SPASOJE JOKSIMOVIĆ rođen 1988. godine u Majdanpeku. Diplomirao i master studije završio na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Objavio zbirke pesama “Život, po suncu”, 2016, “Daleko od Johanesburga”, 2016, “Veče u Vitaniji”, 2016. godine i “Municipium S”, 2019.
Posle svih uobičajenih imigrantskih poslova kojima sam se bavio u prvim godinama svog boravka u Njujorku – pranje sudova, ribanje podova, rušenje i zidanje, nošenje džakova i nameštaja – proveo sam čitavu deceniju kao vozač limuzina. Posao je bio lak, čist i pristojno plaćen. Nosio sam odela, mirisao na skupe parfeme i vozio dobra kola. Najveći deo dana svodio se na čekanje; bogataši su iznajmljivali limuzine za prevoz do određene lokacije, koji je retko trajao duže od pola sata, a zatim bi ih čekao i po nekoliko sati ispred restorana, noćnog kluba, pozorišta ili stadiona, kako bi ih vratio odakle su došli. Ti dugi periodi čekanja presudno su uticali na moju odluku da se u limo biznisu zadržim tolike godine. U to vreme sam još uvek o sebi razmišljao kao o neotkrivenom geniju pisane reči. Nije to bilo ništa neobično. Njujork je bio pun mladih ljudi koji su se bavili bedno plaćenim poslovima maštajući o glamuroznim karijerama, pa se nisam osećao naročito otrcano. Vožnja limuzina mi je dopuštala da svakodnevno čitam i pišem, i to satima, istovremeno zarađujući novac. Bila je to win-win situacija za pisca u pokušaju. Radio sam za renomiranu firmu. Više od polovine mojih mušterija činile su poznate ličnosti – ljudi iz sveta filma, muzike, sporta i politike. Nikada nisam vozio nekog kome sam se posebno divio, a o mnogima od njih nisam znao baš ništa. Pevači boj bendova, reperi, glumci iz televizijskih serija, voditelji i učesnici rijaliti programa, zvezde bejzbola ili američkog fudbala… Neretko se dešavalo da pokupim neke meni nepoznate osobe na aerodromu, a da nas ispred njihovog hotela dočeka armija vrištećih obožavalaca. Mislim da su me baš zato i zadržavali kao vozača. Dopadalo im se to što ne buljim u njih, ne tražim autograme ili zajedničku fotografiju. Smatrali su me ozbiljnim, iskusnim profesionalcem, a ustvari, u većini slučajeva, jednostavno nisam znao koga imam pred sobom. Čini mi se da sam tek tada shvatio kolika je moć selebriti kulture u Americi. Sedeo bih u svom udobnom, toplom kadilaku i s nevericom posmatrao goluždrave tinejdžerke kako po ciči zimi, satima, čekaju nekog drugorazrednog glumca ili plejbek pevača, ne bi li ga uslikale i uzele autogram. Ili tupoglave klince u sportskim dresovima kako kampuju po čitavu noć ispred hotela u kom je odseo izvesni ragbista ili kečer. Najlepše sam se osećao kada predmet tog obožavanja na kraju projuri pored njih uz pomoć telohranitelja i uskoči u auto ne udostojivši ih ni pogleda. Brzo sam razvio najdublji prezir prema takozvanim superzvezdama i njihovi fanovima. Skrenuo bih pogled i pokušao da se udubim u Balzaka ili Tolstoja, u najudaljeniju moguću svest od njihove. Razmišljao sam o sebi kao o uzvišenom autsajderu, čije će vreme tek doći. Priželjkivao krvavu revoluciju koja će im zadati preča posla. Maštao o drugačijem svetu, dostojanstvenijem. Poistovećivao sam se s Trevisom Biklom, usamljenim taksistom-osvetnikom, koji će jednog dana uzeti pravdu u svoje ruke. U stvarnosti, verovatno sam bio bliži Alfiju, nalickanom šoferu-švaleru. Glatko izbrijan, sveže ošišan, akcentovan svilenom kravatom i skupocenim satom, neretko sam završavao u krevetu svojih mušterija – dobrodržećih udovica, bogatih raspuštenica, maminih i tatinih studentkinja sa Kolumbije i En Vaj Jua, kao i raznoraznih članica anturaža pomenutih zvezdica. Nisam imao ni jedan razlog da budem nezadovoljan. Ali ovo nije priča o tome. Ovo je priča o jednoj nedelji mog života koju sam proveo vozeći dva čoveka pred kojima sam i sam osećao tu vrstu idolopoklonstva. Posao sam dobio na uobičajen način – koordinator jedne od agencija koje su se bavile organizacijom prevoza, smeštaja i obezbeđenja poznatih ličnosti pozvao me je telefonom i ponudio pozamašnu sumu za sedmodnevni transport dva „starija gospodina“. Prihvatio sam bez razmišljanja, ne samo zbog novca, vec i zbog njihovih godina. To je obično značilo da neću morati da se nosim s noćnim klubovima i žurkama, povraćanjem i urlanjem, pijancima, narkomanima i prostitukama. Gospodin Snajder i gospodin Herison. Napisao sam to flomasterom na plastificiranom papiru i čekao pored njihovog karusela za prtljag na “Kenediju”. Selebritije nije lako prepoznati. Uvek su niži nego što ih zamišljamo, najčešće nose kape i naočare za sunce, lažne brkove ili perike. Pisci retko imaju potrebu za tako smešnom kamuflažom, što ne znači da ih je lakše primetiti. Po pravilu, oni se nerado pojavljuju u javnosti i medijima, i obično ih znamo samo s fotografija na poleđini knjige – neretko uslikanih u davnoj prošlosti. Ipak, čim sam ih ugledao, imena su se prilepila uz prezimena, prezimena uz likove, likovi uz knjige, i znao sam koga imam pred sobom. Izgledali su kao da ne putuju zajedno, kao da uopšte ne bi trebalo da se poznaju. Stariji od njih je bio niži i mršaviji, ali je izgledao vitalnije i zdravije. Hodao je uspravno i sigurno, dostojanstveno. Odisao je misterioznim mirom, nekakvim nedostižnim strpljenjem, kakvo se skoro nikada ne viđa u Njujorku, a pogotovo ne na Džej Ef Keju. Uredna, seda brada isticala je lepotu njegovog lica. Gledao je ispred sebe sitnim, suznim očima i blago se smešio. Nosio je trodelno, staromodno odelo, dva broja veće nego što mu je pristajalo. Onaj mlađi bio je krupan i pripit. Nosio je gumene, ribarske čizme i nešto što je izgledalo kao svojeručno pravljeni kožuh od bizonovog ili medveđeg krzna. Bio je proćelav, raščupan i neobrijan. Velika, okrugla glava, bačvast trup, debele, krive noge, kaubojske. Oči su mu varničile. Delovao je ljutito. Geri Snajder i Džim Herison, sinulo mi je. Geri Snajder, originalni bitnik, dobitnik Pulicerove nagrade, ovekovečen u Keruakovim romanima i Ginzbergovim pesmama, opunomoćeni zen budista, borac za zaštitu životne sredine još od vremena pre nego što je taj pojam uopšte postojao. Džim Herison, poslednji mačomen literature, moderni Hemingvej, lovac, pecaroš i ženskaroš, kopač zlata, revolveraš i odmetnik, kavgadžija i pijanac, ruralni, samouki majstor pripovedanja, autor mnogih romana koji su ekranizovani u Holivudu, i koji se, uprkos tome, nikada nije prodao, otvoreno odbivši sve ponude da se preseli u Los Anđeles i svoj ranč u Montani prepusti korovu i lešinarima. – Dobrodošli, gospodo – promucao sam. – Ja moram da zapalim cigaretu! – zarežao je Džim. – Geri, pokaži dečku koja je moja torba, ljubim te… – Nema problema, Džim… Ali razmisli još jednom o tome da ostaviš pušenje. Džim je prevrnuo očima i izašao napolje. – Dobar dan – obratio mi se Geri, pruživši ruku. – Velika mi je čast da vas upoznam – rekao sam. – Oh, vi ste upoznati s našim radom? – Kako da ne. I ja se, pomalo, bavim pisanjem. – Zaista?! Kakva slučajnost… Proza, poezija? – I proza i poezija. – Drži se proze. Torbe su se brzo pojavile i Geri je insistirao da sam ponese svoj prastari, kožni kofer, ispečatiran turističkim nalepnicama s egzotičnih destinacija. Ja sam preuzeo Džimov vojnički ruksak, prošaran skorenim blatom, i rekao Geriju da me prati. Izašli smo napolje. – Ah, tu ste – rekao je Džim, ispustivši ogroman oblak duvanskog dima iz svojih bezubih usta. – Sine, aj prenesi mi tu torbu do kola, ljubim te… Ja sam stariji čovek. Lako je Geriju, on je u najboljim godinama. Namignuo mi je, i odmah sam ga zavoleo. – Naravno, gospodine Herison – rekao sam, blago se naklonivši. – Bez tih sranja, molim te. Ja sam Džim. Kako se ti zoveš? – Volf. – Vuk?!Zajebavaš me?! Ja sam napisao roman pod tim imenom. Snimljen je čak i film, s Džek Nikolsonom! – Znam, gledao sam… I čitao… Pogledao me iskosa, u neverici. Geri se nakašljao. – Vuk je ne samo upoznat s našim radovima, već je i jedan od nas. – Kako to misliš „jedan od nas“ – upitao je Džim. – Vuk je takođe pisac. Džim me je odmerio od glave do pete. – O, neeeee… – zaurlao je teatralno, lupivši se dlanom po čelu. Nasmejali smo se, sva trojica. Čekala me je zabavna nedelja.
***
Geri je odseo u Gremersi Park Hotelu, ispred kojeg nas je sačekala lepa, sredovečna žena po imenu Džudi – predstavnica izdavačke kuće Vajnstin. Nosila je poslovni komplet, štikle i gotovo neprimetnu šminku. Kosa joj je bila isfenirana, sveže ofarbana u tamnu mahagoni nijansu. Geri joj je poljubio ruku i gotovo šapatom udelio kompliment na račun njenog izgleda. Džim nije mnogo taktizirao. – Ah, Džudi, Džudi, zašto moraš da izgledaš tako neodoljivo kad god se sretnemo? Zar ne znaš da mi to slama srce?! Džudi ga je zagrlila i poljubila u obraz. Smejala se, srdačno. – Zašto se ne udaš za mene i preseliš u Montanu? Šta možeš da izgubiš? Golubarnik od stana i neiskrene ljubavnike? Ispravljanje tekstova loših pisaca? – Smučila bih ti se za mesec dana. – Bah… Toga se i ja plašim. – Zašto ne želiš da odsedneš u hotelu s Gerijem? – Geri je dosadan. Zamaraju me njegove zen replike. Ja sam jednostavan čovek – volim hranu, piće i žene. Nemam živaca za religiju, politiku i fiilozofiju. – I to je filozofija. – Ti si pametna žena, Džudi. – Ne, ozbiljno, gde ćeš biti smešten? – Kod mog poznanika, čuvenog kuvara- Marija Batalija! Tip obožava moje knjige! Ima prazan stan iznad Baboa, svog restorana. Ostavio mi je ključeve kod šankera. Rekao mi je da mogu da jedem besplatno. Imam doručak, ručak i večeru dok god sam tu! Ko bi odbio takvu ponudu! A osim toga, znaš da sam ja amaterski kuvar. Možda maznem neke fore od njega. – Vidi ti njega – rekla je Džudi, obraćajući se Geriju. – On se već snašao u Njujorku! A kao fol traper, kauboj iz Montane. – Džim je kao voda, zauzima formu u kojoj se nalazi – zaključio je Geri. – Na ovakve zen replike sam mislio – procedio je Džim, uzdišući. Džudi ga je ponovo poljubila. – Okej, ja ću da popijem piće s Gerijem u lobiju, a mi se vidimo sutra. – Pazi se ti Gerija, stari je to švaler. – Ajde polazi, zar ne vidiš kako jedva čekamo da ti vidimo leđa – uzjogunio se Geri. – Gospodin Herison ide do…– obratila mi se Džudi. – Baboa – rekao sam. – Tako je. Hvala. – Ništa ne brini, Džud. U dobrim sam rukama. Vuk je pisac, jedan od nas. – Stvarno? Sta pišeš? – Poeziju i prozu. – Pošalji mi prozu – rekla je i uručila mi vizitku.
