Volela bih da imam velike prozore i one stare roletne što se uz tresak spuštaju. Volela bih sunčan dan pa da svetlost ulazi kroz mnoštvo rupica na roletnama i baca tačkaste senke po zidovima i krevetu. A najviše bih od svega volela u tom krevetu tvoje telo i u mojim rukama tvoje lice pa da netremice gledam kako ti senke padaju na kožu, svetlost ulazi pod kapke i budi te iz sna. Mada Ne znam zašto uopšte mislim o roletnama i velikim prozorima. To mora da sam u nekom filmu videla. Volela bih zapravo samo tvoje lice, ni svetlost mi ne treba, u mrklom mraku bih to tvoje lice gledala rukama želeći da se ne razdani nikada.
***
CVICANGLE
Ako se pitaš kako sam i kako stoje stvari kod mene, sve je isto, čak i bolje nego kad si bio tu. Na čelu mi raste nova kosa nokte ne grizem, nemam migrene. Sve loše je otišlo sa tobom. Neću da lažem, bilo je dana Previše sam pričala i mislila o tebi. Ali prođe mesec, prođe i drugi ostao si daleko daleko iza. I ne, nisam smanjila cigare I da, košmare imam i dalje. Neko me nosi, vuče i baca Vrištim bez glasa, noge mi teške skakavci veliki kao pseta, i ti kako me gledaš iz mraka. Ali ništa nije strašno, uključim svetlo, bude mi lakše. A imam i jednog, lep je ko lutka kada me grli tad mirno spavam. Nemoj da likuješ jer posle tebe sve mi je isto, čak i bolje. Nekad nedeljom ustanem ranije Nosim ceger, idem na Kalenić Loše se cenjkam, svašta mi uvale, razne starudije i cveće uvelo. Jednom me tamo ujela pčela Svi Cigani su se smejali, neki me pitao imam li muža I kome sam kao med slatka. Jesam ti bila kao med slatka? Bila sam lane, bila ti sunce Nemoj da likuješ nije me briga što ti više ništa nisam. Sve mi je mnogo mnogo bolje. Falio si mi samo jednom U sred noći je pukla slavina, vrela je voda šikljala, šikljala Gejzir sam imala u kupatilu I suze su mi šikljale, šikljale Od nemoći i tuge sam dugo plakala. Al ne za tobom, nemoj da likuješ Nego za tvojim cvicanglama.
NEVENA KARADŽIĆ rođena je 12.7.1989 u Sevojnu, gde je i živela više od pola života. Trenutno živi i čita u Beogradu, a od nedavno je počela i da piše. Ovo su njene prvi put objavljene pesme.
U autu je miris paprike intenzivniji od mirisa breskve – i Mehi je draži. Dok vozi prema Čapljini, plava zora promalja kroz lišće visokih jablanova kao kroz zavjesu. Kako je paprika lakša od breskve, zadnji kraj pasata sad nije legao i Meho kroz šoferšajbu gleda cestu i krajolik koji kao da se niže na nevidljivu iglu. Kod ludnice na Domanovićima, kroz malo spušten prozor, baca neugašen opušak. Objema rukama hvata volan i počinje misliti o paprici koja miriše u paketima iza njegovih leđa. Cijena joj je toliko pala da Meho od prodaje skoro ništa ne zarađuje. Niz strmu cestu pred sami ulazak u Čapljinu, pasata spušta kao niz bob stazu. Ta nizbrdica je puna krivina i u svakoj se osjeća ona nevidljiva granica od koje poigrava volan, granica iza koje je provalija. Od kako su se vratili, s poljoprivredom u Dubravama slabo ide. U početku je Meho, kao i mnogi, sadio duhan, ali su se sve otkupne stanice po Hercegovini ugasile, pa duhan sade još samo šverceri. U štali gdje ga je sušio još čuva kukače i kanafe. Kukačama u Dubravama zovu kukasto drveće kojima se na kanafu nanizani listovi duhana kače o drvene prečke, o serđene. Kao dječaka, Mehu je otac u duhan budio rano ujutro, prije nego bi i pijevci propjevali. Jedino ga je tada bilo moguće brati. Čim sunce grane, listovi duhana obehnu i probude se insekti koji berače napadaju ravno u lice. Alija i njegovo dvoje djece su u takvim jutrima stameno gazili kroz redove stabljika hercegovačkog ravnjaka i, otkidajući listove, pucketali jutrom. Danas Meho čezne i za tim zvukom. Svaki put kada ustane rano i pođe u Čapljinu, Meho se sjeti berbe duhana i kao da ga nešto iz tog dalekog djetinjstva – kao rukom – pomiluje po glavi. I ona bol podnu stomaka kada pali prvu cigaretu kao da dopire iz te iste prošlosti u kojoj se zora rađala iz mraka onako kako se rađa i danas, u jutrima koja su nekada mirisala na duhan, a sada mirišu na papriku. Na semaforima raskrsnice u predgrađu Čapljine, čeka da se upali zeleno i gleda u kolonu auta koja iz Mostara idu prema graničnom prelazu, prema Metkoviću. Svi su oni krenuli na more – zaključuje Meho ispraćajući ih pogledom. Dok gleda snenu djecu i njihove roditelje – čini mu se da vidi sreću. On je tek nekoliko puta more samo vidio. Ta silna voda u njemu budi strah koji sebi ne može objasniti. Najstrašnije mu je more u luci Ploče – u tom komadiću svijeta koji se Mehi, zbog nezgrapnih i golih brda okolo, kao i zbog kranova i zapuštenih dokova, u sjećanju zauvijek urezao kao nikad dovršen komadić svijeta. Kao da je Stvoritelja, u trenutku dok je privodio posao s Pločama kraju – nešto hitnije odvuklo i on im se više nikada nije vratio. Pijaca je s desne strane magistrale, prije mosta koji nosi ime dr. Franje Tuđmana – i puna je paprike. Iz paketa u karavanima miriše kao da ničeg sem nje na pijaci i nema. Seljaci stoje oko svojih auta i puše – žiške s cigareta svijetle u mraku u kojem se suncem opaljena lica pušača jedva razabiru. Kad se nasmiju, u mraku im se zabijele zubi kao biseri. Neki već sjede po improvizovanim kontejnerskim kafanama. Zvuk kafe-aparata, pomiješan sa zvukovima koje proizvode metalne kašičice dok udaraju o porculanske šoljice, jedino je što se čuje. Kad grane Sunce, konobarice će pustiti muziku i sve će začas živnuti. Ali do tad, seljaci će sjediti i šutjeti, brinuti svoje brige: računati koliko su novca na uzgoj paprike potrošili, a koliko od nje zaradili. S duhanom je, bar što se tiče prodaje, bilo puno bolje. U novembru, kad puhne jugo i duhan omeči, s kanafa bi ga snizivali i demetili u denkove, a onda ga odvezli u Duhansku stanicu u Stocu, izvagali, uzeli pare – i kući. Tog dana, a koji su u Dubravama zvali vaga, Meho i Alija bi, u povratku, svratili u zadružnu prodavnicu na Maslinama i nakupovali svega i svačega. Prije toga bi poplaćali račune za struju, uplatili članarinu džematskom odboru za tu godinu, i tako sve pripremili da, umorni, mogu bezbrižno utonuti u zimu koja je u Dubrave obično dolazila iznenada, s oštrim sjeverom što bi puhnuo sa okolnih planina. S paprikom je puno teže. Po čitave dane čumijaš na pijaci i niko ti ne garantuje da ćeš je prodati. U nju su, za razliku od duhana, i ulaganja puno veća. Ona je i osjetljivija, treba joj voda i umjetna prihrana, i koliko god je otrovima prskao – ona se uvijek nekako uboli. Sad je druga polovina avgusta i paprika je pri kraju. Sitna je i seljaci je u Čapljinu dovoze samo da je ne bi bacili. Uprkos tome, mnogima je žao što prolazi vrijeme pijace, jer s njom prolazi i ljeto. Nekima će nedostajati pijana jutra i ocvale konobarice koje se ne ljute kad im dobacuješ, nekima miris paprike i jutra puna nade, Mehi ona cigareta koju pali na pola puta i dopola popušenu baca kroz jedva otvoren prozor. S paprikom njemu završava i jedan mučni period. Jedino zbog čega bi da još potraje ljeto, jeste otvor koji je sve bliže i bliže. Umorila ga je sergija ali se boji da ga ovo sa otvorom ne umori još više. Najradije bi da s tim nema ništa, da u džematski odbor nikada nije ni ušao, da je sa svima u selu zdravo za zdravo i da se njegovo ime ne uzima u usta po hatmama i tehvidima. Kad bi decembar dočekali bez jugovine, Alija i Meho su duhan spuštali u ‘tunel’. U toj tamnoj i vlažnoj prostoriji, koju su svi u Dubravama imali ispod tavana neke sobe, listovi duhana bi omečali za čas i onda bi ga bilo moguće snizivati a da se ne mrvi. On je obično bio u tunelu a Alija mu dodavao kanafe. Mehi se činilo da je to najmračniji mrak i da bi tu, u tunelu – kao malo gdje – vrijedilo zaspati i odmoriti se. Bio je to mrak kojeg se moglo i opipati. Takav mrak je sada bio negdje ispred njega, u zimi koja ga je čekala pred televizorom. Još samo da otvor prođe – u Kanadu će on sa ovog zvizdana koji peče i na kojem se duhan u cigaretama suši da ga se ne može pušiti – jer žeže. Među vukove, u mračne jazbine, u bijelo, u snijeg, u lijepo…
ALMIN KAPLAN (1985.) bosanskohercegovački je pjesnik i prozaist. Objavljivao je u mnogim književnim časopisima iz zemlje i regije. Uređivao je portal za književnost i kulturu Strane. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada, među kojima su i nagrade Mak Dizdar, nagrada Ratkovićevih večeri poezije, kao i nagrada Zija Dizdarević.
