Po cijele dane on je gleda kako pleše. Uvija se maznim pokretima pred blagajnom u trgovini, dok on čeka na jutarnji kruh. Razuzdano skače po stolu, dok on za njim preko pauze sam pije kavu. Omotava se pred njim oko šipke uz nepostojeće vruće ritmove, dok on žurno pješači s posla kući. Stalno mu je pred očima, a onda, kad je nekad doista ugleda, samo tupo zanijemi i gleda negdje u daljinu, da im se pogledi ni slučajno ne bi sreli. Zna on da ta imaginarna žena koju stalno zamišlja nije ista kao ova stvarna, ali ne zna da nisu ni slične. On je noćima zamišlja u crvenom, a njena je najdraža boja tirkizno plava.
***
OTOK BIO
Ovdje je nekad bio hram. Vestalske su djevice na ovom kamenu prale svoje bijele trbuhe. Tu su vječne vatre palile i našim se uljem mazale. Onda je Bizant svoje vojske doveo. Vidite, ovdje su utvrde bile, veliki su grad imali, sa ovih mjesta mnoge divljake pokorili. A tamo je nekad bio samostan. Velika crkva i puno kuća popovskih. Tu su imali skriptorij, važne su se knjige tu prepisivale. Tamo na brdu, odmah iza, je bila austrijska baterija. Tu su goleme topove doveli što su se na kopno mogli dobaciti. S njima su čuvali kanal od Rusa i Engleza, još se vide dijelovi kasarne, samo su sad zidovi obrasli u bršljan i nije sigurno ulaziti. Ovdje su Talijani imali bolnicu. Najveću bolnicu koja je bila na svim našim otocima, dvjesto je ležaja imala i najbolju opremu. Liječili su u njoj svoje luđake, a za rata su silni vojnici tu bili na oporavku. A poslije rata su na tom mjestu napravili veliko odmaralište nekog kombinata iz Vojvodine. Na stotine se malih Vojvođana kupalo u ovom plićaku, mi smo ih pokušali naučiti picigin. U ratu se sve razbilo, pa se sad tu samo baca smeće. A čega danas ima na otoku? pitam svoga domaćina. Tvrdom rukom čupka bijelu bradu i mršti se. Nema ničega. Sve je pobjeglo. Otok ima samo što je bilo, nema čega ima sad.
ŽELIMIRU PERIŠU (Zadar, 1975) uskoro će u izdanju izdavačke kuće Oceanmore izaći i roman “Mladenka Kostonoga”, koja je ulomkom već bila predstavljena na stranicama Čovjek-časopisa.
Nisam mogao dugo da te nađem, ni u dnevnoj sobi, ni u Gradskoj bolnici na hematologiji, ni u igralištu kod Mrše, ni na Medaku, ispred Super Vera, u prodavnici zdrave hrane, kod frizerke, kod Koste, ispred Tabora, Olimpa, ni u Kupatilu, na svim mestima koja su sadržala tačke i boje bledih uspomena spremne da se u njima iscrta tvoje loptastovaljkasto telo. Nosorog sam, ukršten sa slonom da bi bolje mogao da tuguje, biće što voli i mrzi to arhinaricanje koje traje sekundu, a oseća se posle čitavog dana. Ridanje u snu sastavljeno je od radne akcije usta, grudi, ruku, crvenila grla, napora žica, slabopečenih očiju, ždrela, temena glave, rasprave, molbe za pomoć, odrona u grudima, tkanine jastuka, povijenog repa, sigurnosnog omotača kreveta, na tri polovine rastavljenog jezika, noćnih strija i rezova po koži, odrona u nutrini, ispečena pa raskucana, izmrvljena i smrznuta, gusto koncentrisana stvar. Dolazim do šatronepoznate, debele prilike koja se smeje, čim shvatim da sam to ja počinje udvojena kukanjava, ja Ja u niskim, debeljak iz sna u višim jecajevima. U novčiću sa dve glave, u kocki leda zarobljen osećam i posmatram to osećanje, prozor probijen u meni tamo gde ga nikada nije bilo, prozor što gleda na dvorište u kojem se deca tuku po ćoškovima do krvi. Govorim – lepi moj tatice. Navire lucidnost, sa njom uvek letenje, ispresecano, jadljivo puzanje figurice u Monopolu, od mesta do mesta, koja prazna polja overava jedno po jedno u vazduhu pre nego što se negde jednom zaista zadrži da plati ili se skući. Bedna vertikalnost i imitacija leta ptica vredna sitkom laugh tracka. U praznom nebu usred otpatkastih šuma u okolini Beograda želim da te pozovem, hoću da bude jedan sat popodne. Uzimam mobilni, ruka kratka i bela, telefon iz GTA V. Završi mi ideju za priču – mladić se vraća u selo da pozove devojku na sastanak, čim je napunila osamnaest godina; mladić se vraća u selo da pozove devojku na sastanak, čim je napunila osamnaest godina; mladić se vraća u selo da pozove devojku na sastanak, čim je napunila osamnaest godina. Odlagao sam da te pitam o kraju i detaljima, početak razgovora je postajao refren, magijski sam verovao da odmicanjem produžavam naše vreme. Okrećem broj 06tatatatatata i tri tona, deca nepostojećeg broja mi ulaze u susret. Katkad i malo zvonjave, delić rifa iz Hotel California, pesme prizivanja i izazivanja demona. Pojavi se i stari znak izostanka slike sa malih ekrana preda mnom, krug sa prugama svih mogućih boja, uzdužnih i poprečnih, verski znak prvih milenijalaca, izrepak, ledeni breg koji danas lako pobeđujemo hiljadama ekrana na javi, forom koja često zariba u snu.
– Pozvani korisnik trenutno nije dostupan. Molimo pokušajte kasnije. –
– Pozvani korisnik trenutno nije dostupan. Molimo pokušajte kasnije. –
Probijam inadžijski granicu, nastavljam dalje i dublje, započinjem dvoboj.
