Month: June 2020

POEZIJA I PROZA SUVREMENIH MAKEDONSKIH AUTORA U PRIJEVODU BORJANE PROŠEV-OLIVER: Vlada Urošević

proza

PRIČA VLADE UROŠEVIĆA IZ KNJIGE “MOJA RODICA EMILIJA” / “Мојата роднина Емилија” (osamnaest zatvorenih priča koje čine jedan otvoreni roman), 1994.

TRI ŽELJE
/priča o prvom pojavljivanju Emilije/

Moja prva sjećanja na Emiliju povezana su s pojavom slonova u našemu gradu. Zapravo – sa slonovima i mrtvim konjima. Svakako da su slonovi bili neobičniji. Konji su imali bijele razrogačene oči i iskežene zube. Na oko jednomu od njih sletjela je velika zelena muha. Sjećam se da je Emilija otjerala muhu, a oko je konju prekrila jednim ubranim cvijetom.
Ali odakle i kako se uopće pojavila Emilija? Moje sjećanje nije posve pouzdano; redoslijed događaja je ponekad izmiješan; verzije koje sam kasnije čuo često su kontradiktorne; fotografije u obiteljskom albumu i zapisi djeda Simona uglavnom su nejasni; ponekad čak mislim da je Emilija uspjela – nekakvom, samo njoj svojstvenoj sposobnosti – izmiješati uspomene u nerazmrsivo klupko i učiniti prošlost nečitljivom i neodgonetljivom.
Ponekad mi se čini da je nikada prije rata nisam vidio, no to je nešto što se može smatrati provjerljivim – tada sam bio malen i događaji u mojem sjećanju imaju dimenzije koje ne odgovaraju stvarnosti: u njemu nalaženje neke male kutijice zauzima veće mjesto od rušenja čitavih gradskih kvartova. No s početkom rata slika moje rodice Emilije postaje bez sumnje jasnija i izoštrenija.
U tim prvim ratnim danima, kada se kuća stalno punila i praznila, kad su kroz nju prolazili, izmiješano i munjevito, poznati i nepoznati ljudi, kada su u nju sa svih strana dolijetali šareni leptiri, najnevjerojatnije vijesti, kada su se razgovori prekidali sa svakim otvaranjem vrata i kada je sve – lijeganjе, ustajanjе, obroci – bilo ispremiješano, otrgnuto iz uobičajenog tijeka u isto vrijeme uzbudljivo i zastrašujuće, u kući su se pojavili i rođaci koje sam, kako mi se činilo, vidio prvi puta u životu; bili su suzdržani, nekako odsutno ljubazni, s nečim izgubljenim u pogledima – čovjek s naočalama na čijem je licu s nekoliko dana neobrijanom bradom bilo nečeg očajničkog no i cirkuski šaljivog, žena koja je stalno prebacivala neke sitnice iz jedne u drugu torbu, vadeći ih i ponovo stavljajući po nekom svom redu, da bi se već u sljedećem trenu predomislila i iznova počela sređivati stvari u torbi, sada u suprotnome smjeru i djevojčica koja je netremice bila zagledana u fotografiju slonova, uramljenoj u neki stari okvir na zidu u hodniku i istrgnutoj iz nekog ilustriranog časopisa
To su afrički slonovi rekao sam ja stručno. Razlikuju se od onih iz Indije, dodao sam ponosan na svoje znanje. Osjećao sam se superiorno: ona je imala tek sedam godina, a ja sam već napunio jedanaest.
Živi, upita ona odjednom.
Zbunilo me je njezino pitanje. Nisam posve shvaćao što je htjela time reći.
Pa, čim je fotografija, morali su biti živi, rekao sam. Fotografirali su ih, shvaćaš? Nisu nacrtani.
Više volim žive slonove od fotografiranih, rekla je jednostavno. Pogledala me je i naglo se zacrvenjela.
U tom času u sobu su utrčali susjedi vičući da nebom lete avioni. Svi su izašli držeći dlanove nad očima: u nebeskim dubinama iskrili su mali svjetlucavi vretenasti oblici jedva vidljivih aviona. Oko njih su rascvjetavali mali bijeli oblaci protuavionske artiljerije.
Slušaј, rekao sam Emiliji koja je još uvijek gledala slonove na fotografiji, u jednoj ulici iza naše kuće ima dva konja koja su ubili kada su mitraljirali iz aviona. Želiš ih vidjeti?
Nisam mogao ni pretpostaviti u kakve nepredvidljive doživljaje vodi ovaj moj poziv, niti da će ubrzo ona postati ta koja upućuje poziv za put ka nepoznatom i kojeg ću ja poslušno slijediti. Od toga trena započeo je niz nevjerojatnih događaja koje ću pokušati ispričati, potpuno svjestan njihove nevjerojatnosti.
Ustala je te smo neprimijećeni izašli na ulicu kroz zadnje dvorište. Na kaldrmi ulice bio je bačen kišobran, jedna ženska cipela slomljene potpetice, nekoliko omotnica s pismima, glava lutke i jedna žlica. Iz rasporenog madraca izlila se vuna.
Od svega toga, Emilija je izabrala glavu lutke, obrisala je s nje prašinu i ponijela je sa sobom. Hodala je pola koraka iza mene poput male poslušne djevojčice koja se prepušta volji starijeg, ali odlučna da svojim ponašanjem dokaže da je s njime ravnopravna.
Konji su još uvijek bili ondje gdje sam ih vidio prethodnog dana. Jedan od njih je ležao zadnjih nogu položenim na ulici, a glavom u jarku. Drugome je glava bila na trotoaru. Oko mu je užasnuto gledalo u nas. Kada smo im se približili vidio sam kako se na ispupčenoj zaobljenosti oka, kao kroz staklenu kuglu nasađenu na dugi štap ogledavaju dvorišta, nazubljeno zelenilo drveća i bijela čipka oblaka. Iz susjednog vrta Emilija otkinu jedan krupni bijeli cvijet.
Prekriven cvijetom, oko mrtvog konja izgubio je luđački užas. Ali muhe su i dalje slijetale na rubove poluotvorenih usta iz koje su virili krupni žuti zubi.
Lijepi su, rekla je moja rodica Emilija. Lijepi mrtvi konji, dodala je.
Hoćemo li natrag, upitao sam autoritetom starijeg.
Moja rodica Emilija napuči usne u znak neslaganja. U očima joj bljesne neka lukava prikrivena svjetlost posve neprimjerena njezinoj dobi. Okrenu se prema meni i pogleda me ravno u oči – bez imalo napora – ne trepćući, s odlučnosti bez zadrške, samouvjerena, gotovo drsko. Mala poslušna djevojčica koja je do malo prije hodala pola metra iza mene, šuteći preplašeno, odjednom je postala biće svjesno neke svoje moći. Gledao sam je zbunjen.
Što želiš da sada ja pokažem tebi, upita ona.
Bio sam zaprepašten njezinim neočekivanim prijedlogom, a još više odlučnošću kojom ga je dala pa nisam odgovorio ništa.
Imaš pravo na tri želje. Rekla je. Požuri.
Odakle sad ovo, rekao sam. Otkud si sad ovo izmislila.
Nabravši gornju usnu i raširivši nosnice pokazala je da nije zadovoljna mojom nespremnošću da prihvatim njezine prijedloge.
To je jedna igra, objasnila je.
Čitao sam bajku o tome, rekoh. Zove se „Tri želje“. U njoj to radi jedna vila, mislim, ispunjava želje. Ili riba, ne sjećam se više.
Dobro, reče moja rodica Emilija pomalo nestrpljivo. Neka bude bajka. No imaš pravo na tri želje. Reci mi što želiš vidjeti.
Razmišljao sam, čini se predugo.
Neke životinje, reče moja rodica Emilija.
Da, rekoh ja, životinje.
Koje?
Opet sam razmišljao predugo.
Slonove?
Ovo je već bilo previše.
Da, rekoh ja, slonove. Pokaži mi slonove.
Emilija prijeđe jezikom preko usana. U njenom osmjehu opazih pobjednički titraj.
Dobro, reče ona. Dođi.
Išla je preda mnom žureći, vođena nekom sigurnošću koja je brisala sav moj otpor i nepovjerenje. O čemu se radi? O povrijeđenoj sujeti male djevojčice koja mi je željela dokazati da ne poznajem samo ja neke stvari? O unaprijed smišljenoj želji? O triku koji će se naposljetku otkriti kada mi pokaže neku sličicu ili igračku?
Ali nisam imao vremena preciznije oblikovati svoje sumnje. Emilija je hodala ispred bez sumnje, samouvjereno, vođena jednom, gotovo mjesečarskom sigurnošću, kao netko tko je bezbroj puta prolazio tim istim putem i s istim ciljem.
Kamo, upitah?
Emilija ne odgovori.
Prošli smo nekim pustim ulicama u kojima je jedini trag događaja koji su se odigravali tih dana bio jedan veliki ženski slamnati šešir s buketićem umjetnog cvijeća zadjenutim sa strane na obodu preko kojeg je prošao kotač nekog automobila. Zatim je moja rodica Emilija ušla u jedno dvorište, a iz njega kroz jedna vratašca, u drugo dvorište. Nije bilo nikoga. U jednom od dvorišta nalazio se stol postavljen za jelo – no i domaćini i gosti pozvani na objed kao da su nestali. Nad sjajno bijelim tanjurima letjele su ose. Među lijehama cvijeća šetale su kokoši, razbacujući nogama zemlju više od pakosti nego tražeći hranu: očito da im je odsustvo ljudi ulijevalo neku bezumnu hrabrost. Jedna se čak popela na stol i važno gazila među tanjurima. Kada sam zamahnuo prema njoj, zakokodakala je iznenađena i sletjela na pod dižući mali oblak prašine sa zemlje.
Udaljena vreva grada postajala je sve nečujnija: prekrilo ju je brujanje pčela, kvocanje kokošaka i piskavo glasanje cvrčaka.