E, da samo “počinje”, jer kako bih znao kad je zaista počela: malo se kome mili čisto i bistro reći da je star(ac) – jer to je nešto stidno, kao spolna i/ili duševna bolest – a što je najgore i najpokvarenije, moderno društvo, predvođeno medicinskom industrijom, u tome im uvelike ide na ruku. Pa se tako starcima tepa o nekakvoj “trećoj dobi”, o “dostojanstvenom starenju” (???) i slične blezgarije kojima je jedini cilj do kraja izmusti posljednje novčane rezerve svojih žrtava. Pod sličnim sloganom, kako medicina više nikome ne dopušta umrijeti mirno, logično, u skladu s godinama, starež je izvrgnuta svakovrsnim mučenjima – vježbanju po “velnesima”, premazivanju čarobnim mastima, šopanju kriminalno smućkanih nazovikoktela za produljivanje života…, pa je tako postignut cilj iz jednog vica: “Moderna je medicina toliko uznapredovala da više nijedan čovjek nije – zdrav!” Od kolijevke pa do groba, svi smo samo medicinska roba. To je inkarnacija onoga duhovnog opijata, koji nam šikljaju u vene i začepljuju usta: od rođenja pa do lijesa, svi smo samo vjernička smjesa… Pa tako kaže i već citirani S. Critchley: “Jedino svećenstvo u koje svijet zaista vjeruje jesu liječnici i njihov poziv; kao što vjeruje u cilj njihovih lijekova, primljenih kao svete tajne (sakramenti) i njihovu tehnologiju koja podržava dugovječnost, jedino dobro koje život na Zapadu ne dovodi u pitanje…” Zaustio sam se upitati, u kojoj se dobi (godini) netko odlučuje opredijeliti za starca i kad će/hoće li netko drugi to za njega odlučiti. Jedan glasoviti njemački filozof, Karl Jaspers (1883. – 1969.), dugo prije stjecanja filozofske slave radio je početkom 20. st. kao asistent na psihijatarskoj klinici u Heidelbergu i na osnovi pedantnog neuropsihološkog dnevničarenja stvorio je jedo od temeljnih djela u toj znanosti, naime “Opću psihopatologiju” koja je, premda je rezultat saznanja do kojih se moglo doći do 1913., navodno još i danas važan svjetski priručnik. Tu knjižurinu (cca 900 str.) uskoro se sprema u cijelosti objaviti Matica hrvatska (u prijevodu Ante Stamaća), a ja sam na vrijeme sačuvao jedan istrižak (zapravo njen četvrti dio) objavljen u mjesečniku “Republika” (DHK, g. LXX, br. 5, svibanj 2014.). Iz toga pabirčim neke podatke stalno na oprezu da se Jaspersovi stavovi iz ove knjige ne bi nekritički poopćavali, jer on je prvenstveno bio – kliničar u umobolnici. Pa, tako kaže, a propos biološke fraze starosnih dobi, kako su cjelovit ljudski život znali dijeliti na vremenske odsječke od kojih bi svaki obuhvaćao 7 (Hipokrat), ili 10, ili 18 (J. F. Erdmann) ili nekako drugačije razdijeljene godine. U svim tim razdiobama zapravo se razlikuju tri glavna odsječka, koja umnažaju još i uzajamni prijelazi i vlastite podraščlambe: posrijedi su rast, zrelost, povratni put. A za staračku dob važi: “U somatskom pogledu zapazit ćemo sve manje vode, sve više otpadnih tvari, povišenost krvnog tlaka, opadanje snage mišića, opadanje vitalne snage pluća, smanjenje brzine kojom zacjeljuju rane, smanjenje unutarnjeg fiziološkog vremena. Jačanje nepovoljnih svojstava staračke dobi odvija se naizgled u prijelazima – no kao proces bi ipak morao postojati nekakav ‘skok – u pravu bolest’ (podvukao I.M) – i to od grintavih starkelja do teških defektnih stanja i rastrojstva senilne slaboumnosti… (…) Od bolesti IZ starosti razlikovati nam je bolesti U starosti (naglasio K.J.). Psihoze koje se svode uistinu na proces starenja sve se manje uzimaju u obzir. Možda je senilna demencija jedina staračka bolest, počiva naime prvenstveno na nasljeđu, dok su ostale staračke bolesti pretežitim dijelom nasljedne boli posebna kova…” U starosti, kao predvorju (čekaonici) smrti, naguravaju se likovi raznoraznih ambicija: jedni se otimaju barem za još jedan dah, griz, dim, liz, srk i grčevito se drže sakramenata koje im udjeljuju svećenici u bijelim odorama (kao iz nekog glupavog SF/ZF filma), drugi, pak, frkću na sudbinu, psuju posljednje životne trenutke, čak očajavaju, ali bez hrabrosti da nešto poduzmu sami protiv sebe, treći su, pak, u filozofijskom stuporu, pomireni s ishodom kad god došao… Ali, koji “ishod”? Tzv. “brzu i neočekivanu smrt” priželjkivali su milijuni i velikih i malih ljudi, ali nitko se nije mogao okladiti u takav ishod. Uvijek umiremo pogrešno, tj. kurvinska nas smrt iznenađuje svojom inventivnosti (da ih izmišljate u romanu, ne bi vam vjerovali).
