
I
Koja je boja ružinog drveta?
Indigo plava. Kao lapis lazuli, kao duboki predeli severnih mora, kao planeta Zemlja posmatrana sa dva miliona kilometara udaljenosti, kao davno zaboravljeni kliker u dečijoj sobi, kao sporo i bezbrižno buđenje iz sna. Najbliže tmurnim i neuobličenim nebom pod kičicama impresionista ili plavom pigmentu u teškim torbama drevnih trgovaca bojama i grnčarijom.
Te jeseni bilo je skoro nemoguće pronaći kvalitetno i čvrsto ružino drvo. Niko u kraju nije sušio grane nakon što su stare ruže bile orezane. Po utvarnim stovarištima nudili su nam mahagonij, drvo lipe i jova, rebrasti javor i radnici bi nastavili da nabrajaju na desetine vrste drveća čiji su egzotični nazivi u mojoj glavi obrazovali jedan neobično raznolik drvored, šumu endemičnu samo za moju uobrazilju. U tu grupu drveća bih nesvesno dodavao i baobabe, gigantske sekvoje i eukaliptus duge sa Nove Gvineje čije sam fotografije upamtio iz starih enciklopedija. Na rubu te unutrašnje šume rasla je japanska trešnja. Kad bi neko dovoljno dugo zurio u moje zenice, pažljivo i duboko, nazreo bi iza njih tu edensku, divlju i razbarušenu floru koja, nakon stvaranja ovakvog sveta, čeka dah i korak prvog čoveka. Uostalom, zamrljani sloj plave boje koji se podvlači pod mojim smeđim irisom jeste dokaz neba, atmosfere, fotosinteze, života koji se sasvim slučajno razvio usled očeve i moje potrage za ružinim drvetom. Kada bi se smrklo ili kada bih ugledao devojčicu u koju sam potajno zaljubljen, oko šume bi se polako širilo toplo veče, kao veliki koncentrični krug, kao halo.
Vlasnik jednog od pomenutih stovarišta uputio nas je na radionicu majstora Vertova, čuvenog graditelja i restauratora gudačkih instrumenata, pogotovu violina. Ružino drvo dobavljao je iz Šri Lanke. Imao je blizu devedeset godina. Blago iskrivljena usta i jedan zatvoreni kapak davali su njegovom licu ciničan izraz. Kroz proređenu belu kosu nazirala se tamna mrlja u obliku Australije. Ljubazno nas je sproveo kroz dvorište koje je vodilo do njegove radionice, a pred vratima nam je pokazao znak na kom je naznačeno da je deci zabranjen ulaz u laboratoriju. Provirio sam kroz ključaonicu. Sve je bilo utopljeno u indigo. Vertovljev atelje bio je ispunjen modrom svetlošću i opojnim mirisom čistog alkohola i smreke. Na stolovima su bili poređani brojni alati, noževi, strugalice, bušilice, testere, a pored njih i razne čivije, gomile sitnih metalnih predmeta, drvene pločice i dugačke bele strune, koje su delovale kao buketi iščupane trave. Na središnjem stolu nalazila se gornja daska rezonatora, već u prepoznatljivom obliku violine, sa načetim otvorima u obliku latiničnog slova f.
Majstor Vertov iz podruma iznese veliku dasku istočnoindijskog palisandera. Kroz ogromne prozore sa dva mutna, tamnoplava stakla, čije su površine bile grube i neravne poput nabora u posteljini, ružino drvo u majstorovim rukama kretalo se kao ispod površine vode, ispod talasa. Moj otac je imao plave oči. Gledajući ovaj prizor kroz ključaonicu, pomislio sam da za njega svet ovako izgleda – beskrajno plav, kao da nosi sočiva od kobalta.
Za šta vam je potrebno ružino drvo? upita Vertov.
Potrebno mi je za jedan moj rad, za jedan okvir, reče otac. Vidite, ja pravim jedno ogledalo.