– Ali želim da pozovem svog oca, on je mrtav. –
– Ako je, i treba da bude –
Kako taj glas Дemonovati, a ne biti sasvim Д pred njim? Iščupan i raznesen дmnski mirnom čistoćom, frekvencijom šmirglom odsviranom na дebeloj žici za gitaru, frekvencijom monske дemoničnosti, probijen дeburgijom, glasom rogova na okupu, glasom ispeglanih crnih zastava i skorelog mraka, u isprskanom srcu, дubokoj, дobroj staroj iskopanoj Д rupetini sa balvanima podupiračima, zaćutim pred snagom дema i дugi, дuboki vokali probijaju teme vašarskim meračima snage, Д se ne da monski prepričati, iskusi se дeugroženom kožom istetoviranom sitnim tačkicama iznutra, Д se čuva u kanalićima uha, u do vrha napunjenim rupicama za strah u pršljenovima za koje дoktori ne znaju čemu služe, takvi glasovi napune ДmNski Nitro, ubrizgani u srž koja bljesne i sasvim se ugasi – tajni, noćni, crni vatromet. Budim se okupan znojem, a to više ništa ne znači, toliko su svi ljudi na svetu istom tom vodom okupani.
MILOŠ ŽIVKOVIĆ rođen je u Beogradu 1989. godine. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Tokom studija sa kolegama osnovao književno društvo „Orfisti”. Od januara 2017. godina zaposlen na Institutu za književnost i umetnost kao istraživač-pripravnik. Piše prozu. Deo je tima jutjub kanala Bookvalisti.
VERNES SUBAŠIĆ rođen je u Zenici 1984. godine. Magistar b/h/s jezika i književnosti. Piše prozu, a za poeziju je i nagrađen – dobitnik je 1. nagrade “Mak Dizdar” na ‘Slovu Gorčina’ u Stocu 2019, za rukopisnu zbirku “Papagaj sloboda”
– Emina. Darko je ušao u sobu već spreman za posao, plava košulja je mirisala. Sjeo je na ivicu kreveta i stavio ruku na moje rame: – Emina. Emina. Umro je Alija. Nikad ga nije nazvao imenom, a mene je rijetko zvao Emina, pa je rečenica bila svježa, kao prve kapi infuzije kada se uliju u venu. Nisam prepoznala njeno značenje, samo me hladno probudila. U snu mi je utrnula ruka, još sam ležala na njoj. – Koji Alija? Sklonio je ruku, a zatim je vratio, ovaj put prijateljsku, da me nekoliko puta umirujuće potapše: – Tvoj tata. Darko ga nikada nije upoznao, ali je jednom, u našim dvadesetim, sjedio sa mnom na podu hodnika, dok sam ja držala slušalicu u ruci, tako da i on može čuti. Tata je govorio sa očiglednim zadovoljstvom u glasu: – Nikad te nisam volio. Ovo mene oslobađa, znaš li ti da istina oslobađa? To i u vjerskim knjigama piše. Više sam vezan za malog komšiju iz ulaza. Mene je ranije mučila krivica, sad ništa. Pa da. Sve što sam stariji, sve više sumnjam da sam ja ustvari tvoj otac, ti si meni podmetnuta. Tvoj otac je Bodo. Znaš li ti da sam ja tebe prokleo? Očeva kletva je najgora! Dopustila sam Darku da sluša iz osvete, jer sam znala da tata nikada ne bi govorio na taj način, da je znao da neko sluša. Pred nepoznatim ljudima, pretvarao bi se u nekoga meni nepoznatog. – Zar nisi sad rekao da mi nisi otac! – odgovarala sam mu ljutito. Ko je Bodo? – Bodo iz Indexa! – vikao je tata iz slušalice, dok je Darko sjedio sa licem u dlanovima – Pjesma Izgledala je malo čudno u kaputu žutom je o tvojoj majci. Ona je sašila žuti kaput od deke iz studentskog doma, midi, kad se nosio mini. Bodo je tvoj otac! – To je odlična vijest tata – rekla sam – sad ću da spustim slušalicu i neću te više nikada nazvati. Bodo mi je puno bolji otac od tebe. – Možete samo da sanjate, i ti i tvoja majka! Na tvoju veliku žalost, ipak sam ti ja otac. Imaš mladeže na leđima kao ja! Darko mi je taj dan napravio mali zen vrt, tada su bili popularni. U drveni okvir se uspe čist pijesak, stavi se obal kamen ili dva i dodaju se male grablje, da grabiš kada ti je teško. Sljedeći dan je on otišao na fakultet, a ja sam u zen vrtu spalila sve zajedničke slike sa ocem. Kasnije sam se sjetila da sam njega mogla samo izrezati, jer me mama nije mnogo slikala, pa sada imam samo nekoliko slika iz djetinjstva. – Govnar – rekla je nakon tog razgovora moja majka – Kamo sreće da ti je neko drugi otac, kao da bih ja 20 godina trpila tu hulju! Nažalost, sine, on ti jeste otac. A ono sa kaputom je živa istina: bio je od studentske deke, žut kada se žuto nije nosilo i midi kada je u modi bio mini. Zašto ga zoveš iz Australije, ja se svaki put evo ovdje razbolim i dobijem hormonski poremećaj. Kad si se kao djevojčica vraćala iz Sarajeva, svi su mi govorili nemoj je više slati tamo, dijete ti se vrati uboljeno. Sjećaš se kad si se žalila da te bole ruke?
U Sarajevu, u očevom malom stanu na Koševu, igrali smo se igre zvane stezanje ruke. Ispružimo ruke kao da se rukujemo i on tada steže moju dok mi suze ne poteku niz lice. Ja moram reći da je jači, a ako se zainatim pa neću da priznam, onda se igra nastavlja. On je, kao i majka, imao mnogo knjiga u kući, ali kada sam bila kod njega, čitala sam samo jednu: debelu, bijelu knjigu Nasrudinovih priča. Prije spavanja, tata je dolazio u kuhinju, do mog kreveta. Ušuškao bi me, poljubio u čelo i poželio laku noć. Ponekad bi razgovarali i smijali se, ili bi me pitao da mu prepričam nešto što mi se posebno svidjelo iz Nasrudina.
