književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MARIJE DRAGNIĆ “KONFABULACIJE”, 10/2019, PPM Enklava; tri pjesme

VOLIM DA TE GLEDAM

dok se svlačiš
nad tastaturom tim prozirnim
prstima ispisivala si tako
lako adrese naših
susreta po koži riječi
koje nestaju
za dodirom kao „uvijek“
s tvojim dahom što sam
ga otključavao (?!) bacajući
kalauz u mrak kroz
njega smo plesali nad
opštim mjestima udova
isprepletanih poput stihova
kojima to „nikada“ ne bi
mogla dočarati „nikom
drugom“ spuštao sam
dlan na tvoje „O“ da
bolje čujem koliko si
„moja, O da moja“
omiljena pjesnikinja

***

UVIJEK NADOHVAT RUKE

„žene vole pjesnike
jer znaju ljubav
je na površini
kože
stalno nadohvat
ruke“
zanesen riječima
kojima je zavodio
par dugokosih mladića
nije osjetio
kad je spustila dlan
na njegovu šaku
ispod koje je izlazila
uvijek nova
onakva kakva
voli da bude
baš onakva
kakva jeste
mislila je
i u nju tiho
kao da ne čuje on
ša pu ta la la
„ti si moj
ti si moj“
omiljeni pjesnik

***

IZ PONOĆNIH RAZGOVORA SA STRANCIMA

mislim da i ti osjećaš, rekla je crna,
ono kao kad te jako malu
skinu golu i puste niz ulicu
„da vratiš tu knjigu
što si je ukrala!“
a napolju šumi novembar,
i pljušti kiša,
i nema te krivice koju treba sprati.

kao kad se koji dan poslije
spuštaš s brda
neobilježenom stazom
na biciklu bez kočnica
i izbjegneš svaki kamen,
uletiš u svaku krivinu.
mogla bi slomiti vrat,
ali zato si i vozila do vrha.

kao kad sasvim odrasla
juriš ka nebu, brzo, sve brže,
ležeći,
prije nego ustaneš
i ostaviš još jednog anđela
u snijegu.

ono kad drhtiš,
a nije od zime,
i nije od straha.

zaista nemam pojma
o čemu govoriš,
odgovorila sam,
i ostavila je nagu na cesti,
samu na vrhu brda,
uspravnu među krilatima.

_______________________________________________________

MARIJA DRAGNIĆ rođena je u Nikšiću 1990. godine. Engleski jezik i književnost studirala u Podgorici i Vesterosu, diplomirala na Katedri za anglistiku Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu gdje je završila i master studije. Pjesme su joj objavljivane u književnoj periodici Ars, Zarez, Tema, Polja, Prosvjeta, elektronskim književnim časopisima Eckermann i Agon, na internet portalima Beton, Strane, Libela, astronaut.ba kao i u kulturnom dodatku lista Politika. Dobitnik je druge nagrade na književnom konkursu Ulaznica 2016, prve nagrade na konkursu Ratkovićevih večeri poezije za 2018, i prve nagrade na konkursu PAF – POEZIJA za najbolje neobjavljivane stihove u Crnoj Gori u 2019. godini. Član je redakcije veb časopisa za poeziju Enklava izdavačke kuće PPM Enklava. Predaje engleski jezik dobroj djeci u XIV beogradskoj gimnaziji.

kratka priča Adise Bašić: ŠIŠANJE

“I nemojte ludovati, čuvajte grla”, dovikuje Zdenka za mužem i sinovima, a zna da je njen savjet i uzaludan i suvišan. Njih trojica uživaju u tom subotnjem druženju i utakmice svog tima ne propuštaju svejedno da li je kiša, jara ili studen. Zdenka ne razumije toliku posvećenost klubu koji vječito tavori na dnu tabele i čijom su igrom svi, računajući igrače i navijače, redovno nezadovoljni. Ali navikla se već na tu gorljivu i upornu ljubav koju je njen muž prenio i na sinove. Ona još jednom pogleda za njima, uvjeri se da su otišli, a zatim s vješalice uzima mantil.

Hoda brzo, nestrpljivo, kao i uvijek kada ide na svoje tajne sastanke. Godinama je sve isto, a opet svaki put odlazak u njoj budi jednaku strepnju i iščekivanje. Raduje se što će nakon mjesec dana vidjeti Miroslava i provesti popodne u njegovom mirnom samačkom domu. Tamo gdje nema djetinje larme, opranog veša koji se suši po cijeloj kući, gromoglasnog televizora. Uvijek samo tiha klasična muzika s radija, spokoj starinskog namještaja i dvije kristalne čašice spremljene za dobrodošlicu. Miroslav se svaki put jednako veseli njenom dolasku i još uvijek vidno zadrhti od uzbuđenja pri susretu.

Ovaj put dočekuje je i cvijeće, buket njenih omiljenih astromerija. Danas biraju konjak, nazdravljaju i piju ga polako, bez žurbe. Razgovaraju o svemu što se dešavalo od njihovog posljednjeg susreta. Govore s uživanjem, a i slušaju jedno drugo jednako tako, kao da se međusobno upijaju. Konjak i razgovor ih prijatno ugriju, a Zdenkini jedri obrazi se kao i svaki put zarumene. Krupna i stasita, ona privlači pažnju svojim srcolikim licem i tijelom u obliku raskošnog pješčanog sata. Nadomak pedesetih, Zdenka je otjelovljenje ženske zrelosti i ljepote. Miriše na cvijeće i slatki znoj kojim se često od uzbuđenja orosi ispod grudi i pazuha. Kada ispije piće, skida haljinu, grudnjak i najlon čarape, brižljivo ih slaže i sklanja na kraj trosjeda. Stoji u gaćicama, golih grudi, lijepa i puna kao pozno ljeto. Vedro gleda u Miroslava koji se i sam skida u donji veš i vragolasto poziva: „Hoćemo li?“

U kupatilo najprije ulazi on, noseći drvenu stolicu bez naslona, a odmah za njim i ona. Miroslav stavlja stolicu pred umivaonik, sjeda na nju i saginje glavu prema česmi. Zdenka otvara vodu i namješta odgovarajuću temperaturu. Na dlan zatim istresa kremasti šampon sa mirisom voća i počinje da ga utrljava u Miroslavovu neukrotivu kosu. Neobično je vidjeti šezdesetogodišnjaka sa tako gustom kosom koju još, mimo svoje uobičajene neupadljivosti, nosi dugu skoro do ramena. Srebrno-siva i raskošna, njegova griva djeluje kao da pripada kakvom biću iz skadinavske mitologije. Zdenka masira njegovu glavu, praveći bogatu pjenu, a zatim je pažljivo ispire. Ipak, oblačići pjene završavaju i na njenim rukama, stomaku i jedrim bedrima. Kada završi pranje, posušuje mu kosu peškirom a zatim ga glasom uslužne frizerke poziva u improvizovani salon. Na podu Miroslavove radne sobe prostrt je tanki najlon za krečenje koji pokriva najveći dio poda. Na sredinu stavljaju stolicu, a onda Zdenka uzima makaze i češalj.

