PRIČA VUKAŠINA ŠTREKERA: SKVOT

Ponovo mi je trebala soba. Delio sam stan u Kvinsu s cimerkom iz Mađarske. Ester, plavuša, lepuškasta i koketna. Jedne večeri smo se napili, povatali na kauču i proveli noć u mom krevetu. Sledećeg jutra smo se branili ćutanjem sve dok njen dečko nije svratio na kafu, nenajavljen. Rado, Čeh ili Slovak, Čehoslovak. Nabildovan i priglup, dobričina. Nekoliko puta smo zajedno gledali Ligu šampiona i pili votku. Pitao me je kako sam i ja sam u tom trenutku shvatio da nisam dobro. Rekao sam mu da se selim u Bronks kako bih bio bliže poslu. Ester je ćutala.
Radio sam kao barmen u ozloglašenom strip-klubu Sin Siti. Južni Bronks, vruć teren. Posao sam dobio preko Igora, izbacivača, starog pajtaša iz Srbije. Dva metra, sto kila, kik-bokser, Delija. Ime mu se orilo halom Pinki devedesetih. Posle se povredio i odao kriminalu. Zamerio se pogrešnim ljudima, popio šaržer metaka, preživeo i zapalio u Ameriku. Završio je u Bronksu, u predratnoj zgradi preko puta Sin Sitija. Već prve večeri ušetao je da osmotri ribe, a onda potražio gazdu.
– Jel vam treba izbacivač? Imam iskustva…
– Gde si radio?
– Po Evropi.
– To mi ništa ne znači.
– Mogu da ti naslažem celo obezbeđenje ko metar drva. Za manje od dva minuta. Jel ti to nešto znači?
Gazdi je bilo jasno da se ovaj ne šali. Glavom je pokazao u pravcu šanka.
– Ona dva bilmeza tamo prave probleme. Moji momci zaziru od njih, to su neke lokalne barabe.
Igor se bez reči uputio prema njima i porušio ih kao domine.
Eto čoveka od reči, zaključio je gazda. I dao mu posao.
Gazda se zvao Dante, Italoamerikanac. Zalizana kosa, belo odelo, čačkalica u uglu usana. Živeo je za to da dokaže kako je pravi, pravcati mafijaš. Nije propuštao priliku da opiše Sin Siti kao paravan za svoje mnogo važnije „vannastavne aktivnosti“. I svi su mu verovali, čak i Igor. Meni se činilo da ga je bio samo blam što vodi nižerazredni strip-klub u Bronksu.
Te večeri sam ga pitao da li zna nekog kome treba cimer.
– Cimer? Dobro znaš da moje ribe prave ozbiljnu lovu. Kakav crni cimer, sve žive same po trosobnim stanovima. A i ne bi ti bilo pametno da živiš s nekom od njih.
– Zašto?
– Umešane su u sve i svašta, sve do jedne. Narkomanija, prostitucija… O ljubomornim frajerima da ne govorim. Nisi ti ta fela.
Pokušao sam kod Igora i njegovih gorila.
– De ćeš bre s ovima da se gajbiš? Jesi lud?
– Što?
– To su ti sve bivši robijaši, bre… Mogu da te zakolju na spavanju. Ili naguze.
– Same dame i gospoda, ove naše kolege.
– To ti pričam.
Vratio sam se unutra i počeo da pripremam šank za otvaranje. Di-džej mi je prišao i tražio vodu. Leks, omiljeni lik u klubu. Visok, zgodan, melez. Kožni prsluk, kaubojski šešir, vudu nakit. Ispio je čašu vode na eks, pa sam mu sipao još jednu. Nasmejao se. Imao je zaslepljujuće bele zube i maslinasto zelene oči. Striptizete i konobarice su ga obožavale.
– Sinoć si opet lego jutros, a? – rekao sam.
– Pravio sam žurku kod mene u loftu, bilo je svega; gudre, pića, žena…
– Gde ti je loft?
– Tu je, u Bronksu, blizu.
– Da nemaš neku sobu za izdavanje?
– Imam. Za koga?
– Za mene.
– Izdato.
– Koliko?
– Koliko možeš?
– Mogu sedamsto, ali bi više voleo šesto.
– Daću ti za petsto.
– Dogovoreno.
Rukovali smo se i dogovorili useljenje za nedelju.

Loft se nalazio na poslednjem, četvrtom spratu, napuštene fabrike Stenvej klavira. Ogroman prostor, kao pola fudbalskog terena, izdeljen kartonskim pločama i paravanima na sobe različitih oblika i veličina. Leks je pokušavao da predstavi svoj loft kao legitiman životni prostor, ali je bilo jasno da se radi o klasičnom skvotu. Drugim rečima, niko od stanara nije imao obavezu da plaća za svoj boravak jer ni sam Leks nikome ništa nije plaćao. Pa ipak, nismo se bunili. Cena nije bila visoka, a Leks je održavao prostor relativno urednim i funkcionalnim.
Kupatilo se nalazilo na istom spratu, na drugom kraju širokog hodnika išaranog grafitima. Ličilo je kao kupaonicu u vojsci ili zatvorima. Šest tuševa i šest wc šolja, bez ikakvih pregrada. Bilo je iznenađujuće čisto.
Moja soba je bila daleko najmanja, ali je imala ogroman prozor s pogledom na Ist River i Menhetn. Doneo sam madrac, laptop i dve putne torbe. Činilo se da i ostali stanari dele moj asketizam, pa se nisam osećao naročito bedno.
Prvi cimer kog sam upoznao bio je Kapetan Majk. Sedeo je na sofi, u dnevnoj sobi, pušio džoint i gledao TV. Bio je pun tikova i naizgled nesposoban da sedi mirno. Klatio se i češao kosu, uzdisao kao samrtnik.
– Ti mora da si Volf? Kul ime. Oćeš dim?
Uzeo sam džoint i pošteno povukao.
– Ja sam Kapetan Majk. Zovu me tako jer sam radio za Obalsku stražu – nastavio je.
– Više ne radiš?
– Penzionisali me.
– Kako penzionisali?! Kolko imaš godina?
– Četres. Beneficirani radni staž, a popio sam i metak u jednoj akciji. Dobio sam prevremenu, invalidsku.
– Gde su te pogodili?
– U glavu.
– Oh… Otkud znaš Leksa?
– Išli smo u školu zajedno.
– Leks ima četres godina?!
– Tries osam. Ja sam ponavljao par puta.

