MILICA MILOSAVLJEVIĆ rođena je 1991. godine u Čačku. Pesme su joj objavljene u časopisu za po–etička istraživanja i djelovanja–„(sic!)“, „Кnjiževnom magazinu“, „Beogradskom književnom časopisu“, „Sent–u“, „Libeli“, „Ars–u“, u časopisima za umetnost i društvena pitanja „Afirmator“ i „Spektator“, kao i na portalima za književnost i kulturu, „Strane“ i „Porkulum“. Godine 2014. osvojila je nagradu biblioteke „Milutin Bojić“ i tim putem objavila zbirku poezije pod naslovom „Tamne intimnosti“. Iste godine bila je pobednica na festivalu mladih pesnika „Dani poezije“ u Zaječaru, u čijoj ediciji joj je izašla zbirka „U zoni umereno–kontinentalnih strahova“. 2019. osvojila je drugo mesto na Ratkovićevim večerima poezije za mlade pjesnike. Apsolventkinja je na Кatedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Pored poezije, piše prozu i književne prikaze.
kao bršljan ću se razrasti kako bih punila ulice ceste parkove moje će vitice preplesti krovove a listovi će zimom žutjeti razrast ću se šumama voćnjacima obalama kako bih zasjela na klupice i penjala se starim deblima kao bršljan ću se razrasti svijet pokriti svim svojim zelenilom tada ću postati tako velika da me nigdje više neće biti
***
MOJI MUŠKARCI
moji su muškarci od papira u snovima mi se kidaju i penju po rubovima moga kreveta drže se za moje noge ujutro ih utapam u čaši vode a potom me straše iz lokava i u odsjaju stakala moji su muškarci od papira na njima gasim cigarete i uz mene padaju u prazninu
***
*
izvijam se udovi prepleću tamu a usne pohlepno grizu tvoju kožu
vrućina skida pokrivače jagodice traže tvoje
nemoćno izložena prikrivenim pogledom
bez strasti
moje noge pred tobom leže
ne želiš
onda ćemo šutjeti
***
CIGARETTES AFTER SIX
šest nije puno ali je dovoljno
da se nahrani rak
da si pri padu razbijem mozak
da se sramim skorene sperme u lijevom kutu osmijeha
ponekad je ipak najlakše poslušno raširiti noge i nagnuti se preko balkona
pušim
nemojte reći mojoj mami
***
DJEVOJČICA
iz pupka mi je izraslo dijete djevojčica i odumrlo
nisam imala pupčanu vrpcu kojom bih je održala na životu nisam marila za uspavanke nisam tugovala
jer nije imala život da bi ga izgubila nisam je željela
bila je moja
začula sam disanje bića koje je jedva još živjelo
na trenutak sam poželjela da iz trupla zaista izraste dijete
djevojčica
ostavila sam je na podu da nahrani vrane
***
*
skinuti kožu i sakriti je pod otirač postati krezuba neman potom žvakati ustajale ulične lampe ostati cijela i raskuhati se na komadiće za postarana ustašca pohlepna za blizinom prodrijeti u zidove pustiti da se dive tvojoj mladosti kada propada sanjati i samo sanjati i snova se odricati zbog gorkih načela udobno istrunuti uz obiteljski život
_______________________________________________
URŠA MAJCEN (1998) studentica je ljubljanske Akademije dramskih umjetnosti. Radi kao dramaturginja, scenaristica, pjesnikinja i dramatičarka. Njezini su tekstovi zaživjeli i na čitanjima i na filmskom platnu. Poeziju čita na Mladim rimama te Ignoru, a piše za nekoliko književnih časopisa. Nekada je navodno dobila i neke nagrade. No, važno je da se kroz stvaranje uvijek iznova uči skidati kožu i disati bez nje.
Ispod odela tmurno telo u džepu rupa pejzaž kroz koji stupa mali put od dasaka jedna me reč uznemiri druga dotuče plava me smiri a siva u san odvuče
na šta to gavrani krešte ko zmija tesne svoje svukla je noć haljine od zvezda i tmuša gorka kroz vetar veje hladno je to prazno u očima
na šta to gavrani krešte slatko je sunce pod crnim krilima
iz komšiluka valja se miris pečenice od bundeve odavno nisam kušao tu blagost da su druga vremena pozvonio bih na vrata i zamolio za parče
***
PROGNANI I NEDOSTIŽNI (poema vernosti)
1. Raščupane su barbike utonule u mrak ne možeš da zaspiš deca teško crtaju cvet koji samostalno raste ispred kuće s čijeg se krova kovitla dim
toliko vedrine u prizoru godinama nisi umrežila snom
osluškuješ
nema koraka u praznoj sobi
u tegli nekad majoneza žubori kadifa i gerber u akvarijumu leluja ribica ko će nahraniti njenu usamljenost sanja li ona da je u reci nezaštićena staklenom pregradom koju čistimo jednom nedeljno
jednom godišnje krečimo sobe u belo
jednom u životu napuštamo Boga da proverimo koliko je pust ovaj svet iza svih pregrada koje su nas snašle odkad smo se spleli prognani iz bašte u kojoj jedosmo voće koje nismo smeli
raščupane su barbike utonule u mrak ako ti je teško da zaspiš seti se šapata na jastuku koji ti je svake noći donosio tople priče da brže porasteš
a sad… poletimo zajedno
2. Bio sam daleko i znam šta znači biti odvojen
šta znači biti zauvek odvojen
tim strahom žive pesnici i nedostižni mali gubitnici
na pustom ostrvu i deca postaju zla na pustom ostrvu i monah je zabrinut da je Bog gluv da je materija tek pusto sklonište pred vetrom ništavila
3. Koju frizuru da ti napravim danas moja soba za snove širi se u ogledalu nadima se dok ne pukne u tužno lice na kojem uvek kasno primetim promene koju frizuru da ti napravim danas prenežna barbiko deca će te na kraju dana bezuslovno raščupati
4. Kada je sunčano volim da vozim bicikl ništa nije tako dobro kao brza zdrava vožnja biciklom lišćem prekrivenim puteljcima u prirodi vožnja rolšuama je takođe dobra vežba i možeš je izvoditi svuda: kod kuće u parku na trotoaru sve što ti je potrebno veliki ravni prostor glatke površine… i naravno par rolšua
ovaj moj svet je dobra vežba za onaj koji želim
5. Pogodi gde se nalazim
Ovidije Solženjicin
nisam više siguran da je decu dobro učiti da sve stvari dovode u red
nasmešite se molim ovom haosu u kojem smo smešteni opaki i ranjivi ko maslačak vetrom
sve nas otkida i nosi gde nam niko ne pogađa misao gde nam niko kada je naš zlatan momenat upravo prošao
zalepi sličicu barbike na pravo mesto pod rednim brojem s poleđine Ovidije Solženjicin videli su srednjevekovnu damu u haljini boje neba u ponoć
odakle ih ja to gledam
6. Šta nedostaje sve nedostaje hajde da se igramo večnosti i smrti šta nedostaje sve nedostaje učitelja i doktora pođi sa mnom u prodavnicu odeće izaberi večernju haljinu za tvoju barbiku šta još nedostaje sve nedostaje kad god pomisliš da me poznaješ sve moje ružne navike i moju nezgrapnost i ćutanje hajde da se igramo šta nedostaje sve nedostaje prognani i nedostižni raščupani i svileni šta nam nedostaje sve nam nedostaje utonulim u mrak u ljubav u ljubav u ljubav u mrak u ljubav u mrak
***
BIĆE SVE U REDU
Biće sve u redu sve će doći na svoje mesto ulice će uspavati automobile oko ponoći zvezde će vratiti grad pijanom nebu parkovi će opkoliti vetar sa sviju strana i on će se smiriti na klupi
a gde je ta ponoć gde nebo vetar to je manje važno svuda je isto kada je sve u redu kada je sve na svome mestu i automobili su jednako parkirani i zvezde pouzdano trepere i vetrovi sede mirno na svojim klupama samo da je sve u redu samo da je sve na svome mestu
niko ne umire niko se ne rađa bezbrojno smo malo zaspali i pokvarena ploča ponavlja melodiju biće sve u redu sve će doći na svoje mesto oni koji su bili tu ‒ još su tu oni koji su otišli ‒ tamo su još uvek i niko ne prisluškuje odjeke u pustom hodniku
promene – kome trebaju promene video sam čoveka jednom kako sedi u fotelji na ulici razrušenog Groznog video sam ga na televiziji sedeći u potpuno jednakoj fotelji njegove oči spokojno su govorile biće sve u redu sve će doći na svoje mesto ispićemo u zdravlje zaboravljenih u šumskom potoku zapalićemo cigaretu za ono malo para što nam preostane kupićemo čokoladu deci deci naše dece bar ratovi su prošlost ružni snovi su ratovali posle ratnih filmova ratovi su se završili kao program snegom koji treperi u efiru biće sve u redu sve će doći na svoje mesto
krevet koji smo kupili i u kojem spava neko drugi i krevet koji plovi nizvodno od našeg detinjstva i ona ruka koja nam je mrsila kosu i ona ruka koja nam je štipala belo meso pisma koja smo poslali i pisma koja nikad nismo dobili noći koje smo propili i noći koje smo štedljivo čuvali za bolje sutra ljubav koja nam je oduzeta i ljubav koju smo oteli sve će doći na svoje mesto biće sve u redu nanizano spokojno kao noć u vatri ničega kao u čizmi dobroćudnog Boga