Učlanjivanje u starost
No, zaustio sam nešto o trenutku stupanja u starost. Stvar je u mojem slučaju užasno “banalna”: naime, nisam kročio ni u koju pravu bolest kad sam kolovoza 2004. shvatio kako je moj dotadašnji odrasli/zreli život dokrajčen. Tada sam ušao u proces raspadanja koji se zove starenje kao predvorje smrti. Ta “užasna banalnost” bila je smrt moje/naše kćerke, nakon čega mi je preostalo samo starenje. Imao sam dotle intenzivan period ostvarivanja životne punine, kako sam je ja poimao: otkako sam se 1965. (u svojoj 26. godini) ustalio sa Slavicom u Zagrebu, do 2004. (kad sam imao 65 godina) trajao je taj život odrasle osobe, na koji se nemam razloga osvrtati ni s razočaranjem, ni s hvalisavosti… Kako taj prijelaz nije bio “skok”, nisam ga bio ni prepoznao na vrijeme: ali STIGMA SMRTI koja se u mene utisnula zbog Adine smrti prodirala je u mene sve dublje i dublje dok mi i kosti nije progrizla. Ako usporedim tih četrdesetak godina aktivnoga/zrelog života s računicom mog starenja, onda proizlazi da sam u njezinom članstvu nekih 11 godina (2004. – 2015.). Ali, neću još dugo, jer upravo revidiram onu svoju prošlogodišnju drsku tvrdnju kako mi “nije ništa” i da ću “umrijeti zdrav”. Onda mi nije bilo ništa jer nisam htio podrobnije gledati, a uistinu bilo mi je SVE ONO ŠTO JE NIŠTA. Kožnata vreća pušta na sve strane, a ipak sam se, usprkos upozorenjima, dao uhvatiti u mreže medicinske tehnologije i njenog najgoreg izdanka – farmakoterapije!!! U trenutku slabosti neoprezno sam podletio pod medicinsku aparaturu i dopustio biti kljukan “sakramentima” (a la: ovaj lijek je vaš bog i nemajte drugih bogova osim njega!). I još me zovu “Poštovanim Bolesnikom”!? Kad nas tako gledam, poslušno posjednute u bolničkim čekaonicama, kako u rukama pažljivo peglamo “nalaze” i “uputnice”, treba(m) shvatiti da smo na tome mjestu već u predvorju smrti (a ponekoga svećenika u civilu među nama već odaje miris tamjana kojim je prožet svaki djelić ne samo njegove odjeće već i kože: time je predsmrtno uzdušje kompletirano!). “Mrska starost” (Sofoklo prema Burckhardtu) poraz je bivstvovanja, rugalica svakoj i bilo kojoj “providnosti”, pa bi je najbolje bilo na vrijeme spriječiti. Ali, kako znati kad nastupaju muke, u kojima će preostati samo “sluz i žuč” (Aristotel) i u kojem bi nam trenu na um impulzivno mogla doći pomisao kako je još bilo najbolje – uopće se ne roditi? Recimo, među onim poznat(ij)im samoubojicama, koje sam ranije paušalno i naprečac popisao, pouzdano se zna da su neki od njih prekinuli svoj život kako bi se izbavili tjelesnih muka. Kaže se kod Euripida (prema Burckhardtu) da “mi starci nismo ništa drugo već čopor, privid, te lutamo okolo kao podržavani snovi, ali razuma više nema u nama koliko god uobražavali da smo razboriti”. Pa, čak i kod Homera (prema J.B.) “i bogovi mrze starost”.
Oda staračkoj dobi
Svi mrze starce, ali ne više nego oni sami sebe. Starci su suvišni, uzalud su izrastali: oni ne žive, oni su naprosto tu, poput drveća u parku. Starci uživaju u novinskim osmrtnicama, jer tako znaju kako su oni samo još koji dan na životu. Starci broje pokojne vršnjake i ponose se kako su ih nadživjeli. Starci na sprovodima bacaju uroke na moguće kandidate za nove pokojnike. Starci bi pobili svu mladež, jer se ovoj – još diže i/ili vlaži. Starci sline za mladosti i hvale se kako su slobodni od napasti (“Sretan sam što sam umakao bijesnom i svirepom tiraninu”; Platon u “Državi”). Starci su pohlepni, kakvi su bili i u mladosti/zrelosti. Starci su izješe, što im je godilo i ranije. Starci škljocaju svojim umjetnim udovima, osim jednim – nepokretnim. Starci, napokon, to smo svi mi: neki se rađaju starmalima, neki će umrijeti ne odrastavši. Starci odavno nisu ideal “zrelosti”, jer su prerano strulili ili ih je bjesnilo tuđe mladosti prerano otrusilo. Starci su, ipak, dobra pojava u svijetu, jer se barem imamo s kime uspoređivati i nadati se da im nikada nećemo biti nalik. Starci su naličje naše umišljenosti i time dobrodošli iscjelitelji da bismo, barem, naučili kako manje – mrziti sami sebe.
Prvi put kad sam mislio da sam ulovio zlatnu ribicu, imao sam zapaljenu drinu sarajevsku u ruci. Išao sam u ribolov kao student ranih osamdesetih. Toliko sam vukao ribicu, ribetinu iz rijeke da sam noćima nakon toga, u snu, trzao i rukama i nogama. Borba između te ribetine i mene trajala je punih petnaest minuta. Ja bih da je zovem ribetinom, ali Marija je oduvijek sa odvažnošću ribu zvala ribicom, kao neko nježno biće koje pluta u vodi te nema pravo na činjenje grijeha. Marijin svijet nije bio svijet šuge kao moj, pa je ribica bila i zlatna. Ona nikada nije prestala vjerovati da baš u toj vodi ima zlatna ribica. Ali, ja nisam ulovio ribetinu. Bila je to velika kesa smeća, zakačena između dvije drvene ruke. Poslije sam Mariji prepričavao i ona kaže da se to samo idiotima može desiti. Srećom uspio sam ispušiti drinu do kraja, uz svo trzanje i psovke. U mojim snovima je sve bilo drugačije. Veliki morski pas me ganjao, gutao i izbacivao na obalu. I tako skoro svaku noć. Komšinka Hasna mi je na moje snove odgovorila da me neki džini ganjaju u snu, te da se iskreno obratim Bogu, umjesto što držim kurvu u kući, jer možda je nesretnica na mene kakvu kletvu prizvala.
Marija i ja smo živjeli od tristo pedeset maraka mjesečno. Bilo je riječi o određenoj vrsti socijalne skrbi koju sam dobio sredivši papire da sam lud. Dakle, moje zakonsko ludilo omogućilo mi je jedinu vrstu preživljavanja. Kad sam bio na komisijskom pregledu, da se kvalitetno obrazlože i procijene moje ratne posljedice, neurotično ponašanje, zapušten izgled i asocijalnost, nisam se nešto naročito ni trudio da uvjerim komisiju da sam lud. Došao sam sa komšinkom Hasnom, starijom gospođom koja se posebno trudila da mi pomogne iako nisam pomoć tražio. Naravno, to je trajalo samo dok nisam upoznao Mariju. Hasna se poslije toga naglo udaljila od mene. Prizor je izgledao ovako: sjedim na stolici, oko mene liječnici i Hasna. Pitaju kako se zovem. A ja ustanem i kažem:
Ja sam oficir Dragoljub. Mene su jebali u ratu. Oprostite, silovali. Od tada, da prostite, nikako ne mogu.
Onda sam počeo da svlačim hlače i da vadim, znate šta. Dama liječnica je okrenula glavu, a uvrijeđeni gospodin liječnik odmah rekao da sam lud i da me vode. Bio sam na nekakvom probnom testiranju u bolnicu za psihički oboljele.
Nakon tri mjeseca rekli su da nisam opasan za okolinu, ali da se sam o sebi ne mogu brinuti. Hasna je bila moj staratelj. Smatrala je da je to veliki sevap i nikada nije uzela nijedan dinar. Mislila je da lažem i dobro glumim, ali nikada nije znala koliko je tu bilo istine. Često bi govorila da bih mogao kakvu ženu sebi naći. Ali joj nisam mogao reći da ja to ne mogu. Hasna me jedno vrijeme zavodila na svaki mogući način, ja sam se pravio slijep. Poslije su me sve žene iz komšiluka, gledale sa podozrenjem. Mnoge su ogovarale Hasnu kako gluho bilo može biti s jednim vlahom. Hasna je pričala kako joj se dopadam, ali da ne volim žene. Sve te priče su nestale kad je Marija došla u moju kuću, da sam impotentan i da je Hasna kurva.
