Zovem se Želimir i pisac sam. U paleti identiteta kojima sam se mogao predstaviti naposljetku je prevladao onaj od kojeg sam u životu najmanje očekivao – pisac.
Dobar dio radnog vijeka proveo sam kao programer, projektirao i izrađivao raznorodne informacijske sustave što je bio proces za koji sam se veći dio života školovao, no koji je postao nepopravljivo beskorisnim onoga trenutka kad je nestalo struje. Vještina upravljanja i analiziranja velike količine podataka postala je gotovo karikaturalno suvišnom, da sam je svom silom prešućivao i predstavljao se svim ostalim skromnim iskustvima koje sam imao. A bio sam svašta. Uz studij sam jedno vrijeme radio kao operater u telefonskoj podršci, dobar dan, moje je ime Želimir i ovaj razgovor se snima. Jeste li probali isključiti pa uključiti računalo? Budžet sam popravljao držeći srednjoškolcima poduke iz elektrotehnike. Povremeno bih odradio koji tjedan u školi kao zamjenski profesor informatike. Dugo vremena penzionere poučavao osnovama korištenja računala u lokalnome pučkom učilištu. Sad mišem kliknite na gumb iks. Mišem. Mišem! To je ovaj uređaj na stolu pred vama. Ne to, to je tipkovnica! – Nisam bio uspješan predavač, a i da jesam ne bi igralo ulogu. Nijedno od tih iskustava nije imalo nikakvu praktičnu vrijednost kad je nastupilo Sranje. Nakon sveg truda, školovanja, specifična radnog iskustva, specijalizacije, godina staža, jedino je moj, gotovo slučajan, amaterski spisateljski angažman zaslužan što sam još uvijek živ. Živ pisac.
E sad, što je pisac u dobu bez knjiga, dopuštam si malo rastegnuti definicije pa nazivati stvari onako kako su se zvale nekad, jer je za smišljanje novih riječi ponestalo volje. Vokabular nam se jako reducirao, komuniciramo više mahanjem nego poezijom, kopnimo komunikacijski kao što smo civilizacijski i bez sumnje, jednog ćemo dana, i to vrlo uskoro, reterirati u iskonski oblik dvonožnih čovjekolikih majmuna, Lucy, Ardi, i ravno u kariku koja nikad nije nedostajala. Kao što čovjek pred smrt spadne na kognitivne i fiziološke sposobnosti bebe koja ne hoda, sere u gaće i komunicira samo bazičnim emocijama, danas je jasno: tako je i sudbina čovjeka vratiti se u one iskonske oblike, primalnu životinju, pa odbaciti sve što ga čini čovjekom, prvo mozak, potom noge, pa odgmizati natrag u more, deevoluirati u glistu, amebu, jednostanični organizam i na kraju ni u što. Iz ničega u ništa, savršeni krug.
E sad, da taj proces, ni od čega do ničega, bar malo odužimo, uloga je nas pisaca. Pisci su ti svjedoci civilizacije, bili smo tu kad su stvari započele – ruku na srce, s nama su i započele, nisu li? – pa, bit ćemo tu i kad stvari završe. A evo, samo što nisu.
Svake večeri, ako je sklonište dobro, ako su svi živi, a vatrica gori, dolazi mojih pola sata bez kojih ne može završiti dan. Ili može, ali to onda nije dobar dan. Mojih pola sata razlika su između dobrog i lošeg dana. Ajde, pišče, poziv je za mene, i tad otresem pepeo s odjeće, poravnam kosu pa im spašavam duše.
– iz zbirke priča “GRACIJA OD ČEMPRESA”, Naklada OceanMore, 10/2022.