Lindu smo usvojili nakon dugog insistiranja izričito je bilo rečeno pas je vaša briga u novi stan ne sme neke zime se smrzla pod prozorom tata ju je našao ujutru pre odlaska na posao i bacio na prugu iza zgrade
nakon par godina voz je pojeo i mušku papigu Kiću je takođe odnio krenuvši na posao ženska papiga je uginula isto popodne posle ručka sam otresla stolnjak i videla kako u travi pod balkonom sija žuto perje tati njena smrt nije bila usput
posle je na grobu moje ptice izrasla magnolija svoje cvetove u proleće širi poput krila sva ponosna mama kaže kako su samo lepi i veliki vide se čak s pruge
***
TRBUHOZBORKA
na biološkom satu pokvaren je mehanizam stao je još pre podne on bi uvek rekao ko zna za šta je to dobro
prenaseljenost pritisak na prirodne resurse ekološki otisak na ovom delu planete žive bigfuti moj bi takođe bio jedno dete 6000 pelena dve tone smeća (manje) čuješ li kako sam ekološki prihvatljiva
u stomačnoj šupljini odzvanja ideologije se krčkaju u želučanoj kiselini svakog meseca cela se nadme od iščekivanja kad se maternica zgrči sve oko nje umukne i isprazni se kao da se organi pred njom stide svoje punoće
bešika crevo povraćanje grudi s brošem na desnoj strani svako od njih samo deponija smeća
čuješ li ideali su popucali po šavovima hormonske neravnoteže i ko zna zašto je to dobro
***
GRANICA
granica je koža ljudi u svakoj pori prave logore ona neometano struji kroz države neko je proputovao čitavu evropu i od svakog dobio isti savet da se pazi istočnog suseda na njihovoj strani je kraj civilizacije
granica je koža sa ožiljcima nekadašnjih i budućih ratova kao zabrinut starac sa ogrebotinama godina na naboranom čelu kao tinejdžerka koja noktima grebe bubuljičavo lice
granica je koža niko joj još nije stao na sam kraj svakih nekoliko godina cela se regeneriše ljudi je brižno čuvaju da bi se odbranili od ljudi
NATALIJA MILOVANOVIĆ rođena je 1995. u Srbiji, osnovnu školu završila u Bosni i Hercegovini, srednju u Sloveniji, trenutno studira u Austriji. Poezija joj se isprečila na putu dok se neki put selila. Među prvim pesničkim iskustvima je bilo čitanje na večerima poezije i festivalu Mlade rime koji su bili tako super, da je posle počela pomagati pri organizaciji. Do sada je objavljivala u nekoliko slovenačkih literarnih časopisa (Poetikon, Literatura), u prevodu na španski kao i u prevodu na srpski. 2018. se plasirala u finale takmičenja Pesniški turnir, a 2019. u finale konkursa za najbolji slovenački esej časopisa Sodobnost kao i festivala mlade slovenačke literature Urška. Objavila je i nekoliko prevedenih pesničkih i proznih dela sa srpskog, hrvatskog i nemačkog.
Sa slovenskog prevela Tanja Božić Fotografija autorice: Jana Radičević
Trenutak koji se još tjedan dana ranije činio nevjerojatnim i suludim, sada je bio tu: ja i Bajram zajedno smo ležali u krevetu. Malo ranije smo objedovali, a nakon toga su žene koje su nam pripravile hranu, njegove sestre i tete, počele pjevati ispred vrata spavaće sobe. “Ako misliš da je mlada lijepa, izađi i daj nam slatkiša”, glasile su riječi, pa je Bajram otvorio bombonijeru, ustao iz kreveta i otišao do vrata. Nakon što su se žene udaljile, došao je čas. Bajram je rekao da mora otići na zahod. A onda su se otvorila vrata. U zamračenoj sobi pojavio se Bajram s malom porculanskom posudom u ruci na kojoj su bijela zrna nekuhana graha svjetlucala poput malenih zvijezda. Bajram ih je bacio u zrak neočekivano laganom kretnjom, tako da su, unatoč njegovoj velikoj snazi, tek malo poletjela. Zrna su se rasula posvuda po sobi, po krevetu, po podu, iza namještaja, udarala su jedno o drugo, o namještaj i zidove, zveckajući poput mramornih kuglica. Ja sam trebala skupiti zrna graha i vratiti ih natrag u porculansku posudu koju je držao u ruci. Muž je trebao paziti, promatrati ženu i cijeli taj spektakl, mjerkati obline svoje nove ljubavi. To je bilo upoznavanje sa ženinim tijelom. Ustala sam iz kreveta i pustila da mi svilena spavaćica klizne na pod. Pružila sam ruku u koju mi je Bajram stavio malu porculansku posudu na kojoj sam tek sada primijetila krasopisom ugravirane inicijale “B” i “E”. Spustila sam se na sve četiri i počela skupljati grah u posudu, zrno po zrno. Uzela sam šalicu u lijevu ruku i virkala pod krevet i iza komode, noge su mi se razdvojile, bedra su mi se, pritisnuta o pod, dvostruko raširila, a ispruženi tabani podigli su se prema Bajramovom zamišljenom pogledu. Mislila sam da se od plahosti i stida neću uspjeti toliko spustiti i prirodnim pokretima pokupiti grah, ali ipak sam uspjela, jer to mi je bilo prirodno kao i svaka nova žetva. Kad je posuda bila puna, a ja ponovno ustala, pogled mi je zastao na golom Bajramu uspravljenom na drugoj strani kreveta i njegovu zastrašujuće velikom penisu podignutom u punoj veličini. Imao je mišićave ruke, oštro i koščato tijelo, široka ramena, sve je na njemu bilo simetrično. Imao je nabildan trbuh i leđa zaobljena poput impozantna brežuljka; dvije polutke tako oble stražnjice da se činilo kao da se ne dodiruju. Pri donjem kraju kičme i oko trtice nalazio se tanak sloj dlaka koje su postajale gušće i prijetile proširiti se po mnogo većoj površini. Već sam ga htjela dotaknuti, spustiti glavu na grudi, pogladiti dlake na njegovim prsima, čuti otkucaje njegova srca. Pod krevetom je ostalo još jedno zrno graha. Sagnula sam se da ga pokupim oslonjena na desno koljeno. Kad je i to posljednje zrno zvecnulo o posudu, nisam više čula ništa osim Bajramovog teškog i pohotnog disanja. Pogledala sam ga. Bajram se počeo dirati, lijevom je rukom gladio svoja prsa, a desnom tresao međunožje. Skočio je u krevet, uhvatio me za ruku i povukao za sobom. I dobro se sjećam što se nakon toga dogodilo. Svega. Kako mi se Bajram uvukao među noge i probio mi himen. Sjećam se neugodna i zagušljiva smrada njegovih prepona, kako me je dolje zaboljelo od pritiskanja, kao da me je netko rasparao nožem, sjećam se bolnog vikanja, Bajramove ruke na mojim ustima i kako me je stišavao, njegova smrdljivog daha: zadaha duhana, češnjaka, duhana, poriluka, duhana, prekuhane govedine… Sjećam se njegova teškog tijela na meni, bobica sline u kutovima njegovih usana i znojnih pramenova koji su mu pali na čelo, ili možda se najjasnije sjećam njegova lica razvučena od užitka: njegova neizoštrena pogleda, procjepa između usnica i dahtanja koje je otuda izlazilo i ulazilo te podrhtavanja njegovih misića zbog zamornih kretnji bokovima. Nakon što je Bajram završio, izašao je iz sobe bezbrižno kao da to čini svaki dan, obrisao si je međunožje rubom pokrivača i otišao. Samo je skočio iz kreveta, promrmljavši samome sebi nekoliko riječi kao da se ništa nije bilo dogodilo, kao da je već sto puta tako ustajao iz kreveta. Ostala sam sjediti na krevetu i razmišljati o velikom razočarenju koje sam upravo doživjela, o tih nekoliko minuta neugodna smrada, čudnih položaja i neočekivanih i ružnih iznenađenja. Bila sam istodobno mirna i uspaničena. Nemam što očekivati, ovako će mi uvijek biti, pomislila sam. A onda sam se zavukla pod pokrivač. Kad sam primijetila da je na plahti ostalo tek malo krvi, izvukla sam britvicu ispod pazuha. Prema majčinoj uputi, držala sam je u grudnjaku, a prije no što sam se skinula, stavila sam je pod pazuho. Malo sam se porezala ispod miške i krvlju umrljala sebe i plahtu ne ostavivši otiske prstiju. Polizala sam prste, sakrila britvicu pod madrac i stisnula ruke uz bok. Kad se Bajram vratio, ušao je bez riječi u krevet, povukao pokrivač i pogledao mi među noge. U njegovu ophođenju bilo je neke sigurnosti i ležernosti, i znala sam da će to uvijek tako činiti, uvijek istim redoslijedom, svaki put kad bude dolazio u krevet. Zatim je otvorio ladicu noćnog ormarića i izvadio kutiju cigareta, crveni West, uzeo cigaretu, stavio je oprezno među usnice i ispunio sobu dimom.
