Bijes erosa mi je bilo svjetlo i tama! Divlju noć sam imala, snagu primala, snagu istkala iz svih svojih jama. Kaplja sperme iz njihovih jaja Palila mi grlo, pičku, šupak. Svud po tijelu tekao je vreli vrutak. Cijelo tijelo bje mi pička, nigdje mozga, želuca da se okrenu, čim osjetih nagona stijenu, stid je pao u sjenu. Duboko u nutrini još je treperio dah Goranove sperme, pokreti njegova kurca Još su mi odzvanjali o tjeme. I osjetih, moja pička, moja vulva Sada mora biti kurva, da se puni, da se buni što je srce prazno, srce što je nekoć bilo ispunjeno, mazno.
Cijele noći po meni padale su kapi Tople i guste iz nekih ljudi što ne znadoh im ćudi, ni djela iz nekih tijela koja mirisahu na jaka jela. Zaranjahu oni u mene jako, da vikah, u bolu: “Tako, tako!” Jer posljednji eros prije divlje noći Bilo je ono što mi zamračilo oči Kako bljesak sperme iz Goranove tame Nestaje put njene ogromne jame. I njen vrisak, skvik, potom njegovo ooooh. Oh, kako ležali su u miru strasnom! Miru što razdire me u bolu strašnom! O bolna, jasna sliko istine, laži, Zašto mi razbi svijet, iluziju, kaži, kaži! Zašto me svemir sabrao u samoću? U jedno jedino ja, da tada Sama morah sebi reći: “ne” ili “da”
***
autorica o pjesmi: „Jama” pulsira cijelim romanom kao metafora propasti – propasti bez nade. Kod I. G. Kovačića jama je grupna grobnica, simbol ratnog stradanja, dok je u „Sanjarici” jama grob za iluziju ljubavi kao osovine na koje su fiksirane ostale vrijednosti. Kada junakinja romana slučajno ugleda porno uratke svog dragog – njen svijet se ruši žestinom kojoj je emotivni ekvivalent bol utkana u slavnu Goranovu poemu. Zatečena, junakinja pokušava izvršiti suicid, ali ga – nakon bolnih kontemplacija zamijenjuje razvratom kao nadomjestkom za smrt. Nakon više referenci na „Jamu” junakinja bilježi svoju porno inačicu „Jame”, premećući tanatos u eros.
ZORICA RADAKOVIĆ objavila je knjige: Svaki dan je sutra (knjiga-projekt, “Quorum”, Zagreb,1984.), U mraku mrtav čovjek (poezija, “Quorum”, Zagreb 1989.), Bit će rata (poezija, “Zrinski”, Čakovec, 1990.), Ke ima vojna (poezija, prijevod; Makedonska kniga, Skopje, 1993.), Pola jedan (poezija, “Perun”, Zagreb 1995.), Eto muha (poezija, “Areagrafika”, Zagreb, 1999.), Stoj na glavi (drame, „POP&POP”, Zagreb, 2002.), Žene, muškarci, psi (pjesme, POP&POP”, Zagreb, 2002.), Sanjarica (roman, „Fraktura”, Zaprešić, 2017.). Uz poeziju i prozu piše i dramu, radio dramu, eseje i članke. Za dramu „Susjeda” dobila međunarodnu nagradu u Beču pa je tamo i praizvedena na njemačkom, a potom i na hrvatskom u zagrebačkom ZKM-u. U radio-dramskom radu kao autor i dramaturg okušala se u svim žanrovima, od fantastike do krimića. Priče i poezija su joj zastupljene u antologijama i pregledima. Član je hrvatskog P.E.N.-a. Samostalna umjenica, član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi u Zagrebu.
njen krevet s bijelim rešetkama Bio je poput akvarija iz kojeg curi more. Morala je moru svoje more Kao stanarinu davati. Ali snove je čvrsto držala u šakama. Snovi preuzimaju oblik pijeska. U njemu igraju se tuđa djeca
ujutro
pojela je godišnja doba. Nije ostavila mrvice na tanjuru. Oprala je zube. I namirisala se sjetom. Sjetva sjecišta ljubavi požela ju je
do popodneva
kada je pecala zlatne sardine u tramvaju broj 17. 17 nema nikakvu simboliku. Samo vozi na liniji između kazališta i kuće. Njene želje nijeme su poput riba koje protiv struje dolijeću do besposlenog besana.
***
STAKLENA DJEVOJKA
Udala sam se za tugu Gola Potočnice u kosi Mramor u stopalima Žbuka u ustima Krijesnice u očima Ljubav ispod noktiju I sve druge posve obične stvari. Plesala sam sa srnama u gustoj grimiznoj šumi. I čekala te iako ne postojiš. Tu si Ali nisi Jesi. I prestaješ biti.
Vidim školu na kraju hodnika. Iza slatkog mora u kojem ronioci ginu tražeći svjetlost. Odrasla sam u njoj. Škola je građena od azbesta. U nju idu djeca koja na leđima nose prevelike torbe. Torbe su proždrle zabranjene knjige. Djeca spavaju na leđima crnog raka. On hoda unatrag, polako, sporije od brzog vremena koje ne možemo uhvatiti rukama. Ona izmiču srnama. Rak ih baca u more. A djeca ne znaju plivati.
Hoćeš li biti na mojem sprovodu? Ili je to bizarno pitanje? Hoćeš li radije da pričamo o vremenu? Jesen je lijepa u mojem gradu. Ne znam šutjeti,
Oprosti.