Dvorišta su postajala sve zapuštenija: neki su posve obrasli travom, u voćnjacima je bilo mnogo isušenih stabala slomljenih grana. Plotovi su na mnogim mjestima bili provaljeni, nedostajale su daske. Korov je bujao, podivljao i poblesavio zapjenjen poput idiota u kojem bez mogućnosti da budu izrečene, bujaju neke ogromne, nemjerljive riječi koje bubre sve više i više nadilazeći svojom veličinom i oblikom otvor usta. Čičkovi i osjaci ondje su dosezali divovski rast; probijali smo se kroz njih kao kroz tropsku prašumu. Mesnato lišće nam se žilavo suprotstavljalo, a stabljike pune ljepljivog zelenog soka nas nisu htjele propustiti. Nad tim gustišem širila se teška omara, zujali tromi kukci, treperio je ugrijani zrak.
Konačno, iza nekih srušenih plotova, više nije bilo dvorišta: onkraj te srušene granice širilo se carstvo periferijskih polja, ničija pusta zemlja bodljikavih biljaka.
Ovdje, reče moja rodica Emilija i pokaže mi rukom znak da legnem na zemlju. Bio sam uvjeren da sva ta igra ne vodi ničemu, no na Emilijinom licu i izrazu bilo je nečeg što me je primoravalo da odgodim njezin prekid.
Ležao sam disciplinirano, ironično pretjerujući u svojoj ustrajnosti, i gledao sam kolone mrava koji su se probijali kroz čudesan gustiš krećući se prema samo njima znanom cilju. Zemlja je vonjala na trule plodove, nagorjele dronjke, na životinjski znoj i na nešto bezimeno uzbudljivo i tajanstveno. Poželio sam reći Emiliji da igra postaje besmislena i da je vrijeme da se vratimo kući, kad mi ona dotaknu rame.
Evo ih, reče.
Bili su isti kao na fotografiji u predsoblju: spori i teški, kao brda koja se pomjeraju, kretali su se kroz visoku travu i korov ljuljajući u gotovo svečanom ritmu svoje surle. Nalazili su se jedno stotinu metara od nas: podižući glave, mogli smo ih sasvim lijepo vidjeti između oštrih vrhova bodalja i baršunastih listova koprive.
Slonovi, rekao sam još ne vjerujući svojim očima. Isti kao na fotografiji!
Čuo sam rodicu Emiliju kako se hihoće prigušeno.
Živi slonovi su ljepši nego oni na fotografiji, zar ne?
Veličanstveni, ozbiljni, svjesni svoje veličine, slonovi su koračali kroz gustiš, uzimajući s vremena na vrijeme svojim surlama poneki grm i stavljali ga u usta. Bilo ih je četvero: odjednom, probijajući se među velikima, istrčao je i peti – mali slonić teturajući smiješno i pletući se oko nogu onih velikih.
Podigao sam se na ruke da ih bolje vidim.
No u tome trenu čuo se zvuk, a odmah potom vidjeli smo avion koji se kretao sve niže. Nadletio je slonove, a zatim preletjevši nad našim glavama, napravio je polukrug.
Zapazio ih je, promrmljao sam panično.
Slonovi kao da su osjetili opasnost. Zastali su podižući surle i zabijajući se jedan u drugog, mali slonić bio je skriven između njihovih nogu.
Avion se vraćao leteći sve niže. Njegov mitraljez je prijeteći stršio na kljunu aviona. Avion je sličio nekom ružnom kukcu sa isturenim žalcem.
Poletjevši sa obližnje stabljike sljeza, jedna mi mala mušica uleti u oko. Oko me je zapeklo, cijeli se pejzaž prekrio ljutim omotačem. Zažmirio sam od bola.
Ma, baš me briga, rekao sam bijesno.
Otvorio sam oči u trenutku kada je iz trupa aviona bljesnuo narančasti plamen. Avion se zatrese i iz njega poletješe bljeskavi komadići. I u sljedećem trenutku, vukući za sobom rep gustog dima, avion pogođen nekim zrnom protuavionske artiljerije – nestane iza drveća koja su obilježavala granicu poljane. Odatle do nas dopre tupa eksplozija.
Moja se rodica Emilija zahihoće.
Ovo je bila druga želja, reče ona.
Slonovi su još uvijek stajali neodlučno, oprezno njušeći zrak. Kao da su predosjećali da opasnost još nije minula.
I doista, s druge strane poljane čuli su se glasovi. Privučeni padom aviona, tražeći mjesto gdje se srušio, iz grada su trčale skupine vojnika s puškama u ruci. Dovikivali su se međusobno, raštrkani po trnovitom grmlju, tražeći staze koje su se gubile u gustišu. Još malo i vidjet će slonove.
Pronaći će ih, rekla je moja rodica Emilija, posve hladnokrvno, ne unoseći nimalo osjećaja u tu nemilosrdnu konstataciju.
I doista, jedan od vojnika koji se probio među prvima, odjednom je stao. Zatim je počeo vikati pokazujući prema slonovima.
U uzbuđenju nisam primijetio da sam stavio ruku na mravinjak. Osjetivši svrbež, vidio sam da mi ruku napadaju i grizu krupni crvenoglavi mravi.
Otresao sam dlanom druge ruke mrave koji su visjeli držeći se vilicama za moju kožu.
Brišite, rekao sam. Magla!
Tko, upita moja rodica Emilija praveći se da ne shvaća.
Slonovi, rekao sam u posljednjem trenu.
Vojnik koji je mahao rukama, zastane. Nekolicina vojnika mu se približavala trkom. On je pokazivao rukama prema mjestu na kojem su do maloprije stajali slonovi.
No tamo sada nije bilo ničega. Pod suncem koje je peklo nepromjenjivim sjajem bljeskale su oštrice trava, lagano se njihao korov, rascvjetavale se krunaste čašice bodljika. Iznad svega toga talasali su gusti slojevi vrućeg zraka.
Slonova nije bilo.
Treća želja, reče moja rodica Emilija pomalo zlim izrazom lica. Gotovo.
Što je gotovo, upitah ja.
S trima željama, reče ona ustajući. Istresla je suhu travu sa suknje, pogledala me kao da me zbog nečeg sažalijeva i pružila mi ruku da je izvedem iz gustiša.
Na povratku kući išli smo kraćim putem. Stariji ukućani su bili zaposleni preuređenjem podruma: odlučili su od njega napraviti sklonište. Iznosili su starudiju, stare posude, lampe slomljenih sjenila, pljesnive knjige, a unosili poljske krevete, deke i priručnu ljekarnu. Jedva da je netko primijetio našu odsutnost.
Gdje ste bili, pitale su tete.
Pokazao sam Emiliji ubijene konje, rekao sam ja.
Bože, kakva vremena, uzdahnule su tete.
U naše vrijeme su dječaci pokazivali djevojčicama ljepše stvari.
Ušli smo u kuću. Pogledao sam prema fotografiji na zidu i zastao iznenađen: mogao sam se zakleti da su slonovi prije bili okrenuti glavama prema promatraču, a sada su bili okrenuti kao da odlaze prema gustišu džungle koja se već sklapala za njima.
Želio sam nekoga pitati i provjeriti svoje sjećanje u svezi fotografije, ali sam se predomislio. Sjedeći u foteljama u salonu, djed Simon i sudac Pletvarski , čest gost u našoj kući, razgovarali su o jednom pogođenom avionu koji je pao negdje na kraju grada. Prolazeći pokraj njih i slušajući njihov razgovor, zastao sam radoznalo, no oni su me prijekorno pogledali, a ja sam nastavio prema kuhinji.
Ondje je već sjedila moja rodica Emilija. Gledala me je ispitivački, a ja joj nisam rekao ništa, ni o promjeni koju sam primijetio na fotografiji, ni o razgovoru o avionu koji sam djelomično čuo. Samo sam joj isplazio jezik i upustio sam se u pretraživanje kredenca da nađem nešto za jelo.
Tako započinje moje sjećanje o prijateljevanju s Emilijom.
Kada sam se kasnije prisjećao događaja sa slonovima, uvjeravao sam se da su životinje pobjegle iz zoološkog vrta zbog bombardiranja i da me je Emilija znajući nešto o tome navela da ih poželim vidjeti kako bi mi ih ona mogla pokazati. I kakvo je silno bilo moje iznenađenje kada mi je jednog dana, mnogo kasnije, u ruke pala knjiga Povijest Zoološkog vrta u našemu gradu koju je napisao nekadašnji njezini upravnik, profesor Dudevski. Uzalud sam u njoj tražio nešto o slonovima s početka rata. Tada, pisalo je u knjizi, u Zoološkom vrtu bilo je medvjeda, lisica, čak i jedan ris i sve su životinje bile zavedene pod brojem i dokumentirane, ali slonova nije bilo. Njih su kupili mnogo, mnogo godina kasnije, njihov dolazak vlakom u specijalnom vagonu bila je velika senzacija u gradu, u večernjim novinama bio je raspisan natječaj za najljepša imena koja će im se nadjenuti, čak se u blizini njihova kaveza otvorila mala prodavaonica u kojoj su djeca mogla kupiti kikiriki zamotan u tuljce od papira koje će pružati prema njihovim surlama. No, to je bilo puno kasnije: tada kada sam ja vidio te velike debelokošce kako gaze poljanom iza posljednjih kuća na periferiji, zapravo slonovi nikako nisu mogli biti ondje.
A ja ih ipak vidim u svome sjećanju kako se kreću između čičaka i magarećeg trnja skupljajući veliko lišće lopuha u divljim vrtovima našeg djetinjstva, a moja rodica Emilija leži kraj mene na suhoj zemlji i tiho se hihoće.
Potpuno sam uvjeren da sam ih vidio, kao što sam siguran da je moja rodica Emilija bila, zapravo, jedna mala vještica.

