Day: September 27, 2019

LUTKE IZ ČERNOBILA (ulomak iz priče)

proza

(…) Oblaci su skrivali Mjesec koji je odašiljao tajanstvenu svjetlost. Slušala sam kako se njezin plač pretvara u tek sporadične drhtaje. Čvrsto je stisnula svog leoparda. Odnijela sam je u sobu, izgledala je kao da će zaspati. Tražila je da joj ispričam priču. Krenula sam s uobičajenim repertoarom slikovnica koje su nam bile na uzglavlju. Knjiga o džungli, Baltazar i neka nova iz Ikee. Onda su na red došle priče iz glave po njezinoj želji. Umorna od plača svejedno je bila uporna i htjela je da joj pričam priču o curici koja je nešto htjela. Bile su to stvari. Puno stvari iz dućana. Ta curica je htjela sve kupiti, tako su glasile Silvijine upute. Smjestila sam priču u veliki dućan igračaka i počela pripovijedati. Curica se veselo kretala između polica s igračkama i razmišljala što će kupiti. Imala je novaca samo za jednu igračku i jedan poklon za svoju baku i morala je razborito potrošiti džeparac. Što bi mogla kupiti, što bi mogla kupiti? Možda neonski plastelin ili mekane krznene kuglice, kakav instrument, bebu ili čokoladu? Htjela je kupiti sve, ubacila se Silvija. Ali nije mogla kupiti sve, odgovorila sam. Nije imala toliko novaca, a i poznavala je djecu koja nisu imala igračke pa je i njih htjela razveseliti, bila sam uporna u svojoj noćnoj pedagogiji što ju je izgleda još više razdražilo. Htjela je kupiti sve, sve kupiti sebi, govorila je i grebala jastuk kao zvijer. Matej se uvukao u krevet i uzdahnuo, a meni više nije bilo do pričanja priče. Htjela sam je završiti po kratkom postupku i oportuno sam rekla da je curica na kraju ipak kupila sve sebi. Kad je sve pokupovala, bila je tako umorna od silnog lutanja po velikom dućanu da je otišla doma i odmah zaspala. To “zaspala” sam izgovarala nepodnošljivo polako u ritmu kolutanja njezinih očiju koje bi se mjestimice ukazivale samo kao bjeloočnice. Ali oči su joj se iznenada neobično živo otvorile, a ona je upitala što se onda dogodilo. Ništa, odgovorila sam. Ali dogodilo se nešto, bila je uporna. Ne, nije se dogodilo, inzistirala sam, curica je samo zaspala. Ne, nije zaspala, dogodilo se nešto strašno, govorila je uznemireno i počela se razbuđivati zbog gnjeva, a ja sam samo htjela da ta večer, moj rođendan, obljetnica černobilske tragedije, da sve skupa već jednom završi. Dogodilo se nešto strašno, pala je opet u nervozan plač. Da, dogodilo se nešto strašno, curica je izgubila lutkicu iz jedne vrećice, pokleknula sam. Ne, još više strašno, inzistirala je. Razbila je glavu, po njoj su se srušile police s igračkama, na kraju je umrla zagušena plišancima, a po njezinom tijelu su plazili crvi. Nisam povjerovala samoj sebi i jezivim rečenicama koje su u tom trenu izlazile iz mojih usta. A zašto je umrla, izustila je na rubu snaga. Zato što je bila mrtva, rekla sam to glasom koji ju je zaplašio u svojoj jezivoj izobličenosti. Ugasila sam svjetlo. Nekim čudom nije se više oglašavala. (…)

MAŠA KOLANOVIĆ (Zagreb, 1979.), iz zbirke priča “POŠTOVANI KUKCI /i druge jezive priče/”, 2019.

POEZIJA VALENTINE BAKTIJAREVIĆ (iz dvojezične zbirke pjesama “Помеѓу/Između”, 2019.)

poezija

KRAJ PROZORA
da vidim plavo
i polje kupusa
znači zeleno
na prozoru da bude saksija
da ima prostora oko nje
i da je tu crvena šolja za čaj
na bele tufne
da gajim čaj u saksiji
mirisaće oko prozora
i prsti će
taj prozor
da ima dva krila
jedno da raširim skroz
drugo da bude sklopljeno
da vide i odrazi
volela bih
da ja dođem tu oko pola osam
da gledam kako umire sunce
da pustim kosu
da svetluca preko ramena
i da tako gledam
u šareno nebo
u odraze šarene
šarena da pocrnim
da tako lepo umiremo svakog dana
da se korenje napije
da stablo ne govori
da krošnja ne čeka ništa
kraj prozora

