebu
poput zvezda, meseca 
i Hristovih mučenika

***

ODLOŽENO ZADOVOLJSTVO

Po savremenoj psihologiji
uspešniji su ljudi koji
u dečjem uzrastu
prihvataju čekanje na slatkiš, jer
ubrzo dobiju i dva
Strpljen – spašen 
kazuje nam druga mudrost

Pa tako poučeni 
zadovoljstvo spavanja
odlažemo za neku drugu noć,
smeštamo u zakucan drveni sanduk
na sigurnu dubinu 
sa ostalim sitnim zadovoljstvima

Stojimo i mašemo vozu i nepoznatim 
licima
pomalo plačemo al‘ ne propuštamo
pravo na 
odloženo zadovoljstvo
na obećanu zemlju, na srećan kraj

***

PANACEJA

Kad je bol nepodnošljiv
Znalci kažu
Pomaže uteha uvida
U tuđe sudbine
Tužnije od naših

Lep je dan
Šetam gradom, ljubavi
Tumaram pogledom
Po umrlicama
Ne bih li ugledala 
Tvoje lice
I potvrdila
Dosad neproverenu 
Veru u vaskrsenje

***

NA DANAŠNJI DAN

Otprilike jednom godišnje
ubijem se od lepote
Jima Morrisona, njegove muzike
poezije snažne kao
što je i naša mladost bila

otprilike jednom godišnje
jer češće ne mogu podneti
prođem konc-logorima

obično su to dani oslobođenja
otvaraju se knjige
baš na određenim stranicama i
oči posle dugo
ostanu otvorene

zato i postoje datumi
da bi se uveo red
tamo gde ga inače
nikad ne može biti

_______________________________________________________________________

JULIA KAPORNJAI rođena je u Vrbasu. Objavila je tri pesničke zbirke: Živi čvor (2002), Belo sunce (2005) i Iz kapi mora (2019). Objavljuje u književnim časopisima. Od 2010. je član DKV-a. Živi u Novom Sadu.

 

POEZIJA I PROZA SUVREMENIH MAKEDONSKIH AUTORA U PRIJEVODU BORJANE PROŠEV-OLIVER: Andrej Al-Asadi

POEZIJA ANDREJA AL-ASADIJA

IZBJEGLICE (Selam Alejkum Europo)
(iz zbirke pjesama “Pod derviškim sikkeom”, 2018.)

Kamenčići poput očnjaka zarivenih u pete
I skorena pot u pazusima
Na koju se žedne muhe lijepe
Nastavljaju dalje
Kroz mutan pogled moliti
Za suhi komad kruha
Kojeg će kišom nakvasiti
O srce protrljati
I dalje nastaviti
Ondje gdje bijeli golubovi
Nebu govore latinski.

***

LSA
(iz zbirke pjesama “Pod derviškim sikkeom”, 2018.)

Kada je sunce govorilo mongolski
I drveće nijemo tugovalo
Kamenje je bilo isprazno svjedočanstvo
Minulog stoljeća i onog što slijedi
Kada se sve u trenu dogodilo
I oluja i bijes i traganje…

…Niknule su mi oči posvuda
Gdje sam rane imao

I još uvijek se pitam
Gdje to mačke umiru…

***

MI PJESNICI
(iz zbirke “Nebeska geometrija”, 2019.)

Igramo se ritmom nauštrb gramatike
S osjećajem nauštrb simetrije
Kladimo se na tren, na let duše
Kao da nema prošlosti, a sutrašnji je dan bezimen
Bacamo dvije bijele kocke nasuprot vječnosti
I čekamo….

***

CRNA PJESMA
(iz zbirke “Nebeska geometrija”, 2019.)

Uvijek crna
Na crnom
U crnom
Raspleće se
Kao suza u mraku
Ili zvjezdana poleđina
Crno je predvorje
Njezinih snova
I crni stupovi
Njezine duše
Kao crna ponornica
Crno lišće
Crni leptir
Koji leprša
Crna ona na crnom dlanu
Počinje u sjeni riječi
I u trenu pokazuje bijeli osmjeh
A misao joj trag crne tinte ostavlja.