s makedonskog prevela Borjana Prošev-Oliver

_______________________________________________________________________

VLADA UROŠEVIĆ (Skopje, 1934.) eminentni je makedonski pjesnik, prozaist, književni kritičar i teoretičar, esejist, antologičar, prevoditelj i sveučilišni profesor. Jedan je od utemeljitelja Katedre za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta “Blaže Koneski” u Skopju, gdje je desetljećima predavao kolegije iz povijesti europske književnosti XIX. i XX. stoljeća. Od 1966. godine na pariškoj je Sorboni ostvario niz intenzivnih studijskih boravaka. Redoviti je član Makedonske akademije znanosti i umjetnosti, Europske akademije znanosti i umjetnosti u Strasbourgu, Europske poetske akademije u Luksemburgu i Slavenske akademije književnosti i umjetnosti u Varni.

KRATKA PRIČA MLADENA BLAŽEVIĆA

proza

NISAM JA NIKAD PUCAO

Pucao sam na odsluženju vojnog roka, ali to se ne računa. U ratu nisam bio. Nije to bio moj rat. Dijete miješanog braka, koji više ne postoji. Umrli su. Nestao sam odmah devedesetprve i pobjegao tetki u Italiju. Muvao se tamo i izbjegavao zemljake. Ako čuješ nekoga koga razumiješ, okreneš se i trčiš u drugom smjeru. Trajalo je to dok nije završilo. A onda, ne možeš više tetki na teret. Otišao sam kući. U stan od roditelja se neko uselio. Ostala kuća mog djeda. Pričali su da je bio gazda, a ja ga se sjećam kao starca. Ali, ostavio je komad zemlje i praznu kuću bez dijela krova. Pravo na obnovu, nisam imao. Nisam izbjeglica, ni doseljenik, ni povratnik. Samo propali student. No, dobar je osjećaj kad nešto stvaraš ispočetka. Ideš prema naprijed, svaki je dan sve bolje. Susjed, dobar čovjek, naučio me povrtlarstvu. Sve, od uzgoja sadnica pod najlonom, do uzgoja paprika. Preorao mi njive svojim traktorom. Dao mi i novca za gnojivo. Vratio sam mu od uroda. Dobar čovjek, vidio je da se trudim. I krenulo je. Dobro je rodilo. Zaradio sam za život do idućeg uroda i svoj mali, stari traktor. Oko mene su ljudi živjeli normalno. U dva svijeta. Doseljeni Hrvati i Srbi povratnici. Imali su svoje gostionice i svoje dućane. Gostionice sam izbjegavao, a dućane mijenjao. Onda me onaj dobri susjed upoznao s njom. Njegova rođaka. Kasnije mi je, dok sam mu pomagao ukrcati stajnjak u kola, u povjerenju rekao:»A što ti ne oženiš Maricu. Vrijedna je mala, taman za tebe…I mješana ko ti. Ne biste se svađali u koju ćete crkvu.»
I oženio sam je. I zaljubio se. Ona lijepa, a opet žilava, jaka. I lice i sise i sve… Znala brzo sve o paprikama. I točno se sjećam kad smo začeli našu Anu. Tamo iza kuće. Nekako nam je došlo. Ana je bila moja mala Marica. Samo plava s kovrđama. Sad to zvuči nekako ko u bajci. Štedio sam za auto. Još malo i moglo se. Neki stari, polovan. I kako smo se mi tamo našli, gdje smo prolazili baš tuda, baš u to vrijeme. Maloj se pišalo. Ušle su u gostionicu, u wc. Čekao sam na terasi. Kraj mene je uletio neki…znao sam ga iz viđenja. Čuo sam opet Hrvate i Srbe, četnike i ustaše. Naguravanje muških. Psovke. I onda, onda pucnje. Uletio sam. Marica je ležala na leđima i tresla se. A na trbuhu joj je ležala Ana. Gledala je u strop, u… Sahranio sam je sam bez Marice. Kad se vratila iz bolnice nije me ni pozdravila. Stala je pred mene, odmotala zavoj i otkrila lica bez oka. Kako gledati u to lice. Nije to Marica. Spustila je glavu, otišla u sobu i zatvorila vrata. A ja sam otišao do susjeda. Nije ga bilo, ali znao sam gdje drži pušku. I sad sam tu, na crkvenom tornju. Dolje ništa na nišanu, neko gluho popodne. Evo, neka žena. Čini se zgodna ovako iz daljine. K’o zna jel’ Hrvatica ili Srpkinja? Više nije važno.

______________________________________________________________________

MLADEN BLAŽEVIĆ rođen je 1969. godine u Rijeci. Radio je kao novinar u brojnim dnevnim i tjednim novinama. Pokrenuo je i uređivao nekoliko informativnih i književnih časopisa. 2008. je objavio prvi roman „Tragovi goveda“ u „SKD Prosvjeti“, a 2015. drugi roman „Ilirik“, također u „SKD Prosvjeti“. Napisao je scenario za igrani dio dugometražnog igrano-dokumentarnog filma „Je letrika ubila štrige“, te je autor, scenarist i voditelj putopisnog serijala Istriana Jones. U izdanju društva „Poiesis“ iz Ljubljane 2017. objavljena mu je dvojezična slovensko-hrvatska zbirka pjesama „Posljednji tasmanijski tigar“. Dobitnik je nagrade „Post scriptum“ za književnost na društvenim mrežama za 2018. godinu, temeljem koje mu je objavljena zbirka pjesama „Mogućnost povremenih oborina“, Jesenski i Turk. Priče i pjesme su mu prevođene na slovenski, talijanski, engleski i ukrajinski jezik. Živi u selu Ćuki, kraj Vižinade u Istri.

SKOK

poezija

Jednostavno nemam povoda, treba dosta snage, treba jači tonus, treba jednostavno to htjeti, skočiti. Treba prebrojati, izmjeriti visinu, odvagnuti, isplati li se uopće. Što se time dobiva. Treba staviti u računicu pluseve, minuse, trebam se jednostavno pitati želim li ja to uopće. Želim li to danas, želim li to na neki drugi dan, na nekog sveca, je li mi vrijeme povoljno, ide li mi vrijeme na ruku, je li ovo savršena situacija. Ima li savršene situacije? Jesam li lijepo pojeo. To je bitno, lijepo se najesti. To treba za tonus. Lijepo ispuniti trbuh, kvalitetno ispuniti trbuh, zdravo, taman, da ne talasa. To je važno. Jer kad se sve sagleda, kad se pogleda dolje, treba dobra fizička spremnost za takvo što. Ljudi misle da je to lako. To je pothvat, to je umijeće, baciti se tih desetak metara. Jest, to dolje je voda, jest, drugi su preživjeli, i da, već ti se smiju. Ali drugi nisu ti. Drugi su možda prošli rat, drugi su možda prošli smrt, drugi su možda skakali iz jebenih titanika tonućih. Drugi nisu ti, ti nisi drugi. Ti si gore, tvoj tonus je tvoj tonus, tvoj skok je tvoj skok. Skoči. Skoči. Jebeno skoči, skoči jebote ti. Ništa. Nemoj skočiti. Ajde lijepo kući, ajde se lijepo spusti stepenicama kojima si se popeo. Ajde kad te od dolje gledaju, kad ti se dolje smiju, kad su uzeli hot dogove s kečapom i pomfrijem, kad su svoje odradili i sad se hrane, sad se talasaju i sad ti se smiju. Ajde se lijepo spusti, jednu po jednu stepenicu, pažljivo. Da se ne oklizneš i tako još padneš i tako se još više osramotiš. Ajde lijepo kući pa se vrati sutra. Pa se vrati spremniji, pa ne gledaj uopće puno, pa se popni iznimno brzo, urlaj malo na samome vrhu. Malo se tuci o prsa, malo reci da si tarzan ili neki vrag. Malo popizdi, daj si oduška, sve te tišti, malo zajebi sve. Kakve veze ima tonus s ičim. Kakve veze ima vrijeme koje provedeš gore. Kakve veze ima itko dolje, to što te gledaju nema veze s tobom. Ti se fokusiraj i skoči. Samo skoči. Skoči. Ništa daj si malo vremena pa skoči. Uzmi par udaha, izdaha pa skoči. Udah. Izdah. Ajde. Ajde ti, ne gledamo više. Ajde idemo mi kući. Doviđenja. Ajde nećemo te gledati. Idemo mi, zatvorit ćemo i vrata. Doviđenja. Ćao. Nije ti hladna voda. Imaš dolje ručnika. Ostavi samo ključ ispod tegle kad završiš. Evo ne gledamo. To ti je to. Imaš priliku. Radio si na tom tonusu, imaš optimalnu situaciju. Evo i nas ti nema. Idemo stvarno. Ćao. Javi.