***

ZAVESE KOJE NISAM ISCEDILA
zavese koje sam okačila
da se osuše
teku zavese okrenute naopačke
zaudara na plakanje
voda koju upija beton
putevi koji vode do tebe
toplo je
putevi koji nestaju
u prazno u spuštena ramena
u beton
izgažen beton
bez svesnog pokreta
između mojih ramena i tvog vrata
između tvog vrata i mog čela
zatvaraš vrata
kao kad
kucaju eksere u tebe
da rasteš pravo
kao kad
dodaju stubove do tebe
da rasteš pravo
a ti žedan
što nisi voda
što nisam beton

***

JA BIH DA ME ZAOBIĐE SNEG
i da mi šal ide preko usana
do proleća
u proleće
da ne budem tu
između
to je za sada neki plan
koji sada plačem

___________________________

VALENTINA BAKTIJAREVIĆ glumica je Akademskog pozorišta Studentskog kulturnog centra i studentkinja Filozofskog fakulteta u Nišu, rođena 1995. godine u Prokuplju. Zbirku pesama „Pomeѓu” objavila je 2019. u Skoplju za izdavačku kuću „Antolog”. Pesme je sa srpskog preveo Đoko Zdraveski.

ZBIRKA (MIKRO)PRIČA MELIDE TRAVANČIĆ “SMRT U OGLEDALU”, izdavačka kuća Lijepa riječ, Tuzla, 2019., sedam pričica

proza

KROKI

Slaba svjetlost na sredini sobe od njene sjenke pravi džinovsku figuru. Umače prst u crvenu tintu i po ogledalu ispisuje svoje pjesme. Njegove oči iz kuta sve posmatraju, dok ruke ocrtavaju konture njenog tijela.
Na koncu dana sve gubi smisao. Slomljena pada pored svojih stihova. On završava crtež i nogama staje na njenu satensku spavaćicu.
I sve je mirno. I sve se gasi. I ničega više nema.
U ogledalu još samo osmijeh treperi.

***

CEREMONIJA

Laganim pokretima svlači njenu bijelu haljinu. Ona se ne pomjera. Strah poput otkucaja srca pulsira cijelim tijelom. Ako bude spretan i haljinu za nekoliko trenutaka spusti na pod, u njenom životu ništa se neće promijeniti ni pomjeriti.
Njih dvoje stoje nasred sobe čvrsto vezani crvenom svilenom vrpcom koju niko neće presjeći. Ni on, ni ona.
Bez ijedne izgovorene riječi žestoko se svađaju, nadmeću, uvjeravaju, viču i vole.
Umjesto njegovog lica dodiruje prazninu. On rukama užurbano od crne zemlje gradi dom.
I sve je savršeno. I sve je svršeno. Jer on upravo svlači njenu bijelu haljinu.
Njen strah se pretvara u bol. Postaje nepodnošljivo. Vrišti. Jer umjesto bijele haljine, on zapravo njenu zdravu kožu svlači.

***

MREŽA

U jednom kutu prostorije stoji on, u drugom ona. Posmatraju jedno drugo. Strastvena ljubav prelazi u očaj, zatim bijes i na koncu u mržnju. Nakon višesatne šutnje i mirovanja, on naposlijetku kreće odvažnim korakom prema njoj, odlučan da je ubije.
Kako joj se više približava, tako ogromni, snažni muškarac postaje sve manji. Izgleda kao dječak od deset, pet, tri, zatim jedne godine. Posljednju razdaljinu između njih prelazi pužući.
Sapliće se oko njenih nogu. Ona se saginje i u naručije prihvata novorođenče. Ruke podrhtavaju. Prikuplja preostalu snagu, raskopčava košulju, izvlači dojku i nasilno je gura u bezuba usta.
Dijete ciči, ona ga ispušta na pod i bijesno gazi.
Zatvara oči i u stomaku osjeća komešanje.

***

TAJNA

Na vrhovima prstiju ulazi u hladnu sobu. Osim razastrte ljubavne postelje u prostoriji više ničeg nema. Ustajali zrak spušta se na njena prsa koja se pod pritiskom vlage ubrzano spuštaju i podižu. Pred prizorom praznine lice se gasi, a glas se u krik pretvara.
Naposlijetku, prilazi postelji, raskopčava dugu haljinu posutu cvjetovima maka, raspliće kosu, rukama prelazi preko nagog tijela, a zatim ih umiruje na grudima. Zatvara oči i sjedinjuje se sa sjenkom oblikovanoj po svojoj mjeri.

***

SUVIŠNE STVARI

Kada sam te zatekla kako se prelivaš po okruglim rubovima velike metalne činije, riječ mi je u grlu zapela. Umjesto nje, na tvoje ostatke izbacila sam nakupljenu pljuvačku, koju su žlijezde godinama vrijedno lučile. Potom, od tebe izvajala savršene kuglice. Cijeli Svijet postao je meta.
Strpljivo sam ga gađala. U sredu. Do kosti. Do srži.

