
temat SUICID: MILAN DOBRIČIĆ (Beograd, 1977.), iz zbirke kratkih zapisa “O”, Treći trg, 2014.

regionalna književna panorama


NEMOJ SUTRA REĆI KAKO TI NISAM REKLA
jutros je netko navio budilnik
puno puno ranije nego obično
i razbudio je cijelu zgradu
u kojoj već dugo stanujem
onda je počeo koncert susjeda
udarajući po cijevima za grijanje
i to je donijelo dodatni košmar
u moju ionako tešku noć
s probuđenom nesanicom
oko devet na ulaznim vratima
osvanula je slika susjede
sa sedmog sprata pored lifta
nakon tri dana nejavljanja
jutros rano je stigla hitna pomoć
u pratnji policije i upala u stan
na sedmom spratu do lifta
sasvim tiho objesila se samoća
i susjede iz prizemlja
dugo su se došaptavale
dok sam izvodila psa u šetnju
u povratku vrata su bila širom otvorena
i lagano sam se popela do drugog sprata
tišina je zijevala kao promaja haustorom
i moj pas je u strahu od jeze zacvilio
ja sve ovo doživljavam vrlo okrutno
i nadasve vrlo bolno i osobno
nemam baš nemam ništa više za reći
DANJA GAŠPAR ĐOKIĆ (1960, Ploče; Sarajevo)

ZABORAVLJEN
Zaboravili su te
Niko nije mario
Niko te nije tražio
Kada si nestao
Niko nije pronašao
Tvoje telo
Obešeno u šumi
Leto odlazi
Napolju je sve hladnije
Ljudi manje izlaze
Spremaju slave i zimnice
Ljudi rade
Kada dođe Prvi maj
I svi pohrle na piknik
Naleteće na kostur
Koji visi na debeloj grani
U najvećoj hladovini
Klati se na povetarcu
Na lobanji mu slavuj cvrkuće
Dok gnezdo pravi
Ljudi neće znati
Da si to ti
Ljudi su te odavno zaboravili
Tvome kosturu se gade
Kao što su ti se gadili
Dok si bio živ
Samo zato što nisi hteo
Da ličiš na njih.
***
VESNIK SMRTI
Od kako sam rođen
tminom se hranim.
Iz očiju
mi izvire
mrtva nada.
Tumaram svetom
sadim drveće
sa koga omče
zovu nesrećnike.
***
BELINA
Belina dođe kada ti odeš,
obavije prazne klupe,
samotna stabla,
stepenike,
travu i trnje.
Mrtvi psi u žbunju ožive
samo da bi zaplakali.
Ptice u magli
shvataju
besmisao letenja.
Sva ta belina
u očima nevoljnika,
prerezane vene,
putokazi od ožiljaka,
odraz duše u lokvi krvi,
dim tamjana
iz crne crkve
tamnice ljubavi.
_________________________________________________________________________
ZORAN ANTONIJEVIĆ (1979, Mladenovac) objavio je zbirke pesama: Snovi oblačara, Sabor senki, Srce obavijeno zmijom, Crna kuća, Bela kuća, zbirku haiku pesama Cvrkut u magli. Priredio zbornik Zavičajni nokturno. Sa Ognjenom Petrovićem priredio zbornike: Nova mladenovačka poezija, Prozor u dvorište (zbornik mladenovačke kratke priče i pripovetke). Književne radove objavljivao u mnoštvu zbornika, na portalima, časopisima u Srbiji, regionu, Velikoj Britaniji, Gani, SAD… Na Zavičajnim danima u Subotici, 2017. dobio prvu nagradu za pesmu “Zavičaj Usuda”. Pored poezije, piše aforizme, kratke priče, haiku.