***
Babo se nalazio pored Vašington Skver Parka, u Grinič Vilidžu. Vožnja je bila kratka, ali se Džim raspričao, pa sam uspeo da saznam razlog njihovog boravka u Njujorku. Vil Herst, čuveni milijarder i filantrop, bio je veliki zaljubljenik u literaturu. Izdvojio je određenu sumu novca za pravljenje dokumentarca o „živim legendama američke književnosti“. Geri i Džim su tako proveli nekoliko dana na njegovom imanju u Kaliforniji, šetajući po proplancima, degustirajući vina i razgovarajući jedan s drugim. Filmska ekipa ih je pratila u stopu i beležila njihov dijalog. Desetine sati razgovora su kasnije svedene na sat i po zanimljivog, obostranog intervjua koji se odvijao pred prelepim pejzažima Herstovog ranča. Premijera filma bila je zakazana za kraj te nedelje, u Njujorku. Kada smo stigli ispred Baboa, Džim je izašao iz kola i rekao da ga sačekam. Ušao je u restoran i ubrzo se vratio noseći svežanj ključeva. – Jel možeš da mi poneseš torbu do gore, ljubim te? Popeli smo se uz stepenice predratnog taunhausa i Džim je otključao jedina vrata na prvom spratu. Ušli smo u mali, ali ukusno namešten stan. – Sasvim dovoljno – promrmljao je. – Odlična lokacija, srce Vilidža – rekao sam. – Jel En Vaj Ju, još tu? – Tu je. – Možda ošacujem neke studentkinje sa požarnih stepenica, kad izađem da popušim… – Šacovanje još nije zabranjeno – rekao sam, slegnuvši ramenima. Nasmejao se, grohotom,, a onda se zakašljao do te mere da sam morao da ga lupam po leđima. – Šacovanje još nije zabranjeno…– ponovio je kad se primirio. – Drago mi je što ću uskoro biti mrtav.
***
Narednog jutra dobio sam imejl od Džudi, s rasporedom za taj dan. Geri je imao nekakav sastanak u Udruženju Azijata Njujorka, u podne. Trebalo je da ga iz hotela odvezem do tamo, sačekam, i vratim. Posle toga sam bio slobodan do devet uveče, kada je trebalo pokupiti Džima ispred Baboa. As directed, pisalo je. Matori nije hteo da se zna gde ide, pomislio sam. Dovezao sam se ispred Gremersija u pola dvanaest i rekao uniformisanom vrataru da obavesti gospodina Snajdera o mom dolasku. Geri se pojavio posle pet minuta, u staromodnom, prevelikom odelu, ali drugačijem od onog u kojem je doputovao. – Dobar dan, Mister Volf. – Dobar dan, gospodine Snajder. – Idemo u… – …Ejža Sosajeti? – Tako je. – Tamo smo za petnestak minuta. – Savršeno. – Još uvek dobro govorite japanski? – O, da. Dugo sam živeo tamo. – Znam. Znam i da ste proveli nekoliko godina u budističkom manastiru. Za vas to nije bila instant filozofija, kao za druge bitnike i hipike? – Eh, da… Bio sam posvećen. I dalje sam. – Jel istina kako novajlije moraju da pokažu poverenje tako što ih monasi drže za noge iznad litice? – Živa istina. – Prošli ste kroz to? – Prošao sam i kroz mnogo teže lekcije. Zanima te zen filozofija, budizam? – Ne baš… – Koje ste vi vere, ako smem da pitam? – Ja sam ateista, odrastao sam u Istočnom bloku, to je bio standard, Ali i da sam odrastao na nekom drugom mestu, verovatno bih izabrao ateizam. – Ah, moji roditelji su bili ateisti, levičari. Kad sam im saopštio da ću se preseliti u Japan ne bih li se posvetio budizmu, prvo što su me pitali bilo je: „A šta su oni ikad učinili za narod?!“ – Haha, famozni „narod“! Levičarima su uvek puna usta te reči! – Baš tako. U tom trenutku stigli smo ispred Udruženja. Geri je izašao iz auta i zastao pored još uvek otvorenih vrata. –Jel misliš da bi ikad mogao pustiti neku veru u svoj život? – pitao me je. Odmahnuo sam glavom. – Ne. – E sad bih voleo da razmisliš o tome šta je to „Ne“ – rekao je i zatvorio vrata. Ne znam zašto, ali oteo mi se osmeh.
***
U devet uveče bio sam ispred Baboa. Oko pola deset, Džim je izašao iz restorana, mahnuo mi i zapalio cigaretu. – Samo da popušim jednu! – doviknuo mi je. Bio je obučen isto kao i prethodnog dana, samo je ispod kožuha nosio čistu, belu, platnenu košulju. Оbrijao se i začešljao ono što mu je preostalo od kose. Delovao je pripito. Završio je čitavu cigaretu u dva ili tri dima i seo u auto. – Imam dejt – rekao je. – Peta avenija i jedanesta ulica. – Opa! Bićemo tamo za desetak minuta. – Moja velika ljubav, iz davne prošlosti, iz praistorije… Brodvejska glumica. Ali neće biti nikakve akcije, suviše smo matori za to. – I emocije su akcija, još intenzivnija. – Ma jok, nema više ni toga. Previše je vremena prošlo. – Ali vam je ipak trebalo nekoliko pića pre nego što ste krenuli? – Namazan si ti, mali – procedio je. Ostavio sam ga ispred njene zgrade, oborio sedište i zaspao. Probudilo me je kucanje na prozor. Ispravio sam se i pogledao na sat. Ponoć. Džim je stajao pored kola i pantomimom tražio upaljač. Primetio sam i njegovu prijateljicu u pozadini. Starija žena, doterana i lepa. Smešila se. Izašao sam iz kola, poželeo joj dobro veče i pripalio Džimu cigaretu. Prebacio mi je ruku preko ramena. – Ovo je moj vozač, Vuk! I kolega, pisac! A ovo je gospođa Vivijen, moja neprežaljena ljubav! – Džim, opet preteruješ… – Drago mi je – rekao sam. – Takođe… Molim te, odvezi ga kući i pomozi mu da se popne u stan. Mnogo je popio. – Ne treba meni pomoć… Mogu da popijem još toliko! – mrmljao je Džim. – Nema problema, gospođo. Bez brige. Vivijen je zagrlila Džima, a onda smo ga zajedno smestili na zadnje sedište. Čim smo krenuli, Džim je delovao svežije. – Malo sam se pravio da sam pijaniji nego što jesam. – Što? Sudar se nije odvijao po planu? – Kao što sam ti rekao, mnogo je vremena prošlo. Promenili smo se, oboje. Kad god provedem neko vreme među umetnicama, brže-bolje se vratim konobaricama. One bar mirišu na klopu! Vozi me u neki bar! – Kakav? – Prljav, mračan i jeftin! Sa zagorelim hamburgerima, viskijem, džuboksom i sredovečnim osobljem! Zaputio sam se ka Ir Inu, najstarijem baru u Njujorku. Ir In je otvoren 1817, u taunhausu sazidanom 1770. Originalni vlasnik je bio crnac Džejms Braun, jedan od prvih oslobođenih robova, heroj Građanskog rata i bliski saradnik Džordža Vašingtona. Obojica se nalaze na čuvenoj slici Prelaženje reke Delaver, Imanuela Luca, čija je replika visila iznad šanka. Prepričao sam Džimu tu skraćenu verziju istorije Ir Ina, pre nego što smo stigli. Bio je uzbuđen. Insistirao je da mu se pridružim. – Parkiraj se! Vodim te na piće! – Nema smisla… ipak sam na dužnosti… – snebivao sam se. – E, pa i ovo je tvoja dužnost! Ovo je tvoja dužnost kao pisca! Našli smo parking mesto ispred samog bara i ušli. Dočekala su nas prigušena svetla, miris prženog mesa i točenog piva, bučan žagor. Bila je gužva, ali smo uspeli da se probijemo do šanka. Džim je naručio viski, a ja pivo. Neki klinci su nam ustupili dve visoke, barske stolice. Seo sam i podvio noge na prečagu između nogara. Džim je ostao na nogama i odmerio me. – Nemoj nikad tako da sediš u kafani. – Što?! – zbunjeno sam upitao. – Ako te neko udari, sigurno padaš – rekao je ozbiljno. Spustio sam stopala na pod, nasmejao se i podigao čašu u njegovom pravcu. – I? Kakvu poeziju pišeš – pitao me je iznenada. – Uglavnom narativnu, kao neke kratke priče u stihu. Mrzim rimu. Kako to da me pitaš baš za poeziju? Svi odmah pitaju za prozu. Poezija kao da nikoga ne zanima… Džim se udubio u svoju čašu, kao da razmišlja o nečemu važnom. – To je zato što ne razumeju poeziju – rekao je. – Svaka budala može da piše polupristojnu prozu. To se uči. Za poeziju treba dar, talenat, božanska intervencija… Pesnik se rađa, prozni pisac se pravi. Meni je proza donela slavu i novac, ali su moje pesme najintegralniji deo mog bića. One mi najviše znače u onom najdubljem, najintimnijem smislu, jedino njima se istinski ponosim kad stanem ispred ogledala. Naježio sam se dok je to govorio. Klimao sam glavom, ali ništa nisam rekao. Plašio sam se da bi mi reči zastale u grlu.
***
Primakla se i premijera filma „Upotreba prirode“. Subota uveče, osam sati, udarni termin. Bioskop Pariz, pored hotela Plaza i Central Parka. Nije to bila premijera na kakve sam navikao. Nije bilo crvenog tepiha i paparaca. Okupio se fini svet, učtiv. Džim me je pozvao da im se pridružim. Pristao sam. Sedeli smo u prvom redu, Džim, Geri, Džudi, Vil Herst i još neki ljudi koji su radili na filmu. Džim i Geri su razgovarali o umetnosti, religiji i filozofiji, prirodi i ekologiji. Razgovarali su odmereno, promišljeno, pažljivo, uvažavajući sagovornika. Imalo je šta da se čuje. Herstov plan je uspeo. Bio je to važan, istorijski zapis. Svetla su se popalila i publika ih je pozdravila aplauzom, ustajući sa svojih sedišta. Usledila je mini konferencija za štampu. Džim je zabavljao novinare, vodio glavnu reč, prijala mu je pažnja. A onda je neki golobradi novinar je rešio da upropasti atmosferu. Radio je za jedan od onih hipsterskih časopisa, Vilidž Vojs ili Tajm Aut. Obratio se Geriju, po imenu. – Geri, opšte je stanovište da Bit generacija, kojoj, iako to ponekad negirate, i sami pripadate, nije izdržala sud vremena. Sleng i način izražavanja Bit literature je potpuno prevaziđen i nerazumljiv današnjim čitaocima. Stavovi i vrednosti za koje ste se vi borili milenijalcima, kojima i ja pripadam, ne znače ništa. Kako danas gledate na bitnike i šta biste poručili mojoj generaciji? Nastao je muk. Džim je žvakao duvan i zurio u klinca. Videlo mu se na licu da misli isto što i ja. Kako bi slatko nalupao šamare tom klipanu. Vil Herst je pocrveneo. Džudi se smešila, ukočeno. Geri nije trepnuo. – Mnoge stvari za koje su se bitnici zalagali su do te mere prodrle u opštu kulturu da ti to, mladiću, možda i ne primećuješ. One su jednostavno deo svakodnevnice. Ti mi se na primer ne obraćaš sa „gospodine“, imaš dugu kosu, nosiš džins, ne nosiš kravatu na radnom mestu. Prepostavljam da si protiv ratova, veruješ u jednakost polova i rasa, imaš prijatelje homoseksualce, znaš da nam opstanak zavisi od zaštite životne sredine… Ti si bitnik, iako si milenijalac. A na vama je da pronađete nove izazove. Počeo sam da tapšem, jako, navijački. Džim mi se pridružio, a zatim i svi ostali. Klinac se pokunjio i ubrzo je napustio salu. Posle toga smo se potrpali u auto i krenuli u Babo. Mario Batali je insistirao da ugosti ekipu posle premijere i Džim je ubedio ostale da prihvate poziv. Dok smo se vozili, neko je započeo razgovor o literaturi. Pominjali su Frenzena i Letema, Judženidesa i Foster Volasa. Pomalo su ih hvalili, pomalo osporavali. Na kraju su se složili da je najveći živi američki pisac Tomas Pinčon, a najveći pisac „srednje generacije“ Džonatan Frenzen. – Ne bih se složio – rekao sam, iako me niko ništa nije pitao. – Ah, pa da – reče Džudi. – Vuk je takođe čovek od pera… Da čujemo šta misli mlada generacija? – Najveći živi pisac je Heri Kruz, a najveći pisac srednje generacije, doduše već pokojni, je Leri Braun. Muk. Niko nije imao pojma o kome pričam. – Leri Braun… Heri Kruz… – šaputali su. Gledao sam ih u retrovizoru kako sležu ramenima. Odlučio sam da prekinem neprijatnu tišinu. – Zavidim vam. Pred vam je mnogo nezaboravnih noći uz njihove knjige, ako me poslušate. Večera je trajala do duboko u noć. Ovoga puta im se nisam pridružio. Džim je nekoliko puta izašao da popuši cigaretu, i jednom da mi donese tanjir klope. Biftek i krompiriće. – Moraš da mi daš tvoju adresu, hoću da ti pošaljem „Vuka“, s posvetom. – Hvala, baš bih voleo. U tom nam se pridružila i Džudi. – Džimi, dragi, odlazim, moram da radim sutra. Zagrlili su se i zahvalili jedno drugom na svemu. Onda se okrenula prema meni. Pružila mi je ruku. – Bila sam ozbiljna za ono. Pošalji mi prozu. – A poeziju – rekao sam, gledajući u Džima. – Poeziju ne objavljujemo.