Motor je zagrmio u garaži i Darko je otišao na posao. Sišla sam u kuhinju, napravila kafu i usula hranu za mačku. Potpuno ozbiljna, smrknutog lica mi je prišla da je pomilujem. – Ne mogu, Hulia. Probala je ponovo. Odgurnula sam je i sjela za sto. Kafa. Treba li mi cigareta? Ne treba, prestala sam pušiti. Hulia se vratila da me ogrebe. Odgurnula sam stolicu i krenula prema njoj da je ubijem. Ona je brzo šmugnula uz stepenice i sakrila se negdje, u sobama. – Ubiću te, Hulia! – vikala sam na nju vrata istegnutog prema stepenicama. U tuš kabini, pod nogama se skupljalo malo klupko kose. Gdje da odem? Češljala sam se tvrdom drvenom četkom, sjedeći na kauču u tatinom stanu. Sjedio je na drugom, preko puta i posmatrao me. – Dobro pazi gdje ćeš ostaviti tu kosu – zaprijetio je. Izvukla sam kosu iz četke i sve skupa, četku i kosu stavila u neseser. Zatvorila sam ga. Kasnije ću baciti u kantu, kada on ne bude išao za mnom i gledao me. Otišla sam u kupatilo da provjerim jesam li zaboravila nešto od svojih stvari, on je mrzio kada u kupatilu ostane nešto moje. Sve sam dobro pregledala. Obrisala sam kadu toalet papirom i pustila vodu, zadovoljna jer sam ga ovaj put nadmudrila. Vratila sam se na kauč. Na stolu je stajala moja četka i grumen kose. – Šta je ovo? – pokazao je. – To si ti stavio, dok nisam gledala – odgovorila sam s mržnjom. – Ti lažeš, kao i tvoja majka! – Jednim zamahom ruke je srušio sve sa stola: četku, kosu i zdjelu malih, žutih bombona, okruglih, bez papira, koje su se kasnije lijepile za prste – Očisti to! Čistila sam. Prvo kosu na dlan, na nju bombone. On je nazvao jednog od svojih prijatelja, žalio se na čir i kazao mu je kako piše novu priču koja se zove Spužva. Tata je na prvim stranicama svojih knjiga štampao kratke posvete: Emini. Majke mojih prijateljica su raznježeno plakale na usamljenu sliku mog imena na papiru.
Zazvonio je telefon, zvala je sestra. Nisam mogla odgovoriti, bolje kasnije, u porukama. Izjaviće mi saučešće i čekati da vidi kako se ja osjećam, a ja ne znam. Moja sestra ima oca koji je jasno voli, pa vjeruje u Boga. Nikada me nije previše pitala za mog. Ona i majka mi svaku godinu postave isto pitanje, neobavezno, kao da razgovaramo o starim drugovima: – Čuješ li se sa ocem? Odgovorim: ne čujem i nadam se da više neće pitati. Kada sam se drugi put iz Australije vratila u Sarajevo, sestra je došla kod mene, da ne budem sama u stanu. Dva dana me nije pitala, ali trećeg, dok sam ribala kupatilo, zapitala je iznenada iz kuhinje: – Čuješ li se sa ocem? – Ne čujem! – Rekla sam još glasnije, jer mi je glava bila u tuš kabini, a ostatak tijela napolju. Nastavila sam čistiti misleći, dobro, sada sam mirna, neće me više ništa pitati, ali je iz kuhinje dolazilo, još glasnije: – Pitam, čuješ li se sa ocem? Ljubav moje sestre i njenog oca nešto je što godinama posmatram iz prvog reda, kao navijač sa najskupljom kartom. Ako joj budem rekla nešto o tati, biće joj neugodno, a pokušaće da mi pomogne. Javiću se Nini.
– Hoćeš li da ja odem na sahranu za tebe – rekla je Nina – Ja nisam išla svom, pa hajde da ih skupa ispratimo, o jednom trošku. Mislila sam da je to odlična ideja. Nina će znati šta treba uraditi i šta treba vidjeti, a znaće mi ispričati kako nam je bilo. Ko zna, možda i njoj treba da sahrani barem jednog oca. Poslala sam joj smrtovnicu, ona je upitala da li da ponese neki cvijet, gerber ili kalu – od srca smo se nasmijale toj slici. Ja sam otišla napolje, da budem među ljudima, ali da ne moram s njima razgovarati.
Majka je nazvala nekoliko puta, nisam željela da je čujem. Ona će reći: šta ćeš, nisam ni ja imala oca, zatim ću slušati o njenom ocu, a o nedostatku njenog oca znam više nego o svom. Sljedeći dan sam ipak odgovorila. – A šta ćeš sad – rekla je majka – Nisam, bogami, ni ja imala oca, znam kako ti je.
Čekala sam Ninu. Ni Nina nije imala oca. Nije se čula s njim i nije mu otišla na sahranu. Samo ona će uhvatiti tren kada se priča završava, sahraniti Aliju umjesto mene i poslati mi malo smisla u rečenici koja joj pobjegne iz misli. Znam da joj neće biti neugodno zbog toga što su to mrtvi očevi. Ona se ne stidi, ne osuđuje i nema nimalo smisla za ceremoniju. Sljedeći dan je javila da polazi na sahranu, da se ništa ne brinem i da će mi sve ispričati bez cvijeća, suza i uobičajenih rečenica. Sjela sam za kuhinjski stol i čekala da se Nina javi. Hulia je prošla pored mene i nezainteresovano mi se očešala o nogu. Oprosti za ono juče, Huli, rekla sam. U evropsko proljeće, ovdje konačno zahladi i ja opet dišem. Ponekad osjećam snijeg u zraku, ali ne smijem nikome reći. – Oprosti mi – napisala je kasnije Nina – Ovo se samo meni može desiti. Otišla sam na pogrešnu dženazu. Krenula sam sa Bara za pogrešnom povorkom, jer su danas bile tri dženaze istovremeno. Slušala sam hodžu pola sata, počela već da se lelujam uz molitve. Kad je hodža rekao hoćemo li halaliti Ahmi, već je bilo kasno. Mogla sam glasno da plačem, kad sam vidjela da to nije bio tvoj otac.
MINA BAŠIĆ rođena je 1976. godine u Sarajevu. Školovala se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, Njemačkoj i Australiji. Diplomirala je na Odsjeku za jezike na Queensland University of Technology u Brisbaneu, u Australiji. Dobitnica je nagrade Zuko Džumhur za neobjavljenu knjigu kratkih priča. Objavljuje u australijskim i domaćim časopisima. Trenutno radi kao prevoditeljica i profesorica engleskog jezika i književnosti. Redovno objavljuje na portalu za društvo i kulturu NOMAD, s kog je i preuzeta ova priča.