***

SVE JE TU I PLEŠE 
(2020, iz zbirke u pripremi)

Većini stvari u koje vjerujem
Niti je pogled uzburkan niti razum ogoljen

Riječi su skloništa
Ramena koja snuju o daljinama

Odavno spomenuta malenkost
Čiji osmjeh satire
Sve veličine osobitosti

Vjerujem u usputna otkidanja
Sve dok se krug ne zatvori
I ponovo se pred sobom ispravi
Ogoljena i bučna
Iskra koja sve povezuje

Vjerujem u tegobu
Koja se na svim jezicima
Isto prešućuje

I nepokolebljiv starčev osmjeh
I nestrpljive dječje ruke

Čežnja od koje grana
Postaje mekša i raste

Vjerujem u suze
S druge strane ekrana
Pred kojom bezobzirni prolaznici
Otpuhuju pepeo s rukava
Gotovi za neka nova nestajanja bestraga

Tresak s kojim nas
Duboko u noći
Zemlja budi
Da bi nas podsjetila na sva imena
Kojom u podne 
Glasno kitimo nezahvalnost

Vjerujem radosti u glasu
Onih koji su moju radost podčinili

Na izlazu iz kvarta
Gdje koščati prsti golicaju kontejner
I u centru grada gdje se
Iza modrih zavjesa opet njiše bijeli trbuh

Vjerujem u kemiju koja se oslobađa
U mišićima kockara
Dok se grči za zelenim stolom

A ostaje li išta za nevjericu
Kada je sve ovdje i kad pleše
Bez svrhe i krivnje

Starost i mladost
Daljine koje rađaju volju

I neke grane
Koje samo jednom
Cvjetaju

***

NEDVOSMISLENOST ONOGA ŠTO JESMO
(2020, iz zbirke u pripremi)

Učini da povjerujem 
U to što želim biti
Učinit ću da povjeruješ
U to što misliš da jesi

I prije nego nastaviš prema svojoj vodi
Odmori se na tren
U mojim očima, preklinjem te
Daj da bar otkinem
Jednu riječ s grudi tvojih
Toplu kao zavjet
Tešku kao smisao
Da je stavim među dlanove
I odem na pristaništa od sumnji
Gdje ću je suzama politi
I osmjehom zagrliti
Dok u njoj ne isklija
Sjeme onog što htjedoh biti
Dok se ne ispravi, krila raširi
I bljesne, zaronivši
prema Nedvosmislenosti
Onoga što mišljasmo da jesmo.

___________________________________________________________________________

ANDREJ AL-ASADI rođen je 1996. u Londonu. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta „Kiril i Metodij“ u Skopju. Autor je pjesničkih zbirki „Midnight Blues“ (2014.) i “Pod derviškim sikkeom” (2018) kojom je ušao u uži izbor za nagradu „Braća Miladonovi“ na Struškim večerima poezije. Za zbirku kratkih priča „Druga prošlost“ (2018) dobio je nagradu za debitantski rukopis „Novi“ izdavačke kuće Templum. Pjesničkom zbirkom iz 2019. „Nebeska geometrija“ ulazi također u uži izbor nagrade „Braća Miladinovi“. Sudjelovao je na više pjesničkih čitanja, izložaba i ostalih kulturnih događaja u R. S. Makedoniji.

 

PET PJESAMA PETRA GUDELJA IZ KNJIGE “EUROPA NA TENKU”, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2017. (prvo izdanje: “Europa na tenku”, poema, izdavač: Nova 23, Beograd, 1987.)

 POLOŽAJ

/ Najpovoljniji položaj imao je top
u francuskom lakom tenku Renault;
ugrađen u okretnoj kupoli,
mogao je gađati u krugu od 
360° /

Mogao je gađati u krugu od
trista šezdeset i šest dana.
U krugu od trista šezdeset i šest godina.

Stižu proljeća, ljeta,
već pada prvi snijeg,
a on još gađa.

Umiru poslužitelji, odvoze ih
na lafetima, s bradom bijelom
do pojasa, razvijava je vjetar
s bojnog polja, na komande sjedaju
unuci i praunuci,
tenk gađa, a proljeća, ljeta
i snjegovi viju, viju.

Mogao je ustima topovske cijevi
opisati najljepši krug
i u krugu ubiti Euklida.

***

ENGLEZI SU KLALI BIKOVE

Englezi su klali bikove
i bičju krv dodavali benzinu:
pojačavali oktansku snagu.
Obično klali osam bikova,
između četiri i šest godina.

(Nestor u Pilu, pred Telemahov dolazak,
zaklao trista bikova,
a krv, crna i teška, tekla u Had.)