***
Džim mi nikada nije poslao obećanu knjigu. Verovatno se napio i izgubio papirić na kom sam mu napisao svoju adresu. Nedugo nakon toga je umro. Bio sam potresen, istinski. Gerija sam jednom video na televiziji. Pričao je globalnom otopljavanju i planovima Vlade za eksploataciju nafte i gasa na Indijanskim rezervatima. Rekao je da se tome mora stati na put. Stari, dobri Geri. „Ratnik svetlosti“. Tog dana sam otišao na posao u farmerkama, i bez kravate. Džudi mi je poslala mlak, neutralan komentar na prozu koju sam joj poslao. Nisam se ljutio, znao sam da ću jednog dana biti mnogo bolji. Zahvalio sam se, misleći da je to naš poslednji kontakt. Ali, nekoliko nedelja posle toga, stigao mi je paket od nje. Knjiga razgovora Džima Herisona i Geri Snajdera i DVD istoimenog filma. U knjizi se nalazila cedulja, ispisana penkalom: “Pročitala sam celokupan opus Heri Kruza i Leri Brauna. Uživala sam. Hvala ti. Džudi.” Nasmejao sam se. Imala je lep rukopis, ta Džudi.
VUKAŠIN ŠTREKER rođen je 1978. u Beogradu. Odrastao je u Pančevu, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Od 2003. živi u Njujorku. Objavio je dve zbirke poezije: „Govori glasno i vodi psa sa sobom!“ (Stari prostor, Novi Sad, 2008) i „Koliko je sati u Njujorku?“ (LOM, Beograd, 2013). Njegov samoizdati roman „Paklena šljiva“ našao se u najužem izboru na konkursu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman u regionu 2011. Roman „Zabrana upotrebe vatre i vode“ objavio je 2014, „Srčanost“ 2016, a zbirku kratkih priča “Daleko od Menhetna” 2019.
postojano otporan, tvrdim: moje tijelo čini mi se kao jedna dekorativna laž; nimalo herojsko, pobjedničko niti revolucionarno, ono je više estetska nego epistemološka kategorija, narativna kategorija više nego koncept; dokaz da mogu samog sebe klasificirati; ono je prividno zapleteno rasulo, fokusirano uznemirujuća površina mase riječi, svedenih na shemu samog zadatka. stoga u njemu ne tražim savršenstvo: pretpostavljam ga na njegovoj vlastitoj propasti, odlučan na parketu ustanoviti što moje tijelo čini. uostalom, potpuno sam svjestan: bolan, razminutih kostiju – trunem.
***
san nam mijenja obličja. mogao sam biti neljudsko barokno popravljene fizionomije. mogao sam biti konstantno budan, strašno nasilan, biti onaj koji gleda, ne biti podložan pogledima. mogao sam stoga divljati, bludjeti. a mogao sam biti samo nezgrapne ali provokativne forme, lak i elegantan, razigran kroz mirovanje, ono za čime, promatrajući, žudiš.
***
noć je pa sam izvučen na krevet kao na obalu, spori po spori metar, potez po potez, kao i uvijek, naime mogu biti samo objekt da bih bio prisutan, kako bih mogao uopće ostati na površini. niz leđa mi se lije gorki sirup. u zatišju, gredu po gredu – ponovno mi sazdaju prsni koš. pod zakrpan trup, pod još uvijek navoštano platno umeću mi rebro po rebro od izdjeljane borovine, pa istom konstrukcijom pokrivaju tjeme. prepoznaješ građu dok smola kapa po zaliscima, po načinu kako spoj greda čuva sljepoočnicu, kako rub palube izbija nad očima u vidu obrva. niti jedno tijelo u prostoru nije ustaljeno niti učvršćeno, odgovorim, pa tako preduhitrim pitanje jesam li to ja. jesam li isti?
***
pokušam li, namjerno ili nenamjerno, učiniti od usana ikakav drugi izraz, hraniti ili govoriti – učinim sebe cijelog u jedan urez, posjekotinu u jednom dovoljno hitrom grču. drugim riječima, ukrutim kralježnicu u strog zarez, a održavajući taj oblik, odvajajući mogućnost da preduhitrim nekim slučajem isrcpljujuću bol od stvarnosti: bol teče niz meku krivulju između slabina prije nego se ukrute, a jednako kruto postanem blijed od pasa do koljena, pa potom još niže. u iscrpnoj šutnji tog napora, odozdo, dok prikujem tjeme uz tlo a trbuh uz zrak, naime, ovako razrogačen i bez treptaja, jasnijeg sam pogleda. potpuno sam ovisan o svjetlosti. potpuno sam obuzet. naime, grč je sveprisutan, i otkloniš li grč, otklonit ćeš i mene; sve će se urušiti, čitav ovaj stisak od peta do ramena, napetost straga, zarez u koji se pretvaram, osušit će se pjena u očima i ušima u nešto trajno. naime, ako i nisam uporna napetost tetiva, neugodna i nemoguća sila, a ako ništa drugo, štogod da proizašlo iz onog nedefiniranog pokušaja, ona sam najgora sklonost: podjednako aktivan i pasivan, odvažan i bezvrijedan, posvećen dokazati neku odanost.
TOMISLAV AUGUSTINČIĆ (1992., Karlovac), etnolog i kulturni antropolog, pjesnik i kritičar. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij etnologije i kulturne antropologije te studij antropologije. Bavi se kulturnim radom. Vodio je seriju tribinu Krnja književnost u sklopu programa Književni budoar u klubu Booksa u Zagrebu, te seriju književnih događanja u Karlovcu, poput karlovačkog izdanja međunarodnog no-budget festivala 50 poems for snow. Kulturni je radnik. Piše književni kritiku za portal Booksa.hr, te neprofitne portale PLAN.et magazin i Aktiviraj Karlovac, te elektronički časopis Enklava. Objavljivao je također i plesnu kritiku (blog Plesna kritika) i društvene komentare. Piše poeziju i prozu. Rukopis „Ipak, zora“ nagrađen mu je 2020. godine nagradom Goran za mlade pjesnike pjesničkog festivala Goranovo proljeće.
Ima u lešniku tvojih zenica bliske, tople ikonografije u koju bi se svaki hudi monah besmrtno zaljubio. Ali ima i čaranja pre Hrista, duboko polegnutog u pamćenje kolena. Poput boginje koja upravlja elementima prirode, pokrećeš molekule moje telesnosti svojom vanljudskom lepotom.
Tako te vidim. A nevremeno biće koje stanuje u tvom telu, po meri neke seljenske šale, ništa o toj raskoši ne zna. Krasota nesvesna sebe, najvrednija je i najbolnija onome koji ume da posmatra.
Znam da obnoć odlaziš krišom u svoj tajni manastir. Da ležeš na kameni krevet, pretvaraš se u snežnost i zaštitnom belinom pokrivaš snove dece koja su ti dodeljena na čuvanje. Znam da se posle vraćaš u svoju biografiju, neposredno pred svitanje. I da niko u tvojoj kući ne sluti gde si to bila. Moja naklonost prema tebi nije od ovoga sveta, jer te nisam u njemu prvi put zavoleo. Ali te u ovom svetu uvek prepoznajem. Kao što poznajem tvoju zavetnu potrebu da dušu jednog malog naroda koji odavno ne zna ni kuda ni kako, zatajenu poput čardaka na dnu mora, svojim novim prinošenjima probudiš.
***
TELEFONSKI BROJ
U mom nedavnom snu, otac ima jedan broj na koji može da pozove Miroslava Antića. On se odaziva na poziv u predratnom Mostaru, u hotelu „Ruža” kroz koji promiče mali potok. Iako je i u tom snu odavno mrtav, Antić se na ovaj broj uvek javlja. Otac ga ponekad zove i priča s njim. Miroslav bi stalno nekud da krene, a moj stari mu uz osmeh govori – sedi tu, gde ćeš tako pijan. Kažem ocu: ostavi mi taj broj, kada umreš da mogu ponekad pozvati Antića. Da ne bude usamljen. Stari blago odgovara – hoću.
***
SLABLJENJE
Zatvaraš se u neku od zamišljenih utočišnih odaja svoje pretpostavljene suštine svog strpljivo dizanog hrama sumnjajući sada i u odaju i u objektivnost rama za njen prostor i u sebe koji se zatvara i u svoje prvo lice singulara i saobražavaš toj sumnji sasvim opipljiv kvalitet oproštajnog bola koji nervima još primaš u nepoverenju za kakvo je kadar samo čovek hronično odat poverenju uznemiren zato što u odaji nema upravo nikoga ko bi mogao da nasloni glavu i podeli s kamenom zamor na jednake časti kao što se deli hleb pa se teško prepuštaš i pomireno čekaš dok se odaja preobražava u trbuh a ceo svet za koji si mislio da ga poznaješ postaje končić jedne iskrzane uspomene
***
EKLIPSE
Ispred nas je pomračeni mesec, iza nas zatamnjeno sunce. Filter pod nebom menja dnevnu svetlost tako da posmatraš svoje telo iznutra. Primirićemo se. Izmirićemo se. Odbolovati što je naše. Vidoviti su uvek poboljevali između dve eklipse. Potom ćemo se preobraziti.
***
POVRATNICI
Onaj sam kojeg ne zanima da ćutanjem stekne bilo kakvo preimućstvo, niti snagu nad tobom. Želim samo da te ponovo upoznam kao meni rođenu. Ako prisloniš dlan na bubanj u mojim prsima, osetićeš da je to tvoj maternji ritam. Ako spustim uho na damar u tvojim grudima, biće jednako.
Sastaviti mnoge krajeve i početke, u jednom klupku života, veština je onih koji odano vole. Zagristi bez računa u gorko jezgro divljine u drugome. Pitomina se sama otkrije kada uzajamno prihvatimo širenje neukroćene vegetacije duše.
Onaj sam kojeg nećeš videti u drugoj doslednosti osim u istrajnom vraćanju tebi i radosnom prepoznavanju svake tople vidre u bujici tvoje najdublje prirode.
Naša su tela popis prilagođenih priča koje smo pripovedali javno i onih željenih, koje smo bezglasno izgovarali u molitvenom tajanstvu srca. Naša su tela sabir doživljenog, dostupnog i nedohvatnog, a ništa naše zaista nije osim mogućnosti da opet načinimo zajedničke ureze u zlatnom linoleumu postojanja.
Ti i ja smo povratnici u ljubav. Negde posred karlice univerzuma nalazi se mesto s kojeg još nerođena sunca sanjaju naše nepočinjene greške.
Potrošiće se večnost ovog leta. Potrošiće se i prilike za moja upoznavanja s tobom. Ali voljenja kao zamajci koji neprekidno pokreću mlade svetove, ostaće i onda kada ni tvoja ni moja snaga ne budu više u službi održavanja ove stvarnosti koju cela čovečanstva drže za jedinu.
