Nekoč je živela Helga. Ja, und Helga war ein hübsches Mädchen. Als sie im Urlaub auf der Insel Krk war, traf sie Marko. Sljedeće su se godine vjenčali. Imali su dvoje djece, Marinu i Bojana, i živjeli su na otoku Krku. Bojan je otišao u Ljubljanu na studij in tam je spoznal Ingrid. Ingrid war ein hübsches Mädchen. Als sie im Urlaub auf der Insel Krk war…
_______________________________________________
TOMAŽ LAPAJNE DEKLEVA kazališni je stvaralac posvećen suvremenom kazalištu. Dosad je gostovao u Armeniji, Austriji, Belgiji, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Francuskoj, Gruziji, Hrvatskoj, Italiji, Kanadi, Litvi, Njemačkoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Švedskoj, Švicarskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Autor je brojnih objavljenih i uprizorenih dramskih tekstova, a ponekad napiše i nešto prozno te čak i ponešto poetično. Osim toga, živi mirnim životom sa suprugom, troje djece i mačkom.
MIKROPRIČE TOMAŽA LAPAJNEA DEKLEVE IZ ZBIRKE “JAKO KRATKE PRIČE” (ZELO KRATKE ZGODBE), Kulturni center Maribor, 8/2020.
DARKO
Jednom je živio Darko. Bio je nadaren za glazbu. Kada je po prvi put u ruke uzeo gitaru, trajalo je samo pola sata i već je znao zasvirati neke poznate melodije, a i nove je s lakoćom smišljao. S klavirom je išlo još i brže. Lako je skladao nove melodije i svirao ih – uvijek i iznova nove. Jedna je bila ljepša od druge! U svakoj je prilici društvu zasvirao nešto novo. Radio je kao komercijalist i zaista je ozbiljno i predano obavljao taj posao. Budući da je posjedovao takav talent, nikada nije ozbiljno vježbao neki instrument niti se trudio sačuvati melodije koje je stvarao. Nije ih zapisivao (što zapravo uopće nije ni znao) niti ih je snimao. Kada je umro, s njim je otišla i glazba koju je stvorio taj nevjerojatan talent. Ostale su samo otpremnice i predračuni.
***
LENA
Jednom je živjela Lena. Cijele je dane ležala na kauču, a ljeti bi išla na more gdje bi potom ležala na plaži. Govorili su joj: „Lena, potrudi se malo.” A ona je samo ležala. Ponekad je neki dečko stavio ručnik kraj njezinog i pokušao s njom razgovarati. Budući da je šutjela, svaki je ubrzo otišao. No jedan je dečko ostao. Sretno su ležali zajedno. Ležali su i gledali u prazno do kraja života. Ako nisu umrli, još i danas gledaju u prazno.
***
BORUT
Jednom je živio Borut. Vrlo pažljivo je odvajao otpad. Nije samo razdvajao ambalažu od papira, već je polietilen odvajao od polipropilena i polivinilklorida. Papir je odvajao na uredski i novinski, a novinski je dijelio na ozbiljan i žuti tisak. Budući da ga je uvijek precizno razdvajao, općeg otpada nije imao. Jednoga se dana razdvojio i od žene pa ga je i to jako usrećilo. Kada je umro, pokrili su ga biorazgradivom plahtom i pokopali.
***
AMELIJA
Jednom je živjela Amelija. Roditelji su je jako voljeli i nevjerojatno su se bojali da ne padne u loše društvo. Kada je odlazila od kuće, roditelji su uvijek išli s njom. Kada je išla u srednju školu, tražili su da se odmah nakon nastave vrati kući. Ako je stigla nekoliko minuta kasnije, uzrujali su se i upozorili je na loše društvo. Do kraja srednje škole joj nisu dopuštali da poslijepodne ode s prijateljima iz razreda u kino. Na maturalnoj zabavi mogla je ostati samo dok su tamo bili i njezini roditelji. Tada su je odveli kući. Nakon srednje škole Amelija je odmah dobila posao i njezini su joj roditelji rekli da bi sada mogla s nekim ići u kino, ako će htjeti. Amelija se je za dva mjeseca udala za momka kojega je te noći upoznala, a devet mjeseci kasnije rodila je Terezu i godinu i pol kasnije Davida. Kada joj je bilo četrdeset i pet godina, zažalila je što nikada nije pala u loše društvo. Zbog toga je kupila motocikl i putovala svijetom. Pila je pivo, psovala u javnosti i imala više ljubavnika. Loše društvo i nije bilo tako loše. Djeci je dozvolila da odu s prijateljima iz razreda u kino.
