Noćas si mi dolazio u san hodajući tragom mojih stopala Ležali smo u odeći na nekoj obali i gledali se u oči Pokušavala sam da ti skinem zrnca peska sa usana Možda je ličilo na poljubac nekom dokonom prolazniku ako bi se usudio tuda da šeće
***
RAĐANJE
Ta besramna zavrzlama nalik smrti o kojoj se retko pronalaze stihovi Radije joj se gleda kroz prste i prepričava u zatvorenim ženskim krugovima ne bi li čovečanstvo nastavilo da se množi i raste poput straha umetnika pred nastup, popunjavajući još jedne cipele ostavljene pred vratima
***
IZ KAPI MORA
Na mapi žardinjere Nekoliko je ljudskom rukom Nasumično raspoređenih biljaka Dominira čuvarkuća Na pustoj zemlji još uvek Miriše Nerium oleander u beloj I tamno ružičastoj boji Zalutala gugutka lomi svoj zov Nad prosečnošću asfalta Jutro je bolno poput noge Anatoma Filipa Verhajena* ––––––– *) Filip Verhajen – flamanski hirurg i naučnik, do otkrića Ahilove tetive 1693. došao secirajući sopstvenu amputiranu nogu, koju je do svoje smrti čuvao u formalinu. Iste godine objavio je značajnu publikaciju Corporis humani anatomia. Olga Tokarčuk posvećuje mu poglavlje u knjizi Beguni.
JULIA KAPORNJAI rođena je u Vrbasu. Objavila je tri pesničke zbirke: Živi čvor (2002), Belo sunce (2005) i Iz kapi mora (2019). Objavljuje u književnim časopisima. Od 2010. je član DKV-a. Živi u Novom Sadu.
„Sranje!“ dreknuo mi je Andro na uho. „Daj, debilu jedan, usra si me!“ skoro sam pala sa zidića. Andro je pokazivao prstom na ulaz preko puta. Iz njega je izišao Miro. Vodio je Ljubavnika.
„Šit!“ dreknula sam i ja.
„Zombi…“ šapnuo je Andro.
Pobjegli smo. Miro je lajao. Ne znam što je radio Ljubavnik. Možda je kesio zube ili gulio kraste s lica. Tako je jedanput Fredikruger uhvatio jednu malu i bacio joj lutku u peć, a onda je oštrio one noževe što mu izlaze iz prstiju i mala je čučnula i to joj je bila najveća vuna u životu. Kad je on krenuo prema njoj, moja je mama krenula prema televiziji i ugasila je.
„Mama!“ vikala sam kad sam uletjela u kuću i zalupila vratima. Andro je ostao ispred, pa je mlatio rukama i nogama.
„Jeste li poludili?!“ dreknula je mama iz kuhinje.
„Mama, mama!“ vikala sam ja, a Andro je lupao po vratima.
„Koji vam je bog?!“
„Ljubavnik…“ jedva sam govorila i morala sam se nasloniti na zid.
„Šta ljubavnik?“
„Posta je zombi.“
„Ma daj, molim te! Vrag odnja i Heloin i ko ga je izmislija!“ vikala je mama dok je Andri otvarala vrata.
„Aj, brzo peri ruke.“
„Stvarno, mama. Eno ga doli. Šeta Mira.“
„Brzo su ga pustili iz bolnice.“ govori mama sama sebi, a meni pokazuje rukom da se idem oprat. Mama je stavila tanjur ispred mene. Andro je sjedio na dvosjedu.
„Andro, ajde kući ručat. Zakasnit ćeš u školu.“
„Ja bi ovde ruča.“ rekao je Andro. Mama je uzdahnula i napunila tanjur pireom i kokom, pa rekla: „Evo i tebi. Ima u Senke za svakoga. Zato i ne lunja po svitu nego stoji doma.“ Onda je zazvonio telefon.
„Baš sam im dala ručak. Ma nema problema. Poslat ću ti ga čim pojede.“
Tako je mama rekla teti Ljubi, ali Andro nije htio otići. Sjedio je na dvosjedu i pravio se da ne čuje što mama govori. Ja sam se presvlačila i polako obuvala tene.
„Požuri!“ vikala je mama.
„Ja ne bi išla u školu.“ tiho sam rekla.
„Zašto?“
„Tako.“
„Ajde ne zezaj.“ rekla je mama.
„Ja se bojim.“
„Kakve su to sad majmunarije?“ rekla je mama. „Bojim se.“
„Čega?“
„Zombija.“
„Zabranit ću ti gledat televiziju!“ dreknula je. „Uzmi torbu i piči.“
„Kad se bojim.“ sram me priznati, počela sam plakati.
„Čega se imaš bojat u srid bila dana? Nema zombija. Razumiš li? Zombiji su samo na glupoj televiziji.“
„Ima. Ljubavnik je. Vidila sam ga u dvoru.“
„Kakvi vražji zombi. Bija je u bolnici, pa je malo blid.“
„Odnili su ga kad je umra, a vratija se živ.“
„Nije umra.“
„Vidila sam.“
„Vidit ćeš ti moju peščurinu. Ajde! Magla!“
U školi je bilo bezveze. Nismo rezali tikve, nego nam je učiteljica dala zelene trake, pa smo ih lijepili u glupe lance. Ni ljepilo nije dobro mirisalo. Debilna škola.