MILOŠ ZUBAC rođen je 10. februara 1976. godine u Novom Sadu. Književnik je i muzičar. Magistralno pesnik i esejista, a pobočno – prozaist. S godinama sve više nastupa kao kantautor i scenski pripovedač. Sebe vidi kao Pesnika s muzikom. Esejističke priloge i poeziju objavljivao u književnoj periodici: Krovovi (Sremski Karlovci), Rukovet (Subotica), Luča (Subotica), Stanje stvari (Novi Sad), Letopis Matice srpske (Novi Sad), Akt (Valjevo), Bosanska vila (Sarajevo). Objavio zbirke poezije: „Vilindar” (Bistrica, Novi Sad, 2001), „Poezika” (Stylos, Novi Sad, 2003), „Flor Y Canto” (Beogradska knjiga, Beograd, 2008), „Sigurnost vatre” (Kulturni centar Novog Sada, 2013), „Kralj na kiši” (Rabic Art, Sarajevo, 2017). S Danilom Vuksanovićem objavio knjigu „Duali” (Futura, Petrovaradin, 2007). Objavio dokumentarnu muzičku hroniku „Rezervna kultura” (Zavod za kulturu Vojvodine, Novi Sad, 2016). Objavio književne studije: „Molitve Desanke Maksimović” (Srpska knjiga, Ruma, 2008; izmenjena i dopunjena verzija magistarskog rada); „Poetika Duška Trifunovića” (Besjeda, Banja Luka, 2013; doktorska disertacija). Priredio knjige: Duško Trifunović „Teška industrija”, Rabic Art, Sarajevo, 2019; Pero Zubac „Mostarske kiše i neka druga zemlja”, Rabic Art, Sarajevo, 2020. Po njegovoj zbirci pesama POEZIKA danas se zove internacionalni muzički festival u Novom Sadu i Kotoru. Od početka stoleća predvodi muzičku družinu Prkos Drumski. Poezija i proza prevođene su mu na engleski, francuski, nemački i slovački jezik. Prvi je dobitnik nagrade „Strune od svetla”, za poseban doprinos afirmaciji pesničke reči u bluz i rok muzici.
DEJAN ALEKSIĆ (1972, Kraljevo), pesnik, dramski pisac, i književni stvaralac za decu. Diplomirao na Odseku za srpsku književnost i jezik u Novom Sadu. Objavio je devet pesničkih knjiga, za koje je dobio brojne književne nagrade: Zmajeva nagrada“ Matice Srpske, “Meša Selimović“, “Branko Miljković“, Nagrada SANU iz Fonda “Branko Ćopić“, Prosvetina nagrada, Brankova nagrada, “Matićev šal“, “Risto Ratković“… Pored pesničkih, objavio je i dvadeset knjiga za decu, kao i jednu knjigu drama. Živi i radi u Kraljevu.
Da u zreloj poetici Maka Dizdara odjekuje duh bosanskog srednjovjekovlja uzima se za nezaobilazno polazište u proučavanju njegove poezije. U njegovoj osobi susreli su se pjesnik i arheolog, obojica fascinirani zaostavštinom ove daleke epohe i podjednako zabrinuti za očuvanje njene materijalne i duhovne baštine u civilizacijskom ambijentu XX. stoljeća. Veliki broj Dizdarovih eseja posvećen je sredstvima, principima, odgovarajućim modelima očuvanja te srednjovjekovne baštine, ne samo od zaborava, nego i od površnosti i nerazumijevanja. U par izrazito polemički intoniranih eseja Dizdar se osvrće na problem modernih adaptacija, zapravo krivotvorina sevdalinke u suvremenom mu trenutku, ne trudeći se da sakrije duboku netrpeljivost prema takvom i sličnim mimohodima sa suštinskim značenjem tradicije. Sve to vrijeme on željno iščekuje da povjesničar i arheolog Marko Vego dovrši svoj Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, ali građu prikuplja i samostalno, uključujući se na taj način samoinicijativno u tokove moderne historiografije, što će na kraju rezulitirati korpusom Starih bosanskih tekstova, bez kojeg je, smatra se, nemoguće razumjeti njegovu kapitalnu knjigu poezije, zbirku Kameni spavač.
Iako bez naročitih pretenzija na nekakvu “znanstvenuˮ istinu , Mak Dizdar je očigledno pripadao onoj liniji mišljenja u ovdašnjoj medijevalistici, koja je u duhovnosti i religijskim praksama Crkve bosanske prepoznavala obilježja heretičkog dualizma. To uvjerenje krajnje je precizno i nedvosmisleno izrečeno u Dizdarovim esejima i to u nekoliko navrata:
“Središnja južnoslavenska zemlja može da se ponosi da je njena Crkva bosanska pripadala jednoj i jedinoj organizaciji čiji je pokret išao za tim da sruši misterij države i njene vlasti u kojoj je carevala strahovlada nad narodima, misterij što ga je njegovala crkvena hijerarhija Carigrada i Rima. U sklopu tog borbenog zadatka demistifikacije razvijala se njena apokrifna i heretička književnost, zacrtana pojavom Tajne knjige, a završena Početijem svijeta, knjigama u kojima je osnovni motiv pobjeda zla nad dobrim i da se zlo savlada pravednim životom i radom.ˮ
Kao i mnoge druge ambicije u znanostima našeg vremena, čini se da je i proučavanje srednjovjekovne kulture na ovim prostorima dospjelo, ne do nekog konačnog zaključka koji bi van snage stavio sve buduće diskusije, nego do jedne granice pred kojom se mišljenje razrijedilo na stotinu dilema. Njihov sistematičan pregled pronalazimo u transkriptu jednog predavanja povjesničara i teologa Franje Šanjeka, održanog na kolokviju Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 1989. u Sarajevu. Budući da se većina istraživanja srednjovjekovlja na ovim prostorima neposredno vezuje za enigmu Crkve bosanske, Šanjek nam, u tom kontekstu, prezentira nekoliko (ukupno 12) solucija: Franjo Rački svojevremeno je zastupao tezu da su pripadnici ove crkve doktrinarni istomišljenici bugarskih i makedonskih bogumilla, dok je Đuro Basler smatrao da tu može biti govora o duhovno-religijskoj bliskosti sa drevnim gnostičkim učenjima, što mogu potvrditi njegova istraživanja simbolizma likovne plastike na srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima. Blizak njima je i Dominik Mandić kada predlaže da su bosanski krstjani nasljednici maniheizma i pavlićanstva, a istraživanja Aleksandra Vasiljeviča Solovjeva i Dragutina Kniewalda će ustanoviti nekakvu jezgru zajedništva sa dualističkim tendencijama drugih heretičkih doktrina na tlu čitave srednjovjekovne kršćanske Europe. Dmitry Obolensky, kojeg Šanjek doduše ne pominje, raspravlja o postojanju genetičke povezanosti između balkanskog bogumilstva i katarske hereze na Zapadu, ali u istoj knjizi problemu Crkve Bosanske ne posvećuje više od jednog skromnog poglavlja. Dragoljub Dragojlović u vjerskim običajima i ritualnim praksama pripadnika Crkve Bosanske prepoznaje karakteristike istočnjačkog monaštva, Vladimir Glušec u njenoj organizaciji oblike autokefalnog pravoslavlja, a L. Petrović i M. Milutić pak vjerske otpadnike kako od istočnjačkog tako i od zapadnjačkog redovništva. Ćiro Truhelka, čiji su znanstveni poduhvati po mnogo čemu pionirski u ovoj oblasti, smatrao je bosanske heretike radikalnim protivnicima gregorijanskog papinstva i vjerovao da je osnivač zagonetne ecclesiae bosnensis bio jedan od Isusovih učenika. Na koncu, sam Šanjek je u ovoj zagonetnoj religijskoj praksi bosanskih krstjana prepoznavao “evangelističko-socijalneˮtendencije ka obnovi kršćanske duhovne praizvornosti. Najrecentnija istraživanja iz drugih znanstvenih sredina, primjerice, J. Finea s jedne strane, i N. S. Deržavina i D. Tašovskog s druge, nude rezultate posve drugačije od onih koje je dala ovdašnja prijeratna historiografija. Treba tu pomenuti i Jaroslava Šidaka koji ne pristaje na pomisao da je u tadašnjoj srednjovjekovnoj Bosni djelovao neki heretički anti-papa, i čiju historiografsku polemiku sa gorepomenutim A. Solovjevom oko tumačenja jednog pojma iz Kopitarovog jevanđelja svakako ne treba zanemariti. Krunski dokazi priloženi hipotezi o doktrinarnoj heretičnosti Crkve bosanske su protuheretički traktati (Pedeset zabluda manihejskih u Bosni Juana de Torquemada iz 1461. godine; Rasprava između rimskog kršćanina i bosanskog patarena, koju Šanjek pripisuje Pavlu Dalmatincu, prvom inkvizitoru u Dalmaciji) i izvješća o rimokatoličkim intervencijama u navratima višestrukih križarskih ekspedicija, dominikanskih misija u XIII. stoljeću i ne tako rijetkih saslušanja žitelja bosasnskih pred inkvizitorima u Rimu (Ispitivanje trojice predstavnika bosansko-humskih krstjana koje 1461. kralj Stjepan Tomaš šalje Ivanu Torquemadi) ili Papinim izaslanicima (Kulin Ban se 1203. pred papinim legatom Ivanom de Casamarisom odriče hereze), no dovoljno ubjedljive argumente nude i na strani koja uzima u obzir mogućnost da iste ove protuheretičke rasprave i konstanta anatemiziranja nisu toliko odraz stvarnih religijskih prilika na tlu Europe koliko izraz krize unutar same crkvene dogme ili vjersko-ideološkog licemjerja unutar samog klera. Među autorima koje Šanjek opravdano ne pominje, budući da su fenomenu srednjovjekovlja pristupali van okvira znanstvene metodologije i prakse, nalazimo Tina Ujevića, prema čijem su smatranju Lav Nikolajevič Tolstoj i Mahatma Ghandi dva “najveća suvremena bogumilaˮ, i Miroslava Krležu, koji je znao cijeniti bogatstvo bogumilskih spomenika što ih je u sebi sačuvala “bosanska umjetnička planetaˮ. Među piscima s ovih prostora se ipak, po svemu sdueći, tim pitanjima niko nije posvetio više od Maka Dizdara. U tom kompleksu nerješivih pitanja zvanom heretički identitet srednjovjekovne Bosne, koji uključuje i likovni idiom bosanskog mramorja i instituciju Crkve Bosanske i bogumilsko-patarenski korijen našeg najstarijeg bogoštovlja i vjeroučenja, nalazilo se nepregledno obilje materijalne i duhovne građe za jednu modernu poetiku, a toj poetici je, čini se, daleko najuzbudljivija bila sama mogućnost da su temelji tog izgubljenog svijeta bili podignuti na stubovima gnoze i hereze.
Sve i da nauka jednoga dana dokaže da su “bogumilska hipotezaˮ i sve druge slične pretpostavke bile puka fiksacija nadobudnih arheologa, to za proučavanje Dizdarove književnosti neće značiti gotovo ništa, jer se upravo njemu ideja o prisustvu gnostičkih i heretičkih učenja u duhovnosti bosanskog srednjovjekovlja činila tačnom, a za njegovu poeziju je svakako bila najplodonosnija. “Bosanske gloseˮ, piše on u predgovoru Starim bosanskim tekstovima, “forsiraju heretička, bogumilska shvatanjaˮ, a za jedan od prvih tekstova ove znamenite antologije prilaže nam, i to ne isključivo prema kriterijima hronološkog redoslijeda, spis po imenu Kako je Satana stvorio ovaj svijet,iz druge polovine XII. stoljeća. Istaknuta generalna obilježja ovog heretičkog učenja su, prema Dizdaru: dualistički pogled na svijet u kojem Satana i Gospod Bog postoje kao ravnopravni suparnici, ljudske su duše, “anđeli zavedeni od Sotoneˮ, zatočenici materije. Stari zavjet, to je “vjera Judinaˮ, Ivan Krstitelj je “vodonosacˮ, a ne svetac, i “krštavanje vodom ne može pomoćiˮ. “Zapadna crkva je prema ovoj interpretaciji Sotonina crkva, koja služi gospodaru vijeka, knezu vijeka (ovog svijeta)ˮ, zaključuje priređivač u predgovoru prikupljenom korpusu.
Ne samo da bi bilo nemoguće razumjeti Kamenog spavača kao krunu Dizdarovog pjesništva bez stanovite hermeneutike “starih tekstovaˮ koje je sam tokom godina uspio prikupiti, već bi bilo i bezrazložno odustati od toga da njegovu poetiku posmatramo kroz prizmu elemenata jedne tajanstvene doktrine prema kojoj se odnosio s dozom eruditske fascinacije. Pritom, i ne nužno pod prisilom zastupanja nekakve znanstvene hipoteze, već zapravo radi toga što će Dizdarova opsesivna arheologija na tlu srednjovjekovne Bosne odrediti i opredijeliti njegov pjesnički izraz, vrijedilo bi proniknuti u samo jezgro njegove privrženosti ovoj tradiciji, pritom bez ambicije da se time razjasni i osvijetli bilo šta drugo do njegova poezija.