***

Da nisam skočio ispao bih smiješan, mimozica, mamin sinčić. Pitali bi me zašto tako sporo govorim, pitali bi me nedostaje li mi mama. To je važno, da te mama ne napusti. Važno je da te voli. Da ti pruži svu moguću ljubav svijeta, ako nemaš tatu. Ako je i tata tu, onda je važno da te i tata obasipa pažnjom. Da te zagrli, da ti daje grublje poljupce zbog brkova. Nekako si ispunjeniji kad te i mama i tata vole. Lakše se odvažavaš na skokove. Ako ništa, dvije te osobe čekaju dolje, gledaju od dolje, dvije te osobe mogu i primiti. Razviti mrežu kao trampolin, lakše je tako skakati. Puno se lakše u takvim okolnostima odvažiti na skok. Povod? Imaš povod. Gore je hladno i visoko, dolje ti dvije osobe drže trampolin. Može te i samo mama čekati. Može angažirati osoblje pa da zajedno razvijaju trampoline i marame, ali glupo je. Glupo se osjećaš. Da netko zbog tebe razvija trampoline, da čeka i da te doziva. Ko vatrogasac. Ne trebaš vatrogasce, ne trebaš navijanje, imaju te osobe i drugog posla nego načekivati klipana da skoči. Načekivati možda i mulca da se odvaži, vidi ga koliki je. Ajde, možeš ti to. To ti zbilja ne treba. Trebaju ti roditelji, trebaju ti tata i mama da ti razviju maramu. Ti im onda kažeš da si briju, da ne treba tebi nikakva marama, da te sramote. Da nek se maknu više, ide skok. I onda skačeš. Onda zapljuskuješ starog. Močiš ga, zapljuskuješ staru jer su mislili da tebi treba pomoć. Tebi ne treba pomoć, tebi je samo trebalo dovoljno publike pa si zato čekao. Ti si ustvari pozirao gore. Ti si čekao da se prava ekipa okupi i gleda tvoj skok. Starci su tu jer su eto tu. Starci su tu jer su smorovi, jer misle da im je sin moron i da ne može skočiti. Nek se pokupe, nek rade večeru što se tebe tiče. Stari nek gleda tv, ionak nikad ne radi po kući. Samo mama radi. Nek mama složi večeru. Nek složi nešto fino, možda pohance, iscrpiš se kroz dan. Zaslužio si, ipak je bio dobar skok.

***

Da nije skočio, mi bismo ga i dalje voljeli. Ja bih ga i dalje voljela, ne bi mi bilo bitno što drugi misle. On nije mimozica, on je jedno možda senzitivno dijete, ali u dosta situacija je iznimno hrabar. Ima malo problema s visinom, puno smo pričali o tome. Ali on je i borac. On neće lako odustati, on će se popeti i tri puta, pet puta ako treba. Uspjet će. Pa vidjeli ste i sami. Prvi put mu je trebalo malo duže, ali već idući put neće imati problema. Mi smo tu i mogli i ne morali biti, on bi svakako skočio. Mi smo tu možda samo figurativno bili, jeste li nas vidjeli? Možda smo i samo kao slika bili, odsjaj u prozoru, kamenčić u džepu. Mi smo talisman, mi smo bili kapljica, dvije kapljice hrabrosti. Naš sin to ne bi priznao. Ovakve patetike sigurno ne bi priznao. Rekao bi vam da niste normalni, da kakvi talismani, pa samo se zagrijavao za skok. Zato nije odmah skočio. Čekao je pravu publiku, prijatelje. Ima on prijatelje. Važno je da te prijatelji gledaju, puno važnije nego da te roditelji gledaju. U njegovoj dobi mu treba podrška prijatelja. Roditelji su tu sporedni, ona osnovica, da, važni svakako, ali ne na način na koji su mu prijatelji važni. U toj dobi. Skočio bi on i bez prijatelja, bez svih, ali lakše je kad te netko gleda. Zato je malo čekao. Zato se malo zagrijavao. Bolje tako. On kaže da mu ne treba nitko, da voli biti sam, ali mi isto želimo da ne bude. Da mu dođe netko, da vidi njegov skok, barem da se snimi pa nama pošalje na viber. On misli da ne treba ni to, pričali smo. Tata mu je možda bio slobodniji, grublji čak, ali ja mislim da treba. Treba to ipak, treba ti netko u životu. Tata ga je možda i napustio u tom smislu, sad kad tako otvoreno pričamo, možda mu je to i malo teško palo, pa sad mi ne znamo jel imao jedan kamenčić u džepu, dva, nijedan. Možda nas nije trebao, ali ja samo znam da mi je drago da je skočio.

___________________________________________________________________________

BRANIMIR DROPULJIĆ (1983, Varaždin; Zagreb), iz rukopisne zbirke pjesama “KOSINE”, nagrađene kao najbolje neobjavljeno književno djelo na natječaju “Drago Gervais” 2019.

TRI PJESME VLADE KRESLINA IZ ZBIRKE “PROKOCKANI SAT”, Sandorf, 12/2019.

poezija

PROKOCKANI SAT

Otac je išao do urara
da mu na jedno popodne zaustavi vrijeme,
sa sjećanja da obrišu mu prah
i da prokomentiraju rodno selo.
Stari urar je otvorio ladicu
i pokazao na dno,
gdje je tiktakalo ljeskajuće
okruglo srebro.

Kad se tvoj otac vratio sa Soče,
jedna od onih noći je bila,
kao zadnji ulog na stol je bacio uru
jer ga karta nije išla.
Onda ju je netko donio k meni,
založio i zaboravio na nju
bilo je to
par godina nakon velikog prvog rata.

Padaju, padaju karte po stolu,
mladići na Soči, u smrtnome bolu.
Padaju, padaju karte po stolu,
mladići na Soči, u smrtnome bolu.

Artiglieria da campagna
u srebru bliješti,
priču mi priča o djedovini
i gizdavo šuti.
U kaverni dobivena, u krčmi izgubljena
ura ne govori
kome već kuca
kome još teče
i kome zvoni.

Padaju, padaju karte po stolu,
mladići na Soči, u smrtnome bolu.
Padaju, padaju karte po stolu,
mladići na Soči, u smrtnome bolu.

Moj djed je s fronte na Soči donio srebrnu džepnu uru i onda je zakartao u vlastitoj gostionici Central u Beltincima. Otac ju je pedeset godina kasnije otkupio od seoskog urara Mariča. Za nju je platio 20.000 dinara. Još uvijek radi i bliješti u džepu njegova prsluka.

***

STARE PJESME

Stare pjesme, one iz ormara
one za koje treba gitara
one još jedine imaju glas
da opjevaju nas.

Gore nad gredom potraže ključ
u toploj izbi upale luč
na stol iznesu samo prave stvari,
diskretno prebroje
jesmo li još svi na broju.

Stara pjesma dobro se sjeća
slomljenih srca i varljivih sreća
stare su stvari opasna stanja
sjete nas ljubavnih obećanja.

Stare se stvari sjećaju dana
kad smo cvjetali i rasli
one još jedine imaju glas
da opjevaju nas.

Stare se pjesme ne umore,
najbolje zvuče prije zore.
Ako falšamo ili izgubimo glas,
pjevaju one umjesto nas.

Sve mi se više čini da je vrijeme jedini vjerodostojan kritičar umjetnosti. Svaka nova skladba je kao dojenče, okruženo ushićenošću, pozornošću, ljubavlju i PR-om. Pitanje je samo, tko će je voljeti i nakon više desetljeća. Možda je baš na to mislio Kemal Monteno, kad ga je poslije našeg zajedničkog koncerta u Zagrebu novinar upitao o novim pjesmama. »Zaboravite na nove, pitajte me o dobrima. A dobre su one koje su stare«, odgovorio je.

***

TAMO, DALEKO TAMO

Tamo, daleko tamo
iza stepa i svega što znamo
zemlja ljubi nebo
šapće mu na uho.

Tamo, daleko tamo
preko stepa i svega što znamo
tamo je moj rodni kraj
tamo je zavičaj.