Navečer su mama i tata pričali o didi Anti i didinom bratu što je došao iz Australije i što se zove Majkl, a prije se zvao Mijo. Gledala sam ja na televiziji kako oni tamo imaju puno morskih pasa što ih zovu šarkovi i oko kuće im umjesto mačaka šetaju klokani.
„Morat ćemo ih zvat na obid.“ rekao je tata.
„Obavezno.“ rekla je mama dok je njupala hrenovku.
„Oćemo u nedilju?“
„Naravno. Odma u nedilju dok ne podile ono šta su donili za rodbinu. Oće doć i tvoji?“ rekla je mama i pogledala tatu ono kao što gleda mene kad je pitam deset kuna za slaju.
„Fala Bogu da oće. Šta uopće pitaš?“
„A eto, nadala sam se da neće.“ uzdahne mama, pa počne kupiti suđe sa stola.
Njih dvoje su pričali što će im skuhati, a meni to nije bilo napeto, pa sam gledala televiziju dok se nisu poćapali. Mama je vikala: „Kokoš!“ Tata je vikao: „Teletinu!“ Na kraju je ispalo da će ispeći komadić teletine za barba Majkla i ženu, a za nas kokoš.
„I da si reka svojoj materi da uzme komad kokoše, jesi me čuja?“ vikala je mama.
„Kupit ćeš za svih teletinu i gotovo.“
„Oćeš ih poslin provozat s jahtom kad si toliki tajkun?“ rekla je mama, a ja sam odmah naćulila uši. Baš su bezvezni. Oni meni ništa ne govore, a ja njima sve moram reći. Da nije teletine tko zna kad bi mi rekli da su kupili jahtu?
„Kate, dođi ovamo!“ zavikala je mama.
Vrtila sam po glavi za što sam kriva i nisam se mogla sjetiti, osim ako joj teta Jelica nije rekla kako sam tukla kamenjem onu njezinu mačketinu što možda ima željezni želudac, ali ja mislim da nema, nego to moj tata samo tako govori, jer ne voli tetu Jelicu. Polako sam došla do stola, gledala hoće li podignuti ruku, pa sjela.
„Slušaj me sad dobro!“ odahnula sam. Ovako govori kad mi treba nešto zabraniti. „U nedilju će doć barba Majkl na ručak.“
„A njegova žena?“
„I ona.“
„A baka i…“ mami su se stisnule oči pa sam ja stisnula usta. „Barba Majkl je fini gospodin i ne želim nikakve gluposti za stolom.“
„Dobro.“ rekla sam jer nisam znala na kakve gluposti misli, a onda mi je objasnila.
„Ne jede se prstima, žvaka se ne lijepi odispod stola, ne vade se šmrklji iz nosa, pa se pokazuje svima koliki su, ne govori se punih usta. Usta tribaš otvorit samo da staviš spizu u njih. I ne želim da isprid babe i dide pričaš o našim tajnama.“
„Kojim tajnama?“
„Znaš ti dobro, a sad peri zube i leć!“ rekla je mama.
Mama je stavila na stol sira i pršuta i najveću zdjelu francuske. Preobožavam francusku. Molila sam Boga da je nitko ne voli, pa da sve ostane meni. Zaništa sam molila. Debela žena od barba Majkla je izvadila kao bagerom. Došlo mi je plakati. Dida Ante je pomirisao pršut i rekao: „Plastika“, a baba ga je gurnula laktom da nitko ne vidi. Ona njega uvijek gura laktom.
„Nego, reci ti meni sinovče, kako nisi maloj dâ ime po svojoj materi?“ reka je barba Majkl dok je potezao jednu dugu fetu pršuta prema svome tanjuru.
„Prva je bila…“ reče baka pa umukne i počne premještati sir po tanjuru.
Tata se zakašlje. Mama otrči u kuhinju. Sigurno joj opet nešto gori. Dida baci salvetu na stol, pa otpiči u zahod. Barba Majkl pogleda svoju ženu, debelu Kejru, pa slegne ramenima i nastavi jesti.
Baka počne plakati. Meni je žao bake. Svaki put plače kad netko spomene Anku. Ja nikad ne plačem, jer se Anke ni ne sjećam. Samo nekad, kad mama i tata gledaju televiziju, odem u njihovu spavaću pa izvadim kutiju u kojoj su Ankine slike. Najdraža mi je ona gdje Anka sjedi na krevetu, a ja u paketini ležim kraj nje. Obje ćelave.
Debela Kejra manđa francusku. Mama se vratila iz kuhinje. Briše nos kuhinjskom krpom.
„Oćemo sad juhu?“ pita.
„Ja bih preskočila juhu, ako može.“ govorim kao što moramo govoriti u školi. Mama će me sad sigurno pohvaliti.
„Ne može!“ ništa od pohvale.
Jeli smo juhu. Ja sam stalno gledala na papirić šta sam ga nacrtala da se sjetim što ne smijem činiti. Na papiriću su zatvorena usta, prst s govnom iz nosa, žvaka, ruka i upitnik. Upitnik je za tajne, jer nisam sigurna koje su. Sve sam prekrižila debelim iksom kao što se prekriže otrovi u filmovima.