Mariju sam sreo jedne kišne večeri. Čučala je kraj drveta u prljavo bijeloj odjeći. Plakala je. Prišao sam joj i rekao da može poći sa mnom. Ustala je i rekla da mora piškiti. To mi se svidjelo. I ja sam morao da piškim. Učinili smo to kraj istog drveta, nasmiješeni smo gledali jedno u drugo. Na putu do moje kuće nismo ništa rekli. Sve me to podsjećalo na srednjoškolske dane, kada sam se učio ljubavi. No, čim je ušla u kuću koja je zaudarala ustajalom hranom i odjećom, Marija je histerično rekla da je imala muža i troje djece i da ih je ostavila, pobjegla je sa ljubavnikom. Sada ju je i ljubavnik ostavio. Rekao sam da je u redu biti ostavljen i da slobodno može ostati kod mene. Rekla je da je mogu imati, ako želim. Skinuo sam se go i stao ispred nje. Marija je imala istrošeno lice i oči boje buđavog kruha. Imala je izdužene brkove i mladež na desnom obrazu iz kojeg su stršile crne dlake. Raširila je noge. Počeo sam da plačem. Ječim. Nešto me posvuda boljelo. Pao sam na koljena. Zario glavu među njene noge i plakao. Dodirnula mi je glavu rukama i poljubila je, kao da ljubi dijete pred spavanje. Od tada joj pripadam. Mariju nikada nisam uspio prevariti ni u čemu, uvijek je bila korak ispred mene. Nismo to nikad učinili. Ja nisam mogao.
Rijetko je izlazila iz kuće. Nekada je išla u park i spuštala se niz tobogan.
Uvijek je nosila prljavo bijelu odjeću. Jednom sam se nasmrt prepao kada je nije bilo dva dana. Nisam išao da je tražim, samo sam čekao. Onda je došla. Legla na zeleni kauč i zaspala. Legla u velikim ribarskim čizmama. Spavala je cijeli dan. Poslije mi je rekla da je išla loviti zlatnu ribicu.
Odmah sam sutra otišao i kupio akvarij sa ribicom boje zlata. Marija se uopće nije obradovala. Sjela je kraj akvarija i počela da priča sasvim nepovezane stvari. Onda se okrenula, nazvala me idiotom i kako uopće mogu ovako da je prevarim. Kao da je ona tolika budala da povjeruje u to, da je baš tom akvariju zlatna ribica.
Pokušao sam nešto da kažem ribici ali ona je samo šutjela i šutjela. Marija je otrčala u sobu i plakala. Akvarij sam prvo odnio Hasni, opet mi je bilo žao ribice, iako mi je palo na pamet da razbijem akvarij i ribicu. Hasna me samo mrko pogledala i rekla da njoj od mene i te kurve ništa ne treba. Otišao sam do rijeke i pustio je. To je jedina sloboda koju sam joj mogao pružiti.
Od te noći stalno sam sanjao isti san. Mirno more, sjedimo Marija i ja. Ona poviče da je vidjela zlatnu ribicu. Učini mi se da je i ja vidim. Zatrčim se, zaplivam, kad tamo ogromni morski pas. On me proguta, sažvače i izbaci na obalu. Marijin odvratni smijeh odjekuje sa svih strana. Poslije toga se probudim sav obliven znojem.
Kad smo se Marija i ja pomirili, nakon dva dana, otišli smo loviti zlatnu ribicu u toj istoj rijeci. Čudio sam se Marijinoj ubjeđenosti da baš tu ima zlatna ribica. Čak sam i ja, koji više ni u šta nije vjerovao, počeo vjerovati da tu ima zlatna ribica.
Marija je bila stidljiva. Izdužene sjenke drveća ulijevale su strah. Pored nas je plutala mrtva osa. Mariji je niz bradu curila glad.
Ulovio sam ribu već nakon pola sata lova. Bila je to obična riječna ribica koja me gledala svojim mlitavim očima i podrhtavala u mojim rukama.
U sebi sam psovao: dee progovori, pas ti mater!; ali sam znao da je to samo obična ribica i ništa više. Odnio sam je Mariji i sa smijehom rekao: Evo, izvoli..
Marija je rekla da to nije zlatna ribica. Pitao sam je kako zna da nije. Možda je to baš ta zlatna ribica. Rekla je da zlatna ribica može pričati i ispuniti tri želje. Pitala me šta bih tražio od zlatne ribice. Rekao sam da ne znam šta bih tražio. U sebi sam mislio kako bih volio da Marija bude sretna, ali to nisam rekao. Znao sam šta bi Marija željela, ali samo sam mogao da šutim. Nisam je pitao ništa o tome, mislio sam da malo manje boli ako se ne priča, mada mi je poslije bilo žao. Ona je svojoj djeci pričala o ribici koja govori. Ova moja je bila nijema. Pojeli smo je, kraj vatre. Isprva ona nije htjela, ali je poslije pristala, je kod kuće nismo ništa imali da jedemo.
Jesam nesretan, ali barem ništa ne očekujem. Ali, ne znam šta da radim u životu. Svakakve misli su mi prolazile kroz glavu.
Ja ništa ne očekujem od tebe – tako sam govorio Mariji svaki dan. Ne očekujem ništa od tebe Marija. Ne očekujem ništa, ništa, ništa….
Marija je samo šutjela i znao sam da nije očekivala da je spasim. Nisam mogao da joj vratim ni ljubavnika, ni djecu, ni muža. Nisam mogao da vratim vrijeme. A nisam mogao ni svoje zaustaviti.
Hasna mi je jednom posudila veliko nedovršeno mekano ćebe u kojem sam umotavao Mariju. Kraj vatre umotana u ćebe Marija je izgledala ofucano i istrošeno, ponekad i nestvarno. Izmaštano. Marija je nalikovala na one likove koji su zaustavljali sudbine i vrijeme. Ja, to nikada nisam mogao. Nisam mogao zaustaviti ništa u svom životu. I ne znam ko je krivac za sve.
Dugo smo sjedili kraj rijeke. Gledao sam u Mariju, u rijeku, u noć, u mjesec i nisam ništa osjećao. U daljini kao da sam čuo crkvena zvona. Zrakom je prolazila pogrebna povorka. Rijeka je bila tamna i strašna. Izgledali smo kao osuđenici na smrt. Vidio sam kako rijekom plutaju mrtva tijela i naglo me obuzela jeza. Marija je ustala i povikala: Eno je! Eno zlatne ribice!
Zatrčala se i nestala u vrtlogu mrtvih riba. Potrčao sam i zastao. Otvorio oči. Ispred mene je zasjala jaka svjetlost. Mariju je je progutala velika riba. Iz dubine čuo sam njenu molitvu. Bila je spašena. Poštovao sam njenu slobodu. To je sve što je željela. Uzeo sam ćebe i otišao kući. Nisam plakao, niti se smijao. Sve je bilo pusto i ravno.
EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ rođena je 8.12.1989. godine u Travniku, živi u Vitezu. Nakon osnovnog studija u Zenici, na istom fakultetu je i magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj literarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku poezije, nagrade Oslobođenja za kratku priču, nagrade Festivala dječije književnosti za najbolju bajku. Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016). Objavljivala je poeziju i tekstove u mnogobrojnim bh. i regionalnim časopisima.
Želeo sam da pišem pesmu o tebi – da skinem sa tebe sve metafore, metonimije, epitete, da budeš gola istina, službena i prihvaćena od nadležnih organa kao čvrst dokaz samoodbrane
Želeo sam da ti napišem poruku da te opišem kako silaziš prema meni pogleda pribranog ne osvrćući se iza sebe, koliko da proveriš – da te ne prati neko neukroćen i neprikladan
Želeo sam mejlom da ti se javim da potonem u tvojoj virtuelnoj nežnosti i da samujem cele noći ispred uključenog monitora – a da mi ne izgore oči od mraka – pre nego te vidim na javi nakon dužeg vremena
Želeo sam da ti pišem pismo da te milošću nagradim – da je imaš za rezervu ili višak, kada zaboraviš da se nasmešiš pri pozdravu
Želeo sam da pišem, ali već sam se predomislio. Tako nastavljam i dalje da želim
***
PROLEĆNI UMOR, DANAS (jučerašnja uspomena)
Prvog toplog dana ove godine odlazim od kuće jer jučerašnja deca, u stvari, uvek napuštaju dom iako se pretvaraju da su upravo došla, da samo što su stigla, a ipak prelaze prag da bi ljubili izdužene vratove školskim drugaricama, vršnjakinjama zadirkujući ih nepristojnim seksualnim ponudama
Jednu voćku uvek ponesu za put. I polaze kao puževi sa kućicom na leđima.