Moj otac je kao prisilni njemački vojnik u ruskom zarobljeništvu godine 1945. čuo melodiju, koju je nosio u sjećanju sve do danas. »Još i sad vidim pred sobom mladiće svojih godina, šesnaest, sedamnaest«, prisjećao se večeri kad je prisluškivao zarobljene kozake, koji su je pjevali uz pratnju balalajki. Zato što smo znali samo melodiju, napisao sam tekst. Tek kasnije, kad smo je snimili, saznao sam da se radi o ruskoj narodnoj pjesmi »Step’ da step’ krugom«

_________________________________________________________________________

VLADO KRESLIN (1953, Beltinci) proslavljeni slovenski kantautor, trubadur i pjesnik, karijeru je započeo sedamdesetih krenuvši iz svoga rodnog sela Beltinci iz Prekmurja s bendom Apollo. Svirao je s grupom Horizont tijekom studija u Ljubljani te kasnije s bendovima Martin Krpan, Beltinška Banda i Mali bogovi. Stvarao je pod utjecajem Drage Mlinarca, Boba Dylana, Brucea Springsteena i Donovana te na dobrim temeljima ugrađivao u njih svoj rokerski folk stil s elementima etno glazbe, stekavši velik broj poklonika i izvan rodne Slovenije. U njegovoj biografiji više je od dvadeset nosača zvuka i četiri zbirke poezije.

sa slovenskog preveli Marina Vujčić i Ivan Sršen

JOŠ

poezija

za K., 1. siječnja 2013, 04:54

The government is corrupt
and we’re on so many drugs with the radio on
and the curtain is drawn.
— GY!BE, »The Dead Flag Blues«

Možda bih se samo želio podsjetiti na ljetne dane,
kad je stablo usnulo, naslonjeno na mojim leđima,
ili na one, u kojima sam sapunom i rukama pokušavao
isprati svoje lice kao izgovor, da je danas već prošlost

i da će sutra biti drugačiji dan, kojem će opet trebati oživljavanje
i plakanje između dva pokvarena automobila.
Uključite radio da čujete što se dogodilo između naših očiju,
ispred kojih se ponekad u mrkloj kinodvorani

ljuljalo nasmijano lice Willema Dafoa.
Povraćanje portugalske zastave pokraj ceste
primoravalo te da razmišljaš o svojoj smrti i roditeljima,
koji uopće ne znaju da već si svu prašinu postrugao sa stola

i natisnuo je na sve sluznice svoga tijela.
Bili smo znanstveno-mistički, biokemijski,
pjesničko-fizički, jedni prema drugima i prema sebi.
Plesali smo duže. Sakrivali se po kabinama zahoda.

Možda tada (danas) počinje nada
u sva moguća preživljavanja apokalipse,
koja bi iz tih dana napravila samo grozničav san,
prije nego se svijet prelomi kao kolačić s punjenjem od marmelade.

Uvijek umiru drugi. Drugi u nama samima.
I mi se zaljubljujemo u dane, koje smo otkupili
povratkom u svoj krevet. Tek se tad
možemo prelomiti, i oboljeti i plakati kao u filmovima,

jer jedino što smo identificirali u tim danima,
jest memorija u nastajanju, koja će potrajati; sijati i udarati.
Imali smo sreću, da smo rođeni u ovom kasnom razdoblju
(baš kao i svi prije nas), pruža nam pristup

do tuge, koju drugi nisu znali.
Ali tako pognutom kroz kišni prozor ne čini ti se
da si u pustinji, osim ako to nije pomrčina s druge strane
ulice. Mi smo u dvadeset prvom stoljeću, a nitko zapravo ne zna

što to znači. New York je bez struje i pod vodom.
Svi odlaze u inozemstvo i izgubili smo druge prilike.
Još uvijek ne znamo otkud dolaze te misli kad je kiša
i gradovi su puni ljudi, koji znaju da će svijet

u njihovim rukama trajati samo do kraja ranjivosti
i skrivenoga čuđenja i to samo do kraja noći.
Kad sam mogao disati duboko i odšetao se:
mimo stabala, trgova i fontana, pokraj grafita:

tetovaže na koži grada, koje nam opet i opet pričaju
priču, u kojoj se ponekad, ali najčešće ne nalazimo.
Našli smo vrijeme i našli smo kožu na slabom svjetlu
i kosu, koja je duža od naše, i sve spolne organe

i krv, i brigu, i dlake, i ozlijeđene životinje, i strah,
i nevinost, i traganje, i glazbu, i jedni druge
i sumanutosti između svijeta i nas. Sve ovo je položeno
u dar, koji izvana nikada ne bismo mogli raspoznati.

_______________________________________________________________________

GAŠPER TORKAR (1992, Novo Mesto), iz zbirke pjesama “Podaljšano bivanje”, LUD Literatura, Ljubljana, 2013; preuzeto iz časopisa “Idiot”, 14/2014; sa slovenskog preveli Urban Belina i Lara Hölbling Matković

DVIJE PJESME BRANKE SELAKOVIĆ

poezija

IN THE NEXT LIFE

Želim da budem divokoza u sledećem životu
verem se po surovim stenama prkoseći dubokim kanjonima
nepregledni masivi pucaju pred očima
prelećem oblacima obronke i na rogove nabijam zle duhove.
Tankim slojem lepka zalepljen za zid dečije sobe
tapet sam, upijam nemušte glasove, prve reči
pevušim prateći melodiju noći i sanjam leptire.
U sledećem životu hoću da sam haustor
ali ne onaj koji će služiti za ispust
nataloženog urina slučajnih prolaznika
vonjati na ustajale čarape i dlaku pokislog psa
već onaj u koji će otac dovesti sina
pokazati mu mesto gde je poljubio njegovu majku
biću haustor na čije zidove će urezivati imena ljubavnika.
Nošena strujanjem morskog povetarca lelujam
morska trava smeštena na koral
pripovedam sagu o tri mornara
koju sam u prošlom životu levim uhom čula.
Mogu da budem i cipela nomada koji gazi pustinjama
sitan pesak, rubove udobne kože golicam
klin za kačenje baletskih trikoa
ograda na balkonima na koju dame
naslanjaju nežne podlaktice
gledajući prolaznike
bacajući u vazduh kolutove dima.

***

ODBROJAVANjE

U Čučuk Staninoj ulici gleda se ženski boks
navija se glasno dok afroamerikanka nokautira nordijku
na pod obućarske radnje pljuckaju se ljuspe suncokretovog semena
dva dečaka vire kroz izlog
snažnijem liju bale dok oponaša pokrete iz ringa
u polučučnju klati se sa noge na nogu i udarce usmerava u druga
dvesta pedeset jedan, dvesta pedeset dva, dvesta pedeset tri
pegava bokserska vreća broji uzorke štikli
poređenih na majstorovom stolu
skulpture cipela čekaju vlasnice
trideset devet a nekad četrdeset, zavisi od kalupa!
dobacuje starica, mladić odmahuje rukom
i zastaje da pročita umrlicu.
Dva koraka niže, kredom iscrtana krivulja
u obliku raspuklog tela uvija se trotoarom.
Buket ljubičica na mestu gde je bila glava skakača.
Četiri, tri sekunde je trajao let
osam, sedam, šest, pet odbrojava sudija
koliko li zvezda ima na nebu pitam prodavca jagoda
sleže ramenima, smeje se pokazujući dva prednja zuba.
April u Beogradu.

_______________________________________________________________________

BRANKA SELAKOVIĆ je književnica i novinarka. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu, Univerzitet u Beogradu. U svom književnom radu fokusirana je na prozu, stoga je objavila samo jednu knjigu poezije ”Einai”, a četiri romana: ”Narcisi bojeni crno”, ”Kapija”, ”Ljuta sam”, ”Glineni kralj”. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada za prozu i poeziju, od kojih je najznačajnija nagrada ”Miroslav Dereta” za roman ”Glineni kralj”. Posle kratkog angažmana kao profesor filozofije i logike, radila je niz godina kao novinar i urednik na Prvom programu Radio Beograda. Sada je saradnik portala Al Jazeera Balkans i drugih. Nije ljubitelj kuvanja, ali je njen pasulj nadaleko poznat. Voli noću da šeta gradom. Voli prirodu, šumu, vodu, životinje. Laže da zna da svira ukulele. Ako neko hoće da joj pokloni patuljastu kozu neka se javi. Živi i radi u Beogradu.

PRIČA FILIPA RUTIĆA: JUŽNA STRANA LEĐA

proza

– Znaš kaj to znači?

– O čemu govoriš?

– Uopće me ne slušaš

– Ne vem, kaj to pomeni?

– Citiram wikipediju: Balkanizacija je pojam koji označava proces raspada višenarodnih država u nacionalne države. Kužiš, nazvali su termin po nama.

– Ko točno?

– Pa ne znam. Ameri valjda

Prdnula je. Živjeli su zajedno već dvije godine, no tek je te zime odlučila da je prihvatljivo prditi pred njim. Taj novi korak bliskosti došao je bez najave. Svo to vrijeme nije shvaćao koliko je neprirodno tiha bila za vrijeme onih svakodnevnih šutnji. Gotovo kao da se materijalizirala samo uz pomoć izgovorenih riječi. Hodala je tiše od ijedne osobe koju je poznavao.
Sada ga je skeptično gledala iza prevelike šalice za kavu. Kupila ju je u Sarajevu i još se sjećao njenog upornog cjenkanja i onog samozadovoljnog osmijeha kada je uspjela spustiti cijenu do zadovoljavajućeg iznosa. Istu je šalicu mogla kupiti u bilo kojem supermarketu. Nije imala nikakvu vrijednost, čak ni kao suvenir. Bila je njen izazov. Vid je tada samo stajao po strani i pušio Drinu bez filtra. Smješkao se i kimao glavom kao da se ispričava trgovcu zbog njene tvrdoglavosti.

– Mislim da Hrvaška ni na Balkan

– Ovisi koga pitaš

– Slovenija definitivno nije

Stavila je kosu iza uha kako joj ne bi zaklanjala pogled na novine. Inače nije voljela miris i šuškanje papira i Vid je mrzio što sve čita s ekrana. Jutra su bila izolirani slučaj. Naslonila se na lakat desne ruke i težinu prebacivala s noge na nogu. Uvijek je stajala kada bi čitala novine – tako je bila pokretnija i svaki joj je jutarnji ritual bio tek na korak udaljenosti. Kava, još jedna čaša vode, pekmez na raženom kruhu i radio čiju je glasnoću podešavala ovisno o članku koji čita. Kažiprstom i srednjakom lijeve ruke stiskala je nikad zapaljenu cigaretu. Pokušavala je prestati.