„Mala Kate, sad će tebi barba Majkl nešto dat.“ govori barba Majkl i miješa po džepu od hlača.
„Ma ne tribate.“ govori mama. „Već ste nam svašta donili.“
Tati je donio drvenu sliku od neke njihove opere.
„Baš je dobra, uvijek mi je bila želja imat ovakvo nešto poviše televizije.“ rekao je tata.
Mami je donio stolnjak s golim crncima kako kopljima hvataju koze.
„Ma baš je krasno.“ rekla je mama i odnijela ga u kuhinju.
Meni je donio željeznog klokana. Glupi barba Majkl!
„Evo ti jedan australijski dolar.“ pružio mi je preko stola dolar. „To ti vridi, čini mi se, šest kuna.“
„Pet.“ rekao je tata.
„Hvala.“ rekla sam ja.
„Onda, sinovče, vidim ja da vi ovde dobro živite. Imate i tivi i vidio.“
„Nemamo više vidio. Bacili smo ga preklani. Prešli smo na cidi.“ rekao je tata dok je rezao meso.
„Bacili? Onda ste vi bogati.“ vikne barba Majkl. „Imamo i jahtu.“ govorim ja.
„Kakvu jahtu?“ pita baka.
„Ma to se ona samo šali.“ govori mama, pa me pogleda koljački. Ups, to je bila tajna.
Mama je kasnije donijela Bečku tortu. Bila je okrugla s rupom u sredini. Niz nju se cijedila čokolada. Baš sam se zaželjela torte. Onda sam se sjetila da bih trebala pohvaliti mamu. Bit će joj drago.
„Oooo, otkad tortu nismo jeli.“ pogledala sam ponosno oko sebe, ali nitko nije primijetio kako sam dobra i pristojna.
„Rekla sam ja mome Stanku…“ promrmljala je baka.
„Eto vam ga.“ rekla je mama dok je rezala tortu.
„Mramorni.“ rekla je baka, pa uzdahnula.
„Uvik mu pogodi čvrstoću.“ smije se tata kao debil.
Drugi se nisu smijali. Mama je bacila nož na stol i otišla u kuhinju. Tamo je bacala posuđe, pa onda povikala: „Ko će kavu?“
„Vot?“ rekla je Kejra, debela žena od barba Majkla.
„Kofi.“ rekao je barba Majkl.
Kad su otišli, ja sam morala prati zube i leći. Čula sam kako se mama i tata svađaju. Ovako su se svađali mama i tata od onoga Kramera, pa se poslije rastavili.
Ja ne znam bih li voljela da se moji mama i tata rastave. Linda ima uvijek nove gađete. Govori da joj to tata kupuje, jer ga peče savjest što ga je njena mama potjerala. Zašto ga je potjerala, pitala sam je jedanput. „Nemam pojma“, rekla je.
RUŽICA GAŠPEROV rođena je i živi u Splitu. Priče su joj objavljivane u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Fantom slobode, Oksimoron Beograd, Književnost uživo, Arteist, Avlija, Beogradski književni glasnik, Info zona, Radio Gornji grad, The Split Mind, Zg noir (Sandorf)(i u prijevodu za američko izdanje (Akashic books, NY), Matica Velika Gorica, GK Slavka Kolara Čazma, Književni krug Split, West Herzegovina Fest. Ušla među šest finalista za Nagradu VBZ-a 2011. za roman godine. Drame „Adio pameti“, „Kolači“ i „Sretan rođendan“ su joj objavljene na Drame.hr. Bjelovarsko kazalište i Sinjsko pučko kazalište postavili njenu dramu „Adio pameti“. Druga nagrada za priču “Prozor u dvorište” na natječaju za satiru 2016. GK Slavko Kolar Čazma Marijina nagrada na 7. Natječaju za kratku priču Muzeja anđela u Varaždinu. “Albatros” 2018.g. za zbirku priča “Gubitnici”. Druga nagrada na 10. Susretu hrvatskog duhovnoga književnoga stvaralaštva za monodramu “Ljiljani za anđela”. Članica je grupe Novi književni val, sa čijih je stranica preuzeta ova priča (izvorno iz zbirke “Gubitnici”) https://noviknjizevnival.wordpress.com
suze su se osušile i iza sebe ostavile samo tamjan
ti imaš 1000 godina /nećeš dati da svetac tvoj ugleda trulež!/
a ja klečim i plačem pred tobom dok me pastirka gleda oko njenog vrata mrtvo jagnje ruka na trbuhu a niz noge krv joj teče (njeno začeće nije bilo bezgrešno)
nahranila te je njegovim mesom potom me je uzela za ruku i odvela dalje od tebe
ljubav je unutarnja rana i krvari kroz oči kroz usta kroz
***
CVIJEĆE RASTE IZ REBARA
sreli smo se u vrtu i pričali o stvarima za koje bi naši sinovi rekli da su gluposti
posjekao sam se opet metalni okus me podsjeća na smrdljive ruke poslije ljuljaške nijedna suza ne bi ovu ranu saprala nijedno izgubljeno djetinjstvo ne bi dalo značenje ovom grijehu
čas nebo čas beton čas nebo čas beton i tako zauvijek
gledaš me i preblizu si kao neugodan kadar emotivnog monologa rasplači me zaspi na mojoj vječnoj pažnji položiću te na kamen i onda ti izvaditi rebro a da ne primijetiš – moj mali nagovještaj ljubavi
čas nebo slutim kraj čas beton slutim kraj
i tako zauvijek
bršljan je svuda oko nas i po nama izvini što te ovako zamišljam nema nikakvog vrta ali jesam dobio jabuku od tebe i 10 poruka i molitvu i sad sam i adam i eva
***
ANĐELA
boli početi hoću da ti pričam
6 sati ujutru svjetlost je narandžasta ta boja se provlači kroz moj život oduvijek svi ste vi narandžasti i ožalošćeni a ja moram naučiti biti sam uostalom to mi je i ona rekla na uvo dok je muzla mlijeko iz mojih kapaka još jedna od mojih majki
u potoku je kamenje oštro u potoku ne vrijedi plakati u potoku leži moj hladni mrtvi blizanac
IGOR BOŽANIĆ (2000, Banja Luka) je banjalučki kantautor koji se muzikom bavi od 2016. godine. Objavio je tri mini albuma sa pjesmama na engleskom i srpskom, a potom nastupao na mnogobrojim muzičkim festivalima u regionu razvijajući svoj zvuk sa primjesama kantautorskog folka i sevdaha. Pisanjem poezije doprinijela je radionica pisanja Tanje Stupar Trifunović. Trenutno priprema prvi album na maternjem jeziku.