Prijeratna historiografija ostvarila je značajne rezultate u istraživanju likovnosti bosansko-humskog srednjovjekovlja na uzorcima sačuvanih stećaka. U toj plastici čiju ikonografiju je oblikovalo kršćanstvo koliko i paganstvo, zapadnjački koliko i istočnjački utjecaji, Nada Miletić je prepoznala konstantu eshatoloških i soterioloških preokupacija, ali i scene iz viteške svakodnevnice koje su nedvosmisleno “odraz feudalnog trenutkaˮ. Na stećcima se pojavljuju motivi jahača sa sokolom u ruci, prikazi dvoboja, jelen sa pticom na leđima koji simbolizira ideju besmrtne duše, tau-krst grčkog porijekla koji pripada gnostičkom krugu simbola, zajedno sa uskrslim Lazarom, a konačno i slavna figura u stavu oranta za koju Miletić tvrdi da predstavlja hrišćansku “prefiguraciju egipatskog Ka, u neizmjernoj ulozi izbavljenja kroz smrtˮ. Povodom učestalosti figure konjanika i povorke jahača na ovdašnjim nadgrobnim spomenicima, Đuro Basler razmatra mogućnost postojanja izvjesnog ikonografskog kontinuiteta između orfičkog misterija i umjetnosti stećaka i pronalazi da balkansko bogumilstvo, potom katari i patereni u Italiji i Francuskoj, te heretici Crkve Bosanske imaju zajedničke korijene u drevnoj trakijskoj religiji i Orfejevom misteriju. Najstariji kult drevnih Tračana, saznajemo od Baslera, upravo je kult konjanika. Nameće se pitanje šta je od ovih i drugih mnogobrojnih ikonografskih motiva transponirano u pjesnički izraz kada govorimo o Maku Dizdaru? Paganski simboli mjeseca i zvijezda redovito se pojavljuju u Dizdarovoj poeziji i to kao površinski sloj njegovog omiljenog vokabulara, dok se simbolički kompleksniji motivi, poput predstava besmrtnosti duše ili scene plesa konceptualiziraju u jednom također složenijem maniru, naprimjer, metaforikom kruga (“okrutnosti krugaˮ, “kolo bolaˮ). Taj stećak, pred kojim je Dizdar znao satima stajati, sa svom svojom soteriološkom simbolikom i ulogom u funeralnim kultovima ovdašnjih pražitelja, posjeduje sve karakteristike “groba koji govoriˮ u europskoj tradiciji teme Memento mori. Dizdar se pitao šta bi mogao značiti taj “osamljeni bosanski čovjek s podignutom rukomˮ, žaleći se na oskudicu studija ikonografske plastike nadgrobnih spomenika koje bi iskopale sa dna vremena značenje ovih tajnih poruka. Kao rezultat njegove vlastite arheologije, bosansko srednjovjekovlje, sa svim svojim značenjima i zagonetkama, postalo je građa za njegovo pjesničko djelo, učestvujući presudno u oblikovanju simboličkih kapaciteta i mistično-ezoterijskih dimenzija njegove poezije. U pjesmi Sunčani hristos taj zagonetni Orant iz kamena progovara svojim glasom:
S podignutom rukom do beskraja neba Znamenjima veljim oko sebe velim Sva nasušna slova spletena od greba Što me zaustavi u kretanju bonom Bol da pojača na putu Ka onom Stani Velim suncu Što tjeme mi prži Velim zemlji čvrsto što me drži Velim danu što opet odlazi Velim zmiji drevnoj što okolo plazi
Nevolja sa znamenitim djelima kakvo je Kameni spavač jeste u tome što bacaju dugu sjenku na etape koje su im prethodile, na poduhvate, pokušaje, težnje koje su bile i postojale prije no što se dogodilo konačno književno sazrijevanje. Dizdarove pjesme napisane prije njegove najslavnije zbirke iz 1970., i godinu dana ranije objavljenih Starih bosanskih tekstova, već pokazuju, ako ne potpuno razvijen i osviješten odnos prema onome što će se formirati kao velika tema njegove poezije, onda barem naznake ili prve simptome bliskosti u duhu i svjetonazoru sa jednom velikom lirskom poetikom latinskog srednjovjekovlja, a samim tim i njenom metafizikom.
U dijelu Dizdarovog opusa koji prethodi Kamenom spavaču teško je ne primijetiti odjeke jedne podzemne tradicije čija su učenja trasirala razvojnu putanju zapadnjačkog pjesništva, a možda i obilježili cjelokupnu umjetnost i književnost ove kulture daleko snažnije nego sve dogme i katekizmi zvanične kršćanske religioznosti. Zbirka Koljena za Madonu iz 1963. sadrži pjesme koje slave neostvarenu (i neostvarivu) ljubav, što je na čitavom Zapadu bila središnja tema grandiozne poezije provansalskih trubadura. Dizdarova pjesma Izgubljena počinje stihovima:
U tvojim očima blistalo je nebo nade moje i njime prolazili ko morskom pučinom lađe nepoznate
Topika, odabir teme, pjesnički motivi, metaforizacija i simbolizacija erotske čežnje, sve to ukazuje na jedno modernizovano trubadurstvo. Već u tom periodu Dizdar suvereno vlada versilibrističkom tehnikom, održavajući pritom balans između nove forme ekspresivnosti i senzibiliteta koji je prastar.
Sjećanja na tebe kakva si bila kakva si mogla biti i kakva nikad nećeš postati osama u noći što se ne prekida
Pjesma završava riječju kojom i sva pjevanja Danteove Komedije – najveće kosmološke epopeje napisane u slavu neostvarene ljubavi – “zvijezdamaˮ, što nije izniman momenat u Dizdarovoj poeziji. Ideal neostvarene i neostvarive ljubavi poznajemo i kao temeljnu osobinu petrarkističkog pjesničkog senzibiliteta, a taj ideal se već bio prethodno nastanio u srcu razvijene i usavršene forme trubadurske poezije, koja je pomenutim Danteu i Petrarki svakako ponudila estetske temelje i duhovne putanje.
Legenda kaže da uglednik velikaš, Jeofrey Raudel, godine 1147. napušta svoju otadžbinu i pridružuje se križarskom pohodu kako bi pronašao daleku princezu iz Tripolija, u koju se zaljubljuje po čuvenju, i kojoj će, na kraju svog putovanja, umrijeti na rukama. Njoj Raudel posvećuje oko stotinu stihova prije nego što će je uopšte ugledati: “O ljubavi sa tla daleka/ zbog vas mi tijelo muči jad/ a naći mu ne mogu lijeka/ osim da dođem na vaš zov.ˮ
Koliko mi je poznato, niko se prije Švicarca Denisa de Rougemonta nije dosjetio da bi između lirike provansalskih trubadura, koja je trasirala kolosijek zapadnjačkog pjesništva sve do dana današnjeg, i slavne dvanaestovjekovne katarske hereze mogla postojati duhovna bliskost na jednoj temeljnoj razini. Pojava trubadurske lirike, smatra De Rougemont, neobjašnjiva je sa stanovišta suvremenog joj sistema dvorskih socijalnih konvencija u feudalno ustrojenom poretku, te je prema tome opravdano pretpostaviti da je “njihovo shvaćanje odnekud došloˮ. Nastanak ovog lirskog temperamenta, koji se u svom socijalnom ambijentu razvija oko, do tog trenutka u srednjovjekovlju nezapaženog kulta dame, podudara se sa pojavom krivovjerja u južnim provincijama tadašnje Francuske. Za pravi izvor ovog krivovjerja De Rougemont uzima “neomanihejske sekte u Maloj Aziji i bogumilske crkve u Dalmaciji i Bugarskojˮ, a onodobna hereziološka literatura također sadrži značajan broj izvješća o postojanju religijskih učenja takozvanih Katara (sekte “čistihˮ), čije se prakse, prema mišljenju švicarskog esejiste, “spajaju sa velikim gnostičkim tokovima u prvom mileniju kršćanstvaˮ. De Rougemont nije jedini koji vjeruje da je bauk gnosticizma upravo ta genetička spona koja povezuje hereze XII. stoljeća na potezu od Balkana do Mediteranskog bazena. Među historiografima, takvog je mišljenja bio pomenuti Dmitry Obolensky, a ukoliko su on i De Rougemont upravu[1], naime, u tvrdnji da je lirika provansalskih trubadura izravno nadahnuta jednom heretičkom doktrinom i njenim ezoterijskim sadržajem, koji počiva na gnostičkim učenjima starijim od Vatikana, tada bi se moralo priznati da ukupan senzibilitet trubadurske poezije ne može biti isključivo objašnjen društvenim ambijentom i konvencijama dvorskog života. Drugim riječima, nije samo vitez koji se udvara dami to što progovara u ovoj lirici, nego je u pitanju erotska čežnja za konkretnom ženom koja svojim bićem utjelovljuje metafizički zov vječnosti.
Ako je vjerovati instinktu Denisa De Rougemonta, upravo su simboli i motivi provansalske lirike potvrda da je katarska hereza naslijedila i usvojila temeljne gnostičke koncepcije. “Kult dameˮ u dvorskim konvencijama zavođenja i idealizacija žene[2] kao utjelovljenja “Vječnog Ženskogˮ (njem. das Ewig-Weibliche) korespondira božanskom biću po imenu “Sophia Aeternaˮ, koja je u horizontu gnostičke religioznosti uzdizana “neuporedivo više od biblijskog tvorca Jehoveˮ. To nadnaravno biće se pojavljuje i progovara u ne-kanonskom heretičkom Jevanđelju po Mariji, u kojem Spasitelj poučava učenike o propadljivost svijeta stvorenog od materije, kao i u gnostičkim spisima Grom, savršeni um ili Trimorfna protenoia progovara glasom, gdje kaže “Ja sam izricanje mog imenaˮili “Ja sam vid onih koji u snovima obitavajuˮ.
Katare je istrijebila Inkvizicija, ali je ideja romantične ljubavi nastavila postojati na Zapadu kao doživljaj skoro pa nezamisliv bez izvjesne koncepcije vječnosti. U dvije dragocjene studije, Ljubav i Zapad i Mitovi o ljubavi, De Rougemont pokazuje da se psihologija romantične ljubavi na Zapadu konstantno i nerazrješivo svaki put iznova opredjeljuje između dva svoja velika ideala, a to su Tristan i Don Juan. No, razlika između ljubavnika jedne (i jedine) Izolde i ljubavnika svih žena je samo tehnička, dok u suštini i jedan i drugi utjelovljuju ideal neostvarive ljubavi. Na pitanje šta je trubadurska poezija, De Rougemont nudi jednoznačan odgovor: to je “uznošenje nesretne ljubavi.ˮ Ideal beskonačne čežnje, koji je forma čežnje za vječnošću, ostao je utisnut u samo srce zapadnjačke kulture, ako ne i zapečaćen u svijesti zapadnog čovjeka. U njemu je sadržana sveukupna tragika neostvarivosti u trubadurskoj poeziji, a potom i Petrarkinim sonetima, Danteovoj kozmološkoj šetnji od pakla do raja, Shakespearovim samoubistvima u Romeu & Juliji, u verterovskom romantizmu XVIII. stoljeća, konačno, i u Kierkegaardovoj gesti raskidanja zaruka sa Reginom Olsen. “Ukleti ljubavniciˮ Zapada ne moraju biti bačeni na različite krajeve svijeta da bi bili razdvojeni, jer su već razdvojeni samim tim što postoje u formi materijalne tjelesnosti kao različiti spolovi, a rastojanje među dušama je posljedica pada svijeta u materiju.
De Rougemont u trubadurskoj poeziji primjećuje nekoliko konstanti na tematskoj razini. Učestale su, kaže, teme smrti i odvajanja. Stihovi Aimerica de Belenoia glase: “Bože, kako to može biti / Što je dalje, to je više želimˮ. U Dizdarovoj pjesmi Susret ovaj erotizam rastojanja zadobija još konkretniju intonaciju, jer onaj koji pjeva ostaje “bez jagodica na prstimaˮ što znači da je opržen dodirom. Upravo je jezgra erotske čežnje u trubadurskog lirici izgrađena na suspenziji dodira kao nečeg tjelesnog, što će reći “nečistogˮ. Slika fizionomije koju nam Dizdar oblikuje sugerira bestjelesnost.
bez usana na praznom licu bez riječi na usnama kada te konačno sretoh
Ljubav, i to baš na način neostvarivosti, jeste jedino iskustvo koje obećava povratak iz ovog svijeta u izgubljenu Vječnost, i to uz neophodno odustajanje od sjedinjenja putem dodira tijelima. U gnostičkoj kozmogoniji, na početku svega stoji Svjetlost, a “težnja za svjetlošćuˮ, kaže de Rougemont, u trubadurskom erotizmu “uzima za simbol noćnu privlačnost spolovaˮ. O gnozi se govori kao o “religiji zovaˮ, što tijesno korespondira sa redovitim motivom zova u Dizdarevoj poeziji, kao naprimjer u Pepelištu:
Sada me zoveš s obale nevidljive i pitaš Gdje djedoše se dvori naši samotvori
Prokletstvo tijela, dugo vremena smatrano izvorno kršćanskim anatemom, zapravo je poimanje poniklo na tlu hereze i gnoze.[3] Sentimentalna povijest Zapada je od Romana o Tristanu i Izoldi, preko trubadurske lirike, pa sve do Kierkegaarda obilježena erotizacijom smrti, jer jedino je smrt istinska mogućnost izbavljenja duše iz materijalnog svijeta, počevši od gnostičkih učenja pa nadalje. Odnosno, to je “smrt smrti smrćuˮ, kako to lijepo formulira Dušan Đorđević Mileusnić u predgovoru domaćem izdanju Apokrifa Nag-Hammadi.
