Month: October 2019

“I nemojte ludovati, čuvajte grla”, dovikuje Zdenka za mužem i sinovima, a zna da je njen savjet i uzaludan i suvišan. Njih trojica uživaju u tom subotnjem druženju i utakmice svog tima ne propuštaju svejedno da li je kiša, jara ili studen. Zdenka ne razumije toliku posvećenost klubu koji vječito tavori na dnu tabele i čijom su igrom svi, računajući igrače i navijače, redovno nezadovoljni. Ali navikla se već na tu gorljivu i upornu ljubav koju je njen muž prenio i na sinove. Ona još jednom pogleda za njima, uvjeri se da su otišli, a zatim s vješalice uzima mantil.

Hoda brzo, nestrpljivo, kao i uvijek kada ide na svoje tajne sastanke. Godinama je sve isto, a opet svaki put odlazak u njoj budi jednaku strepnju i iščekivanje. Raduje se što će nakon mjesec dana vidjeti Miroslava i provesti popodne u njegovom mirnom samačkom domu. Tamo gdje nema djetinje larme, opranog veša koji se suši po cijeloj kući, gromoglasnog televizora. Uvijek samo tiha klasična muzika s radija, spokoj starinskog namještaja i dvije kristalne čašice spremljene za dobrodošlicu. Miroslav se svaki put jednako veseli njenom dolasku i još uvijek vidno zadrhti od uzbuđenja pri susretu.

Ovaj put dočekuje je i cvijeće, buket njenih omiljenih astromerija. Danas biraju konjak, nazdravljaju i piju ga polako, bez žurbe. Razgovaraju o svemu što se dešavalo od njihovog posljednjeg susreta. Govore s uživanjem, a i slušaju jedno drugo jednako tako, kao da se međusobno upijaju. Konjak i razgovor ih prijatno ugriju, a Zdenkini jedri obrazi se kao i svaki put zarumene. Krupna i stasita, ona privlači pažnju svojim srcolikim licem i tijelom u obliku raskošnog pješčanog sata. Nadomak pedesetih, Zdenka je otjelovljenje ženske zrelosti i ljepote. Miriše na cvijeće i slatki znoj kojim se često od uzbuđenja orosi ispod grudi i pazuha. Kada ispije piće, skida haljinu, grudnjak i najlon čarape, brižljivo ih slaže i sklanja na kraj trosjeda. Stoji u gaćicama, golih grudi, lijepa i puna kao pozno ljeto. Vedro gleda u Miroslava koji se i sam skida u donji veš i vragolasto poziva: „Hoćemo li?“

U kupatilo najprije ulazi on, noseći drvenu stolicu bez naslona, a odmah za njim i ona. Miroslav stavlja stolicu pred umivaonik, sjeda na nju i saginje glavu prema česmi. Zdenka otvara vodu i namješta odgovarajuću temperaturu. Na dlan zatim istresa kremasti šampon sa mirisom voća i počinje da ga utrljava u Miroslavovu neukrotivu kosu. Neobično je vidjeti šezdesetogodišnjaka sa tako gustom kosom koju još, mimo svoje uobičajene neupadljivosti, nosi dugu skoro do ramena. Srebrno-siva i raskošna, njegova griva djeluje kao da pripada kakvom biću iz skadinavske mitologije. Zdenka masira njegovu glavu, praveći bogatu pjenu, a zatim je pažljivo ispire. Ipak, oblačići pjene završavaju i na njenim rukama, stomaku i jedrim bedrima. Kada završi pranje, posušuje mu kosu peškirom a zatim ga glasom uslužne frizerke poziva u improvizovani salon. Na podu Miroslavove radne sobe prostrt je tanki najlon za krečenje koji pokriva najveći dio poda. Na sredinu stavljaju stolicu, a onda Zdenka uzima makaze i češalj.

Odvaja tanke pramenove, češlja ih, provlači između kažiprsta i srednjeg prsta a onda sasvim brižno odsijeca vrhove. Krati kosu malo, jedva primjetno, ali to čini sa punom koncentracijom vajara koji stvara umjetničko djelo. Pošto Miroslav ima puno kose, cijeli proces je dugotrajan. Zdenkini pokreti su dodatno spori, kao da ne želi da tu bliskost olako potroši.

Iako ne zna kako da tačno imenuje njihovu vezu, Zdenka je taji od svog muža. Još uvijek se vrlo živo sjeća prvog susreta sa Miroslavom. Tek se bila doselila u novi komšiluk i nije poznavala nikoga. Noseći teglu eurokrema žurila je iz samoposluge da djeci pravi palančinke. Prolazila je pored automobila parkiranih na trotoaru i na uskom prostoru se jedva mimoišla sa Miroslavom koji je kući išao noseći pune kese stvari. Kada se nehotično očešala od njega, kesa mu je ispala iz ruku i boca vina se rasprsnula u crveni vodoskok koji je zapljusnuo Zdenkine cipele, čarape i noge. Miroslav se počeo pretjerano izvinjavati i na kraju je, izbezumljen haosom koji je iznenada stvorio, skinuo svoj šal s vrata i počeo brisati Zdenkine noge oblivene vinom. Kad je shvatio koliko je to neprilično, zagrcnuo se od silnog izvinjavanja. Ona se nasmijala ovom čudnom čovjeku i njegovim prenaglašenim gestama, ali nije znala kako da ga umiri. Pokupio je slomljeno staklo u ostatke kese i nastavljajući sa suvišnim učtivostima nestao u svom haustoru.

Potražila ga je nekoliko dana kasnije u namjeri da mu vrati šal koji je onog dana posijao za sobom. Opran i ispeglan šal pružila je zbunjenom ali obradovanom Miroslavu kad je konačno uz pomoć kućepazitelja pronašla njegova vrata. Smeten, počeo se zahvaljivati i na kraju je nespretno ali srdačno pozvao da uđe.

Šišanje je došlo mnogo kasnije. Najprije su mjesecima samo pili i razgovarali. O knjigama koje su čitali, o željama, strahovima i maštanjima. Redali su misli kao u nekoj igri, uvijek se besprijekorno nadopunjavajući. Porađali su jedno iz drugog nesvakidašnje ideje, mislili o stvarima na dotad neviđen način. Jednom je poželjela da ga poljubi i on joj je nespretno uzvratio. Počela ga dodirivati sa pobuđenom željom ali i osjećajem da čini nešto neprilično. Miroslav se nije opirao. Naizgled je uživao, čak se i razodjenuo. Ali njegovo tijelo nije odgovaralo na Zdenkina milovanja. Njegov ud je bio mrtav kao nesretno ptiče ispalo iz gnijezda na asfalt. Kasnije to nikada nisu spominjali niti su ponovo pokušali. Jednom se Miroslav požalio da mora otići frizeru što čini nerado jer ne voli tuđe ruke na svojoj glavi. Zdenka se ponudila da ona pokuša. I tako je počelo.

Nakon završenog šišanja ona se tušira, sapira dlačice koje su kao inje popale po njezinoj koži. Miroslav posprema sobu, skuplja tanki najlon za krečenje na kojem je srebrno-siva gomilica njegovih vlasi. Gošća se oblači, češlja i grli ga na rastanku. Kao i uvijek, oprezno izlazi iz njegovog haustora, razgledavši prethodno da ispred nema koga poznatog. Iz daljine dopire navijačka huka sa stadiona i Zdenka žuri da stigne kuće prije nego što sudija oglasi kraj utakmice.

ADISA BAŠIĆ (Sarajevo, 1979.), iz zbirke kratkih priča “A ti zaključaj /Priče o ljubavima i brakovima/”, Buybook, 2017.