Odvaja tanke pramenove, češlja ih, provlači između kažiprsta i srednjeg prsta a onda sasvim brižno odsijeca vrhove. Krati kosu malo, jedva primjetno, ali to čini sa punom koncentracijom vajara koji stvara umjetničko djelo. Pošto Miroslav ima puno kose, cijeli proces je dugotrajan. Zdenkini pokreti su dodatno spori, kao da ne želi da tu bliskost olako potroši.

Iako ne zna kako da tačno imenuje njihovu vezu, Zdenka je taji od svog muža. Još uvijek se vrlo živo sjeća prvog susreta sa Miroslavom. Tek se bila doselila u novi komšiluk i nije poznavala nikoga. Noseći teglu eurokrema žurila je iz samoposluge da djeci pravi palančinke. Prolazila je pored automobila parkiranih na trotoaru i na uskom prostoru se jedva mimoišla sa Miroslavom koji je kući išao noseći pune kese stvari. Kada se nehotično očešala od njega, kesa mu je ispala iz ruku i boca vina se rasprsnula u crveni vodoskok koji je zapljusnuo Zdenkine cipele, čarape i noge. Miroslav se počeo pretjerano izvinjavati i na kraju je, izbezumljen haosom koji je iznenada stvorio, skinuo svoj šal s vrata i počeo brisati Zdenkine noge oblivene vinom. Kad je shvatio koliko je to neprilično, zagrcnuo se od silnog izvinjavanja. Ona se nasmijala ovom čudnom čovjeku i njegovim prenaglašenim gestama, ali nije znala kako da ga umiri. Pokupio je slomljeno staklo u ostatke kese i nastavljajući sa suvišnim učtivostima nestao u svom haustoru.

Potražila ga je nekoliko dana kasnije u namjeri da mu vrati šal koji je onog dana posijao za sobom. Opran i ispeglan šal pružila je zbunjenom ali obradovanom Miroslavu kad je konačno uz pomoć kućepazitelja pronašla njegova vrata. Smeten, počeo se zahvaljivati i na kraju je nespretno ali srdačno pozvao da uđe.

Šišanje je došlo mnogo kasnije. Najprije su mjesecima samo pili i razgovarali. O knjigama koje su čitali, o željama, strahovima i maštanjima. Redali su misli kao u nekoj igri, uvijek se besprijekorno nadopunjavajući. Porađali su jedno iz drugog nesvakidašnje ideje, mislili o stvarima na dotad neviđen način. Jednom je poželjela da ga poljubi i on joj je nespretno uzvratio. Počela ga dodirivati sa pobuđenom željom ali i osjećajem da čini nešto neprilično. Miroslav se nije opirao. Naizgled je uživao, čak se i razodjenuo. Ali njegovo tijelo nije odgovaralo na Zdenkina milovanja. Njegov ud je bio mrtav kao nesretno ptiče ispalo iz gnijezda na asfalt. Kasnije to nikada nisu spominjali niti su ponovo pokušali. Jednom se Miroslav požalio da mora otići frizeru što čini nerado jer ne voli tuđe ruke na svojoj glavi. Zdenka se ponudila da ona pokuša. I tako je počelo.

Nakon završenog šišanja ona se tušira, sapira dlačice koje su kao inje popale po njezinoj koži. Miroslav posprema sobu, skuplja tanki najlon za krečenje na kojem je srebrno-siva gomilica njegovih vlasi. Gošća se oblači, češlja i grli ga na rastanku. Kao i uvijek, oprezno izlazi iz njegovog haustora, razgledavši prethodno da ispred nema koga poznatog. Iz daljine dopire navijačka huka sa stadiona i Zdenka žuri da stigne kuće prije nego što sudija oglasi kraj utakmice.

ADISA BAŠIĆ (Sarajevo, 1979.), iz zbirke kratkih priča “A ti zaključaj /Priče o ljubavima i brakovima/”, Buybook, 2017.

POEZIJA KATARINE PANTOVIĆ (iz zbirke pjesama “Unutrašnje nevreme”, 10/2019.)

POEZIJA KATARINE PANTOVIĆ (iz zbirke pjesama “Unutrašnje nevreme”, 10/2019.)

NA AUTOPUTU BEOGRAD-NOVI SAD II

Onog dana kada sam najverovatnije izbegla smrt
na autoputu Beograd – Novi Sad
Čitala sam na telefonu neki tekst o apsolutnom sluhu
Kad se hauba automobila otvorila i razmrskala staklo šoferšajbne
Morali smo da preskačemo bankinu
Stajali na vetrometini iznad Dunava na visini dovoljno velikoj da sigurno
padnemo
Da se sve sažme u jedno prostranstvo
Zapljuskuju me zlatne jesenje boje i oblici izuzetne oštrine
Pejzaž mi liči na nenačetu tablu kafetina
Ispod mosta prasići i ovce gnezde se u svojim brlozima
Pas se vrti oko svoje ose kao derviš
Ni ne slute nesreću koja se odigrava iznad njihovih glava
Majka je to pravdala sutrašnjim Aranđelovdanom
„Mihajlo nas je spasio“, kaže

***

BOLNIČKA PESMA

/Baki/

Svaki dan osvajam novi greben sebe
I zapitam se odakle sam došla – nije lako
Moje srce moraće da bude žilavo poput
Dobro razgibanih nogu balerine u crnom

Umesto lampe, moju sobu osvetljava štura
Svetlost belih zidova i uštirkanih čaršava
Ispod kojih mi se noge
Polako stapaju sa podzemljem.

Želim da i dalje budem tu: da budem
U zidovima, u parketu, u zavesama,
biljkama: zavučena svuda
poput duvanskog dima; ali glava je rekla svoje.