***
ZBOG TEBE ČITAV ŽIVOT MI JE POKLONJENO DJETINJSTVO
Radnik si u tvornici Koja tvori rimu Ona je: Dvije noge četiri glave Otpala smokva na užarenom kamenu Razbacane lutke u potkrovlju Ubrane kupine Čekaonica moje glazbene škole. Rima je limena. Otapa se na otočkom suncu Dok ti pecaš stihove iz mulja naše zemlje A tvoja slova vojnici su davno zaboravljene armije Koje pretvaraš u igračku Nošenu vjetrom. Ti i ja živimo u kućici Eskima. Iglu zaleđen u vremenu. Izgradio si ga Od snježne abecede. Igrao si se sa mnom. Da bih se ja sada mogla igrati Riječima.
***
MAJSTORU IZNENAĐENJA, POSTOLARU LJUBAVI
Sastavio si cirkuski šator Visok poput tornja koji para nebeske granice. Na kartama svjetova koji drugoj djeci nisu dani. Gdje beskrajne crvene naranče poniru U planine ispunjene grudama šipka A rudari umjesto kaciga nose krijesnice. More nastaje tamo gdje si ti. A bura i sol slijepljene su u izoranim poljima na tvome licu Ne od tuge Ti si klaun koji puni Radost u srcima Princeza koje nisu stvorene za ova vremena. U rozoj ulici Tvoj šator je ponosno stajao Kao zimzeleni bor pored kućice Koju su naša tijela prerasla. Sašio si mu krila od šećerne vate I pustio da odleti. Potom si otišao. Pognuo glavu. Uzdigao cijelu planetu na svoja ramena. Približio je suncu. Okretao poput vrtuljka. Isprepleo si svoje prste. Napravio gnijezdo. Hvatao cirkus svaki put kada bi se približio zemlji. Vratio me zvijezdama.
RAJNA RACZ rođena je 1997. godine u Zagrebu. Diplomirala je Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i trenutno je studentica na diplomskom studiju Kazališne i radijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Trenutno priprema svoju prvu profesionalnu predstavu Nepoznata iz Seine koja će se premijerno održati 4.11.2020. u Teatru &td . Režira, piše i proučava književnosti, a u svojem umjetničkom i znanstvenom radu trenutno se bavi aspektima tijela, traume, ritualom u izvedbi i katarzom.
ZBIRKA KRATKIH PROZA “(BES)KONAČNI MODELI PRIČE” SANJE MIHAJLOVIĆ-KOSTADINOVSKE, Begemot, Skopje, 2018: ulomci
SITNE PRIČE
MUHA U JUHI
Ako se i odlučite za ovakvu priču, možete biti sigurni da će odmah pasti u oči svakom kome je ponudite i to još kod samog serviranja. Budite spremni za negodovanje, pogrdne riječi, prijetnje, neizbježnu ironiju, neočekivano visoke frekvencije glasa, lupanje po stolu i zveckanje pribora (koji se najčešće sastoji od olovke, naočala s debelim staklom i lule). Baš u trenu kad želite propasti u zemlju ili da teatralno skinete pregaču koju su vam dali da budete u masi lako prepoznatljivi i da jednom zauvijek zalupite za sobom vratima, pomišljate na sirotu muhu koja se crni usred povrća, mokrih krila i nikakvim šansama za ponovni let nad raznoraznim bjelosvjetskim govnima. I osjećate se nekako bezbrižno, olakšano, poletno!
KLUPKO
Nekad je potrebno jednostavno pustiti priču da se otkotrlja.
***
PRIČE ZA ZASLON
STREHA
Uvijek kada pada kiša, nagurajte se ispod ovakve priče. Ako niste u žurbi, ona će vam ponuditi lijep pogled na lokve koje se stvaraju velikom brzinom, na smeće koje veselo kliže ulicama kao po toboganu, na mokre grlice na granama, na neke druge strehe koje kapaju u disharmoniji s kišom, na puževe koji polako no sigurno izlaze da bi proslavili kratkotrajno izobilje. Ako vas ipak stvarnost pritišće i morate već ići, najvjerojatnije ćete šljapnuti u neku lokvu i za čas ćete biti ne kao mokra grlica, nego mokri miš, i koliko brže trčite prema vašem cilju, toliko se čini više da se krećete brzinom puža. Tada su strehe sasvim beskorisne. A vi ste u disharmoniji sami sa sobom.
***
PUTUJUĆE PRIČE
NESESER
Za ovakvu priču svakako spakirajte: Četku za pranje internacionalizama Pastu za poliranje stila Češalj za ravnanje zapletenih rečenica Parfem marke L’euphémisme za prikrivanje neugodnih misli Higijenski uložak za upijanje iscjedaka likova i događaja koji se ne mogu uklopiti u priču.
***
PRAZNOVJERNE PRIČE
UROKLJIVE OČI
Nikad ne gledajte izravno u ovakve priče da se ne ureknete. Za nekog su to tek bapske priče, a za nekog pisanje luđačkih i besmislenih priča je djelo nekog s urokljivim očima. Postoji više načina osloboditi se lošeg utjecaja uroka: barem dok pišete priče nosite naopako okrenute čarape, držite češnjak pokraj tastature ili štipnite se za stražnjicu prije nego sjednete pisati. Ponekad možda treba odnijeti kompjutor gatari (dovoljno je samo kućište) ili triput pljunuti za sreću kad vam priča ispadne dobra. Pu-pu-pu.