***

NAGLI POKRET

Kada ga je pred zoru vidjela kako sa konopcom stoji nasred hodnika, skamenila se. Njegovo lice bilo je bijelo. Zjenice se nisu pomjerale. Zatim se uspeo stepenicama do potkrovlja. Cijelo vrijeme pogleda fiksiranog na njoj.
– U ovoj kući obitava mrtvac – bilo je jedino što je uspjela kazati.
Njegova sjena poigravala je na zidu. Kao da je plesao. Njihao se tamo-ovamo… Sve brže… A zatim se sve umirilo… Da bi se kroz nekoliko minuta nastavio iznova klatiti sa plafona.

***

HROPAC

Kada su u zoru na obali rijeke, pored uništenog automobila, pronašli tijelo dvadesetjednogodišnjaka, prvo što se dalo uočiti bili su trgovi zemlje na njegovim prsima, nogama, licu i ispod noktiju. I usta su bila puna zemlje. Potrbuške je ležao.
Ovo nije samoubistvo. N. N. grčevito se hvatao za život.
Mudro zaključi patolog i bilježnicu zatvori.
A oči sa mrtvoga tijela, sada pretvorene u dvije ping pong loptice, i dalje su mahnito kolutale.

________________________________________________________________

MELIDA TRAVANČIĆ rođena je 1985. Doktorica je humanističkih nauka iz područja književnosti. Piše poeziju, prozu, putopise, eseje i književnu kritiku.
Dobitnica je treće nagrade „Mak Dizdar“ za neobjavljenu knjigu pjesama na manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu.
Njena prva knjiga pjesama Ritual objavljena je 2008. godine i dobila je nagradu „Anka Topić“ kao najbolja knjiga bh. pjesnikinja za period 2002-2008. godine. Drugo izdanje ove knjige objavljeno je 2009. godine.
Svilene plahte, njena druga pjesnička knjiga, objavljena je 2009. godine, a iste godine bila je u najužem izboru nagrade „Risto Ratković“ za najbolju pjesničku knjigu autora sa prostora Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije.
Federalna fondacija za izdavaštvo nagradila je njen pjesnički rukopis Sjenka u sjenci 2019. godine.
Njene pjesme uvrštene su u panoramu modernog bosanskohercegovačkog pjesništva Do potonje ure, koja je objavljena u Bijelom Polju 2010. Poeziju je objavljivala u književnim časopisima u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori.
Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010).
Objavila je studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019).
Suosnivačica je udruženja za kulturu Kontrast.
Radi u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju.

TRI PJESME DUŠANA MITIĆA

poezija

10 MINUTA

Neka ptica koju ne vidim,
na suncu i na kiši
neprestano zviždi svoju pesmu,
svi otvaramo prozore i psujemo je.
Ona nas ne čuje i ne razume,
misli da i mi pevamo zajedno sa njom
te peva jače.
Niko je ne vidi i ne zna gde je,
možda i nije tu, možda smo svi ludi
i nama svima zviždi ptica u glavi
i psujemo u prazno.

***

MLADI I STARI, ISTI

Ne primećujem starenje mog oca,
on za mene još uvek ima 39 a ja imam 9,
iako njemu opada kosa i meni raste brada.
Ne vidim ga starog,
nije kao ostali stari ljudi,
ne mogu ni da ga zamislim tako,
a verujem da ni on mene ne može da zamisli kao starijeg od 9
pa mi je onda jasno zašto se ne razumemo.

***

RUKE, NOGE, GLAVE, TELA

Dan dolazi posle noći,
što smo mislili da je revolucija,
sada je samo misao
koja polako nestaje.
Dat nam je samo jedan prolazni trenutak u vremenu
i mi mu moramo dati veliki smisao,
ali ga ni ne primećujemo.
Mi smo ovde, hodamo niz ulicu,
nekud, nikud.
Toliko smo sivi da se ne prepoznajemo
od asfalta po kome tako ležerno hodamo,
ruke, noge, glave, tela.
Biramo ljubavi kao što biramo
televizore, salvete, zavese, tepihe.
I toliko čekamo, toliko puno čekamo,
ne znamo ni šta, mi samo čekamo.
Na kraju čekanja dolazi ono što smo uvek želeli,
zato čekanje i nema kraja.
Guramo kazaljke na satu unazad,
ali nemamo mi tu snagu,
na kraju
one se sklope i bivamo priklješteni.

DUŠAN MITIĆ rođen je 2000. godine u Boru.
Završio gimnaziju ,,Bora Stanković” u Boru. Pjesme su mu objavljene na Afirmatoru i u časopisu Beležnica Narodne biblioteke Bor.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA ŠABANA ŠARENKAPIĆA “KAFKIN KALFA”, 2019, četiri pjesme

