Month: July 2020

Sjedila je u dnevnom boravku čekajući da joj dođe brat Salih. Pronašli su njihovog rođaka u koritu Drine. Kada je došao Salih, prvo su ručali da bi tek uz kahvu njihov najstariji brat Mehmed počeo pričati o Almiru i onome što je saznao. Već od ranije su znali ko ga je ubio – ratni zločinac Milenko L. iz Višegrada, za njih to nikada nije bilo pitanje, već samo gdje su kosti Almirove i mnogih rođaka i komšija. Nakon izvjesnog vremena Mehmed krenu pričati o Muharemu, a koji je bio i pravi razlog Mehmedovog i Salihovog dolaska kod sestre. Kada je Selma bila još dijete, Muharem je stigao u Višegrad i živio kao podstanar kod Selminih roditelja. Muharem je bio visok, i iako nije bio krupan, vidjelo se da u njemu ima snage. Radio je za nekog čovjeka kao drvosječa i tako prehranjivao porodicu. Ljeti im je bilo čak i dobro, ali su im zime predstavljale problem. Njegova crna kosa nije remetila veselost njegovog lica. Istina, znali su ljudi za njegovu tugu. Imao je lijep brak, ali nedostajala su djeca i dječija radost koja bi ispunila sreću njega i Amele, njegove žene. Nikada ni jedno dijete nije ostalo uskraćeno njihove ljubavi, ali ljubav prema Selmi je bila posebna. Kada god bi Selmi zabranjivali da izlazi vani, Muharem je bio tu da joj pomogne. Često bi, kada je imao vremena nakon posla, tražio od Selminih roditelja da ona bude malo s njim i njegovom ženom. Njih dvoje nisu imali mnogo para, ali Muharema ništa nije moglo spriječiti da svaku noć ostavi Selmi i njenoj braći i sestrama kesicu bombona. Ujutro, kada bi ustali, sva djeca bi prvo trčala do vrata po bombone, pa tek onda do kupatila. Ako su ta djeca ikada mislila da Djed Mraz postoji, onda je to za njih bio Muharem, koji je naročito pokazivao svoju ljubav prema njima. Amela u nekim trenucima nije najbolje podnosila to što nemaju djece, a utjehu je tražila kod roditelja u Rogatici. Sve što je ikada tražila Muharemu bilo je dopuštenje da može odlaziti kod svojih roditelja, a zauzvrat mu je davala svu svoju ljubav i uvijek brinula o njemu koliko je mogla. Kada god bi se Muharem igrao s dječicom, ona bi bila sretna i nasmijana, ali uvijek kada bi otišli svojim kućama, sjetila bi se da oni nemaju djecu i krivila je sebe zbog toga.

Sjedila je Selma u dnevnom boravku i sjećala se skoro svake scene sa Muharemom dok joj je brat o njemu pričao. Sjeća se da je jednog jutra Muharem došao kod Selminih roditelja i nešto im govorio i objašnjavao. Selma je čula samo riječi bili, doktor, nalazi. Ubrzo nakon toga su Selmi spakovali neke stvari u ruksak i poslali je sa Muharemom i njegovom ženom.

– Gdje idemo? – upita Selma.

– Do kupališta na Drini, da se igramo i smijemo – sagnu se Muharem i šapnu joj: A i da jedemo slatkiša.

Selma se smijala i veselo skakutala putem prateći krilca od maslačaka. Muharem i Amela su deke i sve stvari smjestili u hlad, pa otišli do vode da se kupaju. Kada je Selmi dosadilo da se igra u plitkoj vodi, krenuli su šetati. Tog prelijepog dana Amela se nije nijednom osmjehnula, uvijek kao da je o nečemu mislila. U hladovini su pronašli malog cuku kako se zaglavio u žbunju i cvilio. Muharem je prilazio dok je cuko iz straha odgovarao režanjem, a onda se smirio shvativši da mu Muharem želi pomoći. Nakon što ga je oslobodio drvenih okova, cuko se nije micao od njih zbog čega Muharem reče da će ga povesti sa sobom i brinuti o njemu. Od tog trenutka on je definitivno u Selminim očima postao heroj. I bio je, zaista, sve do danas. Ali prošlo je skoro četrdesetak godina od njenog djetinjstva i vremena kada joj je Muharem donosio bombone. Prošlo je i više od dvadeset godina otkako je njihovog rođaka ubio Milenko L., višegradski ratni zločinac. Nekada prije rata je radio kao policajac u Višegradu. Svi su ga znali. A kad je počeo rat, ubijao je svoje komšije. Četrnaestog juna u Pionirskoj ulici je naredio i učestvovao u zločinu. Tog dana su zarobili u kuću sedamdeset civila, žena i djece, i zapalili ih. Nisu prošle ni dvije sedmice, a oni su isti takav zločin ponovili u selu Bikavac u kući Mehmeda Alića. I danas se zgrožava od tog čovjeka. Ali Selma je bila zaprepaštena pričom o Muharemu, koja nije završila u njenom djetinjstvu sa slatkišima. Ona je završena danas gorkim okusom tuge.