Zovem se Želimir i pisac sam. Moja posljednja knjiga zove se Gracija od čempresa. U njoj sam ispisao priče o izmišljenim vremenima i prostorima. Naslovna heroina Gracija, djevojka je koja lažima želi donijeti dobrobit svima. Naoko, slično čine i pisci. Mojih prethodnih sedam objavljenih samostalnih knjiga zovu se: Mučenice, Mima i kvadratura duga, Mima i vaše kćeri, x, Straška postavlja teška pitanja, Straška izvrće neistine i Mladenka kostonoga, no pisao sam i druge knjige te radio druge stvari, lista postaje sve veća i veća i ta je lista izvor velikog zadovoljstva, kao što je i svaki kreativan rad zadovoljstvo, kao što je i svako dobro veselje, a na kraju te dobrote i veselja trebaju biti nečija biografija, više od neizmišljenih vremena i prostora.
Po cijele dane on je gleda kako pleše. Uvija se maznim pokretima pred blagajnom u trgovini, dok on čeka na jutarnji kruh. Razuzdano skače po stolu, dok on za njim preko pauze sam pije kavu. Omotava se pred njim oko šipke uz nepostojeće vruće ritmove, dok on žurno pješači s posla kući. Stalno mu je pred očima, a onda, kad je nekad doista ugleda, samo tupo zanijemi i gleda negdje u daljinu, da im se pogledi ni slučajno ne bi sreli. Zna on da ta imaginarna žena koju stalno zamišlja nije ista kao ova stvarna, ali ne zna da nisu ni slične. On je noćima zamišlja u crvenom, a njena je najdraža boja tirkizno plava.
***
OTOK BIO
Ovdje je nekad bio hram. Vestalske su djevice na ovom kamenu prale svoje bijele trbuhe. Tu su vječne vatre palile i našim se uljem mazale. Onda je Bizant svoje vojske doveo. Vidite, ovdje su utvrde bile, veliki su grad imali, sa ovih mjesta mnoge divljake pokorili. A tamo je nekad bio samostan. Velika crkva i puno kuća popovskih. Tu su imali skriptorij, važne su se knjige tu prepisivale. Tamo na brdu, odmah iza, je bila austrijska baterija. Tu su goleme topove doveli što su se na kopno mogli dobaciti. S njima su čuvali kanal od Rusa i Engleza, još se vide dijelovi kasarne, samo su sad zidovi obrasli u bršljan i nije sigurno ulaziti. Ovdje su Talijani imali bolnicu. Najveću bolnicu koja je bila na svim našim otocima, dvjesto je ležaja imala i najbolju opremu. Liječili su u njoj svoje luđake, a za rata su silni vojnici tu bili na oporavku. A poslije rata su na tom mjestu napravili veliko odmaralište nekog kombinata iz Vojvodine. Na stotine se malih Vojvođana kupalo u ovom plićaku, mi smo ih pokušali naučiti picigin. U ratu se sve razbilo, pa se sad tu samo baca smeće. A čega danas ima na otoku? pitam svoga domaćina. Tvrdom rukom čupka bijelu bradu i mršti se. Nema ničega. Sve je pobjeglo. Otok ima samo što je bilo, nema čega ima sad.
ŽELIMIRU PERIŠU (Zadar, 1975) uskoro će u izdanju izdavačke kuće Oceanmore izaći i roman “Mladenka Kostonoga”, koja je ulomkom već bila predstavljena na stranicama Čovjek-časopisa.
GLAVA 11. U kojoj se pripovijeda životopis grješnog i veličanstvenog Stipana Grizelja, a Gila se pojavljuje tek u epizodnoj ulozi kao protuteža njegovoj opjevanoj muškosti.