Pristupiću kraju kao da je početak,
Bogougodno,
Kako sam celog života i živela.

Svêtle čaršavi, svêtle kao da su puni
Života, i kao da treba da prime u sebe
Zlato, a ne bolest.

U noći uznemirenoj i glasnoj od krika
Tuđih ljubavi i teških lokomotiva
Biću tiha i ćutaću
Kao tek zakopana urna

***

DRAGI DNEVNIČE

Dragi dnevniče
danas je pljuštala kiša
i izgubila sam člansku kartu teretane
U povratku sam je ispred zgrade našla od vlage
uvijenu kao puž golać
Od taksiste sam saznala kako su se zvala
tri Hemingvejeva psa
Nema strašnijeg osećaja nego kad shvatiš
da držiš nečiju pažnju
Prošli smo pored bolnice u kojoj je baka umrla
Muči me kako smo baku sahranili
Ispraćaj za kremaciju nije bio na našem jeziku
I sve se činilo nekako neprirodno
Dragi dnevniče
Danas sam se potpisala njegovim prezimenom
i istog časa se strašno postidela
Izgleda da ništa nisam naučila
Izgleda da ništa nisam napredovala
Neka čežnja ostane zakopana još malo
Vozila sam se autoputem
po ko zna koji put ovog meseca
Autoputevi su zamršene tangente
Ili: tačka s mnogo pravih
Znaš ono:
“Kroz bilo koju tačku ravni može se povući
beskonačno mnogo pravih”
E sad zamisli umesto tačke ravni
moje srce

KATARINA PANTOVIĆ rođena je 1994. godine u Beogradu. Osnovne i master akademske studije završila je na Odseku za komparativnu književnost sa teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, gde je trenutno na doktorskim studijama. Piše i objavljuje književnu kritiku, esejistiku, naučne radove i poeziju u periodici i naučnim zbornicima. Za svoju poeziju, naučni rad i uspeh tokom studija dobila je brojne nagrade. Član je uredničkog odbora izdavačke kuće Treći Trg. Živi i radi u Beogradu i Novom Sadu. Unutrašnje nevreme (2019, Matica srpska) je njena prva pesnička zbirka.

NOVA POEZIJA KATJE KNEŽEVIĆ

ŠUMA

Stojimo pred ulazom u šumu
dijete i ja, dva stabla su vratnice.
Imam bijelu haljinu, kosa mi je raspletena
noć je, i oboje smo bosi
(to mi je omiljena verzija, a ovdje barem mogu birati).
I krenemo:
Pružim joj ruku – njoj – ponekad je on
Šuma je duboka ponekad
nije, uvijek su na ulazu
ta dva stabla, dijete i ja.
Prihvaća ruku ponekad
neće, ali uvijek uđemo zajedno
i ne izlazimo van
dok ne budemo sigurni
da možemo zajedno.

Ponekad se igra satima – provlači se ispod korijenja, razbacuje šake zemlje, jede mahovinu, vere se uz hrastove, i pada. Ponekad plače. Ponekad istu stazu prođemo dvaput. Ili triput. Ponekad je svaki put prvi.

Na izlazu su isto dva stabla; dijete i ja
to znamo. Ali nema prečaca.

Jednom – ne, lažem –
puno puta
samo sam ga zgrabila i potrčala prema izlazu.
On je vrištao udarao me nogama derao mi haljinu čupao kosu.
Dok smo se dokopali izlaza i
svega što sam željela:
stol lampioni gozba ljudi zveckanje vino sreća razgovor
isparili su
ostali su samo trula hrana i sivi zrak.

Tako sam naučila čekati.
Nakon što smo odigrali igre
razmotrili korijenje
isplakali ogrebotine –
priđe kad želi
uhvati me za ruke, uvijek
ispružene, kad ga podignem
upije se u zagrljaj.

Vani je sve što želim.
Na izlazu su dva stabla.
Krošnje ponosno šuškaju kad iskoračim
sama i bez osvrtanja –
do sljedećeg puta.

***

LOPTA

ljeto samo što nije umaklo
zrak se širi kako tonemo
u mračnije predvečerje
zgrade dišu polako i radosno
prije no što skupe obrve u jeseni
na ulici cika
ima ih barem desetero
pločnik upija šarene krede i tabane
djeca još ne znaju za kišu
na kraju ulice šušte auti
djevojčica ne zna
da lopta leti predaleko –
luk je previsok: iako
iz njezine perspektive
lopta je tik iznad prstiju
gledam s prozora
iz moje perspektive
nema šanse.
Lopta je crvena
kao krv kao ljubav kao laž kao bijes.
Lopta je crvena i odskače od asfalt
sve viša
kao da ne gubi na sili
pola djece navija za loptu
pola za djevojčicu
ona ne mari ni za jedne
osvaja tlo bosim nogama
ima se vremena za ožiljke
sad već i ja navijam za nju
donesi nam loptu
iza mene ključa
moram dovršiti večeru
ali još samo malo, stići će ju
lopta skače sve kraće
samo je pitanje trenutka
juha se prelijeva po štednjaku
okrećem se i jurim
sve sam upropastila, morat ću ispočetka
vani vrisak
i više ne čujem loptu
i ne znam
je li to što čujem
sreća ili strava.

***

TRI

Samo tri retka
trebam napisati
samo tri. Jedna se

žena tako izvukla
iz depresije – dnevno je
pisala tri rečenice.

Jebote, zamisli
svake večeri sjesti
posegnuti i izvući

tri zadnje kapi krvi iz sebe.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
a što ću onda s viškom tuge?