iz otpusnog se pisma i ne vidi dijagnoza ni zašto umjesto jednom trebaš triput na kirurški stol višesatno svi peru ruke ali netko ih negdje u lancu očigledno nije dobro oprao ja sam samo sretna što više nisi kužna što si se primarijus me uvjerava izvukla što si se vratila s onog svijeta a ti mi onda kažeš da si se zarazila jer nisam na vrijeme doktoru dala mito škrta štedjela sam na tebi uvjerena si a sega bu nas ne množe mi se dijagnoze ne spašava me djetinja igra riječima kuta kej baba julča nisi dodala uzaludno učenje kako z rogatem se ne za bosti još i ne znaš da ti slijede i druga i treća operacija poslije prve za koju si se spremila kao da ideš na proljetno ferije u opatijski hotel uz lungo mare odmah su ti ukrali nove šlape a poslije i um
***
KRUŠKE
iz čista mira jer je jučer bio dan čišćenja pokriviš čistačicu da ti je uzela tvoj novčanik a gdje bi sva sreća da ne može čuti tražimo a nigdje ga zaista nema kao da si ga izgubila poslije ću ga naći posve praznoga na dnu ormarića iza tvoje kutije s koncem i iglama pred kim si sakrila gertašl s čačkalicom i sličicom majke božje i škrnicl s dvjema kruškama već sasušenim u voćne mumije sakrila si pred nekim i pred sobom zimske skorene više i nemaju mirisa kasne jeseni odavno nisu boje starog zlata za njihovo mjesto da izvuče ako što još ima i otjera nametnike stavljam duhankesu s duhanom pretjerano slatkasta mirisa i lulama godinama smo ih zametnute tražili kao da si ih ti pospremila zaboravljamo poput tebe kažem postajem svoja mama
***
ODLAŽEM TUGU
odlažem tugu by the book kao što se u ormaru zimi odlaže ljetno a ljeti zimsko kao što sam godinama odlagala umor iz jednog godišnjeg doba u drugo sve dok ga nisam naslagala poput knjiga po svim sobama ne po abecedi ne po autorima ili temama nego bez reda i bez smisla kako mi naiđe poslije čitanja
odlažem tugu da tužim poslije odlažem je na noćni ormarić pokraj postelje da mi bude blizu i prije sna i poslije sna na radni stol po papirićima kao da je zapisujem poput onih navodno bitnih riječi koje nikako ne smijem zaboraviti među papireke da je ne previdim da je ne prekrijem a da je osim mene ne vidi nitko tko baš ne mora da mi bude podsjetnik za u šetnju ako budem dospjela šetati za sjedenje u tišini ako budem sjedila pred televizorom dok se sam ne ugasi uvrijeđen mojom ignorancijom i ravnodušjem i na breaking i na fake news
odlažem tugu kao rupčić platneni obrubljen crnim samo za sprovode i ostalo po izboru papirnati rupčići maramice handkerchief tissue fazzoletti
BOŽICA BRKAN, književnica, novinarka, urednica, blogerica, rođena je 1955. u Okešincu u Moslavini. Živi u Zagrebu. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom i kajkavskim – moslavačkom kekavicom. Objavila je samostalne knjige: zbirku kajkavskih pjesama “Vetrenica ili obiteljska arheologija” (1990.), izbor novinskih feljtona “Enciklopedija špeceraja” (1990.), roman “Lift ili politička melodrama” (1993.), zavičajnu čitanku “Oblizeki – Moslavina za stolom” (2006.), knjige pjesama “Bilanca 2.0, ljubavne i ostale štokavske pjesme” (2011.) i “To Toni – Molitva za tihu sućut” (2011.), zbirku kajkavskih pjesama “pevcov korak/ kajkavski osebušek za eu” (2012.). U 2012. godini izašle su joj još dvije knjige: kod VBZ-a roman «Rez, leica – u 36 slika» i kod Acumena “Kajkavska čitanka Božice Brkan». U 2014. u biblioteci Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika iz tiska joj je izašla knjiga “Obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013.”, a kod Acumena roman “Ledina”. U 2017. Acumen joj objavljuje zbirke kratkih priča na standardu “Umrežena” i na kajkavskom “Život večni”. 2019. godine objavljuje zbirku pjesama “Nemoj mi to govoriti”.