Zna se da su Rusi klali brze stepske konje
i krv tenkovima pred bitku sipali u motore.
Zbog toga su ruskim tenkovima rasle grive
i vijorile na vjetru.
Zbog toga su ruski tenkovi ludjeli
kad bi među njih zašao oficir na mladoj kobili.

(Tenku i Bosancu, uvijek i u sve,
ulij ruma.
Daj ruma, bit će šturma,
jebem ti boga.
Pokazali su opiti: opiti.)

Potkraj ljeta, 1933,
njemački piloti uhvatili
zvijezdu padalicu
i potopili u motorno ulje.
Ta je zvijezda poslije bila ukovana
u čelni tenk
što je njemačke tenkovske kolone,
1943,
doveo pod Kursk.

(Tri kralja putovala u Betlehem
u tenku sa zvjezdanim osjetilima.
Vozili samo noću, prije Krista,
vedrinom.)

***

TENK-PUŽ

Tenk-puž, preživjeli odvjetak tenka
iz kamenog doba.
Ima kameni oklop debljine 0,2-0,5 mm.
Umjesto na gusjenicama,
klizi na vlastitomu stopalu.
Svladava sve vrste prepreka,
pa i one pod kutom od 90°.
Uporan u izvršavanju zadataka,
u stanju je satima, pa i danima,
osvajati prepreku padajući i započinjući
iznova bezbroj puta.
Nezamjenjiv je pri zauzimanju
neprijateljskih vrtova i vinograda,
pa ga zbog toga zovu vrtni tenk
ili tenk vinogradar.
Ima mek gaz: bezbijedno prelazi
preko tenkovskih i pješadijskih
mina.
Za sobom ostavlja oštar miris
i srebren trag.
Po mirisu i po srebru,
po mjesečini,
slijede ga neprijateljski puži-tenkovi.
Ponekad se pomiješaju, zaborave
ko je kome neprijatelj:
pare se, pasu, pjevaju.
Naoružanje: dva laka topa,
oba opremljena veoma osjetljivim
optičkim spravama
za promatranje, gađanje i samonavođenje
u položaj za paljbu.
Ima prilično vatrenu moć.
Strah i trepet neprijateljske pješadije:
zahvaljujući bešumnom radu motora,
približi se na vrlo malu
udaljenost,
uvuče u šatore, u čizme.
Uspješan u borbi protiv neprijateljskih
puževa, 
osobito izvan sezone parenja.
Može poslužiti kao izviđački tenk.
Najupotrebljiviji u proljeće
i rano ljeto,
po kišnu i vlažnu vremenu,
za jutarnje rose.
Zimu provede zakopan
u hrastov šušanj.
Pored artiljerije,
neprijatelj mu je sunčev zrak.
Jako sunce osuši slinu
što podmazuje stopalo,
pa je prinuđen da se zaustavi,
uvuče u se i bori kao utvrđena
vatrena točka,
koja često postane lak plijen
neprijateljske avijacije.
Budući neovisan o skladištima
motornoga goriva
(motori mu se hrane travom),
velik mu je akcioni radijus:
12-14 m.
Laki tenk-puž može razviti brzinu
2,2 m/h,
teški 1,5 m/h,
a u borbenim uvjetima jedan i drugi
upola manje.

U oklop puža-tenka,
poslije nenasilne smrti,
može se useliti tenk-pauk.

***

PO GRUBOJ, ALI OPĆEPRIHVAĆENOJ PODJELI

Po gruboj, ali općeprihvaćenoj podjeli,
tenkovi se dijele na svoje i tuđe.

Naš: rasni, rodoljubivi, naoružan topom i topuzom.
Tulumina, suha drenovina, orati bi mogo.

Priprost i neporočan, puca s pradjedovskog ognjišta.
Ako zatreba, kad zatreba: spermu i krv.

Bdi nad tobom od kolijevke do groba.
Tenk-otac: strog ali pravičan.
Njegova desnica-gvozdenica miluje i kara.
Podstrek i podrška; uvijek ti na potiljku njegov top.

Zimi te grije njegova vatrena moć.
Ljeti u šumi topovskih cijevi nalaziš hlad.
Skreneš li s puta, vrati te na pravi put.

Mrava ne bi zgazio, čovjeka bi.

Četrdeset dana po ukopu, ne slazi s tvoga groba:
da ne uskrsneš i ne razvališ grob.
Da ne pobuniš mrtve.
Za to vrijeme plače, na dekung pušta ulje:
pritegnuti zavrtnje.