poezija

KNJIGA DOKAZNA

Otkako ispratih brata u vojsku

Vodim urednu evidenciju
Odgledanih filmova
U bioskopima

Da mu se
Pohvalim kad se vrati

Lijepim na memljive listove
Restlove ulaznih karti
U podeblju knjigu

Našao sam je na đubrištu
Dispanzera i u nju su
Upisana imena

Tuberana koji
U dahu vehnuše
Po mrakovima sobica

Samcati i providljivi

Sa očima

Glumaca u nijemim filmovima

***

ŽUDNI SNJEGOVI
/Muameri/

Kada mi je prva umrla žena
Bio sam doličan i mlad
Uzorit rezervist

Ruke joj je okovao artritis
Ni do usta nije kašikicu
Mogla da prinese

Izgubila je u pobačajima
Petoro naše djece

Ja sam čistio cipele njene
I ko bebe držao ih
U naručju

Ne mareći za glasine

Kad god dođe pusta zima
Počučim na pragu
Da u snijegu

Žudan vidim njihne tragove

***

JEDAN OD SEDAM
/ “Ja sam Junus, opila me tuga”
Junus Emre/

Kada odnekuda naiđu turisti svijetli
Po šaku zemlje oni skinu
S groba u kom leži
Junus Emre

A taj sa kuće pjesnikove humus
Ugodan je kažu za saksije
Po balkonima gradova
Balkana

Ima na svijetu
Junus mezara sedam –
Koliko i katova njegova poezija

Noktima raskopan otvorio se
Jedan da primi mene
Do Emrea

I otud ova tuga velika –
Grko me još od njega dijeli riječ Ja

***

KAFKIN KALFA

Od straha spavam pod lambama

U sne mi dolazi mladi Kafka

Po tijelu tetovažu ima crnu
Iz doba službovanja
U mašerskoj Tuli

Deder mi ovo s kožom zguli

Volio bih da je barem
Mrtav nemam –
Zbori

To više ne smije da se ponovi

U logoru
S ruku mladićevih
Arijevsko perem mastilo

Ja ponositi
Kafkin kalfa – zdušan
Smislih i stih: mastilo je dušman

ŠABAN ŠARENKAPIĆ rođen je 1956. u Novom Pazaru. Osnivač je “Kulturnog centra DamaD”, pokretač književnog časopisa “Mak” i magazina “Has”. Član je Društva pisaca BiH. Živi u Novom Pazaru i Sarajevu.

Knjige poezije:
Kućna nega, 1987.
Učena voda, 1990.
Imperija hleba, 1993.
Zemna snaga, 1997.
Stambolska sprema, 1997.
Memorijalne ploče, 2002.
Lirika manjinstva, 2005.
Maternji geto, 2005.
Izabrane pjesme, 2006.
Zemna ostavština, 2007.
Crvene kuće, 2014.

Knjige proze:
Bukvica, 2000.
Pazarska trilogija, 2005.
Mazija, nagrada “Ćamil Sijarić” za najbolji roman 2009.

ZORAN ŽMIRIĆ (Rijeka, 1969.), iz zbirke kratkih priča “Kaleidoskop”, 2019.

proza

ODRAZ

Vraćajući se kući posljednjim gradskim autobusom, zakunjao sam na sjedalu. U jedan mah zaustavili smo se na stanici, zbog čega sam se prenuo iz sna i s lijeve strane ugledao čudan prizor. U mrklom mraku stajala je trošna kućica žute fasade s osvijetljenim prilazom, a ispred nje rasvjetni stup koji je cijeloj slici davao dojam gotovo nalik prizoru iz bajke. Ono što me zbunilo nije bila kuća kao takva, već to što se nalazila s lijeve strane ceste. Tuda sam godinama prolazio i znam da se ta žuta kuća, kad se ide iz grada, nalazi s desne strane. Dok sam se u čudu pitao sanjam li ili se kućica na neki neobjašnjiv način preselila na drugu stranu ulice, pogledao sam udesno i ugledao identičnu scenu. Tad sam konačno shvatio da je slika s lijeve strane odraz. Autobus je zatvorio vrata i krenuo, žuta kućica je nestala, a ja sam u prozoru ugledao tipa nalik na mene kako zapanjeno zuri u mene. Zapitao sam se putujem li uopće ili stojim, dok mjesta prolaze pokraj mene. Više nisam znao ni kamo idem, ni koji sam pravi ja.

ANATOMIJA JEDNE DUŠE

poezija

ANATOMIJA JEDNE DUŠE

37.2 trilijuna stanica
(među njima 200 različitih tipova)
100 bilijuna kožnih
127 milijuna mrežničnih
129 milijuna štapićastih
6 milijuna stožastih

Ponekad imamo dušu
Nitko je nema zauvijek
Za sebe

100 bilijuna neurona u mozgu
(koji probuđeni dnevno proizvedu dovoljno struje da se upali žarulja)
Oko 60.000 smisleno posloženih misli na dan 1 milijun bilijuna bitova pohranjenih informacija

Postoje prostori susreta, spojeni ili samo zalijepljeni skupa krpicama,
tepisima umjesto stijenki, prahom u zglobovima umjesto hrskavice
i vjetrom ispod vrata.
Ne miči se.