ROĐENJE NA NEVIDLJIVOJ CRTI
U rano proljeće 1721. godine na brdu iznad Knina, točno ispred kamena na kojem je stajalo uklesano „Triplex Confinium: Cesareo, Turcico, Venetum“, susreli su se mletački providur Alvise Mocenigo i turski opunomoćenik Mehmed efendija Sialy, svaki s pratnjom od pedeset muškaraca: stražara, nosača, prevoditelja, pisara, kuhara i vodiča. Ta se mnogobrojna komisija uspela na brdo da na terenu provede uvjete Požarevačkog mira koji su njihove vlade potpisale tri godine ranije. Za zadatak su imali proći Dinaru i Kamešnicu, pa preko Kamenskog i Aržana stići do Imotskog i Vrgorca, ostavljajući za sobom granične kamenove i topografske crteže mapa razgraničenja između dvije sile. Jednostavna je istina da svi makrohistorijski problemi uvijek imaju svoje mikrohistorijske povode. Tako su i ovu granicu, nevidljivu prostornu crtu koja određuje ljudske sudbine, značajno uvjetovale sićušne crijevne gliste. Komisija je vukla graničnu liniju preko prostranih jugozapadnih padina Dinare pa ponijeta agresivnim formalizmom i činovničkim zanosom budućeg mletačkog dužda, gotovo sve planinske vrhove ostavljala na osmanskoj, a sve pašnjake na mletačkoj strani. Da je kojim slučajem bilo drukčije, da je turski paša Sialy bio agilniji u zastupanju interesa svoje strane, da je više vremena provodio pod bistrim nebom a manje u svom šatoru, i da je uopće manje bio zgađen tim vrelim kamenom i tom planinom s koje je samo želio što prije sići – granica bi možda izgledala drukčije, ova se priča možda ne bi ni dogodila, a Dalmatinska Zagora i Hercegovina bi u stoljeću koje slijedi bili bar malo mirnija i pitomija mjesta. Ipak, efendija Sialy je nevoljko napuštao šator, već je prvih dana na toj planini zaradio neugodnu crijevnu groznicu i nije imao nikakve želje petljati se u Mlečaninov rad, štoviše, bio je sretan što se trasiranje izvodilo brzo i bez većih teškoća. Tako je proljev jednog državnog dužnosnika učinio da se linija Mocenigo, kako će u budućim stoljećima zvati ovu granicu, provukla točno posred imanja obitelji Grizelj, ostavljajući kuću na jednoj, a torove sa stokom, voćnjak i dvadeset jutara najplodnije zemlje između Dinare i Kamešnice, s druge strane te nevidljive crte. Zbog tog nesretnog rješenja oba će državna autoriteta polagati pravo na rad obitelji Grizelj; prvi jer je kuća bila na kamenom brijegu koji je na turskoj zemlji, što znači da je obitelj živjela u Hercegovini i zbog toga harač dugovala Bosanskom pašaluku; a drugi jer su polja i stoka, dakle izvor zarade bili na mletačkoj zemlji, što znači da porez duguju i Serenissimi. U tom podijeljenom prostoru rodio se grješni i veličanstveni junak i razbojnik Stipan Grizelj.
PRIJAPOVSKI LIK HARAMBAŠE
Dugo su se po sajmovima za pet para mogle kupiti karte s otiskom jedine postojeće fotografije Stipana Grizelja. Stipan stoji ponosan u izvezenoj košulji i ječermi, u ruci mu puška, drugom se pridržava za dršku kubure koja mu je zataknuta za pojas. Iza leđa su mu obrisi brežuljka i šume, magloviti i uzvišeni, kako se već crtala scenografija u fotografskoj radnji. Sijedi brk otkriva da je na slici dobrano prevalio šezdesete. Pomalo nesigurno gleda u fotografa, da ovo nije opis narodnog junaka mogli bi reći: pomalo i preplašeno. Ni traga onom hajduku o kojem je ispjevano toliko deseteraca. Na fotografiji se ne mogu prepoznati ni zubi koji blistaju k’o munje, ni pogled od kojeg se Turčini pokunje. Za čovjeka koji je mogao ugrist vuka, pregrist teleta / pa priskočit magarca bez zaleta’ čini se slabašan i pogrbljen, a usne su mu se usukale prema unutrašnjosti vilice kao da u njoj nije preostalo previše zuba. Mi znamo da je ova fotografija napravljena u trenutcima njegove najveće slave koja se dogodila punih trideset i pet godina nakon trenutaka njegove najveće snage pa dopuštamo da je Stipanova pojava u mladosti bila drukčija, da je i likom bio takav harambaša kakav je opjevan u stihovima: nema lipšeg diva okolina / i ona mu stvar do kolina. Bez obzira na sijedog, bezubog i pogrbljenog starca prikazanog na njoj, ljudi su i dalje dugo i voljno za pet para kupovali fotografiju brdskog harambaše i pridavali joj posebne moći. Muškarci bi je objesili na zid priželjkujući da im slika priskrbiti bar dio one opjevane muške moći, a žene su je držale pod madracem − nadajući se istom.