DUG
Kad je netko ugurao veliki balon u mali
i počeo puhati, bilo je pomalo smiješno,
pomalo patetično, ali i prilično erotično.
Razmišljati o načinu. I to kako se mali
počeo napinjati razvlačeći se do krajnjih
granica i prijetiti rasprsnućem. Netko je
morao spustiti tlak. Jedna žena osjetila
se pozvanom, a rekli su joj – to se može
pisanjem. Pa je prionula fanatično i vrlo
predano. Samo bi rijetko načas zastala,
podizala glavu, ogledala se oko sebe i
tad iskusila čak i ponos zbog izgubljena
osjećaja za dnevnu rutinu malograđana,
pa zbog svoje hipijevske zapuštenosti
i dlakavosti, zbog nemara u kućanskim
poslovima, zbog oslobađanja od onoga
što je prije smatrala samorazumljivim.
Nekad bi, jasno, ipak morala platiti dug
i nasljeđu i odgoju – tad bi zapadala u
grižnju savjesti popuno razumijevajući
zašto je ona žena iz crne kronike prije
nego što se ubila do detalja sredila stan
u kojemu će već jednom netko makar
po smradu pronaći
njezino raspadnuto truplo.
***
MORAM BITI SIGURNA
neću tintom nego vrelim željezom ću
utisnuti znak ljiljana visoko u vrat na vidno mjesto
i kao dobra samaritanka
prilazit ću svakome
koga zateknem da leži osjećajući pritom bol
šapćući mu slobodno ti zvati me i djetešcem
i majkom i sestrom ili samo
reci
brett
a budeš li malo grub unaprijed zahvaljujem
bit će to baš kao da se ja na tebi iskaljujem
dok na vratima drhti preokrenuti natpis
moja plaća – vaše zadovoljstvo
i kao zaista najbolja
od najboljih
ni prije ni poslije ni od kojega neću tražiti ništa
do toga da na odlasku
dvaput
provjeri da nema više tragova
daha
na zrcalu
jer moram biti sigurna da jebeni klaun koji se ikada
iz mojih usta kreveljio za publiku
više
ne diše
***
S ODMAHOM RUKE
noćas su se opet urotila
dva moja đavolčića svaki sa svojega ramena
jedan je glumio tomaša na kojega sam slaba
nepodnošljivo me lako uvjeravajući
da zaista zaista treba
jednom već
rasjeći površinu stvari
i pogledati konačno što se to stvarno krije
i ispod i unutra i s druge strane i naročito s druge strane
naše najdublje potrebe
a drugi je
s ravnodušnošću jednoga mersaulta
tvrdio da još dvije ili dvadeset manje ili više
nigdje i nikada ne mijenjaju ništa
od suštine
a onda su navalili i jednoglasno
da koliko je takvih koji neće dobiti nikada
baš ovakvu jedinstvenu priliku
za generalnu
koračati prema svjetlu
na kraju
u tunelu
i doznati
napokon doznati
kako pustiti
i otpustiti
ispustiti
odahnuti
i izdahnuti
kad jednom konačno sve to
nekada tako i toliko naše
zbog čega su se ikada od divljenja i od ljepote
od brige ili od strave iz naših grla izvijali krici
odleti
ovako kao danas s odmahom ruke
mali napasnici
***
KAO SLOBODA, DAKLE
dok sam bila još djevojčica
smrt me strašno plašila
kako i ne bi
rekli su da je crna i koščata
zakrabuljena i s oštrom kosom preko ramena
skoro da sam i priželjkivala tu količinu očaja
koja bi je pretvorila u iscjeljenje za nemoćnoga
u miomiris
u odmor
u zaklon
u povratak
sve samo da je se više ne moram bojati
a onda si došao ti
i sad nakon tog vrlog novog svijeta koji smo zajedno
otkrili (posvud robovlasnici i još okrutniji robovi a očaja
toliko da je od njega pozelenjela i njezina haljina
što pada
u dugim i teškim naborima)
sa smiješkom joj prilazim i pomalo zavidim
na postolju na kruni na visoko visoko uzdignutoj ruci
na kojoj je umjesto baklje u nebo čitavome svijetu
(tebi, dakle)
ispružen
srednji joj prst
***
DANSE MACABRE
Ples pod maskama u zadružnom domu.
Nadam se – neću taknut ti sujetu
Ako tu priču ispričam po svomu
S kompozicijom čvrstom, u sonetu.
Ja Leptirica što pleše sa Smrti.
Valcer. I tango. Čak i ples na stolu.
Tko želi znati (gle, još mi se vrti),
Smrt je igrala baš vodeću rolu.
I pitala me otkud to dolazi
Da tehnika mi toliko je sjajna.
Šapnuh joj: – Smrti, sada dobro pazi,
Kad Ti otkrijem u čemu je tajna,
Da od priznanja ne ostaneš nijema:
Kad s Tobom plešem, kao da Te nema!
__________________________________________________________________________
SONJA DELIMAR profesorica je hrvatskog jezika i književnosti (radi u Gimnaziji “Fran Galović” Koprivnica, u statusu savjetnice) koja na facebooku objavljuje poeziju pod pseudonimom Glorija Jagoda Magdalena (tko želi psihoanalizirati, brzo po Marinkovićevu dramu!).
Pod pseudonimom objavila zbirku pjesama Zavođenje Zeusa (2016.), a pod pravim imenom pjesme u Forumu, Kolu, Vijencu, Riječima i na nekim internetskim portalima. U pripremi joj je knjiga Poetskih dijaloga tj. pjesama koje se referiraju na djela hrvatskih (uglavnom) lektirnih autora i fb frendova u izdanju Matice hrvatske. Dorađuje još nekoliko rukopisa.