Idućeg jutra na uže za rublje bila je obješena bijela plahta s velikom crvenom mrljom na sredini. Rodbina koja je spavala u kući došla ju je pogledati, pa su se tako i najveći sumnjičavci uvjerili da je mlada bila netaknuta. Plahtu je odnio vjetar preko brežuljkastih livada. Gledala sam je kroz prozor kuhinje i osjećala olakšanje što je prethodne noći krvarenje tako brzo prestalo. Ujutro je ostala samo mala ranica na pazuhu i mišiću. A onda je preko dvorišta pretrčala crna mačka, skočila je na zid i otišla do ugla. Sjela je i doimala se otmjeno, iza nje su se dizale planine poput plašta, zid ju je okruživao poput oklopa, a drveće je bilo nalik na ukrasnu gravuru. Njezin dugačak crni rep visio je povijen poput zmije otrovnice, sjedila je nepokretno, na mjestu, i gledala kuću koja kao da je gledala mačku. Čudila sam se zašto je cijelo jutro izgledalo tako posebno i tiho. Kad sam muškarcima iz obitelji ponudila kavu i sendviče na poslužavniku, oni su na poslužavnik stavili novac, ali su odmah nakon toga ustali i odvezli se svojim domovima. Kad sam Bajramovoj majci pričala o rasporedu za popodne i navečer te rekla kako željno očekujem posjet svoje rodbine, ona je cijelo vrijeme izgledala nezainteresirano. Nakon što se Bajram nekamo odvezao sa svojim ocem, zamolila sam njegovu majku da mi kaže istinu. “Danas neće nitko doći, je li tako?”Malo kasnije Bajramova me je majka pozvala u dnevnu sobu, zamolila me da sjednem, i potom upalila televizor. “Jučerašnja smrt Josipa Broza Tita označila je kraj jednog razdoblja.”
“Bajram ti nije htio reći”, rekla je Bajramova majka i rupčićem obrisala oči. “Plašio se da će ti dan biti upropašten budeš li znala. Zato je jučer htio sam otići po tebe.” Shvativši da sam ja bila posljednja koja je saznala tu vijest, postala sam svjesna da je svadbeno slavlje završilo. Ovo više neće biti dan otvorenih vrata, dan kada bilo tko može doći i pogledati odjeću i stvari koje je kupio muž kako leže razbacane po spavaćoj sobi mladenaca. Svečane haljine neće prekrivati krevet i zidove, pod neće biti pun kojekakvih cipela, zlato neće biti posloženo na toaletnom stoliću, nitko neće objesiti nakit po ručkama niti će prstenje biti lijepo položeno u niz tako da u ogledalu na stoliću izgleda kao da svega ima dvostruko više. Vratila sam se u kuhinju, položila ruke na grudi i stisnula ih u šaku te sam, kad sam primijetila da je i mačka nestala sa zida, vršcima prstiju dotakla prozorsko staklo i zaplakala.
PAJTIM STATOVCI (1990.), književnik podrijetlom s Kosova, jedan je od najvažnijih finskih pisaca mlađe generacije. Studirao je komparativnu književnost na Helsinškom sveučilištu, a potom i studij dramaturgije (scenaristiku) na Fakultetu za umjetnost, dizajn i arhitekturu Sveučilišta Alto. Svoj prvi roman Moja mačka Jugoslavija (Kissani Jugoslavia) objavio je 2014. i za njega je iste godine dobio nagradu „Helsingin Sanomat“, najvažnije finsko književno priznanje za najbolji debitantski roman. Za drugi roman, Tiranan sydän (2016.), dodijeljena mu je književna nagrada „Toisinkoinen“. Njegov zadnji roman, Bolla (2019.), dobio je najprestižniju finsku književnu nagradu „Finlandia“ te je tako Statovci postao najmlađi dobitnik te nagrade u njezinoj povijesti.
Posle velikog pada nailazi zvezda dovoljno daleka da nas izbriše noć / sunce / ali ipak noć možda se bogovi sažale i pošalju nas u raj jer već danas svuda su razbacane reči kao kada okupatori razvlače poluživa tela : čovek koji je stihove znao napamet prvi će zapasti u oganj da upozna pakao
Pesma se stvara samo svojom samoćom ne postoji kraći prostor koji treba preći al do tada dok reči ne zaćute jedino će golubovi biti svesniji od nas
***
REČNE FIGURE
Dosta je sa anaforama retoričkim pitanjima Želim čistu reč i njenu utrobu zavese koje kleče na dnu bunara prizivajući merdevine
Sagnućeš glavu kada budeš plakao jer u tvojim grudima je zemlja I krik koji je izlizana metafora pređašnjeg života ili suživota
Reči su mi odale tajnu koju moram da prećutim dosluh nežnosti i nepokretnost tela
O mrsko more svet približi svetu jer više se nigde ne vraćam niti umem da se vratim
RADE ŠUPIĆ iz Lazarevca je 19-godišnji student Beogradske akademije poslovnih i umetničkih strukovnih studija. Napisao je pesnički prvenac „Poezija koje nema“, koji čeka da bude objavljen. Nagrađivan je na međunarodnim takmičenjima, kao i na takmičenjima lokalnog nivoa.
Životni mu je moto: “Pesma se ne piše, ona se živi”, Miljković
Biće u zabludi onaj ko ustvrdi da su najveličanstvenija djela fovizma ona živahna i okom skoro neukrotiva Matisseova, Derainova ili Valtatova platna izvješena po zidovima metropolskih galerija i muzeja. Da, to nesumnjivo jesu veliki i značajni radovi, jer drugačije ne bi dobili pravo da se ogrnu plaštom paradigme, no upravo im ta paradigmatičnost oduzima na veličanstvenosti. Nema tu nikakvog paradoksa, stvar je u tome da ono što može postati paradigmatično nužno mora sadržavati dopunsko punjenje razumljivosti, a to, opet, znači da mora biti rezultat stanovitog spekulativnog napora. A spekulacija, nebrojeno je puta potvrđeno, može biti uzvišena, prosvjetljujuća, pa čak i šarmantna, ali veoma, veoma teško i veličanstvena. Potrebno je samo osluhnuti vlastiti glas kako izgovara taj atribut, pa shvatiti da se on može odnositi samo na nešto iskonsko, nešto što dolazi iz polja nesvjesnog i zaumnog, odnosno, kako bi to učeni ljudi rekli, metafizičkog.
Želi li uživati u odista veličanstvenom fovizmu, čovjeku je, pored korisne no ne i obligatorne sposobnosti razumijevanja slikarskog jezika, te razvijenog estetskog zora kao neizostavnog preduslova, potrebno još i malo sreće, odnosno slučaja, zavisno od toga da li je čovjek suviše razborit da bi vjerovao u slučaj ili suviše star da bi vjerovao u sreću. Ta kako bi se bez sreće ili slučaja, izuzev uz pomoć divinacijske intervencije, mogao zateći na pravom mjestu i u pravom trentuku i postati svjedokom netom nastalog i na kratkotrajno postojanje osuđenog remek-djela. Zato što se ti koliko čudesni toliko i rijetki susreti pravog mjesta i pravog trenutka zbivaju bez najave i nagovještaja, a pomalo i zato što se ne predstave svaki put znalcima i poklonicima umjetnosti, već katkad i prostim i dobrodušnim ljudima koji od života ne očekuju takva iznenađenja, pa ih ni prepoznati ne umiju, ne postoji način da se ustanovi zakonitost koja vodi ka tim susretima, niti se mogu opisati situacije koje im pogoduju i u kojima postoji veća vjerovatnoća da će do susreta doći. Kažem vam, tu samo slučaj ili sreća mogu biti od pomoći.
Da ne bih morao žrtvovati jasnoću, na ovom mjestu moram odbaciti apstrakciju i čitaocu ponuditi opis jedne zgode iz vlastitog iskustva, koja evo već četvrt stoljeća leži u mom sjećanju. Jedan od najžilavijih običaja socijalističke epohe, koji je i na njenom tužnom i pomalo sramotnom završetku bio vitalan i naizgled neuništiv, jeste proslava Dana žena u organizaciji radnog kolektiva ili čak sindikata. Stariji će se ih se sjetiti, možda čak i s nostalgijom, mlađi će sumnjati da su u stvarnosti bile nalik onima u sjećanju starijih, a buduće će generacije čvrsto vjerovati da je predanje o takvim proslavama nedopustiva i sramotna laž, ko zna s kakvim mračnim ciljem u svojoj pozadini. Ja ni nostalgiji ni sumnji ni poricanju ne dopuštam da uđu u odaje mog sjećanja, u kojima, na jednom od zidova, visi pokretna slika osmomartovske proslave u zeničkom hotelu Rudar, tamo negdje s kraja osamdesetih.