60 milijuna senzornih receptora
1000 onih koji omogućuju njuh
96 milijuna onih koji omogućuju vid
(pritom nos razaznaje 50000 različitih mirisa)
(pritom oko ima rezoluciju 576 megapiksela)

S točke gledišta vječnosti nije važno, je li u tom
svijetu, jedan s drugim s tim istim tijelom (ili kojim drugim), trenutno
je stajalište: izabrati prazninu. I čekati.

SRCE
115200 srčanih otkucaja na dan
Tijekom životne dobi proteći će
1,5 milijuna barela krvi
Zbog vlastitog električnog
impulsa kucat će i izvan naših tijela

Jednom će se uskladiti vrijeme, možda,
u strahu ili nemiru djetinjstva,
nakon iznenađenja starosti.

6 litara krvi
(U njoj je dovoljno željeza, da se izradi čavao duljine 7,6 centimetara)
42 bilijuna krvnih žila
30 trilijuna crvenih krvnih zrnaca

U tom su tijelu osjećaji, koji ne žale za prošlošću.
Jedan organizam apsorbira drugoga.
Kroz rastrganu, razrezanu, izgrebanu kožu, koja omogućuje cikličke
nove i nove ubode.

206 kosti
(300 kad se rodimo)
640 mišića
360 zglobova
Makro svijet odgovara mikro svijetu
Negdje daleko od drugih mjesta
Nabor, gdje je nekad bila ravnina.
Okretanje sebi s ciljem vlastitoga spasenja
Stvaranja tijela iz riječi.
Iz ničega:

23,040 izdisaja dnevno
(i jednak broj udisaja)
100 izgubljenih vlasi kose dnevno
800 ml prolivenog znoja dnevno
Na tisuće riječi: ovijanje tijela riječima, bičevanje tijela,
konture neumjesnosti. Prostor.
Neusklađenost… i rast bučnih slika. Poništiti.
Daj ruku.
Od tisuću razgovora,
Ako je tako, bolja je tišina.

(Svaki dan srce proizvede dovoljno energije za 32 kilometra vožnje šlepera)
(Tijekom prosječne životne dobi napunimo dva bazena sline – 23,000 litara)
(Naš odmotani DNA sa svim stanicama jednak je udaljenosti od Zemlje do Plutona i nazad)
(Naši prsti u stanju su osjetiti stvari manje od 13 nanometara)
(Naše usne su 100 puta osjetljivije od jagodica na prstima)

Trebamo
Očito ipak
Ipak očito
Treba i nas
Iz nekog razloga

(U našem mozgu svake sekunde odvije se 100,000 kemijskih reakcija)
(Naše kosti su 5 puta jače od čelika)
(U prosjeku dnevno izgovorimo oko 4800 riječi)
(U prosjeku u životu 2 tjedna odvojimo na ljubljenje)
(Živčani impulsi kroz naše tijelo putuju brzinom oko 90 m/s)

Trče između svjetala
i bježimo kroz vrata.
U hrpi suhih listova pokrivamo se s granama
i (ne)mirno čekamo
do dođe vrijeme.

(Naša prosječna životna dob je 2,475,576,000 sekundi. U tom periodu izgovorimo prosječno oko 123.205.750 riječi, ljubimo se 4.239 puta, a samo nešto više od 70,000 stanica u vašem tijelu umre prilikom čitanja posljednjeg stiha.)

ALJAŽ KOPRIVNIKAR (1987, Ljubljana)

sa slovenskog preveo Ivan Sršen

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA DAMIRA NEDIĆA “KADA KAMEN POLETI”, 2019, četiri pjesme

poezija

BUDI SLOBODAN

Budi spreman kao Cigani
što leže na kartonima i ponjavama,
trče ulicama i livadama,
lete između automobila na raskrsnici,
između stolova elitnih restorana,
bosi, musavi i nasmejani.

Budi jak kao Cigani,
otporan na psovanje, udarce
i zgražavajuće našminkane poglede,
uplašenih i pokorenih.

Jedi, pij i vodi ljubav
jednostavno poput ciganske slike,
napiši život poput ciganske pesme,
nosi hrabrost kao ciganske oči.

Digni revoluciju,
reci lepoti da je lepota,
laži da je laž,
zlu da je zlo
i budi predvodnik čerge slobode.

***

DANIJEL

/Vojni objekat Tehničko-remontnog
zavoda u Medni kod Kragujevca
u potpunosti je uništen u
eksplozijama. Poginule su četiri
osobe, 30 je povređeno, a 74 evakuisano./

Juče sam sa terase posmatrao dim.
Posle nekoliko detonacija
počeo je da se penje sa brda iznad grada,
jureći prema oblacima
sa namerom da ih oplodi ili ubije.

Zamišljao sam kako je Danijel šćućuren
među svim tim eksplozivom koji je pakovao,
ostao bez nekih delova tela ili života.

