Živim u bivšoj kasarni na oko 300 metara nadmorske visine. U opisu rezidencije stoji da nemamo cimere Ali svaki put kad se vratim sa predavanja Stvari su ispremještane. Vjetar je prilično jak na ovoj visini Pa proizvodi jezivu muziku u kontaktu sa Starim prozorima, kapijama I vratima koja ne mogu da se zatvore do kraja. Poprilično je teško zaspati ovdje. Svaku noć me bude hodnici. Odjekuju, i po kricima znam: Neko umire u najgorim mukama. Ovo je mnogo drugačije mjesto noću. Struja nerijetko nestane Pa se očekuje da napipamo put do svojih vrata. Svaki put idem istom putanjom Svaki put reljef je drugačiji. Ponekad dodirnem goli kamen Ponekad nešto što se brzo izmakne. Osoblje rezidencije je tu samo po danu I ne vjeruje u priče o duhovima. Osim starog portira. On se jednom zapio i zaspao na poslu. U neko doba, probudilo ga zvonce na šalteru. Mladić u uniformi tražio je zavoj. “Sve se zagnojilo, došlo do lakta” Pričao je poslije. Ali on je pijanica Oni svaki vikend vide novu utvaru. Moji prijatelji ne mogu da se načude svemu tome I pitaju zašto se još nisam odselila Ali ja u svemu tome ne vidim ništa sporno: Kirija je jeftina, pogled nenadmašiv A ako već moram da dijelim wc, tuš i kuhinju Bolje da to bude sa mrtvima Mnogo su uredniji od živih.
– iz zbornika konkursa za pjesničku nagradu “Milo Bošković”, Kolašin, Crna Gora, 2023; drugonagrađena pjesma
___________________________________________
VLADANA PERLIĆ rođena je u Banjaluci 1995. Objavila je dvije zbirke poezije: Kucanje na vrata kule (Zaprokul, 2020.) i Isus među dojkama (LOM, 2020.). Dobitnica je brojnih književnih nagrada. Poezija joj je prevođena na engleski, francuski, njemački, poljski, mađarski, italijanski i hindi. Živi u Francuskoj.
VLADANA PERLIĆ (Banja Luka, 1995) pjesnikinja je i spisateljica. Objavila je dvije zbirke poezije: „Isus među dojkama“ (LOM, 2020) i „Kucanje na vrata kule“ (Zaprokul, 2020), za koju je dobila nagradu „Novica Tadić“. Dobitnica je prve nagrade Ratkovićeve večeri poezije za 2020. godinu. Bila je finalistkinja konkursa Trećeg Trga 2020. i SKC-a iz Kragujevca 2020, dobila drugu nagradu na konkursu „Slovo Gorčina“ u Stocu za 2018. i 2020. godinu, treću nagradu na Festivalu poezije mladih u Vrbasu 2020. i treću nagradu „Milo Bošković“ za 2020. Poezija joj je prevođena na francuski, njemački, engleski, mađarski, poljski i hindi.
ŠTA STE OČEKIVALI KADA STE ME NAZVALI PO ČOVJEKU KOJI JE DOSLOVNO IZGUBIO GLAVU
često se uhvatim kako razmišljam o dedi ne o onom kome je ona stvar došla glave već o onom drugom čije ime nosim
bio bi ponosan na tebe kaže mama pomagao bi ti da riješiš električna kola naučio te da voziš traktor vodio na utakmice zvezde a onda samo naglo umukne kao da je upravo glavom i brkom ušetao kroz vrata vratiće se govorila je baba nije mrtav ima drugu ženu i djecu u argentini rekla joj jedna žena što gleda u pasulj vratiće se mora se vratiti jer čak i psi s vremena na vrijeme dobiju kost-dvije a mi poslije 25 godina ni toliko
avgust devedes pete mog dedu bole leđa i muka mu je od rata sakrij se vlado izginućeš neće mene vide da me boli avgust devedes pete moj deda ne zna kako ću se zvati niti da više ne mobilišu vojnike po kućama već brojke koje bi im baš fino legle kako na papir tako i u masovnu grobnicu oktobar devedes pete moja mama zamišlja želju dok gasne svih 26 svjećica u sjeni njenog stomaka ali svadbarski meci su bogovima rođendana izrešetali uši i oni joj sad mogu dati samo još krvi maj devedes šeste po prvi put za markovdan baba po kući ne traži stolicu viška
kad su svu djecu njihovi djedovi ljuljali na koljenu ja sam imala nevidljivog dedu i to je bilo nekako kul jer moj je deda mogao meni da sjedi u krilu i traži igračke za svetog nikolu kad su drugu djecu njihovi djedovi vodili na sladoled ja sam svog za ručicu vodila u školu da nauči da čita i piše ali brinuo se i on o meni on je bio u mojoj pesnici kad sam se branila od dječaka ljutitih i za glavu viših on je bio moj plišani zec kad mi niko od drugara nije došao na rođendan on je bio stranac koji me uhvatio za kosu kad sam se davila u rijeci moj deda heroj deda prkosni deda snažni jednom se rukom drži za bolna krsta dok drugom pridržava glavu da mu se ne skotrlja sa ramena i juri brzinom svjetlosti kao vin dizel u onom filmu s bebom da me zaštiti od zalutalih metaka mina u polju pazi me od zastava i telećih glava raznoraznih kukavica koji bi da me vode tamo gdje sami ne smiju