***

VRAĆAJU SE S BOJNOG POLJA

Vraćaju se s bojnog polja:
prašnjavi, znojni, umorni.
Umorni od pobjeda.

Obnažite se, djevojke.

Čela, što su razbijala bunkere
od betona i gvožđa, prislonit će se
uz vaše dojke.
Poljubite ih u čelo.

Topovske cijevi, razoriteljice gradova,
naći će čas mira u vašem nedirnutom
djevojačkom pupku.
Pokažite falosu omfalos.

Sumrak je, djevojke, ljetni: odbacite
haljine, izađite u polje,
pred tenkove.

________________________________________________________________________

Hrvatski pjesnik PETAR GUDELJ (1933, Podosoj) danas je bez sumnje jedan od najvećih pjesnika štokavskoga jezičnog prostora dvadesetoga stoljeća. U njegovom golemom i cijenjenom pjesničkom opusu, međutim, ima jedna knjiga pomalo skrivena u tom Gudeljevom poetskom arhipelagu, a jedna je od najzačudnijih i najautentičnijih knjiga našega jezika. Za ono što će na prostoru Jugoslavije uslijediti kao kataklizma divljaštva i rata 1991–1995, ova knjiga je bila na svoj način čudesno anticipativna. Riječ je o knjizi Europa na tenku, koja je kao zasebno izdanje objavljena samo jedanput, a i to je bilo posve gudeljevski: 1987. godine objavio ju je u Beogradu Slobodan Mašić, prvi nezavisni izdavač u Jugoslaviji, u svojoj ediciji „Nova 23“. Autor je uz naslov knjige postavio žanrovsku oznaku – poema. To ima unutarnje opravdanje, jer je cijela knjiga doista ispisana duktusom, tematskom cjelovitošću i ritmom karakterističnim za taj pjesnički tip. No, ova Gudeljeva poema strukturirana je od 51 tekstova, od kojih se svaki može čitati i kao zasebna pjesma. (synopsis)

 

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA VUKA VUČKOVIĆA “KRIŠKE SUNCA / SETOVI NOŽEVA”, Matica srpska, Novi Sad, edicija ‘Prva knjiga’, 11/2020; pet pjesama

VELIKA TAJNA ODRASLIH LJUDI

Otkad se rodimo uče nas
i stignu u tom kovitlacu
prenošenja znanja da nas nauče
i da ne guramo male vodene prstiće
u šteker jer će nas ubiti struja,
i da ne jedemo zid
i ne piškimo
gde god nam priroda kaže da treba,
pa nas nauče i „a” i „aaa!” i „e” i „joj!”.
Ne prođe puno vremena
pa iz usta iskoče i „mama” i „tata”
i „nosi se u pičku materinu” i mnoge slične stvari.
Do tad smo već
odavno naučili da kuca kaže „av-av”,
da vetar kaže „huuu-huuu”,
da voz kaže „ćiiii-ćiiii”, 
a deda „ajde da mi odeš po pivo”.
Zatim jednog dana ostaviš domaći na pola
jer si čuo „tup-tup-tup – gol!”
i proslavu pogotka koja je sledila,
pa odeš na ulicu da igraš fudbal.
Kasnije tog dana,
dok se postavljala večera na sto prekriven
reckavim stolnjakom
po kojem su iscrtane male plave vaze sa ružama,
ukućani povodom tvog domaćeg reše
da podele sa tobom tajnu odraslih ljudi.
Kažu: „Ne može to tako,
odrastao čovek mora da završi započeto!”
I obese jedan uzvičnik iza toga
ozbiljno, kao što se besi kravata na odelo, oko vrata.
Zatim večerate makarone i sir,
pa ti ponove tajnu
i obrazlože zbog čega je to tako bitna stvar,
kao da ne znaju da u tom nizu započinjanja i završavanja
Čovek ponekad može da započne i samoubistvo.