Jednog dana će umrijeti sva mahovina koju već nekoliko godina uzgajam među prstima i kad završim s vrtlarenjem doći ću mirna i čista da spavam. Sanjat ću nas sve naizmjenično kako šetamo svoje šarene oči, sluđene i sjajne, obučeni svi jednako – goli u crnom – u cipelama koje su nas dobro poslužile (mašala, evo već peta godina jesam u prodavnici prekoputa. Na rate. Džaba.) Slučajno sam došla i ne znam zašto sam ovdje, rekla sam u zavodu za zdravstveno osiguranje – gdje sam došla produžiti bolovanje zauvijek – dvjema gospođama u bijelom čija kosa miriše na baby puder i subrinu i koje izgledaju kao da razumiju zašto sam u gornjem dijelu pidžame (četiri marke zaboravila skinuti nema veze.) Uvijek iza uha čuvam neku šalu u koju spremno uskočim kao da namjerno želim u njoj da živim. Ima šala koje mi pristaju kao rukavica. Ima onih od kojih se može umrijeti. Vidjela sam ti šok u očima vidjela sam kako ti je oko zaigralo u strahu od moje veličanstvene od moje tragične odluke da se smijem sebi do smrti ili makar do ručka. Vidjela sam cijelu jednu četu bijelih kesa na zelene i crvene tačke kako iz trgovačkih centara iznose još vruće okote gotovih ručaka iza tvoje glave. Dvije i po godine se sjajno držim. Dvije i po godine sam čak sretnija nego što sam bila dok sam život pila s gomilom onog divnog straha koji krasi sve snove koje sanjaš utrobom a ne glavom i dok sam gubila dah od prevedrog neba u nekom slanom julskom danu. Vidjela sam iza tvoje glave kako dok mi se ispovijedaš u pločnik se zabadaju tanka koplja proljetnoga snijega. I ne gledam te a znam da ti se smjenjuju na licu sva doba dana i kako ti se u onom trećem dobu otkidaju oči. Pridruži se ekipi koju svaku noć sanjam naizmjenično kako svoje otkinute oči šetaju dok se ne ugase. Već dvije i po godine se izvrsno držim za pertle gospoda boga (na Drveniji ima lik prodaje svih boja ovdje nema ne držimo mi to). I pričam jednu te istu priču svaki put kad me pitate kako sam hvala vam što mi to ne govorite hvala vam. (dobar je laminat ne fali mu ništa ne da mi se oko parketa). Doći će dan kad će se moj nikadpostojeći vrt sređivati sam kad prozori od poda do stropa kad gramofon kad ploče i zidne police kad trenirka i patike za trčanje kad ugrađeni plakari kad doručak mirisan i u najmanje tri boje kad dan lagan kao dječji dah i noć meka kao vata kad ću mirna i čista leći da spavam i neću sanjati više ništa. Već dvije i po godine odlično se držim. Još jedna i po.
DIJALA HASANBEGOVIĆ (Sarajevo), iz zbirke pjesama “NEĆE BITI DJECE ZA RAT”, Vrijeme, Zenica, 2017.
More ti donosi moju glavu. Izlaziš na terasu, za tobom svi tvoji novogodišnji baloni – ako se izgubiš, pokrij se, zapamti gde si zadrhtala. More ti donosi moju glavu. Pred tobom se otvara put, kako sam dospeo do tebe, na kom mestu prestao da slušam i podigao ruku, i više nisam zaspao, sto godina čekao bocu kiseonika, šator i geometriju kako bih svet ovaj hladan, zaustavljen, upitao zašto je prestalo drhtanje, kada će doći da zatvore vrata.
***
SMRT IMPERIJA
Raznovrstan je jezik ljubavi i njegove greške nisu greške. Кada se prebaciš na velike brojeve, tada si jak i u gustu plavu boju obojen. I računaš da ćeš imati dovoljno vazduha da srušiš nekoliko imperija i mirno izdahneš. I jednim pokretom pomeriš zavesu, i svet bude uređen i svet bude lep, i budeš kao onaj koji napušta ostrvo i gleda u stranu kao da je upravo osetio zemljotres, a ruka mu drhti neprimetno, i s ljubavlju posmatra krovove.
***
UMESTO NAS
U svakoj prilici umesto mene, umesto tebe, pojavi se neko potkupljiv kojeg niko ne pamti, dođe vedar, dodirne sjajne i potamnele predmete, prošeta sobama, kao svetac, pravo iz šume odakle ga ne očekujemo. A onda, neki sledeći put, kroz prozor gledamo decu dok igraju školice, sve je na svom mestu, kao da pre ovog života ničeg nije bilo.