***
NESRETNE PRIČE
VISEĆE GRUDI
Ova priča nije što je nekad bila. Prije je možda i mogla nekog uzbuditi, možda čak i nekom udahnuti život, a sada joj ne pomažu ni književne popune ni zategnute ideje.
***
SRETNE PRIČE
PAS LUTALICA
Za svaki slučaj nosite sa sobom komad kruha. Možda će se upravo vama osmjehnuti sreća i prijateljski vam zamahati repom neka priča lutalica.
SANJA MIHAJLOVIĆ-KOSTADINOVSKA (1982., Skopje) je docent španjolske književnosti na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ u Skopju. Objavila je roman „517“, koji je pobijedio na natječaju Novi (Новите) za najbolji debitantski prozni rukopis za 2015., zbirku kratkih priča „(Bes)konačni modeli priče“ (2018.) i priču za djecu „Sanjalica“ (Сонувалко, 2019.). Njezine su pjesme objavljene na makedonskom, srpskom, engleskom, španjolskom u nekoliko časopisa i antologija, a sudjelovala je na više festivala kratke priče. Članica je Makedonske udruge prevoditelja i tumača (MATA).
Stajao je ispod drveta nalik onom sa omota neke LP ploče sa Maglom koja mu je pritiskala grkljan.
U njemu je Mala Noć odavno porasla. Grizla je sebi teritoriju i zabadala zastavice, kopala rovove i punila ih bujicama, krala mu rečenice i zakopavala ih. Čekao je da niknu da bi ih ispljunuo iz slepljenog grla.
Pobegao je iz Grada i njegovih sveznajućih reka. Negde duboko u sebi čuo je sirenu voza. Stajao je ispod drveta.
Magla mu je milovala vrat, kao ljubavnica ga ljubila po kapcima, nosu, obrazima, plesala po njemu i nestala bez traga.
Uživao je što drvo nije bilo njegovo, što mu koraci nisu žigosali zemlju, dah sekao vazduh, što mu senka nije gutala trotoare, što se Magla razišla, i što čak ni Frizer nije mogao da utvrdi kada mu je zakazano vreme.
Bio je slobodan kao oko Ptice.
***
MAGLA, MAČKA I GRAD: DESIRE
Bela mačka je lenjo birala ulice Grad se vrteo kao gramofonska ploča
Everytime I think of you I want a cigarette, sviralo je pod mačkinom kandžom
Klečala sam i stopala su mi gorela Vozila su mahnito šibala mojim autoputevima
Grad se mrštio posivelim balkonima Makes you go where you can’t go
Sa svakim zamahom kukova, rađala sam supernove, a onda ih grlila kao reka
Grad je smerno obarao poglede Prozori su virili ispod skoro spuštenih kapaka Makes you want what you can’t have
Magla je pohotno obgrlila svoj Grad Live a thousand lives by picture Na njegovim bilbordima videla sam beli šum
***
BAJKA KOJU IDIOT PRIČA
Želim da skoči u mene kao u bujicu Stajao je sam u predelima ređeg vazduha.
Vrebao je plen i nadzirao pruge. Obuhvatao je ceo univerzum.
Majka mačka ga je čuvala, odana kao mesec. Sa visine je pratila smešno ljudsko naselje,
malo samoprozvano božanstvo sitnih, svakodnevnih briga i uskih granica. Grad.
Magla je širila svoj vlažni ogrtač i zaštitnički mu nudila svoja krila. Skoči.
Trepereći kao hologram, bila je trostruka slika, majka, sveštenica i devojčica, neonska reklama u kvaru.
Tri puta je preležala malariju i iznova umirala, kao Avelj iz snoviđenja.
Svetski bol je jači od otvorene rane, rekao je pijani pesnik sa omčom umesto kravate.
***
NULA: DOČEKIVAO SAM OPET SEBE U ISTOJ TIŠINI
soba je puna tvojih odlazaka i mekih zagrljaja
svaki put sam se kući vraćao tvom provetrenom odsustvu
voleo sam kako ćutke gledaš moje veštine, ushite i zaborave
kako tvoja senka prolazi kroz moje zidove i kako nestaješ
bila si sve lepša i sve manja a ja dovoljan, miran, i sasvim sam
***
KRAJ JE SAMO ZAREZ NA KRUŽNICI
Na kraju pejzaža više nije bilo grafita. Put vodi preko ponora. Konopac
Krajolik beskrajno izdužen u tišini, sveden na liniju. Umro je Grad
U grču gleda ponor pod sobom. Napete oči na početku konopca. Kraj
Šakal se nemirno oblizuje iznad vage. Požuda ima ukus pilećeg srca. Težina
Izdah, to su vrata. Sa Nulinog ramena odleću ptica i senka. Zdravo, ptico. Zdravo, senko.
Pero pada na tas kao pahulja ili svinjski papak. Težina slobode.
Kašike su izbrojane, zalogaji izmereni. Sloboda te ujede kad je pustiš s lanca.