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema I nema kraja Smrću je samo obasjana Staza uspona od gnijezda do zvijezda
Tako kažu stihovi Dizdarove pjesme Smrt.
U ovom “erotskom idealizmuˮ, kako ga naziva Évariste Lévi–Provençal, toliko karakterističnom za zapadnjačku psihu[4], na djelu je nešto duboko kršćansko, ali i nešto mnogo starije[5]. Osnovna razlika, smatra De Rougemont, između kršćanstva i katarskog heretičkog učenja proizilazi iz pristupa problemu zla, za koje kršćanstvo pronalazi “dijalektično i paradoksalno rješenje sažeto u riječima slobode i milostiˮ, dok je “ishodište katarskog stavaˮ daleko tragičnije. Ovaj svijet, budući da sadrži zlo (štaviše, da sam po sebi jeste zlo) nikako nije mogao biti djelo Boga koji je apsolutno Dobro[6]. Drugim riječima, Dobro i stvaranje se međusobno isključuju.
U studiji Gnostički odnos prema dualizmu Miroslava Brandta moguće je pronaći iscrpnu analizu gnostičkog mita o stvaranju svijeta kao i gnostičke antropogonije, soteriologije. Brandt izvještava da su na kolokviju o gnosticizmu održanom 1966. godine u Messini, doneseni zaključci da u tipu gnostičkog dualizma, u odnosu na zoroastrički (svijet je dobar, a zlo je prisutno kao intervencija izvana) i metafizički (permanenta i nerazriješiva napetost između nepomirljivih i komplementarnih principa) imamo na djelu jednu vrstu antikozmizma, tojest učenja po kom je “ovaj svijet samom svojom biti zloˮ.
Jedan nenaslovljeni gnostički spis, pronađen u Nag-Hammadiu[7] dio je II. i XIII. kodeksa ovih izvornih tekstova na koptskom jeziku, i polemizira sa kozmogonijskim sistemima koji prvobitni pred-stadijum postanka svijeta poimaju kao kaos. Gnostičko poimanje svijeta jednako je daleko od ideje kozmičkog sklada u drevnoj helenskoj religiji, koliko i od kršćanskog teleološkog shvatanja historije koja se odvija pod budnim okog dobrog Boga da bi se na kraju svoga puta račvala na raj i na pakao. Gnostici vjeruju da je prvo bila Svjetlost u čistom obliku, “bespočetni opstanak svjetlostiˮ, kako kaže Miroslav Brandt. Kako je onda nastao svijet? Tako što se Pistis, “spoljašnja sferaˮ beskonačnosti, zadivila nad slikom praiskona Svjetlosti (Sophia) i poželjela da stvori nešto jednako lijepo. U tom trenutku (uslovno rečeno “trenutku!ˮ, jer tada smo još uvijek, nota bene, prije vremena) prvobitni se svijet beskonačne Svjetlosti ogradio zastorom, nakon čega je nastala sjenka, a pod tom sjenkom i Tama, koja je osjetila zavist prema ljepoti što joj je suštinski suprotna. Kao zlosretni plod ove zavisti nastala je i Tvar (Hyle). Iz sažaljenja prema tom biću bačenom u sami ponor kosmosa, Pistis-Sophia mu se ukaže u želji da ga obogati svjetlošću i tako načini stvorenje koje će vladati dnom svijeta. Iz tog ponora tada izranja dvospolac, nakaza, koja sebe naziva Jaldabaoth i proglašava se arhontom, gospodarom svijeta, palog u tamu materije. Jaldabaoth nije vidio Pistis-Sophiu osim kao odraz u vodi, ali mu je to bilo dovoljno da se zaljubi u prizor čiste ljepote, umislivši da je ugledao samoga sebe. Nakon što ga je Svjetlost napustila počeo je stvarati svijet, graditi ga, uvjeren da prije njega ničeg nije bilo. Taj Jaldaboth, lažni bog-demijurg, dakle, “niži tvoracˮ jeste, po gnosticima, isti onaj starozavjetni Jahve kojeg će i kršćani prepoznati kao svemoćnog, sveznajućeg i apsolutno dobrog Stvoritelja. U tome zapravo i jeste sva sablast ove heterodoksije: ovaj svijet nije stvoren Božijim budi!, nego je posljedica pogreške, praiskonski incident (koji se nije trebao ni smio dogoditi), “dolina suzaˮ, a njegov kreator, koji je i sam rezultat narušavanja tog pra-poretka i pra-jedinstva beskonačne i samodovoljne Svjetlosti, stvara svijet komad po komad (nebo po nebo?), dakle od materije, pri čemu čak ni ne zna da nije Bog. Gnoza je skandal u svijetu religijskih ideja, jer je jedino učenje u čijem horizontu postoji pojam zlog ili lažnog boga, tamničara duša, koji je i sam u zabludi po pitanju svoje svemoći i čije stvaranje ne može biti opravdano sa stanovišta Dobra. Jasno je da će se svakom teologu u bilo kojoj mjeri lojalnom ortodoksiji dizati kosa na glavi od ideje da je čin stvaranja narušio prvobitni poredak, da je svijet nešto (istinskom) Bogu sasvim suprotno, te da su stvaranje i Apsolut radikalno oprečni do mjere međusobnog isključivanja, jer gnoza je vjerovanje u Božanstvo toliko savršeno da nema potrebu za stvaranjem, u svijetu toliko pogrešnom da se nije smio ni trebao dogoditi. Za razliku od kršćanskih teologa, gnoza nema potrebe za teodicejom, jer je, kako kaže Elaine Pagels, pošteđena pitanja kako je moguće da apsolutno dobar Bog bude stvoritelj, ako ne “najgoreg od svih svjetovaˮ, onda barem ovog u kojem je zlo eminentna činjenica.
Gnostičke alegorije su na sebi svojstven način izvrtanje kršćanstva naopačke. Hans Jonas primjećuje da u pripovijesti o prvobitnom grijehu, zmiju, koja nagovara Evu da jede sa drveta saznanja, gnostici ne poimaju kao izaslanika zlog Božijeg suparnika, nego kao spasiteljsku figuru. Riječ je o izvrtanju kršćanske koncepcije Istočnog grijeha, koji se jeste dogodio, ali uloge između dobrih i zlih nisu bile raspodijeljene baš onako kako su nas učili. Recimo, spis Svjedočanstvo istine je priča o edenskom vrtu ispričana “sa zmijine tačke gledištaˮ. Ona je u gnostičkoj literaturi “simbol božanske mudrostiˮ, a u skladu s tim će i svi uobičajeni biblijski predstavnici Zla imati čast da u gnostičkoj verziji ovog mita postanu protagonisti Dobra. Što je u kršćanstvu bio grijeh koji je skrivio izgon praroditeljski iz raja, to je za gnostike put spasenja koji vodi natrag u prvobitno jedinstvo, iznad poretka stvorenog svijeta i njegovog stvoritelja, jer taj Bog koji se obraća prvom muškarcu i prvoj ženi, zabranjuje im jabuke, protjeruje ih iz raja – to je lažno božanstvo, knez od ovoga svijeta, “simbol kozmičke opresijeˮ, pa su pobunjenici protiv njegovog poretka oni koje zapravo treba slijediti, počevši od zmije, Adama i Eve i njihovog čina kušanja sa drveta saznanja, potom Kaina, a konačno i samog takozvanog nečastivog, koji od sedmorice sinova Jaldabaothovih jedni pobunio, shvativši da iznad tih osam nebesa što ih je izgradio njegov Otac, postoji stariji i istinski Apsolut. Svijet je zlo stvoreno greškom ili iz neznanja, pa logično da će na putu spasenja biti oni koji su saznali, i zbog toga je gnoza (od grč. γνῶσις) učenje o spasu putem saznanja i odustajanju od svijeta čiji ga je tvorac stvarao neznajući, tojest umislivši za sebe da je Bog. Uloga Isusova unutar gnostičkog razumijevanje je također ona sotera, s tom razlikom što on više nije sin biblijskog boga nego izaslanik Sabaothov, koji, od momenta kada čuje zov Sofijin, postaje mesijanska figura.
Svijet je u poetici Maka Dizdara (zar ne?) tmača ili “tma i tmuša neprebolnaˮ, a njegova poezija, ako ne izravno nadahnuta gnosticizmom, onda je svakako bliska idejama antikozmizma, što će reći vjerovanju da su stvoreni svijet i sam čin stvaranja očitovanje principa zla u univerzumu. U spisu Kako je Satana stvorio ovaj svijet (koji je dio Dizdarovog korpusa Starih bosanskih teksova)Isus Krist objašnjava Ivanu da je zli Tvorac anđelima objavio svoju vladavinu nad ovim svijetom i naredio im da uđu u “tijelo od blataˮ nakon čega oni “mnogo plakahu, kada spoznaše da imaju smrtno tijelo i da se jedan od drugog razlikuju u liku svome.ˮ Pjesma Dan odmora, dan sedmi iz zbirke Okrutnosti kruga zapravo je parafraza prvog poglavlja Knjige postanka – starozavjetna kozmogonija predočena iz ugla prvog čovjeka. Treba dobro obratiti pažnju na stihove koji slijede nakon što Tvorac ustanovi “da je bilo dobroˮ:
U početku ti stvori nebo i zemlju a zemlja bješe bez obličja i pusta I bješe tama nad bezdanom I ti reče Da bude svjetlost i bi Svjetlost
Tada ti pogleda sa svojih visina na ono što si stvorio Pogleda zadovoljno Lijevom se rukom pogladi po bradi a desnom po trbuhu I reče Gle Ovo je dobro veoma I bi dan šesti A ja pogledah po zemlji I vidjeh gdje voda zemlju proždire Gdje sunce vodu pije vidjeh Gdje zemlja vatru bljuje Vidjeh zvijer na zvijer da ide I čovjek čovjeku krv da proliva Ja vidjeh zločin na sve strane Ja vidjeh zločin koji ti stvori Jer okusih plod od drveta znanja Ja vidjeh jer oči mi se otvoriše Pa zavriskah
Nije to dobro Nije to dobro Nije Ova tvoja zemlja Dobra je samo za tvoje kamenje
To bješe dan sedmi Dan odmora
Uostalom, u tom duhu je i sam čitao epitafe bosanske srednjovjekovne sepulkralne kulture: “Ovozemaljski život je tmača, mrak, apsurd, iz kojeg treba što prije izaći jer je produkt načela zla.ˮ Dvije pjesme iz njegovog “srednjegˮ perioda nose naziv Pustinja, a jedna od njih kaže:
U ovoj pustinji nedoglednoj Nepresušna je samo Žeđ
Poruka u noći je na sebi svojstven način himna opstanku u svijetu koji je za čovjeka esencijalna tuđina. Pjesma počinje obraćanjem onima koji poznaju “Svjetlo i tamu Dobro i zlo Sastanka/ i Rastankeˮ a završava stihovima koji stvoritelja ovog svijeta izrijekom nazivaju zlim:
Živ na dnu sam mora na morskoj pučini nevidljiv
I ma šta crna mašta zloga boga učini živ sam živ
U Kamenom spavaču mnoge pjesme artikuliraju egzistencijalno iskustvo raspetosti između života u ovom svijetu i metafizičkog zavičaja koji posvuda zove[8]:
Zatvoren u mozak zarobljen u srce U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Čini se da je Maka Dizdara na jednom rudimentarnom nivou fascinirala mogućnost da su preci bili heretici. Evo i jednog primjera strofe koja izgovara njihovo heretičko stajalište spram Svete stolice:
Kakvo to lice vidim na stolici Petra i Pavla? To lice sveto obraz je kleti samoga Dijavla!
