DVIJE PJESME IGORA BOŽANIĆA

LIDA
 
išli smo u planine
vječni sakupljači soli
ubili su mi psa
crnog kao noć i sa bijelim krstom na prsima
tako je on govorio
krstom
sanjam često
da mi ko kravi pruža ruku da poližem so
da preživim zimu
da me niko ne upozorava da ne zaspim
najgore je zaspati
tad ne znaš
koliko je soli usitnjeno ispod tvog jastuka
mislili smo
prsa će nam se isitniti
dok ne odemo odavde
vidim lidu kako trči kroz borove
zbog nje je preživio
zbog njega sve one jadne smrzle krave muču
da me otjeraju iz sna
osjećam da nas napokon stiže
kazna jer smo prevarili smrt
slušajte me
dok ne smijem izgovoriti
da možda i nije moralo ovako
i da sad u plakanju osjetim onu istu so
 
***
 
SJEĆAM SE SVEGA
 
uliježem u dob
voda je hladna oko zglobova
svjetlost topi u meni crveni cvijet
i usta ne mogu zagrabiti dovoljno
da nadomjeste odliv
majko
sunce je jedro ćelije
i udvaja se
vjetar me bode
da li si znala da je vlas dovoljno jaka
da zaustavi krvotok
trnem mama
i ptice pjevaju preglasno
dok slijeću na vene i kapilare
ipak je sve onako kako si rekla da će biti
jednom se rodim
dvaput se kajem
triput se krstim
i zaranjam u rijeku
zaranjam
 
_______________________________________________________________________________
 
IGOR BOŽANIĆ (2000) je kantautor iz Banjaluke koji se muzikom bavi od 2016. godine. Pod imenom ‘sir croissant’ objavio je nekoliko EP izdanja, i potom nastupao po regionu (najznačajnije na MENT-u i kao predgrupa Marissi Nadler). Pod svojim imenom svira muziku na srpskom jeziku s primjesama izvornog melosa. Išao je na radionicu pisanja Tanje Stupar Trifunović. Studira francuski i živi u Beogradu.
 

NOVE PJESME IGORA BOŽANIĆA

KATARINA

suze su se osušile
i iza sebe ostavile samo tamjan

ti imaš 1000 godina
/nećeš dati da svetac tvoj ugleda trulež!/

a ja klečim i plačem pred tobom
dok me pastirka gleda
oko njenog vrata mrtvo jagnje
ruka na trbuhu
a niz noge krv joj teče
(njeno začeće nije bilo bezgrešno)

nahranila te je njegovim mesom
potom me je uzela za ruku i odvela
dalje od tebe

ljubav je unutarnja rana
i krvari
kroz oči
kroz usta
kroz

***

CVIJEĆE RASTE IZ REBARA

sreli smo se u vrtu
i pričali o stvarima za koje bi naši sinovi rekli da su gluposti

posjekao sam se opet
metalni okus me podsjeća na smrdljive ruke poslije ljuljaške
nijedna suza ne bi ovu ranu saprala
nijedno izgubljeno djetinjstvo ne bi dalo značenje ovom grijehu

čas nebo
čas beton
čas nebo
čas beton
i tako zauvijek

gledaš me i preblizu si
kao neugodan kadar emotivnog monologa
rasplači me
zaspi na mojoj vječnoj pažnji
položiću te na kamen i onda ti izvaditi rebro a da ne primijetiš
– moj mali nagovještaj ljubavi

čas nebo
slutim kraj
čas beton
slutim kraj

i tako zauvijek

bršljan je svuda oko nas i po nama
izvini što te ovako zamišljam
nema nikakvog vrta
ali jesam dobio jabuku od tebe
i 10 poruka
i molitvu
i sad sam i adam i eva

***

ANĐELA

boli početi
hoću da ti pričam

6 sati ujutru
svjetlost je narandžasta
ta boja se provlači kroz moj život oduvijek
svi ste vi narandžasti i ožalošćeni
a ja moram naučiti biti sam
uostalom to mi je i ona rekla na uvo dok je muzla mlijeko iz mojih kapaka
još jedna od mojih majki

u potoku je kamenje oštro
u potoku ne vrijedi plakati
u potoku leži moj hladni mrtvi blizanac

molim te
ne počinji
boli početi

_____________________________________________________________________

IGOR BOŽANIĆ (2000, Banja Luka) je banjalučki kantautor koji se muzikom bavi od 2016. godine. Objavio je tri mini albuma sa pjesmama na engleskom i srpskom, a potom nastupao na mnogobrojim muzičkim festivalima u regionu razvijajući svoj zvuk sa primjesama kantautorskog folka i sevdaha. Pisanjem poezije doprinijela je radionica pisanja Tanje Stupar Trifunović. Trenutno priprema prvi album na maternjem jeziku.

POEZIJA IGORA BOŽANIĆA

 

USLOVNA LJUBAV

nikad me nećeš zagrliti isto
nikad mi nećeš dati svoju ruku da je mirišem
da spavam na njoj
da dišem kroz tvoje ćelije
kroz tvoja saća koja me drže

živjeli smo sve ove godine u pčelinjaku
u stomaku punom pčela
bruje bruje bruje
je li to ta uslovna ljubav
kojom se ponosiš
kojom me nosiš

tvoje suze su ulje
kojim pržiš jaja
jesu li iz tvoje utrobe
ili iz kokošje
ne pitam
samo trpam u usta
dok još mogu
dok imam šta jesti
dok ne presušiš
dok ne umrem u tebi

***

TRAŽE TE

sa tvog vrata
kapa muzika
u moja usta
i ja je pijem
svaku kap
i onda popijem tebe
i onda popijemo
i onda se vratimo kući
i šutimo svom širinom sobe
i mrak je prijatelj
i mjauk sa ulice doziva
i izlazimo mu
i pozdravljamo se
i onda legnemo spavati
i ljudi nas tjeraju
i pobjegnemo u četiri zida
i četiri šape
i četiri ruke
se prepliću
svjesno vođeni nebu
gore je lijepo
mekano
mekano kao tvoj vrat
da bar
tvoj vrat je grub i oštar
i često se udarim ili posječem
i često mi ljubiš modrice
i često mi ližeš krv
i često mi piješ krv
i često mislim o tebi
i često legnem i plačem
i često se opomenem da ne vrijedi
i često se uopšte ne opominjem
jer svijet traži ljude
jer zemlja ne vjeruje u naše zapetljane udove

***

137

vraćam se kući
istom ulicom po 137. put
trebalo bi da plačem
jer plakanjem se pravda bol
onda ne lažem
i sve što osjećam je iskreno

– kroz neke natjerane stvari
kroz svršavanje i plakanje
cijedi se iskrenost

nokti niz leđa
sudnji 137. orgazam
vučem bijeli konac kroz drvorede da se ne izgubim

ti

vraćam se kući
mirno motam konac oko vrata
zapnem li saznaće sve

__________________________________________________________

IGOR BOŽANIĆ (2000, Banja Luka) je banjalučki kantautor koji se muzikom bavi od 2016. godine. Objavio je tri mini albuma sa pjesmama na engleskom i srpskom a potom nastupao na mnogobrojim muzičkim festivalima u regionu razvijajući svoj zvuk sa primjesama kantautorskog folka i sevdaha. Pisanjem poezije se bavi odnedavno čemu je doprinijela radionica pisanja pod vođstvom Tanje Stupar Trifunović.