_______________________________________________________________

KATJA KNEŽEVIĆ rođena je 1987. u Doboju, odrasla u Zagrebu, živi u Bruxellesu. Godine 2012. osvojila prvo mjesto na natječaju Sea of Words za kratku priču „Nevidljiva majka“, a 2014. nagradu Goran za mlade pjesnike za rukopis Staklene breze, objavljen 2015 (https://elektronickeknjige.com/b…/mali-rakun/staklene-breze/). Pjesme su joj objavljene u časopisima i antologijama u Hrvatskoj i u regiji, a nastupala je na čitanjima u Zagrebu, Bruxellesu i Manchesteru. Piše poeziju i kratku prozu na hrvatskom i engleskom. Prevela je s engleskog zbirku priča „O detektivima“ Ivana Vladislavića (https://www.edicije-bozicevic.com/katalog/o-detektivima/). Godine 2019. Brussels Writers’ Circle objavio je svoju treću antologiju u kojoj se nalazi i Katjina kratka priča, „The Dinner“.

književna premijera: ROMAN ANDREE POPOV MILETIĆ “PIONIRI MALENI, MI SMO MORSKA TRAVA”, Treći trg, 10/2019, ulomak

Bake se smanjuju dok potpuno ne nestanu. Zagrljaje i poljupce ćeš naći negde drugde, ali neke priče ostaće neispričane. Desilo se nešto što ti ni Morgan Friman ne može objasniti. Umrla je tvoja baka Mica. Negovala je u vašoj porodici matrijarhat, iako ona nije bila ta koja ga je uvela. Jednog dana je uletela u kafanu i prevrnula kartaroški sto i viknula: “Dosta!” i deka više nije na karte trošio platu.
I tog dana kad je umrla šetala te je po kiši ovamo-onamo i zadavala zadatke.
Kada si birala kovčeg, čula si je: „Iiiju, ne taj!“ Taj je previše tvrd, ovaj je tmurne boje, ovaj je prevelik, glomazan je, ukrasi su previše kitnjasti, ne idem na vašar itd.
– Ne taj čvornovati!
– Šta ti to uopšte znači?
– Da je više za dede.
Kada si postavljala stolnjak za daću, čula si je: „Ne taj novi, ima starih, šta stavljaš taj, taj je nov-novcat, ja kupila u Stoteksu, tu će da se puši i da se nešto prospe, stavi neki bilo kakav, ovaj se čuva.“
Kad si se oblačila jutros pred sahranu opet si je čula: „Čupava si ko pevaljka“, pa si stavila neku šnalu.
Jedino oko čega ste se u životu slagale je da je pelinkovac baš dobro piće i da s decom treba mnogo i strpljivo razgovarati, a jedino što ste imale zajedničko je nizak krvni pritisak (90 sa 60) i nizak rast (160cm, tvrdoglavost i probirljivost pride).
Osuđivala je tvoju sklonost ka sanjarenju i dekadenciji. Tokom raznih operacija koje je preživela (šipke u ruci, bruh, jajnici i materica, „miom veliki ko dečija glava“) odstranili su joj i sve centre za humor, maštu i hedonizam. Ostala je bez ćerke, pa bez muža, pa bez brata.
Kad ti je mama umrla, uselila si se kod nje šokirana: tamo se nije smelo doručkovati u pidžami ni psovati, vlast se kritikovala od nula do mestimično umereno, seks je bio tabu i služio je isključivo supružnicima da dobiju decu, razgovaralo se samo o logistici dana. Alkohol, cigarete i trava za nju su bili ravni heroinu, pa si se brže-bolje posvetila svojoj tabletomaniji, osamljivanju i čitanju. “Možeš li nekad da pokucaš mogu li ja ovde imati malo privatnosti to ovde ne možeš imati rekla je mrtva hladna i stišaj te drekavce”. Sa 18 si se odatle iselila što je isprva teško podnela, ali ste se kasnije više volele. Da je u nešto ubediš, trebala bi ti državna televizija.
Spasila ti je život već prvih dana života. Iako si se rodila zdrava i čupava, rekli su: dobila je infekciju, sva je modra, stanje se pogoršava, umreće. Iznela te iz porodilišta („Dete je aspiriralo, zar Vi kao doktorka ne znate kako to izgleda?“) i istina, u Dečijoj bolnici izvukli su ti iz dušnika pun špric mleka. Na doktorku je bacila strašnu kletvu.
Iz Trsta ti je donela lutku što plače koju si nazvala Sonja. Hladnokrvno je prošvercovala veću sumu novca od dozvoljene u džepu džemperića prebačenog preko ruke.
Imala je jednog kanarinca, koji je, kao svojevrstan medicinski fenomen, poživeo 16 godina, pa mu je na kraju pipetom davala lekove i vodu („А on otvorio usta, izbečio oči, sva mu se ona njegova kosa slepila“).
Vodila te na Zlatibor uvek u isti hotel najmanje osam puta. Jednom je u sobi bio miš, ustanovile ste po izgriženom keksu, pa su vam uz izvinjenje dodelili drugu sobu. Povela te sa sobom i u kamp kod Omiša. Sećaš se: prvi put vidiš narandže po drveću; devojčicu koja ti je otela lutku krvnički grabiš za konjski rep i vrtiš oko kamp prikolice dok je nije pustila. Baka je jednu Nemicu istrajno iz dana u dan učila da pliva.
Prosjacima što zvone na vrata uvek bi namazala hleba i paštete i dala punu kesu jabuka. Svi su ljudi na svetu isti.
Bila je ćerka stolara, pa su ona i braća imali gradsku odeću, lepu, čak i igračke u ono vreme, a tata joj je pravio mali nameštaj za lutke. Oca su odveli u Jasenovac, pa je majka pokupila decu i napunila jednu torbu. Krili su se najpre po groblju, pa po Fruškoj gori, bežali po šumi. Kad su prepešačili od Sr. Karlovaca do sela Jazak (u Karlovcima su ih maltretirale ustaše, a po obodu Fruške gore, na glavnim putevima, pretnju su predstavljali Nemci) uspeli su da neprimećeno dođu do tetkine kuće. Tetka je imala pekaru koja je krišom distribuirala hleb partizanima. Bakin otac se posle vratio iz logora kao pola čoveka, ali to je neka druga priča.
Sa 17 je radila kao negovateljica u sirotištu daleko od kuće, u Aleksincu, brinula o ratnoj siročadi. Časne sestre bi joj dale šolju mleka i kajmaka da nagrebe (o tome je do tada mogla da sanja) ako dobro izriba lonce.
Posle je radila u obdaništu u Miletićevoj ulici. Tad su žene iz fabrike na pauzi dolazile u jaslice da doje svoju decu. Vodila je grupe od 30-oro dece na more. Kad zasvira pištaljkom svi bi po komandi morali da izađu iz vode, ali je izvesni debeljko pravio probleme, pa mu je prepustila pištaljku da bi se osećao važnim i od tad se popravio.
Do penzije je radila u porodilištu gde je polagala ispite i postala pedrijatrijska sestra. Neka porodilja koja ni sveže porođena nije mogla zanemariti svoj novinarski poziv napisala je tekst pun hvale o baka Micinom predanom radu. Baka je ženama lečila mastitis, bila spretna i ljubazna, a noću samoinicijativno prala, sušila i peglala bebeće benkice da bi bebe ujutru stigle čiste kod svojih mamā na podoj, pa je pohvaljena i častili su je odmorom (kuda drugde nego na Zlatibor).
Bake se smanjuju dok potpuno ne nestanu tako da ih više ne možemo naći u njihovim tako poznatim i inače netaknutim stanovima iz kojih su, gle, samo one isparile, otrgnute, iščupane, a mi, ostaci, zbunjeno ih tražimo na fotelji, u krevetu, dozivamo ih na terasi, zavirujemo u kuhinju, vičemo: „Jesi li u špajzu?“, u uobičajenoj staračkoj scenografiji sačinjenoj od tepiha, zavesa, tapeta, miljea, figurica, fotografija, novina, oraha koji se krckaju, rezanaca koji se suše, šljiva koje se cepaju, ručkova i poslastica, smeha i podignutog tona, preglasnih zvukova koji dopiru iz televizora kao da sutra ne postoji. Prirodni tok života se objavljuje u svoj svojoj običnosti i neoriginalnosti, ali “nikad više” lebdi po sobi, “nikad više” vrišti iz zidova, pokućstva, upražnjenog mesta, greškom postavljenog tanjira za koji se ispostavlja da je višak. (zvuk pištaljke)