Kako se nekoliko mladića zateklo na proslavi na koju nisu bili pozvani, za ovu je pripovijest posve nebitno. Uostalom, oni u svetkovini i nisu učestvovali, već su stajali za šankom i ispijali svoja pića, usput razgovarajući o nekim bitnim temama, kojih se uskoro nijedan od njih neće moći sjetiti, kao što iz sjećanja neće moći izbaciti ozbiljnost tih razgovora, ozbiljnost koja nije uslovljena utilitarnošću ili disciplinom i koju više nikada u životu neće ponovo osjetiti. Prizor gospođa sa trajnom, koje se u zanosu i napola sklopljenih očiju klate na zvuke popularnih šlagera i koje solidarno sadejstvuju pjevaču u njihovom kvarenju, možda bi bio i nepodnošljivo dirljiv, da u sali nije bilo i gospođica sa mini-valom, koje nisu ostajale za stolom za vrijeme izvođenja plesnih numera, već su same pozivale kolege na podijum. Pošto je bila riječ o nekakvom pretežno ženskom radnom kolektivu, manjak partnera za ples kompenzirale su pozivom mladićima za šankom, pa se tako udesilo da se oni nekako posve prirodno i nenametljivo sjednu i za slavljeničke stolove.
Večera je bila davno poslužena, pa stoga nisu počašćeni brižljivo sastavljenim menijem koji se sastojao od pileće supice, natur šnicle ili junećih kotleta sa pomfrijem, miješane salate i neizostavnog Podravkinog pudinga od maline, ali barem mezetluka nije nedostajalo. Pića je bilo dovoljno na stolovima, a mladići se odlučiše za džin sa tonikom, dok su dame uglavnom ostajale vjerne pouzdanim litarskim vinima, Samotoku i Carici Milici. Negdje pred samu ponoć, gospođica sa kojom sam otplesao dva-tri lagana plesa naglo je, kao ubodenik, ustala sa stolice i koliko užurbanim, toliko i nesigurnim korakom krenula ka hotelskom predvorju. Pomislih da joj je stigla kočija, pa i ja požurih da vidim jedno bajkovito čudo, ali ispostavilo se da ona nije žurila zbog prolazeće čarolije, već zbog nadolazeće erupcije. Srećom, nekako je, uz oslanjanje na moju mladost i uslužnost, uspjela stići do ženskog wc-a prije nego što je iz njene utrobe pokuljao sadržaj cjelovečernjeg lokanja i prežderavanja, propisno izmućkan šlagerima, sevdalinkama i starogradskim biserjem.
Do te sam večeri, iskreno priznajem, patio zbog zakržljalog likovnog talenta, te se nisam usuđivao okušati u onim sferama umjetnosti kojima su me opčinila platna El Greca, Modigliania i Gauguina. Ali ta patnja je zauvijek nestala u času u kojem sam svjedočio nastajanju jednog zaumno veličanstvenog remek-djela, za koje ću tek naknadno naučiti da pripada fovističkom pravcu u slikarstvu. Preko moje ruke presamićeno čusto tijelo zgođušne gospođice u predvorju vlastite sredovječnosti zgrčilo se nekoliko puta, prekrivajući između tih konvulzija pod toaleta bojama i oblicima kakve nijedan umjetnik, uvjeren sam, ne bi mogao svjesno domisliti, još manje na platno prenijeti. I odista, zar može biti potpunijeg i uzvišenijeg umjetničkog djela od onog u čijem je stvaranju učestvovao svaki damar umjetnikovog bića i svaki zavijutak njegove podsvijesti, u čijem stvaranju nije bilo nikakve kalkulacije niti spekulacije?
Kasnije će se preda mnom raskriliti tajna spone između umjetnika kao tvorca i njegove stvarnosti, jer samo je ta neponovljiva kombinacija Podravkinog pudinga od maline, Carica Milica i mućkanje uz Džinovićeve i Zdravkovićeve pjesme mogla stvoriti takav čudesni kolorit, a on je čaroliju svojih valera mogao u potpunosti iskazati samo na tim plavičastim keramičkim pločicama kojima je bio prekriven pod ženskog wc-a u zeničkom hotelu Rudar. No u tom času nisam bio zabavljen estetičkim teorijama, već puno životnijim pitanjem – kako napola klonulu gospođicu čustog tijela odvesti njenoj kući, ne izazivajući preveliku sablazan u već usnulom radničkom gradu. Rješenje je ponudila ona sama, malo riječima, a malo išaretom mi objasnivši da je znatno mudrije uzeti hotelsku sobu za tu noć.
U to vrijeme ljude u Zenici uglavnom nisu budili prvi zraci sunca, kojima je trebalo suviše vremena da se probiju kroz skoro opipljiv dah Željezare, već zvuk prvih radničkih autobusa koji su svežnjeve trudbenika dovozili iz više ili majne udaljenih sela. Pažljivo sam ustao, ne želeći prekinuti blagorodan i prijeko potreban san poznanici kojoj ni imena nisam znao, a onda mi je kroz glavobolju od kombinacije piva i džina prostrujala pomisao da smjesta moram učiniti nešto veoma važno. Samo u farmerkama i majici strčao sam u prizemlje kao bez duše i uletio u ženski toalet. Avaj, bilo je kasno, čistačica je upravo završavala jutarnje ribanje, iza kojeg je, umjesto veličanstvenog fovističkog djela, ostalo samo njeno ljutito rondanje da za tren pucketa u zraku, prije nego što je i samo nestalo u aseptičnoj atmosferi. Premda tužan što nisam uspio još jednom se pokloniti pred najznamenitijim likovnim remek-djelom što sam ga imao priliku vidjeti u svom životu, računajući tu i sve naredne njegove godine, osjećao sam nekakvu čudnu, rekao bih plemenitu nadmenost, kakvu mlada duša valjda treba osjećati u času kad mu se obznani neka velika i značajna tajna.
Stvoriti djelo bez račundžijskog i šićardžijskog imperativa, stvoriti ga od sastojaka stvarnosti i predati ga natrag stvarnosti, stvoriti ga neuslovljenim i neštedećim naporom čitavog tijela i čitave duše, dopustiti onome što nazivamo podsvjesnim da iz nas progovori, to je jedini put ka vječnom u umjetnosti. To što takvo djelo, po nekoj zakonitosti višeg reda, može živjeti samo časak, poput onih živopisnih insekata koji u svega par sati ispune svrhu svog postojanja, samo potvrđuje da vječnost od umjetnosti traži čin, a ne rezultat. Djela koja prežive, koja završe na zidovima galerija ili u koricama knjiga, tek su rezultati. Koji mogu biti zanimljivi, značajni, primamljivi i još kojekakvi, ali nikada veličanstveni.
Stvoriti, pa ubiti sliku ili pjesmu, to je istinska umjetnost, koja se životu ne suprotstavlja, već mu upućuje ljubavnički zov. Sve drugo samo je taština. Taština nad taštinama.