Sledećeg jutra probudila me je mehanička lego mačka. Ustvari, mače. Opipavala mi je nos svojom plastičnom šapicom. Piljila je u mene duboko usađenim crvenim lampicama. Mjaukala je, metalnim, sintetičkim glasom.
-U, jebote!- prenuo sam se.
Neki tip je stajao na vratima moje sobe i držao daljinski upravljač. Bio je nizak, gojazan, proćelav i četvorook. Kikotao se kao retardiran.
– Ja sam Lego Džoni. A to je Puma, moj kućni ljubimac.
– Drago mi je. Mislio sam da sanjam.
– To je najlepši kompliment koji si mogao da mi daš. Ja sam Lego Master, radionica mi je u najvećoj sobi, dođi da me obiđeš kad se razbudiš.
– Lego Master?
– Sve ću da ti objasnim. Čekam te, staviću kafu.
Udaljio se brzim korakom, kao da beži. Mače je odskakutalo za njim.
Ustao sam, uzeo peškir koji je visio s eksera zakucanog u vrata i krenuo u kupatilo. Neki lik je izvodio vratolomije na svom BMX bajsu u hodniku. Dve maloletne pankerke pružale su mu podršku cikom i aplauzima. Klimnuo sam glavom u njihovom pravcu. Odmahnule su mi. BMX bandit je, u znak pozdrava, prozujao pored mene na jednom točku.
Kupatilo je bilo prazno. Istuširao sam se, obrijao, oprao zube. Vratio sam se u loft i pokucao na vrata najveće sobe, iako sam znao da me niko u njoj ne može čuti.
Iznutra je treštao Ajron Mejden, do daske. Otvorio sam vrata i našao se licem u lice s Lego zmajem, u prirodnoj veličini. Otvorio je usta, isplazio jezik i zakreštao. Iz očiju su mu izbijale varnice. Raširio je krila, skoro do plafona. Ustuknuo sam. Lego Džoni je isključio muziku i počeo da se cereka.
– A, šta kažeš? Tri metra visok. Raspon krila pet metara. Težak četvrt tone.
– Ti si ovo sklepao?
– I to, i sve ostalo što vidiš.
Pružio mi je šolju kafe i poveo me u obilazak. Lego Džoni nije živeo u loftu nego ga je koristio za ono za šta se loftovi obično i koriste– za proizvodnju. Objasnio mi je kako postoji ozbiljna supkultura zaljubljenika u lego kocke. Časopisi, sajmovi, izložbe. Lego master nije bilo nikakvo samoreklamiranje, već ozbiljna titula koja se dodeljivala najboljim i najposvećenijim „lego arhitektama“.
U drugim okolnostima pomislio bih da me zajebava, ali nalazio sam se usred radionice jednog od najpoznatijih lego majstora na svetu. Robot se pretvorio u kamion pred mojim očima. Spajdermen nas je vrebao s plafona. Izbacuje mrežice iz dlanova, napomenuo je Džoni. Glava „Osmog putnika“ ležala je na stolu, nedovršena.
Bio sam impresioniran, iako mi je sve bilo pomalo smešno. I dalje nisam mogao da shvatim opsednutost odraslih ljudi igračkama i lego kockama.
– Šta radiš sa svim ovim figurama kad ih završiš?
– Pa, prodajem ih, naravno.
– I ljudi to kupuju? Mislim, možeš da živiš od ovoga?
– O, da! Ovog zmaja sam upravo prodao. Dolaze za vikend da ga nose.
– Kolko para?
– Sto pedeset hiljada dolara.

Leks je bio ženskaroš. Svake večeri je dovlačio novu ribu u svoju sobu, ponekad i po dve. Osim u Sin Sitiju, puštao je muziku i u Brukneru, jedinom baru u kraju. Brukner je preko dana gostio radnike iz okolnih magacina i fabrika, a noću skvotere koji su se tu nastanili. Bilo je prilično živo, i svi su se međusobno poznavali. Leks je bio neprikosnovena zvezda i žene su se bukvalno otimale o njegovu pažnju.
Nisam uspeo da sakrijem iznenađenje kada mi je rekao kako ima devojku koja živi u našoj zgradi.
– Ne buni se zbog drugih riba?
– Ma, ne. Imamo otvorenu vezu.
– Znači i ona ima druge frajere?
Prećutao je odgovor.
– Ajmo dole do nje, hoću da te upoznam.
Spustili smo se na treći sprat i zastali ispred ogromnih metalnih vrata s impoznatnim zvekirom, kao na ulazu u dvorac. Leks je ipak pozvonio i začula se melodija iz Zone Sumraka. Iznutra je odjeknuo lavež pasa. Leksova riba je naglo otvorila vrata, širom, bez zadrške. Imala je dugu, ravnu kosu, crnu, presijavala se kao mermer. Nosila je svileni kimono i visoke štikle. Niska riba, građena kao peščani sat. Izrazito lepa, ali iz pogleda joj je isijavalo čisto, nepomućeno ludilo. S njene leve i desne strane stajali su psi- crni nemački ovčar i albino aljaski malamut. Gledali su me nepoverljivo i režali. Gazdarica se isprsila, nekako otmeno, i odmerila me od glave do pete.
– Ti si Vuk? Nosiš značajno ime… Uđite.
Pratili smo je kroz dugački hodnik. Hodala je brzo, uspaničeno, kao da prestiže samu sebe. Guzovi su je usplahireno pratili.
Izbili smo u glavnu prostoriju. Loft je bio otprilike iste veličine kao naš, ali nije bio izdeljen na sobe. Brisan prostor. Zanimljivo sređen, mešavina Mulen ruža, Studija 54 i Drakulinog zamka. Živela je sama.
– Sedite. Šta ćete da popijete?
Seo sam na stolicu u obliku ženske cipele na štiklu.
– Šta imaš?
– Džin i burbon.
– Burbon-rekao sam.
– Ja ću džin – rekao je Aleks.- A ti, mala, popi džin-tonik, više tonik nego džin.
Podrugljivo je frknula i otišla do kuhinje. Vratila se s dva burbona i džinom. Sebi je nasula više nego nama. Gledala je u Leksa buntovno, kucajući se sa mnom.
– Ja sam Mia Kopia, Leksova devojka.
Zapitao sam se od čega je bežala kad joj je umetničko ime tako bukvalno.
– A ovo su naša deca: Fredi i Džejson – nastavila je pokazujući na pse.
– Lepa deca, vidi se da su vaša. Kul ti je gajba… Čime se baviš?
– Zar ti Leks nije rekao? Ah, da, on nikada ne priča o meni. Da ne bi umanjio svoje šanse kod neke od onih malih droca iz Bruknera i Sin Sitija. Ha. Ha. Ha.
– Mia! Prekini! – uzjogunio se Leks.
– Ja sam glumica – nastavila je Mia kao da se ništa nije desilo.
Leks je prevrnuo očima.
– Stvarno?! Pozorište, film – pitao sam.
– Filmovi, samo filmovi. Ja sam ti, dragi, trostruka osvajačica titule ,,Kraljica Vriska”!
– Kraljica vriska?
– Ma to ti je nešto kao nagrada za najbolju glumicu. Ali u niskobudžetnim hororima – reče Leks.
– Erotskim hororima! – naglasila je Mia.
– Isti kurac. Svi ti filmovi se svode na golotinju i pokolj. Teško sranje. Ta nagrada mu dođe kao odličan uspeh u specijalnoj školi!
– A šta se dešava s tvojom „muzičkom karijerom“, dragi? Zar mi nisi obećavao turneje po Evropi kad smo se upoznali? Producentsku kuću? Nisi se makao dalje od Bronksa! Ja sam bar snimala u Parizu i Pragu, širom Amerike!
Popio sam svoj burbon i zatražio još, pokušavajući da smanjim tenziju. Mia mi je otela čašu iz ruke, zureći u Leksa. Udaljila se žustro škljocajući štiklama po betonu.
– Obožavam tu kučku – uzdahnuo je Leks.

Dante je počeo da kara neku debelu Albanku, garderoberku. Obrlatila ga je za moje mesto iza šanka. Moram da vodim računa o biznisu, rekao mi je. Ona ima sise, i to velike, a ti ne. Velike sise, veliki promet, kapiš?
Dobio sam njenu poziciju, zaduživanje jakni i kaputa. Razlika u lovi nije bila drastična, ali me je sedenje u toj kabini, pod ofingerima, izluđivalo.
Igor je intervenisao i po nekoliko puta za veče. Pijane ribe, nasilni frajeri, prostitutke koje su pokušavale da odvoje nekog od gostiju, dileri koji su valjali kokain po klubu. Nekada se sve završavalo na rečima, nekad na batinama. Često smo zvali Hitnu pomoć, neretko policiju. Zajeban posao. Nosiš metu na leđima.