ANDREA POPOV MILETIĆ (Novi Sad, 1985.)

JOŠ JEDNA PJESMA IZ “VODIČA KROZ POŽARE” (LOM, 10/2019), NOVE ZBIRKE OGNJENKE LAKIĆEVIĆ

ZIMA

1.
zima nas je uvredila, ponizila
odsekla nam noge
zaratila u nama
nema u meni ničega za druge
u meni nema ničega
zima nas je izmrcvarila, ismejala,
uznemirila, ogulila do srži a onda i srž
oduzela nam mekoću, ispucala kožu,
pretvorila udahe u drhtaje
drhtaje u tremor
tremor u epileptični napad
zima je sećanje na pločice kupatila
koje drže glavu
treba imati podno grejanje, mislila sam
i kad umirem
razborita sam
gotovo ljubazna

2.
zima je tihi razbojnik,
opljačkala nas je,
brutalna, svirepa, kao i sve tiho
izjela nam zanoktice,
pokidala nokte, iskrvarila nas, unakazila,
donela je veliki kašalj, hroničnu upalu pluća
tužna pijanstva bez trenutka zaborava
nisam imala imunitet
nisam imala čime da se štitim

šest meseci sretala sam unesrećene
zima im je,
kao i meni, oduzela sve
šest meseci sretala sam srećne ljude
skretali su pogled s mojih nezaraslih krasti
šest meseci spavala po tuđim kućama
prijatelji su nudili utočište
sama u sobama nepoznatih jastučnica
moj stan više nije bio dom
već ekstravagantno groblje,
luksuzni logor, muzej u kojem si sve dotakao
mrzela sebe svakodnevno
s doktorima, u razgovorima,
probala hipnozu, meditaciju
ništa nije ublažilo užas tuge
pričala sama sa sobom
šest meseci pričala
nepoznatima o tebi, o tvom preobražaju
o nagloj
neosetljivosti koja je preko noći izrasla iz tvog tela
obukla ga, pripremila za zimu
pričala bih uopšteno
onda slučajno izgovorila ime
usledio bi atipični anafilaktički šok
idiosinkratična reakcija
gušenje i crvenilo
u žaru objašnjavanja
plakala sam pred neznancima
zbog tvoje kose
uvek si me zasmejavao
šest meseci vukla ljude za rukav
krvarila im preko stolova
prvo s osmehom
kako bi ih ubedila u sve
u šta sebe nisam mogla
šest meseci je sneg padao i topio se
dok sam izazivala sažaljenje a onda odbojnost
narednog dana
mamurluk od otvaranja pred drugima
navede me na stid pa te branim
mene je nemoguće voleti
nikada nisam naglas rekla
pijanstvo me nije anesteziralo
tih šest meseci stida
šest nasilnih meseci gotovo me ubilo
jedino se radovao
samoubica u meni

3.
zima je svakome učinila nešto
polomila nam različite kosti
tako sam mislila
ali tebi nije bilo ništa
nije te ni okrznula
dala ti je svežinu obraza
omogućila da postaneš ti
učtiv, uglađen, hladan
meni nepoznat
možda ti nisu rekli,
imam veštačko plućno krilo,
nemam jednu nogu
koža mi je puna promrzlih opekotina
od ledene vatre tvoje neosetljivosti
opalo mi je dosta kose, u pramenovima,
hormoni su se pobunili,
spavala sam u kolima, oglasila stan za prodaju,
odećom sakrivala ožiljke, prala zavese
mirila se s prolaznošću,
svakog jutra i večeri vežbam
zaborav, sva tvoja obećanja
nećeš me prepoznati kada me vidiš
ali sigurna sam da ja tebe hoću
prepoznaću
drugima neprimetnu
hladnoću u najtoplijem danu

4.
zima se završila
za sve osim za mene
svi u kratkim rukavima,
raskopčani, omekšali
a ja – smrzavam se
godinu dana već
nemam ruke noge kožu fali mi parče lica
stomaka uzalud nekoliko operacija
popila sam tableta
koliko nisi video u životu
samo da bih dobila dva sata sna bez košmara
proleće nije došlo
ali ovo je bila zima mog života
kako nisam umrla, i dalje je čudo
znam samo
da u meni postoji nešto
neko
ko mi nije dao da umrem
neka žena koja me hranila
dizala s poda
pridržavala mi noge
prala i češljala kosu
vezivala pertle
menjala posteljinu
palila svetlo
u sred mog košmara
govorila sve je u redu sve je u redu
čekala sam da me napusti
kao ti
ali nije se odvajala od mene
ludača
vozila je auto kada nisam bila u stanju
presvlačila me, vodila na posao
kada više nisam htela
da budem na bolovanju

5.
zima nas je uvredila, ponizila
odsekla nam noge
ali ta smirena, strpljiva žena, moja suprotnost
jedva sam je poznavala
ne znam zašto nikada
nikada
nije odustala od mene
i kaže mi niko nije vredan
tih suza
ne boj se
zajedno ću s tobom
u novu zimu

