POEZIJA, PROZA I ESEJISTIKA SUVREMENIH MAKEDONSKIH AUTORA U PRIJEVODU BORJANE PROŠEV-OLIVER: ŽIVKO GROZDANOSKI

KRATKE PROZE ŽIVKA GROZDANOSKOG

PLAY IN REVERSE

N.A. i G.R., 25-godišnji studenti upoznali su se na tulumu u jednom skopskom noćnom klubu. N.A. je primijetila G.R. u masi ljudi i prišla mu. Oboje su bili jedva svjesni svoje krajnje pomućene svijesti no to je, provjereno, samo moglo doprinijeti zabavi. Nepunih sat vremena nakon upoznavanja seksali su se pijani u autu G.R-a gdje su nehoteći i zaspali.

Sljedećeg jutra G.R. se probudio sam, s glavoboljom i rupom u sjećanju. Nakon točno šest dana, sasvim slučajno sreo je N.A na jednoj drugoj zabavi. I ovoga puta nisu bili trijezni no najprije su razmijenili nekoliko rečenica pa su se tek nakon toga napili do kraja i završili na kauču neke N.A-ine znanince.

Ponovo su se sreli nakon tri mjeseca i opet sasvim slučajno u staroj čaršiji u Skopju, G.R. se upravo pozdravio s prijateljima i na putu prema kući sreo je N.A. koja mu je predložila da se pridruži njoj i prijateljici. Te večeri su se odlično proveli: malo su se napili, a nakon što su se pozdravili s prijateljicom, G.R. je ispratio N.A do doma. Tamo su potajice u njezinoj sobi vodili ljubav, a ujutro prije odlaska, G.R. ju je pitao za telefonski broj.

Nakon dva dana, G.R. je pomislio da je možda vrijeme da nazove N.A i da je pozove na piće. Sjedio je s telefonom u rukama, a dlanovi su mu se znojili. Kada je N.A pristala na susret, G.R. se još više uzbudio i nervozno počeo hodati sobom. Pitao se o čemu će razgovarati, imaju i uopće zajedničkih interesa i hoće li ga taj susret uvjeriti da će možda jednog dana njih dvoje moći biti zajedno.

***

NENADANO

Čim ga dovedu iz vrtića, on uredno opere ruke prije ručka, napiše zadaću, stavlja bilježnicu u ruksak, pomno si priprema sendvič za put, pozdravlja se s djedom i kreće prema kući. Čim stigne, odmah vadi bilješke iz ruksaka i stavlja ih u putničku torbu u koju stavlja i odjeću, neseser s pastom za zube i pjenom za brijanje, pali auto i kreće prema željezničkoj stanici. Kupuje cigarete, putnu kartu i polako krene prema peronima. Čeka dugo no naposljetku ulazi u vlak. U kupeu ga obavija toplina i on ubrzo zadrijema. Kad se vlak najzad zaustavi, dvije ga djevojčice strpljivo čekaju da siđe strmim stepenicama kako bi i one mogle sići. Zakorači s bolom u nozi, hvata taksi i kreće prema staračkom domu. Na udaljenosti od stotinu metara, dok njegova kći polijeva cvijeće, promatra ga njegov unuk gledajući zbunjeno u neku neodređenu točku i ne zna što osjeća. Upravo su mu rekli da je njegov djed preminuo. Nenadano.

***

PRVA PRIČA O EDIPU

Kada je čuo proročanstvo, izbezumljeni je Edip počeo bježati daljinama, tuđim zemljama. Znao je u sebi da je pretkazanje sudbina i da se mora ostvariti pa se zato nekako više htio sakriti od samoga sebe, nego od čovjeka koji je trebao umrijeti od njegove ruke.

Jednog su ga dana, dok je prolazio nekim napuštenim šumskim putem, napala nekolicina muškaraca. Edip je počeo bježati, potom se branio no kada se našao u bezizlaznoj situaciji, da bi se spasio bio je prinuđen zariti nož u prsa jednog od napadača. I tek što je pomislio da je tome kraj, ponovo je bio napadnut i ponovo se branio i nije bio ni svjestan da je već nekoliko mrtvih tijela nepokretno ležalo licem u blatu. A Edip je sav zadihan i preplašenih očiju gledao u svoje krvave ruke.

Čim se smirio, rastrčao se između ljudi koji su ležali naokolo. Išao je od jednog do drugog, tresao ih za ramena i očajnički im vikao u lice: „Jesi li ti moj otac?“ i „Jesi li ti izgubio sina, čovječe?“, no oni su samo nijemo gledali u njega. Nisu razumjeli jezik tuđinca.

Nakon što se sve utišalo, Edip je gledao jedno po jedno lica mrtvih no ništa nije mogao iz njih pročitati. Stajao je pokraj puta blijed i osjećao kako ga obuzima tihi užas: nije uspio doznati je li se proročanstvo obistinilo ili tek treba ubiti svoga oca.

***

ŽIVKO GROZDANOSKI rođen je 1986 u Kičevu, S. Makedonija. Nakon privatne gimnazije „Nova“ u Skopju upisuje i diplomira studij talijanistike na Filološkom fakultetu u Skopju. Kao stipendisti omogućen mu je jednomjesečni boravak Na Sveučilištu Winston-Salem u SAD i dvomjesečni boravak na Sveučilištu za strance u Perugi (Università per Stranieri di Perugia). Objavio je zbirku pjesama “Pjesak i svila” (2005), zbirke kratkih priča “Otisci na kockici leda” (2009/2016), “Neka nam oproste trave” (2011), tri novele “Kofer za troje” (2014), roman “Posljednje ime budućnosti” (2018) i pod pseudonimom Jules Menard, zbirku kratkih priča “50 priča – izbor iz deset zbirki priča” (2019), iz koje su ove tri priče. Preveo je s talijanskog knjige Niccola Ammanitija, Alessandra Baricca, Emanuela Trevija, Itala Sveva i Eugenija Montale. Na filmskom festivalu u Kanu 2007., prikazan je njegov amaterski kratak dokumentaran film „In cage“ (U kavezu). Njegove kratke priče i roman prevedeni su na srpski, bugarski, albanski, slovenski, talijanski, engleski i grčki jezik.