U sobi do moje živeo je Roj, ćutljivi, mrzovoljni tip iz Detroita. Nikada se nije duže zadržavao u dnevnom boravku. Obično bi ušetao u loft, neodređeno mahnuo u pravcu prisutnih i povukao se u svoju sobu. Bio je u rokabili fazonu- dugi zulufi, ćuba, podvrnute farmerke, tregeri, bela majica. Podlaktice su mu bile prekrivene staromodnim Sejlor Džeri tetovažama. Upoznali smo se pod tuševima – teško je ostati rezervisan kad si gologuz.
– Ej, kakav si? – započeo sam. – Ja sam u sobi do tvoje.
– Znam. Hvala bogu.
– Što?!
– Zato sto si uredan i tih. I jedini deluješ normalno.
Nasmejao sam se, glasno.
– Ne šalim se. Jel si provalio onog lika – Lego Džoni?! Kakva dileja!
– A Kapetan Majk?
Sada se konačno i on osmehnuo, doduše slabašno.
– Ne mrda s one sofe u dnevnoj sobi – nastavio sam.
– Nema ni gde.
– Kako to misliš?
– Tip je beskućnik.
– Molim?!
– On ne živi kod nas u loftu, samo bleji tu. Ne živi nigde. Smuca se po zgradi, dosađuje ljudima.
– Uh, teška priča.
– Gade mi se, svi do jednog. Obične dangube i grebatori.
Zavrnuo je slavinu i počeo da se briše peškirom. Bio je istetoviran po čitavom telu, osim po licu i kiti.
– Dobre su ti tetovaže.
– Moraju da budu, to mi je posao.
– Stvarno, gde radiš?
– Pa ovde, u sobi… Svrati ako hoćeš, iscrtaću te besplatno.

Novi film trostruke Kraljice vriska Mie Kopie snimao se u podrumu naše zgrade. Grupica neuglednih bradonja i bledunjavih darkerki pojavila se na parkingu u zarđalom kombiju.
Mia ih je dočekala kao superzvezde. Kupila je gajbu jeftinog šampanjca i dve velike, šarene torte. Napravila je pravi, pravcati prijem u svom loftu, sa sve crvenim tepihom i reflektorima u hodniku. Svi smo bili pozvani. Leks je oklevao, ali se na kraju ipak predomislio. Navukao je čistu, belu košulju i izglancao svoje crne kaubojke. Odmerio sam ga značajno.
– Nemam šta drugo da obučem, sve mi je na pranju – pravdao se kroz osmeh.
Spustili smo se stepenicama na treći sprat – Leks, Kapetan Majk, Lego Džoni, Roj i ja. Fotograf je insistirao da nas uslika na crvenom tepihu. Leks je zauzeo šmekersku pozu, palčevi u džepovima od farmerki. Džoni i Majk su se kreveljili kao osnovci. Roj je pokrio lice šakom.
Mia se obukla kao holivudska diva starog kova. Dekoltirana haljina, visoke štikle, crveni karmin, bihajv frizura. Izgledala je očaravajuće. Čim nas je ugledala bacila se Leksu u zagrljaj. Žvalavili su se dok nije ostala bez karmina, što je izazvalo ovacije prisutnih. Džoni i Majk su navalili na torte. Roj i ja smo prisvojili bocu šampanjca. Slušao se metal i pank. Džointi su kružili u pravcu kazaljke na satu, u ravnomernim intervalima, kao voda u prirodi.
U jednom trenutku, tonac je dovukao mikrofon, isključio muziku i objasnio da će nam se obratiti režiser i glavna glumica, domaćica žurke.
Režiser je bio bradat i pocepan. Ali, nosio je skupe naočare za sunce – tu nije bilo kompromisa kad su filmadžije u pitanju. Bulaznio je o značaju nezavisnih i niskobudžetnih filmova, o navodnoj subverzivnosti horor žanra. Mia je pozdravljala svaku rečenicu vriskom i aplauzom. A onda je ona preuzele mikrofon. Zahvalila se prisutnima, „nepokolebljivim posvećenicima strave“, svojoj „svoterskoj porodici“ i „ljubavi svog života“.
Leks je podigao čašu u njenom pravcu i namignuo. Džoni i Majk su oduševljeno pljeskali. Roj je frknuo, zgađen.
Posle toga smo prešli u podrum gde je trebalo da padne prva klapa. Ekipa je razvukla kablove, postavila svetla i mikrofone. Svako je zauzeo svoje mesto. Mia je glumila samu sebe. Zaplet je bio jednostavan – klinci opsednuti niskobudžetnim hororima otimaju čuvenu Kraljicu Vriska tražeći otkup od njenih dekintiranih i prezaduženih kolega. Film je zamišljen kao napeti krimi-triler s elementima komedije i društvene kritike nezavidnog položaja slobodnih umetnika.
Niko nas nije pripremio na to da će u podrumu biti snimana samo “napeta” deonica – scena u kojoj otmičari muče i siluju glavnu glumicu.
Počelo je bezazleno. Mia je sedela na stolici, vezana konopcima. Otmičari su joj pretili kojekakvim gadostima, pišanjem u usta, kenjanjem po kosi. Gluma je bila očajna. Ali onda su počeli da se uživljavaju. Nije bilo rezova. Čupali su joj kosu, vukli je za uši. Pokidali su joj minđuše i pojavile su se kapljice krvi. Jedan od otmičara joj je pocepao haljinu i išamarao sise. Mia se otimala i cikala kroz tkaninu kojom su joj vezali usta. Beonjače su joj nabubrele kao oljuštena kuvana jaja. Jedina ženska otmičarka se sve vreme cerekala i pušila. Onda je ugasila cigaretu na Miino rame. Režiser je bio oduševljen. Podsticao ih je i davao instrukcije.
Preleteo sam pogledom preko svojih cimera. Džoni se i dalje smešio, ali nesigurno. Majk je treptao kao tiltovan fliper. Češao se po glavi kao sumanut. Roj je izgledao kao da će da povrati. Leksu se zgrčila vilica. Stajao sam pored njega i osetio kako podrhtava, poput nadolazećeg zemljotresa. Nije izdržao.
Uleteo je u kadar i nokautirao glumicu koja je ispržila Miu cigaretom. Onda se ustremio na režisera. Zgrabio ga je za kragnu i udario pesnicom po nosu. Kamerman se umešao i stalkom odalamio Leksa po leđima. Kapetan Majk je zaurlao, oborio glavu i zaleteo se u kamermana ragbi stilom. Srušili su se na betonski pod uz silovit tresak. Lego Džoni je već bio u rvačkom zahvatu s nekom lezbejkom. Bila je građena isto kao on. Kotrljali su se po podu kao velika lopta za plažu. Roj se pesničio s toncem. Bilo je gusto, tonac je izgledao više kao bajker nego kao tonac, ali Roj nije delovao zabrinuto. Činilo se da uživa, pa se nisam umešao.
Otišao sam do Mie, koja se i dalje otimala i vrištala na stolici. Odvezao sam je i ona je počela da urla kako smo joj uništili karijeru i kako nikada više ne želi da vidi nikog od nas. Zaplakala je kao dete, ridala glasno, bez zadrške. Tuča se primirila. Leks joj je prišao s namerom da je zagrli ali ga je ona ošamarila. Onda je otrčala u mrak, pridržavajući svoju pocepanu haljinu.

Nedugo nakon toga dobili smo zahtev za iseljenje. Zgrada je na neki način ostala bez vlasnika, pa je pripala gradu. Grad je odlučio da je sruši i napravi nešto drugo na njenom mestu. Verovatno luksuzne apartmane. Sud nam je dao trideset dana da se iselimo. Skvoteri su se okupili u lobiju, svi osim Mie. Niko nije znao kakva su nam prava, da li rok može da se produži, koje su posledice ukoliko se oglušimo o zahtev. Čuli su se pozivi za protest. Većina je bila za to. Nikome se nije vraćalo u preskupu stvarnost njujorškog tržišta nekretnina.
Po povratku u loft, Leks nas je pozvao u dnevni boravak. Zaseli smo na ugaonu garnituru i on je zapalio džoint. Prosledili smo ga u tišini.
– Žurka je gotova. Došlo je vreme da se razilazimo. Niko ne mora da mi plati za ovaj mesec. Znam da će vam uskoro trebati svaki dinar – rekao je.
– Ništa od protesta? – pitao sam.
– Meni je ovo treći skvot. Uvek se završi isto, sa ili bez protesta. Možda uspemo da odložimo iseljenje za mesec-dva. Ali ćemo na kraju morati napolje.
– Postoji li neki plan? – upitao je Džoni. – Nije mi problem da nađem novi loft, imam lovu, ali me brine selidba. Imam puno vrednih figura. Ne bi da ih rastavljam.
Leks je slegnuo ramenima.
– Čuo sam za neku napuštenu zgradu u Jonkersu. Navodno ima slobodnih loftova. Krš, mora da sređuje, ali vredi pokušati.
– Ja ću s tobom – reče Majk.
– Ja se vraćam u Detroit. Dosta mi je ovog sranja – zaključio je Roj.
Ja nisam imao pojma šta ću i gde ću, ali to nije bilo ništa novo.