Kruna ove poetike sasvim sigurno je pjesma Poruka u kojem se ta “nevjerna njegova vjeraˮ odnosi na povijest sagledanu iz iskustva ovdašnjih srednjovjekovnih žitelja, bosanskih krstjana i sljedbenika Crkve bosanske, koje će anatemizirati hereziološki traktati od pape Inocentija III do Juana de Torquemade. To “nevjerna vjera“ može se odnositi i na krivovjerje koliko i na skepsu, i to onu vrstu skepse kakvoj je bio sklon Toma nepovjerljivi, prema vjerovanju gnostika, Isusov blizanac.
Jedno je pitanje da li je bogumilska hereza utjecala na katarsku, a drugo je pitanje kako je duhovno stajala neka Bosna u danima kad je bauk gnosticizma kružio dvanaestovjekovnom Europom od Bugarske do Okcitanije, i konačno, posebno je pitanje da li je upravo gnoza taj zajednički korijen i bogumilske i katarske i srednjovjekovne bosanske religioznosti. Dizdar od svega toga u svojim esejima pominje samo Bogumile i Patarene, sljedbenike dualističke hereze, antagoniste Rima i papinskog kršćanstva, ali je njegova arheologija na tlu srednjovjekovne Bosne presudno oblikovala tkivo motiva u njegovoj poeziji i dala joj tematski horizont u kojem erotizam rastojanja, zov vječnosti, pad u materiju, predstava lažnog i zlog boga i soteriologija smrti i povratak u metafizički prazavičaj – mahom, dakle, ideje gnostičkog korijena – u duhu heretičke “nevjerne vjereˮ čine konstantu njegove poetike od najranijih do zrelih etapa.
Može se naravno govoriti (kao što se i jeste govorilo) o tome da se cjelokupna Dizdarova poetika oslonila na književnost ekspresionizma u prvoj, ili na intelektualni credo filozofije egzistencijalizma u drugoj polovini XX. stoljeća. Po mom mišljenju, to ne isključuje mogućnost da u samom srcu Dizdarove poezije djeluju ideje gnostičkog antikozmizma, jer je upravo taj ekspresionizam u modernu književnost uveo osjećanje svijeta kao tamnice materije, da bi egzistencijalizam nanovo postavio pitanje slobode čovjeka “bačenog u svijetˮ koji nije tražio. Međutim, ono što se ne čuje u Dizdarovoj poeziji jeste ono “jaˮ čija “egzistencija prethodi esencijiˮ i koje vlastito postojanje osjeća kao problem u jednom neznabožačkom kosmosu. Naprotiv, ovdje je riječ o poeziji uvjerenoj da vječnosti ima i da nam duše čuvaju sjećanje na nju kao vlastiti prazavičaj, te da je svijet u kojem jesmo tmača zadešena između zemlje sa koje treba pobjeći i neba koje posvuda zove one što umiju da čuju:
Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni Iz zatoka tvari iz te tvarne muke U ona daleka sunčana počivališta Pruža Ruke
—————————————————————————————————
1[] Ništa manje izvjesna od pretpostavke da se tok utjecaja, koji će omogućiti kristalizaciju trubadurskog senzibiliteta, kretao od Istoka prema Zapadu, nije ni hipoteza da je “izumu romantične ljubaviˮ na Zapadu neposredno pogodovao susret sa Islamom na tlu tadašnje Andaluzije, dakle od Juga prema Sjeveru. Jedan od Europljana koji pripadaju ovoj liniji tumačenja je Ortega Y Gasset koji kaže da se “Koncem XI. i XII. stoljeća u Francuskoj javlja osjećanje muškarca prema ženi koje nema izravnih predaka ni u antičkoj kulturi ni u stoljećima srednjeg vijeka koji su toj kulturi prethodiliˮ. Već je De Rougemont primijetio da je “kršćanstvo religija ljubavi bez vlastite knjige o ljubaviˮ. Ako je Ortega Y Gasset upravu, tada je tu prazninu u zapadnom kršćanstvu popunila Ibn Hazmova Golubičina ogrlica. Broj studija koje govore o “učešću oba svijeta (islamskog i kršćanskog) u rafinmanu erotske senzualnosti i njenog izraza u poezijiˮ je vrlo ubjedljiv. Arapi su imali priliku čitati Platona i razumjeti ga prije kršćana, i to u horizontu vlastite vjere koja je već raspolagala idejom o dušama što se poznaju još od prije ovozemaljskog života u kojem se jedna druge sjećaju. Ako je Ibn Hazmov doprinos tom velikom preokretu u europskoj kulturnoj historiji koji poznajemo kao provansalsku spiritualizaciju strasti zaista kapitalan, tada ga dodatno potvrđuju ove riječi: “Ono što sam vjeruje (po pitanju prirode ljubavi) jeste to da je riječ o ujedinjenju duša razdvojenih u ovom svijetu, u nekom nadnaravnom elementuˮ. Budući da nije pod prisilom definitivnog opredjeljenja, ovaj esej se zadovoljava mogućnošću da nastanak trubadurske lirike duguje jednako utjecaju koji je došao iz Andaluzije koliko i onom krvotoku ideja koji se kretao iz pravca Balkana. Ne treba isključiti mogućnost da je trubadurska lirika sintetizirala gnostičku ideju spasenja sa arapskom koncepcijom ljubavi.
2[] Ovom kontekstu pripada i smatranje Marije Magdalene (koju je već papa Grgur I progasio bludnicom) za ravnopravnu među Isusovim apostolima, što je također dio heretičkog naslijeđa. Redovnik Petar Convey (XIII. stoljeće) pripisuje ovo zastranjenje od zvanične kršćanske dogme upravo Katarima, koji su vjerovali da je Marija Magdalena bila u konkubinatu sa Isusom Kristom.
3[] Posljednji od tri argumenta autora Rasprave između rimskog kršćanina i bosanskog patarena u prilog dokazivanju heretičnosti bosanskog krstjanstva objašnjava da “nitko ne govori da ga je đavo stvorio kao oni koji tvrde da je tijelo od đavla a duša od anđela palih s nebaˮ.
4[] Radi se o sintagmi koju rado koristi De Rougemont
5[] U Pavlovim poslanicama, na temelju kojih će se kasnije u XVI. stoljeću razvijati luteranstvo i reformatorski pokreti, tragovi puritanizma su, primjećuje De Rougemont, daleko izraženiji nego u kasnijim jevanđeljima. U doba praskozorja kršćanske kulture apostol Pavle polemizira sa gnosticima, ali je njihov puritanizam čak i radikalniji. Prema tome, moglo bi se reći da se srednjovjekovna heretička učenja XII. stoljeća nadovezuju upravo na ona koja su postojala još za vrijeme epohe ranog kršćanstva ili u sunovratu helenističkog razodblja, kada im porijeklo datira povjesničarka Elaine Pagels.
6[] Postoji i pavlićanski pokret koji se pojavljuje u VII. stoljeću na području Armenije i istočnih provincija Bizantijskog carstva, i koji, kao protivan zvaničnoj religiji Bizantije, utječe na razvoj bogumilstva na prostoru Bugarske i Makedodnije, a doktrinarno je zasnovan upravo na ideji da je materijalni svijet tvorevina zlog Boga, i to onog starozavjetnog Tvorca. Historiografi u prilog tome nude spis po imenu Ključ istine, pronađen 1891. godine u Armeniji.
7[] Godine 1945. čovjek po imenu Muhammed ali as-Samman slučajno (ili po diktatu sudbine?) otkriva u zemlji zakopan ćup u kojem pronalazi listove papirusa što će kasnije bii kršteni imenom Apokrifi Nag-Hammadi, po mjestu u gornjem Egiptu gdje su otkriveni. Od Elaine Pagels, autorice knjige Gnostička Jevanđelja, saznajemo da je slavni profesor Guilles Quispel, teolog i povjesničar kršćanstva i gnosticizma, čitajući ove spise, nakon mukotrpnog istrajavanja u pokušajima da ih se domogne izjavio sljedeće: “Ovo su tajne reči koje je živi Isus izgovorio, a njegov blizanac Juda Toma zapisao.ˮ U XIX. i početkom XX. stoljeća pojačavaju se na tlu Europe znanstvena interesovanja za fenomen gnoze, te se istražuje enigma djela po imenu Corpus Hermeticum, zbirke od sedamdeset kratkih filozofskih rasprava, koje se pripisuju mitskom Hermesu Trismegistu iz I. stoljeća n.e. Imamo li razloga vjerovati da je potreba historiografa sa ovih prostora da u tragovima ovdašnje pisane i spomeničke ostavštine srednjovjekovlja prepoznaju oblike svojstvene mnogo starijim heretičkim tradicijama uvjetovana znanstvenom klimom njihovog vremena? Čini se da su tome djelimično pogodovali i razni pustolovi-putopisci, poput Arthura Evansa čija je ekspedicija u ove krajeve rezultirala mnogobrojnim hipotezama, među kojima je i ona o bogumilskom porijeklu srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika. Kako je literatura toga doba bila snažno određena teorijama rase, nerijetko se upravo po pitanju geneze katarstva iz balkanskih korijena pominje urođena sklonost Slavena prema dualističkim religijskim koncepcijama.
8[] Gnoza je, smatra Hans Jonas, “religija zovaˮ. Brandt to objašnjava, sa stanovišta opozicije Duh/materija, ovim riječima: “Kao zarobljenik tvari u ovome svijetu, ta iskra ili Duh (pneuma) prvobitno ne zna za svoje božansko porijeklo ni za činjenicu da je zarobljenik u tuđini, sve dok ne otkrije Zov (podvukao M.B.)što mu ga trajno upućuje vankozmičko božanstvo i dok mu se ne odazove. Taj odaziv Zovu je otkrivenje i spoznanje istine ( gnosis ) i time početak spasenja Duha (božanske iskre) i njegova povratka u svijet apsolutne svjetlosti i duhovnosti izvankozmičkog božanstva.ˮ Gnosis, objašnjava priređivač Apokrifa Nag-Hammadi za potrebe izdanja časopisa Gradac, nema ništa slično sa racionalnim oblikom saznanja: “čovek se oseća oslovljenim i on odgovara na poziv.ˮ
MATIJA BOŠNJAK je komparativist književnosti i historičar umjetnosti, rođen 1991. godine u Sarajevu, koji se bavi esejistikom, književnom i pozorišnom kritikom. Prvostepeni studij komparativne književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, diplomiravši na temu elemenata ekspresionizma u Krležinoj pripovjedačkoj poetici. Potom je na istom fakultetu okončao i studij komparativne književnosti i historije umjetnosti, magistriravši na dvije teme: elementi dramske parodije na primjeru Sofoklovog, odnosno Müllerovog Filokteta i likovna tema melankolije u slikarstvu Giorgia de Chirica. Od 2015. godine radi kao tehnički sekretar časopisa za književnost i kulturu Život, a od 2019. godine kao glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost i društvena pitanja Behar. U izdavačkoj kući “Connectumˮ iz Sarajeva zaposlen je na poziciji izvršnog urednika
Da li sam čovek ili stablo? Da nisam možda tinja ili neko močvarno tle? Ko sam, šta sam, pitao sam se stalno, ja, Najdan, gorštak, prvi zapitkivač ove šume. Naprosto: gola krošnja koja je rasla iz mojih leđa nametala mi je to pitanje. Nisam rastao, ne. Ja sam se granao. Ka plavetnilu i još više. Granu po granu.
Naposletku, prostorija ovog napuštenog, majušnog i zaboravljenog zamka nije imala krov, krov se odavno urušio, imala je samo zidine kao štit, kao bunker. Prvi bedem – hrastova stabla, drugi bedem – kamen, treći bedem –životinje, četvrti bedem – sva moja nadanja, a u sredini – ja, Najdan, tek tačkica. I nebo – nebo kao tavanica, plafon. Vrlo prosto. Plafon je često menjao boju: časkom duga, časkom jato, časkom siv. Plafon je često menjao boju: čas sneg, čas pamuk, čas pljusak. Katkad bih osetio miris baruta, a tamo negde u daljini pojavile bi se iskrice vatrometa u svim mogućim bojama. Znao bih tada: Nova je godina. Stoga, tamo dole, ako se proviri kroz prozorska okna, meštani sede nedaleko od ognjišta, ispijaju čaj sa rumom dok gore mirišljave sveće, a skromni pokloni omotani ukrasnim papirom i trakama čekaju strpljivo pod jelkama prepunim svetlucavih ukrasa. Plafon je često menjao boju, ali bilo je noći kada sam prestajao da budem Najdan, a otpočinjao da budem Najnoć. Tada je vladao potpuni mrak, nigde boja na vidiku, ni munja, ni mrlja, ni meseca, ni aviona, ničeg. Samo jedno beskrajno Ništa.