_______________________________________________________________

OGNJENKA LAKIĆEVIĆ rođena je u Beogradu, gde i dalje živi. Završila Filološki fakultet na katedri za anglistiku. Zbirke: Ispod stepeništa (2002, Mali Nemo), Ulubljenja (internet izdanje), Troje (2016, Samizdat, grupa autora), Ljubavna pisma Guglu (Književna radionica Rašić, 2017.) i Vodič kroz požare (Lom, 2019.)
Članica alternativne rok grupe Autopark. Zabrinuta otkad zna za sebe.

fotografija: Sonja Leković

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA LIDIJE DEDUŠ “NIŠTA OD NAJAVLJIVANOG KRAJA SVIJETA”, Treći trg, 10/2019; tri pjesme

BOYS DON’T CRY

trebalo je napraviti bolji plan za preživljavanje.
ugraditi armirani beton u kosti,
ojačati sinapse,
bilo šta za obranu od tihog urušavanja
dok su se raspadale kovalentne veze naše obitelji.

umjesto toga, žalila sam
što nisam rođena kao dječak,
a nisam mogla susprezati suze –
porodična gravitacija uzela je negativan predznak,
dječak bi znao kako s tim preživjeti
s obje noge čvrsto na tlu,
s hladnom glavom, hladne krvi,
i jasnom vizijom budućnosti u slučaju krize.

nešto se dogodilo s mojim tijelom.
preko noći postalo je tijesno,
pluća su postala veća od zemaljske kugle
pa kako bih onda mogla stati u nekoliko metara kože.
preko noći udobnost je postala kategorija
iz kataloga za uređenje doma sretnih obitelji,
a mi serijska greška,
nedovoljno lijepi za ijedan izlog,
nedovoljno stabilni da bi nam se moglo vjerovati.

nešto se dogodilo s mojim tijelom,
postalo je teško.
mrzila sam svoja velika stopala i to što s njima
nisam mogla ništa.
stajala sam ukopana u mjestu s kojeg se nije moglo dalje,
a otišla bih,
utopila se u masi, samo da je svijet nudio
formulu kojom se dobiva plašt nevidljivosti.

uvijek bi se našao netko da me potapše po ramenu
i kaže
bit će sve u redu,
kao što se kaže za neizlječivu bolest.
bit će sve u redu, ali ja ne znam šta s tim da radim.
lažna sućut i utjeha,
mrzila sam ih sve tada.

htjela sam biti dječak.
oni su hrabri i nemaju napade panike,
njihova pluća spavaju mirno u svojim kavezima
dižući se i spuštajući u pravilnim bioritmičkim
razmacima.
dječaci imaju čvrsta leđa i jaku kičmu,
i svaku mekoću pretvaraju u razbor,
svaku nemoć u dostižne ciljeve.

u njihova tijela stane još jedan čovjek
spreman zauzeti se u njihovu obranu kad stignu loše vijesti,
spreman držati dijelove njihove unutrašnjosti
prije nego što se raspadnu kao staklo.

dječaci ne plaču, a ja sam plakala
dok su se tiho urušavali temelji našeg doma,
dok sam napuštala udobnost u kojoj sam odrasla
moja se bolest razvijala
kao zastava na vjetru.

***

BILI SMO NALIK NA GLAVICE KUPUSA

na livadi iznad šume
nas troje
sagradili smo uskršnji krijes
velik kao vigvam,
our own private idaho.
dobili smo cigareta, čvaraka, kruha, vina
i pucali iz bačvi s karabitom.
kad je padala kiša
igrali smo država-grad-selo.
grad na m: smokva.
ništa nismo znali.
za doručak smo jeli pivo,
za ručak apaurine.
kad ih je ponestalo tražila sam još od babe.
dala mi je kalij i šampon protiv žgaravice.
ništa nismo imali i nitko nas nije trebao.
bili smo nalik na glavice kupusa
razlistanih glava uvučenih među kragne.
ničega se nismo bojali i ništa nam nije bilo strano.
po kućama smo molili ljude za kolače
pa ih davali seoskim psima.
noću smo čekali
da iz šume dođu partizani.
ali nitko nije dolazio.
nije bilo nikoga da nas oplijevi i zalije,
ili barem pod nama
potpali krijes.

***

SOM I VODA I STRAŠNO MASNA RIBA

da se odmah razumijemo, ja ti neću biti
poslušna žena i domaćica.
takve je stvari dobro razjasniti prije nego oboje
uronimo glavu u ovu vodu iz koje je možda
nikada više nećemo moći izvući.
zato razmisli dvaput želiš li stvarno
uopće uranjati sa mnom.

iz nje je potekao sav svijet i život
i ti,
i na to mislim kad joj kažem hvala,
ali sada želim reći nešto sasvim drugo.
u njoj istovremeno žive
i ribe, i samoubojice,
i žrtve ubojica kao što subotom možemo vidjeti u tv serijama,
a ponekad i u životu.
usta im budu puna mulja, pijeska i algi,
i u grlu im nađu školjkaše,
ovisno o tome koliko su dugo ronili licem po tlu.

strašne su takve smrti, zgražamo se,
strašne su riblje smrti,
kada nas iz tanjura gledaju
dva bijela oka i blago rastvorena riblja usta,
atavizam ostao od hvatanja zraka
prije nego su škrge potpuno zakazale.

i mi ćemo tako, ti i ja, jednom, duboko u starosti,
ali sada ih u slast jedemo
i kažemo:
kako je dobra ova riba, ili:
strašno je masna ova riba.
i prije nego što sasvim uronimo, želim ti reći
šaran je strašno masna riba.
upecan,
mora još danima stajati u kadi punoj slatke vode
da iz njega izađe sav mulj i pijesak,
da bude čist kao dijete pred pričest
prije nego što završi u pećnici.

i još ti želim reći sve te nevažne stvari
o šaranu, i mulju,
i o tome kako se ukućani tih dana ne peru,
već samo obilaze šarana u kadi,
mijenjaju mu vodu i čekaju
da postane sasvim čist iznutra,
samo ulaze u kupatilo da se uvjere
da im ručak nije pobjegao.

sa somom je slična stvar, ali,
za razliku od šarana koji se peca na udicu i plovak,
soma možeš uloviti rukama.
živi u rječnim rupama u plićaku,
dovoljno je samo zagaziti do koljena,
čučnuti kao kad pišaš u more
gurnuti ruke pod površinu, umiriti se
i čekati.
som ima velike brkove i neobičan je u svojoj ljepoti,
prepoznat ćeš ga po tome
i po napućenim usnama.

eto, to sam htjela da ti kažem
prije nego što zaronimo zajedno.
možda se nećemo moći izvući, pa razmisli dobro
i pogledaj još jednom ovu vodu,
pogledaj dobro –
nećemo moći u nju
dvaput ugaziti.