Mia se pojavila u Sin Sitiju, sama. Zadužila je bundu od lažnog krzna i ostavila mi bogatu napojnicu. Pohvalila mi se da je dobila honorar za snimanje onog filma. Leks je bio za pultom. Znao sam da se sprema neko sranje.
Zauzela je centralni separe i naručila bocu šampanjca. Okružila se striptizetama. Gurala im je novčanice među sise i guzove. Opipavala ih je i ljubakala, gledajući u Leksa. On se trudio da je ignoriše, ali nije uspevao. Svi su buljili u nju. Izašla je na podijum i počela da igra. Gosti su zviždali i lansirali novčanice u njenom pravcu. Podigla je haljinu i skinula gaćice. Bacila ih je na Leksovu miksetu. Dante je namirisao problem. Prišao mi je.
– Jel ono Leksova riba?
Klimnuo sam glavom.
– Rekao sam svima da ne donose privatne probleme u klub.
– Ma sve je ok, šefe. Došla da se malo provede. Ostavila je dobru lovu.
Samo što sam to izustio, Mia je sela nekom matorcu u krilo, zgrabila ga za kravatu i povukla ka svom dekolteu. Matori japi se prepustio. Mia se kikotala. Leks je izleteo iza pulta i zgrabio Miu pod mišku. Povukao je ka izlazu ali se ona ukopala. Počeli su da urlaju jedno na drugo. Mia ga je pitala s kojim striptizetama se jebao, da ih i ona pojebe. Platiće im, kao pravim kurvama, pare nisu problem. Ni Leks joj nije ostao dužan. Naravno da pare nisu problem kad pristaješ na najgore ponižavanje pred kamerama. Opet je popio šamar. Ali ovog puta je uzvratio. Igor je već bio između njih. Pritrčao sam i ja. Odvojili smo ih i ja sam izveo Miu napolje. Otpratio sam je kući. Nismo progovorili ni reč.

Dante je otpustio Leksa. Pokušao sam da se zauzemem za njega, ali ovaj nije hteo ni da čuje. Nema drugih šansi kod čika Dantea, zapamti to, rekao mi je. Ovo je kapitalizam, nema milosti. Ljudi su potrošna roba. Ponovo je glumio opasnog tipa citirajući mafijaše iz filmova, ali mi je ubrzo dokazao da se nije šalio.
Igor je izboden na dužnosti. Sedeo sam pored njega u ambulantnim kolima i ostao u čekaonici do zore. Doktor me je obavestio da je van životne opasnosti i tek tada sam otišao kući da se naspavam.
Sledećeg dana sam krenuo da ga obiđem i video Dantea kako napušta bolnicu. Pitao sam Igora šta mu je rekao.
– Usro se jer sam izboden na dužnosti. Još nisam zaveden kao zaposleni, niti imam radnu dozvolu. Ponudio mi tri soma da kažem pandurima kako sam bio samo gost.
– Tri soma?! Govnar. Tuži ga! Uzećeš mnogo više od toga.
– Tražio sam mu pet, da ne bi išli na sud. Pristao je na četri.
– Šta je četri soma, brate? Ne možeš ni dva meseca da preguraš.
– Nemam izbora. Ako krene suđenje, isplivaće i to da nemam papire. Šta sam onda uradio? Deportovaće me, Namazan je Dante-odma mi je to predočio.
– Ali je ipak pristao na četri soma?
– Ne ide se ni njemu na sud.
– Smrad.
– I još nešto… Rekao mi je da nikad više ne kročim u Sin Siti.

Leks je bio u pravu. Protest je bio jalov. Sud nam je odobrio dodatnih nedelju dana za iseljenje. Posle toga dolaze da hapse. Zgrada se brzo praznila. Pozvao sam Ester, Mađaricu.
– Oh, otkud ti?! Nestao si bez glasa.
– Bio sam van Njujorka neko vreme. Kako si ti, kako dečko?
– Nije loše. Nemam dečka. Raskinuli smo.
– Jel ti treba cimer?
Razmišljala je za trenutak.
– Cimer da. Dečko ne.
– Savršeno.
– Kad dolaziš?
– Sutra. Moram nešto da završim večeras.
Spremio sam se za posao i izašao u hodnik. Zgrada je bila sablasno prazna. Krenuo sam niz stepenice i zastao ispred Miine gajbe. Pokucao sam onim moćnim zvekirom. Mia je otvorila vrata, sporo, bezvoljno. Pozvala me je unutra, gotovo šapatom. Nosila je preveliku, mušku pidžamu. Imala je tamne podočnjake. Legla je na sofu i sklupčala se kao siroče. Buljila je u TV. Seo sam u fotelju i pitao je kako se oseća. Slegnula je ramenima.
– Dobro sam…
– Znaš da moramo da se iselimo do ponedeljka?
– Ja nigde ne idem. Moraće da me iznesu.
– De su Fredi i Džejson?
– Odnela sam ih kod mojih, u Džerzi. Uživaju tamo, matorci imaju veliko dvorište. Bojim se da bi ih izvršioci odneli u šinteraj.
– A za sebe se ne bojiš? Možda i tebe odnesu u šinteraj?
– Kamo sreće…
Osmotrio sam loft, pomno, pamteći svaki detalj. Fantastičan prostor, bajkovit. Za koji dan neće ostati ništa od njega. Pogledao sam u Miu, zurila je u neki nemi, crno-beli film, odsutno, sanjajući svoje glamurozne snove koji se nikada neće ostvariti.
– Mia…
Pogledala me je ne pomerajući glavu s jastuka.
– Treba imati muda za onu scenu. Treba biti veliki umetnik.

Otišao sam do Sin Sitija i rekao Danteu da će mi to biti poslednji dan. Dajem otkaz. Samo je klimnuo glavom, neprijatno iznenađen. Navikao je da on daje otkaze, a ne da ih prima.
Na pola smene mi je prišao.
– Sutra je subota. Hladno je, biće mnogo kaputa i bundi, dobar bakšiš. Što ne ostaneš još jedno veče?
– Ne mogu, moram da se selim.
– Seli se u nedelju. Ne mogu da nađem nikog do sutra. Platiću te duplo, unapred, evo…
Pružio mi je dvesto dolara, umesto uobičajenih sto. Uzeo sam ih i pristao. Dante me je potapšao po obrazu i namignuo.
Pred kraj smene sam prebrojao pazar. Šesto osamdeset dolara. Plus dvesta dvadeset bakšiša. Preleteo sam pogledom preko podijuma. Još uvek je bilo puno. Dante se snishodljivo smešio nekim reperima. Stavio sam sve te pare u džep i izašao na zadnja vrata. Pogledao sam u noćno nebo iznad Bronksa. Nije bilo ni jedne zvezde. Navukao sam kapuljaču i nestao u grotlu podzemne železnice.