PRVA KRV S LEĐA
Ostat će tajna koji povod je otjerao braću Grizelj u hajduke. Po jednoj verziji priče Grizeljove sinove su turski pobočnici došli voditi na kuluk, po drugoj su Mlečani došli iskoristiti svoje pravo na tlaku. Postoji i priča o sedam mladih janjaca koji su odlutali u bašču nekog bega u kojem je ovaj dvadeset i sedam godina uzgajao rijetke biljke, zbog čega je beg vlasnike janjaca osudio na četrdeset i sedam udaraca bičem. Također je zapisano i više verzija ljubavnih nevolja u kojoj se vrli hrvatski momak zaljubljuje u nevino islamsko djevojče koje strada od ruke vlastitog nepopustljivog oca, poslije čega slijedi uobičajena osveta cijelom rodu i napose cijelom svijetu, sve dok se ne osveti i sam sebi. Svaki od ovih strasnih zapleta završava romantičnim bijegom mladića u planinu. Ljudske biografije se, to je izvjesno, izmišljaju, preuveličavaju i dopunjuju, a dodane elemente često je lako prepoznati već i po epskom tonu ili simboličnim brojkama. Sigurni elementi odmetanja braće Grizelj su: nepostojanje ugovora o dvojnom oporezivanju između Austrijskog i Osmanskog Carstva, posljedično tome: siromaštvo obitelji Grizelj, uz to: nemiran i lakorazdražljiv kokot kubure najstarijeg Grizeljevog sina. Iza sebe braća su ostavila dva tijela, jedno probušeno zrnom, drugo izbodeno nožem, oba s leđa. Prve žrtve bande braće Grizelj nisu bile ni poreznici, ni haračlije, već dva težaka od Otoka i Ovrlje koji su se, kako se to često kaže, našli na krivom mjestu u krivom vremenu. Krivo mjesto obuhvaća prostor od Cetine do Zrmanje, na sjeveru od Kupresa preko Glamoča, Duvna sve do Mostara, na jugu od Mosora do Biokova. Krivo vrijeme znači biti suvremenik Stipana Grizelja.
ZLATNO DOBA MILODARA
Zlatno doba za Stipana Grizelja traje deset godina. Na njegovom početku, u trenutku bijega na Kamešnicu, Stipan ima dvadeset i pet godina, a braća mu, Šimica i Perica, osamnaest i petnaest. Deset godina kasnije, Stipan ima trideset i pet, Šimica ima dvadeset i osam, živi tisuću kilometara daleko i zove se Simone Galiot, a Perica više nije uživatelj ovog svijeta. U tih se deset godina Stipan napucao iz svojih kubura. Napadao je turske karavane, trgovce i kiridžije. Nije štedio ni carske službenike, krijumčare duhana, stočare, a omrsila mu se jednom i kočija koju je tjerao Bečanin u službi Thurn-und-Taxisa. Ipak mu je, kao istinskom čovjeku iz naroda, najmiliji bio taj isti mali narod što je nosio svoj mukom okopani težački trud na sajam u Duvno, Zadvarje, Solin ili Benkovac. Za takve je imao i poseban ritual. Jedan ćilim crvenog ruba s uzorcima crnih i zelenih baklava, pet sa pet lakata velik, prostro bi uz sam rub ceste i otišao. Svaki je trgovac znao koja je svrha tog ćilima i što će se dogoditi ako ga zaobiđe, a da na njemu ne ostavi primjerenu putarinu. Da bi ovakav sustav djelotvorno funkcionirao Stipan je trajno morao raditi na promidžbi svog lika. Neobrazovan u znanju ekonomije i marketinga, Stipan je najučinkovitiji poticaj rasta prihoda vidio u olovnom zrnu koje bi iz blizine ispalio u lice