A dok po stanovima, po stambenim blokovima čekamo obeležavanje jubileja Praškog proleća zevajući u plazma televizore kao slepci u Bratislavi najavljuju nevreme sa snegom još je tama, valjda će osvanuti dan sa mećavom pokvariće plan turistima koji kod kuće čeznu za ljubavnicama približavajući se već Budimpešti ne mogu da izdrže, a da ne krenu u obilazak rođaka u proleće im se baš skita rođaci i ljubavnice raduju se samo poklonima iz tuđih gradova
U tuđim krevetima noge su mi hladnije dugo se u njima uspavljujem, a kratko spavam u tuđem krevetu je i svaka devojka devojka sa prošlošću… da se nismo sreli nekada negde… hmmm… moguće… u Brnu? Ah, ti dragi kreveti!
Bolje s tobom da šetam nego sa drugima da plešem da sedim na klupama po parkovima naspram sakrivenih zaljubljenih parova i da imam gledaoce, podrugljivce
naša prijateljstva trebalo je da otpočnu po novembarskoj kiši… zbog toga od tada volim somotnu odeću i kada me bole leđa opružujem se po postelji sa novom, opranom posteljinom, sunce menja pravac, ja glas, današnja deca ne uriniraju u pelenama, već javno – na ulici proleće, međutim, počinje kada takva deca pojedu i poslednji sneg
Večeras se ne vraćam kući loše buđenje je praćeno Kišom loše s dugom ili bez duge, sa gotovim jelima, brakovima, neverstvima, razvodima, nebo ionako miriše na kamilicu prolaznici unaokolo imaju lica nekompromisna: ni nalevo, ni nadesno grad je pun naivnih gangstera koji izgledaju anđeoski (i kada bi anđeli postojali i kada bi bili izmišljeni, vremenom postaje svejedno) pri hodu im svetle pantalone i izdaju ih
radoznao sam kao Hristos – gde se izgubiše ljubavni savetodavci koji osudiše pornografiju?
Nervozniji sam nakon svake cigarete po kojoj me verenica ne pamti kada mi izdiše dim ne u lice, već u oči bez obzira na to što su neki ljubavnici godinama, a neki nedeljama, na osnovu usluge i zasluge (seizmička ljubav ispod betonskog jastuka redovno spava)
Noć je stvorena za boemstvo svi pristojni ljudi, začudo, tome se predadoše
U Skoplju su se nesumnjivo namnožili Bohemisti (kada me vidite kako zapisujem njihova imena, protresite toplomer!)
Na kraju prvog toplog dana ove godine vraćam se kući jer se jučerašnja deca, najzad, uvek vraćaju kući. Danas.
ZVONKO TANESKI rođen je 1980. u Skoplju. Pesnik, književni kritičar, prevodilac, urednik, antologičar, univerzitetski profesor. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Skoplju, na odseku za opštu i komparativnu književnost. Magistrirao na Univerzitetu u Peruđi, a dva doktorata odbranio na Univerzitetu Komenski u Bratislavi i na Univerzitetu Konstantin filozof u Nitri. Radio kao profesor na katedri za srpsku književnost u Bratislavi i kao prvi lektor za makedonski jezik. Objavio sledeće zbirke poezije: “Otvorena vrata” (1995), “Hor trulog lišća” (2000), “Srt” (2003), “Čokolada u portfoliu” (2010),” Nežnosti bez garantnog lista” (2012), “Čekajući istoriju” (2016). Takođe objavio više naučno-teorijskih knjiga. Preveo i prepevao na makedonski jezik mnoge pesnike. Dobitnik je brojnih značajnih pesničkih nagrada. Prevođen na srpski, engleski, poljski, češki, italijanski, filipinski, ruski, ukrajinski, bugarski.
Ništa ne može opravdati jahače u mojim očima Ni sport ni rekreacija ni tzv. performans što ga je izvela hrvatska umjetnica Vlasta Delimar u Zagrebu srpnja 2001. jašući gola bijelog konja kroz grad nastojeći ‘dokazati čistoću misli i dostojanstvo pojedinca… osloboditi ljude od ograničenja njihove duhovnosti’ (Zašto bi se netko sa svojih šezdesetak kg i k tome gologuz natovario nekome na leđa (makar to bio i konj) da simbolizira slobodu?)
Ni pod kakvim izgovorom
Ne želim ni gledati kako jašu bijele konje lipicanere ni bez jahača ih ne želim gledati dok na pašnjaku tankonogi u trku prelaze livadu savršeno lijepi i razuzdani Jer znadem kako će ih takve uvijek netko htjeti uzjahati kao što su na ilustracijama u povijesnim čitankama u moje vrijeme prikazivali Slobodu
Ne želim ni gledati kako jašu bijele konje lipicanere Točno znam zašto to govorim Oni su kao adolescenti sami zaljubljeni u svoju muškost koju bestidno pokazuju dok još nisu svjesni u što će se kasnije preobraziti
Nije slučajno što je na jednom od takvih besprijekornih prikazan prvi jahač apokalipse
A tek njihove bijele razularene kobile dugovrate i gizdave savršene kao barbike u svijetu lutaka Mašu raspletenim grivama s glavom visoko uzdignutom dok se zadnjim kopitima bijesno iz čista mira ritaju u prazan prostor koji ih okružuje s repom uvijek podignutim malo nagore Čak ni to ne bi smio biti izgovor za jahače bez skrupula
Nisam nikad povjerovala u priče o pobjedniku što dolazi na bijelom konju (dok Isus okolo jaše na magaretu) Kako bi se tek na tako bijelom vidjela krv koja se inače poslije svake slobode dobro prikrije
Kada sjašu i sloboda i pobjednik i običan jahač rekreativac i Lady Godiva i Vlasta Delimar mogu točno vidjeti koliki su kada stoje na svojim nogama a koliki je bijeli konj bez jahača
Zagreb, 17.XI.2002.
JOZEFINA DAUTBEGOVIĆ (Šušnjari, Derventa, 1948 – Zagreb, 2008.), iz zbirke “VRIJEME VRTNIH STRAŠILA”, Buybook, Sarajevo, 2004.