SAŠA JELENKOVIĆ, rođen 1964. u Zaječaru. Diplomirani filolog opšte književnosti. Nagrađivan, prevođen, zastupljen u antologijama poezije. Živi u Zaječaru.
“Izabrane pesme” Saše Jelenkovića, u izboru i s pogovorom Katarine Pantović, reprezentativan je izbor iz poezije jednog od vodećih savremenih pesnika. Od knjiga Neprijatna geometrija (1992) i Ono što ostaje (1993), preko Heruvimskih tajni (1994), Kraljevskih objašnjenja (1998), Knjige o srcu (2002) i trilogije o Elpenorima (Elpenorova pisma, 2003, Elpenorovo buđenje, 2004, i Elpenori, 2006), do knjiga Gola molitva (2013), Pedeset (2014), Sećanja počinju posle smrti (2017) i Gibraltar (2018). Ova knjiga, sastavljena iz dvanaest ciklusa, može se (i treba) čitati kao jedna celovita zbirka. Ona je autentičan prikaz i pregled autorovog dosadašnjeg pesničkog razvoja koji je „trpeo“ određena poetička meandriranja, ali u biti ostajao prepoznatljiv i monolitan u odnosu prema svetu.
Nakon direktorske plaće uslijedila je direktorska mirovina. To su svi u zgradi znali. A kad mu je i supruga preminula, gospodin Lozica, tek za najbliže prijatelje – Josip, postao je najpoželjniji muškarac u ulazu. Tiha patnja svih susjeda. Uglavnom nesretno udanih i udovica. Dvije kriške svake torte koju bi Ljerka iz prizemlja ispekla, donijela bi gospodinu Lozici. Rajka s drugog kata prilikom odlaska na tržnicu prvo bi svratila do omiljenog susjeda da upita treba li i njemu štogod. Danica, koja živi vrata pored, inzistira da mu pere rublje. Nije to posao za muškarca, a tako i tako se njezina mašina vrti poluprazna. Ostale susjede srdačno ga pozdravljaju na stubištu. Njegov je rođendan javna tajna o kojoj svaka brine. A kod nekih se i za Božić ispod bora pokoja sitnica za njega nađe. Zaista, najobičnija sitnica. Tek mali znak pažnje. Ma, nije vrijedno spomena. I dok može birati koju god damu u godinama poželi, gospodin Lozica bacio je oko na samohranu majku s prvog kata koja je jesenas doselila. Istina, između njih je razlika od tridesetak godina, ali susjede mu uporno govore da mu ne bi dale ni dana više od šezdeset. Pedeset pet kad se obrije. Gospodin Lozica posebno je ljubazan s njezinim sinom, Lukasom. Uvijek ima spreman slatkiš za mamino sunce. Nekidan ga se moglo vidjeti kako s djetetom napucava loptu ispred ulaza. Naime, otkako mu je supruga preminula, osjeća se tako usamljeno. Prilikom upoznavanja nije propustio naglasiti da nema djece zato što gospođa Lozica, pokoj joj duši, nije mogla zanijeti. S njim je sve u najboljem redu. Nakon tri mjeseca stubišnih ljubaznosti, gospodin Lozica, u večernjim satima, zvoni na vrata mlade susjede. Ovaj vikend, po njegovim proračunima, Lukas provodi kod svog oca. Eto, baš prilikom pospremanja slučajno je u frižideru pronašao bocu šampanjca. A takva kapljica zahtijeva društvo. Sve je pomno isplanirao, ali na njegovo iznenađenje vrata otvara Lukas. Ostao je kod kuće zbog proljeva. Ovaj je tjedan pretjerao sa slatkišima. Vidjevši gospodina Lozicu, dječak se razveseli i poviče: Mama! Naš dida Joso je na vratima!
VALENT PAVLIĆ (Zagreb, 1985.) diplomirao je francuski jezik i književnost te povijest umjetnosti. Autor je dviju zbirki priča: “Evanesco” (2016.) i “Prepreke. Prečaci.” (2019.)
* meni je uvijek toplo u drugom mjesecu govorim u snu i ulazim u more do pupka na toj dubini isplivaju rečenice koje se ne sjetim izgovoriti poput plimnog vala strovaljuju me u plićak kada sam riba moje škrge obično ne rade i umjesto narančaste postajem crna sluzava neman iz pijeska kad mi more dotakne trepavice to je kraj tad nastupa vrijeme stapanja – tada sam i voda i prozirna i sol i pitka, toliko sam velika da ne stanem ni ispod sveg kamenja na svim plažama toliko bliještim da sam kao bal planktona kao prvo sunce nakon dva tjedna mraka. meni je uvijek toplo u drugom mjesecu tad se budi misao o proljeću, govor iz sivog prelazi u maslinasto zeleni nekako je lakše otvoriti prozor zagristi jabuku dobro protegnuti ruke i noge prihvatiti san
***
KAKO SMO ZABORAVILI GOVORITI ILI KAD ME PITA ZAŠTO DUGO NISAM NAPISALA PJESMU
rekla bih joj da razumijem njene riječi ali nije lako rasti u suprotnom smjeru vezanog korijenja za morsko dno oči se lako naviknu na plavu kao mir tonova kad izgovoriš plavo kao da ne postoji nijedna druga boja
rekla bih joj kako smo učili plivati kako je umjesto krvi tekao sok lubenice kako se sjećam ljepljivih prstiju i smijeha klizavog kamenja i straha od pčela bila sam gospodar grebena, rekla bih joj i nasmiješila se, kapetan broda od stiropora
rekla bih joj brodovi dobivaju imena po članu obitelji, po ljubavi, po temelju kuće po onome koji će nastaviti hraniti što ćemo sada imenovati i po kome?