ELIS BEKTAŠ, pjesnik i pripovjedač, rođen je u Zenici 1970. godine. Učesnik rata nakon kojeg je jedno vrijeme ostao u profesionalnoj vojnoj službi. Pored Zenice, živio i radio u Prištini, Beogradu, Mostaru, Sarajevu… a sada je nastanjen u Trebinju. Objavio zbirku poezije Margine i zbirku satiričnih vinjeta Došo šejtan u Sarajvo, a pjesme i priče su mu objavljivane u većem broju književnih publikacija. Prevođen na ukrajinski, makedonski, slovenački… Zbirku kratkih priča Uzaludan trud moguće je naručiti direktno kod autora, na elisbektas@gmail.com ili na fb stranici https://www.facebook.com/elisbektas1970/
Ida je pogledom slijedila Jakova. Hitao je dugim koracima prema Carini, na pola puta naglo je zastao pa skrenuo udesno i nestao u drugoj ulici. Htjela je krenuti za njim, ali joj niotkuda na pamet pade ćilim u njezinoj sobi i odustade. Veliki crveni ćilim s orijentalnim šarama na rubovima naslijedila je kao jedinu stvar iz svog roditeljskog doma; na njemu je provela djetinjstvo igrajući se sama s lutkom sa žutom kosom i crvenom maramom u plavom radničkom kombinezonu za koju su joj rekli da je Crvenkapica i čitajući knjige koje je mogla sama izvući s donjih polica biblioteke u njihovoj velikoj kući, za koju je ponekad mislila da u njoj osim nje niko drugi i ne živi. Kako je, u odnosu na vršnjake, veoma rano naučila čitati, čitala je knjige i samo se iščuđavala nad stranicama: svi ti ljudi u njima bili uzbuđeni i hitali nekamo, i noću nije mogla dugo zaspati zbog toga. I dugo je, godinama, dumala o tome što se zaista desilo u jednoj debeloj crvenoj knjizi sa naslovom od zlatnih slova. Knjigu ju je čitala kad je jednog vrelog ljeta imala anginu grla, i kad su je roditelji ostavljali samu s temperaturom u sobi, danima, kao da ne postoji, i išli na plažu da se kupaju. Ona je čitala, i čitala, i pitala se zašto su baš svi ti likovi u toj priči žalosni. Najčudnija joj je bila ta žena što je plakala kad je držala u rukama nešto što se zvalo „ud”. Ida tada nije znala šta je „ud”, a kamoli coitus, na koji se radnja scene odnosila, samo je mislila da se ljudi tamo ponašaju blesavo. Svi su se na nešto i nekoga ljutili u toj priči koja je bila o ljubavniku neke lady, a ona nije ni znala što je ljubavnik, a lady – to je bila neka žena što je imala muža u invalidskim kolicima, koji se vratio iz nekog rata, i kod njih je radio lugar Oliver, a povrh toga nije ni znala ni šta je to „lugar”, i još gore – da li je taj Oliver ljubavnik ili lugar ili je to jedna te ista uloga u priči, možda profesija kao lovac, ili pak vrsta rođaka, kako što su podijeljene uloge u pričama prema zanimanjima ili krvnom srodstvu, što ju je uznemirilo, jer na kraju nije shvatila ko je dobar, a ko je vuk ili vještica. Sada je taj teški debeli crveni ćilim zaposjedao cijelu njezinu sobu, kao da ničega drugog nije bilo u malom stanu, i njegova se vunena imperija prostirala od prozora do sredine sobe i još dalje, jer je sav namještaj zbog njega bio naguran i zalijepljen uza zid. Kada je bila mala, njezin otac koji je volio da pjeva po kući, naročito u rane jutranje časove prije da ode u fabriku, gdje je radio kao šef tehničke kontrole kvaliteta specijalnog ratnog čelika i bio ponosan na nomenklaturu svog radnog mjesta, ali isto tako i kad se vrati s posla. Ponekad bi ušao i u biblioteku u kojoj se Ida igrala i, zastavši u pozu operskog pjevača s podignutom rukom uvis, otpjevao bi neku pjesmu na sredini tog crvenog ćilima, okrenuo se i izišao. Najčešće je pjevao jednu pjesmu koja mu je, vjerovatno, zvučala otmjeno i dovoljno izazovno za njegov tenor, i pjevačko umijeće kojim je iskazivao nježnost prema svojoj kćerki jedinici – to je bila pjesma „Tužna je nedelja”, a naučio ju je s radioaparata. Zastao bi pred nju entuzijastički, s iskoračenom desnom nogom i s lijevom rukom na srcu, dok mu je desna bila priljubljena uz tijelo. Pjevao je prve dvije strofe ujednačenim čistim glasom, ali u trećoj strofi, od koje Ida tada nije razumjela ni riječ, a ni kasnije kada je porasla, jer nikad nije shvatila šta je to „bacit ću na tebe mrtvi tvoj pogled ja”, nije znala da li je riječ o pogrebu ili osveti, kao u većini tužnih balada, otac bi mijenjao dramatično mizanscen, i lijevu ruku bi spustio uz tijelo, a desnu ruku podigao prijeteći ispred sebe i nastavio pjevati plačljivo, s pogledom u daljinu: „Poslednje nedelje, ljubljena, dođi mi, Nade su slomljene, znam da ću umreti. Biće i tad pored mog odra cveće svud, I onda poći ću ja na svoj zadnji put. Bacit ću na tebe mrtvi tvoj pogled ja, Sećaj se uvek tog ledenog pogleda! Poslednja nedelja…” Ali kod četvrte, posljednje strofe oborio bi ruke nadole, pokajnički, i s bolom zatvorio oči i utišanim glasom otpjevao pjesmu do kraja. Iz sobe bi izišao prosvijetljen, a Ida bi se nastavila igrati. Njezin otac nije znao ništa o urbanoj legendi o toj pjesmi, za koju je muziku napisao Mađar Seress Rezső alias Špicer Rudi, o brojnim samoubojstvima koja su izvršena dok su je slušali napušteni ljubavnici, radnici koji su dobili otkaz, starci uplašeni neimaštinom pa i sam autor na kraju; njezin otac nije znao niti šta je to „urbana legenda”, no i da je znao, ne bi ga omelo da uživa u pjesmi, jer volio je muziku, uzvišene teme, historiju, dijalektički materijalizam i memoare političara i vojskovođa, i ne bi ga uznemirile neke sentimentalne intrige. Osim toga, nije vjerovao ni u samoubojstvo; kao da je živio u doba Lavrentija Pavloviča Berije i Gulaga, vjerovao je samo u politička smaknuća, o kojima kontraobavještajne službe poslje pišu lažna saopćenja. Doduše, imao je i razloga za to. Ida se sjeća da su u kući rođaci pričali kako su očevi ujaci i stričevi, a jedan od njih bio je u hajci na profašističkog četničkog generala bivše Kraljevine Jugoslavije Dražu Mihajlovića u Drugom svjetskom ratu, ginuli pod čudnim okolnostima: u saobraćajnim nesrećama, u lovu, a jednog su našli obješenog u gradskom parku o tanku granu mlade jasike koja je bila niža od njega tako da je klečao na koljenima, s ukrštenim i svezanim rukama na grudima kao da je nad njim izvršen masonski ritual. Iako se zabrinula za Jakova kad je rekao da ide čekati voz za koji ne zna kada dolazi, što znači da voz možda danas neće ni doći, ili je već prošao, ipak mu nije ponudila gostoprimstvo ukoliko nešto krene po zlu, jer je ustvari pomislila da će Jakovu biti sumorno zbog tog velikog crvenog ćilima u njezinoj sobi, na kojem je ona čitala prve bajke i priče i njezin tata pjevao himnu samoubica i da će on imati potpuno pogrešan utisak o njezinu domu zbog utjecaja tog polumraka žanr slikarstva na ljudsku percepciju prostora. Iako je njezina kuhinja bila mala i kiselkasto vonjala na sudoper, iako je Ida imala osjećaj da u njoj živi duh neke starice i njezina sina, koji su nekada živjeli u ovom stanu, ili su se provukli nekako do njega kroz taj sudoper i ostali tako kao prašina u kuhinji, jer kućni duhovi ne mrdaju dalje od kuhinje, iako je njezina soba bila prevelika, a ipak mračna zbog malih prozora, i sav namještaj bio uza zid, kao rekviziti na sceni u pozorišnoj predstavi, a druga polovina sobe bila je uvijek prazna kao proscenijum za monologe protagoniste, ipak se ona u svom stanu osjećala ugodno i zaštićeno. Na prozorima je imala i saksije s rumenim, autodestruktivnim fuksijama, a njih malo tko na svijetu može odgledati – što je značilo da umije brinuti o drugima. Pomisli da je to značajna preporuka za sklapanje prijateljstva i na kraju odluči da ipak krene za Jakovom da mu to kaže, da ima te fuksije, i da mu ponudi sklonište ako ne dođe njegov voz. Samo što je iskoračila pred njom se stvorila nasmijana Adela s kapima kiše po kosi. Ida je mislila da je uskoro neće sresti i da je njezina uloga danas bila da joj bude samo prijateljica koja u pozorištu na koljenima skuplja svjetlucave stvari. Adela reče da je balet opet otkazan. Prevrnu očima i dodade da se mora naći s nekim, poljubi Idu u obraz i krenu uz ulicu noseći torbicu iznad glave da ne nakisne. Poslije nekoliko koraka osvrnu se i doviknu: „Do sljedećeg četvrtka, na istom mjestu, u isto vrijeme!” Ida osjeti kako joj noge otežavaju od butina prema gležnjevima, i da se u njima, s unutrašnje strane, zeteže jedna žila kao pred napad grčeva od dugog plivanja pa ostade da stoji na toj sitnoj kiši, dok se Adela smanjivala u perspektivi ulice. Adelin Neko bio je mjesni Krez koji je preko noći zaradio velike pare; možda je imao ženu i dvoje djece, nije zapamtila šta joj je sve rekla o njemu, jer je Adela, koju je upoznala na zabavi prije pola godine, činilo joj se da je bilo tako nekako, svaki put i svakome pričala previše stvari o sebi. Zbog pokreta ruku kojima je Adela pratila svoje riječi, i drvenog štapića dužine olovke koji je držala u ruci i mahala njim kada je Ida govorila, ravnomjerno i kratko kao metronom, pretpostavila je i da je čak dva puta teža od nje, jer Ida je iz iskustva znala da samo krupni ljudi i slonovi mogu da budu tako elegantni i precizni. Zapamtila je da je Adela prethodnog ljubavnika napustila zato što je ljudima s moždanim udarom preko telefona prodavao luksuzne knjige o domaćinstvu, čarobne tave i četke za farbanje nedostupnih uglova po kućama; iskorištavao je one koji zbog ponosa ne priznaju da se stvarnost otuđuje od njih, i bila je ubijeđena da je imao vezu u bolnici, na neurologiji, koja mu je dostavljala njihova imena. Idi je Adelina teorija zagovora o prodaji budaleština bolesnim od moždanog udara bila smiješna i, iako je njezin otac posljednjih godina svog života kupovao sve što bi mu ponudili trgovački agenti, bila joj je blesava slika da neko ima te podatke o očevoj zapušenoj desnoj karotidi; on samo nije htio da razočara mlade ljude koji rade svoj posao. Rekla je Adeli da ljudi vjerovatno biraju to da jednom budu njegovana ostarjela gospoda ili zlobni starci koji loše mirišu i vrijeđaju nepoznate ljude po apotekama, i da je bolest samo trivijalna nezgoda, kojih je život prepun, a Adela joj se narugala: „Naivnost je ozbiljan simptom narušenog mentalnog zdravlja.” „Naivnost je sveta bolest koja spašava od očaja”, odgovorila je Ida s osmjehom, samouvjereno podigala obrve i potom skrenula pogled ustranu, prekidajući dalji razgovor. Ida je o Adeli znala dvije stvari: jedna je bila da je Adela imala bogate ljubavnike, a druga, da ima stroge životne principe. Adela je tvrdila je da ljudi u životu mogu biti nepošteni, ali ne smiju raditi ništa nedostojanstveno. Objasnila je Idi da su svi koji imaju pare nepošteni, ali da je nepoštenje uobičajena osobina hominida i da joj ne smeta, ali nedostatak dostojanstva nije praštala. Jedina zajednička stvar bila im je što su obje voljele balet, ali Ida se sada nije mogla sjetiti kako se desilo to da se baletske predstave na koje su išle četvrtkom igraju u kasno poslijepodne – a da to nikome ne bude čudno.