JASNA KINĐIĆ rođena je 1975. godine u Gornjem Milanovcu. Završila je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Radi kao prevodilac. Bavi se multiumetničkim improvizacijskim performansom sa svojim ansamblom Kabare Nebula. Pesme su joj objavljivane u pesničkom zborniku “Divlja polja”, književnom časopisu “Buktinja”, fanzinu “Slobodoumlje”, “Zelenom konju” kao i u “Fantastičnom vodiču”. Živi i radi u Beogradu.
svaki dan jedem molekule. to je moja sudbina. “Hladnoća srca prikrivena pretjeranim izljevom osjećaja.” (Kafka o Dickensu) voliš Kafkine dijagnoze psihičkih bolesti jer su točne kao psovka. negdje sam pročitao aktivističke stihove koji kažu da je psovka lijek protiv zagađujuće atmosfere malih puzavih sluzavih mediokriteta, pognutih kičmi i skvrčenih zanemarenih retardiranih vijuga, koji poput kafkijanskih činovničkih zombija ponizno plaze svijetom od rođenja do smrti.
u Zagrebu je 1962. Orson Welles snimio eksterijere filma Proces (The Trial) po istoimenom romanu Franza Kafke. Zagreb je idealno mjesto za Kafkinu horor-verziju psihičkih bolesti. Zagreb je također idealan grad za umiranje ideja i otvorene rose.
Kafka i psihičke bolesti najbolje se vide kad se popisuje svijet. sve moguće vrste kožnih jakni. majice s luckastim nazivima. na jednoj ovoj piše: “Don’t trust anyone under 30″. evo i štanda s filmovima, s DVD-ovima, ali i sa starim videokasetama; jedan film samo 7 eura, tri filma 15 eura, a neki su čak i po 50 centi. sve veličine i svi oblici sunčanih naočala, uglavnom potrošno smeće. sve vrste nakita. golemi valovi jeftine bižuterije za one siromašne duhom. sva ova bižuterija podsjeća te na naš svijet, na jadne stanovnike Zemlje i njihov siromašan bižuterijski život, jeftin u svakom mogućem smislu. bižuteriju nose krhki umovi otporni na inteligenciju. ova debela žena otromboljena lica sigurno ima tužan i nesretan ljubavni život. vidim to po njezinim mrtvim suhim očima, bezvoljnim kretnjama i čvrsto stisnutim usnicama. sve vrste donjeg rublja koje možeš zamisliti, s čipkom i bez nje. sve vrste kafkijanskih psihičkih bolesti. u njima noćna mora slavi more koje guta sve tvoje metafore.
uzalud se trudiš. jutro ne može razdaniti zjenice koje žive u noći i za noć.
MILKO VALENT (Zagreb, 1948.), iz zbirke pjesama “OTVORENA ROSA”, V.B.Z, 2017.
u iščekivanju koncerta osuđena sam na jednu bezličnu ulicu tri banke, starbaks i knjižaru u kojoj fotografišem koricu knjige the star spangled buddhist nakon čega sedim na klupi pola sata dok me ne napadne guska
do dvorane se ide pustim asfaltom kroz šumu uzdam se u domet zoi mi kaže da u ovim krajevima šume imaju reputaciju masovnih grobnica obe se smejemo ja malo glasnije dok pored mene prolazi prvi automobil
posle drugog bisa mrak je gušći od sirupa za kašalj jutarnji autobus moram da sačekam u dajneru s one strane šume
evo šta u tom trenutku saznajem o sebi: u kriznoj situaciji najpre verujem grupi od šest devojaka koje nose kaubojske šešire glasno pevaju i mašu flašama piva pitam ih da idemo zajedno poslušno zastajem dok jedna od njih piški iza drveta
evo šta još saznajem nakon što konačno uhvatim taksi: u kriznoj situaciji verujem i taksisti zato što je imigrant i delim s njim svoja razmišljanja o životu u tuđini on će mi pred kraj vožnje ravnim glasom reći da možda ipak ne mora da stane
kao da mi je hiljaditi put otvoriću vrata vozila u pokretu da ih ne bi zaključao novčanica je odavno zgužvana u dlanu neću zaboraviti da mu platim pre nego što iskočim
***
TRANSGENERACIJSKE TRAUME
panično se plašim da će mi neko oteti sreću i ne verujem u dobre ishode šta ako umrem pre nego što stignem da se probudim trenuci protrčavaju pored mene dok stojim sa strane i izmišljam katastrofe
progone me preuranjene smrti žive u mom stomaku šapuću povremeno izranjaju u vidu slučajnih suza
triput nedeljno trčim da te zagrlim za slučaj da je ovo ipak moja poslednja noć na zemlji
VIŠNJA BEGOVIĆ (1995, Beograd) odrasla je na Zvezdari. Diplomirala je pevanje na Berklee College of Music (Boston). Trenutno završava master studije u Njujorku. Dobitnica je druge nagrade “Risto Ratković” za mlade pesnike. Piše, peva i komponuje.
Znam da je bilo proleće, pamtim stražu polena, sećanja su štektala u odvojenim slikama. Zvuk nalik tipkanju po tastaturi. U takvim noćima tumbali su se padeži kao loto-loptice i odjednom, postalo mi je jasno, jezik je program, želeo sam minut ćutanja za neispunjene vokative, pauziranje grada, da zastanu ljudi, stanu trolejbusi i sve konačno ne stigne nikud. Postojao sam jedino dok sam se poredio sa drugima. Uzaludni su bili stihovi bramana, razotkrio sam laž njihovog mantranja, to nije to, to nije to, to nije to, a grad je, eto, bio baš to, neonsko svetlo, još nespaljeni konji pred skupštinom, temelji korporacija bez postavljenog dinamita, table na kojima proklizavaju brojevi autobuskih stanica. Misliti na tebe značilo je čekati, video sam umorna lica nepoznatih ljudi u noćnom prevozu, blesak grada u zenicama, doba pre glagola, ogledalo je dosadno radilo jednu te istu stvar, shvati me, bilo je kasno, a niko me nije pozvao, nikoga da izgovori moje ime, da konačno stanem i okrenem se.