rekla bih joj gorčina debele morske trave ubije se octom pa je grizemo uz vino i slanu ribu, škiljimo kroz oblost čaše smijemo se nepravilnim licima na čijim površinama umiru komarci i vinske mušice
rekla bih joj noću se grijem na toplom kamenu kuća, tako znam da je ljeto i da sam na sigurnom, po mirisu određujem datum i vrijeme odlaska naprimjer: smilje je vatra i mokra odjeća, kraj lipnja, zatvoreni krug
rekla bih joj glavnina nije zapisana tko će to napraviti? rekla bih joj panično koliko nas je ostalo? sjedimo predugo prekriženih ruku, tišinom pristajemo na tišinu kao što su oni na grlenost uzvraćali još jačim glasom
rekla bih joj skrivamo se u mraku, na lice nanosimo domaću rakiju umjesto ratničkih boja možeš namirisati naše vrenje, ali nećeš nas naći govorimo tajnim jezikom, kad kažemo šuma ne bude šuma, bude more dublje od Aninog uzdaha
rekla bih joj, ako napišem pjesmu srušit će se svijet, lastavice odseliti na sjever ugasit ćemo ljeto poput opuška svatko na svojoj nadlanici prekriženih ruku neću izgovoriti ni riječ.
a rekla bih joj, vrijeme je da naučimo imenovati stvari ovo je veslo, rekla bih joj moramo naučiti ploviti
***
KAKO SU LIVADE UVENULE ILI KAKO SMO ZABORAVILI VOLJETI
ujutro prstom prelazimo po prozoru hladnoća se skuplja u točku najvišeg vala okruženi smo izobatama i ako staneš na njihov obod lebdiš iznad otoka, gledaš mu u golo, izbrazdano tijelo vjetar otkida grane borova, prvo mrmori onda polako spajaš slogove livade su uvenule, to je kao da ti kažem zaboravili smo voljeti, otrgnuli smo nokte iz prstiju šiklja krv, više se ne znamo smijati samo naginjemo glavu udesno, naslanjamo na rame rečenice i sličice iz crtanih filmova ako zažmiriš, one se pokreću i vlati trave ponovno se njišu na vjetru dok ih ne proguta neptun, bog golih prsiju i harpuna kojim nabada brodove kao ja jutros prstom raštrkane volontere koji kupe smeće na oluji i ne vide kako lebdiš iznad svega govoriš kako ulazimo u razdoblje pesticida remorkera punih nafte iz naših žila govoriš, to je gore od retrogradnog merkura s prozora ih prstom gnječim kao mrave iako ni jedni ni drugi nisu ništa pogrešno učinili
***
* ono kad sam ti htjela reći laku noć grmjelo je pod mojim prozorom čopor mrava tutnjao je i svima obznanio kraj zime i lažnog dima iz usta svi susjedi izišli su na svoje balkone otvorili širom bademantile i smijali se rekla sam laku noć i nešto je puknulo na ulici možda guma, možda štap onog susjeda s 3. kata rekla sam sve je opet poezija ako dovoljno jako vjeruješ opet je nedjelja oblačiš rupičastu trenirku ne pereš zube šalješ svima poruku da si zauzet i nikamo ne ideš onda sjedaš na bicikl manevriraš među mravima govoriš im kako se na livadi prosula vrećica jagoda i ptice su već zauzele svoje položaje trebaju zasukati rukave iskoristiti znanje fizike i matematike proći neprimjetno kroz travu a ti ćeš se neopaženo uspeti kroz prozor leći u oblik svoga tijela na memorijsku pjenu moga kreveta
LARA MITRAKOVIĆ osnovnu školu i gimnaziju završila je na otoku Visu. Trenutno je na diplomskome studiju kroatistike i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njena je poezija objavljena u više časopisa, zbornika i na portalima. Godine 2016. pobijedila je na natječaju za hrvatsku književnu nagradu Grada Karlovca Zdravko Pucak rukopisom “Brojanje pogrešaka”. Članica je Književne grupe 90+. Do sada je objavila knjige “Brojanje pogrešaka”, 2016., “Dva puta za jug”, Fraktura, 2019 te zajedno s drugim članovima Književne grupe 90+ “Netko podvikne, djeca odrastu”.
Izađe na svetlost Iz superlativa mraka Tvoju čeljust i tvoj trn Zameniće lepo lice dužnosti Da se na vreme budiš.
Kada tvoje ljudsko Pod nebeskim telom Podnese nameru težine, do dna Tvoj avaz i tvoj zadihani um Sijaće bledilom kao beg od sna No sasvim dovoljno imaćeš svrhe Talenat u oku za hvatanje komete I vreme da je dočekaš u pogledu Natapajući morem stepsku floru U dosluhu sa vremenom i mestom Koje ti pripada u vernosti novih bora Na tom lepom licu stečene dužnosti.