SEIDA BEGANOVIĆ (1961. Zenica, Bosna i Hercegovina) pjesnikinja, romansijer, prevodilac. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Bosna i Hercegovina, diplomirala je na studijskoj grupi filozofija i sociologija. Prije rata u Bosni i Hercegovini radila je kao novinar, profesor filozofije a sada živi i radi u Skopju. Piše poeziju, kratke priče i romane i prevodi. Poezija joj je prevođena na turski, engleski, albanski, ruski, azarbejdžanski i danski jezik. Nagrađivana je za poeziju, a među nagradama ima i Nagradu Društva pisaca Sjeverne Makedonije za 2014. godinu Književni most za knjigu poezije O ženama koje nemaju kuću i tri obična dana i Ministarstva Ze-Do kanatona 2006. za knjigu godine za knjigu poezije Otresanje pepela. Član je Društva pisaca Sjeverne Makedonije i P.E.N. centra Bosne i Hercegovine. Objavila je knjige poezije: Indeks izgovora, Otresanje pepela, Graničnici, O ženama koje nemaju kuću i tri obična dana i romane: Intervju s plavom kućom i Album savršenih trenutaka.
Tekstovi objedinjeni u ovoj knjizi nastajali su paralelno s drugim tekstovima, drugim knjigama (u razdoblju iz kojeg potječu napisala sam Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih, Kabinetza sentimentalnu trivijalnu književnost i Putanju leta). Neplanirani su i fragmentarni, jer takva je priroda toga bilježenja koje nazivam putničkim, gdje god se događalo. Ja sam ona koja ide sa zapisom, napisala sam samoj sebi u jednoj davnoj bilješci – Zapisi o kući rezultat su takvog načina postojanja. Započinju konkretnim događajem koji je značajno obilježio moj život; završavaju nizom fragmenata koji su, opet neplanirano, nastali dok sam smišljala kako dati konačan oblik ovom materijalu, kako ga prilagoditi željenom čitatelju. Na kraju sam odustala od prilagodbe; zapisi su ostali uglavnom onakvi kakvi su u putničkim bilježnicama.
***
Zagreb, 8. 2. 2016.
sada je tri sata u noći i upalila sam svjetlo – ne znam je li još ponedjeljak ili je već utorak
ponedjeljak: naša nimalo gradska ulica, večernja svjetla, policija odlazi pogledavši naš razrušeni put – moj sin i ja, s vrećicama u kojima su dokumenti i nekoliko stvari, izlazimo, odlazimo, prenoćit ćemo drugdje –
zatim nestvaran prizor: jedan čeka u autu malo niže, drugi malo više u ulici, dvojica trče prečicom – mi bježimo u susjedno dvorište, skrivamo se, ponovno zovemo policiju – patrola se vraća, vidimo o čemu se radi, kažu, no ne možemo ništa, još vas nisu napali, možemo vas samo odvesti odavde –
i tako smo pobjegli, ali sad – sad više ne mogu kući, sad više ni ne znam što je „kući”
26. 4. 2016.
stabla su odjednom posve razlistala i time je došao kraj lebdećim danima onkraj vremena i prostora – sad gomile klatna različitih ritmova i teška izvjesnost da se nikada ništa neće razriješiti i da neću pobjeći, iako mi slika bijega izrasta na leđima, ne kao krila nego kao nekakav uređaj za smanjivanje težine – na kraju samo zbrka i nedovršene parnice: imala sam kuću u šumi, sad je imaju mravi?
3. 8. 2016.
trebaš nove kuće – kuću za zimu i kuću za ljeto – i zasebnu terasu za pjevanje – možda da kreneš pješice kroz pustu zemlju, od svake ponoći oblikuješ drugačiji dlan u koji ćeš leći? dlan-uho sluša tvoj glas pa sav svijet odjekuje
siromašna sam, kažem, dolazim iz zemlje mrvica, sve smrvljeno lijepi mi se po prstima i nikako se ne mogu otresti – zato mi trebaju jezera, sva ta voda
trebam nove kuće od vode, talasavo staklo duše iz tuđe pjesme o sutonu – je li ovo suton? – neovisan o kretanju sunca –
***
U SRCU FLANDRIJE
Villa Yourcenar, rujan/listopad 2016.
(mont noir)
sunce pada na radni stol, izvana se čuje šuštanje krošanja na vjetru, gakanje neke ptice pa opet vjetar, glasnije –
dobila komad vremena koji mi se topi u rukama – ne bi ga trebalo stiskati, topi se kao maslac od previše vrućih dlanova
mali zbor vrišti: već si potrošila tri dana, začas ćeš potrošiti i ostale, jesi li uopće u stanju išta napraviti? – tek što završi, pjesmica počinje iznova i ako je počneš zapisivati – ne, ako je prestaneš zapisivati? – nećeš čuti ništa osim nje –
ovo je brdo pod suncem, s nježnom paučinom po kutovima prozora, predviđeno za bistre misli
(metamorfoze)
bili smo u vili od žute cigle s tamnosivim fugama – boje zgrade mog djetinjstva kad je bila mlada, žuto i crno, duša modernizma? – s bezbrojnim nizovima malenih parketa uronjenih u neku tamnocrvenu masu – nisam razumjela kako su izbjegli probleme sa stezanjem materijala, ali jesu, i nema nikakvog načina da se te pločice očiste, osim jedna po jedna – kakva sreća, ta mogućnost, to vraćanje prema životu – koji nije život
bili smo na mnogim mjestima koja su oteta s ruba propasti tako što im je promijenjena svrha: kupalište je muzej, tvornica se pretvara u blok luksuznih stanova, teretni kolodvor sada je mjesto za događanja, pomalo rudimentarno, pomalo razbarušeno – između neožbukanih zidova od neizbježne opeke slušamo desetak svirača, hvatamo minimalne pomake zvuka koji postaje razgovjetniji kad se sluša iz susjednog prostora gdje su neka djeca upravo objesila goleme lutke – iza stakla na drugom kraju nekoć kolodvorskog hodnika: kula babilonska, građevinski otpad s dva udaljena mjesta – ili je mjesto isto, premda se tu zove Lille, tamo Detroit
i još jedna tvornica, s kulom poput ponosne utvrde, pretvorena u arhiv svijeta radništva, no gdje je taj svijet? – i još jedna, različitim fasadama gleda prema različitim ulicama, preuređena je u školu u kojoj je neka fešta i kad zavirimo u njezin techno, smiješe nam se mlada lica i pozivaju nas da se pridružimo –
metamorfoze, zvao bi se taj izlet kroz postindustrijski svijet – dok se beskrajne količine kukuruza sve brže pretvaraju u kravlje meso prije toga obavili smo izlet u sirovu umjetnost, s njenim obiljem brodova, kartonskog oružja, plakata koji najavljuju nepostojeće filmove, visokih drvenih likova koji čuvaju cestu, putničkih lutkica od otpada, komadića gline nanizanih u drvenim okvirima –
i koliko ti treba da doputuješ do mjesta na kojem jesi?
(mi čija je zadaća da bilježimo)
pisanju bi trebalo pristupiti izvana, ne kao svojoj zemlji između sati – osim što ne bi trebalo
nikakva proza koja na neki način nije politička nema smisla, potvrđujem opet neko tuđe mišljenje, dok ono što bespravno nazivam poezijom nastavlja prevoditi kaos u kaos
***
OVDJE JE MORE UVIJEK BLIZU
Odense/Kopenhagen, ožujak 2017.