II
Nikad nisam saznao za koga je ogledalo bilo namenjeno. Moja intuicija ukazivala je na to da je ono bilo namenjeno nekoj gospođici Jakob, mladoj profesorki klavira i solfeđa iz Beograda. Majčine izjave su samo potvrđivale moje slutnje. Govorila je kako bi se otac noću iskrao iz kreveta i uputio se ka železničkoj stanici, kidajući maslačke, makove i ljubičice uz put da bi ih na kraju vezao u buket isečenim pramenom svoje kose. Kad bi se ujutru vratio kući, sa oca bi klizio miris požutelih notnih svezaka i slonovače i mešao se sa aromom tek postavljenog doručka. Očevi tajni izlasci trajali su od marta do kraja jula i stali iznenada, bez objašnjenja. Samo ga je jednog jutra majka zatekla pored sebe u krevetu i zagrlila ga tako čvrsto da je jeknuo. Ogledalo je i dalje stajalo na istom mestu, ispod sitnog trouglastog prozora na tavanici gde bi se zimi okupljali golubovi, gugutave skitnice.
A možda je ipak bilo pravljeno za gospođicu Jakob. Možda samo nije stigao ili nije imao hrabrosti da joj preda ogledalo. U tom periodu čestog putovanja u Beograd otac je ipak pronalazio vremena da radi na okviru. Gledao sam kako se u naivnu neuobličenost čistog ružinog drveta ulivaju vijugavi ornamenti, kao pusta rečna korita ili ukrštene planinske šarke, kako posredstvom nedokučive čarolije niču predstave cvetova i ruža koje nisam mogao da uberem; gledao sam kako se površina rama iznenada, nežno talasa po rubovima, kao da je teško i nepomično more ružinog drveta uzburkao dodir očevog prsta, i kao da se nakon toga vreme zaustavilo, ostavljajući nam dokaz čuda, dokaz nemogućeg pokreta. Gledao sam kako nastaje prostor za odraz, mesto koje će u sebe primiti ovaj svet i možda ga čak i otvoriti, pojasniti. Zamišljao sam ispred ogledala gospođicu Jakob (pronašao sam jednu njenu crno-belu fotografiju u očevom novčaniku), zamišljao da se doteruje, oblači, priprema za naredni čas klavira, ili da gleda sebe u ogledalu iz neke nejasne sete, iz dubine svega što je minulo i neuhvatljivo. Pitao sam se da li i sa druge strane ogledala otac pravi jedan tajni prolaz u ovaj svet, gde mi bivamo predmeti refleksivnosti.
Na kraju, staklo nije bilo ni izrezano. Ispod trouglastog prozora počivao je samo ram unutar kog je trebalo da se nalazi eventualno i figura Iv Jakob. Tako smo svi mislili. Čak i majka. Međutim, jednog dana. na poleđini rama, uočio sam neka sitna slova urezana u podnožju zaustavljenih talasa: Za L.
III
Po rubovima očevog pogleda ostalo je sasvim malo svitanja, neke pocrvenele strugotine sunca koje se pomalja negde gde bi se njegov pogled ukrštao sa najdubljom tačkom jutra. Tako pamtim njegov tihi odlazak: njegovo belo lice sa skoro prozračnim crvenim mrljama ispod upalih obraza, njegove dugačke noge kao cirkuske štake koje nisam nasledio, njegove tanke dugačke prste koji su uvek mirisali na jod i gvožđe. Pokušao sam da zamislim kako izgleda planeta Zemlja sa dva miliona kilometara udaljenosti, sada, ispod očnih kapaka – evoluirana, zamrznuta, odlutala sa uspostavljene putanje oko Sunca. Nekoliko godina kasnije, na časovima geografije, istraživajući Zemlju nikako nisam mogao da se oduprem utisku da se bavimo mikroskopskim prikazom očiju mog oca. Svi ti baseni, kanjoni, pustinje, aluvijalne ravni, starogromadne i venačne planine, pećine i tektonske ploče, snegovi i erozije – sve su to već viđeni pojmovi, stare manifestacije vitalnosti i nemira nebeskih tela koje sada leže u odlasku koji još uvek traje, i čije naznake da će se okončati deluju nepostojeće. Izbegavao sam da svraćam na tavanicu. Otac je često govorio o smrti, a majka je čvrsto bila uverena da je poginuo uz put. S toga mi je tavanica ulivala neki bridljivi nespokoj. Sada je sve bilo preterano čisto i plašila me je misao smrti kao najčistijeg stanja bivstva. Jednom sam u toku petog razreda slučajno prošao pored kuće majstora Vertova. Primetio sam kako plava boja bledi sa prozora nalik španskim zidovima.