***
SVE ŠTO JE REKAO RAMIREZ
Zamisli silu koja pokrene podzemne vode u blizini rašlji. Između obrva oseti magnetnu iglu. Jezik više nije od pomoći. Neophodno je pratiti sintaksu zenice. Kroz tačku ući u samog sebe. Videćeš obrise tuđih života, noć kada su presekli telefonske linije. U brdima neće biti bleska baterijske lampe. Ne plaši se ako budeš ličio na avet pored druma, ničiji suvozač. Čekaj svitanja i oseti isparavanje glagola sa usana, oslušni, čućeš glas koji ponavlja: Frost je pisao stihove o mrazovima i šumama, drveća su roditelji šibica, uslediće požar na rubu Manastirske šume, konji koji nestaju u dubini smetova. Dole, dole je jedini smer, gde pašnjaci tužno ćute zimi i panjevi liče na kutnjake. Tu će te položiti na kolena. Saznaćeš ko te je voleo kada ti prislone cev pištolja na slepoočnicu. Izgovori moje ime i gledaj strah na njihovim licima. Gledaj dobro, jer to su tvoja lica.
Tiho im reci: Ramirez
***
PRED IZLAZAK PETKOM UVEČE
U julu se noć navlači preko neba kao iznošena majica i zvezde će uskoro pokazati zube.
Još jedan rikošet detinjstva neće te naučiti ničemu. Pogled na prazan prostor budi potrebu za odlaskom.
Prekasno ćeš saznati da je Sunce velika nula, a sijalica njegova binarna simulacija.
Izdrži ponavljanje odraza u ogledalu. Nikad se ne pitaj zašto Bog uz strahove nije ostavio uputstva.
VLADAN KREČKOVIĆ rođen je 1988. godine u Beogradu. Diplomirao je novinarstvo i komunikologiju na Fakultetu političkih nauka. Objavio roman „Aleksa ili kroz snegove i sirene” (2018). Iste godine je objavio kratku priču „Nestali” u „Rukopisima 41”. Pesme su mu objavljivane na portalima astronaut.ba i Afirmator, kao i u književnim časopisima „Koraci” i „Buktinja”. PPM Enklava je ove godine objavila njegovu prvu zbirku pesama „Pariz, Teksas”.
sve će da te prestigne mladi muškarci testosteron estrogen broj popijenih piva kvalitet urađenog posla neće biti što stariji to bolji neće biti što stariji to mudriji samo glupost će da ta sačeka šta ćeš ti s njom isto što i uvijek igraćeš se ti stariš nije ti to loše očajno je rano je tebi jebiga bilo je i meni rano niko me nije pitao samo se desilo smrt prije rođenja dešava se tako su rekli eto i ti stariš naglo dešava se kažem ti ja tješi li te to ne tješi te stariš sve nam se to vidi prozirni smo mi ima nešto što se ne vidi ljubav i šta s njom ništa
***
PORAZ
pobjeda ima miris smrti teško je poslije nje mrtvo ravnodušno u svom slavlju samodovoljno poraz ima miris života napetost jezika nepca bride žile su izražene jer mora se iz njega negdje od koga on dolazi od ljudi ne ne može biti od ljudi ljudi nisu jedni naspram drugih poraz nije ni u nama izvan je upozorava živ je plahovit i iznenadan volim ga više nego išta volim da stojim i budem poražena samo onda osjećam radost samo onda osjećam život
***
MORE MOJE PLAVO
ujeli su me komarci jer sjedim na terasi svjetlo mi upaljeno sija ujela me meduza kad sam plivala u plićaku u mlakoj vodi bari mojoj eksluzivnoj ujela me medicinska sestra načelnica kad sam bila mala ujela me i rekla napravila sam ti sat psi laju i ujedaju me svaki dan čak i vikendom ali niko me još nije ovako za nevidljivo za nepostojeće za suštinsko ujeo ne znam šta se koristi kad teče plava krv moja moje plavo more moje plavo more moje plavo more po njemu govna plivaju opušci i ženski ulošci plastične kese i ruke od barbike urinom natopljeno moje plavo more kad me za njega ujedeš šta ću ja
***
NIJE TO
nije to gdje ćeš da živiš i s kim ćeš da živiš uz pješčanu obalu vreli asfalt i ajkule ili hladnu planinu i aždaju u jezeru u kući kamenoj prizemnoj ili stanu na petom spratu nije to s kim ćeš da spavaš sa ženom muškarcem kravom sa svima ili ni sa kim ili nećeš da spavaš ili ne možeš jer je svašta ucrtano u tvoje zenice nije to šta ćeš da jedeš biljke životinje koze ili pse ili ćeš da gladniš kao kobra kundalini nije to oćeš li u pariz za vikend pa će da ti refundiraju kartu i plate hotel možda ćeš da truneš u rupi uz zadah jetinog piva nije to nešto drugo je neću da ti kažem šta je ti to moraš naći ako ne nađeš onda to nije to
***
STIĆI ĆE TE