CEDULJE
U univerzitetskoj biblioteci,
u centru Beča, o veliki luster
u čitaonici objesio se bibliotekar
Klaus Štajner zato što poslije
dvadeset i dvije godine rada
više nije mogao da,
kako je pisalo na cedulji
koju je za sobom ostavio,
podnese da prima i izdaje knjige,
koje su bile napisane
samo zato da bi izazivale nesreću,
pri čemu se pozvao
na sve do tada napisane knjige.
To me je podsjetilo na mog djeda
koji je bio šumar na Grepku
kod Nevesinja, i koji je na Carevoj česmi
u usta ugurao cijev crnog parabeluma
i pritisnuo okidač jer više nije mogao
da podnese sopstvenu nesreću.
I on je tu svoju spoznaju napisao na cedulji.
***
MESAR, PODNE
Objesio se naš mesar,
Hodo Krkmišević, zvani Koska
i jezik mu se tužno njiše
lijevo-desno, desno-lijevo.
Izvijen iznad ostavljenog sebe,
iznad napuštenog sebe,
vidi se kao predmet
i njegovo tijelo više nema smisla.
Podne je, opet, podne je,
i plaču s nama praznouste šerpe.
A tijela naša,
te stjenice što hodaju neuravnotežene,
oble se ko tepsije,
i uzalud pjesnici
besplatno simuliraju Hrista
miloglasni ko ožiljci na leđima
mazohista.
***
TELEGRAM SAMOM SEBI
Velika
crna slova
nepozvana
prenoćiše
u mojoj kući
Dočekah ih
kao goste
Kažu da sam
bezlična zamjenica
prvog lica samoće
kroz koju nije
probijen
ventilacioni otvor
Misle da sam To
Mislim da To nisam
Potom ispisujem oporuku
vretenastim nitima
velikih crnih slova
kojim je moja koža
zašivena za moju dušu
* * *
Znam da ću vrata svog doma,
vrlo brzo, zatvoriti zauvijek.
Zato ubrzano razmišljam
šta da napišem na ceduljici.
Zgađen sopstvenim kukavičlukom,
voljeni moji, ja vas moram napustiti.
Bogu se, kažu, mora prići s lica.
Ubrzo počinje da puše vjetar
i papir mi izmiče
iz ruku.
____________________________________________________________________
ALMIR ZALIHIĆ rođen je 1960. godine u Mostaru. Pjesnik, prozaista, književni kritičar, antologičar.
Zastupljen je u bosanskohercegovačkim, balkanskim i evropskim antologijama i pregledima.
Radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, ruski, italijanski, francuski, makedonski, švedski, arapski, slovenački, albanski i turski jezik.
Objavio je 25 knjiga.