***

OTAC

Sećanja na njegov miris, ijekavicu
I kladionicu u koju me je vodio kad sam bio dete
Naiđu na mene svakog februara tokom
Pseudoproleća koje iznenadi klizavi kalendar
Okovan teškim ledom
Istina je da sam tri puta upoznao oca
Prvi put kao dodir
Drugi put kao kovčeg
Zatrpan cvećem uz bataljon
Cigareta koje su pobodene u zemlju
Pravile dimne stepenice
Za uspeće njegove duše na Mesec
Treći put kao san
U snu sedimo on i ja
I obaveštavam ga o Del Pjeru
Internetu, brzini automobila dok
Mi on govori kako je samo bio bolestan
Tada me ugrize sećanje na njegovu smrt
I znam da je mrtav
Ali ne želim to da mu kažem
Gledam njegove ruke, osećam njegov znoj
Vidim njegov glas
Zelen poput guštera, poput života u snu
I držanjem palčeva iza leđa nadam se da je sve java
A on me složenim pokretima leve i desne ruke
Ubeđuje da je oduvek tu…
Probudim se, upalim Slagalicu
Imam reč od četiri slova: NADA
Duboko kao askurđelove kosti
Leži negde sećanje na moga oca

***

SUDBINA

Hoću bezbrižan život pun krasta, debelih muva i vrućine
Nalik na letnji raspust u osnovnoj školi.
Zašto si hteo da držiš sudbinu u svojim
rukama, zašto si bio toliko uporan u tome,
kad ima toliko lepših stvari za ruke?
Kao na primer – grudva snega,
lopta, nečija ruka prepuštena tvojoj,
karte za bioskop,
bradavice,
kašika kojom kusaš supu,
knjiga (samo nemoj baš Fregea i Kripkea,
a ne bi trebalo ni Huserla da držiš u rukama)
nož, eurokrem, parče pice ili kruška.
Ali ti si se spetljao sa sudbinom,
koja ti se istrgla iz ruku neprimetno
i sad ignoriše tvoje pozive,
ne odgovara ti na poruke,
pa čak pomišljaš i da ne postoji.
Onda zbog nje hoćeš da se baciš s mosta,
Samo da je vratiš, da se razuveriš,
jer ako postoji tvoja sudbina,
ona mora, razume se, biti velika,
puna dubokih tragova,
pa nećeš završiti život u sudaru s rekom,
već će te spasti Renato, taj sluga sudbine
koji čeka u magli i smogu negde ispod Pančevca.
Mislio si da je tvoja sudbina velika,
a zapravo si s mosta skočio
pravo u jamu duboku oko dva metra,
vrlo plitku za tvoje standarde,
pa te pitam opet,
zašto još uvek hoćeš da držiš sudbinu u svojim rukama
tako grčevito,
kad možeš u rukama da držiš sladoled,
kokice, kockice za jamb ili daljinski upravljač?
Drži u rukama bilo šta drugo, a sudbinu ostavi da trune
sama u pohabanim kartama vračare.

***

DAROVI SA NEBA ILI KAKO PTICE RAZGOVARAJU SA NAMA

Kad se razboli mlad čovek pa iznenada ozdravi,
on propeva temeljno, od A do Š,
kao stara izrendana drukara u pritvoru –
večno vezan za slobodu bez obzira na cenu kojom je plaća.
Pa grli drveće i saobraćajne gužve
kao da su mu braća i sestre.
Pa maše oblacima visoko, sve dok ga ne vide
i ne spuste se toliko nisko i gusto u grad
da više ne mogu da se zovu oblaci već magla.
Pa sluša budalaštine i odgovara: „Interesantno.”
Iako bi ranije rekao: „Ne lupaj gluposti.”
Pa lovi zalaske sunca i šminkanje
Punog meseca iz prozirno bele u boju margarina.
Onda opet širi ruke ka nebu, kad god ga vidi,
da bi uvatio stih,
otvori šake, kad ono – govno od ptice.
Tada pomisli kako tog dana neće pisati pesme
već će samo uživati u sreći koju ta govna donose.
Kada ozdravi mlad čovek (a svako zdravlje je mlado)
nauči da peva i ceni sve nekom svojom unutrašnjom valutom
koja vrednost vuče iz udaha, izdaha, crvenih otkucaja srca
I jednostavnih osmeha,
sve dok ne prođe par meseci
i on ne zaboravi da je ikada bio bolestan.
Zaboravi drveće i pesmu.
Zaboravi hvatanje stihova u klopku.
Zaboravi ptičje govno koje je držao u šakama
E, tu izgleda kreće u život
i možda u neku novu bolest
ko zna kakvih dimenzija.