stanovi koje napuštaš nekoliko neplaćenih računa kese sa smećem koje ostavljaš u vozovima izgubljeni kišobrani ukradeni kišobrani nenošene jakne suknje pantalone sa etiketama stići će te gradovi u koje nisi otišao jer nemaš para jer je na datum putovanja krenuo pijesk iz bubrega magle i susnježice koje nisu dale avionu da poleti stići će te gradovi u kojima si bio dugo i morao da ih ostaviš propadaju na miru bez tvojih beskorisnih koraka knjige koje nisi pročitao i sa kojih nisi očistio prašinu knjige koje si pročitao do pola i knjige koje ćeš pročitati ako stigneš a to je nikad jer nikad nećeš imati vremena tvoje vrijeme prolazi dok čitaš ovu pjesmu i sve druge pjesme koje sanjaš ima da te stignu jer mi smo ono što ostavili mi smo ono što smo zaboravili mi smo samo ono što nismo to ćemo u konačnosti i ostati
JOVANA BOJOVIĆ rođena je 1989. godine u Podgorici. Diplomirala je dramaturgiju na FDU Cetinje, a master akademske studije završila na FDU, Beograd. Doktorand je treće godine studija na Akademiji umetnosti Novi Sad, smjer dramski i audiovizuelni mediji. Autor je više dramskih tekstova, izvođenih u zemlji i inostranstvu, za koje je osvojila značajne nagrade: Mirovna misija (Prva nagrada na konkursu Kazališnog epicentra Zagreb u saradnji sa pozorištem Company of Angels iz Londona), Otvoren kraj (Prva nagrada na konkursu Skroz nova drama, Crnogorskog narodnog pozorišta), Slobodno vrijeme ili tamno je svijetlo (Nacionalna akademija Oslo, Norveška i Festival Quartieri dell’Arte u Viterbu, Italija) i dr. Scenarista je devet epizoda prve crnogorske istorijske TV serije Božićni ustanak, a scenario potpisuje i za dugometržni igrani film Požari. Na konkursu „Ratkovićeve večeri poezije“ osvaja prvu nagradu za knjigu poezije „S glavom u torbi“. Istoimena knjiga ulazi u širi izbor za nagradu Biljana Jovanović (2017.). 2020. godine objavljuje knjigu pjesama Magla: vidljive tačke. Predaje Filmski i televizijski scenario na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.
kraj leta je najlepši ali neprihvatljiv ako si naumio da više nikada ne osetiš vetar koji te uči slobodi da više nikada ne osetiš nečije nestrpljive dlanove koji ti drže lice, da se udaljiš od suštine drveća, prenežnih stabljiki travki, od deteta koje kroz odrasli život naplaćuje rano oduzetu nevinost ako ti nije stalo do poštenja i misliš da je izdati sebe taj tvoj nepromenljiv put i da bolje što pre da se survaš – neka ti bude neću da imam ništa s tim dok sediš u sigurnom luksuznom zatvoru na ljubav već dugo sležeš ramenima jesi li siguran da si živ proveri iznutra je sistemsko zapaljenje sporo ali temeljno pazi se sepse
od svakog bi da praviš svog malog pomoćnika samo da bi mogao da kažeš kako donosiš nesreću zagrcnut i zaglavljen prihvataš prosečna sunca koliko puta si obećao sebi da nikad nećeš biti čovek koji se vremenom privikava koliko puta spavao na kauču upamtio je svaku povredu u meni nemaš pomoćnika jer verujem u tebe
ja sam ono šta ti možeš da budeš kada se odrekneš nesreće ti si ono šta bih ja bila da nisam pomogla sebi verujem u tebe ponavljam odgovornost je tiha vatra u kaminu dobrovoljna budnost bez tolikog napora od kojeg imaš opekotine sve si pomešao
ostani sa svetom čistog čela bez tereta ima toliko mnogo stvari koje treba uraditi toliko još puta pomoći mravima puževima šta će oni bez tebe čuti šuškanje ježa u lišću obratiti mu se nežno, pitati ga za zdravlje toliko još puta oprostiti sebi na polomljenom tužnom mestu osetiti novu ljubav kako raste kroz kožu koja se bora mora se bolje voleti
ah koliko posla imam biću vredna toliko još puta poljubiću rumenilo tvojih obraza u tebi je svežina jutra kasnog septembra ne znaš moje navike i misliš, ko još ima snage za život iznova svako ko zna koliko je put do sreće ponekad svirep nisi me nikada video u zimskoj odeći a zamisli tek da me gledaš kako starim brižnim pogledom mirimo naše geografije tvoja je bila previše nasilna i divlja gde je ostao tvoj dom pričaj mi
sunce se sastoji od 90 %vodonika 9 %helijuma imam teoriju o preostalih jedan posto reći ću ti kad padne prvi mrak staro je 5 milijardi godina temperatura površine sunca oko 6000 celzijusa hajde da razgovaramo o tome um ne može da spozna takve veličine bez posledica apstrakcije ga bole ali vidiš, ne može se bez istine ja verujem u tebe drugi su samo uplašeni predmeti plastične stolice, kese, u odnosu na tebe ako ćeš da postaneš stolica nemam ništa s tim, idi za drugi sto ti si privilegija, tvoje sam ogledalo koje si skrivao ispod kreveta kažeš sanjaš me ti si dete ja sam voda svugde oko tebe ne može se bez istine ponavljam sepsa vreba ti si vatromet nemoj nikada da hodaš na prstima ponekad samo budi pažljiv da ne uplašiš pse ako se odrekneš nesreće kao opasne religije trijumf će te možda iznenaditi: prihvatiću te u zagrljaj biće to kao da si konačno pronašao davno izgubljenu otadžbinu.