Čim je ušao, ostale su počele šaputati i smijuljiti se. Rekla mi je cimerica da je on novi na odjelu. Mi smo mu navodno prva grupa. Iza njega je ušao stari smrdljivac i predstavio ga. On mu je supervizor. Jebiga, srećo, već si se zajebo s njim. On te može naučiti samo koji je novi super lijek za nas lude. Upute o lijeku nije ni pročitao, jer ne možeš kao muško čitati, dok ti farmaceutska predstavnica puši kurac. Pa ti draga ne uživaj u seksu, jer ovaj ne zna nuspojave nabrojiti. No, gdje sam stala. Jebote od ovog diazepama sam ko napušena zlatna ribica. Aha, da… novajlija. Predstavio se i on kratko. Rekao da je sa sela za koje nitko iz grupe nije čuo. To što se jedan naš odličan pisac rodio u njemu, možda nije znao ni on. Hah. Ima ugodan glas, mora mu se priznati. Ne izgleda toliko loše, jedino je malo niži. Da vidimo što će pametno reći u sljedećih osamdeset i tri minute… * Čini se kao dobrica. Cijelih sat vremena gledao me u oči poput dvogodišnjeg djeteta. Htjela sam mu zabiti njegovo naliv-pero između tih slatkih plavih očiju barem desetak puta. Ali, barem mi nije povisio dozu. Taj bonus ću mu pribrojati kasnije. Neka zbog svog početničkog idealizma živi dulje dvije minute. Zaslužio je. Kad sam ga pitala zašto se odlučio baviti s nama ludima, rekao je da nas pokušava razumijeti. Srećo, možeš ti pokušati razumijeti i Hitlera, pročitati sve o njemu, ali samo sam ja u svojoj glavi sa sobom. Za tebe nema mjesta niti će ga ikad biti. Rekla sam mu da je to nedovoljan razlog. Brzo je propjevao da mu se otac ubio lovačkom puškom, dok je on još sanjao kako će postati napadač Real Madrida. Odlučila sam se s njime brže poigrati. Moglo bi bit kratko, ali zabavno. * Kad sam se prvi put napila pred njime i došla pred njegov stan, nije se uznemirio. Nije pitao kako sam došla do adrese, pametan je on, zna neprijatelja. Rekao je da mogu prespavati u njegovom krevetu, da ne idem sama po mraku. On će na kauču. Dobričina. Kad sam gola izašla iz kupaonice, samo je rekao laku noć i okrenuo se. Zbog ovog ćeš, srećo, patiti dvostruko kasnije. Ujutro mi je priredio doručak i kavu. Rekao je da ima grupu u 9 pa mora ići. Ja da se ostanem izležavati koliko hoću, samo da ostavim rezervni ključ ispod vaze. Naravno da sam ključ prvo kopirala, neće se on tako zajebavati sa mnom. Pitala sam ga što će mu cura reći kad sazna. Odgovorio je kratko da će shvatiti. Brzo će te ona, srećo, izgubiti… * Prvi put me uzeo u svom uredu. Izdržao je puna 4 mjeseca, 6 dana i 18 sati da me ne dotakne. Ostali bi pali na testu maksimalno u mjesec dana. Poseban si, srećo, nema šta. Čak i nije dao da mu popušim. Je l ti mene zajebavaš? Odrezat ću ti ga škarama sljedeći put kad zaspiš. Valjda ovo nisam pomislila dovoljno glasno. Ipak je on psihić, tko zna što ih uče na tim fakultetima. Kad sam ga pitala jesam li mu lijepa, odgovorio je da zna što radim i zašto. Kad sam pitala žali li onda, rekao je da ne. Sljedeći put sam ga slično pitala u njegovom krevetu. Dobila sam isti odgovor, jebemu. Pitala sam ga je li ikad bio suicidalan. Šutio je. * Rasplakao se jučer. Zna da je izdao struku. Nije smio dopustiti da se razvije ‘attachment’. Zar stvarno misliš, srećo, da ti o tome odlučuješ? Samo bi manje uživao u svemu. Ovako, možda ti bude i ugodno prije nego što isišem iz tebe i posljednju kap krvi, posljednju životnu energiju. Jer rekla sam ti da sam prazna iznutra, bezbroj puta. Ljuštura koja se poput raka hrani tuđim životom, malo po malo. Izvlačim iz tebe sve tvoje dobre osobine i pretvaram te u narcisa. Narcisa koji si oduvijek bio iznutra, samo što mu nisi dao dovoljno slobode. Ti ili tvoji roditelji, ko ga jebe. Izvana ćeš djelovati samouvjerenije, ostat ćeš u glavi dobar, ljudi će ti pljeskati sve više. Ali iznutra će ona tvoja mala klica rasti i rasti. Kukolj će narasti i ući u svaku tvoju stanicu, u svaki tvoj mitohondrij. U konačnici ćeš se ugušiti vlastitim stanicama koji ti daju da dišeš. * Nisam ga vidjela ni čula 18 dana, 22 sata i 46 minute. Pitala sam cure iz grupe. Rekle su da je nakon godišnjeg dao otkaz. Seli se u drugu bolnicu, na drugi odjel. Ovisnici, kažu. Tako je srećo, okruži se narkomanima. Okruži se alkoholičarima poput mog oca. Bježi od nas, manipulativnih vampira. To ti je jedina nada. Shvatio si brzo, doduše, ali svejedno kasno. Znam tko si. Ako si se preselio, naći ću te. Znam o čemu sanjaš, čega se bojiš i na što drkaš. Znam o tebi onoliko koliko mi je potrebno da te stavim pod zemlju, a da te prstom ne dotaknem. Bar si nosio kondom uvijek, to ti moram priznati. Malo si mi zakomplicirao stvar, ali neka, kreativna sam ja. Što ćemo prvo sjebati, srećo, ha? Tvoju karijeru ili tvoj privatni život? Možda da ti nađem brata, čujem da je slađi od tebe, a gluplji. Savršeno, ali previše lako. Zaslužio si poseban tretman. Samo da mi ovaj medicinski braco svrši u usta pa će mi reći u koju si se rupu sakrio. A onda si moj, srećo, samo moj. Dolazim… * Drugi posao si uzeo samo kao paravan. Dobar si do kraja, znaš, samo ti je kraj blizu. Nećeš još dugo. Vidim, počeo si piti lijekove koje propisuješ. Zadnji put kad si se mislio objesiti bilo je prije 4 sata, 17 minuta i 36 sekundi. To bi značilo da imamo još samo… opa, ovu večer. Srećo, nećeš je nikad zaboraviti. Mislit ćeš o njoj i meni, dok ti se ne pridružim u paklu. U raju nikad nije bilo mjesta za nas. Ali što ti to govorim, ti me ne čuješ više. Ti spavaš. Uspavao te zaplicon. Vidiš kako je dobar. Uspava te, a miče ti snove. Sad je tvoja mala noćna mora pored tebe u krevetu, a ti se ne možeš probuditi. Koji paradoks. Ali ja ću čekati. Čekat ću da se ta mala kemikalija izluči iz tvoje krvi i krene prema tvom kurčiću. A onda ćeš se morati probuditi. Nisi valjda dijete da se upišaš? Ne, nisi. Ti si srećo, samo jedan od mnogih koji će se za par sati probuditi, ne bi li ih osoba poput mene ponovno uspavala. A onda ćeš spavati dugo, duže od bilo koje pizdarija koja je sad u meni. Zato neka ti još ova noć bude bez snova. Laka ti noć. * Malo je ljudi došlo. Kad su stavili usred tjedna, jebiga. Kao da nisu mogli čekati još tri dana da dođe subota. Njemu je svejedno, on može čekati. Njegovoj staroj se u očima mogla vidjeti neizmjerna bol. Morala sam nešto izgovoriti.
– Vaš sin je bio dobar čovjek. – Hvala vam, gospođice. Žao mi je, ali niste mi poznati. Vi ste bili njegova… – Kolegica s posla. – Hvala Vam što se došli.
– Jesi li ok? – rekao je čim sam ušla u auto. – Ma da, da. Mogu upaliti radio samo? Ubija me ova tišina. – Naravno, draga, radi sve što hoćeš. – Najbolji si, znaš, srećo.
Vrtila sam postaje, dok se nije čuo Severinin stari hit: – Da li znaš da si mrtav bez mene, živjet ćeš bez svoje sjene (…) Samo ja ću na tvoju bol, uvijek imat monopol. Prikladno, pomislih tužno. No, bar će ona imati njegove oči.
ROBERTO MUŽIĆ (Mali Lošinj, 1995.) student medicine, piše kratke priče, novele i eseje.
priča je objavljena u zborniku Rukopisi 42, Dom omladine Pančevo, 2019.
Za odjeću Djeca često umiju da kažu Da se smanjila. Odjeća se ne smanjuje Nego je mi prerastemo.
Tako je i sa nekim ljudima Nisu se smanjili, Samo smo ih mi prerasli.
***
MOST PREKO MORA
Omiljeni glagoli: da premostiš, da prebrodiš.
Premošćavam most što stalno se pomjera Prebrođavam brod što mi se davi u očima.
***
LASTIK
Patnja proizilazi od strasti. bogatstvo dolazi od Boga.
Kada ti je duša rastrzana između ove dvije krajnosti kao lastik ljudi samo te preskaču.
***
NIKAD NE ZNAŠ
Ponekad poželim da se vratim opet u majčinu utrobu i ostanem tamo do novog stvaranja svijeta.
Pokrivač je lažna sigurnost. Navlačim ga preko glave zauzimam položaj fetusa.
Iz kukuljice jednog dana izići će leptir koji će spasiti svijet.