Vid je nekoliko puta kresnuo upaljačem jer ju je volio gledati ljubomornu. Povukao je dugi dim i ubrzo potom ugasio cigaretu. Prišao joj je s leđa i zgrabio je za guzicu. Mirisala je na šampon od badema i kosa joj je bila mekša nego inače. Naviknuta na njegove ruke, okrenula se i u usta mu ugurala koricu kruha. Nije volio raženi. Rekla mu je da na povratku ne zaboravi kupiti mlijeko i ugasila je radio.

Zaleđeni grad škripao je pod njegovim koracima – paranoidna buka koja nekako uvijek dolazi s leđa. Obećao joj je da će se prestati kladiti, no to je bilo prije nego što je odlučio da i on ima pravo na svoje jutarnje rituale. Nije vjerovao u ovisnost kao svoju dijagnozu – smatrao je da se ljudi razbacuju tom riječju. Male osobne tradicije treba njegovati, a ne iskorijeniti ih na način da budu zamijenjene manje štetnim trivijalnostima. Uostalom, tamo su se i upoznali. Njegova se kladionica nalazila na uglu gdje se zgrade pretvaraju u plac. Jutrima je taj plac postajao lokalna agora gdje se poriluk razmjenjivao za najsvježije informacije o novom dečku stare cure s četvrtog kata. Ispod štandova, za odabranu klijentelu, nalazili su se paketi švercanog duhana. Točno je znao koji su to štandovi i tamo bi se uvijek malo duže zadržao. Volio je gledati ljude koji duhan skrovito pospremaju u crvene Konzumove vrećice. Pogledali bi lijevo-desno kao da zapravo vjeruju u privatnost tog čina i ležerno kupili kilu krumpira par koraka dalje.

Bio je to dobro uhodani kaos u kojem se osjećao sigurno i zato joj je, ohrabren dobitkom na kladionici, odlučio prići. Rekla mu je da se zove Mojca. Tek je doselila u Zagreb i uvjerena je kako su cijene na placu za nju više jer priča slovenski. Vida je zabavljao uvrijeđen način na koji je gestikulirala i ponudio se da joj nosi vrećice. Aristokratski je prihvatila njegove usluge. Nije pokazivala nikakav interes za njega i zato je zagrizao. Pričala je isključivo o sebi, ignorirajući činjenicu da je i on stvaran. U tom trenutku možda i nije bio. Pretvorio se u paus papir i dopustio joj da diktira ono što će kasnije postati skica još jedanog romana koji neće dovršiti.

Kladionica je bila gotovo prazna. Jebiga, utorak je – uvjerljivo najgori dan za klađenje (osim kad se igra Liga praka). U kutu je prepoznao samo stalne mušterije koje su sreću tražile na slot aparatima. Disciplina koju je Vid smatrao preglasnom i nezanimljivom. Rijetko je dolazio nepripremljen, no danas je nasumično odabrao nekoliko parova, tek toliko da ima što pratiti. Morao je srezati uobičajeni ulog od pedeset kuna kako bi mu ostalo za mlijeko. Po izlasku ga je zapuhnuo nepopustljivi vjetar i svejedno nije požalio što nije ponio šal. Mojca mu je za prošli Božić kupila neki svileni i nikada ga nije nosio. Imala je potrebu kontrolirati svaki aspekt njihovog civilnog života. Nakon što je napokon pristala na cugu, unatoč tome što je bila u vezi morala je biti ta koja bira mjesto sastanka. Često su to bili u potpunosti različiti kafići na nasumičnim lokacijama, redom bez prostora za pušače. Tako joj je bilo lakše. Vid je u tome uživao više nego što se ona nadala. Priznala je da je njegov inat jači od njene želje da ga muči i zato je spavala s njim. Prvih nekoliko puta bilo je uobičajeno, gotovo sterilno. Stenjala je isprekidano i tiho, kao da to umanjuje njen preljub. S vremenom je inzistiranje da u njegovom društvu priča isključivo slovenski zamijenila krnjim hrvatskim – to je iz nekog razloga bilo u čvrstoj korelaciji sa načinom na koji vodi ljubav. Postala je asertivnija i crtala je svoju promjenu na njegovim leđima – duboko, gotovo do krvi. Posebno ju je palilo kada su za vrijeme seksa spominjali njenog dečka. Izmišljala je scenarije zbog kojih je Vid na trenutke osjećao krivnju što sudjeluje u njima. Šutio je jer je smatrao kako bi bilo licemjerno pozivati se na moral ili mušku solidarnost.

Jan je inače bio sasvim dobar lik. Vid ga je upoznao na jednom od dočeka Nove godine kada su ovom poslovne obaveze dozvolile da dođe u Zagreb. Zgodan i visok i tih, zaposlen kao radiolog u nekoj mariborskoj klinici. Te je večeri bio vrlo popularan u mješovitom društvu okupljenom u stanu Vidove prijateljice. Savršeno je govorio hrvatski i cijelu je ekipu pozvao na vikendicu na Krku. Neki su zbilja zabilježili termin u kolovozu. Mojca se napila prije ponoći. Pretjerivala je u alkoholu kao i u razmjeni bliskosti sa vlastitim izložbenim primjerkom slovenskog mačizma. Za nju je to bila predstava, a Vid usamljena ciljana publika. Vatromet je dočekala s rukama oko wc školjke.

– Ej, jel se čuješ još s Janom? – odložio je karton mlijeka na vrh frižidera i zapalio cigaretu. Napalio ga je izostanak njene reakcije. Jan je iz njihovih seksualnih igara nestao u trenutku kada je odlučila prekinuti ostatak onoga što je nekada bila veza. Ispostavilo se da ni njemu nisu odgovarali odnosi na daljinu.

– Kako je bila tvoja šetnja? Si dobil inspiracijo?

Šetnja u svrhu dobivanja inspiracije. Glupi klišej koji joj je servirao kao paravan za odlazak u kladionicu. Nije bio siguran vjeruje li mu zbilja toliko ili ju je prestalo biti briga. Na kraju, Vid nije napisao ni riječ već mjesecima. Bio je u fazi odvikavanja od nade da će uspjeti. Želja je još uvijek postojala, no njena je egzistencija ovisila o nadi. Odlučio je da će predstojeće proljeće biti prekretnica. Morat će potražiti ozbiljan posao. Ova jedva plaćena gaža u stričevoj fotokopiraoni već mu je ozbiljno išla na kurac. Načuo je da profesorica hrvatskog iz srednje odlazi u mirovinu. Mogao se zamisliti na njenom mjestu.
Dugo mu je trebalo da prihvati kako Mojca zarađuje više od njega, a kada se s tim pomirio dobila je povišicu. Nije imalo smisla pričati o tome – nazvala bi njegovu muževnost krhkom, a on bi joj rekao da su poslovi u startupu pizdarija. Koliko god različitih verzija svađe zamišljao, svaki je puta izgubio.

Takve su ga situacije natjerale da shvati kako su laži sastavni dio ozbiljnih veza, a najvažnije su one kojima dajemo lijepa imena – kompromis i isprika. Činilo mu se da su one jedine sposobne, ako ne promijeniti, barem odgoditi sudbinu. Mojca je pjevušila pjesmu koja joj već danima ne izlazi iz glave i oblačila se za posao. Nju bi i sama pomisao postojanja sudbine uvrijedila. Sadašnjost neokaljana prošlošću i nezainteresirana za budućnost bila je njen bog. Kosu je ukrotila u punđu i obukla crni pulover. Hlače su joj bile omotane oko gležnjeva, ostavivši južnu stranu leđa nepokrivenu. Gledala ga je kroz oči svoje dvojnice u ogledalu i uživala u potvrdi vlastite privlačnosti.

– Vid, buljiš!

– Bojim se da se ne predomisliš i nikad ne vratiš

– Došla bi barem po laptop

– Ostavila bi mi svog Steinbecka?

– Ne, vzela bi i Steinbecka

– Ali nikad ga nisi pročitala do kraja

– V slovenščini je. To bi te preveč spominjalo na mene.

Prošlog je utorka gledao kako ju jebe drugi muškarac. Iznenadio se koliko su brzo i uobičajeno prošli dani koji su spajali te dvije točke u vremenu. Naravno, i uobičajenost je bila laž. Jedna od onih nužnih koje su kulu od karata držale uspravnom, a šutnja im je bila saveznik.
Bilo mu je teško odrediti kada je sve počelo. Ako bi baš bio prisiljen staviti prst na određeni trenutak, odlučio bi se za onu večer kada su Dominik i Marta banuli na vrata – nenajavljeni, pokisli i s dvije litre viskija. Bio je red na Vidu i Mojci da postanu nasumične žrtve njihove intruzivnosti. Savršen kozmopolitski par čiji se stil života zrcalio u načinu na koji govore, glazbi koju slušaju i mjestima na koja izlaze. Mrzili su kapitalizam, ali više su od svih uživali u konzumerističkim užicima koje im je pružao.

Vid je Dominika upoznao još za vrijeme faksa na jednoj od zabava u klubu studenata. Tražio ga je cigaretu i za uzvrat platio nekoliko rundi pića. Dominik je tada već završavao studij klavira na Akademiji i hodao je s nekom Vidovom kolegicom čijeg se imena sada više nije mogao sjetiti. Većinu su večeri proveli u onome što bi bila neugodna tišina da iz zvučnika nije treštao hrvatski treš iz devedesetih. Samo su igrom slučaja ostali prijatelji.