***
PREVRNUTA KOŽA
Tebi, što te vole moje kosti Zauzvrat govorim da nema ljubavi.
Pocepano jedro broda Uvek nalazi put do radničkog žulja Makar preko krvi, taj bol je dar, Samohrana nabrekla dojka Bez šake preko, pramenova iznad I pesme u nežnom podnožju. Kada sve ovo ne bude tačno, U tišini neću meriti vrisak na laž.
Sebi, što me bole tvoje kosti Zauzvrat govorim da nema ljubavi.
***
PODIGLA JE TUGU SA PODA
Kao da je nebo nacrtano u maramici.
Ništa nas ne plaši više od živih tela naših mrtvih voljenih Kada nas između dva tiha rata razreše čekanja i vazduha I negde ispod kiše vatre i pepela, zamole za čašu vode.
Podigla je rebro sa poda Kao da je senka sišla u tuđa stopala.
Ništa nas ne kori više od bezimenog lika na sopstvenom vratu Kada nas u čaršave obmota prećutana misao bezrečja i dela – Da smo iz majčinog tela izlazili krvavi kao zabranjena poezija.
Podigla je sebe sa poda Kao da je bila srča Slučajno ispuštenog daha.
Nečija.
***
OTAC PLAČE SAMO U DUBINU
Udarajući glavom u drvo, čelo mu ljubi pupak. Povorka ptica ne zatvara kljun, taj deo preskače čak i san. Izvan reči se kruni kuća što nosi puža od sebe težeg I kičma se njena pod celim svetom savija.
Ni ova godina ne odlazi bez snega, paramparčad njegova Mene seku na sebi jednako, plamen iz ognja beži nazad u stud.
Izvan reči se osipa stena što raste iz cveta od sebe većeg. Zjapi u sebi grana što lista u nevreme, pa vara dan Bez suze i sasvim naga, uvreda šeta po tkivu rane I peva se himna od meda I goni je reka niz nedra
Dok u kolevci opet spava Napuklo bivše očevo celo.
NEMANJA DRAGAŠ je jedan od najnagrađivanijih pesnika mlađe generacije i diplomirani dramski i audiovizuelni umetnik. Član je Udruženja književnika Srbije od svoje dvadesete godine. Autor je nekoliko knjiga poezije: Fantazija u plavom (2008), Mikrofonija zrelosti (2010), Obećani svemir (2014), Okovani satima (2015), Izbor iz poezije/Gedichtauswahl (2016) i Morfijum (2018). Dnevne novine Politika uvrstile su ga među najuspešnije mlade umetnike Srbije 2012. godine. Laureat je 45. Festivala poezije mladih u Vrbasu i dobitnik priznanja “Timočka lira” Radio Beograda 2. Za knjigu poezije “Obećani svemir” dobio je književnu nagradu “Branko Marčeta” 2016. Dobitnik je i književne nagrade “Spasoje Pajo Blagojević” za 2020.
Reci mi šta želiš i reći ću ti kakav si rob piše zlatnim slovima na ulazu ali pognute glave to nisu primjetile.
Ko uđe, sjest će! Ko bude sjedio, mora jesti! Ko jede sa dlana Javnog dobročinitelja, dobiće ono što drugi žele
Kažu da je jedan htio da smrša, i sa prvim zalogajem postao vojnik drugi bio ćelav, a nakon užine dobio divno imanje tu je i onaj koji je tražio ženu i odjednom se obreo u Belgiji, ali je prestao da sanja
Zbunjeni neviđenim čudom Ljudi bježe u brda
jedni glume pastire drugi izigravaju strasne lovce treći misle da žele čisti vazduh, a žele samo sebe.
Stari su upozoravali Ne pričaj snove svakome, a san je želja tvrdi psihoanalitičar iz Beča
***
SEHARA DAMARGARDA
Pojavio sam se kao meteor u oblačnoj noći iznad ruševina pustog grada, u okolini Damargarda.
Došao sam na Dan ravnodnevnice ili na Dan izlazećeg kita, jednog od brojnih praznika u kalendaru izumrlog naroda o čijem postojanju svjedoče alati od drveta i poneka kost.
Nazvan sam imenom saborca i vjenčanog kuma hrabrog vojnika koji se borio u dolini Tungara, trinaeste godine od velike poplave svijeta. Dva ratna druga umrla su od kuge ili neke čudne bolesti na putu ka planini Morderdin.
Dok sam učio da hodam našao sam se na putu sveštenika i dobročinitelja koji su mi podarili savjete i zamolili me da ne postojim.
Tokom života sreo sam mnoge koji su rođeni na Dan izlazećeg kita, na Dan svetog jaguara, pa i na Labudovdan, kao i na brojne druge praznike, jer je u Damargardu svakog dana neki praznik.
Moji preci pobijeni su bez borbe, a u nasleđe su mi ostavili amanet, ozbiljna pitanja:
ARMIN ŠALJIĆ rođen je u Beogradu (1982). Diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Odrastao je u Sjenici, a živi i radi u Novom Pazaru kao profesor i novinar.
čovjek-časopis 