***
ANŽE
Jednom je živio Anže koji je jednog dana odlučio da više neće biti Anže, nego konj. Prvo je rzao i tapkao kod kuće, a zatim je otišao na ulicu. Anže, koji je sada bio konj, pasao je travu u parku i ritao starice. Došao je policajac i zatražio dokumente, ali Anže, koji je sada bio konj, nije mu ništa odvratio jer konji ne govore, a ni dokumente mu nije dao jer konji sa sobom ne nose dokumente. Policajac ga je odveo u policijsku postaju, a Anže, koji je bio konj, pomislio je da je došao u staju. Žvakao je sobne biljke koje su imali policajci. Policajac, koji je pak mislio da su u policijskoj postaji, naredio mu je neka ne žvače biljke jer se one u policijskoj postaji ne smiju žvakati. Anže, koji je mislio da je konj, samo je rzao i tapkao nogama za koje je mislio da su kopita. Policajac ga je zato odveo u sobu za koju je policajac smatrao da je prostor prekršajnog suca. Gospodin u velikom ogrtaču, koji je sebe smatrao sucem i stoga poštenim, rekao je da Anžea, koji je smatrao da je konj, treba pustiti na livadu. Anže je veselo odgalopirao na livadu na kojoj je živio sretno do kraja života.
***
ANA MARIJA
Jednom je živjela Ana Marija Bohinc. Njezina je majka bila Lucija Gabrijela, a otac Vitomil Kajetan. Ana Marija Bohinc se vjenčala za Gašpera Luku Hribara i svojem je imenu dodala i njegovo prezime te djevojačko prezime svoje majke – tako je postala Ana Marija Bohinc Hribar Dolinar. Njena je kći bila Anastazija Barbara Celestina Bohinc Hribar Dolinar, a njena unuka Anastazija Barbara Bohinc Hribar Dolinar mlađa, vjenčana Jezeršek Blejc.
***
JAN
Jednom je živio.. Što te briga tko?! Radio je što je htio, a ti ne trebaš znati što. Družio se sa svojim prijateljima (ne tvojim!) i s njima je dijelio svoje radosti i tajne. Što su bile njegove radosti, njegova je stvar. A što su bile njegove tajne, tebe se zaista ni najmanje ne tiče. Prestani čitati tekst o Janu! Prestani! Odmah sada! Zašto još uvijek čitaš? Pusti čovjeka na miru, joj!
***
TOMAŽ
Jednom je živio Tomaž koji je pisao zabavne stvari. Upravo ih čitaš.
TOMAŽ LAPAJNE DEKLEVA kazališni je stvaralac posvećen suvremenom kazalištu. Dosad je gostovao u Armeniji, Austriji, Belgiji, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Francuskoj, Gruziji, Hrvatskoj, Italiji, Kanadi, Litvi, Njemačkoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Švedskoj, Švicarskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Autor je brojnih objavljenih i uprizorenih dramskih tekstova, a ponekad napiše i nešto prozno te čak i ponešto poetično. Osim toga, živi mirnim životom sa suprugom, troje djece i mačkom.
Kebe i Benjamin su se upoznali na plovidbi po Sredozemnom moru. Kebe je sjedila pokraj Benjamina. Ubrzo se stisnula uz njega, a on ju je zagrlio i grijao kada je zapuhao hladan vjetrić. Osjetila je da je drugačiji od ostalih putnika jer je bio pažljiviji od njih. Otvoreniji. Suosjećajniji. Nije se brinuo samo za vlastiti komfor. U njegovu zagrljaju osjećala se spokojno i sigurno. Dijelila je s njim vodu koju je imala u plastičnoj boci, a on s njom okruglice garri koje je čuvao u aluminijskoj foliji. Lijepo je bilo. Zatim su nastavili putovati zajedno. Benjamin je imao više novaca nego ona, zato su putovali brže i udobnije, nego što bi to Kebe mogla sama. I prije svega sigurnije. Benjamin je bio vješt u pregovaranju i njegov odličan engleski počesto im je olakšao putovanje. Put je bio dug i naporan. Često bi je Benjamin primio k sebi i nosio, bila je malena i suhonjava. Prenio ju je tako i preko ledene Kupe i dospjeli su u Sloveniju. Tamo ih je zaustavila policija i smjestila u nekakvu veliku zgradu s mnogim drugim pridošlicama. A Kebe i Benjamin se zapravo nisu mnogo bavili ostalima, posvetili su se prije svega jedan drugom. Jednoga dana ponosno su otišli do općine i pokazali svoje putovnice, svoje izvatke iz matice rođenih, koje su na svu sreću oboje nosili sa sobom, potvrdu nigerijskog veleposlanstva u Bukureštu o tome kako nema prepreke za njihovo sklapanje braka, koje su im ljubazno poslali poštom, te su time dokazali svoje slobodno bračno stanje. Sve te dokumente im je sudski tumač – službeni prevoditelj preveo na slovenski jezik i ovjerio ih u skladu s odrednicama Zakona o ovjeri dokumenata u međunarodnom prometu (Službeni list RS, br. 64/01). Po članku 34. i 35. Zakona o međunarodnom privatnom pravu (Službeni list RS, br. 56/99), uvjeti za valjano sklapanje braka određuju se prema pravu države čije državljanstvo u trenutku sklapanja braka imaju budući supružnici, a općina je s pravom uzela u obzir i Zakon o braku i obiteljskim odnosima (ZBOO) koji obuhvaća: Zakon o braku i obiteljskim odnosima (Službeni list SRS, br. 15/76, 4. 