______________________________________________________________

LIDIJA DEDUŠ rođena je 1977.g. Autorica zbirke „Apatridi i ostale čudne ličnosti“ (2018). Pjesme objavljivala u regionalnim časopisima i na web portalima. Živi u Varaždinu.

kratka priča: MUCAVCI

Za Maksima, dječaka koji je ubio svoje roditelje, čuo sam kad za to nisam bio spreman. Maksim je bio mještanin u gradu na moru. Njegovi skokovi bili su najteži i u svim igrama je bio prvi. Bez toga, Maksim je mogao da bude jedan od nas. Nakon nesreće viđali su ga samo na prozoru sa kojeg je gledao ulicu. Jednom me je pozvao po imenu. Nisam se odazvao zato što nisam bio siguran da izgovara moje ime. Slogovi su bili razdvojeni, kao da između svakog pokušava da udahne vazduh koji mu izmiče. Kad sam se okrenuo vidio sam Maksima. Otac je rekao da Maksim teže govori od kad se to dogodilo. Maksim muca, rekao je. Rekao sam da ne muca i sjetio se Maksimovog glasa dok je ispod skakaonice objašnjavao tehniku svojih skokova prije penjanja na najvisočiji stepenik. Onda sam se sjetio prozora. Sljedećih nekoliko dana nisam išao na plažu. Dvorište kuće u kojoj je živio sa sestrom vidjelo se sa prozora moje sobe. Gledao sam Maksima dok se igrao u dvorištu. Kopao je malom lopatom kanale kroz baštu i u njih sipao vodu. To je bio njegov omiljeni pomor mrava. Ostala djeca više su voljela ispunjavanje rupa vatrom. Vatra je bila i moj omiljeni način. Tri puta dnevno pojavljivala se njegova sestra i pozivala ga unutra. Nakon obroka je izlazio i vraćao se mravima. Jedina pauza u igri bila je nakon ručka, kad su Maksim i njegova sestra zajedno sjedjeli u ljuljašci ispod drveta. Ona mu je čitala. Slušao je sestrine riječi. Jednom je pogledao prema meni. Mahnuo sam i ušao unutra. Sljedeći put me vidjela ona.
Ponovo sam počeo da idem na plažu. Ručak je uvijek značio kraj kupanja. Izlazio sam iz vode i razmišljao o sljedećem dolasku, nakon ručka i kratkog odmora. Hodao sam prema kući. Zažmurio sam i izbrojao do pet kad sam ušao u sjenku parka. Otvorio sam oči i vidio Maksimovu sestru. Sjedjela je na klupi. Nismo se pozdravljali. Bili smo susjedi za vrijeme naših odmora i Maksim je bio dječak sa kojim sam se družio, ali ona je bila starija i nije razgovarala sa dječacima. Pogledao sam je kad sam prošao pored nje. Nasmijala se. Požurio sam prema kući.
Za ručak smo imali ribu. Nakon ručka sam ležao u sobi i čekao da majka opere tanjire i ode u krevet. Posmatrao sam muvu kako preskače sa mog stomaka na koljeno. Privlačile su je svježe ogrebotine iz vode. Kružila je oko skorčale rane na stomaku. Između zujanja muve i koraka iz susjedne sobe uvukao se Maksimov glas. Ustao sam i pogledao kroz prozor. Prepoznao sam njegov smijeh. Na dlanu je držao crvene mrave. – Ubio sam ih – rekao je. Spustio je crvenu guku u travu. Iza Maksimovih leđa stajala je njegova sestra. Opalila je prije nego što sam stigao da shvatim. Neko je utrčao u sobu, uhvatio me za ruku i snažno odvukao prema hodniku. To je bila majka. Dok sam gledao zidove kako promiču, kućom je odjekivao glas koji se uvlačio kroz prozor. Glas je ponavljao rečenicu koju sam čuo kad sam izašao. Policajci su odvodili Maksimovu sestru. Bila je u kupaćem kostimu. Pogledala je prema meni. – Ja sam Maksimova pokojna sestra – govorila je i gutala slogove. Čitava ulica gledala je u nju, a ja sam prvi put vidio ubistvo. Kasnije sam i sam ubijao ljude, ali nikad nisam zamucao.

ILIJA ĐUROVIĆ (Podgorica, 1990.), iz zbirke kratkih priča “Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima”, Žuta kornjača, 2014.

DVIJE PJESME DANILA ĐOKOVIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “DALJE OD SAVANE”

PREDINTERPRETIRAN

Njene su ruke uvek bile
Kao mehur sapunice
I hladna obloga i suva čalma
Za moju usijanu glavu
Punu prljavih misli,
Podlih poriva.
Stisla me je kao da
Dete u meni
Cedi, kroz moje prve
Bore i sede,
Kao gnoj iz zrele bubuljice
Pubertetlije.
Ako čovek može biti lep i rošav,
Hvala joj.

***

TREĆI ZUBI

Osetim kako mi se izraz
Udaljio od iskaza,
Kako se pomalo pretvaram
A nema nikoga ko viri preko mog ramena
Tinja, pa se izgubi
Mladost iz ovih rečenica
Jer tražim nešto iz džepova
Iz gomile farmerki i dukseva
Prebačenih preko stolice,
Samo, malo me stuži to-
Što sam već dugo uredan
Pa su još samo po ćoškovima ostale
Neke sitne bahanalije,
O njima stidne ispovesti
Koje, dok izgovaram
Kao da svlačim sa platna
I ne znam da li je moja ta
Podignuta teksas kragna.
Sve sporije punim piksle
A pepeo prečesto otresam
Ruka mi drhti i prsti mi se grče.
Gubim elan za porok
Treba mi alibi za provod
Jedem kao ptica iz zuba aligatora,
Otresam mrve sa plašta toreadora
I krotim, štrojim svoje rečenice
Na niskom dovratku se povijam
Dok odlazim ranije
Sa nečije zabave
I ostavljam iza
Sebe bez bisa.
Napuštam podijum,
Pušta me opijum.
Pandur ili kurva na ćošku
Vrti tri palice oko prsta
Čujem im fijuk, odzvanja
Iskreno, plašim se i da pogledam.