– Trebaš kole za viski?

– Nismo vas valjda probudili?

– Ne, gledali smo film

– Daj samo led ako imaš

– Nemam

– Koji film?

– Sedmi pečat

– Ozbiljno? To mi je…

– Ne, jebote. Neko sranje na RTL-u

Mojca je inzistirala da je film dobar i donijela im suhe odjeće. Presvukli su se pred njima i zauzeli najbolja mjesta na kauču. Slavili su objavljivanje Martinog članka u nekom stranom časopisu na temu plana održivog razvoja Republike Hrvatske. Bila je vrlo emocionalno privržena svojim projektima i Vid ju je smatrao dobrom novinarkom. Viski je bio savršen socijalni lubrikant i jezici su im se ubrzo razvezali. Nakon prve boce svi su već bili dovoljno pijani da se ogluše na zvuk kazaljki na satu. Marta se počela hihotati i, nakon što je usne odvojila od Dominika, predložila da zamijene partnere. Svi su se nasmijali i odlučili kako je bolje da ne otvaraju drugu bocu. Ipak su je otvorili.

Sljedećeg se jutra probudio na podu. Glavu mu je razbijao zvuk bubnja koji je svirao mamurni marš. Obraz mu je bio krut od zasušene sline čije je tragove vidio i na tepihu. Mojca je hrkala na kauču. Činjenica da ga nije probudila njena budilica u teoriji je značila da još uvijek stigne na posao. U umivaoniku je isprao crvenilo iz očiju i pristavio kavu. Još uvijek je bio pijan. Zahvalio je bogovima na posljednja dva Ibuprofena koja je slistio uz vreli gutljaj kave. Čitao je jučerašnje novine čekajući da se ona probudi. Mrmljala je na slovenskom dok se probijala do kupaonice i psovala na hrvatskom kad je točila kavu. Nije bilo mlijeka. Tog su jutra zamijenili uobičajene položaje. On je stajao naslonjen na kuhinjskom elementu, a ona se vratila na kauč. Potonula je toliko nisko da joj je vidio samo tjeme. Kada bi mamurluk bio frizura upravo bi joj sjedio na glavi, pomislio je. Glasnim srkanjem kave pripremala ga je na riječi. Bio je to loš trenutak za ovaj razgovor i u isto je vrijeme bio najbolji mogući. Nije se ni okrenula kada je progovorila. Upalila je tv i zurila u nijeme reklame.

– Mislim da Marta ima prav. Postali smo dosadni. Pravzaprav, nevezano s Martom, sem že prej premišljala o tem. Obećali smo si da ne bomo postali dolgočasni kot svi drugi

– Ne znam, mislim da je dosadno podcijenjeno

– O čemu sad razmišljaš?

– Isuse, Mojca, kaj ja znam. O dodatnih pet sati sna

– Ja mislim da bi trebali probati nekaj novo

Jebeni utorak. Njegovo ime bilo je Ivan i došao je odjeven kao za pravi spoj – košulja i sve. Donio je i butelju skupog vina. Dogovorili su pravila koja su Vidu zabranjivala da zna išta o njemu. To je trebalo olakšati stvar. Ivan mu vjerojatno nije bilo pravo ime. Za kojom god verzijom sjećanja posegnuo, nije bilo one u kojoj ga je smatrao fizički privlačnim. Izgledao je toliko prosječno da je bilo teško povjerovati kako pred njima stoji stvarna osoba. Stoički tih, Ivan je govorio samo kada bi ga se nešto pitalo. Razina nelagode bila je toliko visoka da je Vid u više navrata povjerovao kako se ipak radi o zajebanciji. Marta i Dominik sigurno stoje ispred ulaznih vrata i čekaju znak da urlajući prekinu predstavu. Vraćaju mu za onaj puta kada im je pijanima pozvao taksi i uputio ga na krivi kraj grada. Bio je spreman smijati se i prihvatiti ulogu rogonje, čak i oprostiti Mojci što im je pomogla i bila tako uvjerljiva.
Ivan ju je tada počeo ljubiti, a ona mu se predala. Prsti su joj drhtali dok mu je otkopčavala košulju. Njene su ruke gnječile i grebale, rastvarale i inficirale ono što je poznavao kao njihovu vezu. Bio joj je zahvalan što ga niti jednom nije pogledala iako je čekao da im se oči susretnu, spreman istog trena otići.

Skinuo je gaće u trenutku kada je Ivan prvi puta ušao u nju. Tada je već bio u potpunosti krut. Pratio je ritam njegovih bokova, gluh za njeno stenjanje. Htio mu je prići s leđa i žešće ga gurnuti u nju i na taj je način kazniti. Svoju je osvetu tražio zamišljajući njegovu grubost. Zažmirio je i osjetio kako mu se noge grče u do sada nedodirljivoj ekstazi. Svršio je po majici koju je povukao samo do pupka. Kratkotrajna i intenzivna jasnoća doživljena nakon orgazma činila je prizor nepodnošljivim. Laknulo mu je kada su njih dvoje postali mrlje u vrtlogu koji ga je izbacio iz prostorije. Zapalio je cigaretu i pljunuo kroz prozor. Zbog naglog kočenja i zalutale psovke ostao je uskraćen zvuka razbijanja pljuvačke o asfalt.

Mojca nije kasnila. Kašnjenje bi značilo organizacijski poraz i zaduživanje izgubljenom vremenu. Škljocanje ključa u vratima i lupkanje potpeticama oko pola devet bili su konstanta. Nakratko bi ponovno nestala kada bi skinula štikle – pretvarala se u svoju verziju za po doma. Ovog puta nije skinula šminku. Osjetio je njen ruž na svojim usnama. Pričala mu je o svađi sa šefom, a on joj je prešutio razmjenu poruka sa stricom. Ostao je bez posla, ako se to poslom moglo nazvati. Zapravo mu je i laknulo. Možda je to prekretnica koju toliko dugo čeka.

Chardonnay Apostol. Sjajno ime za vino. Vid se nije mogao sjetiti imena svih apostola i je li jedan od njih bio Ivan. Bilo bi mu žao da nije. Propuštena prilika naizgled nepovezanih podudarnosti da se narugaju. Mojca mu se prišuljala s leđa. Prstima mu je gnječila ramena. Točio je vino u one visoke čaše kakve se vade samo za posebne prilike. Sam je ispraznio pola butelje i to ga je činilo nervoznim. Stiskom čvršćim nego što njena građa odaje natjerala ga je da ustukne.

– Oprosti

– Uklještila si mi živac

– Ne pretjeruj

– Dođi

U klinču su oteturali do spavaće sobe. Bacio ju je na krevet i gledao kako se skida. Smijala se i bacala odjeću na njega i govorila mu kako ga želi sve dok nije ostala u potpunosti gola. Približio se kako bi je ugrizao za bedra. Pokreti su mu bili automatizirani. Znao je što se od njega očekuje u ovom trenutku. Sve je bilo dogovoreno. Pornografija, a ne ljubav. Eliptični luk koji je činila leđima već su obasule krupne kapljice znoja. Polizao ih je. Bio je utorak i bila je njegova na način na koji joj je rekao da je želi. Kontekst je tražio nešto prljavo. Nikada prije zapravo nije maštao o analnom seksu. Smatrao ga je nepotrebnom zajebancijom, ubojicom spontanosti. Mojca je grizla jastuk dok ju je pripremao prstima. Tijelo mu nije reagiralo u skladu sa situacijom. Guzicom mu se približila dovoljno da osjeti razlog njegove zadrške. Prepoznao je ispriku na njenom licu kada ga je uzimala u usta. Nije izdržao dugo bez da se nasmije. Mlohava ćuna. Zabavljala ga je groteska onoga što je trebala biti revitalizacija njihovog odnosa. Ustao je iz kreveta i pitao se hoće li više ikada biti dovoljni jedno drugom – bez trećega. Zgrabio je mobitel s noćnog ormarića i opsovao. Sjebao ga je jedan par.

_______________________________________________________________________

FILIP RUTIĆ (Varaždin, 1997.) nakon završetka gimnazije upisuje sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je u procesu završavanja preddiplomskog studija. Piše scenarije i prozu koja češće ispadne kraća nego duža. Kratke priče objavljene su mu na web portalima NEMA, Booksa i Kritična masa.

fotografija autora: Lana Nežmah

TRI PJESME UMIHANE KRLIČEVIĆ OMEROVIĆ IZ ZBIRKE “OZBILJNI RAZGOVORI”, Lijepa riječ, Tuzla, 2020.

poezija

SUSRET

Tamo gdje svici sklapaju krila
i odlaze na spavanje
pronaći ćemo se
mrak da osvijetlimo.

Kroz maglu ćemo letjeti
kao mušice kroz šećernu vunu
nesvjesni da više ne postojimo.

Sami sa sobom ćemo se sudariti
i postati vječnost.

***

MISLI

Sretna sam i smijem se
dok pored mene prolaze
ljudi tužnih lica.

Začuđeno me gledaju.

Ruke podižem iznad glave,
plešem poput žena
iz afričkih plemena
dok oko mene
svi nepomični stoje.

Začuđeno me gledaju.

Rasklapam kišobran
i letim.

Oni ostaju dole
nesvjesni da im misli
ne moraju biti
gdje su oni.