Nismo se videli još od onda
kada smo skupljali prazne paklice cigareta,
igrali fudbal jedan na jedan
a on me uspešno predriblavao
u svojeručno stotinu puta ušivanim
patikama,
kada smo brali trešnje u komšiluku
i pričali o noćnim morama
zbog kojih ne smemo da spavamo,
sahranjivali krticu koju je ulovio moj mačak,
razmatrajući smisao života
ljudi, krtica i mačaka.
Danas sam čuo da je komšija spasilac
ostao bez sluha, svesti i uniforme
od jačine detonacije u „Medni”
u kojoj za vreme nesreće
Danijel ipak nije bio.

A možda je i bio tamo,
poput delova naših života,
pa su se zajedno pretvorili u dim
koji je jurnuo da oplodi ili ubije
oblake nad nama.

***

DAN POSLE

Ovaj dan obasjava i reže
svaki pokušaj da dohvatim sutra.
Postao sam pas zgrčen u bačenoj kutiji,
mačka zarivena u kontejner
što takmiči se
sa promrzlim prstima beskućnika.
Sneg počinje da pada,
sasvim jednostavno,
baš kao ja do juče
na njeno dugo ćutanje i kratko „dobro”,
poteze četkicom po platnu noći
i te oči koje su me gledale
kao da gledaju u Lisabon
a ne u dete njiva bez motika,
oca starosti bez iskustva.
Godinama sam je pratio,
kao svetla uhoda divljih ptica,
držeći na povocu sve njih
čije sam dane krao a noći otimao,
njih koje su znale da lome sve po spisku
od kostiju do farova.
Čekao sam da ona konačno rodi
sve naše propuštene sate
i zalepi sve moje polupane farove.
Ni slutio nisam da će brže od njih
polupati sva moja stakla istovremeno,
da ni ruke neće upotrebiti,
ni suknju izgužvati,
ni jednu sedu stvoriti.
Možda sve to samo ja tako vidim,
kao što sam video da je zapucala
noć na dan,
flaša na čašu,
sećanje na snove,
snovi na javu u kojoj me je oplakala
samo tren pre nego što je mirno
pozvala taksi do kuće.
Danas od juče ni zanoktica nije ostala,
samo gorak osećaj
koji čoveka tera da se zapita
treba li krila crtati ili lomiti.

***

KADA KAMEN POLETI

Kamen treba da poleti
hrabro i sa idejom,
kao kada poleti ptica
u stari kraj ali u novo gnezdo.
Kamen ne može znati,
kamen ne može izabrati,
ti ga moraš naučiti
čije oko treba isterati
a čije sačuvati.
On treba da poleti u rano jutro,
u ranu zoru da poleti,
kao što su očevi naši leteli u usta fabrike,
dedovi naši kao što su leteli u njive
sa ženama uvijenim u šarene marame,
sa balonima vode, pletenim korpama
i dobro naoštrenim motikama.
Ne treba kamen da poleti uveče,
noću nikako ne treba da poleti,
tako se igra sa slepim miševima
a ne ubija ovakva zver,
već u zoru da poleti, da nagovesti dan,
sunčan i nov,
osvojen,
oslobođen zbog noći
koja po prvi put doneće
meki miris naše tople večere,
prekrivače što mirišu na toplinu,
na slobodu što mirišu,
na zagrljaje i dodire vlažne od strasti
koja donela je reč,
koja ponela je kamen,
u pravi smer,
u pravo vreme,
na pravo mesto,
kada kamen poleti.

DAMIR NEDIĆ rođen je 1984. godine u Kragujevcu. Piše pesme i priče. Od 2007. godine prisutan u ex-YU periodici, kako u štampanim (Gradina, Lipar, Koraci, Ja sam priča, The Split Mind…) tako i u elektronskim formatima (Bundolo. org, Književnost. org …). U ediciji „Prvenac“ SKC Kragujevac 2009. godine objavio je zbirku pesama UGRIZI.
U Podgorici 2011. godine na međunarodnom festivalu ODAKLE ZOVEM dobio drugu nagradu „Vranac – najbolja kratka priča 2011“. Iste godine na prvom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče “Vojislav Despotov” dobio drugu nagradu za poeziju. Učesnik Festivala poezije mladih u Vrbasu (2011. treća nagrada) i Festivala Mladih u Knjaževcu (dva puta).
Autor i učesnik nekoliko performansa i predstava. Nastupao više puta na Poezinu, ARGH-u, Pesničenju i sličnim formama Poetskih klabinga. Književne večeri je imao kako u mnogim gradovima širom Srbije tako i u Hrvatskoj BIH i Italiji. Jedan je od urednika almanaha (u kome je zastupljeno preko šezdeset autora iz Srbije, Hrvatske i BIH) BUNDOLO OFFLINE 3, koji je izdao SKC Kragujevac 2012. godine.
Jedan je od osnivača festivala poezije „Kragujevac open poetry”. Zbirku pesama NEŠTO SI ZABORAVIO objavio je u oktobru 2012. godine i ona je već 3. novembra proglašena za knjigu dana Narodne biblioteke Srbije.
Pobednik je Festivala POEZIJA GRADA (tematski određen savremenom poezijom koja nastaje i izvodi se u gradovima a čijeg pobednika bira publika glasanjem) u novembru 2014. godine. U Akademskom pozorištu SKC-a režirao je predstavu „Ljudi iz struke“ (2014). Na književnim susretima “Velimir Rajić” koji su održani u Centru za kulturu Aleksinac (2015) dobio je glavnu nagradu – “Pesma nad pesmama”. Na prvim „Đurđevdanskim pesničkim susretima” (2016) u sklopu obeležavanja Dana grada Kragujevca, dobio diplomu „Đurđevdanski venac” za najbolju pesmu.
U septembru 2019. objavio je zbirku pesama “Kada kamen poleti”.