e moj deda opet si se zajebao u računu sve ove godine strijepio si od pogrešnih stvari dvaput zaključavao bravu u slučaju da se vrate sinovi ljudi koji su te odveli kao da meni išta može metak geler grom možda nosim tvoje ime ali ja sam perlić deda a mi perlići ginemo od metka samo ako je prvo bačena rukavica ili nas pokupi kamion dok se na neosvijetljenom bajsu vraćamo iz kurvanja nisi me sačuvao deda ja sam pravoj opasnosti išla na noge penjala se preko balkona i ulazila kroz prozor dok svi spavaju nisi me spasio deda poludjela sam deda srce mi je bolesno deda deda daj doleti na svom nebeskom traktoru i reci da izgubiti glavu i nije sad neki smak svijeta
***
GODINA KAD JE BRAT POČEO DA VJERUJE U VANZEMALJCE
te godine brat je krenuo u medicinsku školu i tako se zauvijek upisao u redove skeptika. majka je tri noći plakala za njim, sipala mu svetu vodicu u kafu i tamjanom mu krišom kadila sobu, neće li se vratiti pod okrilje vjere. majka nije znala da bratovljevo nebo nije ostalo prazno, kako je ona zamišljala. on se sad noću iskradao kroz prozor svoje sobe i peo na krov da posmatra zvijezde i iščekuje otmicu. nije mati to shvatala, sve to naukovanje ni njihove bezbožničke alate poput šprica, koje mu je nalazila u sobi i odmah pomišljala na najgore. mati je bila jednostavna žena i sad joj se počelo činiti da možda ipak nismo sami. jer ako nisu vanzemaljaci, ko je onda oteo dijete?
***
KAKO SU ME VANZEMALJCI UBIJEDILI DA TAJ PATRIJARHAT I NIJE NEŠTO
Kad sam bila dječak, bila sam najhrabrije dijete u ulici. Koja god se vratolomija smisli, ja sam je prva uradila, dječake za dvije glave više od mene tukla i, naravno, svaki put popila batine, al’ sam ih tukla. Kad se brat plašio da fudbalsku loptu udari glavom, svi su mu se smijali, a ja, ne bih li zadivila tatu i dječake iz ulice, ja sam uzela košarkašku loptu i napucala je čelom iz sve snage, tako da je sve zvonilo kao pred službu. Niko nije ni obratio pažnju na mene. Zato sam je uzela ponovo i udarila, i opet niko nije obratio pažnju na mene. Zvonjava je već postajala nepodnošljiva. A kad sam je uzela i treći put u ruke, na nebu su se pojavili vanzemaljci i dobacili mi: „Ti nisi pravi dječak.“ Tako sam počela da nosim haljine na cvjetiće i volim nježne dječake koji svoju glavu više vole upotrijebiti za neke mekše stvari.
***
AKO TI SE NE SVIĐA MJENJAČ, OK JE PREĆI NA AUTOMATIK
od nje imam tremu dlanovi mi se znoje kako se ono zovem kako se ono zovem ona je bajkerka bez motora i kožne jakne kad ona uđe u prostoriju sve oči se zalijepe na nju kao muve na extra strong traku za insekte. mislim da se i mom momku sviđa. ona je jedna od onih djevojaka koje su nevinost gubile odozgo zabijale golove dječacima kroz pišu odjebale princa i smuvale aždaju gacale preko blata do gležnjeva da dođu do duge dok je mater za njima vikala ne preko oranja sine isfleka novu haljinu. nikad nije uzmicala ni pedlja kad baba zakolje pijetla a on trči onako u krug par minuta bez glave tako je i dobila ožiljak na koljenu u obliku rogova ta đavo djevojka čini da se svi osjećamo suvišno njoj ne treba niko da joj promijeni sijalicu osigurač ulje u autu otvori teglu ajvara s mjenjačem se snalazi bolje nego sa pa neću sad da budem vulgarna. ta kaktus djevojka šta ona radi kad se umori od toga da bude sin? da li se prospe po kuhinjskom podu pa jeca slini da li kaže bože hoće li iko zavoljeti kći u meni? ne ona ona to ne radi ona je snagator djevojka kristijan golubović djevojka o njoj se pričaju razne priče kako je jednog izbola nožem jer ju je ufatio za dupe bez pitanja drugog išamarala jer joj je podvalio pepsi umjesto kole ta seksi brat djevojka mislim da se i moj momak zaljubio u nju. kad bi samo htjela da ga udomi na jednu noć pa da ima nešto lijepo i moje da do zore u njoj ženu ljubi.