UROŠ ĐURKOVIĆ rođen je u Beogradu 1995. Završio osnovne (2018) i master studije (2019) srpske književnosti u Beogradu, a trenutno je na doktorskim studijama na istom fakultetu. Bavi se ekokritikom i tokovima moderniteta u srpskoj književnosti. Objavljivao poeziju u više navrata u pančevačkim Rukopisima (br. 34, 37, 39, 41), kritiku u Književnom magazinu, metodičke materije za osnovnu školu i pisao za katalog izložbe vajara Đorđa Aralice. Jedno polugodište proveo kao nastavnik u osnovnoj školi i ne veruje da će joj se uskoro vratiti. Dobitnik je druge nagrade za esej o Disu na 56. Disovom proleću. Uređivao studentski književni list Vesna. Učestvovao na konferenciji o makedonsko-srpskim književnim vezama 2017. u SANU-u, a 2018. o vezi književnosti i astronomije na Slavističkom institutu u Kelnu. Poeziju mu je na slovenački prevela Natalija Milovanović (časopis Poetikon br. 79-80). Posvećeni korisnik Goodreadsa, ljubitelj čajeva i fan Bjork.
Nekada davno, živio je jedan narod na vještački stvorenom mjesecu. Projektovali su ga njegovi najveći mudraci kako bi ljudi pobjegli sa svoje umiruće planete. Sve te ruke naroda se udružiše i napraviše vještački mjesec u orbiti njihove planete. Migracija na mjesec dugo je trajala, a umiruću planetu neki nikada nisu napustili, što zbog siromaštva, što zbog primitivnih patriotskih nagona. Oni što su nastanili vještački mjesec razvili su se u jednu veliku civilizaciju. Mjesec po površini nije bio nastanjen. Unutrašnjost mu je bila segmentirana po slojevima sve do samog jezgra u kom se nalazio veliki kompjuter, među ljudima poznat kao mozak mjeseca. U prvom sloju, odmah ispod providnog tla mjeseca, nalazio se okean pun životinjskog i biljnog svijeta. Obavijao je čitavu planetu i bio je najveći od slojeva. U drugom sloju mjeseca nalazile su se šume i bašte, džungle i prašume. U trećem sloju nalazili su se gradovi, dok su oni ispod toga bili rezervisani samo za probrane ljude. Dole su se ljudi bavili naukom, mada je to za neke značilo da se ispod njih kriju mračne sile. Kakve li se vradžbine kriju ispod nas?, pitali su se prostiji ljudi, a oni maštovitiji, fanatičnijeg duha, počeli su stvarati mitove. Prošle su mnoge godine otkad je mjesec napravljen i u opštem znanju naroda malo ko je znao o porijeklu mjeseca. Rijetki su bili oni iz naroda koji su znali da ljudi nekada davno živješe na planeti oko koje sada njihov mjesec kruži. Iz takvog stanja društva prirodno se rodila prva religija. Vjerovali su da je mjesec bog i da ljudi, njegova djeca, žive u njegovoj utrobi. Mozak mjeseca, veliki kompjuter u jezgru, bio je za običnog čovjeka nedostižan i samo su mu odabrani mogli pristupiti. Naučnike su smatrali šamanima i preko njih su komunicirali s bogom. Naučnici su prihvatili titulu šamana, jer su znali da će na taj način ljudi nauku cijeniti iznad svega. I nisu pogriješili. Religija mjeseca je toliko procvjetala da su razni kultovi i sekte izumrli. Samim tim i nauka je napredovala. Šamanska znanja su se nagomilavala i širila, pa je bilo nužno da se određeni šaman posveti određenom segmentu života. Oni što su se bavili posmatranjem i izučavanjem zvijezda i ostalih nebeskih tijela zvali su se astrošamani. Oni što su se bavili analizom ljudskog uma zvali su se psihošamani, a oni što su otkrivali tajne centralnog nervnog sistema zvali su se neurošamani. Jedan takav bio je Nikto. Mjesec je obišao oko umiruće planete osamdeset puta otkad se on rodio. Umiruća planeta je za to vrijeme obišla oko svoje zvijezde tri puta, a planeta Zemlja oko Sunca četrdeset puta. To bi značilo da bi Nikto po mjerenjima protoka vremena jednog Zemljanina imao četrdeset godina. Još kao dijete je pokazivao afinitete prema nauci. Njegova fascinacija mozgom bacila ga je u vode neurologije, odnosno neurošamanizma. Izučavao je akumulirana znanja svojih predaka o neurologiji, pohranjena u memoriji mozga mjeseca, i bio je oduševljen koliko je toga već istraženo. I dalje su mnoge tajne mozga ostale neotkrivene, ali otkrivanje preostalih misterija njemu ništa nije predstavljalo. Sa svim znanjem upijenim iz mozga mjeseca, dovodeći u vezu jednu informaciju s drugom, pred njim su se otvorile višestruke ideje o manipulaciji mozga i nervnog sistema. To što je još rano u djetinjstvu postao nihilist, nije mnogo pomoglo da ga spriječi u moralno upitnim istraživanjima. Većinu svojih istraživanja obavljao je u strogoj tajnosti. U krugovima naučnika bio je poznat kao šutljiv, misteriozan i mračan tip, ali bezazlen unatoč takvom karakteru. Niko od njih nije bio svjestan koliko su pogriješili u procjeni. Nikto je bio najopasnija osoba za društvo u čitavom vještačkom mjesecu. Spoznavši da je mozak, između ostalog, organ za kreiranje individualne mape stvarnosti, počeo je razmišljati o tome kako se ta mapa stvarnosti može distorzirati vanjskim stimulansima. Znao je da konzumacija određenih biljaka, što pušenjem, što gutanjem, iskrivljuje sliku stvarnosti ili je u potpunosti mijenja. Isto tako, shvatio je da i mnogo banalnije stvari mogu promijeniti percepciju. Ružna riječ čovjeka može rastužiti ili razbjesniti, kao što ga lijepa može razveseliti ili nasmijati. Što je veća paleta riječi, što je širi vokabular, što je dublje poznavanje jezika, što je smjelija kombinacija riječi i što je dalekosežnije poimanje težine riječi i valova pojmova što se iza nje kriju, to je i manipulacija tuđim umom veća. U tome je postojao jedan problem koji je otkrio matematikom. Za tako dobro poznavanje ponašanja ljudi oko njega kao i