ŠEST PJESAMA NAIDE MUJKIĆ

poezija

DAN KAD JE MOJA MAJKA SLAVILA ROĐENDAN

Doktor se prvo izgalamio
Na sestru
Što mi nije vezala noge
Zatim se rukovao sa
Dvojicom što su upravo ušli
Nijedan od njih nije nosio kutu
Ali obojica su htjeli da
Vide moju pičku
«Jeste li alergični na neke lijekove?»
Odmahnula sam glavom, a oni su
Onda spustili masku na moje lice,
Držeći me za glavu, za ramena
Kao da bih im mogla pobjeći
Prozor u sobi je bio otvoren
i čula sam kako se zvukovi napolju stišavaju,
jer sunce je zalazilo
A kad sam otvorila oči
muškarci su me šamarali po obrazima,
zatim su me skinuli sa stola,
i odvukli do kreveta
u drugu sobu
Iz moje pičke kapala je krv
a medicinska sestra išla je
iza nas i brisala je kapljice trulex krpom
Bio je topli septembarski dan
Moja majka je slavila 60ti rođendan
Sama je napravila svoju rođendansku tortu
«rusku» tortu, njenu najdražu
ali svi znaju da je škrtica i da će
torta, kao i uvijek, biti suha
niko se neće gnjaviti s tim, do vraga
potrudila se žena, ipak

***

KINESKA PRODAVNICA

Uvijek radije čekam
U kineskoj prodavnici
Nego u kafeima ili barovima
Ili u smoothie jogurt barovima
I iznenadili biste se
Koliko je tamo živo
U osam ujutru
I naročito kad neko
Obori neku stvar i onda
Pokušava da je vrati
Tamo odakle je pala
Ali mu ne uspijeva jer su
Police nakrcane
I onda ljutito odustane
Svi smo tu bili
Svi smo oborili poneku
Stvar u kineskoj prodavnici
I nikoga to nije zabrinjavalo
Osim starog g. Milića
Koji jutro provodi
Na odjelu ženskog rublja
Prodavačica piše
Još jednu tablu
«ne mjenjamo VEŠ!»
Mnogo više je onih koji
Kupuju mekane gaće za jednu noć
I ne zastaju
Među plastičnim penisima i
Raskerečenim gumenim pičkama
I plišanim lisicama
I lažnim guzovima i
Odjelcima medicinskih
Kako život zna da bude lijep
Kad ga se preda sebi samome
Kad ne pronađeš nijedno
Poznato lice u osam ujutru
Dok se sunce lomi
U prašnjavim roletnama
A ti ne znaš šta da uradiš
Sa svom tom slobodom
Dok si na odjelu sa
Igračkama za odrasle

***

ŽENE IZ MOG SELA

Žive s mislima da
Bog ima neki plan
za njih
«Bog ima neki plan
za nas», kažu
kad se slučajno sretnemo
što nije često
o ne, one uvijek imaju preča posla:
očistiti fuge u kupatilu (četkicom za zube)
ubijati muhe oko kuće
izmicati sećije i regale
a tu su još i vrata, tavani, prozori,
kuhinjski elementi
Sjećam se jedne koja je
ribala električni
šporet, pa ju struja
ubila
«Trebala ga je isključiti
iz utičnice», pričalo se
dok se ona hladila u zemlji
One srećnije umru brzo
i njihovi muževi plaču
koliko je tu prolivenih suza
ali muškarcu treba žena
pa se tako na nju
brzo zaboravi
Iza nje ostane nešto kao
«Kako je ona slušala svekra i svekrvu,
kao svoje roditelje…»
Druga žena se dokazuje
da je čak bolja od prve
pa ustaje u četiri i već do osam
po pet jufki razvuče
za svačiji ukus
sve dok kroz selo ne protutnji
hitna pomoć
Onda žene malo utihnu
i proviriju iza stora
ispred čije će kuće ovaj put stati
i koju će na nosilima
iznijeti
Tad cijelo selo poprimi
Oblik cvijeća u vazni koje
Je pri kraju
Osim žene koja je u kolima
Hitne pomoći
Dok zemlja plazi jezik
za njenim kostima
Ona se sjeća sebe kad je
Željela nešto drugo
Nešto više od života
I smiješi se sigurna da sve
Počinje baš tada
U kolima hitne pomoći