***

ZAMKA ZA MESEC

kad bi grad
bio sravnjen bagerima
punim šume,
pa da vratimo
mesec i ptice u
teme pogodne za razgovore
i da se srećemo u šumi
punoj kornjača, vlage i lisičjeg besnila.
da se dozivamo gorkim kricima iz grla
i u mraku vidimo tek tu i tamo poglede
kako se poput tajne cakle kroz lišće i grane
kad bismo se sreli u šumi koju smo
već proterali u gustu džunglu
naše podsvesti, pa po tri puta
palimo i gasimo svetlo,
oblačimo garderobu,
pipamo zidove u stanu,
ili dodirujemo kapije i bandere
po sedam ili devet puta.
pa isto toliko puta odvezujemo
i vezujemo pertle
iako znamo da su pertle
već prvi put bile odlično vezane,
kakav bi džumbus nastao?
jedno drvo u gradu može biti zeleno,
jer je bezopasno kao
eksponat ili dobro ukroćeni gost
ali šuma mora biti crna i danju
i noću ako kroz nju idemo sami,
jer jedan je čovek u šumi
izgubljen i crn kao lišće koje moli za putokaz.
ipak, sada živimo u zgradama.
u jednoj takvoj zgradi
Milica i ja jednom mesečno
postavljamo zamku punom mesecu
i vabimo ga da uđe u nutribullet.
zamka je prosta: kad je Mesec pun
mi otvorimo prozor i na njega
postavimo ogledalo naliveno
organskim maslinovim uljem tako da Mesec može
bez problema da upliva u njega,
a odmah ispod ogledala postavimo i
nutribullet, da bi Mesec, čim prepliva
celo ogledalo, mogao da sklizne u njega.
istog trenutka mašina bi se uključila.
ne ide.
dobra zamka, ali loš Mesec.
onda legnemo da spavamo,
pa ja sanjam Milicu,
a Milica mesec u blenderu
i grad sravnjen bagerima punim zelenih
šuma i Ohridskog jezera.
pa se probudimo
i smejemo se,
jer nam je Mesec protekle
noći umakao iz zamke
zamalo kao pacovski rep.

________________________________________________________________________

VUK VUČKOVIĆ rođen je 23. 12. 1990. u Beogradu. Odrastao je u Požarevcu, gde je stekao osnovno i gimnazijsko obrazovanje. Diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Redovni je saradnik prvih uličnih novina u Srbiji – Liceulice. Poseban akcenat u svom novinarskom radu stavlja na pisanje o siromaštvu, obespravljenima i problemima sa kojima se susreću beskućnici. Godine 2019. dobio je nacionalnu nagradu ,,Refleksija” za dostojno izveštavanje o siromaštvu i socijalnoj isključenosti.

 

ČETIRI PJESME MAŠE SENIČIĆ IZ ZBIRKE “POVREMENA POPUT VIKEND-NASELJA”, Treći trg, 2019.

NEŽNIJA POLOVINA EKSPLOZIJE

mesecima treperim; budim se kao poludinamit u srcu grada
i znam da se spolja nikada ništa neće desiti. bes i olakšanje
dva su sprata zgrade koju se spremam da dignem u vazduh.

sklupčana, zato, i mirna, stojim u dnu placa gde je trebalo položiti psa.
pod zemljom u kojoj je jednom nikao paradajz ponavljam: telo ionako
ne postoji, telo je prašina, telo je samo performativna manifestacija bića.

u iznajmljenom stanu nemam rernu, pa u nju nije moguće smestiti
glavu. vaspitanjem odbacujem nepromišljenost: tragedija pripada
pesnicima – od mene se očekuje postupak suptilan, razborit i praktičan;

pa ipak, moje su šape prljave od zemlje, preterano suve, od drveta
neobradivog, od nerashladjenog vina. u priželjkivanju praska uspešno
dočekujem samo svitanje, a to je postalo nepodnošljivo.

***

BOTANIKA ĆUTNJE

sanjam da budem žena-grinič, da po meni računaju vreme,
i po mojim obodima naslućuju plan letenja; to mi nije dosta.
postajem žena-muzej: vrti mi se u glavi od arhiviranja
koje ničemu ne služi. tačno na sredini mog sićušnog tela
sezonski berači, najamni radnici, spremaju se za protest.

pošte male kvadrature u čijim uglovima umiru uplatnice
čuvam kao poslednja utočišta odsustva kontrole:
u svojim podrumima smišljam koreografiju predaha.
spolja: plaćam račune, popunjavam upitnike,
skraćujem zanoktice.

držim se agende: pitam ko brine o biljkama
u državnim institucijama,
jer takav će brinuti i o meni, dodirivaće me
postupno i sistematično,
kvasiće me studiozno, po potrebi. pravim plan,
sitno tkanje očekivane smrti,
a onda se setim – tek je april. još uvek ne smem da priznam
da sam umorna.