visoki stepen poznavanja i korištenja jezika, ne bi mu bio dovoljan njegov životni vijek. Mnogo brže i djelotvornije metode manipulacije tuđeg uma nalazile su se u neurologiji i nanorobotici. Ideja vodilja je bila da stvori naprave veličine elektrona, sposobne da zaposjednu neuron po neuron i da nad njima preuzmu kontrolu. Za stvaranje neuromanipulatora trebale su mu tri i po godine intenzivnog rada. Neuromanipulator je bio stroj veličine elementarne čestice. Milijarde neuromanipulatora kreirale su oblak čestica. Jednim takvim oblakom, puhnuvši ga nekome u lice, bio je u stanju u potpunosti preuzeti kontrolu nad tuđim umom. U eksperimentima na različitim životinjama, oblak neuromanipulatora bio je sto posto učinkovit na svakoj vrsti životinje. U svojoj dvadeset i drugoj godini, prvi oblak je s nekoliko metara udaljenosti usmjerio prema stvorenju nalik hrčku. Oblak se uvukao u njegov respiratorni sistem i preko krvi su čestice došle u mozak. Raspoređujući se po njegovoj maloj lopti neurona, neuromanipulatori su sistematski zauzimali svoja mjesta. Nikto je nakon toga imao apsolutnu kontrolu nad njegovim umom. Upravljanje se obavljalo preko kontrolera s tipkovnicom i ekranom. Komande je unosio putem kodova, a na displeju je dobijao sve potrebne informacije o njegovom umu. Bilo je to kao upravljanje složenog biološkog robota. Kada je htio obaviti prvi eksperiment na ljudima, sile nasumičnosti i sile sudbine su ga spriječile u tom naumu. Veliki asteroid udario je u njihov mjesec promijenivši mu smjer rotacije oko planete. Mjesec je zbog toga udario u planetu i ostavio na njoj veliki krater, raskomadavši se u neizbrojivo mnoštvo dijelova. Neki komadi i komadići mjeseca završili su na površini planete oko kratera, a ostali su nastavili kružiti orbitom planete, prvo haotično i bez reda, sve dok se nisu formirali prstenovi. Od tada je planeta postala prepoznatljiva zbog prstenova sačinjenih od dijelova vještačkog mjeseca. Skoro cijela civilizacija je nestala. Samo je jedna osoba preživjela. Bio je to neurošaman Nikto. Kao što su sile slučajnosti i sudbine izbrisale čitavu civilizaciju, tako su i njega održale u životu. U trenutku kada je asteroid udario u mjesec i kada je mjesec udario u planetu, Nikto se nalazio u svojoj privatnoj laboratoriji. Tu se nalazi i dan danas. Komad vještačkog mjeseca u kom je bila njegova laboratorija, nakon svih tih udaraca, ostao je skoro neoštećen iznutra. Njegove naprave su ostale u ispravnom stanju, a i one što su pretrpjele određena oštećenja uspio je popraviti.
SAŠA DŽINO je kovač mašte i diler književnosti iz Sarajeva. Fildžan pun opskurnosti je njegova knjižara halucinogenih priča. Do sada je objavio četiri knjige: zbirke kratkih priča “Srce od plastike” i “Mrtvačke mrlje”, i dva romana, “Šejtanov goblen” i “Električni okean”. Roman “U Čarobnjakovim šeširima“, psihodelična, naučno-fantastična bajka, izlazi ove godine.
Pisanje je jako nezgodno zanimanje. Treba se stalno namještati, sagibati, mijenjati položaje tijela da priča bude dobra ili kako tako podnošljiva. Nema toga što ona nije napravila. Ipak, nijedan položaj tijela nije bio dovoljan. Štoviše, priče su joj postajale sve lošije i nezgrapnije. Da bude još gore, i svakodnevni život više nije mogla podnijeti. Prolaznici su joj počeli upućivati poglede čuđenja, a ono malo prijatelja koje je imala joj je, s pritajenom zluradošću, savjetovalo: – Upiši korektivnu gimnastiku. Zgrbila si se. Nije smjela odustati od pisanja. Moram se još samo malo potruditi, mislila je. Ali priče su bile jednako loše. Već je mislila da će poludjeti od očaja kada je jednog dana u gradu vidjela čovjeka koji se stalno zaustavljao i s poda skupljao komadiće drva. Imao je smiješak na licu. Dosjetila se. Zaustavila se, položila ruke i koljena na hrapavi beton, a lijevo uho toliko približila tlu da je jasno čula priče cijeloga svijeta.
LUCA KOZINA (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljivani u časopisima Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Više puta bila u širem izboru za nagradu Prozak. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je grupe Novi književni val https://noviknjizevnival.wordpress.com
U prirodnoj nauci principi istine moraju biti potvrđeni posmatranjem. Karl Line, Filozofija botanike
∗ Ličilo je najpre na isprekidano kreštanje, a onda se spojilo u otegnut, zavijajući krik, na mahove se pojačavao, zatim stišavao, zamirući kao vapaj davljenika. „Bez sumnje, to je kreja. Ima karakterističan ton, uz to nepogrešivo oponaša zvukove drugih životinja”, kazao je Majk i polako namestio naočare. Nakon stanke dodao je još u stilu svetskog putnika: „Viđao sam ih u kanadskim i američkim šumama, ali i u evropskim.” Onda je zadremao i nakon desetak minuta, kada ga je glasan govor prenuo iz sna, rekao je, nastavljajući misao koju je, u snu, pleo: „Jasno je da nije kreja, štaviše to nije uopšte ptica, liči više na jazavca, ima ih dosta u našoj šumi.” Dodao je još da jazavce zna u dušu, to su životinje lukave i kradljive, nekad ih je bilo dosta u tom kraju, i pre nego što je izgrađena velika cesta, dolazili su do kuća i uništavali tek zasađene bašte. Te večeri u Amherstu, u bašti ispred kuće, sedelo se uz vatru, u koju su ubačeni okrunjeni klipovi kukuruza, pa je mirisala na žutozelena polja maisa, te biljke američke zemlje. U zenit leta noći su ovde jasne i nebo puno zvezda, obližnja šuma donosi svežinu, u plamenove se gleda dugo i netremice, vatra hipnotiše i mami kao atavistički zov nepoznatih predela.