***

TRAVA

Majka me budi u pet sati
Dijete ti se razboljelo
A ti po svijetu pišeš pjesmice
I drugi su kao majka
Šta je? Šta čekaš, zašto već nisi mrtva?
Izlazim na balkon, a more huči
I tad komšijski pas zašuti
Mi takve kroz prozor
Gađamo cjepanicama pa ih ujutru
Skupljamo, okrvavljene
A pored psećih tjelesa prolazimo
Kao u snu
U zoru sve ima drugi oblik
Ali nikada oblik praznovjera
Griješila sam, bacala sam se na pse
Svim i svačim, ali sam voljela tišinu noći,
I zimi i ljeti, krvava trava, ali ona ne krvari,
I ne prestaje rasti, tvrdoglava je trava,
Osjećam njenu širinu na svojim obrazima
A tamo malo dalje blijedi zidovi ljubavi
I ulice prazne, iako nije nedjelja
Sada, vidite, ja sam ta 35. ulica uz more
Ništa me više ne može raniti, ni nedjelja,
Ni praznici, ni onaj Posejdon koji sjedi
Ispod mora u nekoj stijeni, i sluša molitve
Mornara, ali suviše je umoran da bi se maknuo,
Ili mu se prosto jebe za sve
Ništa me više ne može raniti, ni opiljci nokata,
Niti stranice pjesnika što
Prolaze i sjećaju se za sve nas
Ko će njima reći šta su ulice i trava,
Koga će dodirnuti njihovi jezici u tami,
Kad uvijek nešto nedostaje

***

ZEMLJA JE BOG

Prošao je petnaesti dan otkako sam došla
U zemlju Aboridžina, na kraj svijeta,
a još nijednog vidjela nisam
U suvenirnicama nasmiješene Kineskinje prodaju
aboridžinske predmete, narukvice, šarene zdjele i
vezene tašnice, pokoju mrtvu biljku i krajolike s kengurima
Tvrdeći da je baš to što mi je za oko
Zapelo, baš eto to, istinski simbol Aboridžina
Mani me se ženo, puna mi je glava simbolike
Ali joj to ne govorim
Nego pitam: «A gdje su Aboridžini?»
«Oni nisu ovdje, oni su u planinama», reče prodavačica
I otišla sam u planine, plave planine
I vidjela sam snijeg po mimozama i magnolijama
Kao veo, i zbunjene paprati
I divlje kakadu ptice koje se poput
Kakvih komedijaša gegaju na jednoj nozi
I malu čajarnicu na rubu ceste
U kojoj služe engleski čaj
Neću čaj, jebo vas čaj, gdje su Aboridžini?
«Oni nisu ovdje. Oni su u pustinji», rekoše lugari
I otišla sam u pustinju
Prekrivši oči komadom čaršafa, drugi dijelovi
Možda će mi zatrebati
I kad sam rekla materi gdje sam
Mislila je da se zafrkavam
«Nisi sva svoja», rekla mi je, a ja sam rekla
da nisam, ali da se tu sad ništa ne može
I ja palim cigaretu od muke, a sunce žeže
Kao bože mi oprosti Tvoja Riječ
Gledam raspuklu zemlju s kojom Aboridžini
Ljubav su vodili, jer zemlja je bog,
gledam i više ništa ne tražim

***

ODA SVJETIONICIMA

Prvi svjetionik. Crvene i bijele pruge,
Otječe u zjenice, u sjenke
Pastelnih haljina koje podiže vjetar
Prazni se u sićušne prostore između prolaznika

U krajoliku je litica s koje se osipaju
Konopci i padaju po hridima
Jedan maslačak što odoljeva vjetru
Zarobljava me njegova agonija

Drugi svjetionik. Ima svog najstarijeg
Svjetioničara. Leži i znam, lijevim
Okom ga gledne. Humku sam prvo
Posula kamilicom, zatim izmrvljenim

Mimozama, a naposljetku je stigla
Vatra. Crna trava i kamenčići željezne rude.
Pravimo dugačke korake po stijenama.
Kuda će more kad svjetionici ćute.

I lažni odsjaji. Brodovi prolaze, brodovi i nade
Kao mala stabla u crnoj travi. Ja sam otkopčala
Košulju. Iza utrnuća. Ispred čovjeka koji je plakao.

Treći svjetionik. Slijedi put božiji
Iako je od pješčanih cigli. Zastrašujuće je sam.
A nekada je bio lud od ljubavi. I po
Pepeljastom nebu crtao kuće, kao žive dokaze sebe.

___________________________________________________________________

NAIDA MUJKIĆ je bosanska pjesnikinja. Objavila je nekoliko knjiga poezije. Predaje književnost.