DVIJE PJESME VIKTORA VIDE I JEDNA NJEMU POSVEĆENA

SMRT U GRADU STONU

Bijah nejako dijete
i uz bujan vrt, na ogradi od žice,
spazih libelulu.

Treperila je.
Na suncu. U tišini modrog prijepodneva.

Ispružih sitnu ruku:
Bio jedan dragulj,
taj vilin - konjic,
te je titrajući sjao.

Tad me poče tresti groznica.
Umirao sam na mahovini
ispod koje zujao je roj
nevidljivih buba.

Uvela
kruna kamilice na usne mi se svila,
a ljeto je za vječnost sagorijevalo
u nekoj svijetloj pari.

Tako me je našla majka
i unijela u kuću.

Predveče tisuću je ptica
u starom dubu pjevalo
ognjenim jezičcima
pod onim mliječnim nebom.

Ja sam onda umro.

*

SRETNI DANI

K.D.

Ljubav i cvijeće
preobraze nasipe Dock Suda
u proljeće.

Kroz prividnu maglu kao ruda
svjetluca tvoje oko.
lz srca prema svijetu
ruka sluti drhtav obris stvari.
Na dnu, duboko, ribe sanjaju
tvoj stas u mladoj travi.

Oblaci, hati lakokrili
niz vodu jezde uz vodu
rijekom zaboravi
pustinjama sustala oblutka.

Vjetar ziba večer.
Vjetar njiše ptice.
Miluje ti usne.
Češlja trepavice.

Tamo gore, u Hrvatskoj,
ljubavnici šetaju uz prugu.
Poslije jogunasta dažda,
oni trče nasmijani
kroz staklenu dugu
i kroz zadnju kaplju kiše,
koju zemlja žudno siše.

Ovaj septembar geranija u sunčanom kreču
je njihov zračni rujan od ozona
poljubaca svježih. Od ciklama
spasene u staklu medaljona.

VIKTOR VIDA (Kotor, 1913 – Buenos Aires, 1960), iz zbirke "OTROVANE LOKVE" (Centar za kulturu Narodnog sveučilišta grada Zagreba), prvog poslijeratnog izbora iz pjesništva autora, 1971.

***

TRI KRALJA VIKTORA VIDE

Tragom pjesme "Tri kralja" Viktora Vide

Sanjao sam Viktora Vidu
na palubi broda za Argentinu.
Stajao je na pramčanoj palubi
okrenut ka pučini. More sivo,
nigdje horizonta.

“Prvi kralj napuni pješčanik:
sada počinje vrijeme”, rekao je
tražeći rub u pustom prostoru,
tamo gdje ga nije bilo.
Rođen za vrijeme austrijskog carstva
u zaljevu hrvatskih svetaca
ostavio je bistre zore djetinjstva i zvijezde
koje se “roje noću u krčagu vode na stolu”
s kartom povratka kao praznom mapom
otplovio je daleko od Boke kotorske
i stradao u zapjenjenoj čeličnoj pari
zemlje pod južnom zvijezdom,
Argentine.

Drugi je kralj “natovario deve
Arabijom mirisavih ulja” i nestao
sa svojom zlom družinom
u nepoznatom smjeru, a mnoštvu
je ostavio samo kratkotrajne živote
u stranim rudarskim oknima bez izlaza.
Tako je i taj pjesnik i školski učitelj
zaglavio u pukotinama dalekog kontinenta.
Daleko od Hrvatske nije bio slobodan,
osjećao se sužnjem svog vremena
Čovjekom bez zemlje,
poput mnogih u Drugom svjetskom ratu.
Nosio je zato poeziju
kao domovinu, Valeryja, Michauxa, Rilkea,
pjesnike koje je prevodio da mu budu
što bliže srcu.
Kada bi netko spomenuo voljenu,
on bi vidio ono što prijeđe preko nje:
proljeće, jutro u kosi i smrt,
koja je oblikuje u vosku.

Trećem kralju, na kažiprst,
“kao soko lovcu, slijeće pitom ćuk”
koji i preko mora nosi sjaj večeri
na rubu čaše u mrtvom Perastu,
u maloj Boki.
Nudi mu Ognjenu zemlju, pustinju
okamenjenog drveća na horizontu.

“I tajanstvena se pustinja odziva.”

U bistrini zvjezdanog neba tražio je
odrješenje od silne tjeskobe i
završio ravno u ustima jurećeg vlaka.
Imao je tri života, dok je tražio
put kući, pjesnik Viktor Vida.

TOMICA BAJSIĆ (Zagreb, 1968.), iz zbirke "ZRAK ISPOD MORA", Biblioteka nagrade Dobriša Cesarić 2009.