VLADANA PERLIĆ (1995, Banja Luka) diplomirana je profesorica francuskog jezika i književnosti. Dobitnica nagrade Ratkovićeve večeri poezije 2020. Za rukopis „Kucanje na vrata kule“, dobila je nagradu „Novica Tadić“ za 2020. godinu, bila je finalistkinja konkursa Trećeg Trga 2020 i SKC-a iz Kragujevca 2020, dobila drugu nagradu na konkursu „Slovo Gorčina“ u Stocu za 2018. i 2020. godinu i treću nagradu za drugu pjesničku zbirku konkursa Carpe Diem 2020. Trenutno je u finalu Festivala poezije mladih u Vrbasu i Međunarodnog festivala kratke književne forme Zaton. Poezija joj je prevođena na francuski, njemački, engleski, mađarski, poljski i hindi.
AKO ĆEŠ MI VEĆ PSOVATI MATER, POTRUDI SE DA BAR UŽIVA
Moja majka je savršena žena. Ona nikad ne ulazi u frizerski salon bez krivice u svom novčaniku na leptiriće niti kupuje sebi novu haljinu dok god mi pružamo ruke prema dućanskim policama. Moja majka je savršena žena jer zna prepoznati prioritete: otac prije kćeri, muž prije žene, djeca prije majke. Žuti i bijeli pilići, dva ranjenika za slavu, paprike usred suše, sve čeka i zavisi od ruke savršene žene. Da ga ona ne uprti na svoja leđa i nosa do svog tužnog groba, ovaj svijet bi se vjerovatno skotrljao na samo dno galaksije i raspolovio kao prezrela jabuka. Moja majka je savršena žena sa savršenim podočnjacima i savršeno ispucalim rukama, čije brazde više ni glicerinska krema ne može da ispuni. Moja majka bi, moguće, bila svetica da nije rodila savršeno nesavršenu mene, a to je grijeh koji ne može da se oriba na koljenima niti sapere krvavim znojem. Majkama je dozvoljeno da rađaju samo male isuse. U suprotnom, svijet im podere halje i svakodnevno ih u psovkama siluje.
***
MOJI RODITELJI
Moji roditelji su se podmladili Sada nose pelene i guguču Krhki su kao dojenčad Vozim ih po ljekarima da prime bocu Viču mi mama, mama! Na šta se ja srdim, pa kažem ko je koga ovdje rodio!? Od njihovog plača ne sklapam oka noćima Još devet mjeseci kaže doktor Plašim se njihovog rođenja
***
ZAŠTO KAMIONDŽIJE ODLAZE NA JUG
jesi li znao da kad lisica umre njene sestre se skupe u suton i plaču a ako imaju braću ako imaju braću onda ništa ispričao mi jedan čovjek što je došao da se napije vode na našoj česmi kaže kad flamingosi dođu na autoput da plešu to ne valja znači golema je usamljenost kamiondžija baš juče sam vidjela jednog trubio je psovao a onda dugo plakao u šoferskoj kabini ovo zadnje nisam vidjela svojim očima ali njegov auto-miris je bio ružičasti flamingo i sve gole žene na posterima su mu bile tužne to jer su srodne duše i onda jebiga zato kamiondžije svake jeseni odlaze na jug to su prosto takve tice
***
LJUBAVNO PISMO GRADU KOJI ME JE JEBAO I VIŠE SE NE JAVLJA
ti si retardan i glup zato i jesi moj grad nikad me nemoj napustiti vodi me uvijek lelujavu i pijanu na moj zadnji bus rale turs prepoznajem ga uvijek po jedinstvenom smradu nepostojećoj klimi i ojkačama na plejlisti grade moj volim te volim te ma šta evropa francuska šta berlin šta ti imaš najljepše oči i tako me temeljno svlačiš poljubi mi koljena modrim ulicama ti si moje prvo jebanje prvo pravo plakanje prva pijanstva svirke drugarstva moja vječna slabost ljubav nikad nemoj odustati od mene nikad neću odustati od tebe ti si puna pepeljara koju ne dam konobarima da istresu iz tebe se rađam svaki put kad se kockari prekrste i povuku ručku na voćkicama nikad mi ne povjeruj na prijetnje