______________________________________________________________________

VUKAŠIN ŠTREKER rođen je 1978. u Beogradu. Odrastao je u Pančevu, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Od 2003. živi u Njujorku. Objavio je dve zbirke poezije: „Govori glasno i vodi psa sa sobom!“ (Stari prostor, Novi Sad, 2008) i „Koliko je sati u Njujorku?“ (LOM, Beograd, 2013). Njegov samoizdati roman „Paklena šljiva“ našao se u najužem izboru na konkursu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman u regionu 2011. Roman „Zabrana upotrebe vatre i vode“ objavio je 2014, „Srčanost“ 2016, a zbirku kratkih priča “Daleko od Menhetna” 2019.

TRI PJESME AMRE MUJEZINOVIĆ

PLASTIČNA KESA

Neko je jutros
Pokušao spakovati drvo
U plastičnu kesu.
Kasno je shvatio
Da je kesa mala.
Žurilo mu se.
Ostavio je kesu
Da se na drvetu klati.

***

ISPRAĆAJ ILI NOVO POGLAVLJE ŽIVOTA

Marici

Kad jednom vrata zatvorim
Ne otvarajte ih više
Niste ih otvarali ni onda
Kad je moj usud mogao okrnjiti vaš osmijeh

Ne dirajte mi zvono
Jer moje šiške su išle vama u oči
Moja dioptrija narušavala vaš vid
Moje suknje otkrivale vaše bijele noge

Ne donosite mi cvijeće
I onom što sam ispred vrata posadila
Žeđu ste presudili

Kaktus u meni pažnjom ne zalijevajte
On nemoćan i nepromijenjen
Pod prisilom truhne

***

PSIHIJATRIJSKA BOLNICA

Kad bih prošla pored nje,
Uhvatila bi me jeza.
Ljudi koji su bili na njenim prozorima
I ispuštali čudne zvukove,
Bili su bolesni.
To je sve što sam znala.
Od visokih zidova nisam im mogla prići
Ni da sam htjela.
Danas, dvadeset godina kasnije,
Bolnica ne radi.
Visoki zidovi su dobrim dijelom srušeni
I sad se svi zajedno nalazimo
S ove strane ograde.

_____________________________________________________________________

AMRA MUJEZINOVIĆ rođena je 1985. u Tuzli. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Živinicama te Filozofski fakultet, Odsjek za bosanski jezik, u Tuzli. Radila kao prof. u osnovnim i srednjim školama na području TK. 2012./2013. volontirala u Biblioteci JU BKC Živinice te 2015. godine položila stručni ispit za bibliotekara. Od 2016. godine je zaposlenica Biblioteke JU Bosanski kulturni centar Živinice. Piše poeziju i prozu. Djela su joj objavljivana u književnim časopisima i na književnim portalima u Bosni i Hercegovini i van njenih granica. Nagrađivana. Saradnica Magazina za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”.

POEZIJA I PROZA SUVREMENIH MAKEDONSKIH AUTORA U PRIJEVODU BORJANE PROŠEV-OLIVER: Josip Kocev

POEZIJA JOSIPA KOCEVA, prvi dio

SVE ŠTO STVORIM, ODSAD ĆE PREMA TEBI KORAČATI

Svaki će me grad u koji padnu
mrtve stanice s moga tijela,
atom po atom iznova skrojiti
u gradu u kojem boraviš ti.
Svako će stablo
oprostivši se od svoga lišća,
žilu po žilu razlistati oblake
nebeskog drva ispod kojeg stojiš ti.
Svaka će samoća porazivši noć,
dušu po dušu narode stvoriti
u danima kada postojiš ti.

I na samom kraju, korak po korak
doći ću k tebi,
doći ćeš k meni.
(I neće se znati tko je došao komu.)

Srest ćemo se
kao dah i mjehurić od sapunice,
nas dvoje, a bit će nas bezbroj,
kratkotrajnih,
ranjivih,
a toliko divnih.

***

ZATVOR

I sam si, i kažnjen,
u tvome tijelu – zatvor.
Ponekad samo
očima
prepoznaješ nekog drugog
zatvorenika sebi sličnog,
i duše vam se učas hvataju za ruke
kroz rešetke.

Nevješti sanjari
Najprije nestaješ kao pred djetetom.
Iza zavjese, pod dekom, iza dlanova.
Netko te bere iz vrta sna
i pokraj sebe te sadi.
Zatim nestaje,
i ostavlja ti tek svoj miris,
ti sanjaru nevješti!
I na kraju doista nestaješ.
Dobivaš dušu uglastu,
modru od granica i brana.
Sjena će dozoriti
i učas ti kapnuti na lice.
Deka će te otkriti
zavjesa se podići,
dlanovi će nebo propustiti,
ti sanjaru nevješti!

***

HRABRO JE

Hrabro je uspraviti se
i poći, a ne znati gdje.
Hrabro je u svemiru
na plavoj lopti biti
a ne znati zašto.
Hrabro je
u autobusu nemarno saplesti se o nekog
a ne znati da će taj netko postati ljubav života tvoga.
Hrabro je
vratiti loptu djevojčici iz ulice
a ne znati da će jednom ona biti
medicinska sestra pokraj aparata
koji ne registriraju otkucaje tvoga srca.
Hrabro je
čovjekovati
o dahu ovisiti,
ljubiti kada je tako lako umrijeti,
hrabro je
odmarati se u sjeni stabla
od kojeg će ti jednom
mrtvački kovčeg napraviti.

***

SAUDADE

Jer bit je tvoja,
neuhvatljiva poput dana,
boli ondje gdje mine.
Jer si i rosno jutro,
i vruće podne,
i večer tiha.
Jer san mi tjeraš
dok te gledam kako zalaziš
preda mnom u bojama najljepšim.
Jer dan mine,
a sve je premnogo za privi put,
i sve je premalo samo za jednom.

Saudade, saudade…

U ovoj sobi zidova južnih
smrtnost povija bespuća
kroz koja su i muškarac i žena i dijete
za tobom pošli u jednome tijelu.
Teku oblaci nebeskim koritom,
odmataju lipe svoje mirise,
vata propasti natapaju dušu,
a jezik jednog velikog ništa za besjedu se sprema
On čeka tvoje ruke od vjetra
da pepeo rasiju.

______________________________________________________________________

JOSIP KOCEV (1985.) diplomirao je na Pravnom fakultetu „Justinijan Prvi“ u Skopju. Autor je pjesničkih zbirki „Ja, Quentin Scribbler“, „Napisana tišina“, „Sada je najduže nikad“ i „Muzej osjećaja“. Dobitnik je nagrada „Enhalon“ na Struškim večerima poezije i „Bijela svitanja“. Njegove su pjesme zastupljene u nekoliko antologija u S. Makedoniji i u regiji.

fotografija autora: Anja Kalin

MIKROPRIČA ANDREE GRGIĆ: NOĆNI ŽIVOT

Ponoć je. Kao i svake večeri, ubrzo će zaspati na kauču uz neki film koji je već sto puta gledala. Njezino će mu hrkanje biti znak da može izaći iz izbe i u miru večerati. Sjetio se kako se uselio u taj lijepi, prostrani stan kojim se već godinama kreće tiho, vješto i nevidljivo poput kakvog miša. Kao majstor od povjerenja, preko prijateljičine je preporuke došao obaviti neke sitne popravke. Otvorila mu je vrata ni ne pogledavši ga, na brzinu pokazala što treba raditi, napomenula da su novci na stolu te da na odlasku samo zalupi vratima i odjurila na posao. Imala je onaj vlažni, uplakani izraz lica ribe u plićaku koja čezne za morskom dubinom i to mu je bilo dovoljno da poželi doživotno za nju brinuti. Nakon obavljenog posla zavalio se u fotelju i izmoren, maštajući o njezinim vodenim očima, utonuo u san. Probudio ga je telefonski razgovor koji je dopirao iz hodnika. Treperavim glasom nekome je objašnjavala da će se snaći. Natočila je vino u čašu i sjela na kauč. Iskoristio je taj trenutak i brže bolje otpuzao u izbu. Halapljivim gutljajima ispijala je vino sve dok nije ispraznila bocu. Kad je zaspala, izašao je iz izbe, uzeo joj čašu iz ruke i odnio je u krevet. Htio se uvjeriti da će joj biti dobro pa je legao uz nju, zagrlio je i zabio lice u njezinu kosu. Ostali su tako sve do jutra. Na zvuk alarma za buđenje iskočio je iz kreveta i sakrio se u svoje sklonište. Nije je mogao ostaviti u takvom stanju. Nakon par dana provedenih između zamrzivača i polica s hranom, zavolio je zvuk tog tihog života u rasulu. Ponoć je. Uskoro će je odnijeti u krevet. Njezina tužna kosa rasut će se po njegovom licu i on će zasvijetliti poput krijesnice. Osim toga, u tako velikom stanu uvijek treba nešto popraviti.