Muharem je preživio agresiju i skoro dvadeset godina nakon rata i dalje je živio u Višegradu. Bio je i dalje sa svojom ženom u nekoj staroj, napuštenoj kući. Cijeli život je strahovao da će ga žena napustiti, jer im je kasnije doktor rekao da to što ne mogu imati djece nije do žene već do Muharema. Život mu je bio težak i bez tog straha. Svakim danom je tražio bilo kakav posao, hodao po šumama nalazeći kojekakve hranjive trave i pokušavao ubijati divljač nekim zamkama koje je pravio. Na kraju je morao početi i prositi, nekada nekome kucati na vrata, nekada sjediti negdje u gradu kuda će prolaziti ljudi i gdje bi mu se možda neko mogao i smilovati. Ali najgore mu je bilo kada bi se vratio kući i ne bi našao unutra svoju ženu. Amelini roditelji su umrli poslije rata i nikada nije znao gdje odlazi. Pomišljao je svaki put da je više nikada neće vidjeti. Od naroda je samo slušao zlurade komentare dobacivane u prolazu kako su je viđali sa drugim muškarcima po Rogatici, a oni najzlokobniji su se smijali njegovoj sudbini govoreći mu da je jedini čovjek kojeg je napustila kurva. Otjeran iz čaršije takvim zadirkivanjem pa i ponižavanjem, kući bi sjedio satima misleći na Amelu. Pomisao na to da ga vara ga je izjedala iznutra, a tada bi samo plakao. Ako je bilo neke milostinje, kupio bi alkohola i u njemu gušio svoju tugu, ubijao bol koji ga je izjedao. Jednom je nije bilo godinu dana i Muharem je potpuno izgubio nadu u njen povratak. Često je mislio da je to konačni odlazak od njega, i govorio sebi kako je on jedini krivac za to. Ipak, jednog dana je ušla na njegova drvena, probušena vrata i samo spustila torbu pored oronulog kreveta kao da je izašla prije dva sata. Njegove sumnje da ga vara uvijek su joj ostale strane. Nikad je ništa nije ispitivao ni za tu godinu jer nije imao hrabrosti, a ni snage da je pita. Plašio se upravo takve istine, ali ga je bilo i stid te moguće istine jer se Amela ipak uvijek vraćala. Uvijek se vraćala njemu, jadnom prosjaku koji jedva sabire za hljeb i čovjeku koji joj nikada nije mogao podariti dijete. Šta bi joj on mogao reći? A sve bi mu to bilo lahko za podnijeti samo da ima jedno dijete, kako je uvijek i govorio.

Bila je jedna djevojčica bez roditelja koja je čekala dan kada će je neko usvojiti. Proseći po čaršiji, znao je svaki njen trač pa tako i sve o maloj curici. Zvala se Milica, imala je kratku smeđu kosu i svijetle, plave oči. Imala je šest godina i bolovala je od leukemije. Bolest je bila u veoma ranom stadiju i mogla se izliječiti, ali čovjek kod kojeg je Milica boravila bio je veoma star i bolestan i nije joj mogao pomoći. Tog ljeta je Muharem svakim danom dolazio u čaršiju ne bi li je bar vidio, a ona je uvijek sjedila kod istog prozora i tužno gledala ostalu djecu kako se igraju na ljetnom suncu. Boljela ga je tuga malene djevojčice. Muharem je bio svjestan svoje sulude situacije, živio je veoma teško, a maštao o tome kako će pomoći Milici. Tako je bilo sve dok jedne noći nije krenuo kući kada su mu prišli neki ljudi u odijelima. Bili su to ljudi koji su branili ozloglašenog ratnog zločinca, višegradskog ratnog zločinca Milenka L. koji je zapalio zarobljene i žive ljude, čak i djecu. Svi su znali koliko Muharem teško živi, ali i da je bio u Višegradu tokom skoro cijele agresije. On je bio savršen svjedok u korist optuženika. Ponudili su mu veliku sumu novca da ode na sud i svjedoči o tome kako Milenko L. nije ubijao ljude, ali i da nagovara ljude koji bi bili pogodni za to. Nekoliko njih je kasnije prihvatilo pare, ali to nije čudilo. Svi su otprilike bili poput Muniba koji je, također, prihvatio pare da bi lagao na sudu, ali Munib je još od prije rata bio pijanica i kockar koji nije znao ni na šta drugo trošiti pare. Muharemova odluka da to prihvati je svakoga ko je tog čovjeka poznavao toliko iznenadila da su ljudi sa nevjericom slušali tu priču.

Ljudi u odijelima su mu sve fino objasnili i Muharem je otišao kući. Bez obzira što nisu imali para ni djece, i što je Amela znala da ispolji svoje frustracije prigovarajući mu da je sve njegova krivica, uvijek je pokušavala da mu pomogne. Naravno, u onim danima kada je bila kući. Tu večer je Muharem došao kući vidno napet i nakon neprestanog propitkivanja njegove žene odlučio je da joj ispriča šta mu se desilo. Rekao joj je da je razgovarao sa advokatima Milenka L. i šta su mu ponudili, objasnio da su mu već dali nešto novca, ali da će dobiti još mnogo novaca i onda je počeo objašnjavati šta će uraditi sa njima.