6. 1976.), Zakon o izvanparničnom postupku (Službeni list SRS, br. 30/86, 28. 7. 1986.), Zakon o promjenama i dopunama zakona o braku i obiteljskim odnosima (Službeni list SRS, br. 1/89, 13. 1. 1989.), Zakon o javnom bilježništvu (Službeni list RS, br. 13/94 , 10. 3. 1994.), Zakon o parničnom postupku – ZPP (Službeni list RS, br. 26/99, 15. 4. 1999.), Zakon o liječenju neplodnosti i postupcima oplodnje uz biomedicinsku pomoć – ZLNPOBP (Službeni list RS, br. 70/00, 8. 8. 2000.), Zakon o izmjenama i dopunama zakona o braku i obiteljskim odnosima – ZZBOO-B (Službeni list RS, br. 64/01, 3. 8. 2001.), Zakon o postupku zasnivanja posvojenja – ZPZP (Službeni list RS, br. 110/02, 18. 12. 2002.), Odluku o usklađivanju drugog stavka članka 106. i 107. te trećeg stavka članka 114. Zakona o braku i obiteljskim odnosima te nesukladnosti prvog stavka članka 105. i prvog i drugog stavka članka 114. Zakona o braku i obiteljskim odnosima i poništavanja prvog stavka članka 106. i četvrtog stavka članka 114. Zakona o braku i obiteljskim odnosima (Službeni list RS, br. 42/03, 9. 5. 2003.), Zakon o izmjena i dopunama Zakona o braku i obiteljskim odnosima ZZBOO-C (Službeni list RS, br. 16/04, 20. 2. 2004.), Zakon o braku i obiteljskim odnosima – službeni pročišćeni tekst – ZZBOO-SPT1 (Službeni list RS, br. 69/04, 24. 6. 2004.), Odluku o djelomičnom poništenju prvog stavka članka 92. Zakona o braku i obiteljskim odnosima (Službeni list RS, br. 101/07, 5. 11. 2007.), Odluku o djelomičnom poništenju članka 98. Zakona o braku i obiteljskim odnosima (Službeni list RS, br. 90/11, 11. 11. 2011.), Odluku o djelomičnom poništenju drugog stavka članka 92. Zakona o braku i obiteljskim odnosima s odloženim rokom (Službeni list RS, br. 84/12, 9. 11. 2012.) i Odluku o djelomičnom poništenju drugog odlomka članka 96. Zakona o braku i obiteljskim odnosima (Službeni list RS, br. 82/15, 3. 11. 2015.), na osnovi nepravovaljanog Zakona o braku i obiteljskim odnosima (Službeni list RS, br. 69/04 – službeni pročišćeni tekst, 101/07 – odl. US, 90/11 – odl. US, 84/12 – odl. US, 82/15 – odl. US in 15/17 – DZ). Uz prisutnost općinskih ovlaštenika, matičara, dvaju poznanika iz sabirnog centra i sudskog tumača, Kebe i Benjamin su se vjenčali u najljepšoj općinskoj dvorani. Kebe je rekla: »ee« i Benjamin je rekao: »ee«, što je prevoditelj preveo s »da« i »da«. Prstenje nisu imali, samo su se poljubili. Prevoditelju se otela suza. Nakon obreda odvezli su ih natrag u sabirni centar, gdje su proveli medeni mjesec. Nakon nekoliko mjeseci, kada je Kebe već bila u blaženom stanju, izvijestili su ih da ne mogu dobiti azil, pa su deportirani po članku 69. Zakona o stranim državljanima (ZSD-2). I tako je i bilo. U pratnji dva policajca odvezeni su u München, gdje su ih u ukrcali na avion. Kako su ostali bez novaca, u Nigeriji su prosili za hranu na parkingu robne kuće IKEA. Benjamin je ubrzo umro od kolere. Kebe je spontano pobacila. Mislila je da je to od žalosti, a ustvari je uzrok bio tjelesna iscrpljenost i slaba prehrana. Neko vrijeme je lunjala, da bi se zatim počela prostituirati. Njene stranke su prije svega bili službenici humanitarnih organizacija koje djeluju u Nigeriji. Već iste godine i ona je umrla od posljedica različitih bolesti od kojih je oboljela na svome poslu. Tako je završila njihova priča, koja je jedno vrijeme bila vrlo lijepa.
TOMAŽ LAPAJNE DEKLEVA (Ljubljana, 1971.), iz zbornika “LAPIS HISTRIAE 2019 (tema: Hrabrost)”, Gradska knjižnica Umag, 2019.
čovjek-časopis 