STAN
stan čija sam plaha privremena gospodarica: bijelo, svijetlo,vrlo uredno – plus mnoštvo sitnica koje nisu „pierre de reve”kineskih literata – mogla bih provesti dan samo popisujući čega sve ima na zidovima i rubovima polica: sićušna klompa, pijesak u bočicama, maleno i malo veće zvono, minijaturni crveni lonac, neizbježni zec u zelenoj haljini, filigranski prsten, svi čudesno nečudesni –
ali gospođo, mogla bih upitati svoju stanodavku koja se teško smiješi, sjećate li se kako je k vama došao svaki pojedini od tih ukrašavajućih predmeta?
ona ima četiri šarene porculanske krave na ormariću u kuhinji
ona provodi popodneva i večeri štrikajući pred televizorom u sobi u kojoj je uredno prohladno
ona ima veliki sat i puno malih anđela od stakla i žice na zidu između sobe i kuhinje –
devedeset devet ružičastih slonova zove se knjiga o značajnim danskim ženama –
ali ne, ovo nije Norveška ni Švedska, daleko smo ovdje od jednakih prava, kaže moja danska prijateljica
na uskim bijelim policama lutkice od vune i staklene životinje, u jedinoj nevelikoj polici s knjigama: štrikanje,akvareli i psihoanaliza – na zidu nasuprot anđelima veliki crveni cvijet koji izgleda kao da ga je gazdarica sama naslikala, na prozorima bez zavjesa biljke u
tu sam, pokušavam reći, no prostor me pušta da klizim, otporan kao da je premazan slojem posve prozirnog ulja
ipak sam tu i izlazim u subotnje prijepodne
PROPELERIMA, GROBARICAMA I
PROVINCIJSKIM KNJIŽARAMA
ne mogu ponoviti sve priče koje se pletu dok se vozimo kopnom i morem u potrazi za grobovima savezničkih avijatičara poginulih ‘44 dok su letjeli prema Berlinu – priče koje kreću iz Engleske, granaju se Bliskim Istokom pa rastežu do Njemačke i do danskog gradića u uvali na otoku čije sam ime zaboravila, toliko zapleta, toliko tragova koji dovode do nekoga, negdje, do neke djevojke koja se u međuvremenu pretvorila u staricu, do starca koji nije zaboravio ni ratni bordel što ga je vodio u Alepu ni tešku granicu koja je pala tako da ga je razdvojila od njegove ljubavi – no ono što je za njega bila ljubav, za nju je možda bila tek nužda, kaže moj pripovjedač
grobljanske seoske crkve u Danskoj malene su i bijele, sagrađene od kamena koji je stigao s ledom sa sjevera i svakog proljeća još uvijek izvire iz tla – crkve sa stepenastim zabatima, četvrtastim zvonicima, iznutra također bijele, gotovo prazne, s klupama, samo jednom oltarskom slikom i svjetlom koje dopire kroz prozore kao ukras, crkve s uključenim grijanjem – imaju svoje svećenice i svoje grobarice, sve više žena u oba zanimanja, i čini se prikladnim da to zbrinjavanje mrtvih u travu, odlazak kao i dolazak, preuzimaju žene
seoska groblja u Danskoj nalik su na vrtove, s jednostavnim grobnim kamenjem, bez grobnih ploča i mramora, zlata i vaza, lampaša i plastičnog cvijeća, cijelog grobljanskog vašara koji ta mjesta u katoličkim zemljama čini i odbojnima i zahtjevnima, jer mramor treba čistiti, sve ostalo bacati, neprestano proizvodeći smeće – ovdje nema smeća, nikakve plastike, tek poneki živi cvijet – i tu i tamo komad propelera, imena nekih momaka i godine što su ih doživjeli, 21, 25, 19, 28… – samo propeler odmah povezuješ s avionom, drugi komadi mogli bi biti bilo što
zamisao je bila da se intenzivnim bombardiranjem Berlina prisili Njemačku na predaju – kad bi ih pogodila njemačka protuzračna obrana, američki su avioni gorjeli sporo, letači su imali vremena iskočiti, šanse su im bile 50:50, za razliku od britanskih, kojima su šanse bile 15:85 – jednom je jedan vojnik otvorio padobran prerano, još u avionu, i time ga učinio beskorisnim, pilot mu je rekao uzmi moj, ja ću pokušati spustiti avion, i spustio ga je, gotovo neoštećen, samo što su Nijemci zatim odvukli letjelicu i u miru proučavali američku tehnologiju –
tijela Amerikanaca vraćena su kući, britanska su ostavljena u niskoj sjevernoj zemlji, tu gdje se nalazi i Valdemarov dvorac
ali prije dvorca, jedna sentimentalna grobljanska priča: dvije spomen ploče za dvoje nesretnih ljubavnika koji su se ubili u obližnjoj šumi – ona je bila plesačica na žici i nastupala je u cirkusu svojega oca, a on je bio nekakav časnik, imao ženu i dvoje djece – pobjegli su u malo mjesto na obali, a onda – ne videći nikakvu budućnost za svoju vezu! – odoše u šumu, gdje je on upucao najprije nju pa onda sebe – vrlo nečovječno, uostalom, jer cura je imala 21 godinu, a on je ipak bio proživio petnaestak godina više – i sada su njihove spomen-ploče svojevrsna turistička atrakcija pa su ih morali zaštiti staklom – uokolo uobičajeno dansko groblje-parkić, možda dobar razlog da se čovjek upuca u šumi upravo ovdje, a ne južnije
i kako je lijepo na osami, između jednostavnog pročelja dvorca koji spava zatvorenih prozora i dviju niskih građevina, dugih i bijelih, koje se protežu uz plitki bazen – ili je to već more? – i sve prepušteno vjetru
no vjetar je sve hladniji, na mahove pada kiša – u pokislom gradiću, gdje su pastelne fasade možda i vedre u nekom drugačijem svjetlu, ulazimo u knjižaru čija vlasnica već četiri godine nije nabavila nove knjige jer ne može prodati stare – u drugoj knjižari situacija je vedrija, dobivam dvije zbirke pjesama – za početnike, kaže moj vodič, kad tek učiš jezik lakše je čitati pjesme, ali ne previše eksperimentalne
onda se opet vozimo preko mostova, preko otoka, kiša udara u staklo, lijepo je kad tako pljušti na putu natrag, put natrag još jednom se pokazuje kraćim od puta onamo, no kad ponovno ulazimo u Odense ipak je već noć
***
KIŠA U NEW YORKU
svibanj 2017
(6) NEBODERI, NESANICA
tko živi u ovoj kući?
kuća ima bezbroj katova, bezbroj stanova, svi stanari imaju moje lice – svi se bude u gluho doba, u ptičje doba, u tiho brujanje aviona i kad se pogledaju u ogledala, a sve je ogledalo, vide moju misao –
svake noći se bude i misle na smrt –
svake noći se budim u uglatom predvorju – čak i kad se radi o savršenom osmerokutu, gotovo sva vrata već su otvorena, gotovo sva se otvaraju u plitke niše, pretrpane ormare, zapuštene smočnice, nikakvih dvorana tu nema –
svake noći se budim i mislim o vrtuljcima: klize niz tračnice, udaljavaju se, obasjavaju me najtužnijom ljubičastom, i kako se ono grade vage, što se stavlja na ovu, što na onu stranu da bi noć imala neku ravnotežu, koliko tihih tuđih prozora?
svake noći se budim i vozim od stanice do stanice pod hladnim dahom klimatizacije, stiješnjena u neprikladnom sjedalu, pokušavajući razumjeti smjer i upozorenja: radi rekonstrukcije dizala ne rade dizala, zbog prethodnog vlaka vlak se zaustavlja, i dobro je dok se koža ne počne stiskati u bodljikavost – licu zapovijedam smiješak, zavirujem u druga lica, i ne znam je li gore kad vidim ili kad ne vidim na njima tu sirotu obranu od mraka iza stakla –
***
CHATEAU DE LAVIGNY
srpanj/kolovoz 2017.
svaki trenutak zaliven svjetlom: tu je grm, tu je ruža koja se penje uz metalni luk – skupiti sve ruže svih rezidencija? ta mjesta ostaju posijana onkraj vremena, sa svojim bijelim kućicama za čamce, s golemim glavama koje izviru iz travnjaka parka skulptura, s poljima i nebom kojim jure prebrzi oblaci, i ovim savršenim travnjakom s pogledom na jezero – što se može reći o tim divnim ljušturama koje primaju i otpuštaju riječi? – dodijeljene su ti da bi ti se koža malo popravila, da bi se obnovile te već zaista prevelike rupe kroz koje nadire stvarnost?
no i ovamo dolaze dostavna vozila, zaustavljaju se u tijesnoj ulici pred malenim dućanom – i stroj koji prska lozu nekim kemikalijama izlazi u šetnju vrtom s druge strane kuće – nad svim tim lebdi ptica koju ne znam imenovati ni na jednom jeziku, no ne zna ni ona – zahvaljujući
…
(Heinrich Maria Ledig Rowohlt)
stanujem u knjižnici gospodara kuće, otvaram knjigu za knjigom, one ostaju nedirnute, nedodirljive – ostaju napola u vremenu u kojem su zračile-značile drugačije? – zrači njegovo zadovoljstvo: evo mojega blaga! – u ljetnom prijepodnevu on sjeda s knjigom u naslonjač u verandi, pali cigaru i osmjehuje se –
muškarac koji se osmjehuje nad onim što je izabrao za to jutro (zapravo nad svim svojim izborima) nije strog, dobrodošli su mu i bolji i lošiji pokušaji, sve ih stavlja, zajedno sa sobom i svojom ostavštinom, pod pokroviteljstvo nasmiješene keramičke božice golih grudi sa svežnjem knjiga na glavi – ne tražeći nikakvu protuvrijednost od onih koji su, pokazavši da žive od riječi, prešli prag dvorca – naši ste gosti, kaže elegantni par s fotografija koje blijede, i jedino što tražimo od vas bit će da ucrtate negdje obris tog ružičnjaka – u impressum, na predlist-zalist, među vektore unutarnje naslovnice?