∗ Amherst je periferija Bafala, blizu granice sa Kanadom, pored jezera Iri. Do njega vode putevi kroz mesta kojima su imena nadenuli starosedeoci, indijanska plemena Irokezi. Nazivi jezera i reka zauvek će urasti u engleski jezik, koji su u krajeve oko velikih jezera doneli osvajači, trgovci dabrovim i bizonovim krznima, oružjem i viskijem, kupujući i uzimajući deo po deo domorodačke zemlje. Podizali su gradove i davali im nazive iste kao u staroj domovini. Vigvami su se povukli u rezervate. Odavno nema kopalja i perjanica, davna indijanska imena koja su poglavice uzimale po hitrim i snažnim životinjama – šakal, vuk, bik – da ih štite kao amajlije, zvuče kao iz priča Bafalo Bila, filmski i stripski. Sada se piće i duvan prodaju u rezervatima, umesto vigvama i konja tu su rampe i betonske barake. Sa obe strane reke, na indijanskoj zemlji, kao poreski ustupak belog čoveka, nalaze se kazina sa fliperima i ruletima, a odblesci neba u vodi puni su tajanstvenih preliva kao živo sećanje na istoriju. Ispred kuće u Amherstu je živica, koja kroz godišnja doba menja boje, kao Brankov slez, nedaleko od nje – kružni travnjak oivičen popločanom stazom duž koje je nekoliko kuća, ni suviše velikih ni suviše malih, i čitav predeo izgleda pripitomljen. Srne iz šume odavno su već izgubile divlji instinkt: prilaze živici i brste lišće. Kroz niske grane provide se tereni za golf, tu sleću divlje guske, kanadske, kako ih zovu – ptice crne glave i sa belom trakom ispod brade – one sa etikete poznatog viskija. Za njih, kao ni za ribe, ne važe granice, mreste se i prave gnezda podjednako u jednoj ili drugoj zemlji. Bafalo je na samoj granici, i preko mosta se može preći na kanadsku stranu. Kao rimski augur, Majk gleda u ptice i kao da predskazuje ishod bitke. Tako ove letnje noći predviđa vreme: biće teška zima, sneg do ramena odraslog čoveka. Ipak, ni sneg više nije kao nekad. Sedamdesetih godina, seća se, sneg je pao tokom noći i veliki crveni kamion prokrčio je tunel kojim se prolazilo kao kroz beli kanjon. Sneg je bio rezak i čvrst, škripao pod nogama, a čizme namazane mašću ostavljale su belege kao krplje prvih američkih tragača. Govoreći o snegu, Majk načas postaje pustolov iz romana Džeka Londona, a Bafalo nepregledna divlja belina severa, njegov ford klizi bulevarima kao saone koje vuku sivi, vukoliki psi. Ali sad je leto, vatra nosi crveni tembr, i kada se u nju ubaci grana, razgori se i čini se da će, oko plamena i iskri, pleme sa perjanicama i kopljima početi ritualni ples. Mitološko sećanje je istorija naseljavanja, simbolične slike novog kontinenta gde je jedna civilizacija zamirala, a druga se rađala.
∗ U devetoj deceniji života, Majk još govori sa dečačkom zanesenošću o gradu gde se doselio sedamdesetih godina prošlog veka. Grad je tokom decenija menjao izgled i način života. Kamione sa fast fudom zamenili su moteli i restorani, umesto bakalnica supermarketi i neonske reklame, negdašnje aleje sa sekvojama zamenili su niski cvetni grmovi. Od te priče Majk otplovi povremeno u neko dalje vreme, prepričava anegdote iz dečjeg sportskog kampa, koji je u Viskonsinu držao njegov otac. Sticale su se izviđačke veštine snalaženja u prostoru, učilo veslanje i jahanje, a bio je tu, dvadeset i neke, kad je kamp bio u drugom vlasništvu, i dečak Orson Vels. Otac, ostavši udovac četrdeset i neke, podizao je dvojicu sinova. Majk će krenuti putem geologije, koja se bavi tajnama zemlje, a Lijam putem hirurgije, koja se bavi tajnama ljudskog tela. „Ceo život pazim na malog, vadim ga iz nevolja”, kaže Majk o bratu, koji se i sam primiče osamdesetoj, ali koga kroz vizuru brata i dalje vidi kao dečaka, koji je u igri odvažan a nežan kao retki cvet i zato ga izmiče od lošeg društva i svega što ne ide pravom stazom. Majk priča da je u jednom romanu Filipa Rota našao sličnu, podudarnu priču o ocu i dva sina, o veslačkim trkama na jezeru u državi Viskonsin i slavnom vremenu sportskog kampa, koji je kasnije prodat i na čijem se mestu sad nalazi park. Kaže mi, pisao je piscu, a ovaj je odgovorio, maglovito i dvosmisleno kao Pitija, ne potvrdivši ali i ne opovrgnuvši jedinstvenost teme: „Priče nastaju od stvarnosti, likovi liče na nama poznate ljude, a svaka sličnost sa njima slučajna je, ili namerna.” I kao što se reke, kojima je Majk u mladosti vozio kanu beležeći njihov tok nalik čovečjem krvotoku, račvaju u manje, slivajući se svaka svom ušću, tako i priče teku krivudavim meandrima, čuvaju nešto vode sa izvora, a opet teku svojim putem.