Ako se jednom vratim opet u majčinu utrobu i ponovo se rodim pravit ću iste greške, padat ću na istim mjestima, pisat ću iste pjesme dok čekam sljedeći autobus.
SNEŽANA STOJČEVSKA rođena je 1980. godine u Skopju. Diplomirala je na Institutu za Pedagogiju pri Filozofskom fakultetu u Skopju. 2012. je objavila prvu poetsku knjigu „Шеќер по подот“ (Šećer po podu) u izdanju ILI ILI, kao dio edicije Rusalke, u kojoj se javlja kao urednik. „Под нулата“ (Pod nulom) je njeno drugo djelo, za koje je dobila nagradu „Beli Mugri “ za 2013. godinu, koju dodjeljuje Dom kulture Kočo Racin, Skopje. 2015. godine objavljuje treću poetsku knjigu „Модри фантазии“ (Modre fantazije), u izdanju izdavačke kuće Templum. „Треба да е лесно“ (Trebalo bi biti lako) izašla je u svibnju 2017., u izdanju izdavačke kuće Antolog. Njena najnovija knjiga „Ќе се завијам во песни“ izašla je krajem 2019 u izdanju izdavačke kuće MI-AN. Zastupljena je u nekoliko antologija mlade makedonske poezije. 2016. nastupa na XV. Međunarodnom književnom susretu u Velenju, Slovenija, gdje je objavljena u antologiji na slovenskom jeziku „Antologija festivala izvorne europske i pjesme u prijevodu 21. stoljeća“. Nastupala je na nekoliko poetskih festivala u domovini i inozemstvu. Uređuje Savremenost, časopis za književnost. Stojčevska je jedna od najznačajnih glasova mlade makedonske pesničke scene.
„Majku im gerilsku!“, dreknuo je poručnik. „Hoće li se probuditi, doktore?“
„Učinio sam sve što mogu, poručniče. Da ostane u izolaciji?“
„Obavezno. I motrite na njega.“
„Razumem.“
Poručnik je izašao. Doktor je ostao da posmatra mladića u dronjcima pobunjeničke uniforme kako leži na dušeku, zavijene glave i grudi, dišući pod narkozom.
„Jebem ti život.“
Gola sijalica spuštala se s plafona. Vazduh, opor i suv, bezmalo je gušio. Kroz prozorsko staklo oblepljeno izolir trakom videli su se olovni oblaci, a pod njima beskrajni, šumoviti brežuljci. O njihove padine sporadično se odbijao odjek detonacija, dalek, prigušen kao jeka petarde pod đonom.
Na stolici pokraj ležaja, nadomak glave gerilca, nalazila se doktorova torba. Okačio ju je o naslon i seo, kao da bdi nad ranjenikom. Nekoliko minuta ili pola sata kasnije, momak je otvorio oči. Doktor se osmehnuo.
„Neuništiv si, rokeru“, rekao je.
Pridigavši glavu, mladić ga je upitno posmatrao.
„Šta je? Ne prepoznaješ me?“
„Jebote… Ti! Ovde!“
„Isto sam pomislio.“
Gerilac je opipavao zavoje.
„Boli te?“
„Malo. I ne osećam noge.“
„Ne brini, prohodaćeš.“
„Šta se jebeno desilo?“
„Granata. Dobro si prošao. Mogao si da iskrvariš. Doveli su te onesvešćenog. Odmah sam te prepoznao. Uspavao sam te i sredio.“
„Znači, prešlo ti u naviku da mi spasavaš život.“
„Tako ispada.“
„Prvi put saobraćajka, a sad bomba.“
„Prvi put si bio pacijent, a sad si ratni zarobljenik.“
Ranjenik je zagledao okolo. U dnu barake se nalazio ormarić s oslikanim crvenim krstom i polica s medicinskim instrumentima i bočicama. Etikete na njima su bile bele, osim jedne, iškrabane drečavo crvenim markerom.
„I otkud ti ovde?“
„Mobilizacija“ uzdahnuo je doktor. „Pokupili me na spavanju.“
„Bar nisi u rovu.“
„Ali su mi dali pištolj. A plašim se oružja. Sve strahujem, opaliće mi u torbi. Hirurg sam, nisam vojnik!“
„Pa da. Bolje ti ide s hladnim oružjem.“
Doktor se kiselo nasmejao i dodao:
„Tri meseca nisam video porodicu.“
„Ni ja nemam pojma gde su mi žena i sin“, kazao je momak.
Hirurg ga je iznenađeno pogledao.
„Žena? Sin?“
„Sećaš se plavuše što me je obilazila u bolnici?“
„Aha.“
Mladić je iz džepa izvadio fotografiju plavokosog dečaka.
„E pa, evo“, pružio mu je sliku. „Trogodišnjak.“
Doktor je zagledao fotografiju. Začuo se eho eksplozije. Gerilac se trgnuo.
„Ne brini, daleko smo od fronta“, odložio je hirurg sliku na dušek. „Nego, kako si ti dospeo ovde?“
„I mene su pokupili. Pre pola godine. Upali nam u kvart, pa muškima podelili uniforme i puške. I eto…“, zastao je ranjenik u pola rečenice pa se, uz izmučen izraz lica, prepustio uranjanju u isflekanu posteljinu.
„Polako“, ustao je doktor. „Mora malo da boli. Ali, imaš sreće. I atomski udar bi preživeo. Škorpijo jedna!“
Osmehnuli su se jedan drugom. Hirurg je nastavio:
„Nego, kad se setim… Koliko ima od onda?“
„Čet’ri godine…“
„Vozio si bar dvesta. Mladi, ludi roker. Dovezli su te izubijanog, u kliničkoj smrti… Krenuo sam da te seckam. Usred operacije si se prenuo. A bio si pod anestezijom.“
„Šta ćeš, ne volim lekare, he-he.“
„Ubeđivale su me kolege da je to neki grč. A ja glavu dajem da si se batrgao jer si hteo da preživiš. Sedam sati sam te tada operisao. Jedino ti je kosa na kraju stradala.“
„Ionako bi me ošišali u vojsci“, odmahnuo je momak rukom. „Ali, zato su novine danima pisale o hirurgu koji je učinio nemoguće.“
Nasmešio se i dodao:
„Moj bend ti je bio zahvalan, ali ne i kritičari.“
Doktor je zurio u pod.
„I posle zamalo da postanem načelnik klinike. Kad – izbije rat. I sad menjam pelene ranjenicima pod stare dane.“
„A kažeš da sam ja zarobljenik“, rekao je mladić, smerno naglasivši ono ja.
Zgledali su se.
„I šta, koji moj, planiraju sa mnom?“
„Poručnik još ne zna da si preživeo. A zanima ga gde vam je štab.“
„A ja mislio, zanima ga Ženevska konvencija.“
„Koja crna konvencija. Prošlog zarobljenika su naši ranjenici ubili na spavanju. Zato su tebe izolovali.“
Gerilac je skretao pogled unaokolo poput glodara u lavirintu.
„Pa ajde, zovi svog poručnika, šta čekaš“, kazao je podrugljivo.
„Da hoću, već bih to učinio.“
„A šta ‘oćeš?“
Hirurg je slegnuo ramenima.
„Za početak, da ti promenim zavoje. Ako neko uleti, zažmuri i ćuti.“
Privukavši torbu s naslona stolice, doktor je pogledao unutra. Coknuo je i otišao do ormarića.
„Doco…“, doviknuo je ranjenik.
Okrenuvši se, hirurg je spazio pištolj u rukama momka.
„…zaboravio si torbu.“
Nanišanio ga je. Doktor je podigao ruke u vis. Kap znoja ga je zagolicala duž obraza.
„Š… šta to radiš?“
Napolju je gromoglasno odjeknulo. Hirurg se stresao.
„Ne boj se“, bio je ironičan mladić, „daleko smo od fronta.“
„Skloni ga, m-molim te…“
„Hoću, kad me opet uspavaš… ali zauvek.“
„Molim?“
„Cinkaroše ubijaju i jedni i drugi! Bolje da umrem. Reci da je od ranjavanja.“
„A što se ne upucaš?“
„Budalo. ’Oćeš ti da objasniš otkud ranjeniku pištolj? Pa još tvoj?“
Doktor se pokunjio.