***

KONTINENTALNA PROGNOZA

od jutra do mraka biti zahvalan:
državi, na besplatnom institucionalnom obrazovanju
i overenoj zdravstvenoj knjižici.
roditeljima, na hrani odeći krovu nad glavom.

u zoološkom vrtu divim se beznadežnim
pripadnicima vrsta poteklih iz nežnijih klima:
krokodilu čije hladno telo zabavlja
derišta među kojima se krijem.
ljudi u grupama zaklanjaju mi pogled,
jer kolektiv ima prećutnu prednost
i mogućnost podijuma.

na pitanje o organizmima koji
naseljavaju pogrešne kontinente
odgovaraju mi konstruktivni istoričari, a
polarni medved u Argentini besciljno luta
po vrelom betonu i tamo umire od tuge.

da li postoji išta između trenutka
u kom prestajem da budem dužna
i onog u kom neko počinje da zavisi od mene;

drugi su šake stopala izrasline
drugi su supena kašika belog šećera
drugi su dijalektički materijalizam
drugi su ulaz
na druga
vrata

***

VIKEND-NASELJA

hodaću brzo
i govoriću razgovetno:
umorila sam se od doslednosti,
tog tužnog građanskog pokušaja
da se ostane pristupačan

sanjam letnjikovce
obrasle do vrha u nepoznate biljke
koje obećavam da ću negovati
čak i ukoliko nikada ne upoznam
porodice iz kuća koje se klate
na obroncima mora kojima takođe
ne znam imena; tamo gde dirigujem obalskom
stražom, ali samo ako je ugledam prva

puštam ljude da letuju i misle šta hoće,
večeri su svejedno usamljene – pijem
špricer pored teniskih terena i čistim
šljaku ispod noktiju. to sve, u budućnosti.
večeras brinem o brodu usred vikend-naselja,
koji stoji godinama, nepokretan, usidren, smiren:
beskorisni plivač, pod čvrstom orahovom granom

kada su ti ruke postale naborane,
neko je odvezao gromadu punu kišnice i blata.
kada si jedne jeseni čitao Dosadu uplašila sam se,
a bilo je jasno: krpelji će mi ući duboko pod kožu
i tu dići gradove. prestravljuje me
što nemam precizan plan. češem se,
dok ne poteče krv. dvodnevni izleti
podsećaju me da sam živa

umorila sam se od doslednosti
koja služi samo da bi makar neko
mogao da kaže kako mu nedostajem.
moj pas umire sve mirnije;
poezija tu nema
šta da traži

________________________________________________________________________

MAŠA SENIČIĆ (Beograd, 1990) je scenaristkinja, pesnikinja i novinarka. Diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i u okviru iste institucije završila master Teorije dramskih umetnosti i medija. Sarađivala je na raznorodnim domaćim i međunarodnim projektima, pre svega u polju filma kao autorka, ko-autorka i koordinatorka, a zatim u pozorištu i na radiju. Ko-selektorka je programa Hrabri Balkan (Festival autorskog filma), jedna od osnivača Filmkulture i mentorka edukativnih programa ovog udruženja. Njena proza i poezija prevođene su na desetak jezika, a između ostalog objavljivane su u domaćim i regionalnim časopisima (Poezija, Polja, Letopis Matice srpske, Zent, Prosvjeta, Dometi, Buktinja…), zbornicima (Rukopisi, Dostojno jest, Ovo nije dom, Čiji grad?) i na književnim onlajn portalima (Agon, Eckermann, Libela, Strane, Kritična masa…). Njena prva zbirka pesama, «Okean», nagrađena je “Mladim Disom” za 2015. godinu, dok je njena druga knjiga poezije, «Povremena poput vikend-naselja» (Treći Trg/Srebrno drvo, 2019) osvojila nagradu “Dušan Vasiljev”. U trenutku pisanja ove biografije Seničić pohađa Doktorske naučne studije Teorije dramskih umetnosti, medija i kulture (FDU), na istom fakultetu sarađuje u nastavi na osnovnim akademskim studijama, a radi kao glavna urednica (BeforeAfter) i urednica kulturnog sadržaja (MILICA magazin).

fotografija autorice: Aleksandar Duduković