∗ Kraj kuća iz viktorijanskog vremena, sa tremovima i stolicama za ljuljanje, izgrađene su nove kuće ravnih, svedenih crta, nekadašnje konjušnice preinačene su u garaže. Amherstske kuće nisu primorske kapetanske vile, ali i one čuvaju priče o ranijim generacijama, posebno njihovi podrumi i tavani, koji su istorija prošlih vremena. Tu će se pronaći, prepokriveni slojem vremena i prašine, uniforme iz svetskih ratova, ponešto čak iz građanskog rata, novine i knjige, zaboravljena gitara, limena vojnička truba. Na tremu kuće čitam Nešnel Džiografik, brojeve o bivšoj Jugoslaviji, Sovjetskom Savezu, te o Stenovitim planinama, Aljasci i Južnoj Americi. Među tim stranicama požutelim od vremena su i Majkove fotografije snimljene na istraživačkim ekspedicijama i na svadbenom putovanju u Maču Piču, slike na kojima sa crnom kosom i izraženim nosom liči na Džerija Luisa. U ovoj biblioteci geologa i prirodnjaka su i Brem, Život životinja i Karl fon Line, Sistem prirode. I obične Majkove misli zaogrne uvek svet nauke: „U biološkom sistemu svaka životinja, biljka, mineral, ima svoje mesto. Nas, koji spadamo u više primate, trebalo bi da odlikuje moć razuma, a opet, nisam siguran da se uvek možemo podičiti tom vrlinom.” Krstarimo ulicama, Majk vozi i mesta naziva po prodavnicama kojih više nema: kod Henrijevog sladoleda, ili po nekom svojstvu: raskršće lastavičji kljun; gleda grad i asfalt kao da je neistražen predeo prirode. Prepričava, kao što se film gleda iz prvog reda, porodične večere i vesti sa radija: Perl Harbor, iksrcavanja saveznika i vesti sa Istočnog fronta, i na kraju rata vesti o Ivo Džimi, Hirošimi i padu Berlina. Priče ratnih povratnika i pisma, kako sa pričama biva, prelazile su okean izmenjene detaljima iz prve ruke, izmišljenim ili izbledelim u sećanju, i takve dopirale do uha dečaka, zauvek ostajući u njegovoj mašti. Posle rata o Sovjetima se odjednom pričalo loše, dotadašnji saveznici odjednom su postali crveni vragovi komunizma, o kojem se, u školi, nije govorilo mnogo, ali se znalo da je loš. Na Lafajet trgu, oko obeliska, počeo je predizborni skup, hiljade plavo-crvenih zastavica i gorljivi govor na bini. O politici Majk govori kroz zakone svoje struke, geologije, koja proučava poreklo Zemlje, vulkanske erupcije i gibanje tla. Gledao je, kaže, kako mnoge pojave nastaju i jenjavaju, ali se vraćaju, kao mesečeve mene, plima i oseka, periodi kiše i suše. Tako i izbori, kakvi god budu, njihov će ishod trajati najviše osam godina. Dok lete baloni pušteni u nebo, vide se zgrada gradske uprave i druge podignute u zlatno vreme grada, tridesetih, kada je Bafalo doživeo veliki uspon i bio stecište milijardera. U sumrak kupole i prozori na ovim visokim zdanjima, pomalo nalik na zgrade iz stripa Dik Trejsi, poprimaju vatrene nijanse. Ceo pogled na grad tako postane slika, za koju Majk kaže da ga vraća u dečačko vreme, kada je čitao detektivski strip: „Tada mi je delovalo neverovatno da Trejsi u svoj sat govori ’Stižem’, a sad je vreme interneta i Fejsbuka.” Nekad magična slika bila je vizionarski znak novog vremena.
∗ Kuće u Amherstu čuvaju priče neraskidivo vezane za istoriju mesta. Te priče nekad zvuče neverovatno i filmski, neke su samo krokiji nacrtani brzim pokretom ruke, bez senčenja, a opet, kad se gledaju pejzaž i kuće, ožive na tren u priči u punom koloritu, kao polaroid slike. Sa onog trema – pokazuje mi Majk – pukovnik Džonson znao je tokom dugih letnjih nedelja da se napije i sa balkona puca sačmarom u ptice; dobar čovek, njegova žena isto, ali plahe naravi, sa travnjaka je terala decu, a onda ih zvala nazad i davala kolače, cela ulica mirisala je na karanfilić, cimet, muskat. Vozeći dalje, stižemo do paba koji drži Kajl Deksler: mlad ali odebljao pre vremena, služi pivo i pileća krilca, ponavlja da je spremio zalihe hrane, te ako bude kakvog velikog rata, svi će iz Bafala doći u njegov pab. Ovih dana, u Bafalu se govori o izborima, a preko njih o ratovima koji su vođeni ili bi mogli početi, o klimi, ledenim bregovima koji se tope i o bafalskom snegu kakvog više nema. „Ima nade za svet”, kaže Majk, „i neće biti potrebno da Nojeva barka spase svekolike životinje sveta, zemlja se uvek iz sebe ponovo rađa, troši svoje zalihe i pronalazi nove. Čovek će leteti i tražiti dalje, verujem da će se jednog dana živeti i na drugoj planeti, osim Zemlje.” Pominje Martina Lutera Kinga, Kenedija, Armstronga. i astronautove čuvene reči o koraku malom za čoveka a velikom za svet. Priča o letećim automobilima, novim morima, žitnim poljima i stoletnom ljudskom veku. Okupljeni slušaju, ova utopija je fina kantilena koja budi veru u vedro putovanje u budućnost, svet je u njoj fabula nizanih slika, a pričanje najljudskiji čovekov dar.
∗ Tokom putovanja na drugi kontinent telo premešteno u drugu zonu živi i dalje po starom satu. Kažu da je za prilagođavanje potreban jedan dan za svaki sat vremenske razlike, iako se voljom može odupreti toj pojavi koja stvara umor i osećanje zbunjenosti. Telo se vežbom i mišlju može primorati da se odupre svemu, inače, kako bismo gledali fudbalske i teniske mečeve na malim ekranima, u isto vreme u celom svetu. Javio mi se, u američkoj noći a po evropskom vremenu, pesnik Đakomo iz malog italijanskog mesta; tamo je dan, ali on, kao i svi pesnici, živi po svom satu. Napravio je zbirku mediteranskih pesama grupisanih kao filmske projekcije, dnevna, ponoćna, noćna. Čita mi tek napisane stihove na plovidbene, morske teme, koje nose miloduh čempresa i oleandra, što se, dok čitam, meša sa mirisima američkih bioskopa, puterom od kikirikija, krofnama, sladoledom od vanile. Na televizijskom ekranu, u noćnim satima kad su oči budne, gledam film „Indijski trkač” – saga o dva brata, jedan je policajac, drugi povratnik iz Vijetnama koji nakon rata kreće putem kriminala. To je jedna među mnogim američkim pričama o dvojici braće koji su, kao likovi biblijskih priča, pošli različitim putevima. Sve su priče podudarne, prožimanja su dozvoljena u filmu i literaturi. U Bafalu, koji je grad severa, priča je utkana u film o begu ka severu, Kanadi i Aljasci, koja je manje stvarna a više iz sna jer filmske slike teku brže. Na lokalnom kanalu, kao u bioskopu, puštaju film cele noći od početka do kraja, ukrug, a teletekst javlja prve rezultate izbora u procentima. Gledam scene u mahovima, kao što se čita pesma, puštajući da me slike uspavaju kao modri noćni veo. Jutro je i prve sunčeve zrake padaju na baštu. Kroz prozor vidim Majka, prvu kafu pije sa pticama, prilazi živici sa foto-aparatom, video je pticu, primiče se kao lovac koji traži plen. Menja objektiv, stavlja blic, prilazi živici. Vraća se ka kući i kaže: „Američka kreja je posebna ptica, oponaša zvukove drugih ptica, pa ju je često teško prepoznati po pevu, već samo ako je vidiš, ali na najmanji šum brzo prhne krilima i nestane među grane. Zato je, od svih ptica, kreju najteže slikati.”