klijenata svojih razbojničkih usluga. Posebno je pazio na to da o svojim privrednim metodama educira svaku skupinu koju bi presreo na drumu i koja ne bi odmah istresala vrijednosti na ćilim. Izvukao bi jednog iz skupine i bez puno priče završio s njim. Kuburu je volio više od sablje. Bila je glasna, dimila je i mirisala poput zapaljenog hrasta, a kad se ispaljivala iz dovoljne blizine, lice žrtve pretvarala u smjesu mozga, kože i kostiju. Nakon prve egzekucije bi polako, odmjerenim i teatralno sporo, poput kakvog generala koji puni i pali svoju lulu, iz prednjeg džepa izvukao novi naboj, zubima otkinuo papirnati vrh, usuo barut i zrno, pa ga polako nabio u cijev, gledajući ispod oka ostatak skupine. Ostatak skupine se tresao, pišao i srao u gaće, povraćao, padao u nesvijest, plakao, ridao, grcao, vikao, molio boga i sve u svemu – burno iskazivao očekivanje idućeg zrna olova. Stipan bi dovršio punjenje kubure, još jednom ih mrko pogledao pa zataknuo oružje za pojas i poput ljutitog boga pokazao na ćilim: „Za milodar.“
BOGATI I BOGU MRSKI
Strah i trepet za male, Stipan je nadaleko izbjegavao velike. Bogati i plemeniti nisu bili zahvalna meta. Za sobom su vodili pratnje, u pravilu oružane. Makar je banda harambaše Stipana Grizelja u jednom trenutku brojila dvadeset i četiri čvrsta muškarca, grizli su samo jadne i slabe. Gore od oružja, bogati su imali utjecaj na žandare. Kad bi greškom opekao nekog turskog vlastelina, ovaj je odmah digao hajku i Stipanovi hajduci su morali bježati preko granice. Isto bi se dogodilo i s austrijske strane. Žandari su, kao i svaka sila ovog svijeta, uvijek milo gledali u smjeru zlata a nevoljko prema bijednim i jadnim, pa je i Stipanu ubrzo postalo jasno da će mu razbojnička karijera biti to dugovječnija, što manje bude dirao u bogomdane i uzorite. Međutim, u deset godina otimačine iza Stipana je ostalo koliko leševa, toliko i slave. U svom je djelovanju postao toliko uzoran da su zbog njega nastajali novi putovi. Čak su i brodske linije među dalmatinskim gradovima oživjele, sve samo da se zaobiđe onaj ćilim. A ćilim, baš poput magičnog perzijanera iz tisuću i jedne noći, letio je među planinama pojavljujući se jedan dan pod Mostarom, drugi pred morem, plašeći pošten svijet i ubirući svoj lupeški porez. „Samo u Dalmaciji može hajduk deset godina nekažnjeno pljačkati“, izjavio je carski vicekomodor Karl Joseph-Stefan kad se iskrcao u splitsku luku s ciljem da osigura prostor za predstojeći carski posjet južnoj pokrajini. Skupio je šefove žandarmerija i objavio: „Mislite li da car dođe u ovu bogom ispljunutu zemlju, taj bandit mora završiti na vješalima. “Ne osporavajući da su samo slina božjeg ispljuvka, lokalni su se žandari odmah ustrčali pa u čast carevom dolasku objavili novu tjeralicu. Iznos za hvatanje braće Grizelj je udesetorostručen, a tekst preoblikovan u „donosiocu glave gorskog bandita Stipana Grizelja ili njegove braće bit će nagrada isplaćena u zlatu.“
ŽELIMIR PERIŠ (Zadar, 1975.) – roman “Mladenka Kostonoga” njegova je peta knjiga.
čovjek-časopis 