_________________________________________________________________________

ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb)
Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“. Radi u Kulturno informativnom centru.

KRATKA PRIČA DAVORA SLAMNIGA IZ ZBIRKE “KRUMPIROVA RODBINA”, SysPrint, Zagreb, 2005.

KAK SMO SVI POSTALI DALMATINCI

I tak, pričalo se o tom globalnom zatopljenju, kao ono možda je a možda i nije. Onda se je jednog ljeta pol polarnog leda rastopilo. Već su tu Dalmatinci morali malo uzmaknuti. Potopilo im muliće, kafiće, taverne, gusterne.

Onda je donesena ta globalna eko-uredba, zaboravi fosilna goriva, nema ugljena, nema benze, samo alternativni izvori energije s nula posto emisije stakleničkih plinova. I sad si ti kupi auto na gorive ćelije. Čak i da imaš te novce, prva vodikova pumpa ti je u Klagenfurtu. Tak da se još uvijek vozimo više-manje na pedale, ne. Zgasili smo sve motore s unutrašnjim izgaranjem, sve termoelektrane, sve toplane, sve turbine, sve kotlovine (a bogami i gradele), a temperatura se i dalje dizala. Zakaj? Zbog, da prostite, prdeža. Dokusurile su nas naše kravice, voleki i telci, ovčice, kozice i janjčeki, jakovi, gnuovi, zebre i zebuići. Kaj da im delaš? Da im ugradiš katalizator na auspuh? Led se rastopil, tektonski se sve spigalo, i da ne duljim, Jadransko je more došlo do Savskog nasipa.

A s morem su došli i Dalmatinci. Nije bilo problema oko smještaja, imali su već dost rodbine u Zagrebu, ne. Ali osjećali su se kao uljezi, izbjeglice, nasilno izmješteni iz svojih đardina i maslinika u ovaj sumnjivi purgerski kraj. Tak da su se držali više-manje za sebe. A ni mi, uvjetno rečeno Zagrepčanci, nismo se puno trudili oko prvog kontakta.

I tak, idemo ja i Balta u ribičiju jednu subotu, šatro ko i obično. A niš tu više nije obično. Ta voda iza nasipa za nas je postala crna kutija. Nemaš pojma kaj je nutra i na kaj grize. Jedino kaj znamo je da ziher više nema ni belica ni amura. Mislim, to je sad more, ne.

I dojdemo mi na naše staro mesto, a tam već stoji neko i peca na neki čudni način. Opće nema štap, flaks odmotava s komada stiropora, i – to nas je specijalno iznenadilo – nema plovak! Udica z olovom potone, i gotovo. Kaj je ovo? Prethistorija?

Kad ono kit najednom počne vleć svoj flaks, i gle ti to – zvleče van lepu ribicu od svojih dvajst deka, široku, srebrnu, s crnom pjegom kod repa.

“Kaj je to?” nisam zdržal.

“Špar”, veli on, očigledno Dalmatinac.

“Kaj se s tim dela”, pita Balta.

“A moreš ga, kužiš, isfrigat, moreš ga lešat, al najboji je na gradele – na roštilju, ne”, ispravi se Dalmoš.

“A za fiš-paprikaš?”

“Nisan baš ziher.”

I tak smo ja i Balta dali Šimeku koncesiju za plac, u zamjenu za know-how, ne. Pohitali smo plovke i preuzeli novu tehnologiju. A i Šime je bil OK kit, za jednog Dalmatinca, ne. Navlekel nas je prvo na crno vino, a onda polako i na maslinovo ulje. Nisam veroval da bu dotle došlo, ali kad bi on raspiril gradele na Jarunu i pustil Dragojevića na CD plejeru, i ja i Balta smo popevali Moj galebe.

Onda je Balta užical od bratića drveni riječni čamac, spašen iz bivše Kupe, s Tomosom 4. Tu je počela prava avantura. Lignje na peškafondo – to su opake zvijeri! Špricne ti ravno u oko dok je izvlačiš. Arbuni udicom na 40 metara – “Najboji su na lešo, s petrusimulom i bilin lukon” (kuhani, s peršinom i češnjakom). Ugori na parangal – dugačke masne mrcine, za brodet. Brodet je više-manje isto što i fiš, samo s maslinovim uljem, puno luka i paradajz-koncentratom umjesto paprike. I najbolje paše sa žgancima.

Život se nažalost ne da svesti samo na pecanje. Između Šimeka i Baltine sestre Andreje buknula je romansa. Baltin stari je popizdio: “Jebemu mater, kaj bum imal unuke mandrile?” Ali s vremenom se skuliral, kad je skužil Šimeka. Sve je bilo idilično, mali od palube se uspješno integrirao u našu malu zajednicu, datum vjenčanja je već bio okvirno zacrtan. I onda jedne večeri kod Baltinih staraca, nakon Andreine pašticade s mlincima zazvoni telefon. Balta digne slušalicu.

“Zove neka Ozana – traži Šimeka?”

Šime je problijedio.

Ozana i Šime su, naime, hodali prije globalnog rastopljenja. Razdvojio ih je Zadarski tsunami. Šime je uspio doplivati do Velebitskog otočja, gdje ga je pokupio vojni helikopter i prebacio u prihvatni centar u Sesvetama. Ozani se izgubio svaki trag.

Ali sad se ispostavilo da je Ozanu spasio lokalni linijski brod “Lara”, i iskrcao u Albanskom gorju. Tamo su je dodijelili sinu seoskog poglavice, i nakon sedam mjeseci rodila mu je muško dijete. Svi su se brinuli zbog preuranjenog porođaja, ali mali je bio težak četiri i pol kile, i djelovao kao sasvim normalno razvijeno novorođenče. Svi su seljaci odahnuli i zapjevali albanske narodne.

Godinu dana kasnije Ozana je uspjela pobjeći, i s malim se Fatmirom ušuljala na prvi tanker za Tibet. Tamo se zaposlila kao čistačica staklenih perli, privikla se na tu smirenu vegetarijansku atmosferu, pa se čak počela i sastajati s mladim svećenikom modernih svjetonazora. Često bi zajedno sjedili za njegovim kompjuterom, surfajući. I tako je jedne kobne noći otkrila Šimekov seljački home-page, s Andreinim fotkama, ne. Slijedećeg jutra kupila je kartu za Zagreb.

Uobičajene koprive i ostale trave krepale su od slane vode, Savski se nasip pretvarao u pješčanu plažu. Nitko od nas nije mogao zaspati, u pet ujutro odvezli smo se na pecanje. Nismo imali dovoljno energije da pokrenemo barku, bacali smo udicu s obale.

“I, kaj buš sad?” pitao sam Šimeka.

“Stvarno niman pojma.”

Oko sedam sati na vrhu nasipa ukazala se ženska figura. Spustila se niz strminu, vodeći za sobom klinca od svoje dve i pol godine. Balta me pogledal nervozno, to je bila krajnja povreda pecaroškog protokola. Ženska, i još s detetom. Garancija da nebumo niš više upecali danas. Dal sam mu mig da se smiri.

Čučnula je do maloga i pokazala mu Šimeka.