***
MOJA INTERPRETACIJA RAJA
moram da zadržim u svom životu loše stvari koje volim barem malo moja interpretacija raja da su tu a ne smeju da pobede
šećer, na primer viski i vino ja
pre ću se boriti svakog dana iznova nego da se odreknem sasvim
OGNJENKA LAKIĆEVIĆ rođena je u Beogradu, gde i dalje pokušava da živi. Završila Filološki fakultet na katedri za anglistiku. Zbirke: Ispod stepeništa (Mali Nemo, 2002.), Ulubljenja (internet izdanje), Troje (Samizdat, grupa autora, 2017.), Ljubavna pisma Guglu (Književna radionica Rašić, 2017.) i Vodič kroz požare (LOM, 2019.). Članica alternativne rok grupe Autopark. Od 2014. redovno drži radionice poezije. Planira izdavanje nove zbirke nakon zvanično odobrene vakcine protiv Covid-19.
Ne znam. Djecu dali meni. Kako da ratujem s četrdesetak dječaka, čovječe. Takav se rat ne može dobiti i ne može voditi. Pola ih ne zna rukovati puškom. Ima momak iz Dervente, plače dvije noći zaredom. Šta da kažem djetetu? Otkud ja znam što su nas opkolili… Ni meni nitko ništa ne govori. Kao da je kapetan neki faktor u vojsci. I ne znam jesmo li u ratu? Šta dječacima da kažem? Sinoć tuče snajper, prvo smo mislili da je netko kamenčiće bacao na prozor. Snajper, Isuse moj, snajper. Čovječe, tuče nas snajper, a vojska mene gleda. Taj mali iz Dervente, musliman, govori mi – “Kapetane, ne pucaju ovo Muslimani, ne pucaju, jel da ne pucaju, gdje bi na nas pucali Muslimani, pa ja sam Musliman, i Edo iz Zvornika, ne pucaju oni…” – i trese se dijete… Šta da mu kažem, hajde reci ti meni, šta? Pucaju, sine, pucaju, jer Srbi na njih s brda pucaju! Tako da mu kažem? Pa ne znam tko puca, vojska puca, naša vojska – to da mu kažem? Momčići, jedva brčiće imaju… Zauzmi položaje, vičem, naređujem. “Kakve položaje?” pita momak, Slovenac, iz Maribora. Radio vezom me samo zbunjuju. Nemamo struje sedmi dan, nema vode, hrane ima još kantinska zaliha i gotovo. Neki potpukovnik me radio vezom ubjeđuje da će nam dostaviti hranu. Čovječe, potpuno ludilo. Danas su nas tukli protivavionskim mitraljezom. To je vraško oružje, veliki kalibar, klinci se bacali iza zidova. A onda ja moram pucati, da oni vide da pucam. Upucam neku nenu što pretrčava, na trotoaru. Oduzmem se od užasa. Ali, onda i klinci propucaju, počnu i oni vraćati. Mali Ćerimi, Šiptar, zvižde meci oko njega, a on se okrenuo i zolju im ispali na zgradu preko puta. Na mene se izderao vodnik iz Vranja, mali Borko, viče – “Koji si ti kurac, Hrvat da nam naređuje!” – zveknem mu šamar preko cijelog lica, a on utekao i čisti pištolj kod kuhinje. I, sad ja trebam mirno da spavam, da čekam da me u snu ubije… Ne znam, brate, ništa ne znam. I baš taj Borko sutradan dobio metak u čelo, pao mi u naručje. Dijete, čovječe, pa ja sam iz Jajca, s toliko godina nisam znao ni pravila u košarci… Vodnik iz Vranja, pitomac, plav, nemam gdje ni da ga sahranim. A ovi s brda samo naređuju. “Ne dati Muslimanima ni pedlja kasarne, oslobodit ćemo vas za koji dan, silazimo tenkovima do Vijećnice prekosutra!”… E, moj jarane, ne ide to tako. Preko pelena da dobiješ rat. Mokre pelene, teške, otežale, sinovi jugoslavenski, Slovenčići, Crnogorčići, Srpčići… Sramota, ne možeš disati od sramote. Zadnje proljeće pred rat. Zabeharava strah od nogu naviše. Pa preko očiju drhtiš pogledom na prvog do sebe. Ni mene nisu učili pucati u bake. Neću ja tu nenu zaboraviti. Nikad. Mrtva će me unijeti u grob ona. Spustit će me rukama, onim kojima se pokrila dok je padala kad sam je rafalom presjekao. Svaka čast, kapetane… Baka te čeka u raju, dok si klincima pokazivao kako ubiti. Pa kad su malog Perića razvaljivali PAM-om, kod kapije. Otkud im PAM, Isuse dragi, pa civili, “beretke”, kao neki mupovci-rezervisti a na djecu krenuli. Ja ću tako Isusu s trnovom krunom i reći za tu nenu. Ubio sam brate, jer su i oni ubijali djecu. Babu za dječaka. Pa nek on gore preračunava svo to meso i starost. Mene je mater krstila, krišom, ali krstila. Nije ona mogla znati da ću ja u ratu s ovoliko djece završiti. Pukovnik mi radio vezom objašnjava da su mu ustaše u onom ratu sve pobili. Pa šta ja imam s tim, u božju mater? Zbog tvojih mrtvih iz onog rata – ja moram bake ubijati u ovom? A kako ću to reći – on viče: “Topiću, ti si lojalan, Hrvat si, brani Jugoslaviju s tom djecom, ima da Jugoslaviju spasite, tu, na Švrakinom brdu, u pola Sarajeva!” I ja branim Jugoslaviju, branim je. Ne dam da mi je raskomadate, nikada. Ne dam ove dječake nikome.