***
BEČ, MUSEUMSQUARTIER rujan/listopad 2017
1-9-17
pisala o bijelim sobama, dobila bijele sobe – koje se zovu studio zapadni balkan – zapadni balkan, to je more ?
ni s kopna ni s mora, baš po mjeri ove bijele sobe nad trgovačkom ulicom, u muzejskom kvartiru koji nudi kavu s dvadeset posto i vrlo skupe knjige – rezidencija u kojoj najprije idem kupiti kavu i ljepilo kojim bih na bijele zidove lijepila dan po dan no ne znam smijem li ostavljati tragove –
Intelligente Werbung, exzellentes Marketing! odgovara ulica 27-9-17
robotske ruke vraćaju kuglice na pistu –
roboti se ljube dok im pomoćni strojevi dodaju dijelove –
robotsko „biće“ za bolesne od demencije trudi se biti umiljato, dok robot za zadnje trenutke ponavlja: ja sam s tobom! ja sam robot za tvoje posljednje trenutke i bit ću s tobom do kraja –
urna spaljuje djeliće tijela, nokte i kosu, kao što će jednom sve biti spaljeno –
žena robot (koja nije robot) uzaludno pokušava ugasiti rođendanske svjećice, nema dah kojim bi puhnula –
pljuckači u tri dimenzije proizvode od nelijepog materijala nelijepe predmete, proizveli su i bezimen komad namještaja od šesterokutnih elemenata čija se visina može mijenjati, ali se zablokiraju ako ih se zanemaruje –
sve to u starom muzeju za primijenjenu umjetnost, gdje u polumraku stoje, tihi i gotovo napušteni, predmeti načinjeni rukama
i još neizbježni propagandni odjel: integracija, umrežavanje, osposobljavanje – usred svega toga nas dvije zapadnobalkanske umjetnice razgovaramo o različitim sastavima proizvoda za istočno i zapadno tržište –
12-10-17
morate biti svjesni da ste tu iz političkih razloga, kaže žena za dugačkim stolom, vaše je područje zanimljivo ministarstvu vanjskih poslova –
kod mene tuš i dalje curi i šprica na sve strane, MQ nudi sjajne prostore u najam, katalog raskošno reklamira raskoš, čak i zelene plastične elemente za izležavanje u dvorištu može se ponijeti kući –
što radiš ovdje, ti politički poželjna osobo, pitam samu sebe, pokušavam se ogledati u otrcanom crvenkasto sivom plišu kavane – oni su se skupili oko mene, prilično snuždeni, jedva se usuđuju pogladiti me šapama, htjeli bi nešto učiniti, jer skupa smo u tom loncu – osim što je vama lako, kažem, jer ne postojite –
još su više snuždeni, a meni je žao: pa dobro, hajde, budite! neću vas slati u ništavilo
razbijaju svoje glave od drveta, dima, bijelih oblačaka i plavog tila, ne bi li našli neko rješenje – razdvajaju se u četiri glasa, pjevaju kojekakve riječi kojekakvim izgovorom: Feuerhaus, Gumpendorfer-štras – umnožavaju se, pretvaraju u prozorske okvire, gledaj nas! pocupkuju oblo i uglato, rastjeruju mrlje pred očima, igraju se riječima jezika koji ne znaju (znaju samo zapadnobalkanski) – guck-guck-glück-glück –
penjem se za katedru i deklamiram: nesreća, bol, razočaranje, osjećaj neuspjeha i strah jednako su legitimni kao guck-Glück!
oni se smiju, prozorski okviri padaju s fasada, plava vila zapinje haljinom i odnosi balkone od lijevanog željeza, anđeo se uzdiže do završnog vijenca pa odlijeće zajedno s njim –
i što sad imamo? pitam strogo, još uvijek za govornicom: potpuno praznu imperijalnu fasadu!
***
EPILOG
Je vous écris d’un pays lointain. (H. Michaux)
Pišem ti iz daleke zemlje. Možda misliš da su razdaljine uvijek iste, ali nisu; danas se razdaljina rastegnula gotovo do pucanja, još malo i neće biti moguće više ništa reći.
Pišem ti iz grada u kojemu ljudi ostavljaju kućne biljke na otvorenim prozorima napuštenih stanova, u kojemu se s razrušenih zabata viju crne cerade, iz grada velike okrhnutosti. No nije o tome priča koju ti želim ispričati dok daljina još nije postala prevelika. Ili jest?
Pišem ti iz daleke zemlje u kojoj su ukinuti ogrtači, kaputi, sidra i utezi – možeš li to zamisliti? Sjeverni vjetrovi odnose one koji su previše lagani, prizemljuju ih bilo gdje. Pretjeruješ, reći ćeš mi, a ni vjetar ne puše uvijek sa sjevera. Ali vjeruj mi, može se dogoditi da se uhvatiš za kameni zid, a on ti se pod prstima pretvori u bodljikave suhe trave. O tome je priča.
…
Pišem ti iz daleke zemlje iz koje ne mogu otputovati. Koliko god putujem, ne uspijevam prijeći njene granice. Nazivam je pograničjem, kao da bi to moglo prizvati neki granični prijelaz, no ona odolijeva. Zemlja kao i druge, reći ćeš? Ali ne, imaš dovoljno iskustva da znaš kako ne postoje dvije iste – ovdje se, na primjer, ne miješaju kopno i more, igrajući se pijeskom. Ponekad se pojavi neki brežuljak s kojeg se širi malo bolji pogled… i to je sve.
Pišem ti iz daleke zemlje čiji jezik ne znaš pa sve moram prevoditi. Oduvijek prevodim, prevodim, prevodeći mijenjam, pitam se: je li ovako točnije? Uporno ti pišem, pokušavam ispričati kako ovdje živim. To je zemlja prosiktanih prijetnji, kažem, zemlja noćnih rušilačkih pothvata, zemlja hladnog, ledenog oružja. Vidim te kako skupljaš moje sličice, pokušavaš ih sastaviti, usrdno se trudiš, letiš svojim zlatnim letjelicama do vrha do ruba do dna. No i tvoja zemlja ima rastezljive granice i spiralan zračni prostor koji neprestano uvire u neku nedohvatnu sredinu.
Zvala sam je i zemljom vulkana. Ali to nije bila ona, nego na istom mjestu neka druga.
SANJA LOVRENČIĆ, književnica i prevoditeljica, ušla je u hrvatsku književnost 1987. zbirkom pjesama Insula dulcamara. Otad je objavila još sedam pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski, slovenski, švedski, danski. Za knjigu Rijeka sigurno voli poplavu dobila je nagradu Kiklop. Autorica je zbirki kratkih priča Wien Fantastic, Portret kuće i Zlatna riba i istočni Ariel, romana Dvostruki dnevnik žene sa zmajem, Klizalište, U potrazi za Ivanom (nagrada “Gjalski” 2007), Martinove strune / Martins Seiten (Literaturpreiss SMSK 2008.), Ardura (2012), vješanje kradljivaca ovaca, roman (2015) i Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost (2018). Autorica je fantastične trilogije Zmije Nikonimora te dviju zbirki autobiografskih zapisa: Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih (2017.) i Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti (2020.) Napisala je nekoliko knjiga namijenjenih djeci; za zbirku priča Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić dobila je nagradu “Grigor Vitez”. U programima Hrvatskog radija izveden je niz njezinih radio-dramskih tekstova, među kojima su neki izvođeni i izvan Hrvatske (na njemačkom, mađarskom, slovačkom i estonskom). Kao samostalni dokumentarist snimila je i režirala šest dokumentarnih radio-drama. Triput je sudjelovala u radu međunarodnog žirija festivala Prix Europa u Berlinu. Kao suradnica III. programa Hrvatskog radija izabrala, prevela i priredila niz tekstova s područja svjetske književnosti. Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod zbirke kratkih priča Kuća duhova Virginije Woolf dobila nagradu “Kiklop” 2012. Boravila je u rezidencijama za pisce H.A.L.D. (Hald Hovedgaard, Danska, 2014.), OMI International Arts Center (Ghent, SAD, 2015.), Villa Yourcenar (Francuska, 2016.), Chateau de Lavigny (Švicarska, 2017.) i Q 21 – MuseumsQuartier (Beč, 2017.).
čovjek-časopis 