– Amela, nakon što uzmemo te pare konačno ćemo moći imati svoju kuću. Napravićemo jednu veliku, lijepu sobu za dijete. Da, Amela, dijete. Sa mnom nisi mogla imati djece, a ja sam uvijek mislio da si s nekim drugim mogla imati bolji život. A pričo sam ti o maloj Milici iz čaršije, niko je ne usvaja, a mi ćemo sad imati para.

Uvjeravao je Muharem Amelu da će moći nedužnoj djevojčici spasiti život, da će joj platiti liječenje i da će onda i oni imati svoje dijete. Imat će ono što su oduvijek željeli, svoju malu porodicu. Amela je sve vrijeme šutjela, nije mogla ništa da progovori niti da shvati kako je Muharem to mogao prihvatiti. Nije ona nikakva svetica, nije mu uvijek ni bila vjerna, ali vraćala se uvijek njemu. Njemu zbog kojeg nikada nije imala djece, njemu s kojim ništa u životu nije ostvarila, a on je sada izdao tolike ljude da bi udovoljio sebi. Je li važnija mala Milica od toliko pobijenih ljudi, od onih malih beba što su žive zapaljene? Gubila se Amela u svojim mislima, u sekundi joj se srušio svijet, u minuti je izgubila onog muža kojeg je godinama znala, s kojim je brak samo ona održavala, samo njena volja. Ali Muharem, vidno uzbuđen, ništa od toga nije primjećivao i ni na šta slično nije pomišljao, on je samo nastavljao sa uvjeravanjem da je to ono što je cijeli život čekao, i postavljao joj pitanja na koja nije ni očekivao ništa drugo do potvrde, pa je i Amelinu šutnju shvatao upravo tako.

Veoma brzo se pročulo po Višegradu šta je Muharem uradio, a onda su to saznali i svi ljudi vezani za Višegrad. On je uzeo pare i kupio kuću u Sarajevu, a malenu Milicu su poslali na liječenje. Iako se s Amelom dešavalo nešto čudno, živio je mnogo lakšim životom nego prije, nikada više nije legao gladan niti zaspao u kući koja prokišnjava. Prošla je godina otkako je Milica završila svoje liječenje i nije bilo sretnijeg čovjeka od Muharema dok je gledao kako se igra u vrtu svoje kuće.

Nije bilo ničega što bi Milica poželjela, a da joj to Muharem nije kupio. Samo Amela nikad više nije bila ista. Raspoloženje joj se nikad nije mijenjalo, postala je veoma teške naravi, a često je znala biti odsutna i govoriti fantazmagorično o nepravdi i lažima. Niko je ništa nije shvatao, a nije ni mogao jer je ostajala zatvorena u sebi i novoj kući koju je toliko mrzila. Nije više odlazila od Muharema, ali je bila manje s njim nego ikada prije. Nije ni jela s njima, uvijek je sebi spravljala neke male obroke ili prosto jela paradajza i hljeba. Muharemu je u izvjesnom smislu bilo i drago zbog toga, nije želio da se mala Milica osjeća loše, da strahuje od Amelinog ponašanja. On je znao samo za Milicu i zbog nje se nije obazirao ni na to što ljudi koje je nekada znao okreću glavu od njega, nije mu smetalo to što ga se više niko ne sjeća kao dobrog, starog Muharema koji voli svu djecu, a ne samo tamo neku Milicu. To što ljudi više vole vidjeti i mrtvaca od lica izdajice je njemu bilo nevažno sve dok ima svoju Milicu. Svako jutro joj je priređivao neko iznenađenje, baš kao nekada Selmi. To jutro je želio da je odvede na Vrelo Bosne. Ustao je malo ranije nego inače. Dok je prolazio kroz dnevni boravak čudio se upaljenom televizoru. Trebalo je da svi spavaju u tim ranim jutarnjim satima kada je on odlazio da obližnje pekare da kupi svježe kroasane za svoju Milicu i Amelu, iako njegova žena nikada nije jela taj doručak. Ušao je u kupatilo i ugledao kadu punu krvave vode. U njoj je ležala Amela.

_________________________________________________________________________

HAMZA HODŽIĆ rođen je 1991.godine u Sarajevu. Završio je dodiplomski studij na Odsjeku za književnosti naroda BiH i bosanski, hrvatski i srpski jezik na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Do sada je objavljivao kratke priče i tekstove u studentskim časopisima (Slovo; priča “Muharem” uvrštena je u broj 4/2017, op. čč), kao i na nekim internet-portalima. U februaru 2017. godine u samizdatu objavio je i roman prvijenac Farbanje, a koji, u najkraćem, govori o odrastanju učenika u internatskim uslovima religiozne škole u sekularnom društvu. Trenutno je zaposlen kao lektor na internet-portalu.