KRATKE PROZE VLADIMIRA MARTINOVSKOG IZ ZBIRKE “ZOOSTORIJE – PRIČE O LJUDIMA I ŽIVOTINJAMA” / Зоостории – приказни за луѓе и животни, Begemot, Skopje, 2019.
SIBIRSKI JELENI
(Ruska bajka)
O Jeleni Vladimirović Nikolajevnoj bi se moglo reći da bi joj Homer, kada bi je vidio (ako je uopće postojao i ako je uopće mogao vidjeti), zasigurno ispjevao najljepše heksametre s raskošnim epitetima i beskonačnim usporedbama. Zasigurno bi je istaknuo kao povod za zagonetne ljubavne sedmerokutove i kao legitimni razlog za dugogodišnje svjetske ratne sukobe jer bi za nju vrijedilo i ginuti.
Za Jelenu Dimitrijevu Krasnoljubevu iz Krasnojarska bi se moglo naslutiti da bi joj car Salomon, kada bi je vidio (ako bi uopće imao vremena vidjeti je uz tolike druge žene), zasigurno mogao napisati novu „Pjesmu nad pjesmama“, u kojoj bi uspoređivao njezino savršeno tijelo s dijelovima tijela sibirskih životinja: O, Jeleno, imaš oči srne u srcu tundre, kožu meku i toplu kao hermelin u sibirskoj zimi, / zube sjajne kao u samura u tajgi, / a grudi su ti kao blizanci polarne lisice / koji bježe pred zubima bijeloga tigra. / O kćeri sibirske, molim vas, / ne budite Jelenu dok spava uz samovar…
O Jeleni Simonovoj Petrovoj iz Jakutska moglo bi se pretpostaviti da bi se Frédéric-Louis Sauser (poznatiji kao Blaise Cendrars), kada bi je vidio, zasigurno odlučio još pet puta putovati transsibirskom željeznicom, čak bi i uzgajao pčele da bi si mogao kupiti karte, a izgubio bi i drugu ruku, samo da bude u blizini te nepoznate ljepotice.
No, nažalost, vrlo je izvjesno da nijednu od te tri Jelene nije vidio ni Homer, ni Salomon, ni Cendrars, a što je svakako ostavilo velike posljedice na povijest književnosti.
Jedini koji je vidio sve tri Jelene bio je neki jelen koji je mjesecima trčao tajgama i tundrama probijajući se kroz guste brezove šume, potpaljene ledine s niskim četinjačama, preplivavši bezbroj brzih potoka, djelomice zamrznutih jezera i hladnih rijeka u potrazi za svojom Jelenom.
***
NO SO
Jednog jesenskog jutra u jednom malom gradu sa svega pet milijuna stanovnika, probudilo se jedno prase imenom No So i shvatilo da mu nema nosa. Kako je shvatilo? Pa namirisao je da ne može mirisati.
A budući da je izgubilo jedno od pet čula, prase je razrogačenih očiju, isplažena jezika, naćuljenih ušiju i zategnute kože krenulo prema bulevaru tražiti svoj nos. Pomoću četiri čula uvidjelo je da mu toga jutra nedostaje i repić.
Na farmi na kojoj je rastao već se širila priča o nekom čovjeku koji se jednoga jutra probudio bez nosa, pa se i prase No So počelo tješiti da će možda netko pričati i o njegovu iznenada izgubljenom nosiću.
Možda će se u toj priči govoriti da sam gurao nos gdje treba i ne treba i da je sve to moja krivica? Možda će se kao razlog spomenuti i repić kojim sam šarmirao sve živo i mrtvo?
Možda će se objasniti zašto sam baš ja ostao bez početka i kraja svoga tijela? A možda i ne? – pomislilo je prase dok je prolazilo pokraj stočne tržnice na kojoj su svi prasci imali nosiće i repiće.
***
OTOK KAMELEONA
Nikada nitko nije vidio kameleona na otoku kameleona, iako svi govore da su posvuda. Tako su se uspješno stapali s okolinom da si mogao na jednom od njih napisati pismo, misleći da je kameleon obični list papira, a poslije se danima čuditi u što se sve može pretvoriti i preobraziti tvoja poruka.
***
OTOK PČELA
Jednoga dana, umorne od oblaka pesticida i insekticida, sve pčele na cijelom planetu su jednoglasno odlučile smjestiti se na jedinstvenom netaknutom otoku. No tek što su se na živopisnom otoku udomile, počela se širiti glasina da je jedna velika kompanija kupila otok. Novi je upravni odbor jednoglasno odlučio da baš taj otok koristi kao divovsko skladište za umjetno cvijeće.
***
OTOK BIKOVA
Da bi te pustili posjetiti otok bikova, trebaš zadovoljiti bar jedan od sljedećih uvjeta 1.) da si dupli bik u horoskopu sa certifikatom akreditiranog državnog eksperta za horoskope izabran na javnom natječaju, s potvrdom ovjerenom kod javnog bilježnika, prevedenom od sudskog prevoditelja, ovjerenom kod drugog bilježnika koji je i sam certificiran dupli bik u horoskopu; 2.) da si umirovljeni toreador koji nikada u svojoj karijeri nije bio poražen u areni no također koji nikada nije ozlijedio ni usmrtio ijednog bika; 3) da doneseš potvrdu da si osobno i uživo vidio sve Picassove slike, grafike i skice s motivom borbe s bikovima.
Kada netko uspije dobiti vizu za otok bikova, danima ih traži po pašnjacima, ledinama i gorama. Kada naposljetku shvaća da su jedini bikovi na otoku bikova oni na zidu jedne pećine, posjetitelj čeka u redu da bi kupio skupu ulaznicu i žuri prema ulazu u pećinu. Kada ondje pročita da će pećina biti zatvorena zbog renoviranja još dva stoljeća, posjetitelju preostaje još samo osjećati se isto kao da je izvan otoka bikova. Kao prevareno tele.
_____________________________________________________________________________
VLADIMIR MARTINOVSKI (Skopje, 1974.) je profesor na Katedri za opću i komparativnu književnost na Filološkom fakultetu “Blaže Koneski” u Skopju, Sveučilišta Sveti Ćiril i Metodije. Objavio je desetak pjesničkih knjiga: Morski mjesec (2003), Skrivene pjesme (2005), I voda i zemlja i vatra i zrak (2006), Kvartete (2010), Požuri i pričekaj (2011), Prije i nakon plesa (2012), Prava voda (2014), Unutrašnje planine (2016), Sanjane i budne pjesme (2017) i Sto i jedan sonet jednog čudnog proljeća (2020), knjigu priča Zoostorije (2019), tri knjige haibuna: Eho od valova (2009), Mačka u magli (2016) i Nebo bez zvijezde (2016), kao i dvije pjesničke knjige za djecu: Dok dišem, nadam se (2019) i Šah s Bachom (2020). Objavio je i desetak knjiga studija i eseja, a priredio je osam antologija. Pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika. Potpredsjednik je makedonskog PEN-a.
čovjek-časopis 