***

ZAPLETI

Ne dotiče me život,
sve je predvidivo i dosadno,
crno-bijelo s ponekom bojom
koja se otima svakodnevnici.

Ne dotiču me ljudi,
odlažem ih kao dosadne knjige
do pola pročitane.

Zapleti su to na koje ne vrijedi
gubiti vrijeme.

Dotiče me smrt
toliko živo da mi se nikada ne umire.

______________________________________________________________________

UMIHANA KRLIČEVIĆ OMEROVIĆ rođena je u Doboju 1987. godine. Fakultet političkih nauka završila je u Sarajevu. Certificirana je trenerica za upravljanje lokalnim razvojem i koordinatorica Mreže za upravljanje lokalnim razvojem u FBiH. Suosnivačica je i predsjednica Udruženja za kulturu Kontrast.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA ANTEJA JELENIĆA “STALAK ZA SVIJET”, Sandorf, 6/2020; dvije pjesme

poezija

BIČEVAT ĆU TRAČAK NADE

Bježim od svijeta vježbe i znanja
Odijevam se u duhansku svilu
Svake noći alkoholnim mjehurićima
Ponovno osvajam ulične lampe
Dozivam nove bogove naoružan
Šupljim džepovima i brzim koracima
Izlizao sam čestice kože prebrzim
Mislima, ne smijem više nikada
Staviti posteljinu u srneći ormar
Zaljubiti se u samo jednu osobu
Zaustavljati galope istrošenog srca
Moram što prije isušiti močvaru
Pripadnosti, dopustiti uvredama
Da cvjetaju nekontrolirano kao
Opijum u Afganistanu
Moram goriti kao ugašena televizija
Smrskana prognoza vremena
Biti i dalje pravocrtni kondor slobode
Moram umrijeti zabrinut i
Neprijateljski raspoložen prema
Budućim blagostanjima
Sjati nevidljivo kao vršak
Narkomanske igle
Trčati sve dok se ne srušim
Pa trčati snovima kao kreten
Ispunjen refrenima
Želim biti nakaza koja guta ogledala
U robnim kućama zajedno sa svim
Isprobavanjima čarapa
Trebam vrijeme s klempavim ušima
Senzibilnog suradnika koji se razumije
U elektrotehniku slobode
Ne mogu se više suzdržavati
Formulama nestašice, odakle su
Dopuzale sve te žene koje
Se raspadnu pri prvom dodiru

Dok su se gradili dalekovodi princeze su
Zarasle, a anđeli ogrezli u čekanju autobusa
Basquiatovi proroci jebu poznate haljine
Muzeji prestravljeno očekuju november
Projekte

Ne zaustavljajte se nikada
Radije ponavljajte isto čudo
Sve brže dok se ne nagomilaju
Pogreške
Želim ispuniti život neobazrivošću
Uopće ne bježim
Napokon sam prohodao
Nisam idiot, riječi ne trebaju semafore
Ispunit ću raskrižja sekvojama istine
Ići ću spavati kada naoštrim
Nokte
Preselio sam na Hvar
Sutra gradim zid od tekućeg kamena
I ponovno pišem o sramoti

***

NE PLJEŠĆI

Ne razbijaj strukturu istine koja je
Tek počela plesti mrežu tišine
Iznad nestrpljivih glava
Ne misli na domjenak dok švedska
Djevojčica opisuje vrstu plamena
Koji je zahvatio našu kuću
Ne dodjeljuj nagrade fotografijama
Spaljene zemlje jer planine leda
Tek trebaju navodniti silikonsku dolinu
Ne pretvaraj najmanju spoznaju u trijumf
Tek trebaš upoznati izumitelje
Koje ćeš roditi kroz krvava usta
Nasmijan
Ne teturaj pogledom, nema pobjednika
Na vidiku

Čak i da se pojavi
Slijedi mu nobel s upaljenim
Fitiljem

Pred ušicom igle
Tapet je zgužvan

Ne zagađuj nebo iznad Holywooda
Sveta šuma će se osvetiti
Za konfete

_______________________________________________________________________

ANTEJ JELENIĆ rođen je 1983. u Splitu gdje završava opću gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Poeziju i kratke priče do sada je objavljivao u različitim književnim i kulturnim časopisima poput Zareza, Vijenca, Knjigomata, Split Mind-a, časopisa Re te zbornicima “Reč u prostoru” i “Bez vrata bez kucanja”.
“Stalak za svijet” njegova je prva objavljena knjiga.

Iz pogovora Dorte Jagić: “Pred nama je – barem za ove prostore – posve neobična, vizualno dojmljiva i elementarno snažna pjesnička knjiga, upravo koliko je cijelim svojim umjetničkim habitusom nesvakidašnja pojava i njezin autor. Baš kao da Anteju Jeleniću, splitskom konceptualnom umjetniku i pjesniku, ovo ukoričenje nije otvorenje i prvijenac, jer, nesumnjivo, Jelenić je već osvojio vlastiti pjesnički glas. I slobodno ga pušta, s rizikom da ga se neće čuti kako treba. Slobodna od garancije razumijevanja, ovo je poezija svake hrabrosti, dužna reći krik i bijes životu i smrti. Su-putniku, čovjeku ovdje i sada. U vihoru lucidnih kolaža, rastakanja i sastavljanja svijeta, ova je poezija riješena na brojna nepristajanja. Nakapana bijesom na, recimo, neravnopravan sukob etike i estetike, na tapkanje u mjestu kristaliziranih, zamrznutih rješenja. Na institucijama uređeno življenje tihog očaja. Na, heideggerovski rečeno, bačenost u svijet i mirnog ostajanja u tom položaju. Od samoga početka zbirke, “eutopije”, Jelenić gradi i uspostavlja svoj pjesnički govor na platformi one antičke maksime da je čovjek ponajprije zoon politikon, dakle da je i pjevajući čovjek, političko biće. Od početka ove opsegom nemale zbirke, pjesme su premrežene bogatim i poznatim jezičnim inventarom političkog diskurza, pritom ga raznim postupcima ne otežavajući tendencioznošću i manifestnim iskazima. Poezija je to, ipak, slobodno raskoračena između gotovo svega što čovjek jest; između djetinjstva, melankolije i smrti, promišljanja o umjetniku, ljubavnih, intimističkih prisjećanja i ispovijedi, a ponajviše kritika brojnih suvremenih neuralgija kao što je migrantska kriza, prevara konzumerizma i turizma te izostanak prijateljskog odnosa prema biljnom, osobito životinjskome svijetu.”

ČETIRI PJESME TEE TEKIĆ

poezija

*
Kad ne znaš bolje, u njemu rezbariš dječačka imena i srdašca.
Izvještavanjem prstiju naučiš da su posude za vodu korisnije,
a a ponekad uspiješ izrezbariti čitavu stolicu,
ili drveno uzglavlje kreveta. Vještiš se dalje,
štaka, olovka, za osloniti se ovisno o godinama
karniša po kojoj se mogu rastvoriti dugački tamni
zastori. Kutija za začine, manje romantična oklagija, podmetak
za stol što se pod njom klima u brašnu, ili samo čačkalica.
Sve ih izdaješ po putu, kako gdje vidiš
da je drugom potreba, nužnost ili želja –
od drvenog tereta na leđima ostaje ti – malen križić oko vrata.

*
ta je ogromna kugla vatre pradavno sletila iza sedam sela
u naručje od sijena
a mi smo se godinama navodili po njoj,
kao da će, kad joj naposlijetku stignemo ostati išta od ognja,
sijena, ili sjećanja gdje je uopće svjetlost vukla svoj rep
kroz gusto i mlado ljetno nebo.
kad zamišljamo ravnicu, uvijek je zamišljamo kao trenutak
nikada ne uzimamo u obzir rad kojim se širi preko svojih krajeva

jer takvo bi poimanje zasigurno slomilo
sasušenu granu koja podupire kantu mlijeka visoko u prsima
i sprječava da se izlije po ono malo vatre ispod
koja se želi vratiti na svoje izvorište.

BEZ KRVI

Ovako je s tobom – kruh od riječi – prava pravcata
želja sazrijela na jedini moguć način. Pod kakvom prljavom
krpom, vremenom.
Ovako je bilo prije – bacanje zečjeg mesa, da bi se
po njegovom krznu napravio kalup za tvoje tijelo u mojim rukama,
objesile šape iznad ulaznih vrata – malo više vjerovalo u sreću.
Ako pozivaš k sebi stvarne ljude, jasno je da negdje moraju izuti cipele.
Ako i dalje od svuda naviru samo zečevi – barem vuci čiste rezove,
odmah pokaži nož, osiguraj da ti ne pođe za rukom.

*
U pjesmi o tebi odavno nema
mjesta leptirima –
sav se njihov posao, vjetar i mirisi
skupio u teške zrele jabuke.
Pjesma o tebi je košara za jabuke
i jasna slabost mojih ruku
da je snažno drže iznad glave.
Dosad bi se po pjesmu uzverala u rascvalu voćku,
pretvarala da sam dio njezine snage i da posjedujem sve
što bi netko imao kad bi bio stablo u proljeće; leptire, mirise
i bezbroj latičavih mogućnosti u koje se možeš osuti.
Ali u pjesmi o tebi odavno nema mjesta leptirima.
Pjesma o tebi traži znojan posao
i dug dan pod jakim suncem –
Pjesma o tebi je košara za jabuke
i još je nisam isplela.

_________________________________________________________________

TEA TEKIĆ rođena je 1994. godine u Slavonskom Brodu.