„Nisi pička? Budi čovek, ubij me“, rekao je gerilac, pokazavši na bočicu s išaranom nalepnicom. „Šta je to?“
„Ne! Ni ne pokušavaj… molim te…“
„Daj!“, dreknuo je ranjenik.
Hirurg je bojažljivo uzeo tečnost. Brada mu je zadrhtala.
„Brže! Ili bi da ti uleti poručnik?“
Klecavim korakom je doneo bočicu. Momak ju je otvorio i prineo usnama. Doktor ga je pomilovao po licu. Mladić mu je uzvratio prodornim pogledom, pa naiskap navrnuo tečnost i ubacio oružje u torbu.
„Hvala, doco“, osmehnuo se, sklapajući kapke. „Dobar si čovek…“
Mišići na licu gerilca sabrali su se u bolnu grimasu. Disao je plitko i isprekidano, sve dok mu telo nije prodrmao odsudni grč. Hirurg je zajecao. Proverio je momku puls, pa vratio bočicu na mesto. Uzeo je fotografiju dečaka i posmatrao je u tišini. Baš tad, poručnik se vratio.
„Nešto novo?“
Doktor je ćutke pokazao na leš. Zagašene oči i poluotvorena usta pomaljali su se ispod zavoja.
„Sranje!“, otpljunuo je poručnik i pogledao hirurga. Otrgao mu je sliku.
„Šta ti je ovo… Opa! Unuče!“, potapšao je doktora po ramenu. „Svaka čast! Lep dečko… Biće to veliki čovek!“
DIMITRIJE BUKVIĆ rođen je u Beogradu 1985. Sociolog je, novinar i pisac. Priče je objavljivao u Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Pobednik festivala mladih pisaca Srpsko pero, konkursa Narodne biblioteke Bor i konkursa Miodrag Borisavljević. Autor zbirke priča “Svaka dobija” (Partizanska knjiga, 2017) i publicističkih dela “Kafanološki astal / Karirani stolnjak” (sa Dragoljubom B. Đorđevićem, 2014) i “Šezdeset osma – pedeset godina posle” (2018). Nakon zbornika Biber moći će da pompezno napiše: prevođen na većinu jezika regiona. I evo, upravo je to napisao.
Otoke čuvaju mačke. Od rodnih do izabranih. Tamo, ljudi završavaju što mačke započinju. Godišnja doba se prepuštaju jedna drugom prema vrtnji mačjeg, uvijek željnog želuca.
Otočka mačka je životinja s dna, kako bi rekao španjolski pjesnik.
Ribe uopće nisu morske, ni čovječje, već plaća za vječnu stražu sjajnih očiju uskih zjenica, obalnih zvijezda bez prisilnog reda. Sjećajući se djetinjstva u Gornjem selu, mašta da su i njene oči u početku bile takve: mačje, otočke i opasne. Kopno ih je pripitomilo, skratilo brkove, zaoblilo uši, otupilo kandže, ali je ždrijelo preostalo ispuniti: to jest zadaća koja se ne može završiti.
Umjesto mora, trbuh joj izbacuje nešto isključeno iz krivulje otoka, preko volje spremno za putovanje.
***
OBRVE
Napuštaš otočko utočište ohrabrena ožujskom maglom, poteklom iz rana nakon gorenja pokladnog lutka, glasnika koga su vjerno štovali svi tvoji stari. Među zelenim morskim gljivama skrivena je pećina s blagom: kao u potonuloj boci, duboko u lebdećim balonima svjetla, čuva ideju djetinjstva provedenog ispod velikog plavog, a iznad školjaka, zvjezdača i raža; u navodnom bijegu od trpova uspravnih u sezoni parenja, kad bi tvoje crveno i njihovo bijelo teklo jedno kroz drugo u modrom ― ipak, ništa od toga se nije dogodilo! Nego si noću iza zidina geta bdjela poput borova na oprezu od požara, jedina otočka loza na vlažnome antičkom kamenu, s tovarom između nogu umjesto broda, s drugom na kojem te otac vodio od kućnog praga do praga, od Svih svetih do karnevala, sićušni tata, slučajni pradjed, potkraj trke je zaspao na nogama, ržeći kao kentaur potkovanih kopita i spletenog repa, izopćen iz krda zbog obaranja ruku sa svima što neće nikad postati gusari. Odavno si otčepila sjećanje na njegove crne obrve. Dugo su bile obećanje otoka, naizust bujno kao tvoje neostvareno podmorje, jedno od onih obećanja koja nitko ne daje da bi ih ispunio, već da postanu vjetrobran protiv malog naleta, pa oluje kakva obrve diže i spušta, pa diže i spušta i diže cijeloj obitelji bolje od bilo koje neviđene boje. Bio je to prasak jarbola puklog usred orkanskog juga, bio je to ljubazni zov avanture
***
RAMENA
Mali stroj ugodio je oči neznancu kako bi uspio naslutiti porodicu kakvu još nije poznavao. Izvježbani pogled zaustavio se na ramenima najstarije od tri žene koje su okružile ćelavog invalida i dječaka sa sombrerom. Svi zajedno bili su složni kao Rafaelova piramida, dok su dubine njenog lica činile sudbinu svijeta odraslog na leđima divova tek smiješnom slučajnošću. Neznanac je ispravno pretpostavio: njena zadaća nije bila borba prsa o prsa s noćnim sjenama, već je trgovinu plodovima zemlje potisnula u puščanu cijev, ispunivši metke svojom ljubavlju prema dobroj smrti. Večernje kretnje otvarale su istočnu kapiju grada, pogodnu za šverc oružja koji je voljela više od pečenja kruha. Ipak, između velikih čišćenja ponovo bi se tome vraćala, samo da bi zauvijek ostala prisutna pri održavanju vatre. Noću, dok su muž i djeca, potom i unučad, nemirno spavali i sanjali sirove gudure o kojima na javi nisu znali ništa, pitajući se jutrima kako su im se urušila u snove, ona je s ramena skidala spavaćicu i naga izlazila u dvorište s kremenjem u ruci, želeći osjetiti opet kako je živjeti bez budućnosti, vjerujući da šuma neće vječno ostati tiha, kao i da sama to neće dočekati. Zagrijano ju promatrajući preko ramena drugih, neznanac je zrakom ocrtao rub njenih tamnih šetnji i obećao je sebi da će, jednoga dana, tek onda kad cijela zemlja bude poravnata, doći do dječaka tog bivšeg dječaka, skinuti svoj šešir i ispričati mu kako su u davna vremena, i njegovi svi skupa gorjeli, prije nego su, malo po malo, jedna po jedan, postali ribiči, činovnici, pekari i vrtlari, svi ti najmirniji, najsigurniji među ljudima.
BOJAN KRIŠTOFIĆ (Zagreb, 1987.) je dizajner i pisac, likovni kritičar i kustos. Magistrirao je dizajn vizualnih komunikacija na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2012. godine. “Makroorganizmi” (2018.) njegova je prva “službeno” objavljena pjesnička knjiga (Jesenski&Turk), nakon DIY izdanja “U međuvremenu u” (u suradnji sa Svenom Sorićem i Hrvojem Spudićem / This Town Needs Posters, 2017.) i The Bicycle Chronicles (prijevod na engleski: Vinko Zgaga) 2018. godine. Knjiga “Makroorganizmi” objavljena je kao rezultat Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama, dodijeljene autoru 2017. Član je Hrvatskog dizajnerskog društva, Hrvatske sekcije AICA-e (Međunarodne udruge likovnih kritičara), Mreže antifašistkinja Zagreba i umjetničke organizacije Atelieri Žitnjak. Godine 2018. bio je rezident pri Akademie Schloss Solitude (Stuttgart, Njemačka) u području međunarodne književnosti. Od početka 2019. honorarno radi kao voditelj Galerije Ateliera Žitnjak na jugoistočnom rubu Zagreba.
čovjek-časopis 