“Ky është ati im. Di khye-rang-gi pha-pa re”, rekla je djetetu. “To je tvoj ćaća.”

Nitko od nas nije smatrao da je Šime tu imao nekog izbora. Pa i Andrea je to shvatila, nakon nekog vremena. Balta i ja smo nastavili panulat, ne, ali falio nam je. Čuli smo da su Ozana i on (i mali Fatmir) neko vrijeme bili u garsonijeri u suterenu u Rudešu, a onda im se gubi svaki trag.

Nedugo nakon toga, zahvaljujući Ferenz-Gugašvilijevom efektu, stvari su se vratile više-manje na staro stanje. Naime, ispucavanjem suborbitalnih raketa s rolama alu-folije za domaćinstvo stvoren je reflektirajući sloj u atmosferi, koji je globalnu temperaturu vratio u normalu. More se povuklo, a s njim i većina Dalmatinaca. Iz pijeska i mulja spašavali su svoja ognjišta, a ostala infrastruktura ih je pratila. Vjerujem da je i Šime na kraju iskopao svoj dom.

A mi kaj smo ostali tu, i mi smo na neki način postali Dalmatinci. U petak se dignem ranije, i priuštim si friške šanpjere na Trešnjevačkom placu. I bacim na gradele, ne.

__________________________________________________________________________


DAVOR SLAMNIG (Zagreb, 1956.) objavio je knjige:
“Čudovište” (1980.), zbirka kratkih priča
“Qwertzu i Opš” (1983.), zbirka kratkih priča
“Topli zrak” (2002.), roman
“Krumpirova rodbina” (2005.), zbirka kratkih priča

DVIJE SUBOTE POEZIJE MILIJA ĐUKIĆA (iz rukopisne zbirke “LJETNO KINO”), prvi dio

DOK SE MORE NE POVUČE

nivo mora raste
na balkonu ću otvoriti ljetno kino
zarađenim novcem kupiti barku
i ploviti

pristat ću uz bar na krovu tržnog centra
na happy hour-u
ponudit ćeš me znojem posejdona
platit ću ti morskim zvijezdama
u morskim puževima
ostaviti bakšiš

dat ćeš otkaz i doći raditi za mene
u početku
jedno o drugom malo šta znamo
pa će nam biti lijepo

ljubit ćemo se po starim
ulicama pod vodom
pušiti morsku travu
postati ortaci i dijeliti pazar

napravit ću ti bisernu ogrlicu
poklonit ćeš mi krunu od koralja

vremenom
krenut ćeš hodati
u svojoj prelijepoj kućnoj
daljini

upitnike ću probati
zadržati pod vodom
disat ću na škrge
prste pretvoriti
u električne jegulje

priznat ćeš
da nikad nisi htjela svijetliti
samo gorjeti

za našim kokičarem
bogatom kapetanu
uputit ćeš pogled
što topi ledenjake
gasi svjetionike
i diže more

otplovit ćete prema parizu

vratit ću se masturbiranju
na sirene izbjeglice
sa nekadašnjih obala
italije i francuske

emocionalno
postati meduza
i plakati za anoreksičnim
polarnim medvjedima

prodavati rum
bogatim kubancima
bakalar
norveškim siromasima

odlučan
da se ne zaljubljujem
dok se more ne povuče.

***

SLIKA SEZONE

svaki dan rad i disciplina
ustaljeni raspored gradova
iza mene
kilometri užarene ceste
zategnuto platno i besprijekorna projekcija
male pobjede
stvaraju velike uspomene
ovog ljeta ova zemlja
fudbalski je viceprvak svijeta
radost je oseka straha šapće mi more
ali sol je u mojim ušima i sezona se zahuktava
u slučaju prekomjerne stvarnosti
u novčaniku tvoja slika.

***

PETA NEDJELJA KAKO ČEKAMO
PASOŠ ZA NAŠEG PSA

otac me budi svakog jutra
u telefon psuje veterinara
pizdi zbog dugog procesa
iako ne namjerava iseliti ni sebe ni našeg psa

što se tiče mog odlaska
još nisam siguran
znam samo da sam ovdje
neispavan i neispravan
i da čitava ova stvar sa
pasošima i odlascima i psima
postaje opsesija svim ljudima koje znam

jedinog koga se ništa ne pita
i koga uopšte nije briga
je naš pas koji trenutno
naslonjen na balkonski prag
razgovara sa suncem i insektima.

***

SRETNO POSLIJEPODNE

u kriglu
sa pola litra vode
potapam dvije vrećice čaja

polako pijem mlako
plovim
mali pas
grije mi stopala

vrećice kasnije
povlačim za konce 
one se klate iz njih kaplje
voda bog
sreća.

_____________________________________________________________________________________

MILI ĐUKIĆ rođen je 1987. u Mostaru. Živio, radio i školovao se u Adapazaru, Sarajevu, Kristian Sandu i Poreču. Objavio je zbirke pjesama “Sabrana djela iz oduzetog tijela” (Bratstvo duša, Zagreb, 2014.), “Zima će ponovo biti teška” (Bratstvo duša, Zagreb, 2015.) i “Pregaženi ježevi” (Treći Trg, Beograd, 2018.)

DVIJE PJESME FILIPA MARKOVIĆA

VENERA, POSVUDA

kad se vratim iz willendorfa
jasno će se zaključiti
kako se ovdje nisam bavio
nii valcerom ni tangom

zapravo su pluća jedini
crveno-crni radnici na tijelu:
uzdah-čekajdaprođu-izdah

sljedeći susret tvojih bedara
bit će krnji, nepotpun,
kao da po prvi put plešu tango
kao da trče iz nekog grada,
(a to nisu dugo radile)

kao da su na skretanje
do povratka u kojem se,
držeći za mekane ručke,
ne mogu osloniti
na dvije debele noge

***

KOZARAC, IVAN ILI JOSIP

večeras ćemo naglo ustati,
vrisnuti, shvatiti:

“tena je sama otrovala rubac”

treba sjesti, smiriti se,
pročitati pročitano,
možda je krivo shvaćeno,
ta, ne znam ni pisca!
josip, ivan?
nikada neću biti siguran

u tom trenutku književne
nesavršenosti i spoticanja,
majka ulazi u sobu i viče:
“josip je, josip, smiri se!”

i nikada je ne čujem
dovoljno dobro,
uvijek je glasnije
moje proderavanje:

“majko, gdje su ti ruke, gdje su?”

______________________________________________________________________

FILIP MARKOVIĆ rođen je 2000. godine u Zagrebu, živi u Novim Jankovcima, slavonskom selu pored Vinkovaca. Nakon završene Gimnazije Matije Antuna Reljkovića u Vinkovcima upisuje Rudarsko-geološko naftni fakultet u Zagrebu. U srednjoj školi intenzivno počinje pisati poeziju te tako za rukopis “Pantera” 2019. godine osvaja drugu nagradu na Goranovom proljeću. Iste godine sudjeluje na smotri LiDraNo. Na vinkovačkoj pjesničkoj manifestaciji Jutro poezije u sklopu Dana Ivana i Josipa Kozarca osvaja prvo mjesto.

OD LJUBAVI

Od ljubavi na ovoj zemlji sve je lakše
vatra čisto gori cvijet se slađe razmnaža
muškarac i žena idu kao jedno
ne skreću očima
a izgubljen spokojno nalazi svoj put
od ljubavi na zemlji sve je čišće
i čovjek se prisjeća bistar med u košnicama
čovjek se prisjeća kako rosa pada
bez moći su sve kužne bolesti
sama smrt silazi mirna i lagana

od ljubavi na zemlji čovjek živi sa slikom pred očima
on joj polazi od nje se ne razdvaja
on je traži po svim zakutcima
po svim grmovima po svim sobama
od ljubavi na ovom tlu slika izrasta
kojoj idemo čista i visoka

od ljubavi na zemlji čovjek gradi vješala
od ljubavi na ovoj zemlji samoubojica
i ludila i mraka od ljubavi na ovoj zemlji

mrtvaca da primi
sama zemlja se otvara

______________________________________________________________________

NIKICA PETRAK (Duga Resa, 1939. – Dubrovnik, 2016.), iz knjige “BLAŽENO DOBA /Sabrane i nove pjesme, 1959. – 2009./”, Matica hrvatska, 2009; originalno iz zbirke “Razgovor s duhovima”, 1968.