IV
sve je u redu nemoj da plačeš dušo moja čujem mamin glas to je larin glas jer mama je lara njeni mama i tata nisu je nazvali mama od početka mamin glas koji je drhtav i plačan baš kao moj ona okreće leđa i naspram blistavog snežnog horizonta njena figura izgleda kao nekakav ogroman prekookeanski brod upućen ka nebu a ja sam dno okeana zašto se arno ne pomera on je gore kod boga i lepše mu je tamo nego ovde ali otvorene su mu oči zar nije živ ako su mu otvorene oči ne dušo njemu jesu oči otvorene ali ne vidi ništa kroz njih a gde je on sad mama tamo gde svaka dobra duša jednom dospe da li je to raj da ali mama ja sam mislio da samo ljudi mogu da idu u raj a nebo je plavo kao moje oči to mi uvek govore a sada one malo žmirkaju od sunca koje se odbija o sneg i od pogleda na arnoovo telo koje ne diše koje je ukočeno koje je mirno kao da spava na njegovoj njuški malo bele pene januar je on plav i hladan kao i svi meseci ali zašto baš sad da bog da crkli prosikta majka daj bože da i njih neko otruje i ja sam malo postiđen što ne mogu ništa da uradim što ne mogu da oživim arna što ne mogu da se tučem sa tim mladićima koji truju pse u kraju i odakle mi takva misao uopšte blagi vetar njiše dlake koje štrče iz njegovog debelog krzna mama odlazi u ostavu vraća se sa ašovom mama mama želim da ti pomognem kada budeš stariji i poče da kopa ispod lipe ne volim sunce a sva druga deca vole sunce i arnoove oči su i dalje otvorene i ubeđen sam da me gleda raka je sve dublja i u njoj nema raja raj je gore a opet tamo idu svi ljudi i sve životinje šta znači lapsus lazili lazis lapsuli lusalip lazalis kako beše ta čudna reč taj kamen kako je nebo plavo mama kako je plavo
___________________________________________________________________
ŠIMON CUBOTA (Shimon Tsubota) rođen je 1998. godine u Beču. Najranije godine detinjstva provodi u Tokiju. Objavio je zbirku poezije Poslednji trag Hiperboreje (2018) koja ulazi u najuži izbor za Brankovu nagradu (2018). Višestruki je finalista Festivala poezije mladih u Vrbasu gde je osvojio priznanje Stanko Simićević (2016) i treće mesto (2017). Dva puta je bio u užem izboru na konkursu Trećeg trga za drugu knjigu poezije, 2019 (Sinkopa, kranovi), 2020 (Kambrijum). Osvojio je drugo mesto na Šumadijskim metaforama, 2020, i treće mesto na Dositejevom Zlatnom peru, 2020. Dobitnik je nagrade Timočka lira (2017), Andra Gavrilović (2020), Đurin plamen (2020) i Vukašin Conić (2020).
Živi u Beogradu.
priča “Raka” prvonagrađena je na natječaju/konkursu “Vukašin Conić” 2020. godine.