izbjeglištvom to ti samo udaram čežnju jer želim da me stisneš jače nego ikad želim da mi kažeš ljubavi moja čitaj kavafija sve je istina jedan grad jedna zemlja jedna čežnja ti i ja grade moj ne budi mi stranac oduvijek sam htjela da ti pripadam zašto se sad praviš da me ne poznaješ reci da sam tvoja ljubav tvoja mezimica reci da me se sjećaš iz tinejžerskih dana sa dvolom nektara u parkiću i zbunjenim okama ja sam tražila tebe grade moj mrzim te svih tvojih sto lica ti si goli beton i golubja govna ti si dobro izlektorisan govor mržnje ja sam tvoja ja sam tvoja zašto me ne vidiš kvragu i ti i tvoje nastavnice srpskog sa šarenim maramama oko vrata i obiljem pridjeva u rukavu one uvijek znaju bolje one su uvijek nosile tvoje burme i pljuvale po mojim sastavima jer sam tvrdila da je najhrišćanskije biti kurva davati ljubav svima zauzvrat uzimati samo ljubav ali one su vidjele samo to kurva kurva kurva i nijedan pridjev ispred grade moj malaksali kurcu frustriraš me dovodiš me do ludila ja bih ovdje da ti dam sve a ti tromo blejiš brojiš ovce razvijaš paraplegiju šta sam ti ja neka diplomica da me izložiš za goste školjka suvenir iz sutomora što je na svakih par godina prisloniš na uho i praviš se da slušaš more oluju budućnost zajebi me s tim ti si đaner koji cijeli život priča da se od sutra skida sa dopa a već prvom prilikom krade babi penziju i juri zmajeve u toi toi-ju grade moj govno jedno licemjerno šizofreno ne bih te mijenjala ni za jedan drugi na svijetu
VLADANA PERLIĆ (1995, Banja Luka) diplomirana je profesorica francuskog jezika i književnosti. Za rukopis „Kucanje na vrata kule“, dobila je nagradu „Novica Tadić“ za 2020. godinu, bila je finalistkinja konkursa Trećeg Trga 2020, SKC-a iz Kragujevca 2020. i dobila drugu nagradu na konkursu „Slovo Gorčina“ u Stocu za 2018. i 2020. godinu. Trenutno je u finalu Festivala poezije mladih u Vrbasu i Međunarodnog festivala kratke književne forme Zaton. Pobjednica je Prvog pjesničkog konkursa za najbolju studentsku poeziju Univerziteta u Banjoj Luci, kao i pjesničkog konkursa „Vrijeme (bez) utopije“ 2019. Poezija joj je prevođena na francuski, njemački, engleski, mađarski, poljski i hindi.
mladi ljudi su spremni na svakojake povrede krvarenja lomove izazivanje sudbine je razonoda za dosadna nedjeljna popodneva mladi ljudi uvijek skaču na glavu ne dvoje mnogo iznad nepoznatih voda i kuda sve to vodi nikad ne pitaju mladi ljudi su spremni na sve osim na dosadu
šta je mladom čovjeku zavezati se u čvor nekim ishitrenim priznanjem pa ga presjeći divljinom koju samo mladost posjeduje šta znači biti vjeran i nevjeran riječi su neistražena minska polja i svaka može donijeti iznenadnu smrt zato oni pametniji ne slušaju tvrdoglavo ne slušaju mladi ljudi su bogovi što prelako krvare od riječi jer još ne znaju da su besmrtni mladi ljudi žive u svojim zauvijek i nikad vrijeme je za njih novčić što se okreće u zraku svaka dužnost i ljubav traju zauvijek i ne duže od pet minuta
mladi ljudi u istom danu govore jedva čekam jedva čekam ljubavi moja ljubavi jedina i večeras ipak nemam želju da dođem njihovo srce je novčić što se okreće u zraku ko može da naređuje biću koje živi zauvijek i umire svakih pet minuta? mladost ah mladost uzdišu starci u jarmovima doista je protraćena na mlade
VLADANA PERLIĆ (1995, Banja Luka)
pjesma je preuzeta s portala Centar kulture, uz dozvolu autorice
čovjek-časopis 