DVIJE KRATKE PRIČE
NA RIBOLOVU U SANTO DOMINGU
Eno ga – reče jedan od gnjevnih ljudi i dok sam bježao, mogao sam čuti samo topot konja u preriji.
A sve je počelo sasvim uobičajeno. Ujutro sam ustao, umio se i pospremio krevet. Stavio sam šešir na glavu. Ovaj isti koji vidite i sad. Uzeo sam trsku, ušao u „punto“ i krenuo u ribe u Santo Domingo. S obzirom na udaljenost između Skopja i Santo Dominga, čini se da i nisam vozio predugo. Kao u bajkama – prošao sam sedam gora i sedam mora u jednoj rečenici. Putem sam sreo dva zmaja, jednog sam ubio, s drugim se sprijateljio te mi je on pokazao put do riječnog zavoja u Santo Domingu. Razumije se da sam znao put, tisuću puta već sam bio tamo u ribolovu. Sreo sam i mudraca, onog koji mi uvijek kaže da i smeđi konj pase zelenu travu. Vidio sam i svoju baku koja mi uvijek daje crve kao mamce za somove iz Santo Dominga.
Parkirao sam auto tamo gdje ga uvijek parkiram, pokraj prerijske benzinske crpke. I, kao i uvijek, krenuo sam pješice onih 1756 koraka do riječnog zavoja gdje sam odmah ugledao logorsku vatru i oko nje skupinu gnjevnih ljudi.
– Eno ga – reče jedan od njih i skoči na svoga konja. I ostali su zajahali svoje konje i krenuli prema meni. Vidio sam da na glavi nose kaubojske šešire, oko pasa im vise revolveri, a u rukama drže puške. I pucaju na mene. Dok bježim, ne čujem ništa osim topota konja. Ponestaje mi snage. Stajem i okrećem se prema potjeri. Još su daleko.
„Iz ove daljine ne mogu ni slona pogoditi“, pomislim. I tada, onakav zadihan, primjećujem da jedan od gnjevnih, bez kaubojskog šešira i obučen normalno u kožnu jaknu, sjaši s konja i nišani snajperskom puškom u mene. Osjećam lasersku svjetlu zraku među očima. Tren potom vidim metak kako ide prema meni. „Pa i nije toliko brz“, pomislim. Metak se vrti oko svoje osi i ide prema mojem čelu, a ja sam ukočen i ne mogu se pomaknuti. I dok mi se pred očima javlja vodopad od pomiješane crne i crvene, boja Makedonije, osjećam kao da se pustinja obrušava ne mene. Dok boje ulaze i izlaze iz mojih usta, glavom mi prolazi sav put od Skopja do Santo Dominga, svi zmajevi i čarobnjaci, sve vještice i mudraci, sve šume i planine, sva mora i kitovi.
I, evo me sada među vama, nesretni ljudi, vi koji nikada niste bili u ribolovu u Santo Domingu.
***
ZADNJI DANI
Moji su zadnji dani misterij. Neki istraživači tvrde da sam i te večeri izašao iz kuće. Da sam sjeo na klupu na keju. I neko neodređeno vrijeme, neko vrijeme koje se ne mjeri satima, između 0 i 1, podigao sam glavu prema nebu i sklopio oči. No o tome nema nikakvog izvješća. U policijskim zapisnicima o tom događaju nema ništa. Mediji ne izvješćuju da je pronađen neki mrtav starac. Zapravo nitko nije primijetio ovaj događaj.
Konobar Mišo tvrdi da moj odlazak i nije bio baš romantičan. Naprotiv. Kaže da su me pronašli mrtvog u zahodu njegove kavane. Pao sam na mokre pločice, s pjenom na ustima i nekoliko kapi krvi ispod nosa. Još kaže da su me prijatelji zamotali u deku i da su me odnijeli nekamo. Gazda nije htio pozvati policiju da mu ne bi zatvorili kavanu i da ne bi imao problema. Jedino, i on misli da se to dogodilo negdje između 0 i jedan sat. Vjerojatno u ponedjeljak. A možda i u utorak. Ili srijedu.
Olgica, medicinska sestra tvrdi da su me našli palog pokraj bolničkog kreveta. Kaže da se radilo o tako jakom srčanom udaru koji me je doslovno katapultirao iz kreveta. Nije bilo obdukcije, iako je to uobičajeno u takvim slučajevima. Liječnik je tek konstatirao smrt i zapisao razlog smrti – infarkt. Bilo je mnogo hitnih slučajeva i nisu imali vremena posvetiti se već preminulom pacijentu. I da, to se dogodilo u neko neodređeno vrijeme koje se ne mjeri satima.
Moja žena kaže da sam se kasno vratio kući nakon što me nije bilo dva ili tri dana, i da nije nestanak prijavila policiji i da me nije ni tražila jer to nije bio prvi put da me nema. Čula me je u spavaćoj sobi i nastavila spavati. Ujutro me je pronašla sklupčanog u hodniku s rukom na jednoj cipeli, vjerojatno s namjerom je izujem. I smrdio sam po rakiji i zagorjelom vinskom gulašu. Samo što to nije rekla.
Moji su zadnji dani tajna. Samo ja znam da sam se tri dana vozio na sanjkama koje su vukli osam bijelih haskija. Da smo jurili bijelim nepreglednim prostranstvima pokraj planina od snijega i leda, da mi je vjetar šibao lice i da su mi bunda i šubara bili uistinu topli. Samo ja znam da sam bio nasmijan i da mi je bilo lijepo. Kao da sam u romanima Jacka Londona. Kao da sam dijete…
___________________________________________________________________________
ZVEZDAN GEORGIEVSKI rođen je 1961. u Jesenicama, Republika Slovenija. Interdisciplinarni studij novinarstva završio je na Sveučilištu “Sv. Ćiril i Metod” u Skopju 1983. godine, a kao novinar i urednik radio je u nekoliko dnevnih i tjednih novina. Osnivač je i urednik nekoliko makedonskih medija. Utemeljio je prestižnu makedonsku književnu nagradu “Roman godine”. Predsjednik je Nezavisnog sindikata novinara i medijskih radnika Makedonije. Trenutno radi kao izvršni direktor Zaklade “Slavko Janevski”.
U literaturi se pojavio relativno kasno, 2016. godine, s romanom “Tjedan u Grozdanovom životu i smrti”/ „Недела дена во животот и смртта на Гроздан“ (nagrada “Novite” za najbolji prvijenac). Objavio je i knjigu kratkih priča “Da ne budem kratak”/ “Да не бидам покусо“ (“Prosvetno delo”, 2019). Ove dvije priče preuzete su iz te knjige. Prevodi s engleskog i s većine jezika koji se govore na teritoriju bivše Jugoslavije. (žb)
fotografija autora: Vladimir Plavevski
čovjek-časopis 