GLAVA ČETVRTA (PISMO, SENKA)
Dragi Borise, nisam ni sama vjerovala da ćeš mi se na prvo viđenje tako dopasti. I ti i tvoj drug Goran ste super momci. Žao mi je što nisam taj dan duže s tobom ostala. Koliko smo se zapravo puta i vidjeli? Triput? Od tvoje zakletve i roditelja sve dvaput. Nije bilo vremena. Nikada nije bilo vremena. A lijepo ti stoji uniforma, iako te nisam nikad ni vidjela u drukčijoj odjeći. Jednostavno, bio si mi tako vedar i nasmijan, dječački nepočešljanog zvrka na čelu, ispod petokrake. I moj brat je bio u JNA, i došao je prije nepun mjesec dana, iz Slovenije, iz Postojne. Kad si mi rekao da gledam nebo svaki dan po minut… Kako je to lijepo. Nikad to nisam čula. Nikada nisam ni srela nekoga takvog, tko gleda nebo svaki dan jedan minut. Brat je preksinoć rekao da vi više niste naša vojska! Da je to gotovo! “Kako to misliš, Senade?”, pitala sam ga. “Fino, Senka. To je sad samo srpska vojska.” Eto tako mi je rekao. A ja i ne znam što si ti? Srbin? Ili si Hrvat? Ti si meni minut, Borise. A eto, ja te izgubila. Kao kakav sat što je započeo dugo kašnjenje. Čekala sam te kod Akademije. Puno sam minuta čekala. Taj je dan počelo pucati i znala sam da nećeš doći. A čekala sam. Moglo me je i pogoditi. Rekli su mi da je kod vaše kasarne neku nenu ubilo. Ja to ne mogu vjerovati, Borise. A opet sam te čekala. I opet bih te čekala, samo kad bi znala da ćeš doći. Ti si meni minut. Onaj minut koji nikad ne ide. Stoji i gleda te, kao nebo što stoji i gleda. Čitaš li ovo pismo? Ne znam. Ili je ostalo u ruci onoga koji je trebao da ti ga baci preko ograde kasarne? Čuješ li, Borise, nemoj pucati na nas. Nemojte. Neće ni ovi naši onda na vas. Meni je brat sad u “Patriotskoj ligi”, tako se zovu. Kako ćete vas dvojica jedan na drugog. A on još jučer bio u vašoj vojsci. Našoj vojsci. Vašoj, jugoslavenskoj. Nemoj pucati, molim te. Ja ću tebe čekati. Čuješ li me? Svaki dan. Po minut. Neće nitko znati, ni brat, ni babo, nitko. Pa ti vidi. Izračunaj minute. Neću ja nikome reći da si ti meni tamo. I da na mene pucaš. Nebo ne puca. Nebo ni ne nišani. Nebo bolan ništa. Čuješ, nebo ništa. Tvoja Senka
DARKO CVIJETIĆ rođen je 11. siječnja 1968. godine u mjestu Ljubija Rudnik (BiH). Piše pjesme i kratke priče, eseje, kazališnu kritiku, režiser je i dramaturg u „Pozorištu Prijedor“. Pjesme su prepjevavane na francuski, engleski, njemački, slovenski, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš. Od 2013. godine uređuje književni blog “Hypomnemata”. Član P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca BiH. Objavio knjige: – Noćni Gorbačov, 1990, Beograd/ Pegaz – Himenica, 1996, Beograd/ Raskršća – Manifest Mlade Bosne, 2000, Novi Sad/ Prometej – Passport for Sforland, 2004, Banja Luka/ UK RS – Masovne razglednice iz Bosne, 2012, Banja Luka/ Besjeda – Konopci s otiskom vrata, 2013, Mostar/ Centar za kritičku misao – Mali ekshumatorski eseji, 2015, Banja Luka – Beograd/ Zadužbina Petar Kočić – Emotikoni u Viberu, 2016. Sarajevo/ Samouprava – Paraolimpijske himne, 2017. dvojezično, Ljubljana/ Poiesis – Ježene kožice, 2017. Zenica/ Vrijeme – Schindlerov lift, 2018. kratki roman, Buybook, Sarajevo – Zagreb – Snijeg je dobro pazio da ne padne, 2019, VBZ, Zagreb Zbirka pjesama JEŽENE KOŽICE, Vrijeme, Zenica , 2017. nominirana je za nagradu Europski Pjesnik Slobode, u Gdanjsku, 2020. i prevedena je i objavljena na poljskom jeziku 2019. (prevoditelj Milosz Waligorski) Režirao u kazalištu od Harwooda do Čehova – preko dvadeset režija u profesionalnim kazalištima BiH. Glumio Borisa Davidoviča Novskog, Rodiona Raskoljnikova, Estragona, Clowa…. Godine 2020. dodijeljena mu je Nagrada Fric za knjigu “Schindlerov lift”.
čovjek-časopis 