DVIJE PJESME EMINE ELEZOVIĆ IZ ZBIRKE “IZA VRATA”, Imprimatur, 2020.

NEUHRANJENOST

Gladnim ustima sve je hrana
lišće
so
meso i korijenje
Zato se drži za prsa objema rukama
kad te zavoli neuhranjeno srce

***

SAJAM PTICA I SITNIH ŽIVOTINJA

Bili smo na sajmu ptica i sitnih životinja
Gledali smo kako se klati kanarinac
Ja sam se sjetila svoje stare majice
što mi je neko ukrao na plaži u Makarskoj
Otad više nisam otišla tamo
Šta ako je prepoznam na nekom
Mada nije uopšte bila neka dobra majica
Bili smo na sajmu ptica i sitnih životinja
ja tako mrzim ptice
Volim da ih gledam ali mi se gadi pomisao da im dodirnem tijelo
Masno perje i oči kao polupana ogledala iz kojih se ne čita ni sreća a ni strah
Kao i uvijek zadihano bježim od neznanog
Ti si rekao da voliš ptice
kako krive glavu kad te gledaju
i nemaju mnogo toga na umu
Sigurna sam da ti se samo sviđa što su u kavezu
Jer te nikad nisam vidjela oduševljenog golubovima
kažeš to je jer seru gdje stignu
I meni se diviš samo kad sam ti nadohvat ruke
A ja sam odavno teretna i usiljena
kao paun koji se napreže
I zato sam odlučila da bježim daleko
gdje god mogu da odletim
Bili smo na sajmu ptica i sitnih životinja
Kakav čudan naziv za jad
Nisam se više vraćala tu
Šta ako prepoznaš moj zlatni kavez
Mada nikad nije ni bio od zlata

______________________________________________________________________

EMINA ELEZOVIĆ rođena je 1992. godine u Sarajevu. Dobila je ime po Šantićevoj Emini. Svoju prvu pjesmu napisala je sa 6 godina, nakon čega je pisala je i kratke priče i predstave, od kojih su neke bile izvođene i nagrađivane, a priče objavljivane u domaćim i stranim časopisima. Živi i radi u Helsinkiju. “Iza vrata”, u izdanju “Imprimatura”, njena je prva zbirka poezije.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA IRENE SKOPLJAK BARIĆ “PLAVA MAHOVINA”, Hrvatsko društvo pisaca, 2020; pet pjesama

EKVADOR ZA DORUČAK

Jutros smo doručkovali tvoj šešir za šetnje.
Obavili smo to sočno,
gurali komad po komad,
mijesili jezicima
i hrskali.

Ja sam küpila sve što je tebi ispadalo iz usta,
a on se hranio obodom
pletenim
spretno
kao prsti u dodiru.

Dan je prošao bez šetnje.
Prepričavali smo susjedima sve o hranjenju šeširom.
Voda im se slijevala niz grlo
kao da im izviru zubi
i zašto nas nisu vidjeli pred vratima
na cesti
niz bubanj:
htjeli bi i oni jedan takav
za probu.

Ali šeširi se ne dijele za ručak
to svakako znamo
pa se zaključavamo
nećemo ni sunce
dok se ne dogovorimo
kojim ćemo putem

noćas
u Ekvador.

***

GOVORIŠ

Dok se jutra smrzavaju u nastajanju
pružamo podlaktice za tvoje riječi
rastežemo površinu ustajale vode
pa slažemo
jednu na drugu
drvenu sirovinu za još jednu bajku.

Tek podnožje voli cjelovite misli
pa ih tamo prosipamo iz otvorenog naramka,
a one se primiču jedna drugoj
one su začas fraza i rečenica. Vezani tekst.

Govoriš
dok se stabla urušavaju u otvorenu zemlju
kruška jabuka riječi
kao tumorne nakupine na tijelu vitkog stabla
iz kojih se na kraju cijede slatki sokovi:

nektar kratkih priča
spori ritam poezije,
a na njegovu kraju
opet početak beskrajnog romana.

***

SLOBODA

Na prijestupni sat unijeli smo Picassa u tamnu sobu.
Umjesto podloge voliš boje
zatim obuvaš cipelice okačene na posljednju stubu
i dugo pripremaš okret.
Koliko smije trajati umjetnost?

Tišina je u svakom plesu
još se samo snijeg na bakrenim žicama umije tako pritajiti
ušuškan u mahovinu
mokar od ljepote
lijep kao voda u skupljenoj šaci.

Gledamo: uzimaš sve sjeverne kiše i nosiš ih podatne
namirnice u platnenim torbama za kupnju.
Na cesti prepreke i prijelazi za sve nove skokove i uvijanja.
Kiša ne staje. Kiši.
Omotaš bršljan oko glave
jedinu zrelu pobjedu.

Gledamo: tvoji su pokreti nestvarni.
Nosimo ih uramljene
i savršene
okrugle
kao sloboda.

***

NA ILIRSKOM TRGU

Na Ilirskom trgu nikad nisam vidjela pticu
ili grudu snijega.

Sjednem na prvi kamen i trijebim pjesme.

Zrele su, sjajne
pucaju od radosti.
Svaki stih pod jedan zub
dok mjesec ne zasjedne na kupole.

Na Ilirskom trgu nikad nisam vidjela cvijeće u nečijoj kosi
ili trulo voće pod raspuklom granom.

Sjednem na kamen i listam mekanu knjigu.
Presavijem jedan list dva tri
u lijevi obraz

i desni

pa čekam

dok zvijezde ne iziđu, svaka na jedan prozor.

Na Ilirskom trgu nikad nisam vidjela dječje cipele
ili plavi bicikl oslonjen na zid pravilne kuće.

Sjednem na kamen i mislim:
Ništa nije tako ukusno kao topljena metafora
s mrvicama
divnih lješnjaka.

***

RAST

Na zidu naše sobe dvije fotografije.
Jedna je plava kosa razdijeljena snažnom podlakticom
i veliki bijeli kamen.
Druga je plava mahovina na šumskoj čistini.

Netko na tavanu gradi gnijezdo i svira flautu.
Do jutra će svaku grančicu utkati na pravo mjesto
i unutra položiti svoj zeleni pokrivač,
mekani sjeverni znak.

I naša je soba na sjevernoj strani. I bila je hladna
pa smo pokraj kreveta čuvali kapute,
noćne zagrljaje.

A onda su jedne nedjelje, zakukuljene u mahovinu
došle krznene krijesnice.
Šuteći otmjeno i strpljivo
poput snijega.
I bile su tople i pristale na naše dodire.
Naša je soba tada osobito narasla.
Za jednu nedjelju dosegnula je nebo i dalje.
Mjerili smo je na okvirima svih ulaznih vrata.

Naša soba raste jer je na sjeveru,
kažeš,
a zima će
pa odmotavamo snopove sjevernog pokrova
da je ugrijemo.

Oblažemo zidove
divlja stabla,

a na svakom od njih
jedna krijesnica.

_____________________________________________________________________

IRENA SKOPLJAK BARIĆ (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pjesme i kratke priče objavljivala je u časopisima Poezija i Tema te u nekoliko zbornika i publikacija u sklopu književnih natječaja. Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika u izdanju nakladničke kuće Profil Klett te digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole. Godine 2016. izišla je njezina prva pjesnička zbirka Neprivezani u izdanju Hrvatskoga društva pisaca iz Zagreba.