NIKOLA POPOVIĆ (Sarajevo, 1979), italijanista po struci, bavi se istraživanjem savremene italijanske proze. Predaje italijanski jezik na Odseku za muzičku umetnost Filološko-umetničkog fakulteta u Kragujevcu. Objavio je prevode knjiga Etorea Mazine, Simone Vinči, Valerije Parele i brojne prevode italijanskih pisaca u književnim časopisima. Autor je kritičkih ostvrta iz oblasti filma, pozorišta i književnosti, putopisa i reportaža iz Togoa, Gane, DR Kongo i drugih zemalja. Objavio je knjige putopisne proze: Priče iz Libana (Centar za kulturu „Gradac“, Raška, 2016) koja je dobila nagradu Akademije „Ivo Andrić“ za putopisnu knjigu i povezivanje kultura, te Skice za plovidbu (Agnosta, Beograd, 2019; Imprimatur, Banja Luka, 2020). Prevođen je na engleski i makedonski jezik. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja „Bosanska vila“ u Sarajevu.
SAMO ŽELIM NEKOG DA RASKLOPIMO TRAKTOR MOG OCA U TIŠINI
ja sam šmeker-devojka imam perorez u džepu i žice u brushalteru
stavljala sam srce pod hipoteku htela da gradimo dom sad nisam sigurna da li me je iko od tih ljudi voleo
ali pustila sam prošlost da to i ostane ja se, tata, prva probijam kroz sneg i cvetam, kao kukurek
birala sam hranu, ustajala kasno nema od takvih ništa, govorio si
a znaš kakva ću ja, tata, biti žena jaka kao šifre na imejlu neću se šminkati, hraniću se zdravo na mom čelu pisaće organik
noću ću hodati sama biću devojka-hajdučka trava onakva kakvu nikad ne bi oženio
opstaću kad gromovi udaraju u trafo-stanice. kad spiker govori ne izlazite bez preke potrebe a penzioneri lome kukove na trotoaru
sama sam, tata, jer ja sam ljutić-devojka melem, ako me prisloniš na kožu a kad me držiš predugo otvaram rane
ja sam sveže bilje, tata, i suvo sam bilje na tavanu koje čeka da pristaviš čaj
samo nikad nisam osetila da sam majčina ili tvoja dušica
ali, oprostila sam
traktor je startovao u zoru i vraćao se kad padne mrak
nije vreme za mene su naporno radili moji roditelji
***
PROKLETSTVO ŠUME
srne nisu prilazile domaćinstvima viđali smo ih kad krenemo uz brda da beremo šipurke za džem
jednog leta tata je zajedno s livadskom travom pokosio lane u sumrak je planina zaplakala
od tada sam uvek hodala ispred kosačice pomerala tek rođene zečeve zmije katapultirala vilama
od tada nosim prokletstvo šume
tvoje srce srne u mojim očima vidi žute lovačke pse umesto prstiju noževe kosačice
ne možeš više, javio si
noge mi je zajedno sa senom mama jutros položila kravama
***
SAMO PROVERAVAM
nemoj da se raduješ ne razmišljam o tebi
samo proveravam može li poezija još uvek da me uzbudi
***
ŠUMA, PLUG, JAGORČEVINA
osećam duše ženskih predaka koje su nastradale od muške ruke
zakačile se za mene kad sam krenula u Beograd i neće ni one kući
govore mi: seci ih kao pihtije!
pogledom ili kuhinjskim nožem? možda perorezom koji nosim u džepu?
hoću, samo ne ovog naročito ovog!, naređuju
od svega što sam na svetu mogla biti bila sam samo žensko, priča Radovanka pse na selu nikad nismo cenili a biti žena bilo je gore od psa
tvoj pradeda je bio kao izvor kaže Dobrosava, hladan i prek spavali smo u kaci za rakiju kad me je doveo vešao me je kao mačku koja je pojela sve piliće
a sve je to i bilo zbog rakije
snago, ne pristaj da budeš nečija
izađite iz mojih pesama! i vi ste htele samo sinove koji su vam posle razbijali glave
ništa iz muke niste naučile, babe sve je bilo uzalud
RADMILA PETROVIĆ (1996, Užice) odrasla je u Stupčevićima kod Arilja. Završila je Ekonomski fakultet u Beogradu. Kao laureat 42. Limskih večeri poezije objavila je zbirku pesama „Miris zemlje“ (Dom kulture „Pivo Karamatijević“, Priboj, 2014.), a kao pobednik 22. Poetskog konkursa „Desanka Maksimović“ zbirku „Celulozni rokenrol“ (SKZ i Valjevska gimnazija, Valjevo, 2015). Zastupljena je u zbornicima, onlajn časopisima, učestvovala je na brojnim čitanjima poezije u Beogradu. Polaznica je nekoliko radionica kreativnog pisanja. Trenutno pohađa radionicu za pisanje poezije kod Ognjenke Lakićević i onlajn radionicu za pisanje kratke priče kod Senke Marić. Njena nova zbirka pesama, čiji je urednik Zvonko Karanović, izaći će u junu ove godine u izdanju PPM Enklave. Slavi Đurđevdan.
Devedeset i neke godine sam predveče, blatnjava i poderanih kolena, stigla u stan i roditeljima saopštila da hoću da se krstim. Seli smo za sto, da porazgovaramo. Bila sam odlučna.
Novembra smo se krstili i tata i ja; ja u nekoj suknjici, on u crvenim, somotskim pantalonama. Popa nas je postrojio, rekao da kum kuma uhvati za ruku, cela crkva se orila. Kuma Marija se do suza smejala, mama se skoro upiškila. Za fotografisanje je bio zadužen moj brat, Mika Satana.
Januara je popa došao u stan, slavili smo slavu, prvi put posle pedeset godina. Tata ga je na vratima pozdravio sa: – De si pope, bogtejebo, može jedna rakija?
Trebalo je da popi poljubim ruku, što sam, naravno, odbila. Srećom, popa je bio dobrodušan, a i čekala ga je čašica. Sve u svemu, bilo je jasno i Bogu i meni da nisam baš poslušna.
//
Kad je baba umrla, poljubila sam joj ruku. Babu sam uvek slušala, al’ baba je drugo, baba je ko bog.
čovjek-časopis 