DANILO ĐOKOVIĆ (1984, Beograd). Diplomirani filozof. Piše na mahove. Radi u administraciji. Muž i otac. Pesme objavljene u ediciji “Pesničenje” i “Balkanskom književnom glasniku”.

književna pretpremijera: NOVA ZBIRKA PJESAMA ĐORĐA MATIĆA “LINGUA IGNOTA”, 2019, u tisku; tri pjesme

književna pretpremijera: NOVA ZBIRKA PJESAMA ĐORĐA MATIĆA “LINGUA IGNOTA”, 2019, u tisku; tri pjesme

MOLITVA BALKANCA

Daj mi Bože
izlizani crveni spaček
s krovom na otvaranje, ručno, nego kako,
u njemu, izgužvanu ispresavijanu auto-kartu Francuske
i muziku naravno:
naše pjesme, da pjevam putem naglas, danju,
na šljunčanoj cesti usred vinograda
Bordoa i Bulonje,
i noću, kad me uhvati strah

I cigareta mi daj, s bijelim filtrom – i dovoljno, a ne kao onda.
Benzinski upaljač, srebrni, mat, napunjen
termos s kavom koja se pije iz plastičnog poklopca.
I lambruska, najslađeg što ima, a da je ipak vino,
i da pijem, od pasjaluka i od dišpeta, to jeftino talijansko usred Provanse.
I olovke i papir daj mi,
plave blazirane skupe blokove na linije
da zapišem sve

I tu jednu, napokon,
davnu, a kao prvu, koja voli
s dubljim znanjem
i nema ništa od ovdašnje naučene ljubavne mehanike
jednu bez samosvijesti,
kao da nikad nije vidjela nijedan od prljavih malih filmova
već samo klasike
iz osamdesetih,
i one ranije
I neka bude plavokosa i plavooka
ili smeđa, ne marim
sa Sjevera, ajde, recimo baš odavde
ili niže i sunčanije, iz Firence ili Sijene, svejedno
da bude tanka i žutovlasa, pjegava kao Twiggy
ili tamnokosa i bujna kao Sicilijanka
Ma nek bude kakva god bila (ne tražim mnogo) –
samo da je lijepa!
Samo da se u refleksu retrovizora
malo oglednem, u njenim očima,
i da mi se jednom bar dopadne
što tamo vidim

***

IRITACIJE I SAN

/u stilu starih kolega/

U hipotetičkim situacijama već, a nad osobnom
ovom novom erom – zamor karakterom:
njihove isturene
karaktere i personalne
historije, prije nego se okreneš, zamorne.

Kao napad – kao teror, čini mi se.
Ne karaktere – hoću prononsirane sise! –
ne napuhane bagaže, neinteresantnu prošlost i storije,
sve duže, i sporije
baš me briga za bekgraund i vazda iste lične priče –
Nije oholost, stvarno, nego kako samo jedna na drugu liče…

Objekt a ne osobnost, stil a ne sadržaj, tijelo a ne duh
Jer nemam živaca više. Ali zato imam njuh –
namirišem zamku i bježim. I ne gledam više kroz prste
nijednoj. Nema više mjesta za samopredavanja te vrste.

A, jedno mi nije jasno
pa eto, pitam (makar već bilo kasno):
gdje je onaj spontani seks bez preambule, što se vidi u filmovima?
Ono divno p’jano, s ‘vatanjem po javnim mjestima i parkovima?
Ne to, ne prljavo, ili odraslo, s tehnikom – nego s odsjajem
doživljenog i željenog; mlado, neopterećeno znanjem,
sve još ponekad buđeno snovitim bijelim sjajem
onoga doba, onoga Tada
kao svjetlom, i zvukom, nekad istinski sretnog grada.

Još na tren slika, istinita!, zgođena! –
zajedno pod kabanicom
plastičnom, žutom.
Naša mokra koža, miris, i tople ljetne kiše
Samo to (bar još jednom želim). Ništa više.

***

DOM

Živi u prašnjavoj kući
punoj knjiga i uspomena,
muška Miss Havisham
nije ostavljena,
sama pobjegla s vjenčanja

Vrata od starudije, jedna za drugima
na taktičkim mjestima, na skrivenim čukama stana
prašnjave šlape, uzorci šampona,
stare torbe, osušeni sapuni
lijekovi isteklog roka trajanja
plastične nanule
vaga
i polomljeno staklo
za vratima sobička u koji rijetko ulazi
na podu uz bijele police, prislonjene
krhotine u velikim komadima
iz okvira za sliku koji je pao ne zna više kad
opasni oštri vrhovi
kao prozirni uspravni glečeri.
Nikako da to staklo baci; zaboravlja ili
ostavlja ga tamo
kao upozorenje
možda kao kockanje

Da se jednom tako spotakne
i padne pravo na oštricu
ne bi ga pronašli danima
u jezeru krvavog sirupa
misli, i zatvara vrata za sobom

___________________________________________________________

ĐORĐE MATIĆ (Zagreb, 1970), pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj. Studij engleske i talijanske književnosti završio je na sveučilištu u Amsterdamu. Objavljivao je u brojnim medijima s područja bivše Jugoslavije. Stalni je suradnik tjednika Vreme i zagrebačkog časopisa Prosvjeta. Urednik je i koautor Leksikona Yu mitologije i koautor (s Merimom Ključo) trojezičnog muzičkog priručnika Eastern European Folk Tunes. Objavio je sljedeće knjige: Lingua franca (poezija, Prosvjeta Zagreb), Tajni život pjesama (eseji, Antibarbarus Zagreb), Tajne veze (Sandorf Zagreb; Heliks Smederevo), Historija i savremenici (Prosvjeta, Zagreb). 2016. godine izašla mu je nizozemska zbirka poezije Haarlem Nocturne. Priprema i knjigu eseja na francuskom i poezije na talijanskom jeziku. S producentom Dragim Šestićem surađivao na više albuma “world” i “etno” muzike. 2013. osnovao je muzičku grupu Gadjo orkestra u kojoj pjeva i svira udaraljke. Član je Hrvatskog društva pisaca. Miličin tata i Elenin muž. Živi u Hillegomu, Nizozemska.