To su trenuci kada bih se pitao da li uopšte postojim. Ja, Najnoć. Opipavao bih se kao da sam sam rub posteljine, a ne čovek, kao da sam rub haljine, a ne drvo. Te noćne zastrašujuće halucinacije rosna zora bi oterala kao mušice.
Dugo nisam znao u mladosti da li pripadam toplom domu ili šumi. Kolebao sam se da li mi je mesto uz baka Anetu i topli sutlijaš kraj peći ili mi je mesto u dubokoj šumi uz nekakav stari hrast, u divljini, kao sad. Nisam znao da li treba da se privikavam na drvenu izraslinu na leđima ili na ljudske poglede kojima sam bio izložen. Dugo nisam znao, ja, Najdan, ali ostali, svi ostali koji nisu Najdan znali su vrlo dobro: „Ti si gorštak, Tobo.“ Govorili su. „Gubi se iz varoši.“ I ja sam se gubio, u svakom smislu. I tamo i ovamo. Svuda sam bio, sem pri sebi. Jednostavno je tako.
STEFAN MITIĆ TIĆMI (1992, Leskovac). Pisac za decu i odrasle. Dela: “U’vatile me lutke” (ARTE, 2015), “Ja sam Akiko” (LAGUNA, 2018), ‘’Kaput od mahovine’’ (LAGUNA, 2020) ‘’Tu, nadohvat muke’’ (POVELJA, 2020). Roman “Ja sam Akiko” nagrađen je plaketom “Dječja knjiga godine” na Međunarodnom festivalu Trg od knjige u Herceg Novom, nagradom “Politkinog zabavnika” za najbolju dečju knjigu namenjenu mladima u 2018. godini i našla među 200 najboljih dečjih knjiga na svetu u izboru časopisa White Raven Međunarodne omladinske biblioteke (Internationale Jugenbibliothek) u Minhenu. U izradi je kratkometražni crtani film “Ja sam Akiko”.
Ja sam najsnažniji kada se naslonim Na trbuh svoje majke, Moje mame, mamuške, mutti, Na moju pradomovinu i moj praocean
Mama rijetko priča o prošlosti, O svijetu koji ja sastavljam kao kockice – Gastarbajteri, siromaštvo, siroče, samoća, rat, rastava, rat, Ona nosi ime iz jezika kojeg se više ne sjeća, Iz zemlje koja ju je porodila i oduzela roditelje, Zamišljam je kao najusamljenije dijete među naborima Kupe, Možda je zato i znala tako snažno grliti kada bi njezina djeca raskrvarila koljena
Mama rijetko baca hranu, Ona je sposobna iz koštice breskve napraviti kompot, Njezine jabuke nikada ne istrunu u špajzi, štrudle donosi svijetu kao hostije, Sa sitnišem ona nahrani svoju djecu i mačke i kokoši i purane, iz lipa ispeče zlatnike
S dvadeset pet su joj rekli da će njezino Drugo dijete umrijeti I mlijeko u grudima joj se pokvarilo i ishlapilo, Još i danas se boji da je za sve kriv doktor koji joj je oduzeo hranu Za mene
Sjećam se jednog žutog dana U zelenilu kada me je fotografirala u zelenom, Na bregu među jaglacima, na njivi među djetelinom, I tako lako joj je bilo nasmijati me, Tako lako joj je bilo zazeleniti me, Tako lako joj je bilo pretvoriti me na trenutak u jaglac ili djetelinu
Kada sam imao dvadeset ljeta Rekla mi je jednu smiješnu stvar, druge majke zasigurno divane pametnije, Moja je rekla – sreća je odluka, moraš odlučiti biti sretan, Kasnije sam joj povjerovao i postao odlučniji, Napokon me cijelog pretvorila u djetelinu
***
PUPOLJCI S KRAJA STOLJEĆA
Čujem treptaj naše bremenitosti Kada se tiho približava potokom bez izvora, Uvijek u krivo doba dana, onda kada navučemo zavjese da nam Oči svijetle u mraku kao risove, da nam nokti mirno mogu grepsti Kožu koja se umorila od razočarenja i propadanja kroz rahlu zemlju postanka
Na umivaoniku nam ostavljam Posudu za pljuvačku, da lakše izbacimo iz sebe Sve zamjerke i svu ogorčenost ovom sobom u kojoj su nas porodili
Uzimam nam žalfiju i šipak Da imamo nešto pod plaštevima, Nešto meko i bezopasno, onda kada nas sustignu Vičući da nikada nismo vidjeli ono što su oni vidjeli, Da ne razumijemo jer smo mladi, ne razumijemo ono što su oni Kada su bili mladi i nosili puške na ramenima, pjevali pjesme o ranama Za braću s kojom su jučer večerali, da ne razumijemo zvijezde i zastave kojima su Bili pokriveni jer su onda bili mladi, sada smo mi mladi i ne razumijemo ništa što je Bilo kada su oni bili mladi, prepuni snage za izrezivanje karata i nijemih tjelesa
Polako se uvlačimo u napuštene puževe kućice, Umorniji od leptira u paukovoj mreži, a oni mirno sjede, Zavaljeni u gustoću svakodnevne praznine, prepuni snage za izrezivanje karata i nijemih tjelesa
JOSIP ČEKOLJ rođen je u Zaboku 1999. godine. Osnovnu školu pohađao je u Donjoj Stubici, a gimnaziju u Zaboku. Student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U kategoriji osnovnih škola 2013. osvojio je nagradu Goranova proljeća, a 2015. u kategoriji srednjih škola nagradu K. Š. Gjalski za kratku priču. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i srpskim časopisima i zbornicima poput „Rukopisa“, „Alepha“, „PoZiCe“, zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima „Kritična masa“, „Strane“, „Poeziju na štrikove“ i „NEMA“. Godine 2020. izdaje dječju slikovnicu „Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom“ u nakladi „Mala zvona“. Trenutno kandidira za nagradu „Na vrh jezika“ 2019. godine.
Čitav život moja majka ostavljala je Priče da me čuvaju. Na svakom koraku.
Moje tijelo je izbodeno njenim skaskama (Neuhvatljiva majčinska akupunktura!) Samotvoreći Bal pod maskama, Karneval i zaštitna aura…
Prekriven kao uniforma maršala Ordenjem njenim – zaštitom od zala.
Svikni. Tu je svaka logika tanka: Majka je uvijek pomalo šamanka.
Priča mi majka: Kad sam te rodila bilo je šest i dvadeset ujutro. Nije mi odmah krenulo mlijeko. Dešava se to.
Pored mene je ležala mlada Ciganka. Ja sam imala dvadeset, ona osamnaest. Porodila se nekoliko sati prije. Rodila sina Zdravka.
Kad su mi te donijeli Okrenula sam se i zamolila Ženu koja je ležala do mene, mladu Ciganku, Da te podoji.
Uzela te u naručje kao da si njen. Tako bih i ja njenog Zdravka, I podojila te.
Sjutra je i meni krenulo mlijeko. Ali, zapamti, tebe nije prvi put podojila majka, nego Ciganka.
Naći ćeš se ovamo, onamo, čućeš u životu svašta Ko zna što će Priče biti Kada budeš imao moje godine. Lako je biti loš, kaže uz osmjeh.
Ti nemoj tako. Zapamti sve što je za pamćenje Onda nikad nećeš pogriješiti.
Cijelo djetinjstvo gledao sam je kako dolazi kod moje majke sa svojim Zdravkom.
Dok su njih dvije divanile Moj brat po majčinom mlijeku i ja smo igrali oko zgrade. Naučio me je kako da kamen bacim dalje. Ja njega ničemu nisam naučio.
Zelenooka i ćutljiva. Majka je za nju odvajala robu i hranu. Uvijek bi joj dala i neku šminku, karmin kupljen za nju…
Kad smo Zdravko i ja imali po deset godina Njena čerga je otišla u svijet. Nikad je više nisam vidio. Moju Ciganku koja me je mlijekom naučila toliko toga.
Kada sam sve ovo Nekoliko decenija kasnije Ispričao svojim prijateljicama Rekle su mi da nisu sigurne Da bi uradile isto.
Danas je drugo vrijeme. Ali, takve su bile te godine, Takva je bila moja majka.
Prirodna ljevičarka. Njena šarena roba. Prosvjetitelji vrli uvijek pri ruci Sedamdesetih je sve moglo da se proba Ako ćeš čovjeku uvijek pomoći na muci.
Ne znam kako se to zove sada Al nas je grijala ogromna Nada.
Vjerovali da pada Nepravda i Sila. Neka se Praznina smiluje na nas! Tada je i Laž ljepša bila Nego što je istina danas.
Uvijek sam bio ponosan Na tu kaplju ciganskog mlijeka.
Moj imaginacijski alibi: Tome pripišem svaku melanholiju Koja me začudi I svaku noć koja se ne da.
BALŠA BRKOVIĆ (Podgorica, 1966.), iz zbirke pjesama “CRNO IGRALIŠTE”, Nova knjiga, 2017.
Netko nas je upoznao, i već prekosutra smo bile najbolje prijateljice. U jednom lokalnom baru igrale smo bilijara i pile Smirnof votku do ponoći. U ponoć nas je povela k sebi i počela mijesiti tijesto za pizzu, bile smo gladne. Tijestu je trebalo dva sata da se digne pa smo gledale televiziju. Amerikanci su upravo počeli sipati bombe na Bagdad, a ona je sfrkala joint. Za neko vrijeme osjećao se miris pizze i origano ovdašnjeg rata. Što mogu učiniti za tebe, pitala je kao da se oprašta. Ništa, rekla sam, kao da je sve u redu. Otvorila je ormare, vitrine, ladice. Nudila mi da uzmem knjige, ploče, odjeću. Ništa mi nije trebalo, ali uzela sam crnu svilenu haljinu s bijelim točkicama. Ispričala mi je priču o toj haljini, kako ju je kupila u Londonu i kakva je bila prodavačica. Za neko vrijeme gazdarica je iznenada došla u stan u kojem sam stanovala. Od tamo gdje je ona živjela iznenada ju je potjerao rat i nije se stigla najaviti. Ja sam od njenog strogog pogleda jedva stigla mog mačka sakriti u torbu. Brže sam ga odnijela prijateljici – čuvaj mi ga dok ne nađem novi stan, rekla sam joj. Rekla je, hoću, budi bez brige. Znala je koliko mi znači taj crno-bijeli mačić što sam ga našla u smeću, izbijenog oka. Onda me nazvala, mačak se izgubio, pao s balkona, s prvog kata. Pretražile smo cijele Utrine nekoliko puta, zavirile u svaki podrum, svaki zakutak. Raspitivale se u ljudi i djece jesu li vidjeli uplašenog crno-bijelog mačka bez jednog oka. Onda smo napisale oglas i polijepile ga po mnogim stupovima i vratima. Ponudile nagradu. I eto mačka mog! Prijateljica i ja slavimo. Oči nam crvene od votke i trave. A dani idu i rat ruje, rat radi. Ne igram s prijateljicom bilijara, ne pijemo votku, ne jedemo pizzu, ne motamo travu. Nema nas. Ja mačka hranim. Dođi mi na rođendan, jednog dana ona nazove. Ja odjenem onu njenu svilenu haljinu na bijele točke, ali ona – haljinu ne prepoznaje. To je tvoja haljina, zar se ne sjećaš?, pitam ja. Kako da se ona sjeća haljine kad je rat, upravo je došla iz Bruxellesa gdje je o ratu pričala. U New York se sprema. I u Australiju će ići o ratu pričati. Haljinu svejedno nosim, prijateljicu pokatkad nazovem. Onda se, kaže, udaje za vojnika s fronta, djecu rađa, o Hrvatskoj priča. Ne pita ništa, kaže, otkrila je što je život, što je smisao. Ne viđamo se, ne čujemo se. Godine prolaze. Na televizijskom ekranu zablistale mnoge bombe i smrt zaplesala na podijima raznim. Kompjutorski miš zamijenio bilijarski štap. Mog crno-bijelog mačka više nema, ni njegovog oka. Uzimam škare. Režem haljinu i izrezujem dio na kojem se bijelo još drži za crninu. Sada to nosim oko vrata, a ljudi znaju reći baš ti je zgodan šal.
ZORICA RADAKOVIĆ (1963, Sinj; Zagreb), iz zbirke pjesama “ŽENE, MUŠKARCI, PSI”, 2002.
čovjek-časopis 